Get Adobe Flash player

KORISTI I ŠTETE OD IZABRANE AKTIVNOSTI

 
 
Športovi su nastali posljedicom različitih ljudskih sposobnosti i uvjeta u kojima su "te" sposobnosti provjeravane nadmetanjima i pravilima koja su ih utvrđivali prvo organizatori, a kasnije sportske asocijacije. Zbog toga imamo brojne sportove i njihove discipline. Budući da smo ustanovili da nema apsolutne koristi, niti ima apsolutne štete od neke aktivnosti, jednako tomu ne možemo tvrditi da ima dobrih i loših športova. Da postoje granice što dijele korist i štetu od bavljenja športom najviše su potvrdili vrhunski športaši i druge osobe koje su prihvatile veliki volumen treninga kao način provođenja slobodnog vremena. Tipične ozljede u nekim sportovima su donedavna pripisivane športu, a danas je jasno da su ozljede posljedica što je izazvana morfološkim ili - funkcionalnim nedostacima športaša i sama činjenica da se u nekim športovima težište naprezanja prenosi na slaba mjesta nekog športaša.
Slikovni rezultat za Man, sport, health, activity
Je li neki šport primjeren nekom športašu najčešće ovisi o stanju zdravlja sportaša za odabrani sport. Bezrazložno je tvrditi da postoje dobri i loši sportovi. Oni doista mogu biti i dobri i loši! Pitanje je samo u odnosu na što? Kolikogod se netko trudio objasniti da je plivanje korisno i preporučljivo za tjelesni razvoj, osobama koje imaju problema s dišnim sustavom ili su sklone oboljenjima ušne šupljine, plivanje će donijeti više štete od očekivane koristi. Još je neuvjerljivije proglašavati atletiku ili gimnastiku bazičnim sportovima, a da pri tome još nitko nije uspio objasniti što je to u njima bazično? Je li to bacanje diska, preskakanje kozlića, trčanje maratona, skok u vis ili je to vježbanje na ručama? Djeca i ljudi se obično opredjeljuju za sportove u kojima mogu biti uspješni, što je posljedica njihove obdarenosti koja u istoj djelatnosti (športu) može imati različite stvaralačke razine. Budući da put k uspjehu ima izazov ako rad i naprezanje nudi ugodne emocije neki ljudi zato što su uspjeli u nekom športu postići svoju popularnost i respekt javnosti, a prije svega tiska, počinju svoja iskustva i osobne emocije nuditi kao "životnu formulu". Na svu sreću čovjekova priroda se brani nad nasiljem različitim mehanizmima otpora, pa su štete od agresivnih teorija manje opasne no što bi to one mogle biti kad bi se striktno primjenjivale ili provodile.
 
Bavljenje športom i tjelesnim aktivnostima mora imati potvrdu subjektivnog zadovoljstva. Ako ono izostane onda je svaka aktivnost promašaj, jer se odvija zdravlju u inat. U tom smislu valjalo bi razlikovati aktivnosti koje se provode uz pomoć tjelovježbe i sporta u terapijske svrhe od aktivnosti s kojima čovjek tjelesno potvrđuje (kreira ili stvara) unutarnje vrijednosti. Trčanje zbog skidanja suvišnih kilograma pripada području terapije koja je uslijedila zbog činjenice da je osoba sklona ili je "oboljela" od gojaznosti. Jednako tomu usavršavanje oblika i funkcija ne možemo dovoditi u vezu sa zdravljem koje bi pridonijelo dužini životnog vijeka, već samo doprinos estetici ili radnim zahtjevima.
Na žalost, često se iz nekih praktičnih primjera izvlače krivi zaključci. Tako npr. ako neki šezdesetogodišnjak i još stariji čovjek koji je zbog svojeg javnog djelovanja popularan i uzgred se bavi nekim sportom, mnogi su skloni tu činjenicu pripisati bavljenju "tim" sportom. Pri takvim konstatacijama se očito zaboravlja da takve osobe nisu u javnosti zapažene i poznate zbog sporta, već zbog onoga u čemu su uspješni i zbog toga popularni. Napokon isto tako zapažamo sportaše. Ako netko od njih rado čita knjige, ide u kazalište ili dobro uči, ljudi su odmah skloni tu činjenicu njihove opće kulture ili sklonosti pripisati, recimo, čitanju knjiga. Naravno, ovim se ne želi podcijeniti činjenica, a još manje potreba, da čovjek uz svoje uže i vrhunske specijalizacije ne bi trebao uživati u nekim drugim općim ili kulturnim potrebama. Međutim, iz toga izvlačiti zaključke da im je ta zabava, hoby ili izazov čitanja pridonijeo sportskom uspjehu je krivo. Aktivnost je uvijek posljedica zdravlja i obdarenosti za koju je zdravlje usmjereno, a ne obrnuto!
Kao što zdravlje ocjenjujemo kvalitetom naslijeđenog biološkog materijala od kojeg smo građeni, tako i izbor sportova i aktivnosti ovisi o načinu života i o uvjetima koje život pruža. Samim tim izbor sportova za dijete i čovjeka nije samo ono što želimo već je i ono što čovjek objektivno može s obzirom na njegov podražaj ili onoliko koliko se može prilagoditi tjelesnom podražaju na koji organizam odgovara pozitivno ako pridonosi napretku, neutralno ako se održava u istom stanju i negativno ako se javljaju ozljede ili oboljenja. Najpopularnije rečeno, protiv negativnih utjecaja se organizam brani svojim mehanizmima tako što najčešće izaziva otpor. Nije "taj" otpor tipičan samo za sport. U ostalim nastavnim predmetima se javljaju isti otpori, ali se u ostalim predmetima školske nastave oni ocjenjuju nemarom, nedisciplinom i drugim intelektualnim otporima. Sport i tjelovježba imaju puno jaču signalizaciju. Pojava umora, želja za prekidom aktivnosti i drugi otpori znak su otpora nasilju nad čovjekovom biološkom naravi. Ako čovjek ne podlegne vegetativnoj cenzuri koja ga opominje na prekid treninga ili neke aktivnosti najčešće će se javiti ozljede u vidu mišićnih ozljeda (uganuća, pucanje mišića, pa čak i prijeloma).
 
Jaka volja i male sposobnosti
 
Priroda se sama brine da ozljedama ili bolestima osigura prisilni odmor osobama jake volje i malih mogućnosti. Utoliko je čudnija konstatacija da se tjelovježbom i sportom jačaju obrambeni mehanizmi organizma. Mikroorganizmi ne biraju osobu prema tjelesnom izgledu već ovisno o snazi obrambenih (imunoloških) sposobnosti vode "rat" u kojem pobjeđuju kad je "protivnik" najslabiji.
Potpuno je krivo uvjeravanje, mada rasprostranjeno, da vježbom utječemo na jačanje zdravlja. Vježbanjem osiguravamo potpuniju ventilaciju pluća, bolje prokrvavljenim mišicama, pospješujemo metaboličke procese i eliminiranje štetnih tvari ili metaboličkog otpada. Utoliko bi se više valjalo zamisliti nad nastavom u školi ili treningom u higijenski neprimjerenim uvjetima u koje spadaju improvizoriji koji su proizvod tobožnje mašte nastavnika kad od učionice pravi sportsku dvoranu ili trenera koji trening provodi u zagušljivom prostoru u kakav se, često, smještaju teretane.
Svako vježbanje (trening na granicama fizioloških mogućnosti) iscrpljuje energiju istim fiziološkim mehanizmima. Ono po čemu se razlikuju rekreativci od vrhunskih sportaša je samo u kapacitetima i u tehničkoj izvedbi. Riječ je o tomu da i rekreativci u svojim tjelesnim naprezanjima, pa makar oni bili i jednom tjedno, daju svoje maksimume, ali njihova ostvarenja su minimalna za razliku od vrhunskih sportaša. Stoga je u izboru sportova bitna mjera, a ne aktivnost ili izbor ovog ili onog sporta.
Tjelesna vježba i sportovi su korisni u mjeri koja pridonosi čovjekovim (djetetovim) prirodnim sklonostima ili obdarenosti za nešto. Nekima će odgovarati gimnastika, a drugima atletika ili neka sportska igra, dok će se treći baviti jedrenjem, skijanjem ili veslanjem. Zbog individualnih razlika koje se očituju omjerima snage, brzine i izdržljivosti nemoguće je, bar za sad, ponuditi opću formulu vježbanja ili treniranja. Iznimka je samo primjerena onima koji su tehničkim uvjetima života i rada zanemarili bilo kakvo gibanje. Njima će koristiti svako gibanje, jer čovjek je stvoren u gibanju za gibanje i živjet će samo dok giba.
 
Kamo smjera sport?

 

Tehničke i tehnološke prednosti društvenog razvoja ne najavljuju svoje kritične crte koje bi nas upozorile da se zaustavimo u korištenju "prednosti" ili komfora koji nam se nudi pod imenom napretka ili suvremenosti. Kritične crte najčešće prepoznajemo krizom, osobnom dramom ili katastrofom poput one što se pojavila "kravljim ludilom" što je eufemizam za ljudsko ludilo s kojim upravlja pohlepa. Kao što suvremeni prijevoz, pored brzine i komfora, uključuje i rizik prometne nesreće tako i sport nosi svojom pojavnosti brojne rizike čije ćemo posljedice prepoznati kad na njih više nećemo moći utjecati.
Društvo koje je napustilo klasične oblike života i rada moralo bi napustiti iluzije da su tjelovježba i sport jedino utočište i oaza onoga što je civilizacija uništavala u prirodi i u čovjekovoj biološkoj naravi. Svaki, nazovimo ga, napredak ulazi ili se primjenjuje u sva područja života. Kad je design počeo plijeniti kupce roba i sportski su rekviziti dobili primamljive oblike i aerodinamične linije. Pojava sintetičkih materijala imala je golemu primjenu u izradi skija, čamaca, bicikla, motki za skakanje, podloga u dvoranama i sportskim terenima što je pridonijelo postizanju boljih rezultata. Rekorderi u prinosu žitarica koristili su se spektrom zaštitnih sredstava, a istodobno su povećali proizvodnju mesa uz pomoć anaboličkih steroida. Ta je činjenica ohrabrila sportaše u konzumiranju sintetskih hormona s kojima su započeli i sa sintetičkim bjelančevinama "obogaćivati" svoju dnevnu prehranu, a s njom su (uz trening) povećali mišićne mase koje su jamčile pomak granica i natjecateljskih izazova. Danas se uzimanje anaboličkih steroida, psihomimetika i drugih preparata već smatra prljavim dopingom ili zastarjelom metodom u postizanju vrhunskih rezultata. Ali ne zbog zaštite zdravlja sportaša već zbog doping kontrole koja je usavršila detekciju najmanjih tragova nedozvoljenih supstancija. U istoj mjeri s kojom se usavršavaju aparati i metode uz pomoć indikatora i reagensa, uporno se traže i koriste nove metode i supstancije za neutraliziranje nedozvoljenih sredstava. Sve to sliči "igri" carinika i krijumčara, a oprezniji ili suzdržaniji za javnost to zovu  igrom mašte i znanja. Samim tim, brojni su rekorderi postali oni sportaši koji su uspješno prošli Scilu natjecanja i Haribdu doping kontrole.
 
Faktori rizika - kako ih prepoznati i što znače?
 
Mogu li se danas ustanoviti faktori rizika? Odgovoriti na ovako postavljeno pitanje traži diskurs zbog činjenice da danas stvarno ne znamo što nas sve može iznenaditi u prehrani, u prometu, na radnom mjestu ili na sportskom treningu. Čovjek je kročio u, još do nedavna, nedovoljno poznati svijet molekula i tako spoznao da svijet podliježe mnoštvu daleko opasnijih "neprijatelja" od mikroorganizama što uvjetuju zarazne bolesti. Sve što danas rabi ili zlorabi tehnologija i njena industrijska proizvodnja hrane, lijekova, napitaka, odijevanja i, ukratko, svega i svačega, posljedica je sintagme: živjeti znači uspjeti u onome čime se bavimo još od razdoblja kad je trebalo preživjeti pa sve do ovog koje znači život u izobilju.
Budući da sportaši žive i rade u tehnološkom okruženju, a natjecanjima dolaze, češće od ostalih, u prigodu razmijeniti iskustva ili naprosto vidjeti prednosti konkurenata, logično je da su stavljeni pred brojne izazove svega onog što se sportom i uz sport događa, a događa se gotovo sve što je u najužoj vezi s materijalnim probicima i socijalnim pogodnostima. Stizanje do uspjeha najčešće se prepoznaje ignoriranjem pokušaja.
Život registrira i privilegira samo uspjeh pa makar on bio skuplji od samog života.
Sportaši zbog uspjeha lako prihvaćaju korištenje farmacijskih sredstava i drugih postupaka koji osiguravaju povećanje i bolje iskorištenje bioloških kapaciteta: srca, pluća, jetra, bubrega i drugih organa i njihovih sustavnih dijelova kako bi, ovisno o onome na što želi utjecati, uz primjenu hormona, psihomimetika, trankilizera, beta blokatora, auto transfuzije, masažom s eteričnim i drugim tvarima  ili postupcima udisanja negativno ioniziranog zraka postigli duži trening (veći volumen i intenzitet rada), a s njim i veću učinkovitost njegovih sumarnih utjecaja na sportski rezultat ili domet. Međutim sve spomenuto, i mnogo toga što nećemo spomenuti, nije proizvedeno zbog sporta ili zbog sportaša; oni su samo slijedili ono što društvo od njih očekuje. Opće je poznato da svako društvo od svojih članova očekuje uspjeh. To se očekuje i od hendikepiranih! Zato je i pitanje čovjekova zdravlja u kontekstu sporta daleko kompleksnije od načina kako mu se prilazi, recimo, posredstvom doping kontrole. Zašto ona nije postavljena i u druga područja života i rada, a osobito stvaralaštva? Ako bismo stvari htjeli postaviti na neku crtu normale onda je prekovremeni rad kao i žrtve u miru ili ratu posljedica manijakalnih šefova, rukovoditelja ili vojskovođa! Nisu li postavljene norme sportašima kao uvjet za pristup međunarodnim natjecanjima poziv na primjenu nedopuštenih sredstava? Može li se kugla baciti u atletici preko 18 metara, pretrčati 100 metara ispod 10 sekundi ili preplivati 1oo metara ispod 50 sekundi bez farmacijske pripomoći, pa makar se ta sredstva zvala metodom brzog oporavka između dva treninga. Dakle, nikad se ne postavljaju pitanja onima koji postavljaju norme. Ne samo u sportu već i u drugim stvaralačkim, proizvodnim ili političkim procesima ili zahtjevima. Riječ zlouporaba je svuda moguća i najčešće je prisutna, a samo je u sportu najgrotesknija zbog činjenice da lijek namijenjen bolesnima ili onima priključenim na umjetne organe kad ga zdravi koriste s boljim učincima doimaju se zlorabom.
 
Vrhunski sportaši

 

Kad je riječ o vrhunskim sportašima valja reći da njih ne karakterizira harmonija psihofizičkog razvoja, nego uska specijalizacija ili prilagodba oblika i funkcija jednostranog, ali zato maksimalnog učinka. Potpuno je krivo uvjerenje što se mnogi aspekti adaptacije svrstavaju u deformitete tijela. To je posljedica poimanja čovjeka kao simetričnog bića i vjerovanje u estetske kanone čovjekovih parnih organa. Kad bi se takvog poimanja striktno držali liječnici, onda ne bi mogli niti jednog čovjeka proglasiti normalnim. Budući da je riječ o adaptaciji primjerenoj većoj učinkovitosti sasvim je normalno što je jedna ruka ili noga razvijenija ili je pak dio unutarnjih organa više ili manje asimetričan što jednako ovisi funkciji uvjetovanoj boljom opskrbom nekog organa krvlju ili živčanim podražajima. Čak ni sva ravna stopala ne bismo mogli označiti deformitetima tijela, jer su mnoga od njih adaptirana ergonomskim zahtjevima racionalizacije energije, koja čovjeku nedostaje za biološke procese, kao što društvu nedostaje za gospodarske procese.
Sportaši se svojim zdravljem razlikuju od drugih ljudi ili u drugim djelatnostima i zanimanjima, tako što im je zdravlje temeljni uvjet da bi se mogli baviti izabranim sportom s vrhunskim zahtjevima, dok su za pisanje potrebne sasvim druge sposobnosti. Svi ljudi koji nadilaze prosjek "morali" su svoje opće sposobnosti ili opće obrazovanje staviti u službu specifičnih, ali zato osjetljivijih i na podražaj odgovornijih sposobnosti. Zbog toga je veza između sporta i zdravlja uzajamna, pa se ljudi u izboru sportova i dometa odlučuju i primjećuju kad zdravlje podražava aktivnost. Najvjerojatnije se zbog toga manje zamjećuju osobe višestranih sposobnosti, jer se samo jednostranost diže izvan prosjeka određujući tako, s vremena na vrijeme, granice za one koji će ih slijediti namjerom da ih premaše, ponekad, i po cijeni osobnog zdravlja.
Popularno rečeno: zdravlje je u funkciji razvoja, a to znači da zdravlje valja čuvati kako bi razvoj bio uspješniji ili rasipati ga ako osoba želi biti uspješna.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Željko Mataja

Afirmacija hrvatske države

 
 
“Samo najgluplja telad sama biraju svog mesara”
(njemačka izreka)
 
U svom prvijencu romanu „Die Nachkommende” (Potomkinja), Berlin, 2019., Ivna Žic, kazališna redateljica i pisac s adresama u Zürichu i Beču, posreduje autentičan pogled na Hrvatsku iz perspektive osobe koja je odrasla u inozemstvu, ali nikad nije odustala od domovine svojih predaka.
https://images-na.ssl-images-amazon.com/images/I/41oIpjZSqpL._SY445_QL70_ML2_.jpg
„U zidovima ožiljci, razapeta mreža nad gradom prepunim pretresa koji se preklapaju, koji se upisuju u zidove stanova koji ih pokušavaju izdržati, ožiljci sustava i ustava koji su izgrađeni i izbrisani, ti zidovi ostaju, što je češće moguće započnite od početka, sve dok pukotine u zidovima kuća ne sruše kuće, ožiljak u svakom zidu, u svakom ožiljku stara riječ, stara imena, stari prsti koji su klizili duž zidova, pamti ostatak jedva čujni šapat između prozora, škripanje parketa, zatvaranje vrata koja su toliko puta zatvorena, svaki put drugim rukama, koje su zatvarale mesingane gumbe kao svoje vlasništvo, ožiljci se mogu lako prebojiti, prozori obnoviti, izmijeniti kvake na vratima do sljedećeg prijeloma, zamisli da si rođena u kraljevini, odrasla u vazalnoj državi, studirala u socijalističkoj republici, pila, udala se, doživjela još jedan rat i još jednu promjenu, sve opet drukčije. Ili slično. Samo stanovi ostaju i zrcale se, iznova i iznova, ništa više, ništa više od toga, nisam u dobrom stanju, rođena sam, umrla, još uvijek ovdje. Ne mora se kretati. Kućama je svejedno. One uzimaju ono što dolazi. Stanari i vladari, rat i mir. Kuće nose ožiljke vremena, a stanovi imaju privatne rane. Djed je vidio kako granice na Balkanu ponovno dolaze i odlaze. Potomkinja je lebdeći proces sjećanja i vruće, slikovito prisustvo.“
 
Zamagljena je Hrvatska, čije se ime u knjizi jedanput spomenu, i treba je osvijetliti. Afirmirati. Ponekad se dogode i čudesa u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj, nakon što je iščezao strah. Nitko nije, naime, uspio tako temeljito dešifrirati dramu “Hrvatski Faust” kao sam njezin autor. Slobodan Šnajder priznaje hrvatskoj javnosti: „Sve dok nisam počeo istraživati za ‘Doba mjedi’, mislio sam da je hrvatska povijest najgora na svijetu. Ako to ikoga ovdje može utješiti, Poljaci su, sve do novijeg doba, lošije prošli, valjda najlošije, a kandidata za tu titulu u kategoriji ‘najgora povijest’ u Europi ima mnogo.“ (Obzor, 2. 11. 2019.)
Vrijeme je da se hrvatska politika kloni „lingvističkih smicalica“ koje zamagljuju stvarnost. Hrvati moraju konačno početi razvijati svijest da o njima samima ovisi njihova sudbina i sudbina njihove države. Žele li spasiti svoju državu, Hrvati se moraju radikalno promijeniti. Sva demokratska sredstva drže u svojim rukama. Valja dovesti na vlast ljude koji će ponosni biti na svoju državu, zračiti novu energiju, znanje i patos, te ignorirati opskurne ponude „srpskoga ključa“, a znati poštivati lojalne ljude srpske manjine i pružiti im sve uvjete za život kao i domaćim Hrvatima.
Do sada smo imali više vlast u Hrvatskoj nego hrvatsku vlast, koja je bila okrenuta s leđima u budućnost, licem u prošlost, odsad treba okrenuti pogled budućnosti, a leđa prošlosti. Moderni um raduje se budućim danima, gleda naprijed, nada se boljim vremenima i osluškuje prošlost.
 
Hrvati moraju početi pisati povijest i afirmirati Hrvatsku sa stajališta hrvatskih interesa, a ne jugoslavenskih. Opravdani cilj hrvatskoga naroda je bio ostvarenje svoje samostalne države. Da se ta ideja suprotstavlja ideji jugoslavenske države, ne mijenja ništa na stvari.
Amos Oz i njegova kći Fania Oz-Salzberger napisali su zajedno, kao sekularni Židovi, kako to sami naglašavaju, knjigu „Juden und Worte“ (Židovi i riječi), Berlin, 2013. U njoj stoji sljedeća mudrost: „Židovi imaju poseban odnos prema riječima. Riječi su postale tekstovi. Ono što je objavljeno postalo je vječno.“ Ne podsjeća li nas ova tvrdnja na onu staru latinsku verba volant, scripta manent (riječi lete, a ono što je napisano ostaje). Da bi se to promijenilo, javnost treba obrazovati. Nedostatak osnovnog znanja nije automatski protuhrvatstvo. Zato je važno razmišljati, govoriti, pisati i djelovati na vjerodostojan i argumentiran način.
Ne snosimo li dio odgovornosti, ako šutimo ili ne pružamo publicistima i znan-stvenicima diljem svijeta mogućnost da pročitaju hrvatsku povijest, pisanu onako kako prosvijećeni zapadnoeuropski narodi pišu svoju povijest iz vlastite perspektive. To djelo treba obuhvatiti političku, kulturnu i gospodarsku povijest, prevedenu na sve važnije strane jezike. Osim toga, nova hrvatska vlast bi trebala, umjesto financiranja protuhrvatskih organizacija, iz proračuna odvojiti novac za istraživanje jasenovačkoga slučaja i sve dokumente prezentirati svjetskoj javnosti. Ako se već trebamo kajati, onda za ona nedjela koja su naši pretci počinili.
 
Mi smo nacija s daleko više povijesti nego geografije. Naša imena, riječi, koncepti i predodžbe pojavljuju se danas posvuda u svijetu. Čini se da smo posvuda ostavili pokoji trag. Dijelimo širi pogled na hrvatsku povijest, ne kao neku usku agendu nego kao višeslojnu i raznoliku riznicu ljudskih glasova kroz koje uzduž i poprijeko prolaze konstante od velikoga značenja. Bogatstvo kulturne raznolikosti, koja uključuju i religiju, valja na znan način prezentirati svijetu. Hrvatska srednjovjekovna etnolingvokulturna i duhovna baština je, prema Stjepanu Krasiću, tropismena i trojezična. Hrvati su sve do 16. st. imali tri različita narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko i tri različita pisma: glagoljicu, latinicu i ćirilicu.
 
Višepismena i višejezična hrvatska etnolingvokultura odigrala je važnu ulogu u povijesti hrvatskoga naroda. Novo samopouzdanje Hrvata diljem svijeta moguće je jer postoji HRVATSKA DRŽAVA. Hrvati više ne ovise o milosti Beograda za ulazak u zemlju i izlazak iz nje. U tom se smislu jugoslavenstvo Hrvata više ne tiče. To je problem Srba koji se u prvom redu osjećaju oštećenima, čak se i demontiraju jugoslavenstvom. To je epidemija za koju mi nismo nadležni, a preduvjet za izlječ-nje te bolesti je točna dijagnoza.
 
Na pravima utemeljena, suvremena, demokratska država je obvezna jamčiti vrijednosti i norme (ljudska prava, jednakost građana, osobna autonomija) koje spadaju u univerzalne vrijednosti. Međutim, ključna točka je da ovo vrijedi glede stanovitih zahtjeva samo dotle, dok time nije načelno ugrožen državni poredak kao takav, sigurnost i sloboda njezinih građana. Nijedna država nije obvezna napustiti pravo na samoodređenje ili na suverenost. Tko ubacuje u igru opravdanje stanovitih postupaka „iz razloga opstanka države“ ili da to odgovara „volji naroda“, poziva se naposljetku na međunarodno pravo. Stoga upućujemo poziv na razum u duhu Immanuela Kanta: „Imaj hrabrosti poslužiti se svojim razumom!“ ili u duhu stare latinske poruke “Sapere aude” – Odvaži se biti mudar!
 
(Svršetak)
 

Tihomir Nuić, Politički zatvorenik, br. 281., listopad/studeni/prosinac 2019.

ZDRAVLJE I ŠPORT

 
 
Spoznajama bioloških disciplina, a osobito napretkom molekularne biologije, u kojima je genetika zauzela primarno mjesto, danas pouzdano možemo reći da je zdravlje neka vrst biološke tvorevine svakog čovjeka kao posljedica što nastaje ruletom (kromosoma) nasljednih vrijednosti oba roditelja i njihovih predaka. Da bi poimanje zdravlja bilo potpunije i shvatljivo onima koji nemaju dovoljno znanja iz područja biologije i kojima pozivanje na kromosome ništa ne znači, poslužimo se analogijom zidanja kuće za koju je potreban građevinski materijal, a ne biološki što ovisi o kromosomima. Budući da kuća može biti sazidana od različitih materijala: cigle, drveta, crijepa, pijeska, vapna i drugog materijala različite kakvoće, tako i izvedene instalacije za vodu, struju, telefoniju i kanalizaciju mogu biti bolje ili lošije kvalitete, ali i izvedbe. Vijek trajanja kuće ne će ovisiti samo o kvaliteti cigle ili crijepa, već i o instalacijama ili o drugim slabim točkama koje se uredno ne održavaju ili su naprosto nepopravljive.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a1/1895_Auburn_-_Georgia_football_game_at_Piedmont_Park_in_Atlanta_Georgia.jpg
Kao što može prije vremena propasti kuća sazidana od najkvalitetnijeg materijala zbog loših instalacija, tako isto i čovjek može oboljeti ako ne raspolaže kvalitetnim obrambenim mehanizmima koji se, korištenjem bez obnavljanja, iscrpljuju preko mjere! Naravno, čovjek je kompleksnije građe od zidane zgrade. No, iz svakodnevnog života znamo da mnogi ne pušaći mogu oboljeti od jetra, baš kao što neki konzumirajući neumjerene količine alkohola mogu imati zdravu jetru i razboljeti se zbog pluća. Baš kao i zidana građevina i čovjek ima svoj biološki vijek koji je ovisan o kvaliteti stanica pojedinih tkiva ili njihovih organa u cjelini, ali i o utjecajima kojima su organi i njihovi sustavi izloženi u životu i radu.
Definicija zdravlja što ju je dala Međunarodna zdravstvena organizacija (Vidi: Enciklopedija JLZ)) previše je opća da bi se mogla odbaciti i premalo određena da bi se zdravlje moglo prepoznati!
Apsolutno je krivo temeljem zdravlja sportaša izvlačiti opći zaključak da športašima njihove aktivnosti same po sebi donose zdravlje. Naprotiv! Njima je njihovo zdravlje, odnosno njihov dobar biološki materijal dao odgovarajuće prednosti u izlaganju naprezanjima koja su odlučujuća za bavljenje sportom. Međutim, nije u pitanju samo sport. Kod ljudi koji su skloni pretjeranom jelu, piću ili pušenju i unatoč tomu imaju odgovarajuću vitalnost koju mogu zahvaliti biološkom materijalu njihovih organa koji su adaptirani na proliferaciju štetnih utjecaja, pa zbog toga doživljavaju duboku i vitalnu starost, pa čak i političku zrelost ili znanstvenu relevantnost. Naravno, nitko nema namjeru tvrditi da sve što je označeno štetnim pridonosi duljem ili kvalitetnijem životu. Riječ je o tomu da čovjek ima različite i specifične pojedine organe i njihove sustave, kao i sposobnosti prilagodbe. U životu čovjeka, najjednostavnije rečeno, ne postoji ništa što bi se moglo označiti apsolutno korisnim, niti ima nečega što bi se moglo označiti apsolutno štetnim. Međutim, sasvim je drugo pitanje koje traži odgovor o granici koja svakom pojedincu dijeli korist i štetu od jela i pića, hodanja i trčanja, rada i odmora i da ne nabrajamo pojave i posljedice? Odgovor na ovako postavljeno pitanje ima svaki čovjek za sebe u ovisnosti njegova genetičkog testamenta s kojim je naslijedio mogućnosti i posljedice kad prevrši mjeru u jelu, trčanju i radu. Uzroci su isti, ali su posljedice različite. Zbog svega toga je krivo postaviti pitanje: jesu li sportaši zdravi ljudi? Njima je baš njihovo zdravlje omogućilo bavljenje izabranim tjelesnim ili sportskim aktivnostima!
 
Športaši koji postižu vrhunske sportske rezultate imaju iznimno zdravlje i disciplinu življenja u zahtjevnim higijenskim uvjetima da bi se mogli prilagoditi dnevnim, tjednim, mjesečnim, godišnjim i višegodišnjim naprezanjima na granicama fizioloških mogućnosti. Ne samo u sportu, već i u drugim područjima života i rada ljudima njihovo zdravlje ili bolje rečeno neke biološke vrijednosti materijala od kojeg su "zidani" pridonose da svoje zdravlje mogu staviti u službu prilagođavanja različitim naprezanjima, izazovima ili odolijevanju stresova. Ne samo u radnim zahtjevima, već i u uživanjima!
Sa stajališta općeg zdravlja sva zanimanja i djelatnosti imaju neke od štetnih utjecaja, a čovjek ovisno o svojem stanju zdravlja svojih organa ili psihe može više ili manje odoljeti (prilagoditi se) štetnim utjecajima. Zamislimo jednog profesionalnog vozača koji za volanom dočeka mirovinu i vrhunskog veslača koji samo za desetak godina veslanja ima energijski i statički utjecaj na kralježnicu koji bi odgovarao profesionalnom radnom vijeku vozača. Zamislimo ili pretpostavimo bilo koju profesiju i vidjet ćemo da je uvijek u pitanju čovjek, njegove sposobnosti i njegovo zdravlje, a ne aktivnost sama po sebi.
Ozljede ili oboljenja uvijek su prisutna kao posljedica slabih ili najslabijih karika u lancu zdravlja, a od kad se u sport uvukla i farmacijska proteza kao nadomjestak biološkim nedostacima bolest ili ozljeda sportaša se samo odgađa, ali se zacijelo ne liječi upotrebom lijekova. Dakle, zdravlje nije samo odsustvo bolesti već je neka vrst vrijednosti biološkog materijala čovjekovih stanica i organa koji imaju svoj vijek trajanja. Zato, čovjek čim se rodi počinje trošiti, u nekom smislu, svoje zdravlje. Zato je svaki razgovor o sportu i zdravlju na krivom kolosijeku ako netko misli da se zdravlje posredstvom sporta može jačati.
 
Znanstveno je utemeljen samo onaj razgovor koji polazi od tjelesne vježbe i športa koji pridonosi tjelesnom razvoju i funkcioniranju organizma koji može biti u razvoju, u održavanju dosegnutog razvoja ili u čuvanju njegove regresije. Napokon, bjelodano je jasno da svaka ozljeda, bolest ili oboljenje zaustavlja dio čovjekova razvoja ili napretka, a posljedica je toga da se čovjek nema paralelni razvoj tjelesnih i drugih sposobnosti.
Vezu između športa i zdravlja određuje uvijek sportaš - dakle čovjek! Onoliko koliko je čovjek, dakle sportaš zdrav - toliko je i veza između športa i zdravlja korisna ili štetna. Uostalom, ta veza je posve ista u bilo kojoj ljudskoj djelatnosti ili zanimanju. Razlika je samo u karakteru ozljeda koje u sportu zovemo športskim ozljedama, a u ostalim djelatnostima profesionalnim bolestima.
 
(Nastavak slijedi)
 

Željko Mataja

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 07/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1115 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević