Get Adobe Flash player

ZDRAVLJE I ŠPORT

 
 
Spoznajama bioloških disciplina, a osobito napretkom molekularne biologije, u kojima je genetika zauzela primarno mjesto, danas pouzdano možemo reći da je zdravlje neka vrst biološke tvorevine svakog čovjeka kao posljedica što nastaje ruletom (kromosoma) nasljednih vrijednosti oba roditelja i njihovih predaka. Da bi poimanje zdravlja bilo potpunije i shvatljivo onima koji nemaju dovoljno znanja iz područja biologije i kojima pozivanje na kromosome ništa ne znači, poslužimo se analogijom zidanja kuće za koju je potreban građevinski materijal, a ne biološki što ovisi o kromosomima. Budući da kuća može biti sazidana od različitih materijala: cigle, drveta, crijepa, pijeska, vapna i drugog materijala različite kakvoće, tako i izvedene instalacije za vodu, struju, telefoniju i kanalizaciju mogu biti bolje ili lošije kvalitete, ali i izvedbe. Vijek trajanja kuće ne će ovisiti samo o kvaliteti cigle ili crijepa, već i o instalacijama ili o drugim slabim točkama koje se uredno ne održavaju ili su naprosto nepopravljive.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a1/1895_Auburn_-_Georgia_football_game_at_Piedmont_Park_in_Atlanta_Georgia.jpg
Kao što može prije vremena propasti kuća sazidana od najkvalitetnijeg materijala zbog loših instalacija, tako isto i čovjek može oboljeti ako ne raspolaže kvalitetnim obrambenim mehanizmima koji se, korištenjem bez obnavljanja, iscrpljuju preko mjere! Naravno, čovjek je kompleksnije građe od zidane zgrade. No, iz svakodnevnog života znamo da mnogi ne pušaći mogu oboljeti od jetra, baš kao što neki konzumirajući neumjerene količine alkohola mogu imati zdravu jetru i razboljeti se zbog pluća. Baš kao i zidana građevina i čovjek ima svoj biološki vijek koji je ovisan o kvaliteti stanica pojedinih tkiva ili njihovih organa u cjelini, ali i o utjecajima kojima su organi i njihovi sustavi izloženi u životu i radu.
Definicija zdravlja što ju je dala Međunarodna zdravstvena organizacija (Vidi: Enciklopedija JLZ)) previše je opća da bi se mogla odbaciti i premalo određena da bi se zdravlje moglo prepoznati!
Apsolutno je krivo temeljem zdravlja sportaša izvlačiti opći zaključak da športašima njihove aktivnosti same po sebi donose zdravlje. Naprotiv! Njima je njihovo zdravlje, odnosno njihov dobar biološki materijal dao odgovarajuće prednosti u izlaganju naprezanjima koja su odlučujuća za bavljenje sportom. Međutim, nije u pitanju samo sport. Kod ljudi koji su skloni pretjeranom jelu, piću ili pušenju i unatoč tomu imaju odgovarajuću vitalnost koju mogu zahvaliti biološkom materijalu njihovih organa koji su adaptirani na proliferaciju štetnih utjecaja, pa zbog toga doživljavaju duboku i vitalnu starost, pa čak i političku zrelost ili znanstvenu relevantnost. Naravno, nitko nema namjeru tvrditi da sve što je označeno štetnim pridonosi duljem ili kvalitetnijem životu. Riječ je o tomu da čovjek ima različite i specifične pojedine organe i njihove sustave, kao i sposobnosti prilagodbe. U životu čovjeka, najjednostavnije rečeno, ne postoji ništa što bi se moglo označiti apsolutno korisnim, niti ima nečega što bi se moglo označiti apsolutno štetnim. Međutim, sasvim je drugo pitanje koje traži odgovor o granici koja svakom pojedincu dijeli korist i štetu od jela i pića, hodanja i trčanja, rada i odmora i da ne nabrajamo pojave i posljedice? Odgovor na ovako postavljeno pitanje ima svaki čovjek za sebe u ovisnosti njegova genetičkog testamenta s kojim je naslijedio mogućnosti i posljedice kad prevrši mjeru u jelu, trčanju i radu. Uzroci su isti, ali su posljedice različite. Zbog svega toga je krivo postaviti pitanje: jesu li sportaši zdravi ljudi? Njima je baš njihovo zdravlje omogućilo bavljenje izabranim tjelesnim ili sportskim aktivnostima!
 
Športaši koji postižu vrhunske sportske rezultate imaju iznimno zdravlje i disciplinu življenja u zahtjevnim higijenskim uvjetima da bi se mogli prilagoditi dnevnim, tjednim, mjesečnim, godišnjim i višegodišnjim naprezanjima na granicama fizioloških mogućnosti. Ne samo u sportu, već i u drugim područjima života i rada ljudima njihovo zdravlje ili bolje rečeno neke biološke vrijednosti materijala od kojeg su "zidani" pridonose da svoje zdravlje mogu staviti u službu prilagođavanja različitim naprezanjima, izazovima ili odolijevanju stresova. Ne samo u radnim zahtjevima, već i u uživanjima!
Sa stajališta općeg zdravlja sva zanimanja i djelatnosti imaju neke od štetnih utjecaja, a čovjek ovisno o svojem stanju zdravlja svojih organa ili psihe može više ili manje odoljeti (prilagoditi se) štetnim utjecajima. Zamislimo jednog profesionalnog vozača koji za volanom dočeka mirovinu i vrhunskog veslača koji samo za desetak godina veslanja ima energijski i statički utjecaj na kralježnicu koji bi odgovarao profesionalnom radnom vijeku vozača. Zamislimo ili pretpostavimo bilo koju profesiju i vidjet ćemo da je uvijek u pitanju čovjek, njegove sposobnosti i njegovo zdravlje, a ne aktivnost sama po sebi.
Ozljede ili oboljenja uvijek su prisutna kao posljedica slabih ili najslabijih karika u lancu zdravlja, a od kad se u sport uvukla i farmacijska proteza kao nadomjestak biološkim nedostacima bolest ili ozljeda sportaša se samo odgađa, ali se zacijelo ne liječi upotrebom lijekova. Dakle, zdravlje nije samo odsustvo bolesti već je neka vrst vrijednosti biološkog materijala čovjekovih stanica i organa koji imaju svoj vijek trajanja. Zato, čovjek čim se rodi počinje trošiti, u nekom smislu, svoje zdravlje. Zato je svaki razgovor o sportu i zdravlju na krivom kolosijeku ako netko misli da se zdravlje posredstvom sporta može jačati.
 
Znanstveno je utemeljen samo onaj razgovor koji polazi od tjelesne vježbe i športa koji pridonosi tjelesnom razvoju i funkcioniranju organizma koji može biti u razvoju, u održavanju dosegnutog razvoja ili u čuvanju njegove regresije. Napokon, bjelodano je jasno da svaka ozljeda, bolest ili oboljenje zaustavlja dio čovjekova razvoja ili napretka, a posljedica je toga da se čovjek nema paralelni razvoj tjelesnih i drugih sposobnosti.
Vezu između športa i zdravlja određuje uvijek sportaš - dakle čovjek! Onoliko koliko je čovjek, dakle sportaš zdrav - toliko je i veza između športa i zdravlja korisna ili štetna. Uostalom, ta veza je posve ista u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti ili zanimanju. Razlika je samo u karakteru ozljeda koje u sportu zovemo športskim ozljedama, a u ostalim djelatnostima profesionalnim bolestima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Mitomanija i povijest

 
 
Sadašnja stvarnost ni na koji način ne može narušiti prošlu. Pa ipak, mitomanija je svuda oko nas. Šire je obrazovani ljudi, šarlatani, političari. Zanimljivo je da se tim istim „antifašizmom“, koji je služio za legitimaciju komunističke države, pokušalo još socijalističku Hrvatsku, koja je bila u čvrstim šapama komunista, 1990-ih doslovce pregaziti i uništiti.
https://www.vaticannews.va/content/dam/vaticannews/multimedia/2019/09/26/2019.09.26-Volker-Reinhardt.jpg/_jcr_content/renditions/cq5dam.thumbnail.cropped.750.422.jpeg
Volker Reinhardt
 
Fašistički antifašizam je otkrio svoje lice. Danas se pokušava istim tim „antifašizmom“ hrvatsku demokratsku državu delegimitirati, demonizirati, denuncirati, denacionalizirati i podvrgnuti dvostrukim mjerilima, premda hrvatska država izrijekom jamči svojim građanima jednaka socijalna i politička prava bez obzira na vjeru, rasu i spol, te slobodu savjesti, pravo govora, vjerskoga opredjeljenja, obrazovanja i kulture, što spada u najviše demokratske standarde današnjice. Zbog čega se onda insinuira da je hrvatska država rehabilitacija NDH, države koja se pojavila u jako nesretno vrijeme i nestala? Samim time što je hrvatska država?
 
Petrificirana historiografija je zapravo „povijesnosuđe“, inačica za pravosuđe, koju njeguju zagovornici jugoslavensko-komunističke demagogije i velikosrpske ideologije. To je tendencija da se komunističkoj historiografiji dade dimenzija definitivne povijesti s „nepobitnim“ činjenicama, čimbenicima i razjašnjenjima. Kakva necivilizacijska začahurenost! Sva daljnja istraživanja povijesnih zgoda i reinterpretiranje izvora završavaju u slavnom „revizionizmu“! Volker Reinhardt, profesor povijesti na Sveučilištu u Fribourgu, osvrće se na ovu „pravosudnu povijest“ s lakom ironijom: „Može li se učiti iz povijesti? Točnije, može li se preciznim proučavanjem prošlosti otkriti stalne crte razvoja koje se mogu generalizirati i prenijeti kao interpretativni obrasci na sadašnjost i prošlost? Ako je tako, povijest je nedvojbeno jedna od najvažnijih znanosti o zemlji, barem jednaka fizici i kemiji, jer se tada mogu ubuduće izbjeći pogrješke prošlosti egzaktnom analizom i spremnošću da se ti rezultati primjenjuju.“
 
Tek deideologizirani pristup povijesti omogućuje različite oblike „suočavanja s prošlošću“ koje uočavamo širom svijeta i već su odavno postali dio demokratske kulture. Pogotovo nakon pada Berlinskoga zida istražuje se „duga sjena prošlosti“ (Aleida Assmann). Prije svega, implozija komunističkoga poretka dovela je do te-meljne preispitivanja diktatura 20. stoljeća, do pojašnjenja hitnih pitanja o krivici i odšteti, do razbijanja mnogih poslijeratnih mitova. Fokusiranje na potisnute, zaboravljene i istrijebljene nedvojbeno je društveno dostignuće: novi pristup povijesti vraća žrtve, diskriminirane i obespravljene natrag u kolektivno pamćenje, daje im glas, traži pomirenje i upozorava na pravednost. Naša saznanja o zločinima počinjenim tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata posljednjih su se desetljeća snažno proširila zahvaljujući upravo razbijanju komunističkih mitova. Jedanput je jedan židovski prijatelj upitao njemačkoga pisca Ernesta Jüngera: „Ne bi li upravo čovjek riječi kao Vi morao tražiti potpuno razjašnjenje počinjenih zločina u vrijeme nacističkoga barbarstva?“ Na to mu je Jünger, kao bivši časnik Wehrmachta, odgovorio: „Potrebna nam je što je moguće kompletnija slika toga da se ni pod kojim uvjetima ne bi ponovilo.“
 
Odan velikosrpskoj nebulozi, Pupovac i njegov krug oko SNV-a i SDSS-a rade na istom poslu kao Šešelj i Vučić u Srbiji. Cilj im je isti, jedina razlika među njima je u metodi kako ostvariti velikosrpski san. Stoljetna srpska prijetnja je internalizirana: Nastane li hrvatska država, ne će moći biti hrvatska, a ako bude hrvatska, ne će biti država. U tu svrhu se ne smije priznati velikosrpska agresija na Hrvatsku niti dati isprika za nju, ne daj Bože zamoliti hrvatski narod za oprost, odati poštovanje hrvatskim žrtvama...
 
Hrvatska je i dalje „nutarnji problem“ Srbije, pa je hrvatska zemlja i sva hrvatska kulturna baština ujedno i srpska ili samo srpska već prema njihovu izboru. Je li ikad itko čuo da je Vučićev potrčko Pupovac prenio poruku Beogradu da srpsko-srbijanska strana ima dovoljno prljavštine u vlastitu dvorištu i da bi trebala počistiti najprije kod sebe i paziti da nepristojno ne olajava susjede? Umjesto da kaže kako je za Hrvate četništvo neprihvatljivo i provokativno, on im ga nameće u Hrvatskoj sa ciničkim podsmijehom da nije zakonom zabranjeno.
 
Hrvatska mora iskorijeniti bizantinizam iz svoga tkiva, ako želi opstati! „U povijesti postoje sličnosti, ali nema analogija – čak i ako povjesničari opetovano tvrde suprotno. Povijest je odlazak u nepoznato. Ne može postojati novo izdanje „fašizma“ – ne samo zato što su se životni uvjeti i horizonti svijesti ljudi temeljito promijenili, već i zato što taj pojam nivelira duboke razlike između diktatura Mussolinija i Hitlera. Ali to nije jamstvo protiv novoga, jednako nehumanoga totalitarizma u novom obličju“, zapisuje profesor Reinhardt.
 
Čini mi se da opominje Hrvate da budu oprezni pred nasrtajem svetosavlja. Bizantinac ne spava. U njemu je previše duboko ukorijenjena volja za patronizacijom drugih i preodgojem, tobože za njihovu dobrobit. On štiti svoje sunarodnjake od ponovnih pojava katastrofa iz prošlosti, koju su uglavnom oni sami prouzročili sa sličnim opominjačima, i pokazuje im put do bolje budućnosti! Ovo je životna laž političkoga zanata koji jedino koristi destabilizaciji zemlje, omrazi njezina naroda i ujedno implicitni zahtjev za trajnom grižnjom savjesti. Pri tom se namjerno zaboravlja da se Hrvati trebaju kajati za ono što je zaista bilo, a nije valjalo, a ne za ono što se uopće nije dogodilo!
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

SOCIOLOŠKE PRETPOSTAVKE I BIOLOŠKE ČINJENICE

 
 
Poljski sociolog Z. Krawczyk osamdesetih je godina pojavi i pojavama u sportu postavio upite na koje su, u međuvremenu, dati brojni i različiti odgovori kao konstatacije. Rješenja pojavama koje prkose moralu ili su dio pragme koja deklinira od očekivanih ciljeva koje je društvo postavilo u nekoj zemlji ili u nekoj sredini od tjelovježbe i sporta još nisu pronađena. O tjelovježbi se više i ne govori. Prepuštena nastavi u odgojno obrazovnim procesima škola ostala je u sjeni Športa ili na niskoj razini tjelesnih zahtjeva. Šport je doslovce marginalizirao tjelovježbu kao pojam „tjelesne pismenosti“ od koje je valjalo očekivati podizanje tjelesnih sposobnosti stanovništva. Šport je postao suvremeni fenomen i golemi socijalni agregat. Upit: zašto je sport postao utjecajan u nekim zemljama svijeta ima odgovore s uzročnim i posljedičnim značenjem utemeljenim na ekonomskim činjenicama i na psihologiji koja te činjenice generira. Na jednoj strani, onog razvijenog, svijeta šport je izraz i njegovo tumačenje s kompleksima superiornosti, a na drugoj će strani dominirati odgovori s kompleksima inferiornosti svijeta ili zemalja u svijetu gdje je šport jedina mogućnost dolaska u kontakt s razvijenim svijetom.
https://novakdjokovicfoundation.org/wp-content/uploads/2015/04/kid-girl-doing-fitness-exercises.jpg
Dio pitanja citiranog autora postavljamo u cjelini, a dio smo prilagodili ovako:
- Ima li šport veze s drugim oblicima kulture?
- Ima li šport  u svakom društvu istovjetni socijalni, psihološki, emocionalni ili neki drugi značaj?
- Je li šport od pamtivijeka bio izraz slobodnog vremena, neovisno o karakteru društva čiji ga članovi imaju?
- Ima li amaterizam suvremenog svijeta svoje mjesto u kreiranju vrhunskih rezultata koji svuda traže profesionalni pristup ostvarenjima?
- Je li identifikacija publike sa sportskom momčadi istodobno identifikacija s društvom?
- Spaja li šport uistinu narode (rase ili vjere), odnosno, kad ih spaja ili zbog čega ih ponekad razdvaja?
- Donosi li šport "ne privilegiranim skupinama" osjećaj pripadnosti ili iluziju privilegiranosti?
- U kojoj mjeri industrija športske proizvodnje diktira čovjeku da u športu egzistira kao homo metrum?
- Je li birokratiziranje športa neizbježna pojava ili je posljedica njegove proračunske ovisnosti?
- Stvara li šport stvaralačke osobe koje športske ambicije prenose u životne izazove?
- Jesu li ili u kojoj su mjeri sportaši socijalni teret nakon neuspješne športske karijere?
 
Postavljena pitanja bi se mogla razvlačiti i skupljati poput praćke, a odgovori bi uvijek bili dio spekulacija prihvatljivih za javnost u ovisnosti onog što netko želi zastupati ili biti na strani javnosti ili protiv nje. Braniti nešto ili nekoga ili napadati nešto ili nekoga ima češće svoje uzročno posljedične veze s gospodarskim aspektima ili osobnim interesima, a sasvim malo ili rijetko kad s činjenicama.
Biološke činjenice, za razliku od socijalnih, u izvjesnom smislu smanjuju prostor proizvoljnim interpretacijama tako da socijalne pojave situiraju više prema mogućem, a manje prema željenom.
Žofr Dimazdije tvrdi da je poremećena ravnoteža između bioloških i psiho bioloških znanosti, kao i brojnih antropoloških studija. To je vrlo vjerojatno zbog toga što je puno teže doći do razumijevanja bioloških činjenica, a posve je jednostavno prepoznavati i interpretirati posljedice psihosocijalnih nastojanja.
Usuglasiti teorije s biološkim činjenicama je proces s kojim bi se mnogi znanstveni, a da na kažemo koliko i stručni, autoriteti morali odreći znanja s kojim su javno djelovali, čak i u biološkim spoznajama. Sljedbenici Darwinovih pretpostavki o nastanku vrsta morali bi se u mnogo čemu korigirati.
Spoznajni dometi molekularne biologije udvostručuju se i, samim tim, bacaju novo svjetlo s kojim se stvari i pojave uz prepoznavanje mogu i razlikovati.
Kad bismo pouzdano znali što je sportaš kao biološka činjenica, onda bi i socijalno usmjerenje bilo na tragu njegova razvoja za potrebe društva ili zajednice kojoj pripada. Ponašanje pojedinca nije samo posljedica čovjekove naravi, već i uvjeta u kojima je narav njegovana. Zbog toga se, po mišljenju Mekintoša, neprimjereno ponašanje popularnog sportaša prenosi na cijelo društvo kojemu bi sportaš morao biti uzor. Riječ je o tomu da neprimjereno ponašanje sve više postaje predmet okoline koja djeluje na sport i športaše reduciranjem ili apsolutnim podcjenjivanjem odgojnih utjecaja koji izostaju kao predmet društvene pozornosti, a samim tim, i vrijednosti.
Poticanje ne privilegiranih skupina idolatrijom poziv je na destrukciju umjesto na aktivnost. To je, međutim, socijalna činjenica s kojom je biološka priroda popularnog sportaša manipulirana. Riječ je o tomu da je sportaš postao popularan jer biološka priroda daje prednost koju socijalno očekivanje pretvara u izazov za mase sa svim zahtjevima komercijalizacije koja nije nikad, niti će ikad, voditi računa o biološkim vrijednostima čovjeka i stvarnim vrijednostima prirode kojoj čovjek pripada, ali o kojoj nije više ovisan za opstanak već za život u izobilju.
 
Najučinkovitija zaštita od negativnih ili bilo kakvih štetnih utjecaja je odgoj. Sve što čovjek odbije platiti za dobar odgoj učitelju, nastavniku ili treneru, platit će neodgojena osoba policajcu ili posredstvom suda.
Danas je možda još nedovoljno jasno, da je svaka civilizacija uvijek bila zaokružena ili ograničena dometima svojih kultura: odijevanja, prehrane, uzgajanja i odgajanja, znanosti, tjelovježbe, sporta i prosvjete u cjelini. Posljedica je toga da svako razdoblje ima svoju klasiku, ortodoksiju i suvremenost koja svemu tomu prkosi, a civilizacije izrasle na različitim kulturama se baš zbog toga jednako sudaraju, ne razumiju dobro ili, u najgorem slučaju, ratuju.
Na ovako postavljena pitanja nisu potrebni odgovori niti je moguće do pravih odgovora "zalediti" činjenice; one djeluju onako kako se tumače. Rješenja za nastale nesporazume ili za narasle proturječnosti su proces koji traje približno radnom čovjekovom vijeku.
Slijedom onog što se danas događa malo je vjerojatno da su tjelovježba i sport bili u suglasju s duhovnim i religijskim zasadama vremena na kojem su nastale prastare ili stare civilizacije poput Grčke i Rima, inače označenim kao klasika.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Anketa

Tko je "zaslužan" što je 2018. mason Dražen Jelenić došao na čelo DORH-a?

Subota, 22/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1019 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević