Get Adobe Flash player

ŠPORT I NASILJE NAD NJIM I U NJEMU

 
 
Pri definiranju nasilja valjalo bi biti oprezniji jer se radi o konvenciji čiji rok trajanja, između ostalog, ovisi o društvenim normama koji podliježu političkim kvalifikacijama, a rijetko kad determinaciji koja bi se mogla osloniti na ono što razumijemo znanstveno discipliniranom izvođenju zaključaka. Riječ je o tomu da se iz dana u dan javlja sve više i više napisa u kojima se nasiljem proglašava sve što se nekomu ne sviđa. Ide se tako daleko da se čak i u likovima i sadržajima Toma i Jerryja prepoznaje nasilje?! Kad bi smo slijedili takav zaključak kao neupitnu činjenicu brzo bi se uvjerili da sve možemo proglasiti nasiljem. Tako npr. mnogi izražavaju svoju zabrinutost za djetinjstvo mladih gimnastičar-ki, plivačica-ča, klizačica-ča i drugih. Nije li to patološki strah? Naime, to bi značilo da svaki oblik ljubavi ili onoga što drugi razumiju žrtvovanjem ima neki oblik nasilja. Tako bi, ako takav pristup zaključivanja prihvatimo, sva djeca koju roditelji vode u kino, kazalište, na klizanje, na skijanje, na balet ili na glazbenu poduku vršila nasilje nad svojim roditeljima. Nasiljem bi se, u tom slučaju, mogao proglasiti i svaki oblik u izboru tjelovježbe ili sportskih aktivnosti što se nudi radi poticaja biološkoj ravnoteži gibanja kojoj se ljudska priroda odupire. Takav pristup se čini promašenim i za ovu studiju neprimjerenim. Zato ćemo se, u ovom kontekstu, baviti pitanjima što očekuju odgovor spram svega onog što se događa na stadionima i oko stadiona svijeta i na drugim športskim priredbama što dobivaju razmjere i kvalifikacije protesta.
https://ainefagan.files.wordpress.com/2011/11/high-five-in-the-face.png
Zbog toga se moramo dogovoriti da neredom na sportskim i drugim priredbama, ali ne i samo na njima, razumijemo inzistiranje na pravdi, onda je potrebno potražiti uzroke nepravdi što se miješa ili ju netko miješa zajedno s političkim namjerama i socijalnim pojavama koje politika nije javno zagovarala. Jednostavno rečeno, tamo gdje praksa deklinira od proklamirane politike nasilje se javlja kao odgovor na najmanje kontroliranim prostorima. Budući da su športska gledališta i medijski prostor najmanje kontrolirani prostori, to je i pojava nasilja u tim prostorima najšire zastupljena već samom činjenicom da krivo odabrani putovi vode u stranputice ili su izazovi za nove upite.
 
Što je nasilje
 
Uistinu, što je nasilje? Jednoznačnog odgovora nema iz sasvim jednostavnog razloga. Svako društvo ima svoju optiku promatranja neke pojave, ali i političku dioptriju kvalificiranja stanovitih događanja. Kao dokaz tomu uzmimo za primjer popularno štivo Robinson Crousoe nastalo u razdoblju stvaranja viktorijanskog imperija Velike Britanije koje je literarno obradio Daniel Defoe (1660.-1731.) i pod imenom glavnog junaka RC izdao 1719. godine. Gledano dioptrijom tadašnje Engleske i očekivanja onih koji su se susreli s divljim plemenima, usamljenik Robinson je spašavajući Petka činio dobro djelo i civilizirao ga, a sa stajališta domorodaca bilo je to nesmiljeno nasilje nad plemenom koje civilizacija nije radovala niti su je očekivali. Očito je da ono što zovemo napretkom dolazi parcijalno i uz stanovite žrtve.
 
Šport je također postao žrtva napretka samom činjenicom da svako društvo ima dio neuspješne prakse, golem auditorij koji je teško kontrolirati. Nije li to pogodan prostor za različite ideološke, političke, kriminalističke i druge predznake za djelovanje koje se pripisuje sportu umjesto društvu koje ima neuspješnu praksu kao uzrok nasilju.
 
Nasilje se ne javlja u športu ili posredstvom športa zato što je ono dio njegove generičke prirode! Do nedavna je bilo teško zamisliti a kamoli pretpostaviti da netko može ići na športsku utakmicu, bilo kao igrač ili kao gledatelj, s namjerom da nekom nanese ozljede ili da pričini materijalnu štetu. Kako danas stvari stoje, sve smo bliži ocjeni da se stadionima priklanjaju, sve više i sve češće, organizirane skupine koje uz navijački povod traže dodatni razlog za svoj rušilački pohod koji se pripisuje navijačima samo zato što zauzimaju prostor za navijače. I kao što se svaki navijački ispad može politizirati, tako se može i psihologizirati. Međutim, namjera je uvijek ista. Oni koji se napadaju političkim sredstvima brane se psihološkim analizama. Oni koji se napadaju psihološkom analizom brane se od analizatora političkim sredstvima.
 
Nasilja se uvijek očituje u slabo ili nedovoljno kontroliranom prostoru, odnosno, u prostorima koji se napuštaju zbog konformizma jednih u korist drugih, trenutno, nezanimljivih dnevnoj politici. A kad ta, nazovimo je, dnevna politika dosegne kritičnu masu općeg nezadovoljstva, nekontrolirani prostori postaju epicentri nereda što se prostiru od beznačajnih požara ili lomljenja inventara pa sve do rušilačkih potresa koji se iz gledališta preseljavaju na ulice. Naravno, objektivna analiza bi pokazala da širina medijskog prostora nije ništa manje opasna, a osobito ako joj posreduju elektronski mediji. U njima komentatori, reporteri i gosti ciljanih emisija sa svojim interpretacijama postaju značajniji od samog događanja. Mitovi, legende, memoari, kronike i dnevnici su dio nasilja u kojem pisanje više nije predmet znanja već tehnološke rutine i privatne agresije u kojoj je teško vrednovati ono što je u službi istine, a što je u službi nečije politike.
 
Seizmička slika navijačkih ispada, uragani njihovih nomadskih pohoda i njihova međusobna sudaranja pokazatelj je labavih granica što dijele neprihvatljivo ponašanje jednih i konformizam drugih. Odgovor na svako pitanje valja tražiti u prirodi društva koje ima dva temeljna predznaka. Jedan se prepoznaje neprihvatljivim ponašanjem ili ponašanjem koje deklinira od očekivanog, a drugi se prepoznajem reagiranjem na prve. Reagiranje vlasti na ono "što nam se događa" i onoga "što bi trebalo biti" neka je vrst odgovora s kojim loša vlast braneći sebe napada događaj i one koji ga izazivaju, a dobra vlast posljedice nekog, za vlast neugodnog, događaja pretvara u povod za otklanjanje uzroka. Vlast koja brani sebe umjesto istine i pravde ugrožava svoju opstojnost ili se pretvara u diktaturu.
 
Društvo koje je gradilo sustav (uspjehe) ne birajući sredstva da se sustav postigne ili takvim prikaže, mora se pomiriti s načinima doživljavanja poraza koji su uvijek druga strana iste pojave ili dodijeljena kolajna za takve uspjehe. Ta, kako smo je nazvali, druga srana istog pitanja je oblik nasilja s kojim vlast dovodi članove društva u stanje demoraliziranih pojedinaca koji tek u masi nalaze prostor dodjeljivanja emocionalne pravde u nedostatku pravde koja ima legitimitet. Nije li to ponekad primljeni gol na nekoj utakmici, faul nad miljenikom, odluka suca ili neka druga pojava. Povod nije bitan. Bitna je spontanost reagiranja s nepredvidljivim razmjerima sukoba koje ne može mjeriti socijalni instrumentarij. Kolektivni neredi, baš kao i rukovođenje, izraz je nedostatka sposobnosti za osobnu odgovornost. Utapanje osobne u kolektivnu odgovornost dovodi do demoralizacije pojedinaca koji su izvan mase neprepoznatljivi.
Povijest ljudskog razvitka bilježi brojne prijetnje. Dok je čovjek bio blizak prirodi ujedinjavale su ga prirodne nepogode od kojih se tako uspješnije branio. I u kasnijim fazama su čovjeka ujedinjavale nepogode zbog kojih je podizao brane, kopao kanale ili se na drugi način, zajedništvom, štitio od nevolja. Jedinstvo i prisnost izazvano nevoljama se čovjekovim osamostaljivanjem počelo pretvarati u tehničku senzaciju opredjeljivanja ili navijanja za nešto ili za nekoga, ali i protiv nekoga ili protiv nečega. Naravno da je u kontekstu nasilja zanimljivo da je svaki protest izazvan granicom koja čovjeka dijeli od mogućnosti upravljanja svojim biološkim bićem u korist prilagodbe socijalnim zahtjevima koji remete čovjekovu biološku potrebu. To je samo konstatacija, ali i pokušaj definiranja nasilja koje, baš kao i oblici nasilja, nisu ništa drugo do službena interpretacija ili kvalifikacija nekog događanja ili neke pojave. Zbog toga pitanje nasilja traži odgovor u sustavu vrijednosti društva, a posljedično i u sportu kao društvenom dijelu od kojeg se može očekivati da putem vrhunskih sportskih dometa napravi sve ono što gospodarstvo i politika nisu u stanju postići, kao što su prakticirale socijalističke zemlje nakon Drugoga svjetskog rata ili da se politikom usmjeri tjelovježba i sport kao čimbenik s kojim se postiže podizanje razine tjelesnih i duhovnih sposobnosti nacije i građana.
 
Kao što nema smisla napadati liječnike ili zdravstvo za zdravlje naroda ili osuđivati glumca koji je izvanredno glumio osobu koja izgovara tekst koji se vlastima ne sviđa, tako je jednako besmisleno športu stavljati na teret društvene odgovornosti sve ono što se događa na našim gledalištima, u nastavi tjelovježbe u našim školama ili u bilo kojem dijelu njegove pojavnosti.
Svako društvo kad dosegne stupanj uvjerenja i javnog uvjeravanja da sve što ono poduzima ima legitimitet prirodnog prava, mora se neizbježno suočiti s otporom koji će biti na drugoj strani tog, nazovimo ga, prirodnog prava. I to samo zato što ne postoji tako loš čovjek kako može biti loše uređeno društvo za čovjeka! Riječ je o tomu da i za najlošijeg čovjeka, u dobro uređenom društvu, postoji rješenje s kojim čovjek može postati dobar, a to je i onda kad zbog svoje izopačenosti ne smije biti djelotvoran.
 
(Svršetak)
 

Željko Mataja

KORISTI I ŠTETE OD IZABRANE AKTIVNOSTI

 
 
Športovi su nastali posljedicom različitih ljudskih sposobnosti i uvjeta u kojima su "te" sposobnosti provjeravane nadmetanjima i pravilima koja su ih utvrđivali prvo organizatori, a kasnije sportske asocijacije. Zbog toga imamo brojne sportove i njihove discipline. Budući da smo ustanovili da nema apsolutne koristi, niti ima apsolutne štete od neke aktivnosti, jednako tomu ne možemo tvrditi da ima dobrih i loših športova. Da postoje granice što dijele korist i štetu od bavljenja športom najviše su potvrdili vrhunski športaši i druge osobe koje su prihvatile veliki volumen treninga kao način provođenja slobodnog vremena. Tipične ozljede u nekim sportovima su donedavna pripisivane športu, a danas je jasno da su ozljede posljedica što je izazvana morfološkim ili - funkcionalnim nedostacima športaša i sama činjenica da se u nekim športovima težište naprezanja prenosi na slaba mjesta nekog športaša.
Slikovni rezultat za Man, sport, health, activity
Je li neki šport primjeren nekom športašu najčešće ovisi o stanju zdravlja sportaša za odabrani sport. Bezrazložno je tvrditi da postoje dobri i loši sportovi. Oni doista mogu biti i dobri i loši! Pitanje je samo u odnosu na što? Kolikogod se netko trudio objasniti da je plivanje korisno i preporučljivo za tjelesni razvoj, osobama koje imaju problema s dišnim sustavom ili su sklone oboljenjima ušne šupljine, plivanje će donijeti više štete od očekivane koristi. Još je neuvjerljivije proglašavati atletiku ili gimnastiku bazičnim sportovima, a da pri tome još nitko nije uspio objasniti što je to u njima bazično? Je li to bacanje diska, preskakanje kozlića, trčanje maratona, skok u vis ili je to vježbanje na ručama? Djeca i ljudi se obično opredjeljuju za sportove u kojima mogu biti uspješni, što je posljedica njihove obdarenosti koja u istoj djelatnosti (športu) može imati različite stvaralačke razine. Budući da put k uspjehu ima izazov ako rad i naprezanje nudi ugodne emocije neki ljudi zato što su uspjeli u nekom športu postići svoju popularnost i respekt javnosti, a prije svega tiska, počinju svoja iskustva i osobne emocije nuditi kao "životnu formulu". Na svu sreću čovjekova priroda se brani nad nasiljem različitim mehanizmima otpora, pa su štete od agresivnih teorija manje opasne no što bi to one mogle biti kad bi se striktno primjenjivale ili provodile.
 
Bavljenje športom i tjelesnim aktivnostima mora imati potvrdu subjektivnog zadovoljstva. Ako ono izostane onda je svaka aktivnost promašaj, jer se odvija zdravlju u inat. U tom smislu valjalo bi razlikovati aktivnosti koje se provode uz pomoć tjelovježbe i sporta u terapijske svrhe od aktivnosti s kojima čovjek tjelesno potvrđuje (kreira ili stvara) unutarnje vrijednosti. Trčanje zbog skidanja suvišnih kilograma pripada području terapije koja je uslijedila zbog činjenice da je osoba sklona ili je "oboljela" od gojaznosti. Jednako tomu usavršavanje oblika i funkcija ne možemo dovoditi u vezu sa zdravljem koje bi pridonijelo dužini životnog vijeka, već samo doprinos estetici ili radnim zahtjevima.
Na žalost, često se iz nekih praktičnih primjera izvlače krivi zaključci. Tako npr. ako neki šezdesetogodišnjak i još stariji čovjek koji je zbog svojeg javnog djelovanja popularan i uzgred se bavi nekim sportom, mnogi su skloni tu činjenicu pripisati bavljenju "tim" sportom. Pri takvim konstatacijama se očito zaboravlja da takve osobe nisu u javnosti zapažene i poznate zbog sporta, već zbog onoga u čemu su uspješni i zbog toga popularni. Napokon isto tako zapažamo sportaše. Ako netko od njih rado čita knjige, ide u kazalište ili dobro uči, ljudi su odmah skloni tu činjenicu njihove opće kulture ili sklonosti pripisati, recimo, čitanju knjiga. Naravno, ovim se ne želi podcijeniti činjenica, a još manje potreba, da čovjek uz svoje uže i vrhunske specijalizacije ne bi trebao uživati u nekim drugim općim ili kulturnim potrebama. Međutim, iz toga izvlačiti zaključke da im je ta zabava, hoby ili izazov čitanja pridonijeo sportskom uspjehu je krivo. Aktivnost je uvijek posljedica zdravlja i obdarenosti za koju je zdravlje usmjereno, a ne obrnuto!
Kao što zdravlje ocjenjujemo kvalitetom naslijeđenog biološkog materijala od kojeg smo građeni, tako i izbor sportova i aktivnosti ovisi o načinu života i o uvjetima koje život pruža. Samim tim izbor sportova za dijete i čovjeka nije samo ono što želimo već je i ono što čovjek objektivno može s obzirom na njegov podražaj ili onoliko koliko se može prilagoditi tjelesnom podražaju na koji organizam odgovara pozitivno ako pridonosi napretku, neutralno ako se održava u istom stanju i negativno ako se javljaju ozljede ili oboljenja. Najpopularnije rečeno, protiv negativnih utjecaja se organizam brani svojim mehanizmima tako što najčešće izaziva otpor. Nije "taj" otpor tipičan samo za sport. U ostalim nastavnim predmetima se javljaju isti otpori, ali se u ostalim predmetima školske nastave oni ocjenjuju nemarom, nedisciplinom i drugim intelektualnim otporima. Sport i tjelovježba imaju puno jaču signalizaciju. Pojava umora, želja za prekidom aktivnosti i drugi otpori znak su otpora nasilju nad čovjekovom biološkom naravi. Ako čovjek ne podlegne vegetativnoj cenzuri koja ga opominje na prekid treninga ili neke aktivnosti najčešće će se javiti ozljede u vidu mišićnih ozljeda (uganuća, pucanje mišića, pa čak i prijeloma).
 
Jaka volja i male sposobnosti
 
Priroda se sama brine da ozljedama ili bolestima osigura prisilni odmor osobama jake volje i malih mogućnosti. Utoliko je čudnija konstatacija da se tjelovježbom i sportom jačaju obrambeni mehanizmi organizma. Mikroorganizmi ne biraju osobu prema tjelesnom izgledu već ovisno o snazi obrambenih (imunoloških) sposobnosti vode "rat" u kojem pobjeđuju kad je "protivnik" najslabiji.
Potpuno je krivo uvjeravanje, mada rasprostranjeno, da vježbom utječemo na jačanje zdravlja. Vježbanjem osiguravamo potpuniju ventilaciju pluća, bolje prokrvavljenim mišicama, pospješujemo metaboličke procese i eliminiranje štetnih tvari ili metaboličkog otpada. Utoliko bi se više valjalo zamisliti nad nastavom u školi ili treningom u higijenski neprimjerenim uvjetima u koje spadaju improvizoriji koji su proizvod tobožnje mašte nastavnika kad od učionice pravi sportsku dvoranu ili trenera koji trening provodi u zagušljivom prostoru u kakav se, često, smještaju teretane.
Svako vježbanje (trening na granicama fizioloških mogućnosti) iscrpljuje energiju istim fiziološkim mehanizmima. Ono po čemu se razlikuju rekreativci od vrhunskih sportaša je samo u kapacitetima i u tehničkoj izvedbi. Riječ je o tomu da i rekreativci u svojim tjelesnim naprezanjima, pa makar oni bili i jednom tjedno, daju svoje maksimume, ali njihova ostvarenja su minimalna za razliku od vrhunskih sportaša. Stoga je u izboru sportova bitna mjera, a ne aktivnost ili izbor ovog ili onog sporta.
Tjelesna vježba i sportovi su korisni u mjeri koja pridonosi čovjekovim (djetetovim) prirodnim sklonostima ili obdarenosti za nešto. Nekima će odgovarati gimnastika, a drugima atletika ili neka sportska igra, dok će se treći baviti jedrenjem, skijanjem ili veslanjem. Zbog individualnih razlika koje se očituju omjerima snage, brzine i izdržljivosti nemoguće je, bar za sad, ponuditi opću formulu vježbanja ili treniranja. Iznimka je samo primjerena onima koji su tehničkim uvjetima života i rada zanemarili bilo kakvo gibanje. Njima će koristiti svako gibanje, jer čovjek je stvoren u gibanju za gibanje i živjet će samo dok giba.
 
Kamo smjera sport?

 

Tehničke i tehnološke prednosti društvenog razvoja ne najavljuju svoje kritične crte koje bi nas upozorile da se zaustavimo u korištenju "prednosti" ili komfora koji nam se nudi pod imenom napretka ili suvremenosti. Kritične crte najčešće prepoznajemo krizom, osobnom dramom ili katastrofom poput one što se pojavila "kravljim ludilom" što je eufemizam za ljudsko ludilo s kojim upravlja pohlepa. Kao što suvremeni prijevoz, pored brzine i komfora, uključuje i rizik prometne nesreće tako i sport nosi svojom pojavnosti brojne rizike čije ćemo posljedice prepoznati kad na njih više nećemo moći utjecati.
Društvo koje je napustilo klasične oblike života i rada moralo bi napustiti iluzije da su tjelovježba i sport jedino utočište i oaza onoga što je civilizacija uništavala u prirodi i u čovjekovoj biološkoj naravi. Svaki, nazovimo ga, napredak ulazi ili se primjenjuje u sva područja života. Kad je design počeo plijeniti kupce roba i sportski su rekviziti dobili primamljive oblike i aerodinamične linije. Pojava sintetičkih materijala imala je golemu primjenu u izradi skija, čamaca, bicikla, motki za skakanje, podloga u dvoranama i sportskim terenima što je pridonijelo postizanju boljih rezultata. Rekorderi u prinosu žitarica koristili su se spektrom zaštitnih sredstava, a istodobno su povećali proizvodnju mesa uz pomoć anaboličkih steroida. Ta je činjenica ohrabrila sportaše u konzumiranju sintetskih hormona s kojima su započeli i sa sintetičkim bjelančevinama "obogaćivati" svoju dnevnu prehranu, a s njom su (uz trening) povećali mišićne mase koje su jamčile pomak granica i natjecateljskih izazova. Danas se uzimanje anaboličkih steroida, psihomimetika i drugih preparata već smatra prljavim dopingom ili zastarjelom metodom u postizanju vrhunskih rezultata. Ali ne zbog zaštite zdravlja sportaša već zbog doping kontrole koja je usavršila detekciju najmanjih tragova nedozvoljenih supstancija. U istoj mjeri s kojom se usavršavaju aparati i metode uz pomoć indikatora i reagensa, uporno se traže i koriste nove metode i supstancije za neutraliziranje nedozvoljenih sredstava. Sve to sliči "igri" carinika i krijumčara, a oprezniji ili suzdržaniji za javnost to zovu  igrom mašte i znanja. Samim tim, brojni su rekorderi postali oni sportaši koji su uspješno prošli Scilu natjecanja i Haribdu doping kontrole.
 
Faktori rizika - kako ih prepoznati i što znače?
 
Mogu li se danas ustanoviti faktori rizika? Odgovoriti na ovako postavljeno pitanje traži diskurs zbog činjenice da danas stvarno ne znamo što nas sve može iznenaditi u prehrani, u prometu, na radnom mjestu ili na sportskom treningu. Čovjek je kročio u, još do nedavna, nedovoljno poznati svijet molekula i tako spoznao da svijet podliježe mnoštvu daleko opasnijih "neprijatelja" od mikroorganizama što uvjetuju zarazne bolesti. Sve što danas rabi ili zlorabi tehnologija i njena industrijska proizvodnja hrane, lijekova, napitaka, odijevanja i, ukratko, svega i svačega, posljedica je sintagme: živjeti znači uspjeti u onome čime se bavimo još od razdoblja kad je trebalo preživjeti pa sve do ovog koje znači život u izobilju.
Budući da sportaši žive i rade u tehnološkom okruženju, a natjecanjima dolaze, češće od ostalih, u prigodu razmijeniti iskustva ili naprosto vidjeti prednosti konkurenata, logično je da su stavljeni pred brojne izazove svega onog što se sportom i uz sport događa, a događa se gotovo sve što je u najužoj vezi s materijalnim probicima i socijalnim pogodnostima. Stizanje do uspjeha najčešće se prepoznaje ignoriranjem pokušaja.
Život registrira i privilegira samo uspjeh pa makar on bio skuplji od samog života.
Sportaši zbog uspjeha lako prihvaćaju korištenje farmacijskih sredstava i drugih postupaka koji osiguravaju povećanje i bolje iskorištenje bioloških kapaciteta: srca, pluća, jetra, bubrega i drugih organa i njihovih sustavnih dijelova kako bi, ovisno o onome na što želi utjecati, uz primjenu hormona, psihomimetika, trankilizera, beta blokatora, auto transfuzije, masažom s eteričnim i drugim tvarima  ili postupcima udisanja negativno ioniziranog zraka postigli duži trening (veći volumen i intenzitet rada), a s njim i veću učinkovitost njegovih sumarnih utjecaja na sportski rezultat ili domet. Međutim sve spomenuto, i mnogo toga što nećemo spomenuti, nije proizvedeno zbog sporta ili zbog sportaša; oni su samo slijedili ono što društvo od njih očekuje. Opće je poznato da svako društvo od svojih članova očekuje uspjeh. To se očekuje i od hendikepiranih! Zato je i pitanje čovjekova zdravlja u kontekstu sporta daleko kompleksnije od načina kako mu se prilazi, recimo, posredstvom doping kontrole. Zašto ona nije postavljena i u druga područja života i rada, a osobito stvaralaštva? Ako bismo stvari htjeli postaviti na neku crtu normale onda je prekovremeni rad kao i žrtve u miru ili ratu posljedica manijakalnih šefova, rukovoditelja ili vojskovođa! Nisu li postavljene norme sportašima kao uvjet za pristup međunarodnim natjecanjima poziv na primjenu nedopuštenih sredstava? Može li se kugla baciti u atletici preko 18 metara, pretrčati 100 metara ispod 10 sekundi ili preplivati 1oo metara ispod 50 sekundi bez farmacijske pripomoći, pa makar se ta sredstva zvala metodom brzog oporavka između dva treninga. Dakle, nikad se ne postavljaju pitanja onima koji postavljaju norme. Ne samo u sportu već i u drugim stvaralačkim, proizvodnim ili političkim procesima ili zahtjevima. Riječ zlouporaba je svuda moguća i najčešće je prisutna, a samo je u sportu najgrotesknija zbog činjenice da lijek namijenjen bolesnima ili onima priključenim na umjetne organe kad ga zdravi koriste s boljim učincima doimaju se zlorabom.
 
Vrhunski sportaši

 

Kad je riječ o vrhunskim sportašima valja reći da njih ne karakterizira harmonija psihofizičkog razvoja, nego uska specijalizacija ili prilagodba oblika i funkcija jednostranog, ali zato maksimalnog učinka. Potpuno je krivo uvjerenje što se mnogi aspekti adaptacije svrstavaju u deformitete tijela. To je posljedica poimanja čovjeka kao simetričnog bića i vjerovanje u estetske kanone čovjekovih parnih organa. Kad bi se takvog poimanja striktno držali liječnici, onda ne bi mogli niti jednog čovjeka proglasiti normalnim. Budući da je riječ o adaptaciji primjerenoj većoj učinkovitosti sasvim je normalno što je jedna ruka ili noga razvijenija ili je pak dio unutarnjih organa više ili manje asimetričan što jednako ovisi funkciji uvjetovanoj boljom opskrbom nekog organa krvlju ili živčanim podražajima. Čak ni sva ravna stopala ne bismo mogli označiti deformitetima tijela, jer su mnoga od njih adaptirana ergonomskim zahtjevima racionalizacije energije, koja čovjeku nedostaje za biološke procese, kao što društvu nedostaje za gospodarske procese.
Sportaši se svojim zdravljem razlikuju od drugih ljudi ili u drugim djelatnostima i zanimanjima, tako što im je zdravlje temeljni uvjet da bi se mogli baviti izabranim sportom s vrhunskim zahtjevima, dok su za pisanje potrebne sasvim druge sposobnosti. Svi ljudi koji nadilaze prosjek "morali" su svoje opće sposobnosti ili opće obrazovanje staviti u službu specifičnih, ali zato osjetljivijih i na podražaj odgovornijih sposobnosti. Zbog toga je veza između sporta i zdravlja uzajamna, pa se ljudi u izboru sportova i dometa odlučuju i primjećuju kad zdravlje podražava aktivnost. Najvjerojatnije se zbog toga manje zamjećuju osobe višestranih sposobnosti, jer se samo jednostranost diže izvan prosjeka određujući tako, s vremena na vrijeme, granice za one koji će ih slijediti namjerom da ih premaše, ponekad, i po cijeni osobnog zdravlja.
Popularno rečeno: zdravlje je u funkciji razvoja, a to znači da zdravlje valja čuvati kako bi razvoj bio uspješniji ili rasipati ga ako osoba želi biti uspješna.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Željko Mataja

Afirmacija hrvatske države

 
 
“Samo najgluplja telad sama biraju svog mesara”
(njemačka izreka)
 
U svom prvijencu romanu „Die Nachkommende” (Potomkinja), Berlin, 2019., Ivna Žic, kazališna redateljica i pisac s adresama u Zürichu i Beču, posreduje autentičan pogled na Hrvatsku iz perspektive osobe koja je odrasla u inozemstvu, ali nikad nije odustala od domovine svojih predaka.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41oIpjZSqpL._SY445_QL70_ML2_.jpg
„U zidovima ožiljci, razapeta mreža nad gradom prepunim pretresa koji se preklapaju, koji se upisuju u zidove stanova koji ih pokušavaju izdržati, ožiljci sustava i ustava koji su izgrađeni i izbrisani, ti zidovi ostaju, što je češće moguće započnite od početka, sve dok pukotine u zidovima kuća ne sruše kuće, ožiljak u svakom zidu, u svakom ožiljku stara riječ, stara imena, stari prsti koji su klizili duž zidova, pamti ostatak jedva čujni šapat između prozora, škripanje parketa, zatvaranje vrata koja su toliko puta zatvorena, svaki put drugim rukama, koje su zatvarale mesingane gumbe kao svoje vlasništvo, ožiljci se mogu lako prebojiti, prozori obnoviti, izmijeniti kvake na vratima do sljedećeg prijeloma, zamisli da si rođena u kraljevini, odrasla u vazalnoj državi, studirala u socijalističkoj republici, pila, udala se, doživjela još jedan rat i još jednu promjenu, sve opet drukčije. Ili slično. Samo stanovi ostaju i zrcale se, iznova i iznova, ništa više, ništa više od toga, nisam u dobrom stanju, rođena sam, umrla, još uvijek ovdje. Ne mora se kretati. Kućama je svejedno. One uzimaju ono što dolazi. Stanari i vladari, rat i mir. Kuće nose ožiljke vremena, a stanovi imaju privatne rane. Djed je vidio kako granice na Balkanu ponovno dolaze i odlaze. Potomkinja je lebdeći proces sjećanja i vruće, slikovito prisustvo.“
 
Zamagljena je Hrvatska, čije se ime u knjizi jedanput spomenu, i treba je osvijetliti. Afirmirati. Ponekad se dogode i čudesa u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj, nakon što je iščezao strah. Nitko nije, naime, uspio tako temeljito dešifrirati dramu “Hrvatski Faust” kao sam njezin autor. Slobodan Šnajder priznaje hrvatskoj javnosti: „Sve dok nisam počeo istraživati za ‘Doba mjedi’, mislio sam da je hrvatska povijest najgora na svijetu. Ako to ikoga ovdje može utješiti, Poljaci su, sve do novijeg doba, lošije prošli, valjda najlošije, a kandidata za tu titulu u kategoriji ‘najgora povijest’ u Europi ima mnogo.“ (Obzor, 2. 11. 2019.)
Vrijeme je da se hrvatska politika kloni „lingvističkih smicalica“ koje zamagljuju stvarnost. Hrvati moraju konačno početi razvijati svijest da o njima samima ovisi njihova sudbina i sudbina njihove države. Žele li spasiti svoju državu, Hrvati se moraju radikalno promijeniti. Sva demokratska sredstva drže u svojim rukama. Valja dovesti na vlast ljude koji će ponosni biti na svoju državu, zračiti novu energiju, znanje i patos, te ignorirati opskurne ponude „srpskoga ključa“, a znati poštivati lojalne ljude srpske manjine i pružiti im sve uvjete za život kao i domaćim Hrvatima.
Do sada smo imali više vlast u Hrvatskoj nego hrvatsku vlast, koja je bila okrenuta s leđima u budućnost, licem u prošlost, odsad treba okrenuti pogled budućnosti, a leđa prošlosti. Moderni um raduje se budućim danima, gleda naprijed, nada se boljim vremenima i osluškuje prošlost.
 
Hrvati moraju početi pisati povijest i afirmirati Hrvatsku sa stajališta hrvatskih interesa, a ne jugoslavenskih. Opravdani cilj hrvatskoga naroda je bio ostvarenje svoje samostalne države. Da se ta ideja suprotstavlja ideji jugoslavenske države, ne mijenja ništa na stvari.
Amos Oz i njegova kći Fania Oz-Salzberger napisali su zajedno, kao sekularni Židovi, kako to sami naglašavaju, knjigu „Juden und Worte“ (Židovi i riječi), Berlin, 2013. U njoj stoji sljedeća mudrost: „Židovi imaju poseban odnos prema riječima. Riječi su postale tekstovi. Ono što je objavljeno postalo je vječno.“ Ne podsjeća li nas ova tvrdnja na onu staru latinsku verba volant, scripta manent (riječi lete, a ono što je napisano ostaje). Da bi se to promijenilo, javnost treba obrazovati. Nedostatak osnovnog znanja nije automatski protuhrvatstvo. Zato je važno razmišljati, govoriti, pisati i djelovati na vjerodostojan i argumentiran način.
Ne snosimo li dio odgovornosti, ako šutimo ili ne pružamo publicistima i znan-stvenicima diljem svijeta mogućnost da pročitaju hrvatsku povijest, pisanu onako kako prosvijećeni zapadnoeuropski narodi pišu svoju povijest iz vlastite perspektive. To djelo treba obuhvatiti političku, kulturnu i gospodarsku povijest, prevedenu na sve važnije strane jezike. Osim toga, nova hrvatska vlast bi trebala, umjesto financiranja protuhrvatskih organizacija, iz proračuna odvojiti novac za istraživanje jasenovačkoga slučaja i sve dokumente prezentirati svjetskoj javnosti. Ako se već trebamo kajati, onda za ona nedjela koja su naši pretci počinili.
 
Mi smo nacija s daleko više povijesti nego geografije. Naša imena, riječi, koncepti i predodžbe pojavljuju se danas posvuda u svijetu. Čini se da smo posvuda ostavili pokoji trag. Dijelimo širi pogled na hrvatsku povijest, ne kao neku usku agendu nego kao višeslojnu i raznoliku riznicu ljudskih glasova kroz koje uzduž i poprijeko prolaze konstante od velikoga značenja. Bogatstvo kulturne raznolikosti, koja uključuju i religiju, valja na znan način prezentirati svijetu. Hrvatska srednjovjekovna etnolingvokulturna i duhovna baština je, prema Stjepanu Krasiću, tropismena i trojezična. Hrvati su sve do 16. st. imali tri različita narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko i tri različita pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
 
Višepismena i višejezična hrvatska etnolingvokultura odigrala je važnu ulogu u povijesti hrvatskoga naroda. Novo samopouzdanje Hrvata diljem svijeta moguće je jer postoji HRVATSKA DRŽAVA. Hrvati više ne ovise o milosti Beograda za ulazak u zemlju i izlazak iz nje. U tom se smislu jugoslavenstvo Hrvata više ne tiče. To je problem Srba koji se u prvom redu osjećaju oštećenima, čak se i demontiraju jugoslavenstvom. To je epidemija za koju mi nismo nadležni, a preduvjet za izlječ-nje te bolesti je točna dijagnoza.
 
Na pravima utemeljena, suvremena, demokratska država je obvezna jamčiti vrijednosti i norme (ljudska prava, jednakost građana, osobna autonomija) koje spadaju u univerzalne vrijednosti. Međutim, ključna točka je da ovo vrijedi glede stanovitih zahtjeva samo dotle, dok time nije načelno ugrožen državni poredak kao takav, sigurnost i sloboda njezinih građana. Nijedna država nije obvezna napustiti pravo na samoodređenje ili na suverenost. Tko ubacuje u igru opravdanje stanovitih postupaka „iz razloga opstanka države“ ili da to odgovara „volji naroda“, poziva se naposljetku na međunarodno pravo. Stoga upućujemo poziv na razum u duhu Immanuela Kanta: „Imaj hrabrosti poslužiti se svojim razumom!“ ili u duhu stare latinske poruke “Sapere aude” – Odvaži se biti mudar!
 
(Svršetak)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Petak, 18/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1379 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević