Get Adobe Flash player

"Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba"

 
 
HAEUSLER, KARLO
PRINCIPIJELNO: Ne znam da li je potrebno o shizoidima donositi baš sve i najneznatnije detalje i čime su se bavili i šta su radili, samo zato, jer su pisali loše pjesme. Sve su to podaci više–manje za medicinske ekspertize. Karlo Haeusler kao političar, govoreći u beogradskom Parlamentu o svojoj rojalističkoj konverziji, on kao dinastičar obraćenik govori čiste medicinske gluposti, a svoj prelaz iz republikanstva u rojalizam on obrazlaže ljepotom sremsko–karlovačkog paysagea. Govoriti o H. kao političaru, više je kompromitantno po HSS, koja ga je kandidirala, nego po ovog nastranog osobenjaka, kakvima je uostalom naš javni život onoga perioda vrvio. Čitav njegov ugled temelji se na jednoj Matoševoj rečenici; kad mu je citirao jedan stih iz jedne njegove sasvim slabe starofrajlinske spomenarske pjesmice.
https://www.xxzmagazin.com/public/ck/uploads/images/2018/10/810xauto/tito_i_krle%C5%BEa.jpeg
 
HARAMBAŠIĆ, AUGUST
Ova politička poezija, jeste imitacija talijanske garibaldinske poezije, ali njegova posvetna pjesma u »Slobodarkama« ispjevana Hrvatskoj: »S tebe su strgli kraljevsko odijelo, izronili tvoje božanstveno tijelo, robinja si tužna, mučenica prava! Izdajom i zlobom svezali ti ruke i t.d.«, jedan je od izvora kasnije kranjčevićevske patetične intonacije tih istih motiva.
 
HARTWIG, NIKOLAJ HENRIKOVIĆ
U okviru ispitivanja ratne krivnje za rat 1914–18, postoji još jedan detalj. Dramatski razgovor regenta Aleksandra sa Hartwigom, u predvečerje njegove smrti. Pašić je preko Budimpešte primio obavještenje da su Čabrinović, Grabež i Princip preko Tankosića prešli u Bosnu. Regent s tim povjerljivim telegramom traži obavještenje od Hartwiga.
 
HINKOVIĆ, HINKO
Ů Trebalo bi ipak konstatirati da mu je pravo ime Heinrich Moyses... on je u Americi god. 1918 došao u otvoreni sukob sa predstavnicima kraljevske srbijanske diplomatske vlasti i u principijelnom tumačenju Krfskog pakta, on je došao u otvoreni sukob sa predsjednikom Jug. odbora, pak je kao principijelni demokrata i republikanac i protivnik centralističkih tendencija povukao i sve konsekvencije i istupio iz Odbora.
Svojim memoarima, a naročito svojom aktivnošću pri rasvjetljivanju političke uloge Luje Vojnovića za vrijeme Prvog svjetskoga rata, u tom pogledu bio beskompromisno anticentralistički angažiran.
 
HORMANN, KONSTANTIN
Međutim, što znači karakteristika da je netko (u ovom slučaju Kosta Hormann) »dobar katolik«? Biti dobar katolik ili dobar pravoslavac, to je ordinarna fraza. Bilo je veoma dobrih katolika, koji nisu bili klerikalci, upravo zato jer su bili dobri katolici, a dobar katolik i klerikalac nisu podudarni pojmovi. Ako je uživao povjerenje klerikalnih krugova u Beču, kao što Ilija tvrdi da jeste, onda nije bio dobar katolik. O čovjeku kao uredniku »Nade« ni riječi. (Krleža ističe H. suradnju sa Kranjčevićem, op., T.T.)
 
I/19–21. HRVATI, KNJIŽEVNI JEZIK
»Nije stoga čudo, što u rješavanju tog važnog pitanja najaktivnije djeluju kajkavac Ljudevit Gaj, štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac Ante Mažuranić« i t.d.! Ljudevit Gaj nije bio nikakav »kajkavac«, nego baš pravi pravcati Švaba. Majka mu nije znala ni beknuti, a nažalost ni njemački, što se vidi iz njenih pisama. Ovo sveto hrvatsko trojstvo kaj–što–čakavštine, ne djeluje ni najmanje utješno...
Pritom je svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju. Ipak ni kritike nisu izostale«.
Treba viditi Vraza šta je sve o tome mislio i pisao. Sama konstatacija da je za »tip književnog jezika i njegovo proširenje (neobično brzo proširenje) svakako bilo odlučno i to, što je Gaj imao vlastitu štampariju« — sve savršeno netačno. Gaj je u ono vrijeme primao obilate stipendije od Metternicha. On je već četrdesetih godina živio kao grand–seigneur. Palais u Gospodskoj ulici, štamparski monopolista (kupio je Županovu tiskaru), posjed na Mirogoju, prstenje i igle careva i kraljeva, mistifikacija sa slavjanskom historijom u Moskvi i t.d. i t.d. »Ipak ni kritike nisu izostale«... Nisu izostale. Ali te kritike nisu se ticale samo grafije. Sve to dalje do kraja pitanje je pravopisa, a ne jezika."
 
HRVATI, KNJIŽEVNOST OD XVIII–XX ST.
Andrija Dorotić, antijakobinac od glave do pete (kao što je i Tito Brezovački i čitav niz klerika onoga vremena), nekoliko puta osuđivan na smrt po venecijanskim agentima kao narodni neprijatelj, postaje sticajem okolnosti šef austrijske policije u Zagrebu. Ovaj luckasti cokulaš (kao šef policije), bavi se idejom da štampa hrvatske novine, jer po iskustvu konstatira iz svoje perspektive kakav uticaj vrši i kakav »jakobinski razdor« širi i sije dnevno među njegovom pastvom zadarski »Regio Dalmata«, štampan hrvatskim jezikom. Zašto se Martinovićev intimus, u rodosluženju sumišljenik, kompromitiran kao jakobinski zavjerenik, biskup Vrhovac, usprotivio planu ovoga fratra, da se Narodne novine štampaju hrvatski, kada je i sam klasičan dokaz previranja narodne svijesti na prelazu iz 18. u 19. stoljeće. Ugrožen kao republikanac još u okviru Martinovićeve afere, slobodni zidar, Maksimilijan Vrhovac kao crkveni knez nije imao povjerenja u bečkog, crno–žutog fratra, uvjerenog kako je Austrija jedino utočište pred jakobinstvom, republikanstvom i ostalim ludim jatom revolucionarnih sablasti, koje prijete Dorotićevim pogledima i uvjerenjima. Relacije između biskupa masona i policijskog cokulaša jedan je od paradoksalnih motiva naših mnogobrojnih zapletaja, punih moralnointelektualnih protuslovlja...
glavni oslon mađarofilske orijentacije bilo je stotinjak nepismenih turopoljskih seljaka pod vodstvom svojih isto tako kulturno zaostalih komeša) Gay, Frass i Fuchs itd. su Švabe, Šulek je Slovak, Štos i Kundek su klerici, a među Ilirima ima i graničarskih oficira, sitnih plemića, dakle slobodnjaka, koji nisu kmetskog podrijetla, ali nisu ni aristokrati. Ne treba zaboraviti poeme grofa Mede Pucića na grobu Danteovom, kada je riječ o kollarovskim perspektivama, koje kao što se vidi nisu bile ograničene isključivo samo na zagrebački krug.
Glavni razlog katastrofalnog razdora, to su dakako svi vjekovni obrati oko turskih ratova (Turci kao fakat od Dubrovnika i Klisa do Čakovca i Novog Zrina, od Save do Drave, pa sve do uzmaka Turaka na jug od Save), a i o tome bi trebalo progovoriti bez prizvuka lamentacije. O kobnim posljedicama ovog kobnog razdora: Križanić, na primjer, pojma nema da je suvremenik Gundulićev, da je sigetsko doba vrijeme Držićevo isto tako kao što ni Rački mnogo kasnije nikakve stvarne slike nema što predstavlja starohrvatska arhitektura itd. Atrofija, gubitak pamćenja, dakle znanja i svijesti.
Na našem dekorativnom panou Gaj je još uvijek centralna figura u središtu zbivanja kao Jugoslavjanski Prometej. To je romantičarski jednostrano, jer, gledano iz prešernske perspektive, Gaj je efemerida, a on je nažalost to bio i ostao zaista, a od 1849–50, kao što je poznato, čovjek se rasplinuo jakože dim.(Prometej - asocijacija na masonstvo? op., T.T.)
Pitamo se da li je ilirska parola o »kulturnoj borbi« bila zaista tako bezazlena ili je poslužila kao krinka za skrivene misli? Czartoriszky! (Krleža misli na poljskoga grofa i masona,jednoga od tvoraca ideje Velike Srbije kroz jugoslavstvo, op., T.T.) I jedno i drugo. Vidi Gajev put u Rusiju. Da je po mnogobrojnim svjedočanstvima »skrivenih misli« bilo na pretek, to je evidentno.
 Od glagoljaških posmrtnih natpisa na istarskim i bosanskim grobovima do Prikazanja, od Trecenta do Baroka, od Šišgorićevih epistola do kanconjera, od Ranjine i Hektorovića do Marula i Držića, do Frankopana, Petra Zrinskog i do Patačićke, od fra Andrije do Došena i do Katančićeva Starog Zavjeta, jezik kao izražajna materia prima, bio je tu i postojao pred pokoljenjima bogat i elementarno veličanstven kao i svi evropski jezici onih prostora i vremena. Jezik se tu talasao kao more otvorenih mogućnosti, ali čega nije bilo? Nije bilo originalnih stvaralaca koji bi bili mogli da daju djela od bronce trajnija...Ne znam da li je mjesto da se u okviru ovakvog sumarnog prikaza ocjenjuje naročito značenje Smail–age (1846), što je svakako datum naše književnosti, ali kad je riječ o »svjetskoj«, onda nije oportuno da se preko tog problema pređe tako olako — en passant. Fortisova Morlakija na crti Herder–Goethe–Walter Scott–Charles Nodier–Hasanaginica–Merimée i na kraju Puškin sa vukovskom hajdučkom (post hoc) i njemačkom romantičarskom koncepcijom, rađa hajdučku poemu, a zapravo naš najlokalniji hajdučki romantizam od Hasanaginice pa sve do Meriméea, datiran je ispred Smail–age gotovo čitavo stoljeće. Već je Lovrićeva biografija Stanislava Sočivice o problemu morlačke hajdučije izgovorila sve što je kritički i sociološki potrebno da se kaže o čemu se kod nas u Morlakiji radi kada je riječ o romantizmu i romantičkoj poeziji, a da je ta i takva hajdučija bila i vjekovima ostala jedini modus vivendi, ... Između cokulaša, Turaka, Rkaća i Haramija, gdje su braća Družbe Isusove sa Habdelićem ili kapucini sa Zagrepcem jedini čuvari ljepote »in metaphysicis et sophisticis«, gdje se do jučer još radilo o klečanju pred Serenissimom, a zatim pred bečkim Španjolcima u Burgu i madžarskim budimskim grofovima, u ovom balkanskom loncu i neoliriskoj papazjaniji između Grimma, Grillparzera, Anastasiusa Grünna, Herdera i recimo kasnije Nestroya, tu se hajdučki lik Smail–age javlja kao ostvarenje svega onoga što se zove otjelotvorenje književne zamisli, kao objektivacija iluzije i na kraju bez pretjerivanja zapravo neka vrsta poezije. Smail–aga svakako je već, recimo, literatura u zapadnoevropskom smislu, ali ne treba zaboraviti ni to da je i Filip Višnjić, a i Njegoš s Vukom, sljepačka literatura hajdučije.
Paradoks: u petome deceniju XIX stoljeća, usred Evrope, hrvatski Sabor kao jedino evropsko političko tijelo brani latinštinu, i to mu je jedino političko sredstvo za nacionalnu samoobranu. Hrvatski Sabor u vrijeme kada je nacionalnost (već od pada Bastille) jedan od zapadnoevropskih aksioma u koje više ne sumnja nitko, svim svojim hrvatskim nacionalnim koncepcijama prividno uprkos, brani latinski jezik kao svoj princip...Nitko do danas nije umio da utvrdi stvarne cifre u koliko su se primjeraka štampale te knjige u XVIII st.? Mnogo toga što je bilo individualno smiono i zaista nonkonformno (u obliku cronique scandaleuse) ostalo je u memoarima ili u korespondenciji. Tko je čitao te literate i kakvi su to bili krugovi zainteresirani ovom vrstom literature? Da su Lucić, Pribojević, Orbini, Farlatti, Lovrić, Kačić, Grabovac, Katančić, Došen itd. nesumnjivi dokaz o kontinuitetu, političke, kulturne a prema tome i književne svijesti, da se lukijernar književne predaje nije ugasio na historijskim vihorima to je izvan svake sumnje. Ta blijeda svjetlost titra uz samrtnu postelju narodnih prilika, gdje pokoljenja umirući jadikuju više robujući nego živeći i to je izvan sumnje. U okviru ovakvog prikaza cifre progovorile bi više od svake riječi. Sveukupni broj stanovnika po gradovima jedva da je dosegnuo dvadesetak–tridesetak tisuća. Broj školovanih ljudi (popova i plemića) nekoliko stotina, broj škola ravan je ništici, a narodnih ispod ništice; ostale privredne grane, obrt i trgovina ispod svakog evropskog prosjeka itd., (vidi kako Šporer nema pretplatnika još početkom XIX st.). A u svemu tome sablast od pravopisa! ...Velika imena kao Strossmayer, Kurelac, Tkalac Imbro, Šulek, Jagić, Pavlinović, Starčević, Weber, Rački, Pucić, Kukuljević — sve do Natka Nodila, ova magistrala možda je mnogo važnija za razvoj hrvatske književne kulture od literarne magistrale Bogović, Trnski, Preradović, Botić, Jurković, itd.
Dosljedan protivnik svake pangermanske, austro–habsburške supremacije nad Slavenima, Cavour(vrlo spretni pijemontski državnik koji je ujedinio Italiju, op., T.T.) je u turinskom parlamentu 20. X 1848 progovorio o buđenju slavenske nacionalne svijesti, uprkos tome što je Jelačić zauzeo Beč kao žarište »revolucije«. Cavourove riječi ostvarile su se proročanski što se za Marxovu ocjenu ne bi moglo reći bez obzira na sve paradoksalne obrate onih historijskih događaja, veoma zapletenih i protuslovnih, buđenje narodne svijesti kod Hrvata i Srba Cavour smatra naprednim procesom. Upozoravajući talijansko javno mišljenje kako su austrijski i madžarski aristokratski elementi složni da topovima svladaju sve slavenske pokrete. Cavour predviđa da će se snaga novoprobuđenih slavenskih nacionalnih svijesti, bez obzira što će biti svladana brutalnom kontrarevolucionarnom voljom, javiti u sve moćnijem obliku na Dunavu i na istočnoj obali Jadrana. 
X/4–5. »Šenoa je u svojim djelima branio gledišta svoje klase«. Koje klase? Relativno mali činovnik, malog provincijalnog magistrata, sin biskupskog poslastičara iz sasvim malih socijalnih prilika, i koja je to klasa? (Soko Štark i Josip Kraš klasa, op.,T.T.)
Hrvatska književnost je postala dakle punoljetnom, pošto je to već 400 godina bila i samu sebe kao punoljetnu slavila, a postala je »punoljetnom« sa Secesijom i to sa paljenjem madžarskih barjaka 1895.
Oni koji pale madžarske barjake 1895 nisu tada ni približno »modernisti« (osim Vidrića, koji spada u Secesiju i koji se tu slučajno našao). Ta grupa spada u povorku Stipe Radića et consortes, u povorku koja će poći sasvim drugim putem od Secesije. Sa Stipom u Seljačku Slogu s vjerom u Boga, a drugi u masarykovce, pak zatim u Koaliciju sve do 1. XII 1918 i dalje. Nema nikakve veze sa Secesijom taj njihov razvojni put. Glavna oznaka Moderne bila je da se tu skupila jedna grupa literata na čelu sa Dežmanom, koji do svoje smrti neće progovoriti ni jedne politički mudre riječi, ukoliko to nije zahvaćalo u njegove individualne političke manevre. Ovi modernistički samozvanci bili su »apolitička«, »kozmopolitska«, »supranacionalna«, nazovi »l’art pour l’artistička kompanija«, koja je životarila od Khuenovih stipendija i apstraktno crtičarila. Gospoda držala su se mudre parole da je politička poezija nespojiva s boljim običajima i da pjevati političke pjesance, znači kaljati dostojanstvo pjesnika, a takav metafizički svoj stav zadržali su i spram nacionalističke retorike (Milan Marjanović (mason,vrlo politički utjecajan psb. na koalicionaše, prvi angažirao Krležu, op., T.T.), Vladimir Nazor itd.) da bi se poslije 1918, kao apologeti Meštrovićevog Mitosa rasplinuli u brbljanju.
XXV/24–25. Da se redigira kao što je provedena redakcija (koncesija piscu): Dubrovačka trilogija najznačajnija je hrvatska drama na prijelazu stoljeća. Tu da se ime pisca ovih redaka bezuslovno briše kao citat, kao tobože neka viša mjera, kojom je ova tvrdnja zapečaćena.
XXVI/10–14. U čemu je bilo značenje »Sutona«? »Suton« je prva umjetnički dotjerana proza, hrvatska na prijelazu stoljeća, u simbolističkom smislu te riječi (»To je Evropa«, Gjalski). Međutim, kad je riječ o vještini kompozicije ne treba zaboraviti ni »Posljednje poglavlje« Srđana Tucića. Vidi i neke Borotine novelističke tekstove (ukoliko se pravilno sjećam).
Nazor: (XXVII). Nazor je potok koji je procurio iz retorike Tresićevog carduccijevskog Slapa. On nije nastavak Kranjčevića. Kranjčević je po svojoj najboljoj fakturi Vojislav, a Nazor nema nikakva dodira s Vojislavom, nego s Tresićem.
XXV/13–14.
»Stvaranje Jugoslavije, relativna sloboda štampe, koja je postepeno ograničavana« i t.d.
Treba da budemo konkretni. Prije svega: bolje je govoriti o političkom ujedinjenju Srba, Hrvata i Slovenaca god. 1918, nego o »stvaranju Jugoslavije«! »Relativna sloboda štampe« u ono vrijeme kada su zatvori puni zbog štamparskih delikata, kad se listovi plijene po Bachovom patentu iz god. 1851 i t.d., djeluje više–manje komično.
 
HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA
Uloga Milana Marjanovića ostaje pod znakom pitanja. Piše se shematski o M.M. da je dao mnogo tačnih konstatacija o cjelokupnom opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma i Moderne, ali nažalost, veoma malo točnih sudova o pojedinim književnim djelima«. Čista apstraktna shema. Koje su to »tačne konstatacije o opusu pojedinih hrvatskih pisaca iz vremena realizma«? Nažalost ni jedna nije točna. Čovjek koji ne umije da dade »tačne sudove o pojedinom književnom djelu« kako bi mogao da tačno konstatira ili ocijeni »cjelokupni opus pojedinih pisaca«? Isto tako uzima se kod nas M.M. kao protagonist naprednjaštva i trajno se piše o »naprednosti njegovih ideja«. »Djelujući više naprednošću svojih ideja nego analizom umjetničkog djela«, pitamo se koje su to ideje M.M. bile napredne, i da li je uopće analitički posao M.M.–a mogao da bude »napredan« kad je bio uglavnom neodređen i pristran, podcjenjujući uglavnom sve što je u njegovo vrijeme artistički u hrvatskoj književnosti nešto vrijedilo. Kada se o M.M. piše da je »zapravo htio biti savjest svoga vremena, po uzoru Brandesa ili Masaryka«, onda se time eklatantno dokazuje da ne znamo tko su bili Brandes i Masaryk i što predstavlja »savjest jednog vremena«. Marjanović je bio sve prije nego savjest svoga vremena. Vidi njegov put i njegov razvoj od 1918 pa do smrti, upravo do sloma Jugoslavije, kad je završio svoju karijeru kao najprije šef Prese–biroa, a zatim senator generala Živkovića.
Konstantno se piše o Matoševim manama. O Matoševim ljudskim manama. Dosta više o tim ljudskim manama A.G.M.–a. Trebalo bi konkretizirati koje su to njegove mane, njegove »ljudske mane«, kakve su to mane koje nisu normalno ljudske ili koje to ne bi bile, ali kad se na kraju iz tih Matoševih mana izvodi zaključak da »sve mane Matoša čovjeka nisu ga omele da dade savršeno tačne slike«, onda smo se zapleli u crijevima svoje vlastite gluposti. (Krleža je veliki poštovatelj Matoša od kojega je mnogo naučio u političkom i književnom smislu, op., T.T.)
 
HRVOJE
Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo. Briše se definitivno i neodgodivo. Bez obzira što je autor Ilija Kecmanović. (?!, op., T.T.)
 
HUMSKA ZEMLJA
Kako se te priče, te glupe novelete, pišu obično osamdesetih godina, nadahnute uglavnom iluzijama o Jadranu, konstantno se javlja lajtmotiv o nekom imaginarnom prodiranju srpske države na Jadran, 
 
HUNYADI, JANOS
Mislim da bi bilo logičnije da ga pišemo Hunjiadi, Janos (Sibinjanin Janko). Trebalo bi prije svega vidjeti i usporediti s rumunjskom literaturom o tome problemu, jer su mađarski prikazi jednostrani, farbani iz perspektive 80–tih godina, kada se krivotvorilo sistematski sve što nije pristajalo u kalup madžarske feudalne supremacije.
Među quatrocentrističkim baronima jedan od pretendenata na krunu, svakako bio je ovaj Hunyadi, Sibinjanin Janko, kome će tek sin Matija Korvin, koji kao ni otac mu nije znao mađarski ni beknuti, ostvariti feudalne ideale ovog boljarskog, vlaškog t.j. rumunjskog klana. Svojom političkom sviješću, instinktivnim i neobično živim snalaženjem u prostoru i u vremenu, ovaj Hunyadi jasno je procijenio sve elemente osmanlijskih opasnosti i svojim preventivnim, defenzivnim ratovima, u obliku mnogobrojnih i iznenadnih prepada u osmanlijsku etapu, on je zapravo usporio proces probijanja turskog na Dunav, za čitavih 7 do 8 decenija. (Krleža nastoji čak dokazati i srpske korijene Hunyadija, op., T.T.)
 
HVARSKA BISKUPIJA
Generalna napomena.
Sve ove i ovakve biskupije (kao u ovom konkretnom slučaju hvarska), spadale bi zapravo pod skupni naziv mletačke ili venecijanske takozvane crkvene politike. Sama tema po sebi nije nezanimljiva. Sam fakat, da Venecija, osvojivši otoke Hvar, Brač i Vis 1147 lomi okvire crkvene hijerarhije i organizacionu vezu s kopnom (koje još nije pod njenom lavljom jurisdikcijom), nije takav te ga ne bi trebalo notirati kao enciklopedijsku građu s napomenom, koja, dakako, predstavlja neku vrstu tačnog komentara.
Pedeset i trojicu biskupa hvarskih ne bih navodio, jer nisu ni po čemu važni. Prema tome I/1–25 da se stegne na leksikografska fakta ili da se ova ili slična materija prenese pod Illyricum sacrum, ili Ilirske biskupije i t.d.
 
ISLAM U JUGOSLAVIJI
II/18–21
»Prelaženje se vršilo postepeno i po pravilu dobrovoljno«.
Da se briše po oportunitetu, da ne bismo ovdje govorili o poturicama, a i ovaj citat koji se navodi da se poturčenje vršilo »po pravilu dobrovoljno«, više–manje je pod znakom pitanja: »I mnogi nemučeni ni od koga otstupiše od pravoslavlja i pristaše uz njihovu vjeru«.
»I mnogi nemučeni« — treba da se vidi, što stoji u kontekstu. Mučeni i mnogi nemučeni.
 
IZOLA
I/7, 8, 9, 10 »Kao znatno ribarsko središte, ima mnogo profesionalnih ribara, bogat ulov i veliku ribarsku tradiciju« i t.d. Teško bi bilo zamisliti »znatno ribarsko središte« bez »mnogo profesionalnih ribara i bez bogatog ulova«. To što se tiče logike.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Smeta mu hrvatstvo fra Filipa Grabovca i drugih svjesnih Hrvata

 
 
ELEZOVIĆ, GLIGORIJE
Po oportunitetu, ne bi ga trebalo brisati, pošto je jedan od glasnijih protivnika E.J. u okviru SAN. Orijentalista. 
https://visitvrlika.com/media/k2/items/cache/655cf7f08254436b1df6b279ffc38784_L.jpg
Spomenik fra Filipu Grabovcu
 
ENGLESKO–JUŽNOSLOVENSKI ODNOSI (politički odnosi u XIX i XX v.)
XII/4–9.
Kad se već govori o tim stvarima, trebalo bi biti konkretan. Poslije dramatskih događaja u okviru majskog prevrata 1903, Engleska ne prekida diplomatske odnose — iz legitimističkih razloga, t.j. »zbog ubijstva kralja Aleksandra Obrenovića«, nego iz diplomatskih motiva.
Boravak Milovana Milovanovića (vrlo utjecajni srbijanski mason, op., T.T) u Londonu. Kako dolazi do iznenadnog engleskog razumijevanja za srpsko pitanje? To je uvod u spremanje konflagracije 1914, to je već uovertura velikom svjetskom ratu.
 
FELDMAN, MIROSLAV
II. I, 6–7.
»Lirika mu je nostalgična ispovijest dobroćudnog humaniste«.
Sasvim zagonetno. Humanist i to još dobroćudan!
 
FORTIS, ALBERTO
Za razgovor s Ujevićem.
Trebalo bi nešto reći o Prosper Meriméeovoj »La Guzla«. 1827 teatar Klare Gazul kao anagram Guzle, prvi je pokušaj unošenja jednog novog pojma u evropsku literaturu koji se zove couleur local. Bez obzira što će o tome biti govora kod Meriméea, nema nikakve sumnje da je upravo lektira Fortisovog »Viaggio in Dalmazia«, dala poticaj Meriméeu za njegove mistifikacije i za njegovu ličnost Hijacinta Magljanovića. Objavio je to čovjek u Strasbourgu 1827 — mislim, a stvar je važna. Isto tako trebalo bi spomenuti i repliku Giovanni Lovricha na Fortisovu knjigu. Ta je replika za nas važna. To je prvi pokušaj da se kako–tako sociološki objasni pojava hajdučije kod nas na primjeru Stanislava Sočivice. Merimée inspirirao se na Fortisu za čitavu svoju literarnu koncepciju, koja će kasnije uroditi formulom klasičnog realizma.
 
FOTEZ
Za scenu je preradio Dunda Maroja, Plakira i još neke Držićeve stvari. Za uspjeh Dunda Maroja na sceni, zaslužan je uglavnom Fotez. Nema razloga to prećutati. Osim toga montirao je i Brezovačkog (Tamburinovića) i mnoge druge stvari. Piše i režira. Da se dopuni.
 
FRANK, JOSIP
Leži nam ovaj rukopis u redakciji već nekoliko godina, a sada, kad treba u štampu, nemamo gotovo ništa u ruci. Sama skica Josipa Horvata nije takva te se ne bi mogla upotrebiti kao podloga. Dobar je citat iz Šenoe. Da se stvari ne komplikuju treba citirati Supila i Matoša. Ovi citati sami po sebi, kao svjedočanstva znače više od svih naših tekstova.
 
FRANJEVCI
Franjevački red u našim krajevima dobio je sticajem političkih prilika cijeli niz funkcija, koje nisu bile svojstvene redu kao takvom u zapadnoevropskim zemljama. U zemljama pod turskom okupacijom franjevci su bili gotovo jedina školovana inteligencija, koja se uz pastoralni rad bavila cijelim nizom mnogobrojnih praktičnih djelatnosti: oni poučavaju narod, šire pismenost, liječe bolesnike, predstavljaju oblik političke svijesti, a često, kad se ukazala potreba, uprkos Kačićeva savjeta da sablja nije za fratra, bore se na strani kršćanskih četa kao zapovjednici. Ova mnogostruka djelatnost približila ih je narodnim masama pa su često živjeli kao ljudi iz naroda, ne razlikujući se ni u nošnji ni u načinu života od seljačkog ambijenta. Sredinom prošloga stoljeća, u vrijeme buđenja narodne i građanske svijesti, franjevci učestvuju u narodnom pokretu kao sudionici, a često i kao nosioci narodnog otpora. U Dalmaciji, u vrijeme borbe s autonomašima, franjevci su glavni oslonac narodnjaka. I t.d. i t.d.
Predlažem da se o aktivnosti reda u okviru Prvog svjetskog rata, a naročito Drugog svjetskog rata, ovdje u uvodu ne govori.
Pod turskom vlašću, u trajnoj opasnosti od lokalnih vlasti i njihova nasilja, franjevci su nastojali da im odnosi s turskim vlastima budu što snošljiviji. Tako su isposlovali od Mehmeda II (da se stavi godina!), zasebnu ahdnamu, kojom im je Sultan garantirao slobodu vršenja vjerskih obreda. Zbog slabljenja centralnih turskih vlasti i sve češćih pojava anarhije u Bosni, franjevci nastoje da dođu u što bliži dodir s katoličkom Austrijom, koja im je posvećivala iz političkih razloga posebnu brigu. (Josip II osniva zaseban fond za školovanje bosanskih franjevaca u austrijskim zemljama, 1785, a Ferdinand I preuzima protektorat, l840, nad katolicima bosansko–hercegovačkim).
IV/1–2, da se u svakom slučaju briše: dolazeći često u sukobe s pravoslavnom hijerarhijom, i t.d.
Isto tako od 16–29, predlažem da se briše, slučaj Barišića i Štadlera. O tome je već bilo govora, a za cjelokupni prikaz nije tako ni važno. [...]
 
VII/20–21. »Provincija ima 154 svećenika i t.d.« Ja bih broj fratara saldakontirao negdje na jednom mjestu, tako da se vidi da ih u ovoj ateističkoj zemlji ima još uvijek jedan impozantan broj. Ovako dispercirani po provincijama, izgledaju kao da nisu respektabilna četa. [...]
X) Kad se navode prominenti od Kačića dalje, naveo bih ipak karakteristike najznatnijih kao što su Kačić, Divković, Grabovac, u svakom slučaju naročito Katančić, Jukić, Grga Martić, Marun i Stulli. Zaboravili ste Zagrepca, on je bio kapucin i spada u ovu družbu.
 
FRESKA KOD SRBA
Krleža je jako iziritiran što Srbi svojataju fresku iz katoličke crkve sv Mihajla u Stonu (op., T.T.)
 
FRIEDJUNGOV PROCES I FRIEDJUNG, HEINRICH
Friedjungov proces sa 30 redaka, apsolviran je suviše ležerno. Ne treba Friedjungov proces svesti samo na gola fakta, i izolovati ga do pojma jednog pravnog događaja. Friedjunga kao jedinicu brišemo. Nema nikakva razloga da uđe.
 
GALJUF, MARKO FAUSTIN
Ů I, 5. »Za vrijeme rimske republike (1798) uzeo učešća u vlasti i napustio svećenički stalež«.
Trebalo bi reći o čemu se radi? Kakva republika i kakva vlast?
Ako je postao apostata, zašto, s obzirom na datume (1798), bilo bi za nas interesantno.
 
GALJUF, MARKO FAUSTIN
Ů I, 5. »Za vrijeme rimske republike (1798) uzeo učešća u vlasti i napustio svećenički stalež«.
Trebalo bi reći o čemu se radi? Kakva republika i kakva vlast?
Ako je postao apostata, zašto, s obzirom na datume (1798), bilo bi za nas interesantno.
(Krležu njuh ne vara, Galjuf je teški mućak, op., T.T.)
 
GARAŠANINOVO NAČERTANIJE
I, 19–21. Jedna parafraza osnovne Garašaninove teme u redakciji Vase Čubrilovića tu je »prekrižena« po M.U. (Mate Ujević,op.,T.T)Ja bih to Garašaninu i Vasi Čubriloviću ostavio, jer ako u Garašaninovom Načertaniju uopće ima neka zdrava koncepcija, onda je upravo ta, da će balkanski narodi na ruševinama carskog otomanskog izgraditi svoje nezavisne države, ako se vlastitim snagama oslobode.(Krleža lukavo izbjegava sukob sa Čubrilovićem kao eksponentom srpskog nacionalizma, op., T.T.)
 
GAVELLA, BRANKO
To da je 1914 bio mobiliziran nije važno i zato je brisano.
 
GESEMANN, GERHARD
Bio je Gestapovac. Čuveni »Blut und Boden« ideolog! Njegova sjenka leži na mnogobrojnim našim publikacijama, kao na pr. na Dvornikovićevoj »Karakterologiji« (tzv. Karakterologija Jugoslavena plitko djelo, op., T.T.) i t.d. Svi takozvani šestojanuarski rasni i arhajski falsifikati, nicali su pod njegovim protektoratom. Ćurćinova ocjena da je stvar »kratko ali dobro i iscrpno napisana« je potpuno kriva. Stvar nije napisana ni dobro ni iscrpno. O Gesemannu tu nije rečeno ono što bi bilo potrebno da se kaže. Ja bih ga brisao. Nije zavrijedio da uđe u Enciklopediju kao jedinica. Što se tiče bibliografije i podataka tamo navedenih neka se vodi u evidenciji za skupni prikaz o našoj takozvanoj rasističkoj ideologiji (Gesemann je značajan slavist, vidi Erlangenski rukopis, op., T.T.)
 
GIUNIO, PETAR
Briše se. Najčišća esihovština. Opatička 18, telefon 38–501 (Krležina antipatija prema Esihu je zanimljiva,ali Giunio kao popularizator biologije i prethodnik Miljenka Smoje koji je njegove likove "kreativno posudio" u svojim kratkim pričama "Iz moje stare primorske bilježnice" je nezaobilazan dio naše književnosti,svjež i originalan. Nešto sam o tome pisao u "Hrvatskom fokusu"op., T.T.)
Njegov lični odnos spram pojma »hrv. aristokracije« banalno se podudara s osjećanjem manje vrijednosti sitne činovničke mizerije šljivarskog podrijetla; to je veoma često snobizam beamterskog skorojevića, uslovljen zakonima kolonijalizovane sredine... (Krležin opis Gjalskoga je vrlo kvalitetan i osoban, ima tu štofa i za prepoznavanje samoga Krleže, op., T.T.)
Bijedu proletarizovane, provincijalne sredine u kojoj se javio, Gjalski je ispovijedao naivno, bez skrivenih misli, dajući svojim tekstovima značenje literarne ispovijesti i onda kad nastoji da glumom i dekoracijama sakrije istinu. Takozvane »Ideale« u koje je njegovo pokoljenje vjerovalo, deziluzije i moralne krize kroz koje se probijalo, brige koje su se javljale u okviru rađanja jednog novog društvenog stanja i suvremene građanske političke svijesti.
Bez obzira što nije ličnost ingenioznih razmjera, on je reagirajući osjećajno na mnoge negativne pojave koje ugrožavaju narodnu egzistenciju pjesnik, koji se koleba, koji naivno vjeruje, trajno propovijedajući princip otpora, kao jedinu odbrambenu i životnu mogućnost za takozvanu narodnu supstancu. Ilirac, Slaven, Sveslaven, jugoslavenstvujušći romantik, Hrvat, samohrvat, antinagodbenjak, starčevićanac devedesetih godina, on je istodobno i strossmayerovac, propovjednik integralnog narodnog jedinstva, beogradski rojalista (1904), politički smanjivac, član Hrvatsko–srpske koalicije, madžaron i progonjeni khuenovski činovnik, da bi u Prvom svjetskom ratu, 1917, postao madžaronski veliki župan i glasao za ratne proračune grofa Tise. Poslije državnog ujedinjenja 1918–1928, Gjalski deziluzionirani Jugosloven unitarista u svom posljednjem književnom djelu sanja o Jugoslaviji godine 1968 kao o saveznoj državi jugoslavenskih zemalja i naroda uređenoj po volji naroda«. Modernist i liberal, spiritista i schopenhauerovac koji vjeruje u metafizičke moralne autoritete, snobovski antiplebejac, apologet Karađorđevića i Marije Antoanete, antijakobinac, koji u Oktobarskoj revoluciji vidi konac svijeta, kozmopolita i šoven, Gjalski sa svim svojim peripetijama služi za proučavanje mentaliteta jednog historijskog perioda, koji bi se bez njegovih dvadesetak knjiga rasplinuo u prolaznosti pamćenja mnogo više nego što se misli. Kao i mnogi njegovi likovi između sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, Gjalski je neka vrsta književne preživjelosti, veoma podesne za proučavanje problematike onog historijskog raspona u okviru kog je djelovao kao romancijer, ni po čemu slabiji od pisaca koji se javljaju paralelno s njim, a često po bogatstvu, svojih motiva mnogo sugestivniji.moćan opisa,op.,T.T) ...i kod Gj. ima takvih trenutaka, kad bi njegova scena mogla da oživi do književno visokog potencijala, da je pustio svoje figure da progovore autentičnim, živim jezikom (Cintekovo pismo). Udahnuvši svojim lutkama vještački govor zagrebačke banske kurijalne sredine, on ih je lišio svih izražajnih mogućnosti, koje je zamaglio simuliranim »faustovštinama« i takozvanim »Weltschmerzom«. 
 
