Get Adobe Flash player

Napuhavanje "hrvatskog ekstremizma" i prešućivanje srpskog

 
 
TREBAMO LI KONAČNO DONIJETI ZAKON O ZAŠTITI PRAVA VEĆINSKOG NARODA U HRVATSKOJ?
Hrvatsku mnogi pokušavaju predstaviti kao zemlju u kojoj „bujaju nasilje, mržnja i nesnošljivost prema manjinama“. Ona se od strane pojedinih političara iz lijevo-liberalnog spektra prokazuje čak kao „fašistička“ (što na dnevnoj razini slušamo i čitamo u medijima) i to se čini sa zadivljujućom lakoćom, uz tvrdnje kako „vlast potiče ekstremizam i ozračje mržnje i sukoba“, što je u najmanju ruku drska i ničim potkrijepljena laž. I, naravno, kao i uvijek (od 2000. godine nadalje), dežurni krivci su „desničari“, odnosno hrvatski nacionalisti koji (vjerovali ili ne) „destabiliziraju“ vlastitu zemlju, dok je „antifašisti“ poput Davora Bernardića, Krešimira Beljaka, Anke Mrak-Taritaš, Nenada Stazića, Željka Jovanovića, Milorada Pupovca i njima sličnih „brane“ iz petnih žila.
https://www.braniteljski-portal.com/wp-content/uploads/2019/02/Sabados_Pajcic.jpg
Ne pada mi napamet amnestirati od odgovornosti nikoga – pa ni dio tzv. desničara, bili oni iz braniteljske populacije ili ne – koji šire mržnju, nesnošljivost ili se u javnoj komunikaciji služe neprimjerenim vokabularom (psovkama, uvredama i sl.), pogotovu ako je to usmjereno prema bilo kojem narodu, rasi, vjeri ili političkim neistomišljenicima. Isto vrijedi i za nasilnike. Ima ih u svakoj zemlji pod kapom nebeskom. Neka se time bave policija i sudovi. No, za „utjehu“ svima onima koji zbog takvih primitivaca ili dva-tri incidenta na štetu srpske manjine generaliziraju te pojave i krivnju transponiraju na cijeli hrvatski narod, to su po svemu marginalci koji (na sreću) nemaju nikakvoga utjecaja na opće stanje u društvu. Oni dobivaju na značaju tek onda kad ih mainstream mediji podignu na razinu top-vijesti i kad se o njima danima, tjednima ili mjesecima raspravlja (nije isključeno da neki bolesnici i čine ove izgrede upravo zato što žele izazvati pozornost javnosti).
 
Međutim, kad su u pitanju incidenti na štetu srpske manjine (neovisno o možebitnim motivima koji ne moraju uvijek i obvezno biti vezani za nacionalnu ili vjersku mržnju i netrpeljivost), vodeći mediji i dobar dio političara iz oporbe po već ustaljenoj i uobičajenoj praksi od muhe prave slona i svaki, pa i najbenigniji takav slučaj dižu na „planetarnu“ razinu. Kad su posrijedi događaji u kojima akteri mijenjaju uloge (dakle, oni u kojima su izgrednici Srbi a čine se na štetu Hrvata), situacija je posve drugačija. Ti se slučajevi jednostavno prešućuju, ignoriraju i potiskuju iz javnog prostora, tako da rijetko koja vijest takvoga sadržaja uopće i dođe u mainstream medije.
 
Ova politika dvostrukih kriterija toliko je očita da je ne vide samo oni koji to ne žele. Na kraju sve u bitnoj mjeri doprinosi tomu da se objektivno (i uvjeren sam ciljano) ta ostrašćena, marginalna skupina „desničara“ sustavno i uporno ističe i medijski potencira, ali i provocira kako bi se potvrdila teza o „opasnostima“ koje vrebaju od te vrste ekstremizma i u javnosti stvorio dojam da je riječ ne o perifernim pojavama, nego o deformacijama koje imaju bitan, ako ne i odlučujući utjecaj na stanje u našem društvu. Dakako da to nije tako i velika većina građana Hrvatske jako dobro zna da su posrijedi marginalci. Iz kojih god pobuda činili to što čine na javnoj sceni, oni su dobro došli jedino branši koja vodi kampanju protiv ove zemlje i ponaša se u stilu što gore to bolje. Ni jedan razuman čovjek, bio Hrvat ili ne, pod uvjetom da je pri zdravoj svijesti neće se uhvatiti u to kolo, niti će pravdati nasilje i širenje mržnje prema bilo komu. Ali postoji tu i jedna dimenzija koja se ne rijetko zanemaruje, a to je da su upravo takvi marginalci i čudaci sa svime što poduzimaju u svojim javnim istupima i stupidnim performansima (koliko god malobrojni bili), hrana za propagandu što ju Bernardić, Beljak, Pupovac i društvo vode protiv ove vlasti – ali i države čiji ugled narušavaju pred svijetom usput stvarajući i ozračje netolerancije i mržnje. I potom nas isti ti likovi optužuju za „spiralu mržnje“ koju sami pokreću!?
 
„Antifašistima“ su prijeko potrebni „fašisti“ – jer bez njih ne postoje

 

Oni ne mogu biti „demokrati“ ako nasuprot sebi nemaju protutežu u „nedemokratima“ (ili „ekstremistima“); oni ne mogu biti „antifašisti“ ako nema „fašista“ (pa i po cijenu toga da ih izmisle). Njihova se politika temelji na lažnoj slici o vlastitoj a priori pozitivnoj ulozi u društvu – pri čemu naši „ljevičari“ i „liberali“ imaju koncesiju na istinu, slobodu, demokraciju i ljudska prava, dok su svi drugi koji ne pripadaju njihovom taboru ne samo negativci, nego i neprijatelji. Narativ jako dobro poznat iz jednoumnih staljinističkih vremena koji su preslikali i dosljedno ga primjenjuju u svojoj političkoj praksi. Kad se već toliko govori o „spirali mržnje“ (i za to se po pravilu optužuje „desnica“ – ili konzervativna politička struja), možemo li mi javno u Hrvatskoj postaviti sljedeća pitanja: Što bi se dogodilo da bilo koja braniteljska udruga ili skup hrvatskih građana konzervativne orijentacije na javnom mjestu istakne transparent kojim se poziva na paljenje crkava (pravoslavnih, protestantskih, adventističkih ili bilo kojih drugih)?
 
Upravo je to učinilo stotinjak (ili nešto više) onih koji su svojedobno s Trga bana Jelačića (u veljači 2015. godine) krenuli fizički se obračunati s braniteljima (stopostotnim invalidima Domovinskog rata) koji su prosvjedovali pod šatorom u Savskoj 66 (pred matičnim Ministarstvom branitelja). Prijetili su nasiljem („idemo ih izbaciti iz šatora“), psovali, iskazivali neskrivenu mržnju, vrijeđali. I sve je ostalo bez ikakvih reakcija pravne države iako su organizirana dva takva skupa na glavnom zagrebačkom trgu, pa se čak u „borbenom“ poretku došlo nadomak šatora ne bi li se izazvali neredi. To je, naravno, bila „demokracija“ i „pravo na različito mišljenje“!? Mogu li pozivi na nasilje i mržnju, otvorene prijetnje silom i pokušaju javnih uličnih obračuna s neistomišljenicima biti ocijenjeni kao nešto pozitivno samo zato što dolaze iz određenog ideološkog ili svjetonazorskog miljea?
 
Svaki razuman čovjek dobro zna odgovor na ovo pitanje, ali ne i oni koji podržavaju ovakvu „javnu komunikaciju“ koja njima iz političkih ili kakvih drugih razloga ide u prilog. I da ne bismo zaboravili: nije sve počelo sa „šatorašima“ iz Savske (kako se pogrdno od strane neokomunista i njihovih istomišljenika nazivalo invalide koji su prosvjedovali a – usput rečeno čak i od tadašnjeg premijera Zorana Milanovića i njegovih suradnika iz Vlade isti su okarakterizirani kao „teroristi“, „talibani“, „ekstremisti“, „paraziti“ koji „uživaju privilegije“ itd.).
 
Hrvatska javnost uvjerila se u „demokratičnost“ tadašnje vlasti i lijevo-liberalne javnosti već u vrijeme prvog općenarodnog referenduma vezano za ustavnu zaštitu braka (2013. godine), kad su Građanska inicijativa 'U ime obitelji' i svi oni koji su joj dali potporu javno obilježeni kao „fašisti“, „nazadnjaci“, „talibani“, pa čak i sljedbenici Hitlera, Eichmanna i Mengelea. Protiv većine hrvatskih građana (a što su pokazali i rezultati referenduma) vođena je gebelsovska kampanja u čijim su prvim  redovima bili najistaknutiji ljudi iz vlasti (uključujući ministrice Vesnu Pusić i Milanku Opačić te Nenada Stazića, Željka Jovanovića i druge) uz prešutnu ali vrlo jasnu potporu premijera Zorana Milanovića i predsjednika Ive Josipovića i zaglušnu buku velikog dijela vodećih medija koji su ih podržavali.
 
Na samome početku, volonteri Građanske inicijative 'U ime obitelji' bili su suočeni s nasrtajima na mjestima gdje se prikupljalo potpise (od fizičkih napada do cijepanja i paljenja lista s potpisima, rušenja štandova itd.), dok je predsjednica ove udruge bez ikakvoga povoda i razloga teško vrijeđana na najprimitivniji način i stavljana u istu ravan s najistaknutijim nacistima – u čemu je svojim huškačkim tekstovima sudjelovao i dr. sc. Tvrtko Jakovina, te Nikša Spremić (savjetnik SDP-ovog europarlamentarca Olega Valjeva) koji je (u studenome te 2013. godine) usred EU parlamenta gospođu Markić (koja je došla na poziv jednog kruga parlamentaraca i sudjelovala u radu Međustranačke skupine za obitelj) javno usporedio s jednim od najgorih nacističkih zločinaca odgovornih za istrebljenje (Adolfom Eichmannom) – što je osudio samo eurozastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier koji je (neuspješno) zatražio distanciranje SDP-a od ove izjave. Nenad Stazić je opet, istu gospođu Markić optužio kakao djecu samohranih roditelja planira strpati u Jasenovac, Milanka Opačić je ocijenila njezine nastupe „vrlo opasnim za društvo“ itd.
 
I sve te bljuvotine i gadosti, to euforično huškanje protiv većine građana bili su izraz „demokracije“ i „kulture dijaloga“ - samo zato što je dolazilo iz lijevo-liberalnog političkog spektra. Treba li podsjećati na sve ono što se događalo vezano za prljavu propagandnu kampanju protiv Katoličke crkve (koja se korak po korak zahuktavala od siječnja 2000. godine, kad su na vlast došli SDP i partneri)?
Započelo je napadima na vjeronauk u školama i raspela (za koja se tražilo da se uklone iz javnih prostora), a nastavilo „kritikom“ Vatikanskih ugovora, propagandom o „masovno raširenoj pedofiliji“ među katoličkim svećenicima, sve do izljeva sirove, bolesne i neobuzdane mržnje u odnosu na sve što je kršćansko i katoličko u ovoj zemlji. Tako se, primjerice, bez ikakvih ograda i posljedica (jer to po mjerilu naših sudova nije izražavanje mržnje i netrpeljivosti nego „sloboda govora“), vjerske procesije u čast jednome od naših najvećih svetaca, Leopoldu Bogdanu Mandiću (u kojima sudjeluju deseci tisuća vjernika) mogu nazivati „nekrofilskim orgijama“, njegovo neraspadnuto tijelo uspoređivati sa „smrznutom govedinom iz 'Konzuma'“, a vjernici katolici vrijeđati najogavnijim i najprimitivnijim psovkama – i sve bez ikakvih posljedica!? Jedan redikul i destruktivac (Oliver Frljić) može pod egidom „satiričnih predstava“ i „umjetničke slobode“ u kazalištu izvrgavati ruglu i ponižavanju javne osobe i bez ograničenja se grubo i primitivno iživljavati na državnim znamenjima (grbu, zastavi, himni) – i to opet ne predstavlja nikakav problem, dapače, poželjno je i „nadahnjujuće“!? To pokazuje „širinu“ našega duha i domete „umjetničkih sloboda“ – naravno, samo ako su ruglu izvrgnuti Hrvati i Katolička crkva i ni u jednom drugom slučaju!
 
A što bi bilo, recimo, kad bi se koji „desni“ novinar ili kazališni redatelj slično odnosio prema državnim znamenjima bilo kojega drugog naroda ili  tako vrijeđao svetinje drugih vjerskih konfesija? Bi li to i onda spadalo u „satiru“, „slobodu govora“ i „umjetničke slobode“? Odgovor svi znamo. Za Hrvate i katolike u njihovoj matičnoj zemlji vrijede jedna mjerila, za sve ostale druga. To je ta „sloboda“, „demokracija“, to je lijevo-liberalna „ravnopravnost“ i „tolerancija“, to su te „vrijednost“ kojih su im puna usta i o kojima dan i noć trube preko medija ispirući jadnim i neobaviještenim građanima mozgove. Pitanjima nije ni izdaleka kraj.
 
Kako bi se reagiralo i koje bi dimenzije slučaj dobio, da se (ne daj Bože) dogodi da naš policajac teško ozlijedi neku protuhu koja lunja Zagrebom s bočicom spreja u džepu i šara po spomenicima braniteljima i prvom hrvatskom predsjedniku – kao što je Saša Ostojićev policajac Saša Sabadoš ozlijedio branitelja Darka Pajčića kad je ovaj pokušao oštetiti ćiriličnu ploču u Vukovaru? Ne samo da ga je krvnički lupio o zid (tako da je nesretni čovjek ostao bez trećine lubanje), nego je ministar policije Ranko Ostojić drsko i bezobrazno u kameru izjavio kako je „za sve kriva rakija“. I, recimo, da je ta protuha (koja šara po spomenicima) možda član mladeži SDP-a, pripada nekoj lijevo-liberalnoj skupini ili udruzi ili je Srbin po nacionalnosti. Što bi se tek tada dogodilo?
 
ma li koga da možda ne zna odgovor na ovo pitanje (a živi u Hrvatskoj)? Što tek reći na sve one gadosti, primitivnu mržnju i šovinizam što ih godinama unazad šire 'Novosti' (glasilo SNV-a čiji je nakladnik Milorad Pupovac) i to za naš novac i na sramotu svih nas!? Zar se boljitak srpske manjine u Hrvatskoj postiže tako što će se Hrvate nazivati „šupcima“ a Hrvatsku „slijepim crijevom“, ili tvrditi kako ne postoji nikakav hrvatski identitet i suverenitet, izrugivanjem hrvatskoj himni ili pogrdama na račun prvog hrvatskog predsjednika? Je li to put ka boljim i harmoničnijim odnosima s većinskim narodom i utječe li sve skupa na stvaranje „spirale mržnje“ o kojoj se u zadnje vrijeme govori? Tvrditi da ovakav odnos prema većinskom (hrvatskom i katoličkom) narodu od strane pojedinih političara i medija ne utječe na povećanje stupnja nesnošljivosti je ravno apsurdu i to je logički i zdravorazumski neodrživa teza. Na sreću, nismo svi u Hrvatskoj nojevi s glavama u pijesku i jako dobro vidimo što se sve događa s nama i oko nas.
 
(Nastavak slijedi)
 

Zlatko Pinter

Veći dio bugarskih katolika napušta sufikse "ov" i "ev" u prezimenima i uzima "ić"

 
 
Materijalna blaga Čiprovaca utječu na duhovni i kulturni život. Čiprovski katolički samostan ima ne samo školu s seminariumom, nego i knjižnicu s knjigama na latinskom, talijanskom, hrvatskom; neke od njih su bile vrlo dragocjene, a osim toga, tu je bilo i rukopisa.[25] U to vrijeme, pod utjecajem hrvatskih franjevačkih svećenika, koji su  bili učitelji u školi i seminariumu te uslijed široke upotrebe hrvatskih knjiga, lokalnom stanovništvu, koje je do tada koristilo ćirilicu, nametnuo se tzv. ilirski jezik.[26] Nametanje ilirskog jezika odražava se i na prezimena. Veći dio bugarskih katolika napušta sufikse "ov" i "ev" u prezimenima i uzima "ić". Tako su se pojavili Parčević, Knežević, Pejačević, Mitrović. Ostali su neki drugi sufiksi kao "in": Lilin, Lukin, Andrejin. Promjena imena i dalje jača nakon egzodusa bugarskih franjevačkih obitelji u područja Habsburške monarhije, u hrvatske zemlje, što govori da se radi o opstanku, o prilagođavanju novoj sredini.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a9/Petar-parchevich-gerb.jpg
Zavidno blagostanje Čiprovaca traje do otprilike četrdesetih godina XVII. stoljeća. Zatim su porezi počeli rasti, a nalazišta zlata i srebra već su bila na izmaku. Povećavaju se i nameti, a također i troškovi za proizvodnju obojenih metala. Oko 1640. godine Čiprovčani plaćaju godišnji porez od oko "šest tovara para ili 600.000 aspri i neke druge stvari."[27] Obrti i trgovina bilježe pad. Jedna za drugom nestaju velike trgovačke kompanije iz Dubrovnika, Vlahije i Moldavije; nestaje kvart saksonskih rudara u Čiprovcima.
 
Od sredine XVII. stoljeća pa sve do ustanka Parčevići - Pejačevići - Kneževići i dalje čine elitu čiprovskog društva. Oni su bogati, školovani i poznati. Mogu biti navedeni neki posredni dokazi izvanredne prisutnosti spomenutih obitelji u bugarskoj povijesti: kada je u 1745. carica Marija Terezija dodijelila plemičku diplomu Nikoli Stanislaviću, u njoj se izričito navodi da su se nakon 1674. Stanislavićevi preci doselili iz Nikopola u Čiprovce, gdje su stupili u "rodbinske odnose s najistaknutijim, najmoćnijim čiprovskim obiteljima: Parčević, Knežević Pejačević, Branković i Čerkić".[28] I u diplomama Marije Terezije drugim rodovima iz Čiprovaca ponovno se naglašava srodstvo s obitelji Pejačević.[29] Očigledno, srodstvo s Pejačevićima, Kneževićima, Parčevićima služi kao jamstvo, postaje neka vrsta dokazivanja plemičkog pordrijetla i kod drugih čiprovskih obitelji. I bez sumnje te obitelji postaju predvodnici svojih sunarodnjaka.
 
Od sredine XVII. stoljeća, međutim, postupna promjena uvijeta i načina života, blagostanja i samopouzdanosti Čiprovčana aktivira ljude i ih primorava da traže putove za oslobođanje i promijenu statuskvoa. Dakle, Pejačevići su sigurno također bili prisiljeni tražiti mogućnosti, ako ne za povećanje svog imovinskog stanja, barem za njegovo očuvanje, ali i za jačanje pozicija i utjecaja u lokalnom društvu. U ovoj situaciji, prelaženje Đure s velikom četom boraca na stranu Austrijanaca, već u proljeće 1688. i sudjelovanje u Čiprovskom ustanku nije slučajno.Malo dokumentarnih dokaza ima o učešću Đure Pejaćevića, njegove braće i oca u Ćiprovskoj ustanku, o izbjeglištvu Čiprovaca te o kasnijim zbivanjima. Malobrojni prvobitni izvori (Nicolas Schmidt, Evksaki Hurmuzaki, Blasius Klainer, grof Julian grof Pejačević) odavno su poznati stručnjacima te, kako god bile tumačene u njima sadržane informacije, teško bi se došlo do nečega novoga.
 
O jednom od četvorice braće Pejačevićevih – o Đuri II., barem se zna da je nekoliko mjeseci prije izbijanja bugarskog ustanka predvodio četu i tijekom ljeta 1688. se pridružio austrijskoj vojsci s generalom Friedrichom Veteranijem na čelu. Od 1683. Habsburška monarhija ratuje protiv Osmanlija. Car Leopold I. (1658.-1705.) je pozvao  porobljene balkanske kršćanske narode da se dignu na borbu te da surađuju s njegovom vojskom, pridruže se borbama protiv Turaka, prikupljaju i osiguraju hranu. Obećane su pomoć, zaštita, oslobođenje i povlastice. I Bugari očekuju taj rat Svete lige i preko svojih duhovnih predstavnika Antona Stefanova, Nikopolskog biskupa i Stefana Kneževića, Sofijskog nadbiskupa, višekratno su manifestirali svoju spremnost boriti se za slobodu i očekuju austrijske trupe da pređu granice kako bi im priužili svoju obećanu potporu.[30]
 
Inspirirani pobjedama Svete lige, vodeći računa o uspješnom napretku austrijske vojske i približavanju bugarskim teritorijima, tražeći pozornost  i zaslugu za oslobođenje svojih sunarodnjaka, Đuro II. Pejačević, Bogdan Marinović i drugi Čiprovčani su u proljeće 1688. dohvatili oružje. Uz suradnju već starog i bolesnog Sofijskog nadbiskupa Stefan Kneževića, Pejačevićevog rođaka, Đuro II. Pejačević uspostavlja kontakte s Austrijanaca i njegove čete se upućuju prema Karansebeshu i Sikloshvaru kako bi se pridružile postrojbama gen. Friedricha Veteranija i stavile pod njegovo zapovjedništvo.[31]
 
Usput se Čiprovčani ujedinjuju s pobunjeničkim srpskim postrojbama, s Vlasima i ostalim kršćanima i pod predvodništvom generala Veteranija sudjeluju u osvajanju grada Oršove, koji se nalazi na granici između Ugarske i Transilvanije. Na dan 4. kolovoza general Veterani je savladao Karansebesh, a već 9./10. kolovoza bio je u Oršovi. Tamo su sravnili i turski garnizon s oko 800 vojnika, od kojih je mali dio uspio pobjeći, dok su ostali izvedeni i pogubljeni. Informacije o tim događajima potvrđuje pismo Giuseppea Lotsiolija, koji se nalazio u obližnjoj tvrđavi Oršove i koji je obavjestio 13. kolovoza tajnika Svete kongregacije, Edwarda Cibonu[32] o zbivanjima. Lučki grad je od strateškog značaja za austrijsku vojsku, on otvara put u Transilvaniju, Vlahiju, Srbiju i Bugarsku. Desetak dana kasnije, Đuro Pejačević i bugarske čete, koje on predvodi, a pod zapovjedništvom su generala Fr. Veteranija, sudjeluju u osvajanju Novigrada (danas Kladovo u Srbiji).[33]
 
Kaкo piše austrijski povjesničar Nicolas Schmidt, koji daje važne informacije o Čiprovskom ustanku i o događajima u ljeto 1688., bilo je jasno da su sunarodnjaci nadbiskupa Stefana Kneževića i Đure II. Pejačevića "ponovo smogli duh i snagu da odbace jaram."[34]
 
Pejačević, ostale vođe bugarskih četa i njihovi borci su očito impresionirali borbenim vještinama generala Veteranija. Nesumnjivo, njihove pobjede su također među faktorima koji podsjećaju austrijski glavni stožer da je vrijeme promijeniti planove o Bugarima i poduzeti akcije na njihovom teritoriju. Pitanje važnosti osvajanja Nikopola i ratnih operacija na bugarskom tlu nekoliko je puta tema u korespondenciji između generala Caprare, generala Veteranija i kardinala Buonvizija, već od sredine kolovoza pa nadalje.[35] Dakle, kada je Đuro II. Pejačević zatražio suradnju za oslobađanje bugarskih zemalja, on je dobio obećanje da će austrijska vojska pomoći. Bugarski zahtjev za pomoć je službenio upućen u ime nadbiskupa St. Kneževića, ali čini se da je to učinjeno preko Đ. Pejačevića. Njegovo je (kao vojnog vođe i čovjeka koji poznaje situaciju u bugarskim zemljama) možda uvjerenje da će cijeli narod uzeti oružje čim se carska vojska pojavi na bugarskim granicama. Prema Nicolasu Schmidtu, car Leopold I. je naredio feldmaršalu Caprari djelovati ovako da bi u jesen ušao sa svojom vojskom u bugarske zemlje, krenuo prema Sofiji, osvojio je i ulogorio se tamo, jer je to područje pogodno za zimsko logorovanje i razvijanje savezničkih postrojbi u borbeni poredak.[36] Po zapovijedi generala Veteranija, Đuro Pejačević i njegovi vojnici su upućeni prema Beogradu, gdje austrijska vojska namjerava provesti veliku operaciju.[37] U dunavskom gradu Pejačeivić se sastao sa zapovjednikom fronta Maximilianom Emmanuelom, elektorom Bavarije. Nema podataka što još obavlja Pejačević u Beogradu, očito on tamo ostaje kratko vrijeme, tražeći pomoć za oslobođenje i čekajući zapovijedi carskog dvora.
 
U drugoj polovici kolovoza 1688. stiže zapovijed od cara Leopolda I. Haysleru sa šest pukovnija da prijeđe rijeku Moravu i pođe prema Bugarskoj kako bi je zaštitio od napada i nasilja od strane Turaka. To mijenja preliminarne planove. U novom borbenom poretku na čelu postrojbi generala Hayslera je Đuro Pejačević sa svojom bugarskom konjicom i Rascima (Srbima), s pobunjenicima kapetana Bogdana, rođacima i istomišljenicima Kneževića, a ujedno s njima su i konjanici ugarskog saveznika Habsburgovaca Vladislava Chakija.[38] U prečniku od oko 20 milja oni zauzimaju niz  utvrda, uključujući Braničevo, prodiru duboko u turski teritorij i svuda nanose poraze Turcima, ma koliko i ma gdje ih u Bugarskoj bilo.
 
Približavanjem austrijske vojske bugarskim granicama, cijelo stanovništvo sjeverozapadnih krajeva se diže na oružje kako bi povratilo slobodu. Do Bugara stiže i vijest da su Austrijanci osvojili Beograd (6. rujna). Preko svojih duhovnih vođa oni imaju informacije i očekuju da će general Veterani prijeći Dunav, preuzeti Nikopol i pružiti pomoć.[39] To donosi nove nade i služi kao znak opće pobune. No, u drugoj polovici rujna 1688. situacija Habsburgovaca se pogoršava, bili su primorani boriti se na dva fronta[40] - ne samo protiv Turaka, već i protiv Francuza, čijе su postrojbe ušle u Pfalz. Stoga Austrija treba balkansku operaciju staviti u drugi plan. To zahtijeva dislokaciju  austrijskih postrojbi i smanjivanje brojnog stanja postrojbi markgrofa Ludoviga Badena, glavnog zapovjednika operacija na Balkanu do 24 tisuće boraca i dodatnog korpusa od 6 tisuća koji djeluje u Transilvaniji.[41]
 
Bugari iz sjeverozapadnih predjela nisu znali ništa o novim brigama Austrijanaca i naoružani su krenuli presresti carsku vojsku kao oslobodilačku. Najmanje osam odreda, uključujući i konjičke i pješadijske bojne, pod vodstvom lokalnih "čelnika" poznatih kao "četiri kapetana Kopilovca, četiri Čiprovca" i dr. pridružuje se Pejačeviću i Vladislavu Chakiju, svi pod zapovjedništvom generala Hayslera.[42]
 
Čiprovci, u kojima je stanovništvo već bilo spremno proglasiti ustanak, ohrabreno pobjedama Austrijanaca i pomoću sugrađana, pripremali su se za obranu, ali očito nisu imali dovoljno snage i vremena da bi grad bio dobro utvrđen. Popunjavale su se zalihe hrane; vršio se pregled oružja, osiguravala se municija; u svrsi sazivanja pod zastave vršila se borbena obuka brojnih mladih koji su pristali na svaku sudbinu u ime slobode svoje domovine. Među organizatorima priprema za pobunu je Matija Pejačević, Đurin otac.Prema strateškim planovima nakon naređenja za prelazak rijeke Morave, general Haysler morao je pričekati tursku vojsku kako bi je odvraćao. Razvoj događaja, međutim, pokazuje da je samo bugarska konjica s Pejačevićem i Bogdanom Marinovićem na čelu bila usmjerena prema Montani, pri čemu putem vodi niz okršaja. Austrijskih postrojbi s njima nije bilo.
 
Još prije dolaska Pejačevića i Bogdana Marinovića s njihovim konjanicima određena je lokacija ustaničkog baznog logora "Žeravica", zapadno od Montane. Po svoj prilici mjesto nije slučajno izabrano, već je unaprijed usaglašeno s planovima austrijskog vrhovnog zapovjedništva. Zadatak ustanika jeste "protjerati osmanske trupe iz cijelog područja oko Vidina", koji se smatra "glavnim i najjačim uporištem u sjeverozapadnoj Bugarskoj" i "ozbiljna je prepreka na putu brzog napredovanja austrijske vojske." Međutim, ovu tvrđavu su carske snage osvojile tek u jesen 1689., jer prije toga, očito zbog nesagledavanja situacije i realnih prilika, njihove glavne snage s druge strane Stare planine, a i one čiji je zadatak bio da pomognu ustanike, ne vode nikakve akcije.[43]  Pri tome, zna se da su za austrijsko vojno zapovjedništvo rijeka Dunav i Podunavlje od posebnog prometnog i strateškog značaja - kao trgovački put važan i za opskrbu vojske hranom.[44]
 
Prema široko poznatom mišljenju u bugarskoj povijesnoj i popularnoj  literaturi, u mjestu "Žeravica" je došlo do svega nekoliko okršaja ustanika s turskom vojskom. U početku, ustanici su uspješni u odbijanju napada. Kasnije, međutim, neki od njih neorganizirano napuštaju logor u potrazi za hranom. Zatim je, kao rezultat izdaje i iznenadnog neprijateljskog napada pod vodstvom grofa Emmericha (Imrea) Thökölya, Mađara podrijetlom, osmanskog vazala od prije opsade Beča, "tisuće Bugara izgubilo svoje živote." Prema Schmidtu, ubijeno je oko 2000 ljudi. Koliko stotina ili tisuća je stradalo ne zna se zasigurno, ali vjerojatno ih je bilo mnogo, a poraz težak, jer će se o njemu dugo vremena govoriti i ostat će u sjećanju generacija. Nema informacija o konkretnom sudjelovanju Pejačevića u toj bici - vjerojatno je Đuro bio vojni vođa u njoj, ali kako je vodio borbu, ne može se reći. Mihail Jonov, međutim, smatra da bez sumnje neke od četa koje su se tamo borile, "pogotovo one koje su bile s Pejačevićem na čelu i B. Marinovim, prihvatile su nešto iz iskustava i organizacije austrijske regularne vojske i srpskih dobrovoljačkih bataljuna".[45]
 
Nakon poraza коd "Žeravice" preživjeli su se, s Pejačevićim na čelu, uputili prema Čiprovcima; grad je ubrzo dodatno utvrđen, pripremljen za opsadu i oni su se u njemu zatvorili. Emmerich Thököly je napao grad dva puta tijekom nekoliko dana i na kraju ga je uspio zauzeti i podvrći razaranju i uništenju. Bogatstvo Čiprovaca prikupljano desetljećima odvezeno je s više od stotinu taljiga. Uništena je poznata Čiprovska samostanska knjižnica. Četiri velika katolička naselja u sjeverozapadnoj Bugarskoj - Čiprovci, Kopilovci, Klisura i Železna (u 1640. u njima živi oko 4.260 katolika i 2.300 pravoslavaca, neposredno prije ustanka ukupno oko 7.500 - 8.000 stanovnika) potopljena su u krvi. Poraz je žestok. Preživjeli dio stanovništva - između dvije i tri tisuće,  kreće putom izbjeglištva.[46]
 
Podrobnije informacije o tragičnom kraju ustanka i sudbini stanovništva, posijecanju "svih muškaraca - starih i mladih, osim dječaka do šest godina", spaljivanju i uništavanju crkava, samostana i kuća, odvođenju u zarobljeništvo tisuća mladih žena, djevojaka i djece, daje relacija nadbiskupa Stefana Kneževića Kongregaciji za širenje vjere. Relacija je od 20. listopada 1688. i poslana je iz samostana Svetog Franje (nalazi se u Targovištu u Vlahiji), tj. kada su ljudi iz pogođenih područja već napustili svoja sela i bili na putu u potrazi za novom domovinom.[47] Taj dokument također kaže da je prijelaz Dunava bio neorganiziran i kaotičan - pojedine obitelji, skupine, Bugari su bježali u Vlahiju, ne zajedno već pojedinačno i tražili su skloniti se tko gdje nađe; u vrlo su teškom položaju bili, jer su se naglo dali u bijeg i nisu uspjeli ponijeti ništa sa sobom te je svatko mislio samo kako spasiti život svoj.
 
Bilješke:

 

25. Клайнер, Блазиус История на България, 1977.
26. Kožar, Azem; Balta, Pomoćne Historijske nauke. Tuzla 2003.
27. Lučevnjak, Silvija„Obitelj Pejačević i Virovitica.“ U:725 godina franjevaca u virovitici. Zagreb – Osijek 2006.
28. Lučevnjak, „Silvija Grbovi obitelji Pejačević -  tragovi postojanja.“ U:Našički zbornik, br.7, Našice 2002.
29. Луканова, Искра “Брънка от българската история.“ B:  Чипровец, бр. 10 от 26 окт. 1987. Чипровци,
30. Луканова, Искра „Емигрантски фамилии от Чипровско, удостоени с благороднически титли и звания от австрийския императорски двор през първата половина на ХVІІІ век“. B: Родознание, кн. 1-2., 2002.
31. Милетич, Любомир „Заселението на католишките българи в Седмиградско и Банат.“ В: Сборник за народни умотворения, наука и книжнина. Сб. НУНК, Тom 14., 1987.
32. Намерански, Никола „Езикът на чипровчани“. В:Чипровци - Материали от научна сесия по случай 280-годишнината на Чипровскато въстание, София 1971.
33. Николов, НиколаЧипровските старини. Издателство Контекст, 2008.
34. Петров, Петър „Соймировичи – български болярски род от Чипровец.“ B: Векове, кн. 1., 1972.
35. Първев, Иван „Хабсбургите и Османската империя в края на XVII век. Конфликтът от 1683-1699“. B:  Исторически преглед, кн.1.,
36. Първев, Иван Балканите между две империи. Хабсбургската и Османската държави (1683-1739), София 1997.
37. Първева, Стефка „Никопол и Никополско по време на войната на Османската империя със Свещената лига от края на XVII.“ В: Националноосвободителните движения в българските земи XV-XIX и тяхното отразяване в музеите, Чипровци 2008.
38. Сотиров, Иван „За създаването на Чипровци и за проникването на католицизма в Северозападна България.“ В: Чипровци 1688-1988. София 1989.
39. Списаревска, Йоана Чипровското въстание и европейският свят. София 1988.
40. Списаревска, Йоана „Чипровското въстание – предания и действителност“. В: Сб. 300 години Чипровско въстание. Принос към историята на българите през XVII в., София 1989.
41. Pejacsevich, Julian Forschungen über die Familie der Freiherren und Grafen Pejacsevich und die stammverwandten Freiherren von Parchevich, Knezevich, Thoma-Gionovich und Czerkizcy zur naheren Erlauterung der im Jahre 1876. Zusammengestellten grossen Stammtafel von Julian Pejacsevich. Wien
42. Pickl, Otomar  Slavonija god. 1688 (prema dnevniku grofa Sigismunda Joachima od Trautmansdorfa). U: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest.
43. Rumaerdocumentation 1745-1945. Mittelpunkt der deutshenBewegung in Syrmien, Slavonien und Kroatien. Band I., Stuttgart 1990.
44. Schwarcz, Iskra; Spevak, Stefan; Većeva EkaterinaMiscellanea Bulgarika - Hoffnung auf befreiung.
45. Šišić, Ferdo Županija virovitička u prošlosti. Osijek 1896.
46. Телбизов, Карол „Разселване на чипровчани след въстанието от 1688“. В: Чипровци 1688-1968., София, 1971.
47. Тот, Ищван ДьордБългарското участие в католически мисии из Унгария и Трансилвания през ХVІІ-ХVІІІ. София 2008.
48. Živković, Pavo, Povijest Bosne i Hercegovine do konca 18. stoljeća. Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Mostar 1994.
 
(Nastavak slijedi)
 

Yordanka Gesheva

Dolasci u Čiprovce i okolinu u dva su se navrata događali u različito vrijeme

 
 
Za Petra se zna da je umro u Prizrenu u 1419. (ili 1423. - prema Ferdi Šišiću). Krajem XIV. stoljeća, kada su bugarski carevi izgubili svoju neovisnost, Petrov je sin - Nikola II. pobjegao u ugarske krajeve i pod kraljem Sigismundom I. (1387.-1437.) sudjeluje u pohodima protiv Turaka.[13] To bi se moglo smatrati pouzdanom informacijom, jer se zna da još car Ivan Šišman pokušavao dobiti potporu Sigismunda za otpor protiv Osmanlija, a zatim i drugi, oslanjajući se na njegovu blagonaklonost, traže pomoć od Zapada. Zna se da je između 1406. i 1408. sam Sigismund uložio ozbiljne napore iskoristiti daljnje svađe oko osmanskog  prijestolja i organizirati koaliciju balkanskih vladara protiv osvajača.
http://www.republika.eu/upload/images/images/kultura/2013/galerija.png
Nakon neuspješnih zajedničkih akcija Nikola II. se naselio na području današnje Albanije i Crne Gore, gdje se sredinom XV. stoljeća rodio njegov sin Gyoni (Gyoni,  je albanski ekvivalent za Joana ili Ivana).  Etimologija imena u velikoj mjeri ulijeva povjerenje da su ti događaji realni i da su se dogodili točno u Albaniji.
 
U bugarskim predjelima povijest obiteljske kuće Parčević - Knežević - Pejačević najuže je povezana s Čiprovcima i eksploatacijom obljižnih rudnika, trgovinom, širenjem katoličanstva. Samo ću spomenuti da je daleki potomak Ivana Parčevića, Marcianopolski nadbiskup Petar Parčević (1612.-1674.) te potomak Stefana I. Kneževića, Sofijski nadbiskup Stefan Knežević (1623.-1691.).
 
Logično je postaviti pitanje kada se pojavljuju prvi predstavnici obitelji na području Čiprovaca, tko su oni i što se dalje događa. Nažalost, nakon poraza Čiprovskog ustanka, u spaljivanju i uništavanju sela, sve što je postojalo kao povijesni dokaz o njihovom dolasku i boravku na tom području, potpuno je uništeno. Što se tiče obiteljskog pamćenja, ono je sačuvalo vrlo malo stvari koje ne bacaju mnogo svjetla na ispitivanje problema. A kolektivna svijest pamti samo Pejačevićevo sudjelovanje u organizaciji i vodstvu pobune i smrt oca Matije u okolini grada u jesen 1688.
 
Dolasci u Čiprovce i okolinu u dva su se navrata događali u različito vrijeme. Smatra se da se još Nikola I. Parčević (sudionik u bitci kod Černomena u 1371.), Parčijin sin, nakon što je ostao neko vrijeme u Knežu, doselio u okolinu Čiprovaca. Vjerojatno se Nikolino premještanje desilo nakon što je Ivan Sracimir izgubio svoju neovisnost od Turaka krajem XIV. stoljeća.
 
U XIV. stoljeću su se oko Čiprovaca već naselili rudari iz Saksonije, prenijeli su na mještane tehnička znanja i vještine u rudarstvu i prerađivanju; od bitnog je značaja njihov doprinos za gospodarski prosperitet područja. Ti su Saksonci u kratko vrijeme uspjeli barem djelomično doprinijeti uvođenju i širenju katoličanstva u sjeverozapadnoj Bugarskoj. Dakle, naselje pruža uvjete za život ljudima koji dolaze s područja s razvijenim rudarstvom i trgovinom, ljudima kojima nije strana katolička vjera. tj., uvjeti su bili povoljni za potencijalne političke izbjeglice, koje su već živjele u mjestima sa sličnim ekonomskim i vjerskim uvjetima.
 
Pretpostavlja se da su zajedno s katoličkim misionarima iz Bosne u drugoj polovici XIV. stoljeća, u sjeverozapadne bugarske zemlje ušli i politički emigranti, koji bježe iz dvora Kotromanića. Prema nekim autorima, to su, možda, bile političke izbjeglice iz obitelji Parčije Kneževića, koja se potom podijelila u četiri grane. Kako stoje stvari? Po pisanim izvorima i arheološkim podatcima smatra se zasigurno da se u 1367. osam redovnika iz bosanskog samostana Olova, koji pripada katoličkoj franjevačkoj provinciji Bosni Argentini, naselilo u Čiprovcima.[14] Mogu li se ti misionari izravno povezati s bijegom Parčevićevih-Kneževićevih iz Bosne? Moglo bi se dopustiti, ali konkretnih dokaza nema. Ja sam, osobno, sklona misliti da Parčevići-Kneževići dolaze prvi put u okolinu Čiprovaca kasnije, ne istovremeno s redovnicima iz samostana Olova.  Ali im je njihova aktivnost definitivno bila od koristi.
 
U kratko vrijeme su franjevci krstili mnoge ljude, a potrebni su bili novi redovnici kako bi nastavili djelatnost jer je bilo više onih koji su htjeli prihvatiti kršćanstvo.[15] Uskoro su mještani počeli graditi crkvu, za koju ima utvrđenih činjenica i dokaza da je dovršena 1371. Istraživači prikupljaju dovoljno argumentiranih dokaza o čudotvornoj ikoni Djevice Marije, koja je prenijeta u novi hram o posvećenju hrama, kada mu je ime dato. U ovim krajevima i dan danas kolaju legende.
 
O aktivnom sudjelovanju bosanskih franjevaca u privođenju Bugara oko Čiprovaca katoličanstvu i to tijekom i odmah nakon kratkog ugarskog osvajanja sjeverozapadnih bugarskih krajeva piše i Ivan Dujčev.[16] Ove činjenice ne ukazuju na vrijeme naseljavanja u Čiprovcima, ali podržavaju pretpostavku da nisu Parčevići i oni, što su ih pratili, slučajno odabrali to područje. Tu su uvjeti pogodni iz nekoliko razloga: jezik je preblizak; rudarstvo i katoličanstvo su im dobro poznata. S njima dolaze i drugi - vojska, rudari.
 
U vrijeme kada se pretpostavlja da su se Pejačevići doselili u Čiprovce (krajem XIV. stoljeća), gospodarstvo tog područja bilo je u procvatu, a ljudi bogati; neki  proizvodi su se izvozili, druge je upotrjebljavalo lokalno stanovništvo, a prije osmanskog osvajanja i bugarska država. Morala bih spomenuti još jednu činjenicu od lokalnog značaja - postoje dokazi u dubrovačkim dokumentima da su dugo vremena prije pada pod osmanlijsku vlast naselje Čiprovci, utvrda Gradište, neka sela u okolini, zlatni i srebrni rudnici bili u vlasništvu obitelji Sojmirovića. Trgovina s Venecijom bila je pouzdan izvor prihoda te su od dobivenog srebra, zlata, bakra nesumnjivo profitirali i posljedni bugarski carevi - Ivan Aleksandar i Ivan Sracimir.
 
U toj situaciji postavlja se pitanje ne samo kada, nego i zašto su se Parčevići - Kneževići doselili na područje oko Čiprovaca i kako su uspjeli dobiti (ili povratiti) zemljišta, rudnike, ovladati proizvodnjama, postati trgovcima i suvlasnicima u tom bogatom kraju zajedno s uglednom plemićkom obitelji Sojmirovića ili do toga dolazi u vrijeme kada su se Sojmirovići već presjelili u Dubrovnik?[17] Ili su možda Parčevići - Kneževići uživali nekakvu posebnu zaštitu od strane cara Ivana Aleksandra i njegovog sina Ivana Sracimira u zamjenu za to da čuvaju granicu ili sudjeluju sa svojom vojskom u borbama protiv napada Osmanlija, poboljšaju iskopavanje i proizvodnju plemenitih  metala, za kojima carevi imaju sve veću potrebu? Sve je to sasvim moguće, a podržano je i nekim već spomenutim podatcima. Pretpostavku da su im bugarski carevi bili pokrovitelji te ih nagrađivali (sigurno za neke usluge) neizravno potvrđuju dokumenti drugačije prirode - uglavnom diplome austrijskih careva, u kojima se navodi pripadnost obiteljske kuće Parčevići - Kneževići - Pejačevići starom bugarskom plemstvu. Ubrzo nakon eventualnog prvog dolaska na to područje oni ponovo nestaju.  Povijesno pamćenje ne daje nikakve informacije što se događa s njima, zašto odlaze,a ni gdje idu. Prema obiteljskom pamćenju tijekom vremena, oni se opet pojavljuju u Čiprovcima. Kada se to dogodilo?
 
Da bih razjasnila to pitanje, opet ću se vratiti Gyonu, sinu Nikole II., o kojem ima podatak da je bio u okruženju vladara Crne Gore, Ivana Crnojevića (Maramontea) koji vlada između 1464. - 1490. Zajedno s Maramonteom, Gyoni sudjeluje u kampanjama protiv Osmanlija.[18] Između 1480./1481., osmanlijska vojska provaljuje u planinsku zemlju Ivana Crnojevića i on je prisiljen pobjeći. Vjerojatno je s njim i njegovom vojskom pobjegao i Gyoni. Dakle, upravo u tom trenutku, iskoristivši svađe nakon smrti Mehmeda II. Osvajača i njegovu zamjenu Bayezidom II. Gyoni je, uz pomoć Ivana Crnojevića, povratio stara obiteljska imanja između rijeka Skat i Ogosta, zanemarena i napuštena tijekom niza prethodnih bijegova; a postupno je stekao i nova. Ivan Crnojević se vratio u Crnu Goru krajem 1481., a Gioni ostao u bugarskim zemljama.
 
Prema obiteljskoj povijesti Juliana grofa Pejačevića je negdje oko 1481., najkasnije do oko početka XVI. stoljeća, Gyoni podijelio povraćena i novostječena imanja (vjerojatno u sjeverozapadnim bugarskim predjelima) među četvoricom sinova. Tako se stavlja početak četiri velike obitelji. Najstariji sin Joan (Ivan) dobija dvorac  Cserka (Čerka) i zadržava obitelj Parčević. Dimitar stječe dvorac Pejačevo i po tome se počeo prezivati Pejačević.[19] Te dvije utvrde K. Irechek lokalizira ovako:  "utvrda Pejačevo u planinama Prvog Bugarskog Carstva, Cserkiczy (utvrda Cserka u Drugom Bugarskom Carstvu)".[20] Stefan I. zadržava dvorac Kneže i ime Knežević. Toma stavlja iza svojega imena ime oca i tako bilježi početak obitelji Tomagyonovića, koja je postojala sve do sredine XVIII. stoljeća. Njegovi se posjedi teško mogu lokalizirati. Kasnije će se jedan dio potomaka Joana (Ivana) Parčevića doseliti u Čiprovce, a drugi će ostati oko dvorca Cserka i dobiti prezime Cserkiszy-Cserkich (Čerkić).
 Tijekom osmanlijske vladavine, upravo zbog rudarstva, proizvodnje zlatnih i srebrnih ukrasa, iskusnih obrta i široke trgovinske djelatnosti, područje Čiprovci dobiva poseban status. Proglašen je Sultan Hassom i poklonjen sultanovoj majci. Vjerojatno je to učinjeno već u prvim desetljećima osvajanj.[21] Postao je također glavni grad Vojvodine. Stanovnici su oslobođeni mnogih poreza i pristojbi, imali su obaveze samo prema sultanovoj obitelji. Bogatstvo Čiprovčana i dalje raste. Ima zaposljenja i zanjimanja za sve. Turcima nije dopušteno noćiti u gradu, osim u jednoj određenoj kući. Broj Turaka u stalnom boravku nije bio veći od dvojice-trojice. Za to su se u Čiprovce počele dosjeljivati plemičke obitelji iz okoline, kao što su bili Parčevići, Putini, Tomagyonovići, Kneževići, Pejačevići, Marini, Pejkići.[22] Najmanje na dva mjesta u svojoj povijesti Irechek spominje da su se te obitelji preselile u Čiprovce nakon turskog osvajanja, nakon stavljanja grada pod pokroviteljstvo Khanum Valide i nakon dodjeljivanja povlastica. Ove informacije u osnovi prihvaćaju i neki od lokalnih istraživača. To je već konačni povratak obitelji koje nas zanimaju, u to područje.
 
Prema informacijama koje vođa Čiprovskog ustanka Đuro Pejačević daje u svom izlaganju austrijskom caru Karlu VI., 18. lipnja 1716. zajedničke posjede i dvorce Pejačevo, Kneže, Cserku itd., koji su vlasništvo roda Pejačevićevih i drugih njemu srodnih obitelji i koji se nalaze u povlaštenoj vojvodini Kiprovec, zadesila je loša sudbina, srušeni su i opljačkani u vrlo staro doba. Isto je bilo i s njihovim posjedima koji se nalaze u Vidinskom kraju. Za to se te obitelji tako često premještaju, ali se uvijek naseljavaju u sjeverozapadnim bugarskim zemljama blizu Čiprovaca.[23]
 
U kasnijim godinama ropstva obitelji su se, zahvaljujući povlasticama, opet obogatile i pred sam ustanak Pejačevići posjeduju rudnike zlata i srebra, organiziraju proizvodnju nakita, crkvene utvari, finih predmeta za život bogatih Bugara, koji se bave trgovinom.[24] Općeprihvaćeno je da se u ono vrijeme u Čiprovcima bogati bave trgovinom; siromašni ispiranjem zlata ili postaju dobri obrtnici. Desetljećima prije Čiprovskog ustanka Parčeviće, Kneževiće, Pejačeviće prati glas da su najbogatiji i najutjecajnije obitelji na tom području. Nema izravnih podataka o njihovim konkretnim aktivnostima, o njihovim trgovačkim poslovima, o vezama s drugim narodima i zemljama, ali neizravni dokazi govore da je njihova gospodarstvena, vjerska i kulturna prisutnost u regiji značajna.
 
Bilješke:

 

13. Fermendžin, Euzebio Acta Bulgariae ecclesia sticaaba. 1565 usqueada. 1799. Zagrabiae, 1887.
14. Георгиев, Любомир Българите католици в Трансилвания и Банат (XVIIIначалото на XIX в.). София 2010.
15. Гешева, Йорданка „Графове Пеячевич от Вировитичко-Нашичкото разклонение“. В: Националноосвободителните движения в българските земи. ХV – ХІХ век и тяхното отразяване в музеите. Юбилейна национална научна конференция, Чипровци 2008.
16. Гешева, Йорданка Фамилия графове Пеячевич между легендите и реалността (втората половина на XVII-XX в.). Историко-генеалогично изследване. София 2012.
17. Йонов, Михаил „Политиката на Австрия и политическите движения в България от края на ХVІ до края на ХVІІ.“ B: Годишник на Софийския университет, Философско-исторически факултет, № 52., 1958.
18. Йонов, Михаил „Османо-австрийските войни през втората половина на XVII“. В:Чипровци. 1688-1968. Материали от научната сесия по случай 280-годишнината на Чипровското въстание. София
19. Йонов, Михаил „Чипровското въстание и събитията в Югоизточна Европа през 80-те и 90-те години на ХVІІ.“В: Сборник 300 години Чипровско въстание. Принос към историята на българите през XVII. София 1988.
20. Йовевска, Марияна „Балканските провинции на Хабсбургската държава. Граници и административно управление от края на Х век до 1918.“. В: Търново,
21. Иречек, Константин История на българите. София
22. Керчева, Клементина; Каваленов, Страхил „Европейските династии. Европейски християнски владетелски родове и знатни фамилии (V-XIX.)“. В: Търново, 2001.
23. Керчева, Клементина „Европейски християнски династии (V-XXI..) Родословни дървета“. В: Търново,
 
(Nastavak slijedi)
 

Yordanka Gesheva

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 07/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1136 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević