Žigmanov sve što vrijedi, a njemu smeta, omalovažava, a ono što ne vrijedi veliča

 
 
Od početka svog društvenog angažmana Tomislav Žigmanov cijelo vrijeme radi jedino na svom osobnom veličanju i osobnoj koristi, koristeći pritom svoj izrazito privilegirani položaj do kojeg je došao manipulacijama, prevarama, plagijatima i lažima (dovoljno je pročitati knjigu Antonije Čote „Gola istina“ i „Otvoreno pismo Tomislavu Žigmanovu“ Slavena Bačića). Iako je izabrao teren na kojem može najbolje manipulirati (i zarađivati) ovaj manipulant nema vizionarske sposobnosti i sve što radi je promašaj i na kraju je osuđeno na propast.
Nažalost, kao taj dobar teren Žigmanov je odabrao 57.900 Hrvata u Republici Srbiji, jer su oni, prije svega, okupirani svojom egzistencijom te ih politika, pa i kultura, ne interesira previše. Inače dezorijentirane i nedovoljno informirane ovdašnje Hrvate Žigmanov preko svojih „hrvatskih“ medija i dalje drži u neznanju i neobavještenosti i na taj način je lako uzurpirao sva ta ključna mjesta.
M A N I P U L A N T
Dobar teren za manipulaciju su i Bunjevci u Vojvodini (isključivo govorim o tom prostoru) što Žigmanov također koristi. Naime, Bunjevci se ovdje nisu nikada jasno izjašnjavali kao Hrvati, a danas su poseban narod i po službenom popisu ih ima 16.706. Oni kažu da sa Hrvatima nemaju nikakve veze i za Žigmanova su to „loši Bunjevci“, a od ostataka loših Bunjevaca Žigmanov pravi skupinu „bunjevačkih Hrvata“, za koje ne možemo nikako znati koliko ih ima, jer pri nacionalnom izjašnjavanju ta odrednica ne postoji, ali za Žigmanova su to  “dobri Bunjevci“!
Mi srijemski Hrvati ne možemo ni po čemu razlikovati loše od dobrih Bunjevaca, osim da im vjerujemo na riječ, a to je, pokazalo se sto godina unazad, vrlo riskantno po nas!
 
Dobar teren za manipuliranje je i administrativna odvojenost Vojvodine od Srbije i Žigmanov je predsjednik vojvođanske političke stranke i ravnatelj vojvođanskog zavoda za kulturu, čime je ogroman broj Hrvata isključen iz nadležnosti ovih tijela. To je očit dokaz da Žigmanova u suštini Hrvati uopće ne interesiraju! Sve krovne institucije Hrvata u Srbiji su u Subotici i na sva ključna mjesta u njima Žigmanov je postavio dobre Bunjevce. Dobrih Bunjevaca je izuzetno malo ali ta izrazita manjina vlada svim ovdašnjim Hrvatima i kod nje je sav novac koji pripada svim Hrvatima! Pritom Žigmanov sve što je bunjevačko (a i tu mi srijemski Hrvati ne razlikujemo što je od loših, a što od dobrih Bunjevaca) nameće cijeloj ovdašnjoj hrvatskoj zajednici, što je pogubno za njen identitet.
 
Za sve ove svoje manipulacije Žigmanov ima na raspolaganju oko milijun eura godišnje od poreskih obveznika iz Republike Hrvatske i Republike Srbije i oko sebe je okupio poltrone, mediokritete i ljude lošeg karaktera (kakav je i sam),  uglavnom iz redova dobrih Bunjevaca, te ih plaća tim novcem. Sve druge, koji posjeduju bilo koju dobru kvalitetu, ali ne misle kao on, smatra svojim suparnicima, progoniteljima i onima koji ugrožavaju njegov položaj Mesije. Tako u zadnje vrijeme pokazuje očite znake manije gonjenja.
 
Još jedan teren pogodan za manipulaciju je književnost, gdje je Žigmanov sebe (pod đermom u Đurđinu) proglasio jedinim živim velikanom vojvođanske književnosti u Hrvata. Posebice je poezija pogodna za manipulaciju, jer je običnom puku (naročito na na način kojim ju prezentira Žigmanov) „nedokučiva“! Pritom Žigmanov sve što vrijedi, a njemu smeta, omalovažava, a ono što ne vrijedi veliča. Stigao je dotle u svojoj beskrupuloznosti (i neznanju) da je plagijatoricu Ive Andrća i drugih naših velikih pjesnika, proglasio najboljom pjesnikinjom srijemskih Hrvata!!! Tako Žigmanov u politici i kulturi čini negativnu selekciju među ovdašnjim Hrvatima, a sebe stavlja u prvi plan, pri čemu ne bira sredstva! Kako to izgleda, od bezbroj primjera, evo samo nekoliko. „Najjači“ je, kako smo rekli,  kada je u pitanju poezija, upravo zato što je „nedokučiva“ najširem puku, te tako sebe predstavlja kao najvećeg i jedinog eksperta u toj oblasti! A kada smatra da netko imalo ugrožava njegovu veličinu obrušava se, ne samo na stihove dotičnog, nego i na njegovu ličnost kao čovjeka. Evo nekoliko od bezbroj primjera:
 
Primjer 1.
Knjigu „Vivisekcije književnosti“ (izdavač Istarski ogranak DHK Pula i Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice, 2018.) Žigmanov je napiso samo da bi sebe stavio među najveća imena vojvođanske književnosti, pri čemu dominiraju dobri Bunjevci, a gadno je ispljuvao loše Bunjevce!
Uz prethodni opis autora i njihovih djela na bunjevačkoj ikavici onih dobrih Bunjevaca (str. 49 -54), dodaje:
Nakon desetogodišnje stanke uslijedila je knjiga Tomislava Žigmanova „Bunjevački blus“, čije je prvo izdanje s 40 pjesama objavljeno u Subotici..., Žigmanovljev jezički minimalizam je posljedica oštre i, na momente, grube lirske refleksivnosti..., dakako, takav se pjesnički pristup ostvaruje uz problematiziranje iz povijesti nasljedovane kolektivne poputbine..., što u konačnici, primjerice u pjesništvu Tomislava Žigmanova, vrijedi kao stanoviti obračun s tim istim nasljeđem i pokušaj njegovog kritičkog prevrednovanja i reinterpretiranja iz perspektiva prijepora sadašnjosti i obzora budućnosti... (pored toga što običnom puku nije jasno o čemu se tu radi možda i samom Žigmanovu nije baš sve jasno, prim.a.)
Tako Žigmanov u ovoj knjizi piše o sebi (inače Žigmanov uglavnom piše o sebi), a u sljedećem poglavllju pljuje loše Bunjevce što pišu udžbenike na bunjevačkoj ikavici za djecu koja pohađaju nastavu na tom jeziku, posebice na Tomislava Kopunovića i njegove „pisme“ (na čitavih 20 strana, od str. 59 – 79). „Prikaz“ počinje sa:
Prizemnost, neinventivnost, vulgarizam, prostakluk...
Zatim:
Kako će učitelj/ica slikovito, koristeći eventualno i plastičnije sadržaje, dečku ili curici od 10 godina, pojasniti sliku stihovima iskazane radnje, a da se sam/a pri tom ne sablazni:
„Ladan vitar, a krv vrila,
U zagrljaj spoji tila,
Nesta riči, grlo suvo,
Samo nam se srce čulo...“
Posve neprimjeren i vulgarizirajući erotizam... – kaže Žigmanov.
Ili:
„Eno opet po rakiji tuku,
I svinjara svi za uvo vuku...“
Dosta raširen –kaže Žigmanov–alkohol i alkoholizam s porukama:
Gdje god noga Bunjevca kroči, tu se vino i rakija pije i toči! i
Bunjevci uvijek piju, pa gdjekad i nejač biju!
Riječju, u knjizi je skupljeno na jednom mjestu skoro sve najmračnije što čovjeku, pa makar on bio i Bunjevac, može pasti na pamet. Da čovjek ne povjeruje koliko gadosti na jednom mjestu!
Na kraju Žigmanov citira Josipa Vukovića Đidu:
Dok je Bunjevaca, bit će i volova! – i sada ne znamo je li Đido dobar ili loš Bunjevac!?
Žigmanovu su loši Bunjevci (i Kopilović) trn u oku jer imaju svoje institucije, svoj jezik, svoje škole, udžbenike, običaje, pjesme, ruvo i dr., te je nametanje bunjevštine svim Hrvatina u Srbiji veliki promašaj osuđen na propast, što Žigmanovu onemogućava širiti svoj biznis i na to polje.
 
Primjer 2.
Književni klub Hrvatskog kulturno-umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada je drugi trn u oku Tomislava Žigmnova, jer je postao hrvatska izdavačka kuća sa dvije kulturne manifestacije Hrvata na pokrajinskom nivou. Jedna je „Preprekovo proljeće“ sa svake godine novom zbirkom pjesama po raspisanom natječaju za autore iz čitave regije (i šire) i druga je „Preprekova jesen“ sa svake godine novom zbirkom kratkih priča po raspisanom natječaju za autore iz čitave regije (i šire). Pored toga ovaj Knjževni klub je pokrenuo Ediciju pjesnika članova kluba i Ediciju proznih pisaca članova Kluba. Inače članovi Kluba imaju preko pedeset svojih izdatih knjga, a Književni klub HKUPD „Stanislav Preprek“ nastupa samostalno na sajmovima knjiga u Novom Sadu i Beogradu i velika je konkurencija Žigmanovljevim izdavačkim kućama, ZKVH-a, u kojoj je on ravnatelj, i NIU „Hrvatska riječ“ u kojoj je Žigmanov predsjednik Izdavačkog odbora, a u kojima on i pravi najveći dio svog etnobiznisa.
Zato je, kao ravnatelj, uzurpirao portal ZKVH-a i na njemu napisao pamflet u kojem kaže da izdanja Književnog Kluba HKUPD „Stanislav Preprek“ valorizuju ljubitelji Vojislava Šešelja! Kao tadašnji voditelj Kluba na ovu monstruoznu i bolesnu klevetu napisao sam odgovor pod naslovom „Jad i bijeda Tomislava Žigmanova“, koji je u tri nastavka objavio Tjednik za kulturu, znanost i društvena pitanja „Hrvatski fokus“ iz Zagreba. Zbog tih članaka dao sam ostavku na mjesto voditelja Književnog kluba da se Žigmanov ne bi svetio cijelom Književnom klubu, budući da znam da je bolesno osvetoljubiv.
Žigmanov ima poseban odijum prema meni te da bi me diskreditirao napisao je „književnu kritiku“ moje zbirke pjesama „Salauka“, koja je (kritika) jedinstvena u svijetu! Žigmanov je opet izabrao poeziju, tada jedinu knjigu poezije od mojih desetak knjiga, jer je poezija za običan puk, kako smo rekli, „nedokučiva“, a on je tu ekspert! Iako i u vezi te zbirke pjesama imam pohvalne kritike niza kompetentnih ljudi, kao i za sva prozna dijela, Žigmanov kaže da cijelu zbirku treba spaliti!!!
A još u nastanku zbirke g-đa Jasna Melvinger je za nju odabrala 77 pjesama (imam pisani dokaz) i njena posvjeta tom prilikom (kolegi po književnom peru) mi je jedna od najdražih:
„Književnu kritiku“ moje zbirke pjesama „Salauka“ Žigmanov je objavio u svom Časopisu za književnost i umjetnost „Nova riječ“ br. 1-2 (proljeće-zima 2016.), čiji je glavni i odgovorni urednik. Da je „kritika“ ustvari njegova osveta zbog mojih otvorenih pisama o istinskom stanju u našoj hrvatskoj zajednici, a za koje je on isključivi krivac, vidi se iz onog što Žigmanov i sam kaže:
Ono što se objavljuje mora sadržati najminimalniju umjetničku relevantnost, što svega toga zastrašujuće i bolno izostaje u prvoj i jedinoj zbirci „pjesama“ izvjesnog pseudoničnog Branimira Tomlekina. U biti je riječ o Miroslavu Cakiću, osobe znane po tome što svoje uvelike praznoslovne uratke šalje diljem svijeta putem e-mailova, u kojima se bez ikakvih kompetencija i racionalnih uvida trapavo a strasno okomljuje na događaje i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini...
Ako je ono što pišem praznoslovno i trapavo, što je veliki Žigmanov uopće toliko okupran time i što ga toliko interesira moja zbirka bezvrjednih pjesama napisana na srpskom jeziku da je svoju „kritiku“ stavio u svoj stručni i uzvišeni časopis?!
Ali iz rakursa osvete, iako je većina pjesama vezana za Hrtkovce i bez ijedne je imalo proste riječi, Žigmanov pokušava cijelu zbirku proglasiti prostačkom i vulgarnom, što je „našao“ na dva mjesta:
Tako će o jednoj djevojci („Ta Nataša“) osjećajno razulareni lirski subjekt svijesti pozitivnu doživljajnost spram ženskog lirskog objekta na vulgarnu nedostojanstvenost, sve s uspredbon s konjom.... (čist promašaj, prim.a.)
Ili:
Istovrstan je pristup Tomlekina spram svojih najbližih u ozračju samo njemu znane intimnosti. U pjesmi „Kao da je juče bilo“ će, na začudno priprost način, opisati starenje svoje supruge... (ne radi se uopće o mojoj supruzi, prim.a.!!!)
Zasljepljen mržnjom prema meni Žigmanov ne zna niti pročitati moje stihove. Upravo za pjesmu „Kao da je jučer bilo“ Dragana Todoreskov, doktorica književnosti i književna kritičarka, u uvodu moje nove zbirke pjesama „Pjesme koje treba spaliti“, u kojoj je ova pjesma prevedena na hrvatski, kaže da je ona jedna od najuspjelijih pjesama u zbirci!
Žigmanovu je Književni klub HKUPD „Stanislav Preprek“ trn u oku jer zasjenjuje njegove „uspjehe“ u oblasti književnog stvaralaštva i izdavaštva te mu i on oduzima dio prostora za njegov etnobiznis, a mene ne može podnijeti jer unazad više godina govorim istinu o stanju u našoj zajednici. Još veća je mržnja Žigmanova prema meni zbog toga što sam preko svoje knjige „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“ došao do spoznaje da Žigmanov stalno potiskuje sve ono što autentično govori o stradanju srijemskih Hrvata devedesetih godina prošlog stoljeća!
 
Primjer 3. 
U svojoj nemoći Žigmanov se, uz dosadašnje bezobrazluke i vrijeđanja na moj račun u svojim Twitter priopćenjima, unazad nekoliko tjedana spustio na dno dna.
Naime, Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici dostavljene su 6. srpnja 2020. godine dvije moje knjige (po jedan primjerak) Otvorena pisma I i Otvorena pisma II u izdanju HKUPD „Stanislav Prteprek“ iz Novog Sada, sa kratkim prikazom, da bi ih Zavod stavio na svoj portal ovogodišnjih izdanja knjiga Hrvata u Vojvodini.
 
Umjesto toga od 26. kolovoza 2020. godine dobijam sa email adrese Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., od osobe koja ne želi da se predstavi, niz prostačkih prijetnji i poruka punih mržnje u namjeri da se ove knjige, kao i ja kao njihov autor, diskreditiraju.
Obzirom da je knjige Otvorena pisma I i Otvorena pisma II, koje govore o stanju u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici, do javljanja anonimne osobe posjedovao jedino Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, jasno je da iza ovog stoje djelatnici Zavoda (Žigmanov, Čeliković, Bako).
Na što liči ova anonimna „književna kritika“ dovoljno je citirati bilo koji pasus iz nje. Ne zna se koji je nebulozniji, nekulturniji i gluplji. Evo jednog iz posljednje anonimne poruke (sa slikom!):
 
Cakić kao dictator:
Što čitatelj više čita „Otvorena pisma I. – II.“ (2020.) Branimira Miroslava Cakića, sve manje vidi u njima satiričara, a sve više diktatora tipa Musolinija, Hitlera, Staljina, Franka...
           No vrijeme diktatora i frenetičnih masa je odavno prošlo, a Cakić je samo luđak, koji to nikako ne uviđa, ali, začudo, ipak nekako uspijeva umaknuti košulji bez rukava, što je samo po sebi fascinantno, čak i u Srbiji, gdje nije rijetkost viđati ljude njegovog profila na javnim mjestima i u medijima.
            Zaista idiotski fascinantno: puna Srbija likova na javnim mjestima i u medijima u košuljama bez rukava!!!
            Nažalost, sve ovo potječe iz samog vrha onih koji HRabro vode hrvatsku zajednicu u Republici Srbiji i možda im najviše pristaju košulje bez rukava kao, kako sami kažu, afirmirani modni detalj u Srbiji!
 

Miroslav Cakić, Novi Sad, 14. rujna 2020.

 

Tekstovi u rubrici GLEDIŠTA mišljenja su autora i ne moraju biti u skladu sa stajalištima Uredništva