GLADNE GODINE
Bile su predviđene u alfabetaru. Ovako se brišu (nažalost).
 
GLAISE–HORSTENAU, EDMUND, von
Nema smisla da uđe kao posebna jedinica. Našu enciklopediju mogao bi interesovati kao glavni direktor i urednik velike monografije »Oesterreich–Ungarns letzter Krieg«. To je jedno kolektivno djelo austrijskih generalštabskih oficira. Kampanju protivu Srbije 1914–15, obradili su pod njegovom redakcijom apologeti austrijskog habsburškog oružja, retuširavši sve kretinizme AOK na ništicu, i iskarikiravši, na mnogim mjestima postupke srpske vojne komande. Kao takvo djelo je stoposto tendenciozno. Tu se opširno govori i o srpskom frontu 1914–15, i ukoliko bi Glaise ušao kao posebna jedinica, trebalo bi se tim pitanjem pozabaviti. Ne vidim autora, a subjektivno zato nemam vremena. U tekstu 13–18, kad se govori o njegovoj djelatnosti, u ulozi »Njemačkog Generala« u NDH, prikaz je prisutan u njegovu korist, a sve to tako nije ni bilo. O toj ulozi Glaise–Horstenaua, progovorit će se kada bude riječ o ustaštvu ili o njemačkim ofenzivama.
 
GOLUBIĆ, MUSTAFA
Gačinović je već u švajcarskim danima bio u vezi s Trockim i sa jednim dijelom ruskih emigranata ekstremista...  Svi oni koji su ostali živi (kao Mustafa) ostali su potpuno slučajno živi... Razvoj je logičan (od 1912., op., T.T.): ultimatum, rat, solunski proces, disidenti iz ruske legije i Oktobarska revolucija. [...]
Njegovo pismo Aleksandru...  Kakav je to atentat V/6 »u jednoj bečkoj kafani koji nije uspeo«?
Da se tada planirao atentat na Aleksandra, i da je u okviru ove konspiracije djelovala jedna masa komponenata, to je izvan sumnje. Tada je Golubić već bio član KPJ. Od članova KPJ, u vezi sa vidovdanskim atentatom, pohapšeno je u zemlji nekoliko hiljada ljudi, poapšeno i izmasakrirano. Budemo li pisali anegdote, onda je trebalo napisati i to, da je princu regentu Aleksandru jedna Ciganka na Krfu prorekla, da mu prijeti smrt od čovjeka koji je obrezan i neka se čuva Muslimana. Govorilo sa da Aleksandar zaista pati od te fiks ideje — progona i tako je Mustafa postao njegovom nesretnom mišlju, koja ga je progonila do smrti. Pao je na kraju od ruke čovjeka koji je bio obrezan, i proročanstvo Ciganke se zaista obistinilo. Hoćemo li i to štampati u enciklopediji? [...]
Nešković pojma nema o relaciji Mustafa Golubić–Bastajić. On tvrdi da je Bastajić »završio kao izdajnik«. Bastajić je završio kao čovjek, koga su ubili ustaše. Radi se o snazi argumenata i ni o čemu drugome.
Ů »politički radnik«. Ova kategorija partijskih članova, koje mi zovemo »politički radnici«, završava svoju karijeru po pravilu nasilnom smrću. To je vrsta fanatika koju svijet bezazleno zove »idealistima«. ..Pavla je R. Čolaković reducirao na deset redaka, a u ovom slučaju mislim da ni Mustafa Golubić u principu ne treba da dobije više, jer tema prelazi okvir enciklopedijskog zadatka.
U biografiji čovjeka ističe se da se »borio kao dobrovoljac u odredu majora Vojislava Tankosića«, i to po svoj prilici u Prvom i u drugom Balkanskom ratu, a među tim omladincima, dobrovoljcima i četnicima nema ni jednog istaknutijeg lica koje nije prošlo Tankosićevu školu. A kad se već navodi Tankosićevo ime trebalo bi i na ovome mjestu reći da je Voja Tankosić jedno od onih lica oko kojih se kreće austrijski ultimatum 1914, gdje je njegova glava expressis verbis navedena da treba da se skine, ili Tankosićeva glava ili rat. A tako je došlo i do rata. 
 Pitamo se tko već nije snovao o skidanju suverenih glava u onim i u ovim ratovima? To su »Intelligence service«, »Deuxiem bureau« ili danas CIA kombinacije. 
I Od Nikole Pašića do Milovana Milovanovića i do samoga Jovanovića Patka, ta se podvala upotrebljavala uvijek prema potrebi, a smatrala se »narodnom frazom«, da je Golubić mogao da bude njemački špijun to je bila samo izlika, a apšen je kao njemački špijun da bi svjedočio u okviru Solunskog procesa. Zašto? Trebalo ga je likvidirati, jer je bio čovjek povjerenja Apisovog, i tako logično (III/18–20) u »zatvoru je mučen i prisiljavan da lažno svjedoči protiv optuženih oficira u Solunskom procesu«. Izražavamo se potpuno apstraktno, par distance, o ovim »optuženim oficirima u solunskom procesu«, a kad već ističemo da je (III/20–21) »na pretresu, međutim, izneo kako je tučen u zatvoru i šta je od njega traženo da lažno svjedoči«, onda bi bilo logično da se ta Golubićeva izjava pred sudom konkretno citira. Iz nje bismo mogli doznati što se od njega tražilo da svjedoči lažno, ovako ostaje sve magla.
(Zbrka u glavi jednog Sime Miljuša, Pavla Bastajića, a naročito Milana Ćopića brata Vladimira Ćopića kad je doputovao 1922 u Beograd sa bombama da pobije čitavu svadbenu povorku kralja Aleksandra i rumunjske princese.)
Riječ je o Evropi u kojoj »Mustafa godinama razvija raznovrsnu delatnost«. Neka se to briše. To spada u krug Mustafinog aktiviteta o kome je bolje ne govoriti, a naročito ne u enciklopediji.
VI/6–11. »Izvršavao razne zadatke u Evropi i Kini, u Španiji i Francuskoj, po povratku u zemlju 1940 sarađivao je s NOP, ali je uglavnom radio po tzv. »specijalnoj liniji« (što je u stvari bio rad za SSSR i Kominternu istovremeno)«. To sve da se briše, razumije se samo po sebi. Štampati takve stvari u enciklopediji ne samo da nije oportuno nego je naivno, ako je samo naivno?
VI/21. »U Beogradu (gde je hapšen 6. IV 1941) G. je jednom poznaniku, također uhapšeniku Gestapoa, jedino poverio da su ga u zatvoru visoki funkcioneri berlinskog centra Gestapoa saslušavali o sarajevskom atentatu«.
Tko je taj poznanik? Na temelju čega je to ovdje rečeno? U naš tekst o Golubiću ovo ne spada ni u kom slučaju. Predlažem da se prikaz svede na leksikografska fakta.
Vidi str. 327, 330 ovoga teksta na temu Bastajić! (Golubić je manijak, crnorukaš, Staljinov agent. Najvjerojatnije je odgovoran za dizanje pola grada Smedereva u zrak 5. 6. 1941. sa tisućama nevinih žrtava. Neki ga povezuju sa umorstvom Trockoga. Tito se bojao Golubića. op., T.T.)
 
GOSPA OD ŠKRPJELA
O samoj crkvi govori se 1–6, svega pet redaka, a o slici Lovra Marinova više od 20 redaka — pod istim naslovom, »Gospa od Škrpjela«, kao da se radi o crkvi. Mislim da bi ikonu Lovra Marinova trebalo odvojiti od same crkve. Da se ne zaboravi ilustrirati crkva i ikona.
 
GRABOVAC, FILIP
Nismo u principu protivu hrvatovanja, ali kad se u okviru jednog članka od 20 redaka 11 puta apostrofira neko da je hrvatski književnik, da je vojni svećenik hrvatskih četa, da piše hrvatske pjesme, za hrvatske oficire, da hrvatski narod upoznaje s vlastitom prošlošću, da iznosi jadne prilike u kojima živi hrvatski narod, da se ističe među hrvatskim književnicima, da se bori protivu prodiranja tuđinštine među Hrvate, i t.d. i t.d., onda po logici stvari to brišemo, jer smo brisali sve takve pendente i kod posrbljivanja.
Prije svega Grabovac nije nikakav hrvatski književnik, nego fratar, vojni svećenik mletačkih konjaničkih jedinica, u kojima su služili Morlaci, Hrvati, Dalmatinci. Tu bi trebalo nešto reći o samom tom milieu–u.
Osim toga zna se kako je pao u zatvor. Denuncirali su ga »našijenci« kao vrlog vrličanina i t.d. i t.d. Bolje bi bilo citirati iz Grabovca u originalu o čemu se radi.
 
GRADAŠČEVIĆ, HUSEIN, kapetan
I koliko god postoji i u ovom tekstu tendenca da se glorifikuje Husein, kao neka vrsta separatističkog vožda, on je tipičan predstavnik prošlosti, pravovjerni fanatik, koji djeluje isključivo po zakonu tromosti.
Ů 63 reda romansirane biografije i to po romanu Josipa Eugena Tomića »Zmaj od Bosne«. Osim toga pišemo i o jedinom našem historiografskom izvoru ove teme o tome Gradaščeviću, da je J.E. Tomić u svome romanu »Zmaj od Bosne« dao lik Husein–kapetana. Tomić nije dao nikakav lik nikakvog kapetana niti Zmaja, jer je Tomićeva knjiga beznadno loša i ne bi je uopće trebalo spomenuti, a naša verzija da je ovaj beg na svom »vezirskom dvoru u travniku razvio neobično raskošan život«, prepisana je iz Tomića, jer i taj romansjer piše o raskošnom životu na vezirskom dvoru u Travniku, a kako je već ovaj raskošan život na tom vezirskom dvoru travničkom mogao izgledati, mislim bolje je da se o tome i ne govori. Da se skrati i da se imprimira ne bi li se tako spriječilo neko veće zlo.
(Krleži je bit u otporu bosanskih feudalaca reformama sultana Mahmuda II)
 
GRADSKO
I, 6–12.
Da su Nemci za Prvog svetskog rata od Gradskog do Bitole podigli uskotračnu željezničku prugu, to briši! Konstantno ističemo u raznim detaljima, kako su okupatori bili »Kulturtregeri« u našim prilikama! Briši to više, što nije važno.
 
GROEBMING, ADOLF
Počeo je svoju karijeru kao tamburaški kompozitor, prema tome je temeljito sumnjiv. Predlažem da se briše i da se ostavi u evidenciji za Muzički leksikon.
 
GROL, MILAN
[...]
To samo ilustruje, što je već o Milanu Grolu rečeno. Nije on bio nikakav (IV/9) »najizrazitiji propagator buržoaske parlamentarne demokratije«, nego najtipičniji zbunjenko i lovac u mutnom. Veliki kombinator i vječiti mladoženja među parlamentarnim proscima, koji čezne za portefeuilleom ma koje partije, samo da omasti brkove u svatovskoj čorbi. Za čitave svoje karijere, trajno je očekivao milost oko kapidžika. Te je dinasta karađorđevićevac, te je republikanac, te učestvuje na platformi zagrebačkog kongresa intelektualaca, rojalista i centralista, te je opozicioner, te nije federalista, ali jeste za sporazum, te je ministar prosvjete oko skupštinskog atentata, te je u Simovićevoj vladi i u emigrantskim vladama, i na kraju, i t.d. i t.d.
Sve to što se s njime zbivalo od 7. III. 1945, može da se briše. Svi naši prikazi pojedinih političkih ličnosti ne vrijede mnogo (Grol je imao karaktera, nasuprot Krležinim tvrdnjama: "Nakon Sporazuma Tito-Šubašić postaje, 7. ožujka 1945., potpredsjednik vlade Demokratske federativne Jugoslavije. Zbog potpune kontrole i terora koju provodi KPJ, podnosi ostavku 19. kolovoza 1945. Demokratska stranka odbija sudjelovanje u Narodnom frontu pod komunističkom dominacijom. Zbog terora, odlučuje bojkotirati izbore za Ustavotvornu skupštinu.
Grol je izvrgnut žestokim napadima i osudama, kao "izdajnik", "fašist" isl. U tisku ga je žestoko napadao Milovan Đilas, pišući da »iza intelektualne glava Milana Grola viri Draža Mihailović«, pa čak i »Pavelićeve ustaše«. Nešto nakon izbora Grol i drugi stranački vođe bili su pohapšeni, imovina stranke zaplijenjena i njen rad konačno zabranjen. Nakon toga Grol odustaje od daljih pokušaja političkog djelovanja i povlači se iz javnog života. U londonskim vladama, bio je projugoslavenski orjentiran. Bio je vrstan intelektualac. Najbolji kazališni kritičar, koga je Srbija ikada imala.
 
GUSA
Menohites, po Jirečeku ovdje citiran, bio je običan dripac, panariot, pamfletist, a po Jirečeku mogli bismo iz istoga Menohitesa citirati i mnogo jezivije stvari, isto tako po Jirečeku. Ispada kao da smo samo mi bili razbojnici u Srednjem vijeku, kad je čitav svijet bio banditski (kao i danas). Briše se.
 
(Nastavak slijedi)
 

Priredio: Teo Trostmann

Krleža o Cesariću: Čemu čovjeka gurati u društvo u koje nije spadao?

 
 
CANKAR, IVAN
Ovaj uvod u tu Cankarovu biografiju je jeziv dokaz, kako naši pjesnici djeluju u potpunom vakuumu. Ova saharinska parafraza svih pseudosocijalnih tema iz književnoga repertoara osamdesetih godina prošloga stoljeća: Porodica u bijedi, a za tatu, da se ne bi reklo da je pijanac, kaže se da je otupio, a mama je nadčovjek »i nastoji djeci utrti put u ljepši život«. Mama, dakako, treba da klone, što je i učinila, a to je onda glavnim motivom pjesnikovih inspiracija.
 
CANKOV, ALEKSANDAR
Nije stigao na vladu, kao nevjesta na svatove u fijakeru, nego je dobrano kuvao onu generalsko–koburšku junkersku čorbu, kao jedan od najkrvavijih despota iz poratnog kontrarevolucionarnog perioda. Spram njega je i Horty neka vrsta gentlemana u bijelim legitimističkim rukavica
 
CEROVIĆ, NOVICA
I, 10, 11. »Njegov podvig u organizovanju i izvršenju ubistva Smail–agina opjevan je u Mažuranićevom spjevu«. Ne zvoni dobro. Istina je, da je Cerović Novica namro svome sinu zlatan sat Smail–agin, koji dr. Ivo Brlić prodaje danas Jugoslavenskoj akademiji za 150.000. din, ali ipak prozvati ili okarakterisati pogibiju Smail–age Čengića kao podvig »u organizovanju i izvršenju ubistva«, ne podudara se s boljim stilskim običajima.
 
CESAREC, AUGUST
"... još prije 1914 stupio je u socijal–demokratsku stranku.« Kad je to moglo biti? 1912 otišao je na robiju kao đak VII. raz. gimnazije. Pouzdano znam da tada nije mogao biti član socijal–demokratske stranke, jer je bio integralni jugoslavenstvujušći omladinac, gotovo rojalista.
August Cesarec godinama je isticao da je SHSezijska državotvorna retorika prozirna podvala, da je takozvano oslobođenje u okviru Versailleskog mira (1919) najobičniji financijsko–kapitalistički kontrarevolucionarni manevar, a poratna t.zv. parlamentarna demokracija samo jeftina krinka za autokratiju,
 
CESARIĆ, DOBRIŠA
Iz biografije predlažem da se briše, da je zajedno s V. Majerom pokrenuo »Ozon«, to zaista nije bio takav događaj, te bi ga trebalo fiksirati u Enciklopediji. Isto tako, da se zanimao za režiju. Bio je bibliotekar Škole narodnog zdravlja, od 1945 redaktor »Zore« i t.d. Nije dopisni član JA, nego pravi član, a kako se to nikad ne ističe, ostaje samo član, a kako se ni to ne ističe, ne ostaje ni član. Kad se već navode časopisi, »Pečat« došao bi kronološki na poslednje mjesto, a i tamo nije surađivao, a nije ni potrebno da se istakne kako je bio suradnik Pečata, jer on to, da se organizaciono–strukturalno izrazim, zapravo nije ni bio. Čemu čovjeka gurati u društvo u koje nije spadao? (očita nenaklonost prema pjesniku, pa i zloba, op., T.T.)
 
CHURCHILL, RANDOLPH
Šta je sa Windstonom? Ulazi li i on? Samo u onom slučaju ulazi i Randolph.
 
CONRAD VON HÖTZENDORF, FRANZ, grof, feldmaršal
I. Vidi napomenu o tome generalu u ELZ. Nas ovaj general ne treba da interesuje kao vojnik, nego kao političar, jer je kao političar bio beskompromisan protivnik bilo kakve koncepcije političkog ujedinjenja i oslobođenja naših naroda. A kada je već riječ o ocjeni generala Conrada II, 13–16 da »ni poslije poraza 1914 u Srbiji nije vidio, da su vojničke koncepcije a.u. generalštaba, kome je bio na čelu, zaostajale iz suvremenog razvitka,« — onda valja reći, da ta ocjena nije tačna. Po čitavom nizu dokumenata koji su objavljeni vidi se, da je Conrad bio protivan Potiorekovoj ofenzivi protivu Srbiju 1914, i praktično, on za taj poraz ne nosi nikakvu odgovornost.
(čime je Potiorek zaslužio toliko povjerenje unatoč protivljenju spomenutoga šefa generalštaba,zar idiotskim šetanjem prijestolonasljednika po sarajevskim ulicama?, op., T.T.)
 
CRIEVIĆ, ILIJA
 Nije mi jasno na temelju čega ga mi, uprkos njegovoj subjektivnoj volji, pohrvaćujemo, kad će se od toga u grobu okrenuti? Ovaj Vitezičin plaidoyer za antinarodni stav Aeliusa Lampridiusa Servinusa potpuno je suvišan. Bio je najobičniji Raguseo, sette bandierista.
 
CRNA GORA
Nas interesira ova C.G. publicistika do svjetskog rata isto tako kao i ona od 1915 dalje, kad je već kralj Nikola bio emigrant. Borba za C.G. krunu bila je krvava, vođena u inostranstvu najbezobzirnijim sredstvima — ŕ outrance. Tu se navode samo neka imena, a i ta zaobilazno, i ne kaže se ništa o načinu te borbe između jedne i druge dinastije i o argumentima koji se javljaju u ovoj političkoj diskusiji, koja se odvijala zapravo po diplomatskim zapadnoevropskim kabinetima. Ova borba, uslovljena dinastičkim interesom između doma Karađorđevića i crnogorske dinastije Petrovića, nastavila se i poslije ujedinjenja u samoj zemlji 1918. Bez ovih dramatskih odnosa bilo bi teško prikazati crnogorski politički raskol, s obzirom na zamršenu diferencijaciju političkih odnosa u C.G. u okviru parlamentarnog perioda, sve do sloma 1941...Svi ukrasni pridjevi u ocjeni Mićuna Pavičevića suviše su dobronamjerni. Treba njegovu ulogu uzeti kritički: obično šestojanuarsko (diktatura kralja Aleksandra 1929., op., T.T.) prodano piskaralo, ucjenjivač i varalica. 
 
CRNČIĆ, MENCI CLEMENT
Matko Peić. Ni jedan od tekstova Matka Peića nije do danas imprimiran, pak ni ovaj.
Prvi je reducirao Crnčića kao marinistu Ljubo Babić u svojoj, po zlu glasu poznatoj Umjetnosti kod Hrvata. Svi ostali ovnovi slijede ovoga predvodnika. Istina je da je Crnčić jedan od najboljih naših grafičara, ali je isto tako istina, da je i jedan od naših najboljih marinista, ako nije najbolji. Trebalo bi članak napisati u tome smislu. (sad je jasnije zašto Krleža ne podnosi Peića, radi Babića op., T.T)
 
CRNI KABINET
Nije samo bosanski »Crni kabinet« nestao god. 1918. Govorilo se da je Svetozar Pribićević u svojstvu prvog ministra policije kraljevine SHS uzaptio prezidijalni »Crni kabinet« zagrebačke hrvatsko–slavonsko–dalmatinske zemaljske vlade, sa popisom od 2000 ratnih doušnika. Pašić je zdipio Svetozaru taj materijal hrvatskog i bosanskog »Crnog kabineta« i mnogi od tih dostojanstvenika našli su se na čelu radikalije u prečanskim stranama. Na takvim hipotezama međutim, gradi svoja strašila politička Baba–Roga. Ovdje se briše kao neozbiljna verzija, nepodesna za Enciklopediju kao posebna jedinica. U političko–historijskom pregledu kraljevine SHS, kada bude o tome riječ u Enciklopediji, da se spomene kao kuriozum. Ostaviti ga u evidenciji.
 
CRNJANSKI, MILOŠ
Skratiti ga za polovinu, a to će najbolje učiniti, mislim, Ujević (Mate, ne Tin, op., T.T.), ako ga veseli.
 
ČEHOSLOVAČKA KNJIŽEVNOST KOD JUGOSLOVENA
Nije prije svega spomenut Vrhlicki, zatim Masaryk, zatim Machar (koji je na prelazu stoljeća odigrao veoma važnu ulogu kod rađanja naše t.zv. liberalne građanske svijesti), i osim mnogih imena iz sociološko–političke oblasti, tu nema ni Otokara Brezine, ni Stanislava Neumana, uglavnom ničeg. To, da su Ivo Vejvoda i Marijan Krajačić otputovali iz Praga u španjolski građanski rat, nema zaista nikakve veze sa čehoslovačkom književnošću kod Jugoslovena.
 
ČULIĆ, INOCENCIJE
Red 13,14,15 znači bio je austrijski konfident. Gluvi fratar, doušnik? Kako je mogao da prisluškuje kad je bio gluh? Da nam Jakša Ravlić objasni ovu tajnu. (antipatija Krležina prema Jakši Ravliću, povijesni izvori se slažu da fra Čulić nije inocent - nevin)
 
ĆOSIĆ, DOBRICA
Ostavite Fincijev tekst kakav jeste. Čovjek ga potpisuje
 
DAMJANIĆ, IVAN
Prije svega nije bio Ivan nego János. Smatrao se Madžarom, i kao takav ispovijedao je svoje šovensko antislavensko i antisrpsko uvjerenje do smrti. Ne ćemo isticati u našoj Enciklopediji da mu je i žena Emilija Černović (Srpkinja od poznatog roda Arsenija III Černojevića) bila istaknuta madžarska rodoljupka. Bili su Madžari i spadaju u Madžarsku enciklopediju. Ovdje se brišu.
 
DAMJANOVIĆ, RADOVAN — RAJA
Treba voditi računa o tome, da se ova Enciklopedija ne čita iz odžaklijskih perspektiva, kad odžaklijama, čorbadžijama, ćiftama i seoskim gavanima potitravaju brčine od uzbuđenja kad se govori da je netko zet Miše Anastasijevića, najbogatijeg čovjeka u Srbiji, a usto i sam bogat čovjek. Bio je gazda, dakako, i bog mu se smilovao. Treba redigirati.
https://100.fsb.hr/article/0a3490ca4b9aa58fbc3851c2d8a2106d1573278275.jpg
Krleža o Devideu: Briše se...
 
DEVIDE, VLADIMIR
Briše se.
 
DOBRILA, JURAJ
[...]
»Jedan od prvih buditelja narodne svijesti istarskih Hrvata«. Predlažem da se briše, jer fraza »buđenje narodne svijesti« nije najsrećnije odabrana(Krleža se boji sličnosti sa nacističkim Deutschland erwachen!,op.,T.T)
 
DOM (Stjepana Radića) 1906.
II, Kad je riječ o karakteristici, predlažem izmjenu teksta: Kao glavni politički organ Seljačke stranke Dom je već od svog početka izlazio veoma često pljenjen, pod udarom stroge političke cenzure, u trajnoj borbi s materijalnim poteškoćama. Dom je bio prvi politički list, koji je sistematski počeo objavljivati publicističke i književne radove hrvatskih seljaka, populariziravši nekoliko imena, koja će biti zapažena i u literaturi, kao što su: Mihovil Pavlek Miškina, Mijo Stuparić, Mara Matočec, Mato Mandić i t.d. (Mislim da taj popis nije potpun).
Kao svjedočanstvo vremena i ogledalo političkih i kulturnih prilika u okviru kojih se razvijala politička svijest seljačkih masa, Dom će poslužiti kao pouzdana dokumentacija za proučavanje historije seljačkog pokreta u Hrvatskoj, u okviru od četiri decenija: od banovanja grofova Khuena i Pejačevića sve do Drugog svjetskog rata, i t.d. i t.d.
 
DOMINIKANCI
u našu zemlju dominikanci stizali sa naročitim zadatkom, da unište manihejsku i bogomilsku jerezu. U našim tekstovima ovi dominikanci su »naši dominikanci«, te im tepamo, rastapajući se od milja, koliko ih je bilo, kako su bili kulturni i mudri i obrazovani, i kako su konstruktivno djelovali u izgradnji naše moralne i intelektualne civilizacije. Isto tako pojam jereze iz perspektive našeg prikaza jeste nešto što nije »naše«, što je »njihovo« t.j. jeretičko, i što se nas uglavnom i ne tiče, jer je corpus alienum u okviru naših iluzija. Da se stidimo nečega što se zove jereza ili da žalimo ne znam što, ili da zaobilazimo sordinantno kao mačke oko dominikanskih lomača, kao da tako nije bilo kako je bilo, smisla mnogo nema. U surovom i poganom vremenu i dominikanci su bili u zlu zli i opaki kao što su bile i društvene prilike i odnosi tog perioda. No dok je takozvani jeretički laicizam značio ipak neku pobunu u ime svijetlih evanđeoskih principa, lavež ovih vjernih pasjih čopora dominikanskih, koji su se sami dičili pred Gospodinom da su »domini canes«, odjekivao je čitavom Evropom. Bili su roditelji likovne propagande i oni su prvi u slikarstvo unijeli teme mrtvačkih plesova, prijeteći terorom sudnjega dana. (Campo Santo u Pisi kao primjer.) Bilo ih je više od 150 bataljona u ratnom sastavu. Počeli su kao pauperi, legionari, božji bojovnici, ali ratujući za račun svjetovne vlasti i dominikanci su pali pod gravitaciju svjetovnih dobara i pogospodivši se pretvorili se u feudalnu vlastelu, tako da ni u tom pogledu nisu očuvali čistoću principa. Vidi sve što je o njima pisao Erazmo, a da o protestantima i ne govorimo. »Naši« bogomili smatrali su ih đavoljskim sjemenom, pak su tu herezu i platili glavom.(opisuje Krleža dominikance kao da su staljinisti i lenjinisti,o stvarnosti vidi Lacordaire i Bedouelle,vidi i    https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwiq_OqJg_TnAhWNLewKHUYCAogQFjAAegQIAhAB&url=https%3A%2F%2Fwww.hrvatski-fokus.hr%2Findex.php%2Freligija%2F26837-dominikanac-lacordaire-o-svetom-dominiku&usg=AOvVaw1r5Ku0WDt3PRhuksiqYASr T.T.)
 
DOMINIS (GOSPODNETIĆ), MARKANTUN DE
Svi sukobi Dominisa sa biskupima, sa kaptolima i sa rimskom kurijom svode se u zadnjoj konsekvenciji ipak na materijalnu bazu. Radilo se uvijek o parama. Bio je srebroljubac. Svi ovi detalji za biografiju čovjeka za nas nisu važni.(zar bi srebroljubac ulazio u sukobe i gubio unosnu biskupsku čast?Zar bi se posvađao sa Englezima koji su ga kao kritičara Rima primili sa svim počastima.Krleža po običaju mahnita sa svojom maštom op.,T.T)
DOROTIĆ, ANDRIJA
Pošto je postao šef policije u Zagrebu Dorotić namjerava »da izdaje na hrvatskom jeziku novine, koje bi preko Save agitirale za Austriju«. Ali taj projekt ne uspijeva, jer mu se iz nepoznatih razloga usprotivio zagrebački biskup i banski namjesnik Vrhovac. (Iako patriot Vrhovac je bio mason. Možda nije htio provocirati moćne Francuze koji su došli nadomak Zagrebu? op., T.T.)
Ova motivacija, da se Vrhovac »iz nepoznatih razloga« usprotivio Dorotiću, da izdaje na hrvatskom jeziku novine, koje bi preko Save agitirale za Austriju, može da se briše. Nisu nam razlozi nepoznati. Da jedan od šefova policije, i to još fratar izdaje pod nosom masona novine pisane narodnim jezikom, to biskupu nije bilo ni uz dlaku. Sapianti sat.
 
DOŽIĆ, GAVRILO
Stojadinovićev patrijarh. Međutim, kako je odležao u zatvorima 1941–45, ja bih ga ostavio. Za vrijeme diktature sve do svog izbora za patrijarha politički mračno lice.
 
DRAGIČEVIĆ, MIJO
Fra Mijo spada u jednu eventualnu franjevačku enciklopediju, ukoliko se naš zavod bude odlučio da i tu štampa. S obzirom na to što smo još 1939 godine imali u ovoj zemlji 239 krovova sv. Franje, i što taj red igra u historiji naših naroda relativno važnu ulogu, netko bi mogao doći i na tu ideju. Za sada se briše.
 
DRINKOVIĆ, MATE
I. Ne bih ga brisao. Igrao je relativno važnu ulogu 1917–18, a kao povjerenik narodnog vijeća za narodnu odbranu, organizovao je oslobođenje Međimurja. Bio je jedan od osnivača Hrvatske zajednice, a kasnije šestojanuarac, i nije takvo političko lice te bi ga trebalo brisati.
(Krleža Drinkovićevu »misao« da će »objesiti« svakoga tko mu se usprotivi ponavlja više puta u Mom obračunu s njima i Pijanoj novembarskoj noći. 
 
DRLJEVIĆ, SEKULA
S obzirom na fatalnu ulogu, koju je igrao za čitavog svog političkog života, naročito u Jugoslaviji, a pogotovo u finišu, bilo bi idealno, kad bi bio obrađen reljefnije (Drljević se borio za samostalnost Crne Gore, tzv. crnogorski zelenaši, op., T.T.)
 
DUH, prvi biskup Zagrebačke biskupije
Pretpostavlja se da je donio kodekse iz XI. st. Smatraju ga osnivačem »zagrebačkog obreda«. Također se pretpostavlja, da je donio diptih od bjelokosti i t.d. Sve to pretpostavlja Kniewald. Da zbog ovih Kniewaldovih hipoteza Duh uđe u Enciklopediju Jugoslavije kao posebna jedinica, nema rezona. Ide pod Zagrebačku biskupiju. Tamo se može govoriti i o ovim pretpostavkama, jer se o čovjeku ne zna baš ništa osim da je bio prvi biskup, a i to po jednom dokumentu Ostrogonskom.
Briše se. (da je duh AVNOJ-a ne bi se brisao, op., T.T.)
 
DUJAM SVETI
Ostavio bih ga. 25 redaka Grge Novaka sveo bih na maksimum 10, ali bih ga ostavio.
 
DUNAV
Da li je to sve što ulazi od Dunava? I to što je ovdje rečeno geografski, potpuno je šematski i blijedo. Nije ostvarenje onoga što smo po planu bili odredili da je potrebno da se kaže o Dunavu. Što je sa Dunavom u Pomorskoj enciklopediji? Da se usporede tekstovi. Rečeno je da se Dunav prikaže ne samo geografski nego historijski, politički, ekonomski, strateški i kulturno–politički.
 
DÜRINGSFELD, IDA von
Ćurćinovska beletristika. Te joj je suprug barun, te je s njim putovala po Dalmaciji, te je tu crpla građu, te je ono što je napisala najbolje, te je o Vuku napisala nekrolog, te je i njen suprug, barun Reinsberg, pisao o Morlacima i t.d. i t.d. Sasvim je nejasno da je već »prvom svom romanu dala naziv »Niko Veliki«, i da ga je napisala u Toursu, koji je Aleksandar Dumas unio u svoje »Musketire«. Šta je unio Dumas u svoje Musketire? Tours u Francuskoj, ili njen roman? Kako je to Dumas uradio?
Suvišno 19 redaka
 
DUŠAN, car
Mihailo Dinić nas je razočarao. Treba ostaviti tekst kakav jeste uz punu odgovornost samog autora. Jedna primjedba: I, 12,13, Dečanski šalje svoga sina Stefana »na bezbožne i pogane babune« (Bosance), »koje je pobedio«! Po čemu se vidi da su to bili Bosanci? To bi bilo sve.
 
DŽEMIJET
A pošto je radikalsko kupovanje džemijetskih glasova za postizavanje rojalističke i centralističke većine u konstituanti bila kobna, gruba i za sve pojmove moralnih kategorija očito blesava i uvredljiva prevara, obična podvala dostojna političkih džambasa, kačaka i radikalskih kicoša toliko providna, bezobzirna i glupa, da se podudara s pojmom običnog brutalnog kriminala, ne bih se mogao složiti da se uloga Džemijeta kvalifikuje kao »delikatna uloga na parlamentarnim Terazijama«.
 
ĐAKOVIĆ, ISAIJA
Da se svede na leksikografska fakta, a brišu svi suvišni komentari sa religiozno–propagandističkom tendencijom. Ponovno pisati Roksi u smislu napomene, koju smo uputili Redakciji u Beogradu, u vezi sa člankom Privilegije Srba u Hrvatskoj i Ugarskoj, da nas poštede ovog tendencioznog i dosadnog religiozno–propagandističkog nagvaždanja. Protivu jedne ili druge crkve negativan stav imaju pravo da zauzmu isključivo ateisti, a apologeti nikako. Postat ćemo komični.
 
ĐILAS, MILOVAN
Kao što je dogovoreno.
 
ĐURĐEVIĆ, IGNJAT
Teško bi bilo objasniti intenzitet šoka, što ga izazivaju takve fraze u svakom (magarećem) uvetu, koje ima i najminimalniju dozu lirskog, da ne kažem stilskog sluha. »Slast posjedovanja žene« je takva skandalozno glupa fraza, da je treba iskorijeniti iz ovih naših tekstova, pak i onda ako predstavlja parafrazu mnogobrojnih kombolovština, kojima njegova knjiga, nažalost, obiluje. Nikakva »slast posjedovanja žene« nije bila tema, koja bi bila zaokupljala Đurđevića, jer osim prepisivanja najbanalnijih epigonskih fraza, koje su pomodno zaokupljale skribente onoga vremena, ništa ih drugo nije zaokupljalo. Prije svega Đurđeviću dati stotinu redaka, moglo bi se u onom slučaju, kad bi netko od naših suradnika bio sposoban, da ga zaista objektivno ocijeni. Masa detalja iz njegove biografije, kako je putovao i gdje je bio, mogla bi se sažeti u nekoliko redaka. Da je netko »barokno kićen i rječit«, da »vješto opisuje čuvstva što ih proživljava mlada i lijepa grešnica, koja nakon pokajanja upire oči i volju prema novom nebeskom ljubavniku« i t.d. ili »trepereći vješto između elemenata zemaljske i nebeske ljepote, prolaznih i neprolaznih draži« i t.d. i t.d., sve to spada u fraze, koje nemaju ni smisla ni bilo kakve stilske vrijednosti. Šta su elementi »zemaljske« ili »nebeske ljepote«? Šta su »prolazne i neprolazne draži«, i koje već nisu prolazne, što znači »želja za užitkom«? Ako je bio versifikator bez »pjesničkog nadahnuća« onda je to bio. I t.d. i t.d. (Kolo, 2017.)
 
(Nastavak slijedi)

 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Srijeda, 15/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1170 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević