Get Adobe Flash player

Aktivna suradnja

 
 
Na temelju njihovih sličnih ideologija glede posebne narodnosti i nacije, nacionalsocijalisti i cionisti radili su zajedno na onome što je svaka strana smatrala svojim nacionalnim interesom. Posljedica je toga da je Hitlerova vlast snažno podržavala cionizam i židovsko iseljavanje u Palestinu od 1933. 13 do 1940. - 1941. godine, kad je Drugi svjetski rat spriječio tu razvijenu suradnju.
https://i2.wp.com/juedischerundschau.de/wp-content/uploads/2014/07/juedische-rundschau-100-jahre.jpg?resize=1859%2C471
Štoviše, kada se Treći Reich još više zatvorio mnogobrojni su se njemački Židovi, vjerojatno većina, nastavili smatrati prije svega - često s velikim ponosom -  Nijemcima. Malo ih je bilo oduševljeno mogućnošću iseljenja, da bi započeli novi život u dalekoj Palestini. Međutim, sve više i više njemačkih Židova se u tom razdoblju priklanjalo cionizmu. Do kraja 1938. godine cionistički pokret proširio se Hitlerovom Njemačkom. Silno se povećala naklada dvotjednika Cionističke federacije, Jüdische Rundschau. Tiskaju su mnogobrojne cionističke knjige. “Cionistička je djelatnost tih godina u Njemačkoj bila u punom zamahu”, bilježi Židovska enciklopedija. Jedan se cionistički sabor održao u Berlinu 1936. godine, odražavajući «svojim sastavom članstva snažan život njemačke cionističke stranke.»14
 
SS je bio posebno poletan u svojoj podrški cionizmu. Jedna unutaranja okružnica SS-a iz lipnja 1934. preporučavala je aktivnu podršku velikih razmjera cionizmu sa strane vlasti i Stranke, kao najbolji način da se ohrabri židovska emigracija iz Njemačke u Palestinu. To je zahtijevalo povećanje židovske samosvijesti. Osnivanje židovskih škola, židovskih športskih društava, židovskih kulturnih društava - ukratko, sve što je moglo potaknuti tu novu svijest i samosvijest - trebalo je ohrabrivati, preporučivao je taj spis.
 
Časnik SS-a, Leopold von Mildenstein, i predstavnik Cionističke Federacije, Kurt Tuchler, zajedno su otputovali u Palestinu na šest mjeseci, kako bi procijenili razvitak cionizma na tom prostoru.15  Temeljeći na zapažanjima iz prve ruke, Von Mildenstein je napisao niz od dvanaest ilustriranih članaka u značajnom berlinskom dnevniku Der Angriff  (novine je osnovao Goebels 1927.), a koji su objavljeni krajem 1934. pod naslovom “Jedan nacist putuje u Palestinu”. Članci su izražavali veliko divljenje za pionirski duh i ostvarenja židovskih kolona. Cionistički samorazvoj, pisao je Von Mildenstein, proizveo je novu vrstu Židova. Hvalio je cionizam kao veliku dobrobit za židovski narod i za čitav svijet. Židovska domovina u Palestini, pisao je on u svom posljednjem članku, “pokazuje put ozdravljenja jedne stare rane na tijelu čovječanstva: židovskog pitanja”. Der Angriff je dao napraviti jednu medalju sa svastikom s jedne strane i Davidovom zvijezdom s druge, u znak sjećanja na zajednički posjet SS-a i cionista u Palestinu. Nekoliko mjeseci poslije pojave članaka Siguronosna Služba SS-a (Sichereitsdienst) unaprijedila je Von Mildensteina i postavila ga na čelo Uprave za židovske poslove, u svrhu što djelotvornijeg podržavanja iseljenja i cionističkog razvitka.16
 
Službene novine SS-a, Das Shwarze Korps17, objavile su svoju podršku cionizmu u jednom uvodnom čalanku, u svibnju 1935. godine: “Možda nije tako daleko vrijeme kad će Palestina moći ponovno primiti svoje već više od tisuću godina izgubljene sinove. Neka ih prate naše najbolje želje zajedno sa službenom blagonaklonošću.”18 Četiri mjeseca kasnije, sličan članak se pojavio u SS-ovoj okružnici.19
«Priznanje Židova kao rasne zajednice temeljene na krvi, a ne na religiji, vodi njemačku vlast do toga da bezrezervo jamči rasno odvajanje od te zajednice. Vlast je u savršenoj suglasnosti s velikim duhovnim pokretom unutar židovstva, zvanim cionizam, te s njegovim priznanjem židovske solidarnosti u čitavom svijetu i njegovim odbacivanjem svake naznake asimilacije. Na toj osnovi Njemačka poduzima mjere koje će jamačno odigrati značajnu ulogu u budućnosti, za rješavanje židovskog problema širom svijeta.
Jedna od vodećih njemačkih pomorskih tvrtki otvorila je izravnu putničku liniju između hamburga i Haife u Palestini u listopadu 1933. godine, nudeći putnicima «strogo košer hranu na svojim brodovima, pod nadzorom Hamburškog rabinata.»20
 
Uz službenu podršku, cionisti su neumorno radili da bi «preodgojili» njemačke Židove. Kao što je to napisao američki pisac Francis Nicosia u svojoj studiji iz 1985. godine, Treći Reich i palestinsko pitanje: «Cioniste su ohrabrivali da prenesu poruku židovskoj zajednici, da skupljaju novac, da prikazuju filmove o Palestini i, općenito, da podučavaju Židove u vezi s Palestinom. Postojao je značajan pritisak na njemačke Židove da se prestanu poistovjećivati s Nijemcima i da se u njima probudi novi nacionalni židovski identitet.»21
 
U jednom intervjuu poslije rata, bivši vođa Njemačke Cionističke Federacije  dr. Hans Friedenthal, ukratko je izložio tadašnje prilike: « U to vrijeme Gestapo je učinio sve kako bi ohrabrio iseljenje Židova, posebno prema Palestini. Često smo primali njegovu pomoć kad smo tražili neke stvari od drugih autoriteta, uključujući tu i priprave za iseljenje.»22 Nakon sabora Nacionalsocijalističke stranke u rujnu 1935. godine, Reichstag je prihvatio zakone nazvane “Nirnberški zakonima”, koji su branili brakove i seksualne veze između Židova i Nijemaca te su, ustvari, proglasili Židove za stranu nacionalnu manjinu. Nekoliko dana kasnije u uvodniku cionističkih novina Judische Rundschau odobrene su nove mjere:23
«Njemačka… se pridružuje traženjima Svjetskog Cionističkog Kongresa kada objavljuje da su Židovi koji žive u Njemačkoj nacionalna manjina. Sada kada su Židovi svrstani kao nacionalna manjina, ponovno je moguće uspostaviti normalne odnose između njemačke nacije i judaizma. Novi zakoni u Njemačkoj daju židovskoj manjini vlastiti kulturni život, vlastiti nacionalni život. Ona će u budućnosti moći otvarati svoje škole, vlastita kazališta i vlastita športska društva. Ukratko, ona će moći oblikovati vlastitu sudbinu u svim vidovima nacionalnog života…
 
Njemačka je dala židovskoj manjini priliku da živi za sebe i nudi joj zaštitu države za taj odvojeni život židovske manjine: proces porasta židovstva unutar jedne nacije bit će na taj način poticana i to će doprinjeti uspostavljanju podnošljivijih odnosa između dva naroda.Georg Kareski, vođa Cionističke Državne Organizacije “Revizionist”, Židovske Kulturne Lige i bivši vođa židovske zajednice u Berlinu, izjavio je u jednom intervjuu berlinskom dnevniku Der Anfriff krajem 1935. godine.24
 
«Već dosta godina prije smatrao sam da je potpuno odvajanje kulturnih događaja dvaju naroda [Židova i Nijemaca] preduvjet suživota bez sukoba… Preporučavo sam odavno takvo odvajanje, ukazujući na to da je ono utemeljeno na poštivanje strane nacije. Nuremberški zakoni … mi izgledaju, ako ostavimo po strani njihove zakonske odredbe, da su u potpunom skladu sa željom o odvojenim životom, temeljenim na obostranom poštovanju… Ovaj prekid procesa raspada u mnogobrojne židovske zajednice, što je bilo prije ohrabrivano mješovitim brakovima, je prema tomu s židovske točke gledišta u potpunosti dobrodošlo.»
Cionistički vođe u drugim zemljama mehanički su ponavljali takva stajališta. Steven S. Wise, predsjednik Američkog židovskog kongresa i Svjetskog židovskog kongresa, izjavio je na jednom skupu u New Yorku u lipnju 1938. godine: «Ja nisam američki građanin židovske vjere, ja sam Židov… Hitler je imao pravo u jednoj stvari: on naziva židovski narod rasom, a mi i jesmo rasa».25
Specijalist za židovske poslove iz Ministarstva unutrašnjih poslova, dr. Bernhard Lösener, izrazio je svoju podršku cionizmu u jednom članku koji se pojavio u službenom izdanju glasnika Administracije Reicha, u studenom 1935.26
 
Da su Židovi imali već svoju vlastitu državu, u kojoj bi se većina njih nalazila, tada bi se moglo smatrati da je danas židovsko pitanje potpuno riješeno, također i za same Židove. Najslabije opiranje idejama sadržanim u Nirmberškim zakonima susrelo se kod cionista, jer su oni odmah shvatili da ti zakoni predstavljaju jedino korektno rješenje i za sâm židovski narod. Jer, svaka nacija mora imati svoju državu, kao vanjski izraz vlastitog nacionalnog duha.
U suradnji s njemačkim vlastima, cionističke su skupine organizirale mrežu od odprilike četrdeset kampova i ratarskih središta diljem Njemačke, gdje su se budući koloni uvježbavali za svoj novi život u Palestini. Kako su Nirmberški zakoni branili Židovima uporabu njemačke zastave, Židovi su imali zajamčeno pravo korištenja nacionalne plavo-bijele židovske zastave. Zastava, koju će jednog dana prihvatiti židovska Država, vijorila se iznad kampova i cionističkih središta u Hitlerovoj Njemačkoj27.
 
Himlerova Služba sigurnosti (Sichereitsdienst*) surađivala je s Haganóm,28 tajnom cionističkom vojnom organizacijom u Palestini. SS-ov stožer platio je predstavniku Hagané, Feivelu Polkesu, za obavijesti o prilikama u Palestini i za njegovu pomoć u organizaciji židovskog naseljavanja u tu zemlju.29 Međutim, Haganá je bila obaviještena o njemački planovima preko jednog špijuna kojeg je uspjela ubaciti u Glavni stan SS-a u Berlinu.30 Kolaboracija Hagana – SS uključivala je, štoviše, i tajnu isporuku njemačkog oružja za borbu protiv palestinskih Arapa.31
Poslije neobuzdanog nasilja i razaranja u “kristalnoj noći”, u studenom 1938. godine, (prema nekim povjesničarima taj je pogrom promišljeno naredio Goebbels, koji je bio ljubomoran na kontrolu SS-a u politici židovske imigracije), SS je brzo pomogao cionističkoj organizaciji da se digne na noge i nastavi svoj rad u Njemačkoj, iako sada pod nešto budnijom kontrolom.32
 
Bilješke:
 
3 Glede ovog problema treba pogledati pismo koje je poslao predsjednik Njemačke cionističke federacije,  Blumenfeld, 29. lipnja 1933. Kancelaru Reicha, uz koje prilaže dokumenat u svezi "njemačkih Židova", tražeći susret u kojem bi raspravili o cionističkom položaju u Njemačkoj (Njemački savezni arhiv, Document R43-II/524).
14 Berlin," Encyclopaedia Judaica (New York and Jerusalem: 1971), Vol. 5, p. 648. Za drugi pogled na ovaj «snažan život», pogledati: J.-C. Horak, "Zionist Film Propaganda in Nazi Germany," Historical Journal of Film, Radio and Television, Vol. 4, No. 1, 1984, pp. 49-58.
15 Gotovo je sigurno da je jedno drugo putovanje poduzeo Adolf Eichmann, zajedno sa svojim nadređenim, Herbertom Hagenom 1937. godine, ponovno s namjerom da provjeri mogućnost osnivanja židovskih naselja u Palestini. (Prevoditelj ovog Weberovog rada je prije nekoliko godina na satelitskoj postaji RAI educational, u jednoj ozbiljnoj emisiji, čuo podatak da je A.Eichman pet godina studirao judaistiku, da je izvrsno govorio ivrit i jidiš, da je poznavao Talmud i kabalu,op. prev.JHN)
16 Jacob Boas, "A Nazi Travelsto Palestine," History Today (London), January 1980, pp. 33-38.
17 Das Schwarze Korps (Crno tijelo), službene novine SS-a, izlazile su srijedom i dijelile su se besplatno. Glavni urednik bio je Günter d'Alquen, izdavač Max Amann a izdavala ih je kuća Eher-Verlag. Prvi broj se pojavio 6. ožujka 1935. u nakladi od 70.000 primjeraka; u studenom iste godine dostiže već nakladu od 200.000 primjeraka, a  1944. 750000 primjeraka.
18 Preslik naslovne stranice novina Das Schwarze Korps, od 15. svibnja 1935. može se naći u: Janusz Piekalkiewicz, Israels Langer Arm(Frankfurt: Goverts, 1975), str.. 66-67. Također navod u: Heinz Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, 1971, 1984), str. 377. Vidjeti i: Erich Kern, ed., Verheimlichte Dokumente (Munich: FZ-Verlag, 1988), str. 184.
19 Das Schwarze Korps, 26. rujna 1935. Navod iz: F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985.), str. 56-57.
20 Lenni Brenner, Zionisminthe Ageofthe Dictators (1983), str. 83.
21 F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985), str. 60. Vidjeti također: F. Nicosia, "The Yishuv and the Holocaust," The Journal of Modern History (Chicago), Vol. 64, No. 3. rujna 1992, str. 533-540.
22F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985), p. 57.
23 Jüdische Rundschau, 17. rujna 1935. Navod u: Yitzhak Arad, with Y. Gutman and A. Margaliot, eds., Documents on the Holocaust (Jerusalem: Yad Vashem, 1981),str. 82-83.
24 vDer Angriff, 23. prosinca 1935, u: E. Kern, ed., Verheimlichte Dokumente (Munich: 1988), str. 148.; F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 56.; L. Brenner, Zionis minthe Ageofthe Dictators (1983), str. 138.; A. Margaliot, "The Reaction...," Yad Vashem Studies (Jerusalem), vol. 12, 1977., str. 90.-91.; O Kareskijevoj karijeri pogledati: H. Levine, "A Jewish Collaboratorin Nazi Germany,"Central European History (Atlanta), rujan 1975., str. 251.-281.
25 "Dr. Wise Urges Jews to Declare Selves as Such," New York Herald Tribune, 13. lipnja 1938, str. 12.
26 F. Nicosia, The Third Reich (1985), str. 53.
27 Lucy Dawidowicz, The War Against the Jews, 1933-1945 (New York: Bantam, pb., 1976), str. 253-254.; Max Nussbaum, "Zionism Under Hitler," Congress Weekly (New York: American Jewish Congress), Sept. 11, 1942.; F. Nicosia, The Third Reich (1985), pp. 58-60, 217.; Edwin Black, The Transfer Agreement (1984), p. 175.
* Sicherheitsdienst (SD, Siguronosni servis) bio je tajni SS servis kojeg je osnovao ReinhardHeydrich. Godine 1938. postaje Državni (i Partijski) tajni servis uz veliku podršku Gestapoa.
28 Haganá (hebrejski «obrana»,  הנגה- haganá) oružana cionistička skupina u Palestini iz koje će kasnije izrasti oružana sila buduće Države Izrael. Puni naziv izraelske vojske je לאשילהנגההאבצ (Cva hahaganá lejisrael - Obrambena vojska Izraela), ili skraćenica ל"הצ– izgovara se Cahal. Haganá je osnovana za vrijeme britanskog mandata nad palestinom (1921. – 1948.) nakon arapske pobune iz 1920. i 1921. godine, a nastala je od prethodne paravojne organizacije Hašomer (iz 1909.), koja je imala zadaću štititi židovske doseljenike u Palestinu – רמוש («šomer» - čuvar, stražar). Pravi pravcati preobražaj u vojnom smislu doživjela je Haganá 1929. nakon velike arapske pobune i obuhvaćala je gotovo sve mlade iz kibuca kao i na tisuće stanovnika gradova. Uz uvezeno oružje, počeli su izrađivati i vlastito. Već je 1936 Haganá mogla računati na 10.000 dobro izvježbanih i spremnih  na mobilizaciju ljudi, uz 40.000 rezervista. Zavrijeme Velikog ustanka 1936. – 1939. pripadnici Hagané su, osim ratovanja protiv arapskih ustaša, štitili britanske interese. Premda britanska administracija nije službeno priznavala Haganú, britanske snage su ipak surađivale s njom stvorivši pomoćne židovske čete, Židovsku useljeničku mliciju i Specijalne noćne ophodnje. Iskustvo stečeno u slamanju Velikog arapskog ustanka bilo je od ogromne koristi u prvom izraelsko-arapskom ratu iz 1948. Članovi Hagané bili su, između ostalih, Jichak Rabin, Ariel Šaron, Rehavam Zeevi, Dov Hoz, Moše Dajan i Rut Westheimer.
29 Feivel Polkes putuje 26. veljače 1937. u Berlina, na sastanak i pregovore s AdolfomEichmannom, tojestprekonjegastajnomslužbomSicherheitsdienst. Za više informacija o Polkesu: Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators, 8. Palestine – The Arabs, Zionists, British and Nazis (http://www.marxists.de/middleast/brenner/ch08.htm#top).
 
30H. Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, pb., 1984), str. 380-382.; K. Schleunes, Twisted Road (1970, 1990), str. 226.; Unutarnje tajno SS-ovo izviješće o F. Polkesu, 17. lipnja 1937., u: John Mendelsohn, ed., The Holocaust (New York: Garland, 1982), vol. 5, str. 62-64.
31F. Nicosia, Third Reich (1985), str.. 63-64, 105, 219-220.
32F. Nicosia, Third Reich (1985), p. 160.
 
(Nastavak slijedi)

 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Treba li, nakon neuspjeha u Bakuu, smijeniti Zlatka Dalića?

Ponedjeljak, 16/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1324 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević