Get Adobe Flash player

Izbor iz izbora Krležinih natuknica enciklopedijskih članaka

 
 
ABDIKACIJA
Navode se samo primjeri vezani na srpsko ustavno pravo. Kako je bilo u ustavima drugih južnoslovjenskih zemalja i pravnih područja? U Sloveniji i Dalmaciji Car, u BiH okupator koji je vladao autokratski, u Crnoj Gori i u Hrvatskoj kraljevi, u Dalmaciji dužd ili dubrovački knez, u Vojvodini madžarski kralj, a u Makedoniji sultan. Proširiti abdikaciju na sva ova područja.
Slikovni rezultat za krleza
ABDUL HAMID
I ovaj članak vapije za citatima iz korespondence Gladstone — Strossmayer...
 
ABRAMIĆ, MIHOVIL
Kaže za njega Grga Novak: »Porijeklom iz Baške na otoku Krku« i t.d. Mi se klonimo kod pojedinih imena takozvane nacionalne pripadnosti, ali što znači u ovome slučaju, da je netko, »porijeklom iz Baške na otoku Krku«?
 
AHMED paša GEDIK
(Elezović). Nemam ništa kontra da uđe, samo ne razumijem zašto? Po mišljenju jednog suvremenika: »nato in Servia«. Ne znači da je po tome Srbin što je rođen u Srbiji, ali se Elezoviću čini da jeste. I zato, jer se Elezoviću čini da je Srbin, Ahmed paša Gedik treba da uđe u Enciklopediju. (Gligorije Gliša Elezović, srbijanski povjesnik, sa M. Bajraktarevićem obradio turske izvore sa područja BiH i šire, op., T.T.)
 
ALBANSKO–JUGOSLOVENSKI ODNOSI
Str. 13. red 4., 5. »O sveštenim licima«. Naznačeno je nejasno, a nije rečeno kako? »Sveštena lica slovenskog porijekla, preko kojih su s mukom dopirali do severne Albanije izvjesni kulturni uticaji naprednih gradova kao što su bili Dubrovnik i Kotor«. Da se briše kao mutna verzija »sveštena lica preko kojih i t.d.« jer nije jasno što se time htjelo reći.
Str. 25., redak 7., 8., 9., 10., 11. To je taj familijaran ton historiografskog seminara, gdje se slobodno priča o stvarima jezikom i stilom božićnih priloga beogradske štampe. Crvena olovka je na mnogim mjestima već podvukla taj ton, ali ga nitko nije izmijenio, i tako je ostalo. Zvati Garašanina: »jednim od najuglednijih članova te stranke« (str. 25 redak 11, 12) to je upravo taj ton.
Str. 43. redak 4., 5., 6., 7. Ko bajagi: Baja Pašić rezignira na Skadar, da bi odbranio Rijeku i Dalmaciju. Čemu ovo izvrtanje fakata? Bilo je obratno: Pašić daje Istru i Rijeku da bi dobio Skadar, a onda gubi, posve logično, jedno i drugo. Ovaj klasičan primjer dezorijentacije pretvara se ovdje u apologetiku radikalsku. To nije naš zadatak.
Str. 44 redak 6, 7, 8, 9, 10. Sukob Zogu — Fan Noli, ne može se u našoj Enciklopediji tangirati jednom banalnom rečenicom...,  treba prikazati materiju egzaktno (redak 14 i 15 kao da ih je pisao lunatik). [...]
Što da se radi s tim tekstom? Da se pronađe novi autor, tehnički je neprovedivo. Prema tome da se štampa kakav jeste, sa tačno naznačenim izmjenama i ispravcima!
 
ALEKSANDAR III., papa
Romualdo Guarna i Boson. Dva svjedočanstva o historijskoj epizodi: cum inmensis laudibus in eorum sclavica lingua eto. Romualdo Guarna, kao što je poznato nije o tome rekao ni riječi. Brunelli, Cronia, Bartoli, Benevenia, dakako da drže sa svjedočanstvom Romualda Guarna, koji u svome Chroniconu nije čuo da se pjevalo — slavenski. Naša literatura citira Bosona po Baronu. Iredentiste tvrde, da se nije pjevalo, ili ako se je pjevalo da je to bio pučki, dalmatinski neolatinski dijalekat. Pitanje je: da li se pjevalo ili se nije pjevalo? Beskrajno dosadno pravdanje oko tih problema kao što su arhitektura istočno– jadranske obale, lombardijski relikti, pitanje ornamentike, pleternog ornamenta, kupola i t.d. Svi ovi detalji u vihoru vjekova, koji se pretvaraju u dramatskom razgovoru između istočne i zapadne jadranske obale u političke argumente, nisu dostojni duha evropskog. Dokaz zasljepljene gluposti, koji bi u dječjoj sobi magister mogao da prevlada autoritetom bambusove trske po dlanu, a u historijskoj stvarnosti to je potpaljivanje krova.
Sve te detalje disputa na ovu temu (Dudan, Praga, Pragini falsifikati i krađe, Dudanov solilokvij koji traje već više od četrdeset godina, a da mu nitko nije odgovorio ni riječi na temelju solidne argumentacije, naši venecijanci i apologeti venecijanske kulture a la Lujo Vojnović i njegov brat, sve danuncijade, Cronia, slavisti, camice nere, Brunelli, Slataper i t.d.), trebalo bi razraditi u posebnoj tezi, kojoj Enciklopedija ima bezuslovno da posveti punu pažnju. Kod ove epizode na ovome mjestu, kada je riječ o posjeti pape Aleksandra III Zadru, nema smisla diskutirati o faktu koji se iznosi u Enciklopediji kao fakat na temelju Barona, jer upuštanje u diskusiju na ovome mjestu, koliko god je to glupo, ipak slabi uvjerljivost same argumentacije. Pravdamo se u Enciklopediji da li se pjevalo ili ne u Svetoj Stošiji godine 1077. Komično.
 
ALETIN, PETAR
O njemu malo što znamo, zato, jer ne znamo mnogo, gotovo ništa, zato ulazi u Enciklopediju. Logika.
 
ALŠAN
Pavičićevi tekstovi, klasičan su primjer pisanja izvan prostora i vremena. Trebalo bi ih uzeti kao primjer kako ne valja raditi. Jedna masa detalja u potpunoj zbrci.
 
AMERIKANSKI SLOVENEC
Ad acta. Jedan od emigrantskih listova, koji produžuju neprijateljsku propagandu iz inostranstva. Kuriozum, da je to moglo da padne na pamet suradniku da ga uvrsti.
 
ANASTASIJE I DIKOROS
491.–518. Još nas nije bilo na ovome svijetu, mislim kao Slovjena (ni nacije, ni kulture svijesti), kad je ovaj već nestao. On doduše Ilir jeste rodom iz Drača, i da Orbini piše Enciklopediju jugoslavensku, možda bi ga bio uvrstio.
 
ANĐELINOVIĆ, BUDISLAV GRGUR
Nije data karakteristika ni vremena ni čovjeka. Počeo kao starčevićanac, svršio kao šestojanuarac. Nije jedini. To je bio jedan proces u toku, proces koji obuhvaća mnogo šire raspone.
 
ANEKSIJA BiH
Da li je kod toga (kao što Vasa Čubrilović misli) upravo katolička crkva kao takva igrala neku naročito važnu ulogu, to je posebno pitanje, mnogo kompleksnije nego što se može označiti ovakvom površnom dijagnozom. Predlažem konkretno, da se ostavi Vase Čubrilovića članak kakav jeste, a da mu se doda još jedna varijanta, koja, bude li moguće, treba biti ono, što bi takvi prikazi u Enciklopediji uopće trebali da budu: historijski, materijalistički egzaktna, dakle istinita formula sa poznavanjem materije, koja se promatra iz socijalističke perspektive.
 
ANTIĆ, VINKO
Kao i svi natpisi Jakše Ravlića, da se uzmu pod lupu. (?! zašto, op., T.T.) Radi se doista često o sporednim pojavama, upravo sitnicama jedva vrijednim spomena.
 
ARNOLD, ZDRAVKO
Briše se! Hortikulturalac. Napisao nekoliko članaka o ružama.
 
ARPADOVIĆI
Zašto tako važne teme povjeriti Lučiću? Ovakve dvostruke ili trostruke preradbe ne mogu ostati pod prvotnim potpisom. To je logično. Valja osim toga računati i sa taštinom pojedinih autora. (Josip Lučić, vrlo valjani faktograf  bio je u sukobu sa Nadom Klaić,koja doduše nije podnosila Krležinu autoritarnost. Vidjeti radove Miroslava Brandta, op., T.T.)
 
ARSENIJE III. CRNOJEVIĆ
Radojičić D. Sp. Stilom i načinom ne pretjerano zanimljive novelete u svakom slučaju preopširno pričanje, koje nije ni poetično, a nije ni principijelno, klati se sa jakim priklonom sentimentalno rodoljubive kantilene. Treba da se raspravi principijelno sa srbijanskom redakcijom da su sve invektive protivu katoličkoga klera, pisane na motiv »koliko li je stradavalo ovo naše slatko pravoslavlje od latinskih popova, od latinskog klera, od crkve uopće«, historijski — idealističke. One su materijalistički potpuno nemotivirane.
 
ARTAMONOV VIKTOR ALEKSEEVIČ
O odluci Apisa, koji izdaje naređenje za atentat u Sarajevu, ohrabren izjavama Artamonova, to se briše. Takva izjava u okviru ispitivanja ratne krivnje za rat 1914–1918. ne može biti štampana u Enciklopediji. Dovoljno je da se kaže da je Dimitrijević izjavio na solunskom procesu, da o pripremama za sarajevski atentat nije obavijestio vojnog izaslanika.
 
AUTONOMAŠI
Ne stoji da Srbi nisu bili autonomaši, jer to srpsko autonomaštvo upravo je i zatrovalo odnose u Hrvatskoj za khuenovštine. 
 
AUTONOMIJA SRBA U UGARSKOJ I U HRVATSKOJ
(Vranešević). U ovoj formi ni u kom slučaju!
 
BABIĆ, LJUBO
Tekst Matka Peića ne vrijedi ništa.(jedan od najpismenijih naših povjesničara umjetnosti. Krležina megalomanija i taština, op., T.T.) Neka ga preradi Batušić na temelju citata iz mojih tekstova o tome slikaru, a naročito onih iz Dnevnika 1916, 1917, 1918 i 1919.
 
BABIĆ, TOMA
Ne razumijem zašto se nije sistematski provelo da se kod redovnika koji pripadaju raznim redovima ostavlja ovaj »fra« kad se iz konteksta ponovno razabira da se radi o franjevcu...
Franjevce bosanske brišemo gdje možemo, a zapravo, nije mi jasno, zašto se to sistematski sprovodi i šta mi se toliko stidimo franjevaca, koji su, na kraju krajeva, pod turskim vaktom u Bosni bili kulturtregeri.
 
BABLER
»Prevodio je i naše muslimanske religiozne pjesme s biblijskim temama«. Jonke. Čisti besmisao. Treba uputiti pitanje autoru šta je mislio time da kaže? Možda je varijacija slijedeća: »Prevodio je naše muslimanske i religiozne pjesme s biblijskim temama«. Ni onda nije jasno. Muslimanske religiozne pjesme s biblijskim temama?
 
BABLER
»Prevodio je i naše muslimanske religiozne pjesme s biblijskim temama«. Jonke. Čisti besmisao. Treba uputiti pitanje autoru šta je mislio time da kaže? Možda je varijacija slijedeća: »Prevodio je naše muslimanske i religiozne pjesme s biblijskim temama«. Ni onda nije jasno. Muslimanske religiozne pjesme s biblijskim temama?
 
BAJAZID I. JILDIRIM (MUNJA)
To da mu je majka porijeklom Srpkinja, suvišni detalj! Još će nam netko reći da tjeramo šegu s narodnim svetinjama. Te je Srbin po majci, te je zet cara Lazara, te je kao srpski zet sa svojim srpskim šurjacima ratovao na sve strane, što predstavlja stopercentnu historijsku negaciju koncepcije cara Lazara, koji se, kao što je poznato, privoleo nebeskom carstvu. S ovom vrstom suradnika traje prijateljstvo dok se postupa po principu Laisse passer! Međutim, netom bi čovjek uspostavio kontrolu, zaustavila bi se čitava kolona redaka. Mravlji napori, mravlje perspektive i mravlje kiseline. Tek što nismo pali u nesvijest od zanosa za Munju Jildirima, kad je slistio kaure u nikopoljskoj bitci. To su, dakako, sitne slamčice i veoma velik teret za mrave, ali ipak nije veselo: Po boju na Kosovu, koji je sam izvojštio, Munja postaje Sultan. U redu. Što radi, međutim, u tom sudbonosnom trenutku kneginja Milica? Kneginju Milicu »pritisak Madžara i unutrašnje prilike« sile da se podredi Munji Jilidrimu, i da mu daje za ženu svoju »mladu kćerku Oliveru«! Kao biva, da nije bilo prokletih »Madžara i unutrašnjih prilika« nikada »mlada Olivera« ne bi bila pošla za Jildirima, jer je tata ionako poginuo za nebesko carstvo. Tako se piše naša historija. Međutim, što da se radi? Nihil obstadt. Da se ne zaboravi ilustrirati lik Bajazida ili Olivere ili despota Lazarevića.
 
BAJKIĆ, VELIMIR
Čuvena čaršijska i dvorska ajkula, umire u inostranstvu kao politički emigrant. Jedno od principijelnih pitanja o kojima je već bilo govora: da li da ova vrsta našeg intelektualnog čovječanstva ima da bude prikazana u Enciklopediji tonom dostojanstvenog, gotovo patetičnog građanskog epitafa? 
 
BALENTOVIĆ, IVO
Barac
Primjera radi: lako je dati glavnom uredniku (koga ovdje laskavo u trećem licu zovu direktor), neka on da direktive... Prije svega: koje direktive, i na temelju čega?
Ovo, braćo moja, nije članak nego površina jednog klizališta, gdje se na hartiji izredalo ne znam koliko pera, olovaka, i stylova raznobojnih i sintaktičkih. Sve je to isprecrtano hijeroglifima uzduž i poprijeko, te prema tome to nije tekst za gl. urednika, nego mreža od hemijskog mastila, gdje se kroz paučinu tuđih (nazovimo ih tako) misli i primjedaba jedva nazire daktilografska masa teksta. Gospode i gospodine ti moj! E. Štampar kleči pred svetim likom Svoga Ordinariusa sklopljenijeh ruku, moleći se usrdno za katedru, a ovaj slučaj je takav da tu Glavni Urednik nema što da odluči, jer su odlučili već davno drugi, kada su angažovali ovoga suradnika, koji nije najslabiji medu odabranicima enciklopedijskog duha i njegove elite. Glavni urednik misli ovako: pošto je prof. Barac urednik struke i suradnik Enciklopedije, da tekst o njemu kao i sve tekstove o ostalim urednicima struka i suradnicima svedemo na fakta. Bio je to i to, napisao to i to. Bez ocjene. Gotovo. I to mislim, da je direktiva, koje se valja u buduće držati.
 
BALKANSKO POLUOSTRVO
Parafraze poznatih, toliko puta izgovorenih, teza i koncepcija iz misaonog i političkog aparata Jovana Cvijića i u njegovoj sjeni. Ta koncepcija, iznad svake sumnje, ne odgovara potrebama. Međutim: to je irréparable. (fr. nepopravljivo, op., T.T.)
 
BANAC, BOŽO
Isticanje ovih imena u Enciklopediji, mislim, imena koja su u razvoju kapitalističke privrede Kraljevine Jugoslavije igrala važnu ulogu, ni u kom slučaju ne treba da bude mehaničko registarsko bilježenje činjenica kao iz bilo kakvog berzijanskog šematizma. Božo Banac bio je jedan od najvećih korupcionista predratne Jugoslavije, koju danas naši ideolozi ocjenjuju ne pretjerano lijepim historijskim epitetonom »tamnica naroda«. B.B. klasičan je primjer bezobzirnog kapitaliste, koji djeluje u zaostalom seljačkom ambijentu brutalnim metodama iz vremena prvotne akumulacije, sa solidnim međunarodnim bankarskim vezama, kojima je jedina svrha bila i ostala eksploatacija ovog seljačkog naroda do krajnjih mogućnosti. B.B. između ostaloga jeste s kraljem Aleksandrom pokrao Račićevu ostavštinu od 300 milijuna dinara, koju je ovaj namro kao fond za osnivanje Pomorske akademije u Dubrovniku. B.B. kartelirao je čitav niz brodovlasničkih kompanija od Dubrovačke plovidbe i firme Banats et Russko do Jadranske plovidbe i Jugo–Lloyda, i tako postao brodovlasničkim magnatom. Bančevi brodovi plovili su pod engleskih barjacima u inostranstvu, i on je umro kao politički emigrant u inostranstvu, kao stopercentan protivnik svake socijalističke solucije. Uopće: čemu socijalistička Enciklopedija (pa bilo ona in dosibus refractibus) ako 1954. i 1955. govori o ovakvim čaršijskim političarima apologetskim tonom? Čemu postoji princip negacija negacije? (zato je dragi Krleža Vaš Tito i ekipa oko njega ekipa "svetaca", op., T.T.)
 
BARANOVIĆ
U napomeni za Muzičku enciklopediju i njene tekstove u glavnim je potezima već rečeno sve što se ovdje parafrazira kao primjer u slučaju Baranovića. Ovaj način pisanja nije enciklopedijski. Ovaj način spada u feuilletonističko tralalikanje, kakvo se njeguje po našoj štampi već godinama. Apstraktno nanizivanje fraza. »Široka skala osjećaja od lirike do snažnih dramatskih akcenata«, to spada pod pojam monete, koja kao fraza kruži našim štampanim tekstovima, a ne znači baš savršeno ništa. Time se zarađuje na retcima
 
BATINIĆ, fra MIJO
Ilija Kecmanović. Da uđe kao što je reducirano. Napisao čovjek historiju bosanskih franjevaca za 6 vjekova, štampao god. 1881 tu svoju knjigu ili te svoje tri knjige, bez koje se čovjek ne može okrenuti, i trebalo bi, dakako, da se štampa i ocjena te rabote. Ovako ostaje sve apstraktno.
 
BEČKI KONGRES
Ovaj socijalnoborniran ton naših suradnika, koji izbija iz svakog drugog retka, treba radikalno iskorijeniti! Onaj markiz Miho Bona, Che bomba! oštija, sami markizi! Kad ćemo već prestati da se kao prave intelektualne antikalije i mumije stidimo da nismo vlastela, da nismo markizi i grofovi, nego obični bastardi butigara, i puk?
 
BELJE
[...] »Dvije hiljade krava muzara s godišnjim prosjekom od 2600 lit. mlijeka i tendencijom sve veće muzovnosti«. Ova muzovnost potiče od Muze ili jedne od Muza, jer to se zove u našem jeziku »muža«, ta muzovnost, koja pokazuje tendenciju da bude sve veća i to tako da: ako 2600 krava godišnje daje 2600 lit. mlijeka to znači da svaka krava daje godišnje jednu litru! Tu tendenciju za sve većom muzovnošću svakako treba pojačati u socijalizmu! [...]
 
BERISLAVIĆ, IVANIŠ
Bilo je rečeno na početku i treba da se principijelno provede, da se svi atributi hrvatskih kraljeva, koji su bili madžarski kraljevi pišu redoslijedom hrvatsko–madžarski. Od toga prinicipijelno ne ćemo odstupiti i to neka se provede dosljedno. »U julu 1511. imenovan je za jajačkog bana sa zadatkom da brani ugarski deo Bosne«. »Po molbi rešen je 25. V. 1513. te dužnosti«. Iz XVI. stoljeća ovaj tekst zvuči administrativno kao da je iz »Službenih novina«. Osim toga, kakav »ugarski deo Bosne«?
 
BETONDIĆ, JOSIP
Ostavio čovjek »Pjesni razlike« u rukopisu. Rukopisi čuvaju se u arhivu J. Akademije. Nitko ih nije čitao. Jedna se zove »Kacamorto« od Trstenika. Ravlić nas uvjerava da se »odlikuju lakoćom versifikacije«. To je prepisao iz Vodnika. Questo »cazzo–morto« nepoznat je i Vodniku. Osim toga sakupljao je »narodne pjesme«, i to »18 narodnih pjesama«, i to iz jednog poznatog rukopisa. Znači, čovjek je prepisao 18 narodnih pjesama i ostavio iza sebe un cazzo morto (cazzo je penis na talijanskom, op., T.T.) u arhivu Akademije. Zato nema razloga da uđe.
 
BIONDI
(Deanović). Pisac historije engleskih građanskih ratova, Biondi je po tome svakako mnogo zanimljiviji nego po recenziji, u kojoj se ističe, da je važnije da se kaže nešto negativno o njegovim galantnim romanima »koji nemaju umjetničke vrijednosti, jer im je stil izvještačen - zbog svojih negativnih baroknih crta«. To nije pročitano nego prepisano. Tko nije pisao u XVII. st. izvještačenim baroknim stilom? Meritum ovakvih tema: Mark Antonije Dominis, Uskoci, pamflet zadarskog biskupa Minuccia o Uskocima, kalvinizam, apostaze, dvorovi, inkvizicione smrtne osude, lomače, dvorski historiograf, spektar prije Newtona, pacifikacija Senja po generalu Rabati, madridski mir (1617.), revolucija u Engleskoj i t.d. i t.d. biti historik tih problema pisati latinske romane, biti emigrant rodom sa Hvara, mletački diplomata, tema neobično živa, koja se ovdje svodi na suhoparnost prazne ljušture, sa frazama leksikografskim iz stranih enciklopedija.
 
BOBOVAC
I. Ni u kom slučaju da ispadne. Grad Kotromanića Stipe i kćerke mu Izabele, supruge Lodovika Anžuvinca, cousine kralja Tvrtka Kotromanića. Anjou, Budim, Mileševa i sve Tvrtkove kombinacije vezane su za Bobovac.
II. Slabo. Rečeno je već da ovo glavno gnijezdo Kotromanića treba da bude obrađeno plastičnije.
 
BOGDANOVIĆ, DAVID
(Ježić). Neuralgično. Trećerazredni prepisivač i plagijator bez ikakva značenja, osim što je pisao udžbenike u kojima ni jedan podatak nije tačan, a svi sudovi krivi. Tu se u tekstu navode sva njegova djela sa plombom, a rad, koji mu je »i inače« (i svakako) bio neispravan, ističe se da je »uglavnom« ispravan...! Nije originalno djelo — kaže — ali se zato navodi 7 gradova u kojima je pio pivo i derao laktove kao srednjoškolski profesor.
 
BOGDANOVIĆ, MILAN
Šrabec Emil. Principijelno: »Iz stare zagrebačke obitelji Šrabec.« ...Filistarski ton Katedralisa. Što znači biti iz stare zagrebačke obitelji? Po čemu? Po tome što je otac ovog dosadnog prevodioca bio 50 godina pretplatnik Obzora. Što znači u našoj poetici blank–vers? Kaže recenzent, da su mu prijevodi poetični. Prijevodi mu naime nisu poetični.
 
BOKEŠKA PLOVIDBA
»Nema je u alfabetaru, neka ne uđe!« To je napomena na temelju koje je anulirana. U redu! Ali da »Bokeška plovidba« treba da uđe u parobrodarstvo kod nas ili na neko drugo mjesto gdje se to parobrodarstvo prikazuje, to je, mislim, izvan sumnje
 
BONIFAČIĆ, ANTE
Principijelno: sva imena koja su kontaminirana šovenskim (u okviru II. svjetskog rata) profašističkim elementima podivljalog nacionalizma kao svog osnovnog uvjerenja, ili pisci koji su u tome smislu djelovali u predratnom i u ratnom periodu, a inače su se afirmirali kao književnici ili pjesnici, nema nikakva razloga, da ne budu fiksirani u Enciklopediji. Na primjer: Dragiša Vasić, Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver, Rastko Petrović, Mile Budak, Ljubo Wiesner, i t.d. Takva lica ulaze sa biografijama i objektivnom ocjenom književne i političke djelatnosti. Kao na pr. Bartulović, Đuro Vilović, Desnica! Oni su simptomi svijesti ili fatalnih zabluda u jednom izvjesnom periodu. Pitanje je da li A. Bonifačić spada u takve književnike? Šarlatani ŕ la Viktor Vida ili Bogdan Kadica (valjda Radica, tipfeler, ako je tako onda slavnoga romanista i autora genijalne "Agonije Europe" Krleža naziva šarlatanom?! op., T.T.) i t.d. i čitav niz danas kamufliranih građana, koji djeluju u pozadini ili iza kulisa, igrajući ulogu javnih radnika...
 
BORBA ZA VJERSKO–PROSVJETNU AUTONOMIJU BOSANSKO–HERCEGOVAČKIH MUSLIMANA 1899.–1909.
(t.z.v. Autonomna borba)
Str. 1. red. 22., 23., 24., 25. Govori se tako tajanstveno o »odvođenju jedne maloljetne muslimanke, koje je izvršeno na podsticaj katoličkog klera kao da je riječ o misterioznom, ritualnom umorstvu, a ne o pokušaju blesavog fratarskog proselytizma! Neka se kaže u čemu je bila stvar, jasno i razgovjetno
 
BOROEVIĆ, SVETOZAR
U ovome obliku nikako! Čitav niz razloga govori za to, da se baci ad acta, a isto tako i da uđe u Enciklopediju. Kao komandant divizije u Košicama poznati tiranin. Kao praški komandant kora politički neprijatna crno–žuta kreatura, legitimist. Kao sočanski general, administrativni građanski krvnik. Umro je u emigraciji kao dosljedan legitimista, logično. Počasni doktor zagrebačkog sveučilišta i kao takav narodna sramota. Jedan od simptoma našeg kolonijalnog stanja. Smiješna je pomisao da uđe kao jedinica i to još kao Feldherr, neka vrsta graničarske slave, a opet tako je bilo. U okviru austrijskih ratova takvih Boroevića ima nekoliko stotina. Kao zapovjednika kora na početku I. svjetskog rata treba ga notirati. Strah i trepet Doberdoba. Glaise Horstenau: Osterreich–Ungarns letzter Kreig govori o Boroeviću, i tu bi bili potrebni citati kao i citati iz čitavog niza talijanskih publikacija. Prije formule kakav je bio strateg, trebalo bi poznavati materiju. Zbog svega toga ipak treba da uđe.
 
[BOSNA I HERCEGOVINA] KNJIŽEVNOST U BiH
I. Dogovoreno je da se članak Meše Selimovića »O književnosti u BiH poslije okupacije god. 1878«, ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije okupacije 1878 bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću.
II. Iz razloga koje smo utvrdili kao pozitivne, briše se tekst Mehmeda Selimovića o suvremenoj bosanskoj književnosti kao jedinici. O tome valja obavijestiti redakciju s potrebnom motivacijom.
 
BOŠKOVIĆ, NATALIJA
Bez obzira na napomenu Roksinu »prva i najbolja srpska balerina — nema političkih grehova«, ne ćemo je uvrstiti! Vrangelovka, ostala u emigraciji, djeluje u inostranstvu. Njena precizna tehnika i prefinjena osjećajnost, nježan lirizam i meka gipkost i t.d. ne će nas slomiti u toj odluci da se briše.
 
BOŠNJACI
Nemam impresiju da bi trebalo da ostane kao posebna jedinica. Sve te vrste četa trebalo bi skupiti na jednom mjestu. Osim toga sam tekst nije dovoljno informativan: I, 2. »Prvobitno naziv za pripadnike konjičkih kopljanika rođenih u Bosni, koji su bili u službi njemačkih vladara«. Kaže Brockhaus III, 186. 2 »Polnische Reiter die in der ersten Halfte des XVIII Jahrhund. neben den Ulanen vorkamen, sowie Preuss. Lanzen–Reiter slaw. oder Orient. Herkunft«. Dakle poljski konjanici slavenskog ili istočnjačkog podrijetla.
I, 15–16. Korpus Bošnjaka ili puk Bošnjaka trebalo bi da se navede u originalu. Isto tako 19. Pulk Tatara ili Puk Towarczya, što mislim, svakako, da je loš prepis. Osim toga: II, 3, 4, 5. Bosanski bataljoni bili su bataljoni, a ne pukovi. Osim toga nisu bili garnizonirani samo u velikim gradovima.
II, 8, 9, 10. Kada je riječ o bosanskim četama u okviru austrijske vojske za I. svjetskog rata, nas bi ovdje interesovali konkretni podaci o gubicima, koji su bili enormni, a naročito u okviru bitaka na Soči. Palo ih je najmanje 30–50.000. Ocjena da je »ljudstvo bilo lojalno«, i da su »ove jedinice smatrane najboljima«, delikatna je do tog stepena, da je treba bezuvjetno brisati.
 
BRANIMIR, knez
O, fra Stipe, bože nam pomozi!(Stipe Gunjača je filozof, arheolog, povjesničar. U ratu prenio starohrvatsko arheološko blago iz Knina u Sinj, op., T.T.) Ovako se anulira, kao potpuno suvišna parafraza Baradinog teksta iz Hrvatske enciklopedije III, 241. Prije svega, o ovoj nesretnoj »upisnici« na rukopisu Evanđelja u Akvileji (t.zv. Čedadskog evanđelja), toliko se govori u svim našim tekstovima, a naročito pak u ovome na dva mjesta i to I, 2 i 3 i II, 7–10, kao da je ta nesretna Marjuša, Marija, ili Mariosa Cometissa toliko važna, da je valja učiniti pod svaku cijenu besmrtnom...To je, kaže Barada, razumljivo kao reakcija na Zdeslavovu bizantinsku orijentaciju. To je razumljivo, dapače i više od toga, to se podudara sa čitavim historiografskim sistemom Mihe Barade (značajni povjesničar i svećenik iz Dalmacije, op., T.T.), kade je riječ o tom branimirskom kompleksu, ali da Stipe Gunjača tu Baradinu džezvicu podgrijava i na vatrici naše Enciklopedije, to je manje razumljivo.
 
»BRAUN« OFANZIVA
Tehnički ustaški nazivi »bojna« i »bitnica«, tipični su domobranizmi, koje bi trebalo objasniti: bataljon i baterija. Ovako može nastati zbrka kod čitanja. [...]
 
BRLIĆ MAŽURANIĆ, IVANA
Data je napomena: Reducirati na leksikografski minimum od 10 redaka. Bibliografija i literatura od 28 redaka, komično!!!
 
BUĆA
Nije mi od početka jasno što predstavlja pojam ovih naših »vlasteoskih porodica«, koje traju više od pet stotina godina kao porodice u neprekinutom kontinuitetu.
»Porodica je dala Kotoru veći broj kulturnih i političkih ličnosti«. Bilo bi bolje da se kaže, ime Buća ili Bučića nosi veći broj ličnosti, i da se navedu u preambulu samo oni najvažniji.
Red II, 15. Buća Nikola, za koga se kaže da je bio državnik, a zapravo je bio zakupnik carina. »Pratio je cara Dušana s caricom i carevićem prilikom svečane posjete Dubrovniku. Odlikovan francuskim zlatnim ljiljanom, unio ga je kao simbol u porodični grb!« Sve to zvuči Boris–Godunovski. Pa ipak nismo opera. Neka Krstić ukloni sve te aristokratske rekvizite, da ne ispadnemo smiješni.
 
BUDAK, MILE
Orijentisan (da je bio partisan bio bi orijentisan, op., T.T.) po svome ukusu arhajski, da ne kažem hajdučki, sa jakim priklonom spram folklora, sa dijalektološkim regionalnim sklonostima za specifikum jezika jednog regionalno izolovanog kraja, gdje cvjetaju sve vrste soppravivenza austrograničarskih, Mile Budak nije se uzvisio iznad svojih seoskih horizonata upravo ni za jednu najsitniju nijansu. Nikakve superiornosti (superiornosti velegrađanina M. K, op., T.T.) u njemu nema spram svih problema njegova zavičaja, koji je poslije razvojačenja granice s jedne strane predmetom najkrvavije eksploatacije (sa relativno velikim brojem emigranata u USA), a s druge strane žrtvom demagoške politike, koja se još od Khuenovih vremena tjera iz Plaškoga i Gospića, kao jakih grčko–latinskih žarišta, podjednako. Od ovih kratkovidnih negacija, rodilo se sve ono što se preko Lipara, Marselje, 6. januara, tako kriminalno završilo sa simbolima Jadovno i Jasenovac
 
BUDMANI, PETAR
Do dana današnjega nitko se nije pozabavio tim čovjekom temeljito. Trebalo bi ga obraditi. Postoji i neki portrait od Budmanog Petra. Taj je jeziv. Ja sam ga kao ilustraciju brisao. Neka se pronađe neka fotografija.
 
BUJE
[...]
Kad je riječ o lošem venecijanskom stilu, bilo bi bolje da se kaže provincijalni venecijanski stil, jer su sve te fasade na istočnoj obali Jadrana uglavnom čorbine čorbe čorba, u koliko se za fasade može reći da su čorba.
 
BULAT, RADE
Trebalo bi Tuđmanu Franji i svim ostalim našim suradnicima iz te grupe uputiti jednu epistolu, gdje bismo im skrenuli pažnju na to, da se klone suvišnog parafraziranja... (bili su prijatelji, zašto mu osobno ne kaže, op., T.T.)
 
BUNIĆ VUČIĆ, IVAN (DŽIVO)
»Chi non se far stupir, vada alla striglia«!
»Tko ne umije zapanjiti, neka grebe krave češagijom (po stražnjici)«. To je parola pjesnika koji je znao što radi i koji je umio da nađe pravu podudarnu riječ za vlastitu misao. Marino nije baš takva šeprtlja kao što se to pričinja našim književnim historicima iz njine žablje perspektive. U tu vrstu vodozemaca Mihovio Kombol dakako da ne spada, ali po zakonu tromosti duha svetoga, njemu je dosadno da se bavi tim pitanjima i koliko god on to ne misli, on veoma često ipak ne uspijeva uzvisiti se iznad općih fraza, koje vladaju našom književnom historijom i tako veoma često on sâm zvekeće na ovom sajmu pameti jeftinim đinđuvima.
 
BUNTIĆ, fra DIDAK
S obzirom na arbitražu koju imam da izvršim: poznavao sam fra Didaka Buntića lično, u okviru odbora za spasavanje srpske djece (hercegovačke) od gladi 1917., 1918., i po njegovu držanju i stavu i po neobično velikoj aktivnosti zaista humanoj, nisam imao impresiju da se radi o čovjeku koga bismo mogli svrstati među srbofobe. Upravo obratno od toga on je u ono doba propovijedao otvoreno unitarističke ideje, kao i Petar Rogulja s kojim je intimno bio vezan. Oni su bili militantni katolici, ali unitariste. Čovjek je umro 1922., i bez obzira što o tome misli Viktor Novak (mason, hrvatskoga podrijetla, nastupao perfidno protiv hrvatstva i katoličke Crkve nastojeći nametnuti Hrvatima kompleks krivnje za užase svjetskoga rata, op., T.T.) ne bi se u enciklopediji mogao svrstati u inspiratore ustaških zločina punih 20 godina poslije smrti. Ako ima da uđe u enciklopediju, a ja ne vidim da postoji za to neki razlog, onda nikako u ovoj formi.
 
(Nastavak slijedi)

 

Priredio: Teo Trostmann

ŠPORT I NASILJE NAD NJIM I U NJEMU

 
 
Pri definiranju nasilja valjalo bi biti oprezniji jer se radi o konvenciji čiji rok trajanja, između ostalog, ovisi o društvenim normama koji podliježu političkim kvalifikacijama, a rijetko kad determinaciji koja bi se mogla osloniti na ono što razumijemo znanstveno discipliniranom izvođenju zaključaka. Riječ je o tomu da se iz dana u dan javlja sve više i više napisa u kojima se nasiljem proglašava sve što se nekomu ne sviđa. Ide se tako daleko da se čak i u likovima i sadržajima Toma i Jerryja prepoznaje nasilje?! Kad bi smo slijedili takav zaključak kao neupitnu činjenicu brzo bi se uvjerili da sve možemo proglasiti nasiljem. Tako npr. mnogi izražavaju svoju zabrinutost za djetinjstvo mladih gimnastičar-ki, plivačica-ča, klizačica-ča i drugih. Nije li to patološki strah? Naime, to bi značilo da svaki oblik ljubavi ili onoga što drugi razumiju žrtvovanjem ima neki oblik nasilja. Tako bi, ako takav pristup zaključivanja prihvatimo, sva djeca koju roditelji vode u kino, kazalište, na klizanje, na skijanje, na balet ili na glazbenu poduku vršila nasilje nad svojim roditeljima. Nasiljem bi se, u tom slučaju, mogao proglasiti i svaki oblik u izboru tjelovježbe ili sportskih aktivnosti što se nudi radi poticaja biološkoj ravnoteži gibanja kojoj se ljudska priroda odupire. Takav pristup se čini promašenim i za ovu studiju neprimjerenim. Zato ćemo se, u ovom kontekstu, baviti pitanjima što očekuju odgovor spram svega onog što se događa na stadionima i oko stadiona svijeta i na drugim športskim priredbama što dobivaju razmjere i kvalifikacije protesta.
https://ainefagan.files.wordpress.com/2011/11/high-five-in-the-face.png
Zbog toga se moramo dogovoriti da neredom na sportskim i drugim priredbama, ali ne i samo na njima, razumijemo inzistiranje na pravdi, onda je potrebno potražiti uzroke nepravdi što se miješa ili ju netko miješa zajedno s političkim namjerama i socijalnim pojavama koje politika nije javno zagovarala. Jednostavno rečeno, tamo gdje praksa deklinira od proklamirane politike nasilje se javlja kao odgovor na najmanje kontroliranim prostorima. Budući da su športska gledališta i medijski prostor najmanje kontrolirani prostori, to je i pojava nasilja u tim prostorima najšire zastupljena već samom činjenicom da krivo odabrani putovi vode u stranputice ili su izazovi za nove upite.
 
Što je nasilje
 
Uistinu, što je nasilje? Jednoznačnog odgovora nema iz sasvim jednostavnog razloga. Svako društvo ima svoju optiku promatranja neke pojave, ali i političku dioptriju kvalificiranja stanovitih događanja. Kao dokaz tomu uzmimo za primjer popularno štivo Robinson Crousoe nastalo u razdoblju stvaranja viktorijanskog imperija Velike Britanije koje je literarno obradio Daniel Defoe (1660.-1731.) i pod imenom glavnog junaka RC izdao 1719. godine. Gledano dioptrijom tadašnje Engleske i očekivanja onih koji su se susreli s divljim plemenima, usamljenik Robinson je spašavajući Petka činio dobro djelo i civilizirao ga, a sa stajališta domorodaca bilo je to nesmiljeno nasilje nad plemenom koje civilizacija nije radovala niti su je očekivali. Očito je da ono što zovemo napretkom dolazi parcijalno i uz stanovite žrtve.
 
Šport je također postao žrtva napretka samom činjenicom da svako društvo ima dio neuspješne prakse, golem auditorij koji je teško kontrolirati. Nije li to pogodan prostor za različite ideološke, političke, kriminalističke i druge predznake za djelovanje koje se pripisuje sportu umjesto društvu koje ima neuspješnu praksu kao uzrok nasilju.
 
Nasilje se ne javlja u športu ili posredstvom športa zato što je ono dio njegove generičke prirode! Do nedavna je bilo teško zamisliti a kamoli pretpostaviti da netko može ići na športsku utakmicu, bilo kao igrač ili kao gledatelj, s namjerom da nekom nanese ozljede ili da pričini materijalnu štetu. Kako danas stvari stoje, sve smo bliži ocjeni da se stadionima priklanjaju, sve više i sve češće, organizirane skupine koje uz navijački povod traže dodatni razlog za svoj rušilački pohod koji se pripisuje navijačima samo zato što zauzimaju prostor za navijače. I kao što se svaki navijački ispad može politizirati, tako se može i psihologizirati. Međutim, namjera je uvijek ista. Oni koji se napadaju političkim sredstvima brane se psihološkim analizama. Oni koji se napadaju psihološkom analizom brane se od analizatora političkim sredstvima.
 
Nasilja se uvijek očituje u slabo ili nedovoljno kontroliranom prostoru, odnosno, u prostorima koji se napuštaju zbog konformizma jednih u korist drugih, trenutno, nezanimljivih dnevnoj politici. A kad ta, nazovimo je, dnevna politika dosegne kritičnu masu općeg nezadovoljstva, nekontrolirani prostori postaju epicentri nereda što se prostiru od beznačajnih požara ili lomljenja inventara pa sve do rušilačkih potresa koji se iz gledališta preseljavaju na ulice. Naravno, objektivna analiza bi pokazala da širina medijskog prostora nije ništa manje opasna, a osobito ako joj posreduju elektronski mediji. U njima komentatori, reporteri i gosti ciljanih emisija sa svojim interpretacijama postaju značajniji od samog događanja. Mitovi, legende, memoari, kronike i dnevnici su dio nasilja u kojem pisanje više nije predmet znanja već tehnološke rutine i privatne agresije u kojoj je teško vrednovati ono što je u službi istine, a što je u službi nečije politike.
 
Seizmička slika navijačkih ispada, uragani njihovih nomadskih pohoda i njihova međusobna sudaranja pokazatelj je labavih granica što dijele neprihvatljivo ponašanje jednih i konformizam drugih. Odgovor na svako pitanje valja tražiti u prirodi društva koje ima dva temeljna predznaka. Jedan se prepoznaje neprihvatljivim ponašanjem ili ponašanjem koje deklinira od očekivanog, a drugi se prepoznajem reagiranjem na prve. Reagiranje vlasti na ono "što nam se događa" i onoga "što bi trebalo biti" neka je vrst odgovora s kojim loša vlast braneći sebe napada događaj i one koji ga izazivaju, a dobra vlast posljedice nekog, za vlast neugodnog, događaja pretvara u povod za otklanjanje uzroka. Vlast koja brani sebe umjesto istine i pravde ugrožava svoju opstojnost ili se pretvara u diktaturu.
 
Društvo koje je gradilo sustav (uspjehe) ne birajući sredstva da se sustav postigne ili takvim prikaže, mora se pomiriti s načinima doživljavanja poraza koji su uvijek druga strana iste pojave ili dodijeljena kolajna za takve uspjehe. Ta, kako smo je nazvali, druga srana istog pitanja je oblik nasilja s kojim vlast dovodi članove društva u stanje demoraliziranih pojedinaca koji tek u masi nalaze prostor dodjeljivanja emocionalne pravde u nedostatku pravde koja ima legitimitet. Nije li to ponekad primljeni gol na nekoj utakmici, faul nad miljenikom, odluka suca ili neka druga pojava. Povod nije bitan. Bitna je spontanost reagiranja s nepredvidljivim razmjerima sukoba koje ne može mjeriti socijalni instrumentarij. Kolektivni neredi, baš kao i rukovođenje, izraz je nedostatka sposobnosti za osobnu odgovornost. Utapanje osobne u kolektivnu odgovornost dovodi do demoralizacije pojedinaca koji su izvan mase neprepoznatljivi.
Povijest ljudskog razvitka bilježi brojne prijetnje. Dok je čovjek bio blizak prirodi ujedinjavale su ga prirodne nepogode od kojih se tako uspješnije branio. I u kasnijim fazama su čovjeka ujedinjavale nepogode zbog kojih je podizao brane, kopao kanale ili se na drugi način, zajedništvom, štitio od nevolja. Jedinstvo i prisnost izazvano nevoljama se čovjekovim osamostaljivanjem počelo pretvarati u tehničku senzaciju opredjeljivanja ili navijanja za nešto ili za nekoga, ali i protiv nekoga ili protiv nečega. Naravno da je u kontekstu nasilja zanimljivo da je svaki protest izazvan granicom koja čovjeka dijeli od mogućnosti upravljanja svojim biološkim bićem u korist prilagodbe socijalnim zahtjevima koji remete čovjekovu biološku potrebu. To je samo konstatacija, ali i pokušaj definiranja nasilja koje, baš kao i oblici nasilja, nisu ništa drugo do službena interpretacija ili kvalifikacija nekog događanja ili neke pojave. Zbog toga pitanje nasilja traži odgovor u sustavu vrijednosti društva, a posljedično i u sportu kao društvenom dijelu od kojeg se može očekivati da putem vrhunskih sportskih dometa napravi sve ono što gospodarstvo i politika nisu u stanju postići, kao što su prakticirale socijalističke zemlje nakon Drugoga svjetskog rata ili da se politikom usmjeri tjelovježba i sport kao čimbenik s kojim se postiže podizanje razine tjelesnih i duhovnih sposobnosti nacije i građana.
 
Kao što nema smisla napadati liječnike ili zdravstvo za zdravlje naroda ili osuđivati glumca koji je izvanredno glumio osobu koja izgovara tekst koji se vlastima ne sviđa, tako je jednako besmisleno športu stavljati na teret društvene odgovornosti sve ono što se događa na našim gledalištima, u nastavi tjelovježbe u našim školama ili u bilo kojem dijelu njegove pojavnosti.
Svako društvo kad dosegne stupanj uvjerenja i javnog uvjeravanja da sve što ono poduzima ima legitimitet prirodnog prava, mora se neizbježno suočiti s otporom koji će biti na drugoj strani tog, nazovimo ga, prirodnog prava. I to samo zato što ne postoji tako loš čovjek kako može biti loše uređeno društvo za čovjeka! Riječ je o tomu da i za najlošijeg čovjeka, u dobro uređenom društvu, postoji rješenje s kojim čovjek može postati dobar, a to je i onda kad zbog svoje izopačenosti ne smije biti djelotvoran.
 
(Svršetak)
 

Željko Mataja

KORISTI I ŠTETE OD IZABRANE AKTIVNOSTI

 
 
Športovi su nastali posljedicom različitih ljudskih sposobnosti i uvjeta u kojima su "te" sposobnosti provjeravane nadmetanjima i pravilima koja su ih utvrđivali prvo organizatori, a kasnije sportske asocijacije. Zbog toga imamo brojne sportove i njihove discipline. Budući da smo ustanovili da nema apsolutne koristi, niti ima apsolutne štete od neke aktivnosti, jednako tomu ne možemo tvrditi da ima dobrih i loših športova. Da postoje granice što dijele korist i štetu od bavljenja športom najviše su potvrdili vrhunski športaši i druge osobe koje su prihvatile veliki volumen treninga kao način provođenja slobodnog vremena. Tipične ozljede u nekim sportovima su donedavna pripisivane športu, a danas je jasno da su ozljede posljedica što je izazvana morfološkim ili - funkcionalnim nedostacima športaša i sama činjenica da se u nekim športovima težište naprezanja prenosi na slaba mjesta nekog športaša.
Slikovni rezultat za Man, sport, health, activity
Je li neki šport primjeren nekom športašu najčešće ovisi o stanju zdravlja sportaša za odabrani sport. Bezrazložno je tvrditi da postoje dobri i loši sportovi. Oni doista mogu biti i dobri i loši! Pitanje je samo u odnosu na što? Kolikogod se netko trudio objasniti da je plivanje korisno i preporučljivo za tjelesni razvoj, osobama koje imaju problema s dišnim sustavom ili su sklone oboljenjima ušne šupljine, plivanje će donijeti više štete od očekivane koristi. Još je neuvjerljivije proglašavati atletiku ili gimnastiku bazičnim sportovima, a da pri tome još nitko nije uspio objasniti što je to u njima bazično? Je li to bacanje diska, preskakanje kozlića, trčanje maratona, skok u vis ili je to vježbanje na ručama? Djeca i ljudi se obično opredjeljuju za sportove u kojima mogu biti uspješni, što je posljedica njihove obdarenosti koja u istoj djelatnosti (športu) može imati različite stvaralačke razine. Budući da put k uspjehu ima izazov ako rad i naprezanje nudi ugodne emocije neki ljudi zato što su uspjeli u nekom športu postići svoju popularnost i respekt javnosti, a prije svega tiska, počinju svoja iskustva i osobne emocije nuditi kao "životnu formulu". Na svu sreću čovjekova priroda se brani nad nasiljem različitim mehanizmima otpora, pa su štete od agresivnih teorija manje opasne no što bi to one mogle biti kad bi se striktno primjenjivale ili provodile.
 
Bavljenje športom i tjelesnim aktivnostima mora imati potvrdu subjektivnog zadovoljstva. Ako ono izostane onda je svaka aktivnost promašaj, jer se odvija zdravlju u inat. U tom smislu valjalo bi razlikovati aktivnosti koje se provode uz pomoć tjelovježbe i sporta u terapijske svrhe od aktivnosti s kojima čovjek tjelesno potvrđuje (kreira ili stvara) unutarnje vrijednosti. Trčanje zbog skidanja suvišnih kilograma pripada području terapije koja je uslijedila zbog činjenice da je osoba sklona ili je "oboljela" od gojaznosti. Jednako tomu usavršavanje oblika i funkcija ne možemo dovoditi u vezu sa zdravljem koje bi pridonijelo dužini životnog vijeka, već samo doprinos estetici ili radnim zahtjevima.
Na žalost, često se iz nekih praktičnih primjera izvlače krivi zaključci. Tako npr. ako neki šezdesetogodišnjak i još stariji čovjek koji je zbog svojeg javnog djelovanja popularan i uzgred se bavi nekim sportom, mnogi su skloni tu činjenicu pripisati bavljenju "tim" sportom. Pri takvim konstatacijama se očito zaboravlja da takve osobe nisu u javnosti zapažene i poznate zbog sporta, već zbog onoga u čemu su uspješni i zbog toga popularni. Napokon isto tako zapažamo sportaše. Ako netko od njih rado čita knjige, ide u kazalište ili dobro uči, ljudi su odmah skloni tu činjenicu njihove opće kulture ili sklonosti pripisati, recimo, čitanju knjiga. Naravno, ovim se ne želi podcijeniti činjenica, a još manje potreba, da čovjek uz svoje uže i vrhunske specijalizacije ne bi trebao uživati u nekim drugim općim ili kulturnim potrebama. Međutim, iz toga izvlačiti zaključke da im je ta zabava, hoby ili izazov čitanja pridonijeo sportskom uspjehu je krivo. Aktivnost je uvijek posljedica zdravlja i obdarenosti za koju je zdravlje usmjereno, a ne obrnuto!
Kao što zdravlje ocjenjujemo kvalitetom naslijeđenog biološkog materijala od kojeg smo građeni, tako i izbor sportova i aktivnosti ovisi o načinu života i o uvjetima koje život pruža. Samim tim izbor sportova za dijete i čovjeka nije samo ono što želimo već je i ono što čovjek objektivno može s obzirom na njegov podražaj ili onoliko koliko se može prilagoditi tjelesnom podražaju na koji organizam odgovara pozitivno ako pridonosi napretku, neutralno ako se održava u istom stanju i negativno ako se javljaju ozljede ili oboljenja. Najpopularnije rečeno, protiv negativnih utjecaja se organizam brani svojim mehanizmima tako što najčešće izaziva otpor. Nije "taj" otpor tipičan samo za sport. U ostalim nastavnim predmetima se javljaju isti otpori, ali se u ostalim predmetima školske nastave oni ocjenjuju nemarom, nedisciplinom i drugim intelektualnim otporima. Sport i tjelovježba imaju puno jaču signalizaciju. Pojava umora, želja za prekidom aktivnosti i drugi otpori znak su otpora nasilju nad čovjekovom biološkom naravi. Ako čovjek ne podlegne vegetativnoj cenzuri koja ga opominje na prekid treninga ili neke aktivnosti najčešće će se javiti ozljede u vidu mišićnih ozljeda (uganuća, pucanje mišića, pa čak i prijeloma).
 
Jaka volja i male sposobnosti
 
Priroda se sama brine da ozljedama ili bolestima osigura prisilni odmor osobama jake volje i malih mogućnosti. Utoliko je čudnija konstatacija da se tjelovježbom i sportom jačaju obrambeni mehanizmi organizma. Mikroorganizmi ne biraju osobu prema tjelesnom izgledu već ovisno o snazi obrambenih (imunoloških) sposobnosti vode "rat" u kojem pobjeđuju kad je "protivnik" najslabiji.
Potpuno je krivo uvjeravanje, mada rasprostranjeno, da vježbom utječemo na jačanje zdravlja. Vježbanjem osiguravamo potpuniju ventilaciju pluća, bolje prokrvavljenim mišicama, pospješujemo metaboličke procese i eliminiranje štetnih tvari ili metaboličkog otpada. Utoliko bi se više valjalo zamisliti nad nastavom u školi ili treningom u higijenski neprimjerenim uvjetima u koje spadaju improvizoriji koji su proizvod tobožnje mašte nastavnika kad od učionice pravi sportsku dvoranu ili trenera koji trening provodi u zagušljivom prostoru u kakav se, često, smještaju teretane.
Svako vježbanje (trening na granicama fizioloških mogućnosti) iscrpljuje energiju istim fiziološkim mehanizmima. Ono po čemu se razlikuju rekreativci od vrhunskih sportaša je samo u kapacitetima i u tehničkoj izvedbi. Riječ je o tomu da i rekreativci u svojim tjelesnim naprezanjima, pa makar oni bili i jednom tjedno, daju svoje maksimume, ali njihova ostvarenja su minimalna za razliku od vrhunskih sportaša. Stoga je u izboru sportova bitna mjera, a ne aktivnost ili izbor ovog ili onog sporta.
Tjelesna vježba i sportovi su korisni u mjeri koja pridonosi čovjekovim (djetetovim) prirodnim sklonostima ili obdarenosti za nešto. Nekima će odgovarati gimnastika, a drugima atletika ili neka sportska igra, dok će se treći baviti jedrenjem, skijanjem ili veslanjem. Zbog individualnih razlika koje se očituju omjerima snage, brzine i izdržljivosti nemoguće je, bar za sad, ponuditi opću formulu vježbanja ili treniranja. Iznimka je samo primjerena onima koji su tehničkim uvjetima života i rada zanemarili bilo kakvo gibanje. Njima će koristiti svako gibanje, jer čovjek je stvoren u gibanju za gibanje i živjet će samo dok giba.
 
Kamo smjera sport?

 

Tehničke i tehnološke prednosti društvenog razvoja ne najavljuju svoje kritične crte koje bi nas upozorile da se zaustavimo u korištenju "prednosti" ili komfora koji nam se nudi pod imenom napretka ili suvremenosti. Kritične crte najčešće prepoznajemo krizom, osobnom dramom ili katastrofom poput one što se pojavila "kravljim ludilom" što je eufemizam za ljudsko ludilo s kojim upravlja pohlepa. Kao što suvremeni prijevoz, pored brzine i komfora, uključuje i rizik prometne nesreće tako i sport nosi svojom pojavnosti brojne rizike čije ćemo posljedice prepoznati kad na njih više nećemo moći utjecati.
Društvo koje je napustilo klasične oblike života i rada moralo bi napustiti iluzije da su tjelovježba i sport jedino utočište i oaza onoga što je civilizacija uništavala u prirodi i u čovjekovoj biološkoj naravi. Svaki, nazovimo ga, napredak ulazi ili se primjenjuje u sva područja života. Kad je design počeo plijeniti kupce roba i sportski su rekviziti dobili primamljive oblike i aerodinamične linije. Pojava sintetičkih materijala imala je golemu primjenu u izradi skija, čamaca, bicikla, motki za skakanje, podloga u dvoranama i sportskim terenima što je pridonijelo postizanju boljih rezultata. Rekorderi u prinosu žitarica koristili su se spektrom zaštitnih sredstava, a istodobno su povećali proizvodnju mesa uz pomoć anaboličkih steroida. Ta je činjenica ohrabrila sportaše u konzumiranju sintetskih hormona s kojima su započeli i sa sintetičkim bjelančevinama "obogaćivati" svoju dnevnu prehranu, a s njom su (uz trening) povećali mišićne mase koje su jamčile pomak granica i natjecateljskih izazova. Danas se uzimanje anaboličkih steroida, psihomimetika i drugih preparata već smatra prljavim dopingom ili zastarjelom metodom u postizanju vrhunskih rezultata. Ali ne zbog zaštite zdravlja sportaša već zbog doping kontrole koja je usavršila detekciju najmanjih tragova nedozvoljenih supstancija. U istoj mjeri s kojom se usavršavaju aparati i metode uz pomoć indikatora i reagensa, uporno se traže i koriste nove metode i supstancije za neutraliziranje nedozvoljenih sredstava. Sve to sliči "igri" carinika i krijumčara, a oprezniji ili suzdržaniji za javnost to zovu  igrom mašte i znanja. Samim tim, brojni su rekorderi postali oni sportaši koji su uspješno prošli Scilu natjecanja i Haribdu doping kontrole.
 
Faktori rizika - kako ih prepoznati i što znače?
 
Mogu li se danas ustanoviti faktori rizika? Odgovoriti na ovako postavljeno pitanje traži diskurs zbog činjenice da danas stvarno ne znamo što nas sve može iznenaditi u prehrani, u prometu, na radnom mjestu ili na sportskom treningu. Čovjek je kročio u, još do nedavna, nedovoljno poznati svijet molekula i tako spoznao da svijet podliježe mnoštvu daleko opasnijih "neprijatelja" od mikroorganizama što uvjetuju zarazne bolesti. Sve što danas rabi ili zlorabi tehnologija i njena industrijska proizvodnja hrane, lijekova, napitaka, odijevanja i, ukratko, svega i svačega, posljedica je sintagme: živjeti znači uspjeti u onome čime se bavimo još od razdoblja kad je trebalo preživjeti pa sve do ovog koje znači život u izobilju.
Budući da sportaši žive i rade u tehnološkom okruženju, a natjecanjima dolaze, češće od ostalih, u prigodu razmijeniti iskustva ili naprosto vidjeti prednosti konkurenata, logično je da su stavljeni pred brojne izazove svega onog što se sportom i uz sport događa, a događa se gotovo sve što je u najužoj vezi s materijalnim probicima i socijalnim pogodnostima. Stizanje do uspjeha najčešće se prepoznaje ignoriranjem pokušaja.
Život registrira i privilegira samo uspjeh pa makar on bio skuplji od samog života.
Sportaši zbog uspjeha lako prihvaćaju korištenje farmacijskih sredstava i drugih postupaka koji osiguravaju povećanje i bolje iskorištenje bioloških kapaciteta: srca, pluća, jetra, bubrega i drugih organa i njihovih sustavnih dijelova kako bi, ovisno o onome na što želi utjecati, uz primjenu hormona, psihomimetika, trankilizera, beta blokatora, auto transfuzije, masažom s eteričnim i drugim tvarima  ili postupcima udisanja negativno ioniziranog zraka postigli duži trening (veći volumen i intenzitet rada), a s njim i veću učinkovitost njegovih sumarnih utjecaja na sportski rezultat ili domet. Međutim sve spomenuto, i mnogo toga što nećemo spomenuti, nije proizvedeno zbog sporta ili zbog sportaša; oni su samo slijedili ono što društvo od njih očekuje. Opće je poznato da svako društvo od svojih članova očekuje uspjeh. To se očekuje i od hendikepiranih! Zato je i pitanje čovjekova zdravlja u kontekstu sporta daleko kompleksnije od načina kako mu se prilazi, recimo, posredstvom doping kontrole. Zašto ona nije postavljena i u druga područja života i rada, a osobito stvaralaštva? Ako bismo stvari htjeli postaviti na neku crtu normale onda je prekovremeni rad kao i žrtve u miru ili ratu posljedica manijakalnih šefova, rukovoditelja ili vojskovođa! Nisu li postavljene norme sportašima kao uvjet za pristup međunarodnim natjecanjima poziv na primjenu nedopuštenih sredstava? Može li se kugla baciti u atletici preko 18 metara, pretrčati 100 metara ispod 10 sekundi ili preplivati 1oo metara ispod 50 sekundi bez farmacijske pripomoći, pa makar se ta sredstva zvala metodom brzog oporavka između dva treninga. Dakle, nikad se ne postavljaju pitanja onima koji postavljaju norme. Ne samo u sportu već i u drugim stvaralačkim, proizvodnim ili političkim procesima ili zahtjevima. Riječ zlouporaba je svuda moguća i najčešće je prisutna, a samo je u sportu najgrotesknija zbog činjenice da lijek namijenjen bolesnima ili onima priključenim na umjetne organe kad ga zdravi koriste s boljim učincima doimaju se zlorabom.
 
Vrhunski sportaši

 

Kad je riječ o vrhunskim sportašima valja reći da njih ne karakterizira harmonija psihofizičkog razvoja, nego uska specijalizacija ili prilagodba oblika i funkcija jednostranog, ali zato maksimalnog učinka. Potpuno je krivo uvjerenje što se mnogi aspekti adaptacije svrstavaju u deformitete tijela. To je posljedica poimanja čovjeka kao simetričnog bića i vjerovanje u estetske kanone čovjekovih parnih organa. Kad bi se takvog poimanja striktno držali liječnici, onda ne bi mogli niti jednog čovjeka proglasiti normalnim. Budući da je riječ o adaptaciji primjerenoj većoj učinkovitosti sasvim je normalno što je jedna ruka ili noga razvijenija ili je pak dio unutarnjih organa više ili manje asimetričan što jednako ovisi funkciji uvjetovanoj boljom opskrbom nekog organa krvlju ili živčanim podražajima. Čak ni sva ravna stopala ne bismo mogli označiti deformitetima tijela, jer su mnoga od njih adaptirana ergonomskim zahtjevima racionalizacije energije, koja čovjeku nedostaje za biološke procese, kao što društvu nedostaje za gospodarske procese.
Sportaši se svojim zdravljem razlikuju od drugih ljudi ili u drugim djelatnostima i zanimanjima, tako što im je zdravlje temeljni uvjet da bi se mogli baviti izabranim sportom s vrhunskim zahtjevima, dok su za pisanje potrebne sasvim druge sposobnosti. Svi ljudi koji nadilaze prosjek "morali" su svoje opće sposobnosti ili opće obrazovanje staviti u službu specifičnih, ali zato osjetljivijih i na podražaj odgovornijih sposobnosti. Zbog toga je veza između sporta i zdravlja uzajamna, pa se ljudi u izboru sportova i dometa odlučuju i primjećuju kad zdravlje podražava aktivnost. Najvjerojatnije se zbog toga manje zamjećuju osobe višestranih sposobnosti, jer se samo jednostranost diže izvan prosjeka određujući tako, s vremena na vrijeme, granice za one koji će ih slijediti namjerom da ih premaše, ponekad, i po cijeni osobnog zdravlja.
Popularno rečeno: zdravlje je u funkciji razvoja, a to znači da zdravlje valja čuvati kako bi razvoj bio uspješniji ili rasipati ga ako osoba želi biti uspješna.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Željko Mataja

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Srijeda, 15/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1530 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević