Get Adobe Flash player

Mitovi i stvarnost

 
 
UVOD PREVODITELJA  
 
Richard Pipes, stručnjak za ruska pitanja na sveučilištu Harvard, jednom je istakao da je jedna od „najstrašnijih posljedica“ boljševičkog veleprevrata bilo „izjednačavanje Židova s komunizmom“. S druge strane, a prema mišljenju izraelskog povjesničara Jacoba Talmona, tema odnosa Židova i komunizma bila je označena kao „eksplozivna“ jer je u proturječju s politički ispravnim tumačenjem niza „krvnik-žrtva-mit“. Ovo pitanje, ipak, izaziva pozornost koja i te kako nadilazi puke akademske rasprave i vjerojatno se upravo zbog toga pretvorilo u tabú-temu za sredstva masovnog javnog priopćavanja te, općenito, za tvorce javnog mišljenja.
https://pictures.abebooks.com/ANTIQUARISCHEFUNDGRUBE/30293740959.jpg
Von Biebersteinse, sa svoje strane, odlučno prihvaća ovoga problema držeći se strogo unutar područja provjerenih i vjerodostojnih činjenica, potvrđujući gotovo svaku tvrdnju s brojnim pozivima na međunarodnu dostupnu literaturu (djelo sadrži oko 1800 podrubnica), čime dokumentiranost postaje do te mjere stroga da ponekad otežava čitanje. Unatoč tomu, jedna od vrijednosti ove knjige je upravo pozivanje s doslovnim navodima na krajnje zanimljive, nepoznate ili zanemarene sa strane javnosti izvore, koji uz to većinom potječu od židovskih autora.
 
Stvarne činjenice pokazuju da je revolucionarni komunizam, prema izjavi jednog židovskog pisca, bio bitno obilježen „židovskim patrijarsima“ koji su odigrali vrlo istaknutu ulogu u ne samo ruskoj Oktobarskoj revoluciji iz 1917. godine, nego i u revolucijama iz 1919. godine u Münchenu i u Budimpešti, gdje su židovski komunisti imali vrlo veliku ulogu i sudjelovali su u toliko istaknutom broju da je antikomunistima bilo relativno lako svrstati bavarsku i mađarsku republiku među „židovske republike“. Usput rečeno: von Bieberstein se osvrće na te prolazne republike, rođene u prevratu, kao na „sovjetske republike“; izraz koji nije puno uobičajen u literaturi koja se bavi tim razdobljem, međutim, prilično je dobro pogođen jer im ruska revolucija nije samo poslužila kao obrazac, nego i kao poticaj i financijski izvor. Doista, Lenjin je dugo vremena podržavao tezu da uspjeh boljševičkog prevrata u Rusiji ovisi o mogućnosti njezinog izvoza u ostatak Europe.
 
S druge strane, veza između Židova, komunizma i socijalizma nije obična objeda skovana u radionicama antisemitskih i antikomunističkih propagandista. Dokazana je činjenica da su brojni židovski revolucionari veličali marksizam kao židovsku tvorevinu. Neki su išli tako daleko da su prispodobili ulogu Karla Marxa s onom Isusa Krista, te su Krista nazivali „prvim boljševikom“. Sve je to brižno ispušteno u službenim inačicama i kod autora općenito poznatih, kao na primjer politologa Daniela Goldhagena, za kojega suvremeni antisemitizam nema apsolutno nikakove veze s držanjem i djelovanjem Židova. Nešto što ni najvažniji židovski povjesničari nisu uzeli ozbiljno i što je već u ono vrijeme bilo odbačeno mudrom izrijekom velikog moskovskog rabina, koju navodi von Bieberstein: "Trockiji prave revoluciju, ali Bronštajni plaćaju zbog nje".
U odnosu na pređašnje, tema koja na stanovit način lebdi nad čitavim djelom je zajednička krivnja. Očevidno je i sa stajališta elementarne pravde da se ne može optužiti čitav jedan narod zbog djelâ pojedinaca koji su dio toga naroda. Nu, ono što se i previše često gubi iz vida u inačicama Službene Povijesti iza 1945. je da se načelo temelji na dvosmjernoj ulici i primjenljivo je u oba smisla. Jamačno je da je nepravedno i nezakonito optužiti čitav židovski narod zbog djela Židova boljševika; ali, ako to i jest tako, onda je isto tako nepravedno i nazakonito optužiti čitav njemački narod zbog djela nacionalsocijalista. Posebno ako ta zajednička optužba izvire iz one višemilijunske trgovine odštetama koju je Finkelstein nazvao „industrijom Holokausta".
 
Malo je znana činjenica da je antisemitizam njemačkih nacionalsocijalista – i posebno „rasni“ antisemitizam iz vremena u kojem se pojam «rase» shvaćao na sasvim drugačiji način nego danas, što je išlo sve dotle da su se mnogi židovski mislitelji smatrali pripadnicima židovske „rase“ - imao relativno drugorazrednu važnost kroz razdoblje od kraja Prvog svjetskog rata do početka Drugog. Kako to dokazuje von Bieberstein, stvarno se dogodilo slijedeće: na jedan «tradicionalni», skriveni antisemitizam, nadvio se jedan «politički» antisemitizam koji je nastao iz odbojnosti prema sustavnom boljševičkom teroru upravljenom prema građanskoj klasi i postojećem društvu, pod općepoznatim huškanjem i vodstvom znatnog broja Židova komunista. U knjizi o aferi Dreyfus, Siegfried Thalheimer ističe još 1958. da se «stara judeofobija» nakon 1917. kombinirala s «gađenjem na revoluciju» boljševika te se stvorio «novi antisemitizam» ne samo u Njemačkoj, nego posvuda na Zapadu; uključujući i SAD kamo se znatno proširio već prije Drugog svjetskog rata. 
Dimenzije i širina boljševičkog terora ne samo pod Staljinom, nego od samih početaka već pod Lenjinom pa sve do – barem – Hruščovljevog doba, bili su opširno dokumentirani. Konačno se mogao provjeriti velik dio podataka zahvaljujući dostupnosti ruskih pismohrana kojima je pristup omogućen nakon propasti Sovjetskog Saveza. Nicolas Werth je u svojoj knjizi Država protiv svojeg naroda ponudio obilje presudnih materijala i, premda se istraživanja nastavljaju u pitanjima koja još nisu sasvim rasvijetljenim, opća slika još nije za raspravu niti za donošenje mišljenja. Unutar istoga, a da bi se shvatila odbojnost koju su u prvoj polovici XX. stoljeća proizvela revolucionarna boljševička djelovanja kako u Rusiji, tako i u Njemačkoj, Mađarskoj i Austriji, treba dodati – općenito istaći – kao posebno poglavlje da te akcije imaju antikršćansko i borbeno ateističko obilježje, kako kod boljševičkog pokreta tako općenito i u marksizmu.
Komunistička Rusija i njezini sateliti nisu samo posvojili Marxov koncept da je «religija opij za narod», nisu samo objavili otvorenu borbu protiv «Isusovog režima», nego su vođeni od «militantnih ateista» - od kojih su mnogi bili sekularizirani Židovi koji su se odrekli religije svojih otaca – ostvarili najveći progon kršćana u čitavoj ljudskoj povijesti. Ako se tomu dodaju milijuni strijeljanih, prognanih u logore i doslovno umorenih glađu seljaka, koje je iza sebe ostavio sovjetski marksizam, nije teško shvatiti reakciju koju je proizveo sav taj proces.
 
Danas se marksizam i marksistički socijalizam općenito predstavljaju više kao jedna politička filozofija kulturnog obilježja, nego kao militantna revolucionarna doktrina. Nakon pada SSSR-a i poraza oružanih ustaničkih gerila širom svijeta, marksizam se povukao na položaje koji imaju više trocističke i gramšijanske poglede, nego lenjinističke. Tako da novi naraštaji više nemaju sliku marksizma kakova se oblikovala kroz drugu polovicu XIX. stoljeća i marksističko-lenjinističkog boljševizma koji se rabio početkom XX. stoljeća. Ovaj rad će pridonesti da se ponovno dobije ta slika na jedan prikladan i dokumentiran način.
 
Marcos Moreno, Septiembre 2001.
 
AUTOR
 
Dr. Johannes Rogalla von Bieberstein rođen je 27. srpnja 1940. u Leipzigu. Studirao je suvremenu povijest i povijest Istočne Europe, uz slavistiku i političke znanosti, na sveučilištima u Göttingenu, Münchenu i Bochumu. Ktomu, kao stipendist Ureda za akademsku međurazmjenu njemačkih studenata (DAAD), studirao je u Parizu i Londonu. Trenutno radi kao znanstveni knjižničar na Sveučilištu u Bielenfeld, Njemačka.
Dr. von Bieberstein postao je poznat svojom doktorskom radnjom "Die These von der Verschwörung 1776. - 1945. Philosophen, Freimaurer, Juden, Liberale un Sozialisten als Verschwörer gegen die Sozialordnung" (Teze o uroti  1776. - 1945. Filozofi, framasoni, Židovi, liberali i socijalisti kao urotnici protiv društvenog poredka). Djelo je objavljeno 1976. i prevedeno je na japanski, trenutno je u pripravi treće izdanje.
Von Bieberstein je član Znastvene komisije za proučavanje slobodnozidarstva, isto tako je član redakcije časopisa Internationale Freimaurerforschung (Proučavanje međunarodnog slobodnozidarstva). U okviru ovog časopisa objavile su se izvorne ideje ove knjige, koje su poslužile kao osnova izložbu koju je autor priredio u Krakovu.
 
(Nastavak slijedi)
 

Johannes Rogalla von Bieberstein

(Prijevod: Josip Nikšić)

Tradicionalni bibliofili

 
 
Poznato je da su muslimanski učenjaci i eruditi uvijek pokazivali ogromno poštovanje i skrb za knjige. Muslimani su oduvijek bili ponosniji na svoje knjižnice i knjižare nego na svoje oružje, dvorce i vrtove. Za vrijeme X. stoljeća, u Ranom srednjem vijeku, kada su kršćanski vladari imali u svojim knjižnicama desetak knjiga, dok ni broj knjiga u knjižnicama najčuvenijih samostana po učenosti, kao što su Cluny ili Canterbury, broj knjiga nije prelazi brojku od trideset ili četrdeset primjeraka, u to doba samo je knjižnica u umajidskoj Cordobi raspolagala s četiri stotine tisuća svezaka rukopisa.
https://i.ytimg.com/vi/tIs32IaynP8/hqdefault.jpg
Fred Lerneru svojoj Povijesti svjestkih knjižnica od otkrića pisma do doba računala, kaže: “Kada su Arapi, potaknuti Muhamedovim učenjem, izišli u VII. stoljeću iz pustinje, od knjiga imali su samo Kur’an. Kroz tri stoljeća muslimanske knjižnice preplavile su zemlje koje su se protezale od Španjolske do Indije, koje su prije toga pripadale rimskom, bizantskom i perzijskom carstvu. Suprotno od drugih osvajača, Arapi su gajili veliko poštovanje prema osvojenim civilizacijama. Smatrali su kao velik izvor nadahnuća grčka, perzijska i židovska znanja. Kada je abasidski pjesnik al-Mutannabi proglasio konjsko sedlo kao “najčasnije sjedalo”, dodao je da će “najbolji drug uvijek biti knjiga”. (…) Pod utjecajem starih literarnih tradicija Bizanta i Perzije, Arapa si studirali filozofske znanosti: medicinu, astronomiju, geometriju i filozofiju. U početku su prevodili stare radove, ali muslimani, koji su posjedovali posvećeno znanje, uskoro će obilno pridonijeti znanstvenoj literaturi svojim radovima. Kroz njihove radove kršćanska Europa će dobiti nadahnuće za Preporod”.
 
Nizozemski arabist i islamolog Reinhart Dozy (1820.-1883.) u svojem vrijednom radu o muslimsnkoj Španjolskoj (Povijest španjolskih muslimana), nudi nam primjerne podatke o kordvanskom halifi al-Hakamu II. (halifa između 961. i 976.): “Nikada Španjolskom nije vladao tako mudar vladar, unatoč što su  i njegovi prethodnici bili obrazovani ljudi i zagrijani da obogate svoje knjižnice, nijedan od njih nije s tolikim žarom tražio vrijedne i rijetke knjige. U Kairu, Bagdadu, Damasku i Aleksandriji imao je svoje agente koji su imali zadaću da prepišu ili kupe po bilo kojoj cijeni stare ili nove knjige. Njegov dvor bio je pun knjiga, imao je radionicu gdje su se nalazili prepisivači, knjigovesci i minijaturisti. Samo katalog knjižnice imao je četrdeset i četiri knjige od dvadeset listova, a neki tvrde i od pedeset, u kojima su bili upisani samo naslovi knjiga, a ne i opisi. Neki autori tvrde da je broj svezaka bio preko četiri stotine tisuća. Kažu da ih je Hakam sve pročitao. Bile su mu poznate knjige iz Perzije i Sirije, od kojih mnoge nisu čitali ni na Istoku.”
 
(Svršetak)

 

Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist Buenos Aires

(Sa španjolskoga preveo Josip Nikšić)

Abulfaragiusova verzija

 
 
Juhana Abu al-Farag ibn al-Ibri (1226.-1289.), latinizirano Abulfaragius Bar Hebraeus (Abulfarag, sin židova), bio je sin jednog židovskog liječnika, Aharona iz Malatije (danas Turska), koji je prešao na kršćanstvo. Godine 1264. imenovan je nadbiskupom istočnih jakobita i sjedište mu je bilo u Mosulu, u svakom slučaju boravio je u iranskim gradovima Tabrisu i Maragi gdje su stolovali mongolski carevi. Bar Hebreus je autor jednog opširnog djela o povijesti Sirije, zemlje u kojoj je živio mnogo godina, a na Zapadu poznata kao «Povijest Naroda» (History of Nations, u prijevodu Edwarda Pococka, Oxford, 1665., drugo izdanje 1806.). U ovo nesuglasno i kontradiktorno djelo nije se moglo pouzdati. Europski povjesničari iz XVII. i XVIII. stoljeća, stručnjaci u islamskim i arapskim temama, kao što su Gibbon, Ocley, Gagnier, Boulainvilliers ili  Niebuhr, koristili su samo njegove zemljopisne i kulturne opise, uklanjajući njegove komentare o političkim događajima zbog njihovih neutemeljenosti i nedokumentiranosti.
https://i.pinimg.com/originals/50/7e/66/507e6694e6c9da40b43848cd6f2ebd5b.jpg
Suvremeni istraživači ističu ovog uglednika monofizitske crkve kao glavnog širitelja mita o arapskom paljenju Aleksandrijske knjižnice što je poslužilo stanovito vrijeme u stvaranju dimne zavjese u svrhu prikrivanja pravog krivca odgovornog za to djelo, njegovog druga u vjeri Teofila: «Činjenica je da se radi o jednoj kasnijoj izmišljotini u svrhu gubitka političkog ugleda, koja se tkala 600 godina iza arapskog osvajanja Egipta, i to u vrijeme najžešćih Križarskih vojni; ta nenadana obnova mita poklapa se s kratkim zauzećem Aleksandrije i Egipta od Svetog Luja IX. (1249.-1250.), u vrijeme VII. Križarske vojne, što je moglo probuditi zanimanje za legendarni grad i oživljenje sjećanja na strašno razaranje Aleksandrijske knjižnice-kćeri, posljednje velike knjižnice Starine, koje su učinili kršćani monofiziti. To se dogodilo upravo u XIII. stoljeću kada su posljednji križari morali napustiti Bliski Istok, nakon propasti VII. Križarske vojne i sjajnih pobjeda egipatskog mamelučkog sultana Bajbarsa 1260. godine. Onaj koji je širio tu legendu bio sirijski enciklopedist, monofizit Aboul Farag Ibn al-Ibri, monah iz Antiohije i dvadeset godina biskup Lakabina, kasnije biskup Haleba sve do svoje smrti. (...) Njegova optužba umetnuta je u Specimen Historiae Arabum, u sklopu njegovog čuvenog djela Chronicon Syriacum, opća povijest od Adama do njegovog vremena, napisana na sirijskom jeziku, sa sažetkom na arapskom. (...) Izvješće završava s optužbom generala Amrua,  da je po nalogu halife Omara spalio na tisuće knjiga čuvene Aleksandrijske knjižnice, na taj način čineći od njega i njegovog naroda odgovorne pred Poviješću za neviđen kulturni zločin. I tako se rodila nemoguća legenda o uništenju Aleksandrijske knjižnice krajem Srednjeg vijeka, u XII. stoljeću. (...) Ova jedinstvena Abulfaragiusova tvrdnja je običan hapax legomenon, koji se pojavla samo jednom u čitavom srednjem vijeku. Uz to što je jedina u svojoj vrsti, izazvala je širenje čuvene legende na Zapadu pripisujući paljenje Velike knjižnice najvećem neprijatelju Zapada, monoteističkom suparniku koji je počeo pobjedonosno prodirati iz arabljanske pustinje. (...) Jednostrana i lažna legenda potpuno ignorira tvrdnju biskupa Konstancije i Crkvenog oca Epifaniosa (315.-403.) koji tvrdi u svojoj Grčkoj Patrologiji da ‘... je mjesto u Aleksandriji, gdje je nekada stajala knjižnica, pustoš’ . Ipak je legenda izmišljena bajka, nemoguća prjevara koja ne podnosi ni najmanju kritičku analizu. Jednostavno, Arapi nikada nisu spalili Aleksandrijsku knjižnicu u VII. stoljeću jer ona prije toga gotovo stotinu godina nije postojala».
Ustvari, kod Abulfaragiusa nema ničeg novog, samo je ponavljao lažna izvješća Abdulatifa iz Bagdada i Ibn al-Qiftija.
 
Tako Gustav Le Bon (1841-1931), francuski islamolog, dodaje da se «Amru pokazao milostiv prema stanovnicima velikog grada i da je, ne samo izbjegavao svaku vrstu nasilja prema njima, nego se i pobrinuo da se poštuje njihova volja,  slušajući sve njihove zahtjeve i nastojaći ih zadovoljiti. Glede paljenja Aleksandrijske knjižnice, sličan vandalizam je toliko nesvojstven arapskim običajima da ostaje pitanje kako su pisci mogli jednoj takvoj nerazumnoj legendi vjerovati toliko dugo vremena (...) Bilo je vrlo lako dokazati posredstvom vrlo jasnih navoda iz arhiva da su mnogo prije Arapa, upravo kršćani uništili poganske knjige u Aleksandrijskoj knjižnici s istom onom upornosti kojom su uništavali kipove, tako da – posljedično tomu – general Amru nije spalio ni jednu knjigu jer nije ništa ni našao».
 
Kako navodi Hipolito Escolar Sobrino, u svojem djelu Aleksandrijska knjižnica, “... legenda je vrlo lako mogla nastati iz potrebe da se objasni nestanak knjižnice o čijem se postojanju saznalo kasnije u islamskom svijetu, kada su se počela prevoditi grčka filozofska i znanstvena djela”.
 
Za kraj, želim navesti komentar doktora Muhameda Mahir Hamadu koji odbija crnu legendu riječim: “Spaljivanje knjiga i uništavanje tragova civilizacije nije u prirodi islama niti muslimana, budući da islam kao religija potiče znanje i učenje”.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist, Buenos Aires

(Sa španjolskoga preveo: Josip Nikšić)

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1597 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević