Get Adobe Flash player

Sporazum o prijevozu

 
 
Središnji dio njemačko-cionističke suradnje za vrijeme hitlerovskog razdoblja bio je Sporazum o prijevozu43, ugovor koji je omogućio tisućama njemačkih Židova da se sa svojom imovinom isele u Palestinu. Sporazum, poznat i pod imenom Haavara (hebrejska riječ za prijevoz), zaključen je u kolovozu 1933. godine poslije pregovora između njemačkih dužnosnika i Haima Arlosoroffa44, političkog tajnika židovskog ureda45 palestinskog središta Svjetske cionističke organizacije46. Kroz ovu neobičnu nagodbu, svaki Židov koji je putovao u Palestinu polagao je novac na jedan posebni račun u Njemačkoj. Novac se koristio za kupovinu ratarskog materijala njemačke proizvodnje, materijala za gradnju, pumpi, gnojiva, itd., a to se izvozilo u Palestinu i prodavalo preko židovskog društva Haavara47 u Tel-Avivu. Novac od prodaje davao se židovskom iseljeniku prilikom njegova dolaska u Palestinu, do visine svote koja odgovara njegovom pologu u Njemačkoj. Njemački su se proizvodi raširili po Palestini posredstvom Haavare, što se malo kasnije nadopunilo sporazumom o razmjeni, prema kojem su se naranče iz Palestine mijenjale za drvo za gradnju, automobile, ratarske strojeve i razne druge njemačke proizvode. Tako da je Sporazum poslužio cionističkom projektu o odvođenju židovskih kolona i kapitala u Palestinu, dok je istovremeno poslužio njemačkom cilju da oslobodi zemlju od neželjene strane skupine.
https://pics.me.me/the-commemorative-coin-of-the-haavara-zionists-and-the-third-21346251.png
Delegati na cionističkom kongresu u Pragu 1933. godine živo su raspravljali o zaslugama Sporazuma. Neki od njih su se bojali da će ugovor samo potkopati gospodarski bojkot međunarodnog židovstva protiv Njemačke. Ali cionistički vođe su smirili Kongres. Sam Cohen48, ključna osoba u Sporazumu s Haavarom, naglasio je da Sporazum nije gospodarski koristan za Njemačku. Arthur Ruppin49, stručnjak za emigraciju u cionističkoj organizaciji, koji je pomagao u pregovorima oko sporazuma, naglasio je da se «sporazum o prijevozu ni na koji način ne kosi s pokretom bojkota, jer nijedna strana valuta ne će ući u Njemačku kao rezultat tog Sporazuma…».50
 
Cionistički kongres iz 1935.godine, koji se održao u Švicarskoj,  čvrsto je potvrdio Sporazum. Godine 1936. godine, Židovsko društvo (cionistička «tajna vlada» u Palestini) preuzelo je izravnu kontrolu nad Haavarom, što je ostalo na snazi sve dok ga drugi svjetski rat nije prisilio na uzmak.Pojedini njemački dužnosnici su se suprotstavili sporazumu. Generalni njemački konzul u Jeruzalemu, Hans Döhle, na primjer, oštro je kritizirao sporazum u više navrata tijekom 1937. godine. Istaknuo je da to košta Njemačku u vanjskoj trgovini, jer su proizvodi izvezeni u Palestinu zbog sporazuma mogli donijeti zaradu, da su bili prodani negdje drugdje. Monopol Haavare na prodaju njemačke robe izazvao je, naravno, gnjev kod njemačkih i, isto tako, arapskih poslovnih ljudi. Službena njemačka podrška cionizmu mogla je dovesti do gubitka tržištâ u arapskom svijetu. Britanska je vlada, također, bila nezadovoljna sporazumom.51 Jedno unutarnje izvješće njemačkog ministarstva vanjskih poslova je u lipnju 1937. godine je ukazivalo na „gubitke vanjskih razmjena“ a koji su nastali zbog Haavare.52
 
U jednoj predstavci njemačkog ministarstva unutarnjih poslova iz prosinca 1937. godine ocijenjen je učinak Sporazuma o prijevozu: «Nema sumnje da je dogovor s društvom Haavara doprinio vrlo brzom razvitku Palestine od 1933. godine. Sporazum nije samo priskrbio najveći izvor novca (iz Njemačke!), nego i skupinu najpametnijih imigranata i, napokon, omogućio je da u zemlju stignu strojevi i industrijski proizvodi bitni za njezin razvitak». Glavna prednost pogodbe bila je, govorila je predstavka, iseljavanje značajnih skupina Židova u Palestinu, taj najželjeniji cilj s njemačke točke gledišta. Ali, predstavka je također spomenula i značajne nezgodne strane koje je već podcrtao konzul Döhle, a i drugi. Ministar unutrašnjih poslova, nastavljao je tekst, zaključio je da loše strane Sporazuma sada nadilaze njegove prednosti, i da bi zato cijelu stvar trebalo dokrajčiti.53Samo je jedan čovjek mogao riješiti spor. Hitler je osobno ocijenio tu politiku u srpnju i rujnu 1937. godine, i ponovno u siječnju 1938. godine, i svaki je put odlučio zadržati sporazum s Haavarom. Cilj oslobođenja Njemačke od židovske nazočnosti, zaključio je on, opravdavao je te njegove nezgodne strane.54
 
Ministarstvo gospodarstva Reicha pomoglo je u organizaciji jedne druge prijevozničke agencije, Agencije za investiranje i međunarodnu trgovinu, ili Intria, preko koje su Židovi iz stranih zemalja mogli pomoći njemačkim Židovima da emigriraju u Palestinu. Gotovo 900.000 dolara je prebačeno njemačkim Židovima u Palestinu posredstvom Intrie.55Druge europske zemlje, nestrpljive u ohrabrivanju židovskog iseljavanja, sklopile su sporazume s cionistima prema modelu Haavare. Godine 1937. Poljska je odobrila osnivanje prijevozničke kompanije Halifin (hebrejska riječ za „razmjenu“). Krajem ljeta 1939., Čehoslovačka, Rumunjska, Mađarska i Italija su potpisale slične sporazume. Izbijanje rata u rujnu 1939., spriječilo je, međutim, ostvarivanje tih sporazuma u velikim razmjerima.56
 
Bilješke:
 
43 Sporazum o prijevozu nazvan je Haavara-Abkommen. Haavara, hebrejski הרבעה- prijevoz.
44 Haim Arlosoroff (1899.-1933.), rođen je u Rusiji ali 1905. s obitelji se seli u Njemačku. U Berlinu završava ekonomske studije. Godine 1918. među osnivačima je stranke Hapoel hacair (ריעצהלעופה– Mladi radnik), koja je privukla mnoge židovske intelektualce. Piše mnoge članke o cionizmu i židovsko-arapskoj suranji, 1924. seli se u Palestinu. Imenovan je godine 1926. za predstavnika Jišuva (םיבושיnaseljenici, sjedioci) u Ligi naroda. Postaje jedan od čelnika stranke Mapai (י״אפמ– לארשי־ץראילעופתגלפמ– Mifleget poalej erec-Israel/Izraelska radnička stranka), najvažnije stranke u tadašnjoj Palestini; bio je bliski prijatelj Haima Weizmanna; Ubijen je 1933. u Tel Avivu.
45 Svjetska cionistička organizacija (WZO) osnovana je, pod imenom Cionistička organizacija (ZO), 3. rujna 1897. na Prvom kongresu cionista u bazelu. ZO, u namjerama Herzla, trebala je biti jezgra budućeg Izraela. I bilo je tako, jer 14. svibnja 1948. nastankom Države Izrael veliki dio institucija nove države bile su već aktivne i u pogonu, a sve su se razvile tijekom godina u krilu ZO. Organizacija u siječnju 1960. mijenja ime u WZO. Jeruzalem je sjedište organizacije.
46 O Sporazumu općenito, vidjeti: Werner Feilchenfeld, et alii, Haavara-Transfer nach Palaestina (Tubinga, Mohr/Siebeck, 1972); David Yisraeli, "The Third Reich and the Transfer Agreement," Journal of Contemporary History (London), br.. 2, 1971, str. 129-148.; "Haavara", Encyclopaedia Judaica (1971), vol. 7, pp. 1012-1013; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (Austin, 1985), pp. 44-49; Raul Hilberg, The Destruction of the European Jews (New York, Holmes and Meier, 1985), pp. 140-141; The Transfer Agreement, Edwina Blacka je detaljna i koristna.
47 Radilo se o pravom pravcatom trgovačkom sporazumu koji je, između ostalog, pridonio razbijanju bojkota međunarodne antifašističke organizacije protiv Njemačke. Postojala su dva društva: židovsko,  Haavara u Tel Avivu i njemačko, Paltreu, u Berlinu. Najmanji depozit, kod berlinske banke Wasserman ili hamburške banke Warburg, bio je 1.000 funti. U toj političko-ekonomskom inicijativi sudjelovale su mnoge osobe koje će kasnije postati vrlo poznate: Ben Gurion, Moše Šaret, Golda Meir i Levi Eškol, predstavnik Haavare u Berlinu.
48 Sam Cohen, između ostalog bio je suvlasnik društva "Hanoaiah Ltd." koje je skrbilo o trgovačkim odnosima s Njemačkom.
49 Arthur Ruppin (1876. – 1943.), rođen u Pruskoj, studirao u Berlinu a diplomirao je u Halleu. Ekonomist i sociolog, drže ga kao «oca useljenika cionista» i otac je židovske sociologije.
50 E. Black, The Transfer Agreement (1984), str. 328, 337.
51 O suprotstavljanju Haavari u službenim njemačkim krugovima, vidjeti: W. Feilchenfeld, et al., Haavara-Transfer nach Palaestina (1972), str. 31-33.; D. Yisraeli, "The Third Reich," Journal of Contemporary History, 1971., str. 136-139.; F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question, str. 126-139.; I. Weckert, Feuerzeichen (1981), pp. 226-227.; Rolf Vogel, Ein Stempel hat gefehlt (Munich: Droemer Knaur, 1977), pp. 110 ff.
52W. Feilchenfeld, etal., Haavara-Transfer (1972), str. 31. Cjelokupan tekst u: DavidYisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Israel: 1974), str. 298-300.
53 Predstavka Ministarstva unutarnjih poslova (označeno sa strane Ministra W. Stuckarta), 17. prosinca 1937, u: Helmut Eschwege, ed., Kennzeichen J (Berlin: 1966), str. 132-136.
54 W. Feilchenfeld, etal, Haavara-Transfer(1972), p. 32.
55. E. Black, Transfer Agreement, pp. 376-377.
56 E. Black, Transfer Agreement (1984), pp. 376, 378.; F. Nicosia, Third Reich (1985), pp. 238-239 (n. 91).
 
(Nastavak slijedi)

 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Službena ograničenja

 
 
Njemačka podrška cionizmu nije bila bezgranična. Vlast i stranačke vođe bili su vrlo svjesni ustrajne promidžbe koju su vodile moćne židovske zajednice u Sjedinjenim Državama, u Velikoj Britaniji i u drugim zemljama, da bi mobilizirale  «svoje» vlade i svoje sugrađane protiv Njemačke. Toliko dugo dok svjetsko židovstvo ostaje neumoljivi neprijatelj nacionalsocijalističkoj Njemačkoj i toliko dugo dok velika većina Židova u svijetu pokazuje malo oduševljenja da se ponovno naseli u cionističkoj “obećanoj zemlji”, jedna nezavisna država u Palestini ne bi mogla stvarno “riješiti”međunarodno židovsko pitanje. Naprotiv, razmišljali su njemački vođe, to bi moglo jako učvrstilo tu opasnu protunjemačku promidžbu. Zbog toga je njemačka potpora cionizmu bila ograničena na podršku za stvaranje židovske postojbine u Palestini pod britanskom kontrolom, a ne za jednu samostalnu židovsku državu.33

Židovska država u Palestini, izjavio je njemački ministar vanjskih poslova diplomatima u lipnju 1937. godine, ne bi bila u interesu Njemačke jer ne bi bila u stanju primiti sve Židove u svijetu, no poslužila bi samo kao temelj dodatne moći za međunarodno židovstvo, otprilike na isti način kao što Moskva služi kao baza za međunarodni komunizam.34 Odražavajući određenu promjenu u stavovima službene politike, njemački je tisak izrazio puno veće simpatije za otpor palestinskih Arapa prema cionističkim težnjama, u vrijeme kada su nategnuti odnosi i sukobi između Židova i palestinskih Arapa naglo porasli.35
 
U jednoj okružnici Ministarstva vanjskih poslova od 22. lipnja 1937. godine upozoravalo se da bi, usprkos podršci židovskoj kolonizaciji u Palestinu, “bila ipak grješka predpostaviti da bi Njemačka podržala stvaranje državne strukture u Palestini pod bilo kakvim oblikom židovske kontrole. S obzirom na antinjemačku promidžbu međunarodnog židovstva, Njemačka ne može odobriti ideju, da bi stvaranje jedne židovske države u Palestini pomoglo mirnom razvitku svjetskih nacija”.36 «Proglašenje židovske države ili uspostava židovske uprave nad Palestinom”, upozoravala je jedna unutarnja predstavka u odjelu za židovske poslove SS-a, “stvorilo bi za Njemačku novog neprijatelja, koji bi imao duboki utjecaj na političke događaje na Bliskom istoku.” Jedna druga služba SS-a predviđa da bi židovska država “radila na posebnoj zaštiti židovskih manjina u svim zemljama, dajući prema tomu zakonitu zaštitu parazitskoj aktivnosti svjetskog židovstva”.37
U siječnju 1939. novi Hitlerov ministar vanjskih poslova, Joachim von Ribbentropp, isto tako upozorava u drugoj okružnici da “Njemačka mora smatrati stvaranje židovske države kao opasnost, jer bi to doprnijelo povećanju međunarodne moći svjetskog židovstva”.38
 
Sâm je Hitler početkom 1938. godine razmotrio ovo pitanje i, usprkos svojoj staroj sumnjičavost glede cionističkih ambicija, i svojoj bojazni da bi ta politika mogla doprinijeti stvaranju židovske države, odlučio je još snažnije podržati iseljavanje Židova u Palestinu. Očekivanje da će se Njemačka riješiti svojih Židova, zaključio je on, bilo je teže od moguće opasnosti.39 Međutim, 1937., 1938. i 1939. britanska je vlada nametnula još temeljitija ograničenja židovskom useljenju u Palestinu. Kao odgovor na to, služba sigurnosti SS-a sklopila je tajni sporazum s ilegalnom cionističkom agencijom Mossad le-Aliya Bet40, kako bi se Židovi ilegalno useljavali u Palestinu. Kao rezultat ove snažne suradnje, usprkos britanskim ratnim brodovima, više konvoja brodova uspjelo je stići do Palestine. Židovsko iseljavanje, istovremeno zakonito i nezakonito, iz Njemačke (uključujući i Austriju od 1938.) prema Palestini dramatično se povećalo 1938. i 1939. godine. Još jedno putovanje 10.000 Židova bilo je planirano za listopad 1939., ali izbijanje rata u rujnu je značilo kraj tim naporima. Usprkos svemu, njemačke su vlasti nastavile neizravno podržavati iseljavanje Židova prema Palestini 1940. i 1941. godine.41  Štoviše, i tako kasno, kao što je ožujak 1942. godine, barem je jedan kamp za cionističko uvježbavanje (“kibuc”) nastavio raditi u Hitlerovoj Njemačkoj.42
 
Bilješke:
 
33 Ova razlika je prešutna posljedica koja proizlazi iz “Balfourove deklaracije” iz 1917. godine, u kojoj britanska vlast izražava vlastitu podršku “nacionalnom ognjištu za židovski narod” u Palestini, brižljivo izbjegavajući bilo koji znak da misli na Židovsku državu. Obraćajući se arapskoj većini palestinskog pučanstva Deklaracija nastavlja da “se jasno podrazumijeva da se ne će učiniti ništa što bi moglo izazvati štetu religioznim i građanskim poravima nežidovskim stanovnicima koji su sada u Palestini. Cjelokupa tekst Deklaracije može se naći u: Robert John, Behind the Balfour Declaration (IHR, 1988), str 32.
34 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 121.
35 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 124.
36 DavidYisraeli, The Palestine Problem in German Politics 1889-1945 (Bar-Ilan University, Israel, 1974), str. 300.; Također u: Document son German Foreign Policy, Series D, Vol. 5. Doc. No. 564 or 567.
37 27.K. Schleunes, The Twisted Road(1970, 1990), p. 209.
38 Okružnica od 25. siječnja 1939., remberg document 3358-PS. International Military Tribunal, Trial of the Major War Criminals Before the International Military Tribunal (Nuremberg: 1947-1949), vol. 32, str. 242-243. Nazi Conspiracy and Aggression (Washington, DC: 1946-1948), vol. 6, str. 92-93.)
39 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 141-144; O Hitlerovom kritičkom mišljenju glede cionizma u njegovoj knjizi Moja borba (Mein Kampf), vidjeti u:Vol. 1, Chap. 11. Navod iz: Robert Wistrich, Hitler's Apocalypse (London: 1985), str. 155.; Vidjeti također u: F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 26-28Vol. 1, Cap. 11. ; Hitler je 1939. izjavio svojem vojnom savjetniku (i ponovno 1941.) da je tražio od Engleza dozvolu, još 1937. godine, da preseli sve njemačke Židove u Palestinu ili Egipat. Englezi su odbili prijedlog, reče, jer bi to izazvalo kasnije nerede. Vidjeti u: H. v. Kotze, Heeresadjutant bei Hitler (Stuttgart, 1974), pp. 65, 95.
40 Mossadle Alija Bet- Ustanova za drugu Aliju (da se ne pomiješa s izraelskom tajnom službom  םידחוימ  םידיקפתלו  ןיעידומלדסומה«Hamosad lemodiin uletafkidim mejuhadim» /Ustanova za informiranje i posebne zadatke/ skraćeno Hamosad; hebrejski se ustanova kaže «mosad» - דסומ), koju su palestinski Židovi osnovali u Parizu. Na hebrejskom jeziku useljenje u Izrael se kaže «alija», a dolazi od glagola הלע(«ala»)«penjati se», «ići u vis». To proizlazi iz specifičnosti hebrejskog jezika. Naime, za ići (putovati, ali ne pješice) s jednog mjesta na drug rabi se glagol עסנ(«nasa), ali ako se putuje u izrael, tada se rabi glagol «ala»; budući da se Izrael nalazi na najvišem mjestu u svijetu, odmah ispod Boga, onda se kaže da se u Izrael «penje». Op. Prev.
41 F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 156, 160-164, 166-167.; H. Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, pb., 1984), str. 392-394.; Jon and David Kimche, The Secret Roads (London: Secker and Warburg, 1955), str. 39-43. Vidjeti također: David Yisraeli, "The Third Reich and Palestine," Middle Eastern Studies, Listopad 1971. str. 347.; Bernard Wasserstein, Britain and the Jews of Europe, 1939-1945 (1979), str. 43, 49, 52, 60.; T. Kelly, "Man who fooled Nazis," Washington Times, 28. travnja 1987., pp. 1B, 4B. Temeljen na razgovoru s Willy Perlom, autorom knjige The Holocaust Conspiracy.
42 Y. Arad, et al., eds., Documents On the Holocaust (1981), p. 155. (Obuka u kibucu bila je u Neuendorfu i mora da je trajala barem do ožujka 1942.

 

(Nastavak slijedi)
 

Mark Weber

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Aktivna suradnja

 
 
Na temelju njihovih sličnih ideologija glede posebne narodnosti i nacije, nacionalsocijalisti i cionisti radili su zajedno na onome što je svaka strana smatrala svojim nacionalnim interesom. Posljedica je toga da je Hitlerova vlast snažno podržavala cionizam i židovsko iseljavanje u Palestinu od 1933. 13 do 1940. - 1941. godine, kad je Drugi svjetski rat spriječio tu razvijenu suradnju.
https://i2.wp.com/juedischerundschau.de/wp-content/uploads/2014/07/juedische-rundschau-100-jahre.jpg?resize=1859%2C471
Štoviše, kada se Treći Reich još više zatvorio mnogobrojni su se njemački Židovi, vjerojatno većina, nastavili smatrati prije svega - često s velikim ponosom -  Nijemcima. Malo ih je bilo oduševljeno mogućnošću iseljenja, da bi započeli novi život u dalekoj Palestini. Međutim, sve više i više njemačkih Židova se u tom razdoblju priklanjalo cionizmu. Do kraja 1938. godine cionistički pokret proširio se Hitlerovom Njemačkom. Silno se povećala naklada dvotjednika Cionističke federacije, Jüdische Rundschau. Tiskaju su mnogobrojne cionističke knjige. “Cionistička je djelatnost tih godina u Njemačkoj bila u punom zamahu”, bilježi Židovska enciklopedija. Jedan se cionistički sabor održao u Berlinu 1936. godine, odražavajući «svojim sastavom članstva snažan život njemačke cionističke stranke.»14
 
SS je bio posebno poletan u svojoj podrški cionizmu. Jedna unutaranja okružnica SS-a iz lipnja 1934. preporučavala je aktivnu podršku velikih razmjera cionizmu sa strane vlasti i Stranke, kao najbolji način da se ohrabri židovska emigracija iz Njemačke u Palestinu. To je zahtijevalo povećanje židovske samosvijesti. Osnivanje židovskih škola, židovskih športskih društava, židovskih kulturnih društava - ukratko, sve što je moglo potaknuti tu novu svijest i samosvijest - trebalo je ohrabrivati, preporučivao je taj spis.
 
Časnik SS-a, Leopold von Mildenstein, i predstavnik Cionističke Federacije, Kurt Tuchler, zajedno su otputovali u Palestinu na šest mjeseci, kako bi procijenili razvitak cionizma na tom prostoru.15  Temeljeći na zapažanjima iz prve ruke, Von Mildenstein je napisao niz od dvanaest ilustriranih članaka u značajnom berlinskom dnevniku Der Angriff  (novine je osnovao Goebels 1927.), a koji su objavljeni krajem 1934. pod naslovom “Jedan nacist putuje u Palestinu”. Članci su izražavali veliko divljenje za pionirski duh i ostvarenja židovskih kolona. Cionistički samorazvoj, pisao je Von Mildenstein, proizveo je novu vrstu Židova. Hvalio je cionizam kao veliku dobrobit za židovski narod i za čitav svijet. Židovska domovina u Palestini, pisao je on u svom posljednjem članku, “pokazuje put ozdravljenja jedne stare rane na tijelu čovječanstva: židovskog pitanja”. Der Angriff je dao napraviti jednu medalju sa svastikom s jedne strane i Davidovom zvijezdom s druge, u znak sjećanja na zajednički posjet SS-a i cionista u Palestinu. Nekoliko mjeseci poslije pojave članaka Siguronosna Služba SS-a (Sichereitsdienst) unaprijedila je Von Mildensteina i postavila ga na čelo Uprave za židovske poslove, u svrhu što djelotvornijeg podržavanja iseljenja i cionističkog razvitka.16
 
Službene novine SS-a, Das Shwarze Korps17, objavile su svoju podršku cionizmu u jednom uvodnom čalanku, u svibnju 1935. godine: “Možda nije tako daleko vrijeme kad će Palestina moći ponovno primiti svoje već više od tisuću godina izgubljene sinove. Neka ih prate naše najbolje želje zajedno sa službenom blagonaklonošću.”18 Četiri mjeseca kasnije, sličan članak se pojavio u SS-ovoj okružnici.19
«Priznanje Židova kao rasne zajednice temeljene na krvi, a ne na religiji, vodi njemačku vlast do toga da bezrezervo jamči rasno odvajanje od te zajednice. Vlast je u savršenoj suglasnosti s velikim duhovnim pokretom unutar židovstva, zvanim cionizam, te s njegovim priznanjem židovske solidarnosti u čitavom svijetu i njegovim odbacivanjem svake naznake asimilacije. Na toj osnovi Njemačka poduzima mjere koje će jamačno odigrati značajnu ulogu u budućnosti, za rješavanje židovskog problema širom svijeta.
Jedna od vodećih njemačkih pomorskih tvrtki otvorila je izravnu putničku liniju između hamburga i Haife u Palestini u listopadu 1933. godine, nudeći putnicima «strogo košer hranu na svojim brodovima, pod nadzorom Hamburškog rabinata.»20
 
Uz službenu podršku, cionisti su neumorno radili da bi «preodgojili» njemačke Židove. Kao što je to napisao američki pisac Francis Nicosia u svojoj studiji iz 1985. godine, Treći Reich i palestinsko pitanje: «Cioniste su ohrabrivali da prenesu poruku židovskoj zajednici, da skupljaju novac, da prikazuju filmove o Palestini i, općenito, da podučavaju Židove u vezi s Palestinom. Postojao je značajan pritisak na njemačke Židove da se prestanu poistovjećivati s Nijemcima i da se u njima probudi novi nacionalni židovski identitet.»21
 
U jednom intervjuu poslije rata, bivši vođa Njemačke Cionističke Federacije  dr. Hans Friedenthal, ukratko je izložio tadašnje prilike: « U to vrijeme Gestapo je učinio sve kako bi ohrabrio iseljenje Židova, posebno prema Palestini. Često smo primali njegovu pomoć kad smo tražili neke stvari od drugih autoriteta, uključujući tu i priprave za iseljenje.»22 Nakon sabora Nacionalsocijalističke stranke u rujnu 1935. godine, Reichstag je prihvatio zakone nazvane “Nirnberški zakonima”, koji su branili brakove i seksualne veze između Židova i Nijemaca te su, ustvari, proglasili Židove za stranu nacionalnu manjinu. Nekoliko dana kasnije u uvodniku cionističkih novina Judische Rundschau odobrene su nove mjere:23
«Njemačka… se pridružuje traženjima Svjetskog Cionističkog Kongresa kada objavljuje da su Židovi koji žive u Njemačkoj nacionalna manjina. Sada kada su Židovi svrstani kao nacionalna manjina, ponovno je moguće uspostaviti normalne odnose između njemačke nacije i judaizma. Novi zakoni u Njemačkoj daju židovskoj manjini vlastiti kulturni život, vlastiti nacionalni život. Ona će u budućnosti moći otvarati svoje škole, vlastita kazališta i vlastita športska društva. Ukratko, ona će moći oblikovati vlastitu sudbinu u svim vidovima nacionalnog života…
 
Njemačka je dala židovskoj manjini priliku da živi za sebe i nudi joj zaštitu države za taj odvojeni život židovske manjine: proces porasta židovstva unutar jedne nacije bit će na taj način poticana i to će doprinjeti uspostavljanju podnošljivijih odnosa između dva naroda.Georg Kareski, vođa Cionističke Državne Organizacije “Revizionist”, Židovske Kulturne Lige i bivši vođa židovske zajednice u Berlinu, izjavio je u jednom intervjuu berlinskom dnevniku Der Anfriff krajem 1935. godine.24
 
«Već dosta godina prije smatrao sam da je potpuno odvajanje kulturnih događaja dvaju naroda [Židova i Nijemaca] preduvjet suživota bez sukoba… Preporučavo sam odavno takvo odvajanje, ukazujući na to da je ono utemeljeno na poštivanje strane nacije. Nuremberški zakoni … mi izgledaju, ako ostavimo po strani njihove zakonske odredbe, da su u potpunom skladu sa željom o odvojenim životom, temeljenim na obostranom poštovanju… Ovaj prekid procesa raspada u mnogobrojne židovske zajednice, što je bilo prije ohrabrivano mješovitim brakovima, je prema tomu s židovske točke gledišta u potpunosti dobrodošlo.»
Cionistički vođe u drugim zemljama mehanički su ponavljali takva stajališta. Steven S. Wise, predsjednik Američkog židovskog kongresa i Svjetskog židovskog kongresa, izjavio je na jednom skupu u New Yorku u lipnju 1938. godine: «Ja nisam američki građanin židovske vjere, ja sam Židov… Hitler je imao pravo u jednoj stvari: on naziva židovski narod rasom, a mi i jesmo rasa».25
Specijalist za židovske poslove iz Ministarstva unutrašnjih poslova, dr. Bernhard Lösener, izrazio je svoju podršku cionizmu u jednom članku koji se pojavio u službenom izdanju glasnika Administracije Reicha, u studenom 1935.26
 
Da su Židovi imali već svoju vlastitu državu, u kojoj bi se većina njih nalazila, tada bi se moglo smatrati da je danas židovsko pitanje potpuno riješeno, također i za same Židove. Najslabije opiranje idejama sadržanim u Nirmberškim zakonima susrelo se kod cionista, jer su oni odmah shvatili da ti zakoni predstavljaju jedino korektno rješenje i za sâm židovski narod. Jer, svaka nacija mora imati svoju državu, kao vanjski izraz vlastitog nacionalnog duha.
U suradnji s njemačkim vlastima, cionističke su skupine organizirale mrežu od odprilike četrdeset kampova i ratarskih središta diljem Njemačke, gdje su se budući koloni uvježbavali za svoj novi život u Palestini. Kako su Nirmberški zakoni branili Židovima uporabu njemačke zastave, Židovi su imali zajamčeno pravo korištenja nacionalne plavo-bijele židovske zastave. Zastava, koju će jednog dana prihvatiti židovska Država, vijorila se iznad kampova i cionističkih središta u Hitlerovoj Njemačkoj27.
 
Himlerova Služba sigurnosti (Sichereitsdienst*) surađivala je s Haganóm,28 tajnom cionističkom vojnom organizacijom u Palestini. SS-ov stožer platio je predstavniku Hagané, Feivelu Polkesu, za obavijesti o prilikama u Palestini i za njegovu pomoć u organizaciji židovskog naseljavanja u tu zemlju.29 Međutim, Haganá je bila obaviještena o njemački planovima preko jednog špijuna kojeg je uspjela ubaciti u Glavni stan SS-a u Berlinu.30 Kolaboracija Hagana – SS uključivala je, štoviše, i tajnu isporuku njemačkog oružja za borbu protiv palestinskih Arapa.31
Poslije neobuzdanog nasilja i razaranja u “kristalnoj noći”, u studenom 1938. godine, (prema nekim povjesničarima taj je pogrom promišljeno naredio Goebbels, koji je bio ljubomoran na kontrolu SS-a u politici židovske imigracije), SS je brzo pomogao cionističkoj organizaciji da se digne na noge i nastavi svoj rad u Njemačkoj, iako sada pod nešto budnijom kontrolom.32
 
Bilješke:
 
3 Glede ovog problema treba pogledati pismo koje je poslao predsjednik Njemačke cionističke federacije,  Blumenfeld, 29. lipnja 1933. Kancelaru Reicha, uz koje prilaže dokumenat u svezi "njemačkih Židova", tražeći susret u kojem bi raspravili o cionističkom položaju u Njemačkoj (Njemački savezni arhiv, Document R43-II/524).
14 Berlin," Encyclopaedia Judaica (New York and Jerusalem: 1971), Vol. 5, p. 648. Za drugi pogled na ovaj «snažan život», pogledati: J.-C. Horak, "Zionist Film Propaganda in Nazi Germany," Historical Journal of Film, Radio and Television, Vol. 4, No. 1, 1984, pp. 49-58.
15 Gotovo je sigurno da je jedno drugo putovanje poduzeo Adolf Eichmann, zajedno sa svojim nadređenim, Herbertom Hagenom 1937. godine, ponovno s namjerom da provjeri mogućnost osnivanja židovskih naselja u Palestini. (Prevoditelj ovog Weberovog rada je prije nekoliko godina na satelitskoj postaji RAI educational, u jednoj ozbiljnoj emisiji, čuo podatak da je A.Eichman pet godina studirao judaistiku, da je izvrsno govorio ivrit i jidiš, da je poznavao Talmud i kabalu,op. prev.JHN)
16 Jacob Boas, "A Nazi Travelsto Palestine," History Today (London), January 1980, pp. 33-38.
17 Das Schwarze Korps (Crno tijelo), službene novine SS-a, izlazile su srijedom i dijelile su se besplatno. Glavni urednik bio je Günter d'Alquen, izdavač Max Amann a izdavala ih je kuća Eher-Verlag. Prvi broj se pojavio 6. ožujka 1935. u nakladi od 70.000 primjeraka; u studenom iste godine dostiže već nakladu od 200.000 primjeraka, a  1944. 750000 primjeraka.
18 Preslik naslovne stranice novina Das Schwarze Korps, od 15. svibnja 1935. može se naći u: Janusz Piekalkiewicz, Israels Langer Arm(Frankfurt: Goverts, 1975), str.. 66-67. Također navod u: Heinz Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, 1971, 1984), str. 377. Vidjeti i: Erich Kern, ed., Verheimlichte Dokumente (Munich: FZ-Verlag, 1988), str. 184.
19 Das Schwarze Korps, 26. rujna 1935. Navod iz: F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985.), str. 56-57.
20 Lenni Brenner, Zionisminthe Ageofthe Dictators (1983), str. 83.
21 F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985), str. 60. Vidjeti također: F. Nicosia, "The Yishuv and the Holocaust," The Journal of Modern History (Chicago), Vol. 64, No. 3. rujna 1992, str. 533-540.
22F. Nicosia, The Third Reich and the Palestine Question (1985), p. 57.
23 Jüdische Rundschau, 17. rujna 1935. Navod u: Yitzhak Arad, with Y. Gutman and A. Margaliot, eds., Documents on the Holocaust (Jerusalem: Yad Vashem, 1981),str. 82-83.
24 vDer Angriff, 23. prosinca 1935, u: E. Kern, ed., Verheimlichte Dokumente (Munich: 1988), str. 148.; F. Nicosia, Third Reich (1985), str. 56.; L. Brenner, Zionis minthe Ageofthe Dictators (1983), str. 138.; A. Margaliot, "The Reaction...," Yad Vashem Studies (Jerusalem), vol. 12, 1977., str. 90.-91.; O Kareskijevoj karijeri pogledati: H. Levine, "A Jewish Collaboratorin Nazi Germany,"Central European History (Atlanta), rujan 1975., str. 251.-281.
25 "Dr. Wise Urges Jews to Declare Selves as Such," New York Herald Tribune, 13. lipnja 1938, str. 12.
26 F. Nicosia, The Third Reich (1985), str. 53.
27 Lucy Dawidowicz, The War Against the Jews, 1933-1945 (New York: Bantam, pb., 1976), str. 253-254.; Max Nussbaum, "Zionism Under Hitler," Congress Weekly (New York: American Jewish Congress), Sept. 11, 1942.; F. Nicosia, The Third Reich (1985), pp. 58-60, 217.; Edwin Black, The Transfer Agreement (1984), p. 175.
* Sicherheitsdienst (SD, Siguronosni servis) bio je tajni SS servis kojeg je osnovao ReinhardHeydrich. Godine 1938. postaje Državni (i Partijski) tajni servis uz veliku podršku Gestapoa.
28 Haganá (hebrejski «obrana»,  הנגה- haganá) oružana cionistička skupina u Palestini iz koje će kasnije izrasti oružana sila buduće Države Izrael. Puni naziv izraelske vojske je לאשילהנגההאבצ (Cva hahaganá lejisrael - Obrambena vojska Izraela), ili skraćenica ל"הצ– izgovara se Cahal. Haganá je osnovana za vrijeme britanskog mandata nad palestinom (1921. – 1948.) nakon arapske pobune iz 1920. i 1921. godine, a nastala je od prethodne paravojne organizacije Hašomer (iz 1909.), koja je imala zadaću štititi židovske doseljenike u Palestinu – רמוש («šomer» - čuvar, stražar). Pravi pravcati preobražaj u vojnom smislu doživjela je Haganá 1929. nakon velike arapske pobune i obuhvaćala je gotovo sve mlade iz kibuca kao i na tisuće stanovnika gradova. Uz uvezeno oružje, počeli su izrađivati i vlastito. Već je 1936 Haganá mogla računati na 10.000 dobro izvježbanih i spremnih  na mobilizaciju ljudi, uz 40.000 rezervista. Zavrijeme Velikog ustanka 1936. – 1939. pripadnici Hagané su, osim ratovanja protiv arapskih ustaša, štitili britanske interese. Premda britanska administracija nije službeno priznavala Haganú, britanske snage su ipak surađivale s njom stvorivši pomoćne židovske čete, Židovsku useljeničku mliciju i Specijalne noćne ophodnje. Iskustvo stečeno u slamanju Velikog arapskog ustanka bilo je od ogromne koristi u prvom izraelsko-arapskom ratu iz 1948. Članovi Hagané bili su, između ostalih, Jichak Rabin, Ariel Šaron, Rehavam Zeevi, Dov Hoz, Moše Dajan i Rut Westheimer.
29 Feivel Polkes putuje 26. veljače 1937. u Berlina, na sastanak i pregovore s AdolfomEichmannom, tojestprekonjegastajnomslužbomSicherheitsdienst. Za više informacija o Polkesu: Lenni Brenner, Zionism in the Age of the Dictators, 8. Palestine – The Arabs, Zionists, British and Nazis (http://www.marxists.de/middleast/brenner/ch08.htm#top).
 
30H. Höhne, The Order of the Death's Head (Ballantine, pb., 1984), str. 380-382.; K. Schleunes, Twisted Road (1970, 1990), str. 226.; Unutarnje tajno SS-ovo izviješće o F. Polkesu, 17. lipnja 1937., u: John Mendelsohn, ed., The Holocaust (New York: Garland, 1982), vol. 5, str. 62-64.
31F. Nicosia, Third Reich (1985), str.. 63-64, 105, 219-220.
32F. Nicosia, Third Reich (1985), p. 160.
 
(Nastavak slijedi)

 

Mark Weber, Cionizam i Treći Reich

(s engleskog izvornika, uz pogled i sravnjivanje s francuskim i talijanskim prijevodima, i uz dodatak i svojih fusnota, preveo: Josip Nikšić)

Anketa

Treba li, nakon neuspjeha u Bakuu, smijeniti Zlatka Dalića?

Ponedjeljak, 16/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1439 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević