Get Adobe Flash player

Velike nestašice

 
 
Nestašica nafte trajala je oko dvije godine nakon čega su strani kreditori počeli odobravati Jugoslaviji nove kredite, ali inflacija je nastavlja rasti. Za ove dvije godine benzin se nabavljao na bonove, a na benzinskim pumpama su se stvarali kilometarski redovi kada bi došlo gorivo. I pred trgovinama bi se stvarali dugački redovi kada bi u trgovinu stigla kava, deterđenti i slični deficitarni proizvodi. Elita nije morala stajati u redovima, njima su povjerljivi trgovci to dostavljali kućama, ili bi im se direktno u veletrgovačkim skladištima punili prtljažnici.
https://manila-wine.com/media/catalog/product/cache/1/image/700x700/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/h/e/hennessy-vs-70cl.jpg
Kako bi privukli devize gastarbajtera svim građanima je odobreno štediti u devizama, te je štednja građana premašila godišnju masu isplaćenih plaća. Sve više rastu bolovanja, rad na crno, siva ekonomija, krađe i neplaćanje računa. Unatoč tome potrošnja nafte raste, te u razdoblju od 1980. do 1990. godine INA postaje najveće poduzeće u SFRJ. Zapošljava oko 32.000 radnika, a ukupni ostvareni prihod 1990. godine činio je deset posto sveukupnog gospodarstva Republike Hrvatske.
 
Početak "Antibirokratske revolucije"
 
Čim je Milošević 1987. došao na vlast u Srbiji počela je širom Jugoslavije gotovo otvorena pljačka sve novčane imovine raznih fondova. Mnogobrojni, čak i niži komunistički rukovodioci, takozvani tehnomenađeri počeli su sami sebi dodjeljivati ogromne kredite preko fiktivnih posrednika, najčešće banaka, te su tim kreditima kupovali devize kako bi zaradili na tečajnim razlikama. Viša partijska, bankarska i udbaška elita ovo su radili već od 1974., a sada su to odjednom počeli raditi svi koji su imali veze za dobivanje nekakvoga kredita sa kamatom manjom od stope inflacije. Tiskanjem novca pokreće se još veća inflaciju koja je imala za cilj obezvrijediti svu novčanu imovinu raznih državnih, mirovinskih i zdravstvenih fondova, partijskih i sindikalnih fondova, te imovine raznih SIZ-ova (samoupravne interesne zajednice).
 
Banke su funkcionirale kao dionička društva u kojima su njihovi veliki komitenti, društvena poduzeća imali svoje udjele, te su stoga najbolju vezu za kredite imali direktori velikih poduzeća koji su kao suvlasnici banaka sjedili u upravnim odborima banaka. Svi dinarski krediti po minimalnim kamatama, bez devizne klauzule, u uvjetima visoke inflacije gubili su brzo na vrijednosti, pa ih je svatko nakon nekoliko početnih rata mogao vrlo lako otplatiti. Devize sakrivene na stranim podružnicama domaćih poduzeća počele su se knjigovodstveno voditi u dinarima, a tečajne razlike su na svoje račune prebacivati direktori tih podružnica. Sve to koristili su i direktori stranih podružnica INA-e kao i direktori banaka koje su ih pratile. Tako stečena vrijednost je posredstvom banaka prenošena u inozemne banke na račune više stotina provjerenih kadrova u svakoj republici kojima su odobravani krediti u milijunima dolara.
 
Kako se javnost ne bi bunila, kao maska odobreno je i stotinjak tisuća sitnih stambenih kredita, vrijednosti od nekoliko tisuća do nekoliko desetaka tisuća dolara. Tako su svi koji su ga dobili imali osjećaj kako i oni sudjeluju u pljački ničije imovine. U ovoj fazi raspada države banke su odigrale ulogu posrednika u pretvorbi dotadašnjeg društvenog kapitala, pri čemu su kršile sva bankarska pravila i pravila dobrog gospodarenja. Ovim operacijama direktori su uspjeli opljačkati najveću količinu plijena, a svima ostalima iz politike su pomagali kako bi i oni nešto zaradili, kako bi svi štitili jedni druge od progona. Na ovaj način je opljačkana i devizna štednja svih štediša koji su svoje povjerenje povjeravali bankama koje su nudile malo veće kamate na devize, ne shvaćajući kako te devize nikad neće moći dići.
 
Raspad Jugoslavije i privatizacija
 
Franjo Luković je 27. 4.1991., postao direktor Zagrebačke banke, a taj dan u Beogradu je proglašena "Stara devizna štednja". Time je Jugoslavija priznala kako više nema deviza kojima bi se mogla isplatiti štednja građana. To dovodi i INU u tešku situaciju, ali ona uspijeva i dalje opskrbljivati smanjeno hrvatsko tržište zahvaljujući propasti industrije koja troši sve manje nafte. Industrija propada pošto sve teže dolazi do kredita kojima bi pokrivala gubitke.
 
Proizvodna poduzeća u 95 posto slučajeva bili su gubitaši ovisni o kreditima sa kamatom od 2 posto, što je u uvjetima visoke inflacije bio praktično poklon, a oko 50% ih je imalo gubitak na supstanciji, što znači da im je roba vrijedila manje nego utrošene sirovine i energija. Dolaskom hrvatske vlasti sva ta poduzeća su ovisila o prikupljenom porezu i rezervama raznih fondova i SIZ-ova, a koncem 1991., nakon tiskanja Hrvatskog dinara o kreditima iz HNB-a. Kako bi se suzbila inflacija i zbog troškova priprema za rat HNB je nastojao smanjiti takve kredite, te su poduzeća počela uzimati kredite od komercijalnih banaka i dobavljača na hipoteku. Da bi dobili kredite direktori tih poduzeća su morali odabranim kupcima morali prodati i dionice banaka koje su oni imali u svom vlasništvu. Na taj način je vlasnik dobrog dijela privrede postala INA i banke uzevši dionice svih onih koji nisu mogli platiti naftu, ili vraćati kredite. Većina banaka je nastojala stečene dionice poduzeća u idućih nekoliko godina, a u dogovoru sa direktorima poduzeća prodati bilo kome, po bilo kakvoj cijeni kako ne bi morali sami otpuštati radnike i proglašavati stečajeve.
 
U mnogim poduzećima dionice su podijeljene zaposlenicima sa obavezom da ih kasnije plate, a oni su ih prodavali raznim torbarima koji su ranije opljačkanim novcem ili "menadžerskim kreditima" kupovali te dionice i preuzimali teret njihove otplate. Na ovaj način prodan je veliki broj poduzeća, gledano po njihovom broju i broju zaposlenih, ali je gladano po veličini raspoloživog kapitala prodano manje od 10 posto proizvodnog kapitala. Pojedina poduzeća su kupljena i od strane konkurencije sa ciljem da ih ugase i tako uklone konkurenciju. Mnoga poduzeća su otišla direktno u stečaj pošto ih nitko nije htio kupiti. Istovremeno sa prodajom starih poduzeća osnivana su nova privatna trgovačka poduzeća koja su uvoznu robu prodavali državnim poduzećima po puno višoj cijeni, ili su robu državnih poduzeća kupovali po cijeni sa početka godine, prodavali ju postepeno po sve višoj cijeni, a plaćali je na kraju godine po cijeni sa početka godine, pri čemu se zarada dijelila.
 
Po Markovićevom zakonu o privatizaciji su odlučivale uprave postavljene od bivših "samoupravljača" koji su dionice poduzeće dijelili među članovima uprave, a što su plaćali "menadžerskim" kreditima. Izmjenom zakona o privatizaciji koncem 1991. odluke o privatizaciji su počele donositi nove uprave postavljene od države. Ove uprave su nastavile privatizaciju na isti način. Najprije su iz poduzeća izvlačili sve što se može izvući preko malih privatnih dobavljača sirovina i prodajom robe preko privatnih posrednika, kako bi poduzeća što više obezvrijedili. Nakon toga su izvučenim novcem nastojali kupiti ta poduzeća, ako su u njima vidjeli još nešto što bi vrijedilo kupiti. Dio poduzeća došao je u ruke banaka koje nisu mogle naplatiti svoje kredite, pa su umjesto gotovog novca postajale vlasnice bezvrijednih dionica. Dio dionica preuzimala je INA koja nije mogla naplatiti isporučeno gorivo, pa su umjesto novca uzimali dionice. Banke i INA su preuzeta poduzeća ponekad prodavali drugima, često uz pomoć vrlo povoljnih "menadžerskih" kredita, a kada nisu mogli naći kupce poduzeća su prepuštala stečajnom postupku. Rijetka poduzeća koja su ostvarivala dobit banke su nastojale potpuno preuzeti, te ih kasnije prodati svojim odabranim kupcima.
 
Početkom Domovinskog rata INA je ostala bez velikog dijela tržišta i naftnih bušotina na Đeletovcima, a i naftovod je presječen na više mjesta. Gospodarstvo je počeo sve više preuzimati Franjo Gregorić, koji je nešto prije došao iz Rusije. Gregorić je sredinom osamdesetih kao mladi kadar postao direktor predstavništva Astra Mašinoimpexa u Moskvi, tadašnjem SSSR-u. To poduzeće je kao i beogradski Genex bilo poduzeće ‘za trgovinu i zastupstva’, a bavilo se javnim i tajnim djelatnostima, te je u stvari bilo predstavništvo KOS-a preko kojeg se izvozilo i uvozilo svašta uključujući sve vrsta oružja. Preko ovakvih poduzeća financirane su vanjske operacije SDB-a, KOS-a i SID-a, a također je sklanjan novac na ‘sigurno’.
 
Prema intervjuu koji je dao jednom tjedniku, čim je vidio kako se Jugoslavija raspada otvorio je privatno poduzeće i biznis mu je naglo krenuo. U vrh politike ga je uvukao Manolić koji ga je smatrao svojim čovjekom, ali Gregurić se, zahvaljujući vezama sa Ruskim obavještajcima i oligarsima, uvijek smatrao neovisnim o bilo komu, te mu je osnovni motiv bavljenja politikom bio samo novac. U Rusiji je Gregurić kao Pukovnik KOS-a bio zadužen za suradnju sa KGB-om, a početkom rata se vratio u Hrvatsku, te je Tuđmanu predstavljen kao stručnjak za suradnju sa Rusijom i veliki gospodarski stručnjak. Čim je imenovan za predsjednika Vlade počeo je uz pomoć Roberta Ježića i komercijalnog direktora Plive Branka Mikše, te sindikalista Nikice Valentića planirati kako preuzeti INA-u. Ježića je nagovorio da se upiše u HDZ, te je preko njega i njegovih tvrtki osnovanih još za vrijeme komunizma u raznim poreznim oazama počeo sve jače kontrolirati poslove INA-e, OKI-ja, DINA-e, Adriavinila Split i Zadarskog Polikema. Najprije kao član vlade, a kasnije kao predsjednik vlade, te direktor INA-e postao je glavni igrač tehnomenadžerske struje HDZ-a, u što je uključio svoje privatne poznanike i doušnike iz KOS-a , tzv., dečke iz Henesiya, koje je nastojao postaviti na ključna mjesta važna za privatizaciju i stjecanje nadzora nad privredom. Ovi tehnomenađeri su odmah nakon kupovine prvih poduzeća počeli smišljati kako u svojoj djelatnosti steći monopol donošenjem zakona koji ih štite od konkurencije.
 
Čitavo vrijeme rata glavni ekonomski oslonac države i vojske bilo je najveće Hrvatsko poduzeće INA. INA je od 1990. poduzeće u državnom vlasništvu, a od 1993. postaje dioničko društvo. Zbog neplaćanja goriva postaje vlasnik sve većeg dijela nelikvidnih poduzeća, ali naftu uspijeva nabavljati sve dok nismo 1993. zaratili sa Muslimanima u BiH.
 
Jačanjem sukoba između Muslimana i Hrvata Islamske države su prekinule opskrbu Hrvatske naftom, te je Hrvatskoj ostala samo Rusija kao izvor nafte. U ovom poslu sa Rusijom pojedini zaposlenici iz Hrvatskog veleposlanstvu u Moskvi, koji su tu radili još iz vremena komunizma, uzimali su visoke provizije, zbog čega je Predsjednik Tuđman smijenio predsjednika Vlade Franju Gregorića i sve za koje je postojala sumnja kako sudjeluju u uzimanju provizija. Istog trenutka doprema nafte je stala. Nakon par mjeseci na sastanku sa Jeljcinom Tuđman je upitao Ruse u čemu je problem. Oni su mu odgovarali kako ne žele poslovati sa ljudima koje ne poznaju, te su napravili spisak ljudi s kojima žele poslovati i koji se trebaju vratiti u Moskvu. Drugi uvjet je bio da se dio nafte distribuira Srbima u RS i RSK. Tuđman nije imao izbora i bivši premijer Gregurić je postao glavni šef u INI i najjači čovjek iz pozadine za sve gospodarske problema. Već drugi dan nakon Tuđmanovog pristajanja na ucjenu Jeljcinovih suradnika prvi tanker je ušao u Hrvatske teritorijalne vode, što znači kako je na ulazu u Jadran samo čekao na zapovijed za uplovljenje. Gregurić je postao najmoćniji čovjek za gospodarstvo i energetiku sve dok nije obnovljena isporuka nafte iz islamskih država, što je on znao dobro iskoristiti i u materijalnom, a i u kadrovskom smislu. Kontrolirao je svu trgovinu prema Rusiji i Srbiji što je čitav njegov klan učinilo najjačom interesnom oligarhijskom grupom u Hrvatskoj.
Pošto je za naftu trebalo nabavljati devize postao je najjači i u nadzoru banaka, a postupno je, uz pomoć svojih suradnika, novog predsjednika Vlade Valentića, te Vedriša i drugih preuzeo pod nadzor, ili u prikriveno vlasništvo većinu poduzeća Zagrebačke, Varaždinske, a dobrim dijelom i Istarske županije. Kontrolirao je svu trgovinu prema Rusiji i Srbiji što je čitav njegov klan iz Henesiya učinilo najjačom interesnom grupom u Hrvatskoj.
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/drustvo/cija-je-ina-doista-bila-212?fbclid=IwAR1GqyYKRzEU0cZ9_HQfRbW1739ja18zIRU35BvViZkC9UF07p_UVoQ0Ksk

Anketa

Završio je štrajk prosvjetara "kompromisom". Tko je gubitnik "kompromisa"?

Petak, 06/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1163 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević