Get Adobe Flash player

August Cesarec je bio rastrgan sporazumom između Staljina i Hitlera o podjeli Poljske

 
 
Jedan od najpoznatijih hrvatskih lijevih intelektualaca i kasnije član Agitpropa, književnik August Cesarec o tome je pisao u osobnom dnevniku. Kad je potpisan pakt sa Njemačkom on istog dana bilježi: „…Branim odluku o paktu nenapadanja s Njemačkom, no ipak, želio bih da je to sve samo ogromna demonstracija Rusije protiv Chamberlaina za bolji savez s drugom engleskom garniturom“. Već dva dana kasnije on u dnevniku naslućuje da postoji tajni, „možda samo prećutan i najvjerojatnije prešutan – sporazum o diobi Poljske…“. „radi se o tome, da imamo povjerenja u strateški talent Staljina... ne radi se bitno o Poljskoj nego o interesu Sovjetske Unije kao faktora svjetske revolucije…“.
https://noicomunisti.files.wordpress.com/2016/07/d2b3571227a1764e1f5f093f5e696cda.jpg?w=700
Dan nakon njemačkog napada na Poljsku on 2. rujna 1939. u dnevniku ističe kako „treba željeti“ poraz Poljske, jer će to u daljnjem slijedu događaja pripomoći „prodiranju revolucije u Evropu“. Cesarec zaključuje kako je SSSR „pročistio teren za ranije ili kasnije revolucionarno prodiranje“... „politika Sovjetske Unije je zbilja genijalna. Tako reći bez kapi krvi su postali i centralno-evropska vlast, dobili više od polovice terena, i još im se Nijemci moraju ugibati, da im prepuste osvojen teren…“. Poljaci to ne smiju shvatiti kao okupaciju, nego kao oslobođenje, jer „… ako Sovjetska Unija i uzme nenarodni svoj teritorij, teritorij drugih naroda, koji se još ne nalaze u njenoj vezi, ona to ne čini kao osvajač, nego kao oslobodilac…“. Slično su razmišljali svi lijevi intelektualci zaluđeni komunističkim ispiranjem mozga. Pri invaziji na Poljsku 1939. i okupacije 52 % zemlje ubijeno je 65.000 Poljaka „neprijatelja naroda“, a u Katynskoj šumi 1940. pripadnici NKVD-a smaknuli oko 15.000 poljskih časnika i intelektualaca zarobljenih prethodne godine. Time su obezglavili cvijet inteligencije i snage poljskog naroda, ponajprije iz osvete za izgubljeni rat 1920. Etničko čišćenje praćeno ubijanjima civila, žena i djece počinjeno je i u Finskoj 1939. godine, masovni zločini u Litvi, Letoniji i Estoniji 1939. godine i drugdje. Rat je omogućio sovjetskim komunistima izgovor za smaknuće mnogih ljude pod optužbama za kolaboraciju. Represija se provodila nad cijelim narodima poput Krimskih Tatara ili Čečena.
 
Do 1940. Tito je potpuno ovladao Partijom i postavio svoj Politbiro u kojem glavnu ulogu imaju Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Bakarić i drugi projugoslavenski orijentirani komunisti. Partijom je ovladao tako da je sve članove pretvorio u špijune. Svaki član partije je imao svog tajnog kontrolora, i svatko je imao zadatak tajno nadzirati nekog drugog člana partije kako ovaj ne bi slučajno skrenuo sa "partijskog kursa". Svi su znali da ih se prati, ali nitko nije znao tko ih prati. Obično se radilo o najboljim prijateljima, pa čak i rodbini. Uspjeh u otkrivanju "trulih jabuka" među drugovima bio je uvjet za napredak u stranačkoj hijerarhiji. Sve odluke koje su se donosile u Partiji; kadrovske, političke i ideološke bile su upućivane iz Kominterne, a rukovodioce nisu birali članovi Komunističke partije Jugoslavije, već ih je većina imenovana iz Moskve na Titov prijedlog. Svoj prvi susret s Titom Vladimir Velebit opisuje 1940. godine ovako: „Govorio je u superlativima o Sovjetskom Savezu. I Tito i Kopinič su me na isti način uveravali da je to jedinstvena oaza raja na zemlji. Proizvodnja toliko napreduje, da je na pomolu opšte blagostanje. (…) Ukratko, tvrdili su da su neverovatna sreća i darovi s neba, na neobjašnjiv način, pripali sovjetskom narodu“. Slične laži iznose i Titovi intelektualci poput Augusta Cesareca koji je 1940. napisao knjigu Putovanje po Sovjetskom Savezu. Tu piše kako: “redovi pred trgovinama u SSSR-u nisu posljedica oskudice robe, nego do njih dolazi zbog porasta kupovne moći građana. Sovjetski građani uživaju u blagostanju, cvjeta kultura, a s crkava su uklonjena crkvena obilježja, križevi i zvona, pa su one pretvorene u kina, antireligiozne muzeje, trgovine, stanove ili domove oslobođenih žena. Siročad na sovjetskim ulicama su djeca koju su „kulaci“ napustili da „napakoste sovjetskoj vlasti“. Radnici imaju vlast i grade „najljepši život na svijetu“; kolhoznici na Uralu puni su životne radosti i svi se „bez izuzetka mogu smatrati imućnima....Na Kavkazu sam, kao i svuda drugdje, vidio već seljake, do jučer još analfabete, kako sami nadziru rad elektrana, rukuju traktorima i drugim strojevima, imaju kućnu knjižnicu i stalno povećavaju opseg svog znanja“. U tome „novorođenom svjetlu uz red, napredak i blagostanje zavladalo je zadovoljstvo, radost i sposobnost radovanja“.
 
Početkom 1940. godine Kominterna je za sjedište ovog obavještajnog centra za jugoistočnu europu odredila Zagreb, a Josip Kopinič je određen za voditelja centra, dok je Grkinja Stela Panjajotis-Bamjazidos radila kao radio-telegrafista. Njih dvoje su vjenčali i pod ilegalnim imenima - inženjer Nik i Meri Brozović, te su iz Moskve otputovali u Istanbul, odakle su došli u Zagreb. U ovom periodu Josip Kopinič je dobio konspirativne nazive „Vazduh“ i „Valdes“. U Zagrebu su stanovali pod ilegalnim imenima - inženjer Antun i Olga Kadić. U početku su stanovali u malom stanu, koji im je pronašao Tito i gdje su montirali radio-stanicu koja je imala domet od oko 5.000 kilometara, te je bila jača od tadašnje stanice Radio Zagreba. Pored Josipa i Stele, u kući su stanovali i Josipova sestra Anđela, koja je obavljala kurirske dužnosti i kućna pomoćnica Urska Zalter, koja je bila rezervni radio-telegrafista. Obavještajni centar je počeo sa radom u lipnju 1940. godine, a za njega je znao samo Josip Broz Tito. Za ostale članove rukovodstva KPJ i KPH Josip Kopinič je bio samo predstavnik Kominterne pri KPJ. Radio stanicu je sve do veljače 1942. koristio i Tito za redovno održavanje veze između CK KPJ i Kominterne, a kasnije i za vezu sa partizanskim postrojbama. Kopiniču su stalno dolazili kuriri koji su raznosili poštu sa podređenim partijama, poput Lea Matesa, žena glumca Augustina Cilića, filozof Todor Pavlov, bugarski studenti koji su studirali u Zagrebu, kompozitor Stevan Hristić, inženjer Nikola Petrović, Vladimir Dedijer, Koča Popović, Krista Đorđević, i drugi. Kopinić je u Beogradu imao još dvije manje rezervne radio-stanice, ali su obje uništene prilikom bombardiranja beograda 6. 4. 1941. godine. Poslije kapitulacije Jugoslavije glumio je ustaškog simpatizera, te je tako osigurao za sebe sve propusnice. Tu je surađivao sa Ivanom Srebrenjakom, šefom sovjetske vojno-obavještajne službe za čitav Balkan koji je nakon kapitulacije Jugoslavije iz Beograda doselio u Zagreb kao sigurnije mjesto za ilegalan rad. Ustaška policija je u veljači 1942. godine uhitila sovjetskog vojnog obavještajca Ivana Srebrenjaka, pa se Kopinič preselio u vilu kod Stenjevca, u okolini Zagreba, koju su mu komunisti kupili.
 
Napadom na Jugoslaviju 6. travnja 1941. Hrvati su Nijemce dočekali kao osloboditelje od srpske okupacije, što je i logično ako se zna kako je u toj kraljevini Jugoslaviji u ime Jugoslavije između 5. prosinca 1918. i 6. travnja 1941. godine ubijeno oko tri tisuće Hrvata, najčešće bez ikakvoga suđenja. Kraljevska vojska se uglavnom povlači bez ozbiljnog otpora, te su usput nastojali što više pobiti sve one koji su se veselili njihovom odlasku. Oduševljeni njemačkim napadom na Jugoslaviju Hrvati su to vidjeli kao priliku za stvaranje vlastite države, te je stari austrougarski časnik Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. na iznenađenja Nijemaca, Talijana, pa i samog Pavelića proglasio nezavisnu državu Hrvatsku, a isto je 2 dana ranije dogodilo i u Bjelovaru. Nijemci su vlast ponudili čelniku HSS-a Mačeku, a pošto je on to odbio nerado su prihvatili Pavelića, iako o njemu nisu imali najbolje mišljenje, te je tako Pavelić postao Poglavnik. Istog dana kada je Slavko Kvaternik proglasio NDH 10. 4. 1941. Jugoslavenska vojska u povlačenju, njen 2. konjički puk je izvršio pokolj 11 nedužnih civila u selu Donji Mosti pokraj Bjelovara čime je počelo međusobno ubijanje između Srba i Hrvata. Idućih dana je širom Hrvatske i BiH jugoslavenska vojska ubila više stotina hrvata.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

Komunisti i nacisti dijele istočnu Europu

 
 
Nakon Prvog svjetskog rata, Oktobarske revolucije i osnivanja Kominterne svuda u svijetu osnivane su podružnice sovjetske komunističke partije koje su djelovale sa financijskom podrškom sovjetskih komunista i pod kontrolom sovjetske obavještajne službe NKVD. I u njemačkoj komunisti pokušavaju organizirati komunističku pobunu, ali u tome ne uspijevaju pošto su podijeljeni u više raznih komunističkih i socijalističkih frakcije. Nakon neuspjele pobune jedan dio socijalista i komunista se orijentira prema nacionalnom socijalizmu, odbacuju internacionalizam, a nakon propasti komunističkih petoljetki i marksizam. Zbog toga se Sovjetski komunisti i Njemački nacionalni socijalisti sve više politički udaljavaju, iako koriste iste metode u osvajanju i obrani vlasti, a Staljin ih naziva desničarima, iako su po shvaćanju gospodarstva i socijalne politike puno bliže lijevim nego desnim pogledima.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f9/NKVD_Emblem_%28Gradient%29.svg/234px-NKVD_Emblem_%28Gradient%29.svg.png
Svaka komunistička partija širom svijeta i europe djelovala je istovremeno kao politička stranka i kao obavještajno teroristička organizacija. Na taj način su komunisti djelovali i u Jugoslaviji. Po uzoru na sovjetske komuniste i Jugoslavenski komunisti su od svog nastanka u svom radu koristili sve metode terorističkog djelovanja i izazivanja zavisti propagirajući humanizam i prava "potlačene radničke klase".
 
U toj borbi za humanizam i prava radničke klase komunisti su odmah nakon oktobarske revolucije počeli vršiti masovna ubojstva, silovanja i izgladnjivanje klasnih neprijatelja, te su osnovali mnogobrojne koncentracijske logore za političke protivnike koje su nazvali Gulazi, a koji su kasnije Hitleru poslužili kao uzor za stvaranje logora smrti. Samo u prvih pet godina Lenjinove vlasti ubijeno je oko 5 milijuna političkih protivnika. Kako bi se nekog optužilo da je kulak (bogati seljak) bilo je dovoljno da netko ima stolnjak na stolu, nakon čega je slijedio doživotni put u Sibir. Oboružan Marxovom ideologijom njegov sljedbenik Lenjin je 11. kolovoza 1918. uputio telegram u Penzinsku guberniju gdje naređuje; "Objesite (kažem objesite tako da to ljudi vide) kulake, bogataše i krvopije, najmanje njih stotinjak, objavite njihova imena i dočepajte se svog njihovog žita.... Učinite to tako da uokolo stotine kilometara ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Potvrdite mi brzojavom da ste primili i izvršili ove naredbe. Vaš Lenjin." Masovno silovanje je bilo jedan od načina na koji je Crvena armija izazivala strah kod protivnika, i to je bio komunistički ratni običaj još od 1917. godine. Na ovakvo ponašanje politički komesari i zapovjednici navodili su vlastite vojnike metodama raznog fizičkog i psihološkog mučenja vlastitih vojnika koji su se na isti način odnosili prema zarobljenicima, civilima i svim potencijalnim protivnicima. Masovna silovanja i ubijanja komunisti i Crvena armija su obilato koristili u svim svojim idućim ratovima poput poljsko-sovjetskog rata 1919.-1920., invazije Crvene Armije na Gruziju 1921. itd.

U Jugoslaviji, nakon izlaska iz zatvora gdje je kao osuđeni terorist služio kaznu zbog "bombaškog procesa" iz 1928., Josip Broz, (prema tvrdnji Vladimira Bakarića) postao je član CK na prijedlog sovjetskog obavještajnog rezidenta za Hrvatsku Ivana Krajačića Steve. Na VII. Kongresu Kominterna je 1935. rezolucijom najavila „predstojeće osnivanje KP Hrvatske i KP Slovenije u okviru KPJ. Nakon toga,1935. Tito odlazi u Moskvi, boravi u internacionalnim brigadama u Građanskom ratu u Španjolskoj, putuje u Tursku, Sibir, Kinu. Radom za NKVD, sovjetsku tajnu službu, dobiva Staljinovo povjerenje, te se 1937. vraća iz Sovjetskog saveza i postaje Generalni sekretar KPJ. Tito je na čelo KPJ postavljen 1937., nakon što je Kominterna s vodstvom KPJ analizirala stanje u Partiji i donijela odluku o formiranju novoga Političkog biroa CK KPJ.Sa njime su stigle glasine kako je on Staljinov poslušnik i špijun koji putuje po svijetu i 'rješava' neposlušne članove Kominterne. U Moskvu ponovno odlazi 24. kolovoza 1938. gdje iznosi stajalište: Mi imamo dobre i ne tako malobrojne kadrove… Ti su kadrovi apsolutno odani Kominterni“. U izvještaju Dimitrovu, Tito se još jednom obvezao na apsolutnu odanost Kominterni: „Naša Partija u zemlji ima puno povjerenje prema Komunističkoj internacionali. Ona će rado prihvatiti svaku odluku koju donese Komunistička internacionala.“Nakon njegovog postavljanja za generalnog sekretara KPJ došlo je do snažnih unutarpartijskih obračuna uz pomoć NKVD-a (sovjetska politička obavještajno sigurnosna služba). Josip Broz kasnije nazvan Tito vršio je dužnost političkog vođe, ali je istovremeno bio i glavni agent NKVD-a.
 
Nakon povratka iz Rusije nikad nije navratio u svoje rodno mjesto Kumrovec, iako je tamo, navodno, imao veći broj braće i sestara. Kao obavještajac bio je podčinjen Josipu Kopiniču. Josip Kopinič je bio veza između Kominterne i podružnica u Jugoslaviji, Italiji, Švicarskoj, Austriji, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Grčkoj. Radio vezom bio je povezan sa svojim pretpostavljenima u Moskvi tijekom čitavog drugog svjetskog rata, a podčinjeni obavještajac za područje Hrvatske bio je Ivan Krajačić Stevo. Čitavog rata ovu radio komunikaciju Nijemci su prisluškivali, ali nisu krenuli u uhićenje Kopiniča pošto im se više isplatilo znati sve direktive i izvješća između Moskve i podređenih partija. Kao i svi kominternini obavještajci Kopinić je prenosio informacije Staljinu, te njegove naredbe prenositi na teren, a Titu je prenosio i osobne informacije o njegovoj supruzi Herti Has. Kopinič je kao i mnogi iskusniji obavještajci nastojao djelovati "kreativno", to jest ne biti samo prenositelj informacija, već biti i kreator odluka, a to se može postići filtriranjem informacija koje se prenose prema gore i koje se prenose prema dolje.
 
Ministri vanjskih poslova Njemačke i Sovjetskog Saveza Molotov i Ribbentrop 23. kolovoza 1939. u Moskvi potpisuju Pakt o nenapadanju, a Tito i vodstvo KPJ podržali su potpisani dogovor kao genijalni potez njihovog vođe Staljina. Sedam dana nakon potpisivanja sporazuma Hitlerova Njemačka, 1. rujna, 1939. godine, napala je Poljsku, te je tako započela Drugi svjetski rat. Dan poslije, Staljinova Crvena armija okupirala je istočni dio Poljske, kako je i dogovoreno tajnim dijelom pakta s Hitlerom. Uz dio Poljske, Staljin je okupirao i cijelu Letoniju i Estoniju, a Finska je morala dio teritorija prepustiti Rusima kako bi sačuvala nezavisnost. Jugoslavenski komunisti su za početak rata optužili imperijalnu politiku Francuske i velike Britanije.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Čuljak, https://novenews.net/hr/znanost/titova-partizansko-njemacka-suradnja-11

Lukavi Krleža pisao je srpski, mislio jugoslavenski i preživljavao političko-životinjski

 
 
ŠENOA, AUGUST
  Š. bio je veoma vješt pisac feljtona, u kojima je davao žive slike iz suvremenog zagrebačkog života (Zagrebulje, Vječni Žid itd.). 
Pravo područje Šenoina djelovanja bila je pripovjedačka proza s motivima iz suvremenog života i događajima iz hrvatske prošlosti. Dok je u novelama po tematici i obradi sklon realizmu u historijskim romanima on je izraziti romantik. Volio je markantne historijske sukobe, tragične događaje i obrate iz hrvatske prošlosti. Tipičan predstavnik mladoga građanstva, Š. je prije svega pjesnik novog hrvatskog društva koje se rađa, slikajući one događaje u kojima građanstvo igra odlučnu ulogu (Zlatarovo zlato). Šenoine pripovijesti (Barun Ivica, Ilijina oporuka, Vladimir, Prosjak Luka itd.) daju obilat i informativan pregled o razvitku hrvatskih socijalnih relacija u prvoj polovini prošloga stoljeća, a u isto vrijeme one su dokaz o Šenoinu daru umjetničkog zapažanja. Za historijske romane Šenoa se metodički spremao, nastojeći da ne operira sa fiktivnim licima i događajima, osim sporednih likova i epizoda, koje su produkt čiste fantazije. 
https://narod.hr/wp-content/uploads/2016/11/Hrvatski_skolski_muzej_August_Senoa_300109.jpg
August Šenoa
 
ŠIMUNOVIĆ, DINKO
Ů Godinama službovao kao učitelj pučke škole po selima Dalmatinske Zagore. Pisao pripovijesti, romane, crtice, feljtone. Pjesnik svog rodnog kraja, zagovornik tradicije i patrijarhalnog morala, njegovo djelo je apoteoza zdravlja, viteštva, smionosti i snage. Vezan emotivno za predjele svoga djetinjstva osjećao se u gradu tuđincem, beskućnikom, »vječnom skitalicom«. Vraćajući se u svojim tekstovima s trajnom čežnjom mirisima rodne zemlje, doživljavajući uvijek podjednako intenzivno, nebo, vodu i kamen svog rodnog krša, osjećao je samilost za sve nevoljnike, koje materijalna zaostalost goni u emigraciju, u veliki svijet, gdje se zaboravljaju patrijarhalni principi da »junaštvo i ženska ljepota vrijedi više od svega pod nebom«. Iz Šimunovićeve perspektive život urbaniziranog čovjeka istovjetan je sa procesom degeneracije, a seljak, odvojen od svog patrijarhalnog medija, nalik je na iskorjenjeno stablo. Djela: Mrkodol; Tuđinac; Đerdan; Porodica Vinčić; Alkar itd.
P.s. Skratio sam, ne treba više.
 
ŠINKO, ERVIN
I/8.
»Piše i na madžarskom«!! Kad jedan Madžar, koji je madžarski književnik »piše i na madžarskom« spada u klasičan stupidarij našega posla.
 
[USTAŠE]
Dragi Tk., pišem Vam direktno, ad captandam benevolentiam! B. (Boban Ljubo?, Bogdan Krizman? op., T.T.) nije uvažio ni jednu od mojih napomena, pa prema tome nema smisla da mu pišem ponovno.
USTAŠE
II/20. Sporazumijevanja s »Beogradom«. Čemu navodnici?
XVIII/5–12. Da li je potrebno da se govori o tim diferencijacijama unutar ustaškog pokreta?
XXI/12–15. Kad je riječ o izdanjima Matice hrvatske, ne znam da li je potrebno da je miješamo u ovu zavrzlamu? Ne zbog nekih naročitih obzira, nego zbog popa Filipa Lukasa, koji je tu Maticu vodio na svoj način, a onda bi i o njemu trebalo progovoriti i o njegovoj politici još od Diktature, s obzirom na »Hrvatsku reviju«. Mislim da je to suvišno ovdje.
XXVIII/15–18. Tvrdi se da je Pavelić znao i odobravao pripreme za Vokićev puč. Na temelju čega se to tvrdi?
XXVIII/19–20. »Kad je S. Kvaternik proglasio NDH, Maček je pozvao pristalice HSS da s novim vlastima surađuju« itd. Koliko je meni poznato, Maček je u hotelu »Dubrovnik« bio »predveden« pred njemačke vlasti. Tu bi trebalo citirati njegovu izjavu, jer koliko se ja sjećam on u svojoj izjavi ne govori o »pristalicama HSS«, nego o članovima »Seljačke zaštite«, koje je pozvao da s novim vlastima surađuju u održavanju javnog reda i poretka.
XXIX/19–20. Kad je već riječ o Mačekovoj konfinaciji i o Jasenovcu, trebalo bi to konkretno utvrditi, kako je to bilo.
XXXV/5–7. Riječ je o Handžar diviziji. Kako se ovdje naročito ističe da je bila sastavljena od 60% muslimana i kako se ova Handžar divizija naročito apostrofira zbog svojih zvjerstava, da se prestilizuje, s obzirom na muslimane.
XXXVI/9–11. »Posebna crna legija« i njeni »nečuveni masovni zločini«. Kad je riječ o toj legiji, da budemo konkretni. Ovako sumarno nema smisla, jer ta se legija kretala na terenu BiH i u Hrvatskoj godinama pod Francetićevom komandom a i poslije njegove smrti.
XXXIX/2–5. Politika spram »srpskog pravoslavnog stanovništva«. O svemu tome trebalo bi progovoriti ili konkretno ili ništa. Svesti to na apstraktnu formulu »vjerskog pitanja« nema smisla. Isto tako XXXIX/13–15, stara Starčevićeva floskula o pravoslavnim Hrvatima, ovdje je potpuno suvišna. 
 
USTAŠE. Do rata 1941. Generalna napomena.Od organizacione strukture samoga pokreta, koji nije zapravo nikada bio pokret širih razmjera, bio bi važniji prikaz njihovih veza sa Vančom Mihajlovim ili sa Horthyjem. Od Janka Puste do Marselje tu djeluju iste snage u kontinuitetu. Osim toga, ako se već traže uzroci te fokalne upale, koja je 1941 zauzela kriminalne razmjere, upad ustaških komandosa u Liku 1932, gdje žive pravoslavni i katolici na istome terenu, zajedno, poslije onih represalija, ima karakter krvne osvete, zapravo vjerskog rata.
Iz preambula /Str. 24, 15–20 i str. 25, 1–8/ o ulozi klera.
»U općoj atmosferi zaoštravanja nacionalnog pitanja nakon atentata na S. Radića u Skupštini i uvođenja diktature, hrvatski katolički kler sve više se počinje sprezati s pravaškim, ekstremistima. U njegovim redovima počinju se javljati tendencije koje su uperene protiv zajedničke jugoslavenske države /tezom da je nemoguć zajednički život katolika i pravoslavnih/. Takve tendencije se zatim politički vezuju za ustašku ideologiju« itd. sve do kraja XXV/2–8.
Koja je to »opća atmosfera, zaoštravanja nacionalnog pitanja, nakon atentata na S. Radića« i koji je to dio »hrvatskog katoličkog klera koji se sve više počinje sprezati s pravaškim ekstremistima«?
Hrvatski katolički kler od god. 1918 djeluje u Kraljevini SHS — in partibus infidelium, i tako se i vlada kao što se kler vlada u nevjerničkim zemljama — rezervirano i otporno negativno. Ovaj kler nije ničime bio kompromitiran u očima širokih masa ni sa kakvim unitarističkim idejama od 1918 dalje, jer mase su bile kompaktno antiunitarističke od 1. XII 1918, antirojalističke i republikanske. Taj kler je u Austriji igrao ulogu legitimističkog, feudalno–latifundijskog veleposjednika i kao čuvar svoje crkvene feudalne uloge on je sa svojim višim episkopatom ostao rezerviran spram svake rojalističke kombinacije od 1918 pa dalje. No ni ta definicija nije sasvim egzaktna, jer niži slojevi tog klera razlikovali su se po svojim političkim pogledima od episkopata. Već za kritičkih dana 1918–20 u tome kleru javlja se dosta jaka grupa svećenika koji traže reorganizaciju crkve u stilu današnje crkvene politike Pavla VI /prvenstveno ukidanje celibata i sprovođenje agrarne reforme i t.d./. Jedan dio mlađeg klera imao je političke ambicije stvaranja vlastitog klerikalno–političkog pokreta /po uzoru Ivana Evangeliste Kreka,(slovenski političar i svećenik,kršćanski socijalist,želio stvoriti 1917. pod Habsburgovcima neku mini Jugoslaviju,osniva udruge koje se bore za prava seljaka i radnika,op.,  T.T.) Rogulja i dr./, a taj dio klera bio je raspoložen više–manje unitaristički. Jedan dio klera provincijalnog javlja se kao trabant hrvatskih političkih stranaka /federalista, milinovaca, uglavnom izvan HSS–a/, a jedan dio klera bio je ekstremno nacionalistički, starčevićanski, u stilu Frankove crno–žute politike. Dijelovi tog provincijalnog klera mogli su se eventualno približiti ekstremnim elementima ustaškoga tipa, samo taj dio klera, kao politička snaga bio je quantite negligeable(fr. zanemariv iznos) i takav je i ostao sve do početka samog rata.
Ustaše u toku II svjetskog rata.
Kombinacije sa Mačekom /III/6–12/. Za pregovore Mačeka s Nijemcima koji su »vođeni odmah nakon Simovićevog puča« trebalo bi dati dokumentaciju. Jedno je jasno: Maček nije pristao na te kombinacije.
III/16–20. Kvaternik je od početka bio njemački agent. Sve ono šta je radio i uradio 10. IV sa proglašenjem NDH, to je bila njemačka politika.
IV/5–11.
IV/5–11. »Nakon Simovićevog vojnog puča i u danima aprilskog rata malobrojne ustaše u zemlji aktiviraju se u slabljenju i otežavanju razvijanja i djelovanja jugoslavenske vojske, u razoružavanju i ubijanju njenih pripadnika. Ustaška organizacija djelovala je kao peta kolona koja je pospješivala rasulo jugoslavenske vojske i aparata vlasti, koje je i bez te ustaške aktivnosti imalo široke razmjere«. »Zahvaljujući tom rasulu malobrojni ustaše su i mogli djelovati«. 
  O aprilskom ratu trebali bismo na ovome mjestu, bez obzira što su te stvari više–manje poznate, biti stvarno informativni. Da se aprilski rat nije tako jadno rasplinuo, da ta milijunska masa od vojske nije tako reći nestala ne opalivši ni puške, da taj generalitet nije tako jadno zatajio, da nije o samom faktu rata bio izdao ni jedan bilten vrhovne komande, da je vlada sa kraljem na čelu pobjegla iz zemlje već prvog dana rata, da se sve nije survalo u dva dana, nikada razmjeri ovog moralnog i političkog rasula ne bi bili zauzeli onako kobne dimenzije. Događaji su ponijeli čitav državni organizam kao oluja slamčicu, a kod toga, kao petokolonaši, ustaše još uvijek sjede po talijanskim zatvorima, te zaista nisu mogli igrati neke važne uloge. A kad je riječ o »petoj koloni«, onda bi historijski egzaktno bilo da se o njoj progovori sa svom potrebnom akribijom kao o dugotrajnom procesu moralnopolitičke dezagregacije, o procesu koji je trajao godinama.  To rasulo je proces koji se javlja poslije mnogobrojnih simptoma marazma i paralize, ali ta bolest vladala je već davno zemljom i svim slojevima društva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, u Srbiji i u Hrvatskoj i u Sloveniji i u svim ostalim pokrajinama podjednako. (sjajno, kakav ispravak netočnog i zlonamjernog enciklopedijskoga navoda, op., T.T.) (ipak dodatak da niti jače,organiziranije i homogenije zemlje od Jugoslavije ne bi mogle izdržati simultani udar Njemačke, Italije, Bugarske, Mađarske op., T.T.)
IV/17–20 i 7/1–8.
Šta su ustaše iskoristili? »Ustaše su takvu situaciju samo iskoristili, a Nijemci i Talijani poslužili su se njima kao instrumentom svoje imperijalističke politike u tom prostoru«. Ponavljamo: ustaše su bili mala, sasvim neznatna četa plaćenika, koja se primila kriminalne rabote profesionalnih ubojica, a ako su nešto iskoristili, iskoristili su priliku da robe, da pale i da pljačkaju svoju vlastitu zemlju već od prvoga dana kako su se u njoj pojavili pod protektoratom talijanskih tenkova. Što se tiče njihove propagande, ona je bila karikatura davno već preživjelog frankovačkog rječnika iz vremena Prvog svjetskog rata, protkana nepismenom demagogijom ad hoc, bez ikakvog efekta na pučanstvo. Nitko ustaškoj štampi nije vjerovao već od prvoga dana ni riječi, a kod proglašenja rimskih protokola i izbora nove dinastije, ustaše nisu smjeli da izvjese hrvatske barjake, ... Njihova uloga bila je da budu briganti na ratištu, poslije jednog izgubljenog rata, da pljačkaju jedno političko državno truplo koje je ležalo oboreno. Hijene i šakali u ime hrvatskog nacionalizma, sa tuđinskom dinastijom na čelu, bez Jadrana. Nezavisna država, a okupacione neprijateljske čete strijeljaju i hapse njene vlastite građane. Pokret koji donosi jednoj zemlji slobodu, a šalje svoje ljude na rusko ratište po uzoru onih k.u.k. oficira, koji su tu istu ulogu igrali 1914–18.(svakako je trebalo ići na široj političkoj osnovici ,ali u situaciji komunističkog i četničkoga ustanka I BROJNE PETE KOLONE  sa otvorenim sabotiranjem,pa i neprijateljstvom Talijana NDH nije imala puno šanse,čak i bez radikalizma kakav je bio op., T.T.)
VI/6–10. »Kad je došlo do pada Mussolinijevog fašističkog režima, ustaška vlada stavila je van snage rimske ugovore« itd. Nije dovoljno istaknuta apsurdnost te politike, kad se suverenitetom proglasila flagrantna negacija svake slobode i to u ratu, i to sa ropskim angažmanom za račun Sila koje će izgubiti rat, a što je bilo očito za svakog čovjeka koji je umio da politički misli. Osim kriminala i primitivne brigantske logike koja osim pljačke ne računa sa posljedicama svojih postupaka, nije bilo baš ničeg što bi se dalo proglasiti bilo kakvom političkom logikom, ako je riječ o tome da su opće htjeli da vode neku »hrvatsku politiku«.
VI/19–20 i VII/1–3. »Nijemci su u prvom redu bili zainteresirani za rudna bogatstva i radnu snagu, pa je u tom smislu bio i sklopljen ugovor sa NDH. Gestapo je imao istaknutu ulogu u organizaciji ustaške službe sigurnosti itd. Bilo bi bezuslovno informativno i potrebno da se tu navedu neke cifre, naročito one koje predstavljaju eksploataciju »rudnog bogatstva i radne snage«. Koliko je te radne snage liferovala NDH Njemačkoj, a ta se brojala na desetke tisuća?
IX/4–18. O Ministarstvu oružanih snaga /MINORS/ i o domobranstvu trebalo bi progovoriti konkretno. Koliko je svijeta bilo mobilizirano pod parolom »opće vojne obaveze«, kakvu je ulogu igralo to domobranstvo u ratu, u raznim ratnim operacijama, a naročito u ofenzivama, trebalo bi prikazati više–manje ipak detaljno po brojčanom stanju, po gubicima itd., a ne samo organizaciono–strukturalno.
Isto tako X/ kada je riječ o Ustaškoj vojnici, trebali bismo ipak da pratimo njen aktivitet ne samo kao aktivitet tajne policije i žandarmerije, nego kao aktivitet vojnih formacija. Tu se X/17–18 spominje u zagradi »crna legija«, a djelovanje te »crne legije« Francetić, Luburić trebalo bi ipak prikazati.
XII/6–19. Pitanje pravoslavne crkve u NDH predstavlja posebno poglavlje. U okviru našeg prikaza ono je samo tangirano. O progonu svećenstva i vjernika, o rušenju hramova i vjerskih ustanova, o prekrštavanju pravoslavnih trebalo bi da pratimo po mogućnosti u egzaktnim ciframa. Gdje je i kada počeo nalet na Srbe? Prve pokolje organizirao je u Bihaću brat vojskovođe doglavnika Kvaternika, preuzevši na sebe tu žalosnu ulogu već mjeseca lipnja. Pokolji oko Bihaća to su paralelne akcije sa pokretom popa Đujića oko Drvara.(Krleža se ne usuđuje biti konkretniji;i sa četničko partizanske strane se događaju represije i pokolji op.,T.T) O pokatoličenju i o posljedicama svega toga vidi podatke koje je objavio zagrebački episkopat.
XIII/ O teroru.
Trebalo bi progovoriti konkretno numerički. Mi smo ovdje reducirali problem na citate zakonskih odredaba? (Krleža uporno traži brojeve jer zna da se stvari namjerno predimenzioniraju i mistificiraju op., T.T.)
XV/6–8. Što znači biti antifašist, u smislu prije navedenih zakonskih odredaba?
XVIII. Slavko Kvaternik i Maček u momentu proglašenja NDH.
Na kraju smo se opet vratili Mačeku, a time i završavamo naš prikaz. Našavši se kao vođa naroda jednoga dana u ratu, Maček je pred čitavim svijetom dao eklatantan dokaz o svojoj očitoj nesposobnosti kao političar, o pomanjkanju svakog smisla, pak i najminimalnijeg, za snalaženje u prostoru i vremenu. Slaboumno izgubljen pred događajima, on se ponio kao jadnik, šeprtlja i diletant. (za razliku od Fritza Mirotočivoga Krleže koji je rat prespavao u pidžami pod Jorgan planinom op., T.T.) Čovjek koji je u onom trenutku predstavljao 80% glasova svog naroda, političar koji je u onom trenutku bio autentični predstavnik političke volje masa daje svome narodu proglas »da nam se dogodilo najveće zlo koje može jedan narod da zadesi da smo se našli u ratu«. On se tu izgubio u samome ratu, i njega je rat odnio u nepovrat onog trenutka kad je pozvao svoju seljačku zaštitu da bude pri ruci Kvaterniku kod održavanja javnog reda, to jest da asistira tom istom Kvaterniku kod njegove kriminalne politike. Maček se ispravno postavio probritanski pravilno predviđajući njemački pad,ali i kao dosljedni demokrat. Također nije želio stvarati raskol među Hrvatima smatrajući da je pametnije sačekati nego srljati u krvoproliće kao fanatici znani kao partizani,četnici i ustaše.
Ostaje pitanje JE li mogao i trebao preuzeti vlast. Čini mi se da je dobra ona Konfucijeva; ne budu pri vlasti kada je Vlast nečasna op., T.T.)
Teror, a naročito aktivitet izvanrednih sudova, onaj pljusak smrtnih osuda, ono masovno strijeljanje nevinih žrtava, ratne akcije pojedinih zdrugova i ustaških vojnica, koji traju pune četiri godine nismo ni dodirnuli. Isto tako ni ulogu Univerziteta, jednog dijela omladine koja je pošla s ustašama, pasivno rezistentno držanje inteligencije itd. (npr. M.K., koji sebe nije vidio ni u šumi, niti sa staljinistima Đilasom i Pijadeom i op., T.T.)
 
(Svršetak)
 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

Za koga ćete glasovati na izborima 5. srpnja 2020.?

Ponedjeljak, 06/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1057 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević