Get Adobe Flash player

BIOSOCIOLOGIJA ŠPORTA I ŠPORTSKI TRENING

 
 
 
Spomenici civilizacija su umjetnički dometi koje razara vrijeme, a Prirodu kao originalnu vrijednost razara čovjek.
 
Čovjek je ovisno biće. Dok je bio blizak prirodi ovisio je o njoj. U mjeri društvene organiziranosti ovisi o društvu. U svakom njegovom (čovjekovom) ovisničkom značenju bio je i ostao je osuđen na trčanje! U svojim prapočecima trčao je za hranom ili je trčao da ne bi postao hrana. "Trčanje za hranom" imalo je različite uvjete opstanka. Negdje i nekad "utrka" za plijenom bila je zamijenjena možda ronjenjem, plivanjem ili veslanjem. Obradi zemlje, zacijelo, prethodio je lov i pripitomljavanje životinja, a u svemu tome sposobnost ili spretnost boljih trkača, jahaća, plivaća, lovaca, obrađivača zemlje, ili od svega toga pomalo. Sve to u cjelini i posebno otvaralo je prostor konkurencije, suparništva ili rivalstva koje je od razdoblja pukog opstanka postupno pretvarano u utrku za materijalnim dobrima.
Od trčanja radi opstanka do trčanja za materijalnim dobrima čovjek je život pretvorio u natjecanje, a sport u socijalni oblik u kojem se njeguje natjecanje uz poštivanje pravila kojima arbitriraju suci i gledatelji s namjerom da se ustanovljene vrijednosti prenesu u život. U svakom slučaju čovjek kad je prestao trčati da ne bi postao "hrana", u nekom smislu, pretvorio se u žrtvu dobara za kojima je trčao. Prvo evolucijskim razvojem, a kasnije tehnološkim dometima, čovjek je ubrzao svoj hod tako što je konjsko sedlo zamijenio automobilskim sjedalom. Tom metaforičkom činjenicom dat je presjek globalnog ljudskog gibanja što je prevalilo put od magarca ili deve do aviona nadzvučne brzine koji danas nije u stanju nadomjestiti brzinu kojom putuju informacije.
http://assets.fightland.com/content-images/contentimage/59622/the-bloody-deadly-heavy-fights-of-ancient-greece.jpg
Razapeta elektronska paučina više ne nudi utrku ljudi već informacija. Od vještine jahanja na četveronošcima do sjedenja pored PC-a i nije prošlo puno vremena; ono je samo u posljednjem stoljeću, a osobito desetljeću, silno ubrzano. Tehnološkim dometima usavršavala su se sredstva od faze ekonomskog, a s njim i socijalnog razvoja. Koliko god čovjek bio uspješni trkač, u utrci koju je odabrao, gubio je jedino utrkujući se sa zdravljem. Materijalne vrijednosti na jednoj strani uvijek su na tezulji druge strane prevagu činile brojne bolesti i tegobe što su nastale nesanicom, nervozom, lošom ili neredovitom prehranom i brojnim uzrocima koje nema svrhe nabrajati. Kao što trčanje nikad nije zaustavljeno tako ni ropstvo materijalnim dobrima nikad nije ukinuto.
 
Strah od ropske ovisnosti, kmetske odanosti ili bilo kakvog služinskog odnosa zamijenjen je robovanju materijalnim dobrima; ona nisu skrivena u pećini koju je Alibaba otvarao riječima: "Sezame, otvori se". Danas je "blago" dostupno preko elektronskog senzora, koji reagira na dodir ili na glase  otvaraju robne kuće i trgovački centri u kojima elektronski kodirana kartica čuva tajnu vlasničkog identiteta i konta s kojim raspolaže vlasnik. Sav taj, nazovimo ga, napredak ima svoju cijenu koju je platio čovjek kao trkač za svojom egzistencijom i robovskom sudbinom koju je, kao ovisno biće, odabrao.
Trčeći došli smo do crte posvemašnje komercijalizacije u kojoj su još jedino zrak i voda besplatni. Međutim, do čistog zraka i do čiste vode će biti sve skuplje doći. Gomilajući materijalna dobra razaranjem prirode čovjek je došao do apsurdne situacije. Pokušava od zaborava uščuvati ostatke starih ili izumrlih civilizacija tako što osvježava ili konzervira spomeničku baštinu koju je razorilo vrijeme ne  shvaćajući pri tom da je za opstanak odlučujuće čuvanje prirode.
Samo je priroda originalna, a sve je ostalo umjetno ili, ako netko hoće, umjetnost. Čovjek je dužan shvatiti da je priroda, tamo gdje je još o(p)stala, original spomeničke vrijednosti 0-te kategorije ili zahtjev s najvišom međunarodnom protekcijom kojeg smo dužni čuvati.
 
Kao što je priroda originalna vrijednost uvjeta u kojem čovjek opstaje koristeći i obnavljajući njene resurse tako i tjelovježba ima sudbonosno značenje njegova odgoja i razvoja za zdravo društvo u kojem je čovjek poput bicikla koji ako ne giba pada. Znači, čuvati prirodu i održavati tijelo sukladno biološkim potrebama mogli bismo označiti bio-sociologijom, odnosno, pojmom pod kojim bi valjalo razumjeti odnos čovjeka i prirode na zasadama spoznaja koje je dosegla genetika.
 
Život u skladu s prirodom kao apel i zagovaranje nije ništa nov, a još je manje originalan. Riječ je isključivo o usuglašavanju bioloških sa socijalnim činjenicama ili, kako konstatira P. Langran 2),  … čovjekova kultura bila je stoljećima bez normalne veze s biologijom, tjelesnim izražavanjem i seksualnošću, pa nije ni čudo što se tijelo u takvim odnosima pobunilo. U kontekstu "pobune tijela" valja razumjeti čovjekovu individualnost i sličnost, koja je jednaka u izbjegavanju gibanja ali i neponovljivosti želje, osjećaja i sposobnosti koje tijelo pruža svakom čovjeku da se, i tijelo, izrazi estetikom, stilom, vježbom ili sportom.
Veza tijela i duha danas je jasnija no ikad prije. Ta činjenica, međutim, još ništa ne govori o smislu s kojim bi duh pokretao tijelo i pružao mu mogućnost izbora onih aktivnosti koje pridonose zdravom načinu života.
Budući da priroda nije jednoobrazna, ni tjelovježba nije obrazac ili recept s izborom vježbi koje će poticati tjelesni razvoj. Samo je neupitna činjenica da čovjek (dijete) odrastajući mora prvo razviti svojim gibanjima velike mišićne grupe s kojima uspravljajući se i gibajući se ima potrebu ojačati svoje tijelo do mjere koja jamči bar jedan sklek, jedan zgib, čučanj i snagu trbušnih mišića kao najbolji steznik naših unutarnjih organa. Ovisno o uvjetima u kojima čovjek živi ili o izboru športa kojemu je naklonjen tjelovježba je specijalizirana primjena gibanja koja pridonose snazi ili preciznosti mišića za tehničku izvedbu nekog športa. Bogatstvo gibanja i čovjekovih mogućnosti od tjelesne vježbe čini gotovo istu mogućnost koju ima liječnik u izboru lijekova za bolesne. Zdravima, trener u sportu i stručnjak za tjelovježbu dužan je primijeniti ili odabrati vježbe i postupke kojima se postiže učinkovitost u športu i harmonični poticaj tijelu i duhu koji je generator svih odgojnih utjecaja.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Ni Volkeru Pabstu nije uspjelo dublje prodrijeti u bit hrvatskoga problema

 
 
Današnja Hrvatska je samostalna višestranačka parlamentarna demokracija koju su Hrvati 1991. izborili u ratu protiv Srba i JNA, „nositeljice institucionalnoga i simboličkoga jugoslavenskoga kontinuiteta“ (Nikica Barić) sa zvijezdom petokrakom, jugoslavenskom zastavom i ostalim insignijama jugoslavensko-komunističke provenijencije. Iz sasvim razumljivih razloga, hrvatske obrambene snage su u to vrijeme koristile drugo znakovlje koje je jače simboliziralo otpor okupatoru. Došlo je do sloma države i raspada komunističkoga sustava. Upravo su Srbi zajedno s Jugoslavenima 1990-ih htjeli uništiti Hrvatsku iz jednoga jedinoga razloga, jer se njezin narod htio priključiti civiliziranom svijetu s vlastitom državom. To je četvrta cezura (caesura = presijecanje) u 20. stoljeću, nakon 1918., 1941. i 1945. Dogodila se disrupcija!
https://img.nzz.ch/O=75/https://nzz-img.s3.amazonaws.com/2019/10/8/316e6697-6a4a-46c3-a0a9-bd50900d7c4e.png
Volker Pabst
 
Što je u konačnici zajedničko ustašama i komunistima? Neuspjeh i poraz. Sjećam se scene iz romana kineskoga pisca koji se osvrće na Maovu krvavu „kulturnu revo-luciju“. Liu Cixin je napisao science-fiction roman pod naslovom „Problem triju tijela“ u kojemu je opisana jedna neobič-na scena s jakom porukom. Odrasli čovjek stoji s malim djetetom ispred groba crvenoga gardista, koji je ubijen za vrijeme „kulturne revolucije“. „Je li on junak?“ pita dijete. Odrasli odgovara NE. „Je li on neprijatelj?“ pita dijete. Odrasli odgovara NE. „Što je on onda?“ pita dijete. „Prošlost“, odgovara odrasli.
 
Ne ulazeći pobliže u stoljetnu i još uvijek otvorenu raspravu, treba li prilikom dodjele književnih nagrada razlikovati djelo od njegova tvorca, valjalo bi ipak postaviti pitanje, ekskulpira li nagrada dotičnoga tvorca književnih djela od njegova nedoličnoga držanja i ponašanja? Knjige norveškoga nobelovca i oduševljenoga Hitlerova pristaše Knuta Hamsuna (1859.-1952.) nikad nisu odstranjene iz knjižnica i knjižara, jer su umjetnička djela. Ovdje bi se moglo nabrojiti podosta nagrađenih i nenagrađenih umjetnika čija se velika djela ne poistovjećuju s njihovim tvorcem, ali ilustracije radi navest ćemo samo trojicu: slavni talijanski slikar i obični bandit Michelangelo Merisi da Caravaggio (1571.-1610.), Mussolinijev obožavatelj, američki pisac Ezra Pound(1885.-1972.), francuski pisac, kojemu se predbacuje grozni antisemitizam, Louis-Ferdinand Céline (1894.-1961.)
 
Ni jugoslavenskom nobelovcu Ivi Andriću nije nanijela štetu opsesivna mržnja prema muslimanima, slijepa servilnost prema srpskome kraljevskom imperijalizmu i totalitarističkom komunističkom režimu, niti to što ga je Josip Broz Tito („jedan od najbrutalnijih koljača u jugoslavenskom kaosu Drugoga svjetskoga rata“ – Andreas Breitenstein, NZZ, 29. 10. 2019.) uzdigao u zaštitni znak jugoslavenstva. Kad je 23. prosinca 1922. polagao pismeni „ispit za prijem u diplomatsku i konzularnu službu“, na pitanje „Koliko je bilo srpskih država i kako su one postale?“, Andrićev je odgovor glasio: „Pročitavši sve, vidim da sam ispustio još dve srpske državne tvorevine koje su vodile više ili manje samostalan politički život: Crnu Goru pod vladikama u XIX. stoleću sve do njenog proširivanja prema moru i prema severo-istoku i do njenog ulaženja u Kraljevinu SHS (Podgorička Skupština 1918). I republiku Dubrovačku koja je kroz stoleća, veštom politikom i umešnošću i radinošću svoga malobrojnoga stanovništa, bila jedan znatan pomorski i trgovački faktor u jadranskom i sredo-zemnom moru. Sem toga je Dubrovnik bio centar književnosti i umetnosti. Sve dok 1806 nije izgubio i onu senku samostalnosti, prvo pod Napoleonom pa posle pod Austrijom.“ (Usp. Miladin Milošević, UDK 929Andrić I.(093.2) „1923“).Obični pučkoškolac bi dobio neprolaznu ocjenu za ovakav odgovor.
 
Andrić je pak bio mudriji od Handkea i svoje dodvoravanje despotima nije javno isticao. Handke je posrnuo na opravdavanju srpske agresije, stvaranju junaka od notornih zločinaca, poricanju srpskoga genocida u Srebrenici. Taj antifašistički propovjednik je sav svoj tobožnji „antifašizam“ sveo na opstanak jugoslavenske države sa srpskom dominacijom, pritom su žrtve bile quantité négligeable. Sad je Nobelovom nagradom aktualizirao svoje relativiziranje srpskih zločina na prijelazu stoljeća. Europska mu jav-nost uzvraća udarce, a poštovatelji žrtava priredili su demonstracije na dan dodjele nagrade u Stockholmu.
 
Novi dopisnik Neue Züricher Zeitunga(NZZ) za jugoistočnu Europu, Volker Pabst, pokušao je u unijeti malo reda u hrvatske antagonizme i pojasniti ih čitateljima na primjeru odnosa prema Titovu brodu „Galeb“. Naime, lijevi žele „Galeb“ obnoviti, a desni bi radije investirali novac u školstvo i zdravstvo. „Ljevica zatvara oči pred zločinima partizanske borbe, poput masakra na Bleiburgu, i umanjuje diktatorsku narav socijalističke Jugoslavije s njezinim političkim zatvorenicima. S druge strane, nacionalnokonzervativna strana se nikad nije u potpunosti distancirala od fašističkoga ustaškog režima i predstavlja ga kao prethodnika današnje neovisne Hrvatske.“ (NZZ, 5. 11. 2019.)
S najboljom voljom i uloženim trudom da bude „objektivan“, novinaru nije uspjelo dublje prodrijeti u bit hrvatskoga problema. Prvo, nitko pametan, ma kako bio „nacionalnokonzervativan“, ne povezuje današnju hrvatsku državu s ustaškom, jer ta analogija jednostavno ne postoji ni po okolnostima, ni po nastanku niti po ustrojstvu same države. Drugo, jugoslavenska država je po sebi negacija hrvatske države, a njezina se vojska pokazala okupacijskom.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Je li afirmacija Hrvatske njezina demonizacija, delegitimacija, denacionalizacija i destabilizacija?

 
 
Nastane li hrvatska država, ne će moći biti hrvatska,
a ako bude hrvatska, ne će biti država.
 
Kako izgleda naša karta svijeta koju u sasvim malim postot-cima poznamo iz vlastitoga iskustva? Sve što znamo o pojedinim zemljama i narodima potječe od onoga što smo pročitali, vidjeli na kartama, slikama, filmovima, televiziji, ili čuli od ljudi koji su tamo bili. To oslikava subjektivnu, a ne objektivnu stvarnost.
Slikovni rezultat za tihomir nuić
Tihomir Nuić
 
Subjektivno zapažanje, koje djelomice posreduju ljudi koji tamo nikad nisu bili, stvorilo je kod nas s vremenom fiksnu i zaleđenu sliku o zemljama i narodima. Radi se o poopćavanjima koja se u stručnom diskursu nazivaju stereotipima (prvotno tehnički termin iz tiskarskoga zanata), a sinonim bi bio kliše. Hrvatska riječ predrasude može biti sinonim za stereotipe samo u užem smislu, jer se predrasude koriste isključivo za negativne kvalifikacije. Doduše i pod stereotipima se shvaća kruta ili ukalupljena slika o nečemu ili nekomu s nedostatkom duhovne i intelektualne flek-sibilnosti kao i sposobnosti diferenciranja, ali sadržaj stereotipa mogu biti jednako tako i pozitivne odrednice kao gostoljubivost, plemenitost, pristupačnost naroda i susretljivost pojedinca. Širenje iskustva o ugodnom odmoru u Dalmaciji spada primjerice u pozitivne stereotipe, premda ne predstavljaju cjelokupnu istinu.
 
Da se Hrvati u 20. stoljeću nisu borili za svoju državu, o njima bi uglavnom ostali stari stereotipi iz Trenkova doba. U kolektivnom sjećanju svijeta zabilježeno je da je jugoslavenski identitet iznadnacionalni i iznadvjerski te da nije narušavao druge identitete. U Jugoslaviji su bili svi ravnopravni i njezini iseljenici je smatraju još uvijek svojom emocionalnom domovinom. Posljedica toga uvjerenja je da svaka hrvatska država onemogućava postojanje Jugoslavije i zbog toga ju se nevoljko trpi.
 
Današnji moderni stereotipi o Hrvatima su istinske predrasude o narodu koji ne želi ništa više nego što i svi uljuđeni europski narodi – svoju državu prema suvremenim standardima. Te predrasude su širili uglavnom protivnici hrvatske dr-žave, a djelomice su nastale zbog protujugoslavenskoga djelovanja poslijeratne hrvatske političke emigracije, djelomice pak prkosom u obrambenome Domovinskom ratu. Te predrasude olakšavaju da se suvremenu hrvatsku državu olako i neodgovorno poistovjećuje s Nezavisnom Državom Hrvatskom.
 
Svijet o Hrvatskoj, koja je mala zemlja s malim brojem stanovnika, zna malo. A je li to što se o Hrvatskoj zna doista kvalitetno i odgovara li kriterijima po kojima se prosuđuju i druge države? Drugo je pitanje, što ulaže sama Hrvatska u svoj ugled u svijetu? Odgovor na ova pitanja je negativan, što se može iščitati i iz senzacionalnoga uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji, čiji je doček u Zagrebu u dobrom dijelu svjetske javnosti popraćen katastrofalnom osudom hrvatske politike.
 
Suvremena hrvatska država
 
Dvadeseto je stoljeće u hrvatskom narodu obilježio poglavito jedan mit, a to je bio san o hrvatskoj državi. Koliko je taj mit u sebi nosio snažnu pokretačku poruku i stvaralačku dimenziju, pokazuje ostvarenje toga sna onoga trenutka kad se našao onaj tko je tu ideju umio osmisliti i postaviti poprilične temelje za njezinu izgradnju. Sama ideja o hrvatskoj državi pokazala se pak jačom i od jugoslavenskoga okvira i njegove popratne ideologije, jer Hrvati velikim dijelom nisu ni nakon sedamdesetak godina jugoslavenstva potonuli u nj i izgubili nacionalni identitet.
 
Na ciriškom je Sveučilištu 2004. prihvaćen licencijatski rad o percepciji Hrvata i Srba u ratnim 1990-im godinama u švicarskim tiskovinama. Autoričin zaključak glasi da su Hrvati prikazivani pretežito kao trijezni i prema Zapadu orijentirani, dok su Srbi označeni kao agresori, politički fanatici iracionalnog ponašanja, nošeni mržnjom, strahom i panikom. Ta se slika s vremenom u posljednjih desetak godina poprilično promijenila, što zbog  ravnodušnosti Hrvata prema reputaciji svoje države što zbog srpske propagande s patološkom averzijom prema neovisnoj hrvatskoj državi.
 
Naravno da je tomu ponajviše pridonijela domaća netrpeljivost prema državi, koju se okrivljuje za sve negativne pojave unutar njezinih granica. Državu ipak čine svi građani, pa i oni koji se o njoj negativno izjašnjavaju. Čudno je što se pritom ne odriču beriva iz nje i ne napuštaju ju! U Hrvatskoj žive i oni građani koji se ne mogu pomiriti s novonastalom državom zbog gubitka jugoslavenske, pa se odnose maćehinski prema njoj. Veliki prijepori oko dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu za književnost za 2018. godinu aktualizirali su srpsko-srbijansku agresiju na susjede i progovorili s poštovanjem o nevinim žrtvama u BiH, Hrvatskoj i na Kosovu.
 
Istina je da je u Hrvatskoj u 20. stoljeću došlo do velikih političkih, kulturnih, društvenih i inih lomova. Išlo se iz jedne zablude u drugu, živjelo se pod srpskim terorom, zemlja je 1941. ne htijući upala u ratni žrvanj, da bi se 1945. uspostavio totalitaristički poredak koji je trajao do 1990. U svim ovim razdobljima događale su se promjene koje su rezultirale krizama i nesigurnošću.
 
Jesu li ove nepovoljne pojave, koje su trajale desetljećima, proizvele današnje slabašno i letargično hrvatsko društvo, koje se u odlučujućim trenutcima bitke za hrvatsku državu 1990-ih godina pokazalo zdravim i zrelim građanskim društvom? Nekadašnji njezin jamac, čini se, mirno i bespomoćno promatra, ne samo jezično ocrnjivanje zemlje, nego puno više njezi-nu nutarnju eroziju. Samo toleriranje da joj zakleti protivnici nameću svoje lažne „vrijednosne kriterije“, davanje je legitimiteta politici koja svojata hrvatski teritorij, neprijateljski omalovažava hrvatski narod te blati temelje hrvatske državnosti.
 
Temeljni razlog postojanja pravne države je sadržan u njoj samoj, jer je ona jedna „smislena struktura“ čovjekova svijeta, koja jamči čovjeku sigurnost, respektira život i brine za dosljednu provedbu zako-na. Kad Peter von Matt, germanist, sveučilišni profesor emeritus i cijenjeni pisac, tvrdi da je „demokratska država najveća stečevina naše civilizacije“, on protuslovi svim hrvatskim i nehrvatskim analitičarima i kritičarima koji govore i pišu o „neuspjelom“ ili „promašenom projektu“ hrvatske države. Upravo je ostvarenje demokratske države, kao preduvjeta pravnoj državi, najveći uspjeh hrvatskoga naroda u 20. stoljeću. Hrvatska je životna zbilja, koja ipak nije najviše dobro (summum bonum) i nikad ne će biti najviše dobro, jer ta kvalifikacija nije ovdje na mjestu. U njezino ime nije prema tome dopušteno niti opravdivo činiti zločine.
 
Ona je suverena država u kojoj vlada pluralnost mišljenjai shvaćanja, a rezignacija ili svejednost je bez daljnjega njezina najveća opasnost. Suverenitet označuje postojani i trajan sadržaj države, ono što čini njezin identitet i kontinuitet u vremenu, usprkos promjenjivim okolnostima. Za razliku od klasičnoga koncepta suvereniteta, stručnjaci danas govore o narodnom suverenitetu koji je zamišljen odozdo prema gore.
 
U društvu, kojim vladaju nepremostivi antagonizmi i u kojem ne postoji mini-malna suglasnost oko vrijednosti kao što su pravna država, sloboda, demokracija, višestranačje, antitotalitarizam, teško je naći zajednički nazivnik za proturječja glede zbivanja u Drugome svjetskom ratu, a i u obrambenom Domovinskom ratu. Ustaše su se borile za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Partizani i/ili komunisti su se borili za Jugoslaviju kojom su zavladali sami pod nedemokratskom komunističkom vlašću. Ustaše su bile pod kontrolom strane sile nacionalsocijalista, a komunisti pod kontrolom strane boljševičke sile. I jedni i drugi su činili zločine. Komunisti su u tome krvavom obračunu pobijedili i, nakon što je rat završen, nastavili klati, ubijati, progoniti, izvlašćivati. Od 8. svibnja 1945. do 1990. godine komunistička tiranija je „oslobodila“ stotine tisuća Hrvata života, zdravlja, slobode i imovine.
 
Hannah Arendt tvrdi da postoji radikalno zlo, ali ne postoji radikalno dobro. Radikalno zlo nastaje uvijek, tvrdi ona, kad se želi postići radikalno dobro neovisno o ljudima i odnosima koji među njima vladaju. Očito je da čovjekov svijet postaje gorim kad se u korist „dobre svrhe“ (primjerice marksističke utopije) čine zločini, nastavlja Arendt. Presudno zlo komunizma ne leži u utopijskoj budućoj svrsi, već u sredstvima koja se koriste u tu svrhu. Drugim riječima, bit totalitarnog boljševizma sastoji se u njegovim dnevnopolitičkim akcijama, a ne u jednom od zasebnih ciljeva. I tko kopira ta sredstva, pa i u ime drukčije ideološke svrhe, služi totalitarnoj politici.
 
Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, rasprostranio se nonšalantni pristup baštini komunističke ideologije i diktature. Ljudi su patili od komunističkog despotizma, ali je danas znanje o tome vrlo ograničeno. S obzirom na to da je holokaust bio singularni nacistički zločin nad Židovima, sasvim je opravdana javna osuda nacionalsocijalističkih zločina. Ali jedna trivijalnost s Titovim brodom ili sličnim epizodama ne opravdava da se žrtve komunističke diktature od Staljina do Tita smatraju manje važnima ili pak zanemaruju. Ipak se radi o 100-tinjak milijuna ljudskih života žrtvovanih u korist utopijske ideologije, što je jedinstven slučaj u povijesti ljudskoga roda! To doprinosi kulturi ignorancije, neznanja i relativizacije koja podjednako koristi ideolozima, oportunistima, demagozima i nemarnim novinarima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Subota, 19/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1373 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević