Get Adobe Flash player
Opasno traćenje vremena

Opasno traćenje vremena

EU ciljano ispražnjava Hrvatsku za naseljavanje...

Podržali Istanbulsku, podržavaju i

Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

Popis HDZ-ovaca koji podržavaju »Globalni sažeti dogovor za sigurna...

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

Hrvatski sabor najodgovorniji za stanje u...

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Političko preživljavanje političkih zvijezda

Ne ostaju i ne opstaju najjači, nego...

Klasić, Stankovićev profesor

Klasić, Stankovićev profesor "istorije"

Suspendiran zbog ljubakanja sa studenticama, a na ispitima pita studente u...

  • Opasno traćenje vremena

    Opasno traćenje vremena

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:41
  • Podržali Istanbulsku, podržavaju i

    Podržali Istanbulsku, podržavaju i "seljenja"!

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 15:48
  • Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    Ovakav Sabor ruglo je Republike Hrvatske!

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:38
  • Političko preživljavanje političkih zvijezda

    Političko preživljavanje političkih zvijezda

    četvrtak, 15. studenoga 2018. 08:34
  • Klasić, Stankovićev profesor

    Klasić, Stankovićev profesor "istorije"

    srijeda, 14. studenoga 2018. 08:33

Na IEDC-Poslovnoj školi Bled predstavili utjecaj umjetne inteligencije na poslove, profesije i vođenje

 
 
"Rast tehnologije je eksponencijalan i bez ograničenja, uvijek postoje nove mogućnosti za još brži razvoj. Zato predviđamo smanjenje današnjih profesija, koje će postati drugačije u dobi interneta. Ne ćemo trebati niti želimo da liječnici, učitelji, arhitekti, odvjetnici, porezni savjetnici, svećenici, konzultanti i mnogi drugi rade na isti način kao u 20. stoljeću. Umjetna inteligencija nastavit će ometati naše živote i posao koji radimo. Ali tehnološki uređaji ne mogu zamijeniti ljudski rad", rekao je glavni govornik dr. Daniel Susskind sa Sveučilišta u Oxfordu.
https://www.si21.com/f/pics/Gospodarstvo/Dr._Daniel_Susskind_dr._Danica_Purg_in_minister_za_notranje_zadeve_Bostjan_Po_b.jpg
Središnja tema ovogodišnjeg foruma bila je umjetna inteligencija i vođenje. Glavni govornici prikazali su aktualne trendove i izazove s kojima se suočavaju tvrtke i njihovi vođe. Unatoč činjenici da umjetna inteligencija već komunicira s ljudima, u budućnosti će komunikacija biti još sofisticiranija. Ako tvrtke žele preživjeti, morat će se prilagoditi tehnološkom razvoju i uvesti odgovarajuća poboljšanja ili promjene. Sudionici foruma utvrdili su da je najveća promjena potrebna u razmišljanju. Ljudi se trebaju usredotočiti na problem koji pokušavamo riješiti. Na taj način, umjetna inteligencija može nam pomoći. Ne rješava moralno pitanje da li nam je potrebna automatizacija svega.
 
"U 21. stoljeću mnogi će stručnjaci biti zamijenjeni sa sve kompetentnijim sustavima. Pojavljuju se novi profili stručnjaka. Voditelji će se suočiti s novim izazovima, naime kako obrazovati nove generacije i kako ponovno obučavati starije ljude. Također će biti važno kako voditi brzo promjenjive, globalno integrirane, decentralizirane organizacije, uzimajući u obzir etičke izazove koje donosi doba umjetne inteligencije ", rekla je dr. Danica Purg, direktor i dekan IEDC-Poslovne škole Bled.
 
Promjene koje donosi umjetna inteligencija u vođenju i poslovanju razmatrali su stručnjaci za vodstvo prof. Pierre Casse i prof. Paul Claudel. Praktično iskustva predstavili su Frank Barz iz tvrtke T-Systems Multimedia Solutions GmbH (Deutsche Telekom) i Nicholas Zhang iz Huawei iz Kine.
 
Ovogodišnji forum bio je vrlo interaktivan. Stvorio je dobru priliku za goste da usporede svoje stavove i razmišljanja o daljnjem razvoju umjetne inteligencije i potrebi uključivanja vlade u potporu ovom razvoju.
 
Forumu je prisustvovalo preko 120 vrhunskih poslovnih rukovoditelja i vladinih predstavnika iz 20 zemalja.
 

Iva Eibel

Više nitko ne govori da će zbog recikliranja građani plaćati manje

 
 
Zna li se koliki je operativni trošak budućih Centara za gospodarenje otpadom? Sustav gospodarenja otpadom, koji podrazumijeva gradnju 11 Centara za gospodarenje otpadom, velik broj sortirnica, reciklažnih dvorišta te nabavu mnogo raznobojnih kanti za razdvajanje otpada i koji podrazumijeva da tako prikupljen otpad bude primjereno i oporabljen, povećat će značajno račune građanima, iako politika to uporno izbjegava priznati. "Računi će građanima u početku porasti, jer je uspostava sustava vrlo skupa, ali s vremenom će se troškovi smanjiti", rekao je Davor Vić iz Grupacije održavanja čistoće pri HGK na konferenciji o otpadu u organizaciji Poslovnog dnevnika.
http://images.energetika-net.com/media/article_images/big/img-6540-20140701125118770.jpg
Stručnjaci iz komunalnog sektora svjesni su da sustav koji se bazira na velikim Centrima nije optimalan ali s obzirom da odlagališta treba hitno zatvoriti, "smeće negdje mora završavati", iako se logično nameće pitanje plaćanja operativnih troškova budućih CGO-a u kojima bi trebalo biti sve manje, a ne sve više otpada. Struka smatra da ipak treba ići zacrtanim putem i u hodu optimirati postojeće projekte CGO-a, umjesto da se opet gubi vrijeme za razmatranje novih koncepata poput zero-waste, za koji drže da je dobra nadgradnja, ali u ovom trenu ne može biti baza, radi kompleksnosti i dugog roka implementacije. 
 
Hrvatska je u rujnu dobila rano upozorenje Europske Komisije za sektor gospodarenja otpadom jer proizlazi da ne znamo ni točan sastav otpada koji odlažemo, što je veliki problem, a izvjesno je da nećemo ni približno zadovoljiti ciljeve koji su vrlo visoko postavljeni, ali ostvarivi za zemlje koje desetke godina imaju uhodan sustav. Čelnik FZOEU-a Dubravko Ponoš kaže da je Hrvatska prekasno krenula, ali to ne stavlja na teret bivšim vladama, te da je neminovno da cijena zajednički prikupljenog otpada raste, a Fond do kraja godine mora potpisati ugovore za izgradnju CGO Bikarac i CGO Biljane Donje. Na kritike konzultanta Viktora Simončića da se nije znalo kakav je OPEX za CGO-e Marišćina i Kaštjun te pitanje zna li se kakav će biti za dva nova Centra, Ponoš je odgovorio da će te centre financirati Europska unija koja ne bi dala novac da sve podloge pa i investicijske studije, nisu napravljene i da se iz njih ne vidi korist. 
 
Iz diskusije se pokazalo da se zapravo ne zna koliko će sve to koštati građane! Komunalne tvrtke se već pitaju kakve će im to troškove donijeti, a slaba utjeha komunalcima trebala bi biti činjenica da nisu osnovane da stvaraju dobit već pružaju dobru uslugu građanima, što je rekao Ponoš. Branka Genzić Horvat iz udruge UZOR založila se za zero-waste koncept a protiv gradnje zagrebačkog Centra, ali nije artikulirala u čemu je problem s mogućnosti gradnje spalionice. Konzultant Simončić je naglasio da treba biti realan jer za nas u otpadu ne leži novac. Npr. trošak transporta stakla s Brača do Huma na Sutli košta tisuću eura po toni, rekao je. Gospodarenje otpadom po njemu ne bi trebalo biti isključivo tržišna kategorija, jer je to nerealno te bi država trebala preuzeti sufinanciranje zbrinjavanja posebnih kategorija otpada, kako bi građanima sustav mogao biti podnošljivih 1,5-2% kućnog budžeta mjesečno. Problem zbrinjavanja goriva iz otpada (RDF), koji je glavni proizvod CGO-a, i dalje je neriješen, a Simončić predlaže da ga HEP spaljuje u kogeneracijskim procesima.    
 

N. D., www.energetika-net.com

Prodali smo obiteljsku kuću i u njoj više ne možemo živjeti

 
 
Stoga što Vlada nailazi na široke otpore iz gotovo svih institucionalnih sektora, a nema potporu većine mladih, koji niti se protiv čega bune niti se za što zauzimaju, kriza neće završiti ranije. To nije nikakav pesimizam već čista matematika u sagledivom roku. Ivo Jakovljević, ekonomski stručnjak, kolumnist Novog lista i »dežurni katastrofičar«, kakvim ga mnogi nazivaju, iako se njegova predviđanja na koncu uvijek obistine, nakon 40 godina novinarskog staža odlazi u mirovinu. U intervjuu za novine, u kojima je, kaže, proveo najboljih 17 novinarskih godina, progovara o stanju u medijima, o utjecaju politike i oglašivača na slobodno novinarstvo, a – umjesto u kolumni »Ekonomski brevijar« – iznosi i nove prognoze o državnim financijama i o izgledima za izlazak iz već petogodišnje gospodarske depresije. 
Svaki optimizam reže u korijenu, jer, najavljuje, iz krize se najvjerojatnije nećemo izvući prije 2025. godine. Izvući se iz krize, podsjeća Jakovljević, znači ne samo dostići godišnji BDP iz 2008., nego početi ostvarivati stabilno visoke stope godišnjeg rasta BDP-a, više od 6-7 posto. 
https://pbs.twimg.com/profile_images/2878716402/0cd63b5a1621c2409c405545a53386ea_400x400.jpeg
• Iza vas je okruglih 40 godina novinarskoga staža. Kako gledate na svoju karijeru?
– Počeo sam honorarno raditi u Vjesniku 1973. godine, kad sam upisao treću godinu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, i otad sam u punom novinarskom pogonu. Prošao sam kroz četiri redakcije, od Vjesnika i Danasa, pa preko Slobodne Dalmacije, i ponovnog povratka u Vjesnik, da bih od 1996. godine radio u Novom listu. Mogu zaključiti da sam u svom novinarskom vijeku bio sretniji nego što sam u svim svojim mladalačkim planovima mogao i zamisliti. Jer, većinu od tih 40 godina bio sam sam sebi urednik, a ne pamtim da mi je itko ikada cenzurirao ili bitno mijenjao ijedan tekst, osim na bolje. Pogotovo u onim prvim godinama kad sam pekao zanat. Bilo je, dakako, i mučnih trenutaka i razdoblja, osobito iz vremena nasilnog gašenja Danasa, ili podjednako sirovog gašenja Kulušićeve Slobodne Dalmacije, i još mučnijih trenutaka iz rada u Vjesniku od 1993. do 1996. No, s prelaskom u Novi list, na poziv Veljka Vičevića, sve sam to mučno više-manje zaboravio, te doista uživao kroz svih 17 godina, radeći za – prema mojem mišljenju – najliberalniji i najkvalitetniji novinski medij u Hrvatskoj. 
  
• Imate li još žara za pisanjem ili se uistinu mislite odmarati i uživati u zasluženoj mirovini? 
– Kad sam bio 15-20 godina mlađi, nisam mogao niti zamisliti da ću, ako budem živ, raditi nakon 55. Mnogi su novinari u Vjesniku, ali i u ostalim medijima, ako su htjeli, tada odlazili u mirovinu i s 50, ili s 55 ili ekstremno tek sa 60 godina, s tim što zadnjih pet godina nisu imali obvezu pisanja. Dogurao sam bio nekako i do svoje 60., kad sam imao u planu da ću sigurno otići u mirovinu, ali onda se i to malo odužilo, pa sad mislim da je zaista pravi trenutak. Jer, ovo je godina u kojoj punim 40 godina novinarskog rada, koje se razdoblje slučajno podudarilo s vremenom u kojem je klasično novinsko novinarstvo doživjelo puni zamah i vrhunac, da bi sada, pod pritiskom dubokih i ubrzanih tehnoloških i tržišnih promjena ili nestajalo, ili igralo na još maglovitu kartu radikalnog restrukturiranja. 
 
• Znači, bježite na vrijeme?
Moglo bi se i tako zaključiti, iako ja, zbog godina, više nemam lošijeg izbora. Kao član aktualnog Titanika, na kojem je pripremljena samo jedna rasušena barka za spašavanje djece, žena i staraca, ja, evo, silazim u tu barku još pri punoj svijesti. No, novinarska strast ne odumire s godinama. Moje dvije najdraže aktivnosti su oduvijek bile čitati i pisati. Oči sam još koliko-toliko sačuvao, a za pisanje još imam jednu ideju. Riječ je o petoj knjizi iz mog šibenskog opusa, o šibenskom identitetu. Nakon Velikog rječnika šibenskih riči, Šibenskog teštamenta, Šibenske filozofije i Šibenske likaruše, planiram napisati završnu, petu knjigu, o šibenskoj politici. Ali, unatoč prikupljenoj građi, tu je još riječ o zecu koji je daleko i o ražnju kojeg nema, a možda ga nikad neće ni biti. 
  
• Kako gledate na novinarstvo nekoć i danas, kada i sami odlazak u mirovinu uspoređujete s bijegom s tonućeg broda?
– U doba socijalizma ja pamtim da nije bilo velikih ograničenja osim dva-tri: nisi smio ništa napisati protiv Tita, SUBNOR-a i Jugoslavije kao cjeline. Ali se moglo apsolutno sve drugo preispitivati, u čemu je u razmjerima Jugoslavije i istočne Europe prednjačio tjednik Danas, u kojem sam proveo pet najdramatičnijih godina svojeg novinarskog vijeka. Zato su mediji u 80-ima bili možda zanimljiviji nego unazad 15-ak godina, kad je Hrvatska bila na putu u Europsku uniju. Kod medija se početkom 1990-ih dogodila pozitivna pluralizacija, začinjena s malo pretvorbenog kriminala ili nasilja nad medijima, ali osnovni trend je bio da je stvoreno više punktova za iznošenje različitih viđenja istih stvari. No, i to se izvitoperilo. Danas, umjesto nekadašnjih unutarnjih ideoloških ograničenja, cenzura u medijima na nacionalnoj ili lokalnoj razini ide od interesa gole vlasti, te dioničara, kreditora i oglašivača, a u dijelu europskog ili vanjskopolitičkog sadržaja u krajnje žalosnom, kolonijalnom, papagajskom prepisivanju teza i fraza iz američkih, imperijalističkih medija. Zato se danas većinu novina u Hrvatskoj može pročitati za samo 10-15 minuta, s izuzecima nekih brojeva kada imaju poseban prilog, kao što Novi list ima subotnji prilog Pogled. 
 
• Mislite li da je upravo utjecaj politike i ogašivača te konstantno sužavanje prostora slobodnog novinarstva dovelo do srozavanja profesije?
– Motor medijskih kuća je stvaranje profita po svaku cijenu, te nezamjeranje onima koji su vlasnici medija ili vlasnici političkog ili sudbenog prostora, velikim korporacijama i oglašivačima, pa ponekad i lokalnoj ili europskoj mafiji. A, kako je politički prostor za pisanje sužen, onda se mediji okreću hiperprodukciji vijesti o nesrećama, patnjama, skandalima i sličnome. Većina ovih informacija danas stresne je prirode. Da bi se mediji prodali, oni u pretežnom dijelu svojeg sadržaja prodaju strah i paniku. Ako nema dovoljno mrtvih i velikih prijetećih nesreća, onda se od temperature od 35 stupnjeva pravi kataklizma. Sve je više i informacija o bolestima svih vrsta, koje su temelj za rastuću potražnju lijekova. Konzument mnogih medija trebao bi trkom otići na sistematski pregled svaki put nakon što pročita neke od novina, ili vidi neki od portala ili tv-kanala. Zato je glavni paradoks informacijske ere upravo u poplavi informacija, pred kojima ljudi, kao pred nekom elementarnom nepogodom, bježe u trivijalno. Pa je tako kraljevski unuk zvijezda dana za najšire mase, dok pravih informacija iz Hrvatske, o stanju u državi, a kamoli o stanju u Afganistanu, Iraku ili drugim djelovima svijeta, nema. 
  
• Kakvom predviđate budućnost tiskanih medija, hoće li izgubiti bitku pred internetskim portalima?
– Pojavom interneta i sužavanjem tržišta danas su tiskani mediji sve sitniji igrači. Vrijeme će učiniti svoje, da klasično novinarstvo kroz 5-10 godina ili nestane ili se prekomponira u okvirima hrvatskog nacionalnog tržišta u samo jedan ozbiljniji dnevni list i možda dva-tri tabloida za najširu i najmanje zahtjevnu publiku. Zato objektivno postoji potreba za jednim snažnim nacionalnim dnevnim novinskim medijem, koji će poštovati minimume medijske etike. Ali, bez okrupnjivanja medija, spasa im nema. Mediji se mogu sami udružiti i restrukturirati, što bi bilo najbolje, ali je najmanje vjerojatno zbog konkurencijskih interesa. Zato inicijativu može preuzeti i Vlada, i barem integrirati ostatke velikih i važnih informacijskih djelatnosti, koje su još u igri, od HRT-a, HINA-e, Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«, Narodnih novina, i stvoriti jaki informacijski konglomerat u državnom ili u javnom sektoru. No, vlast bi morala igrati fer igru. 
 
U nadstranačkom interesu, javnom, bilo bi da Hrvatska ima jake, umrežene multimedije, koji imaju visoki kredibilitet. Postojeći mediji, na koncu, mogu se okrupniti i oko neke velike inozemne kuće, ali onda se nećemo trebati čuditi tome što će oni biti poluga u jeftinom preuzimanju preostalih nekretnina i javnih poduzeća u Hrvatskoj, kad za to dođe vrijeme. Pa će novinari iz tih medija razvaljivati afere o Hrvatskim šumama, Hrvatskim vodama, lošem poslovanju HŽ-a, ne bi li mu oborili cijenu kako bi onda i taj ostatak prirodnih bogatstava i javnog sektora otklizio u velike europske poslovne mreže. Kao krajnju posljedicu imat ćemo pogled kroz prozor na Jadran, čije će najbolje uvale biti ograđene žicom i videokamerama, kao što će i medijski prostor biti ograđen brojnim žicama, iza kojih se čitatelji neće informirati, nego zatupljivati i inšempjavati na opće zadovoljstvo. 
 
• Vaša kolumna »Ekonomski brevijar«, za koju ste 2009. godine dobili i nagradu Hrvatskog novinarskog društva »Marija Jurić Zagorka«, prošla je od 1992. godine kroz tri redakcije: Vjesnik, Slobodnu Dalmaciju i Novi list. Tijekom godina došli ste na glas ekonomskog katastrofičara. Zamjeraju Vam da uvijek sve vidite crnim, no predvidjeli ste točno brojne događaje, od svrgavanja Sadama Husseina zbog nafte, te pada Miloševića u 100 dana, do gospodarske krize u kojoj se Hrvatska i dalje nalazi. U intervjuu koji smo radili 2009. godine vi ste kazali »ako Bog da, situacija bi se možda mogla početi popravljati tek za 3-4 godine, ali nećemo izići iz krize još dugo«. Koliko je crna trenutna gospodarska slika Hrvatske, bez ublažavanja?
– Gotovo sve se gospodarske referencije pogoršavaju i u petoj godini depresije. Zašto? Da bi bilo lakše shvatljivo, priču treba pojednostaviti. Ja sam uvijek nastojao samome sebi priču o hrvatskoj tranziciji usporediti s preobrazbom neke obiteljske kuće. Ta kuća ima vlasništvo, prihode, rashode, kredite i pozajmice drugima, svoje stanare. Kada je počela privatizacija u Hrvatskoj i to kroz gašenje velikih kompanija i prodaju najboljih kompanija strancima, a onda i prodaju banaka stranim bankama, ja sam to usporedio upravo s obiteljskom kućom. Kad netko proda svoju obiteljsku kuću, onda ne može očekivati da više u njoj spava, a niti da onome koji će u njoj živjeti i njome upravljati određuje što će kuhati, kako će živjeti, ponašati se, hoće li je prodati trećemu. Dogodilo se da su kod nas sve banke prodane strancima. Rasprodane su za jednu sedminu iznosa uloženog u njihovu sanaciju i to je još prikazano kao veliki uspjeh. Kod nas je država prodavala svoju imovinu, a istodobno se zadužila za potrošnju. To je isto kao da jedna obitelj proda svoju kuću i onda uđe u banku i još se zaduži do daske, pa nakon toga ode u prvu kockarnicu i gotovo sve prokarta. To se radilo sustavno skoro 20 godina i još se unaprijed postavilo glavne parametre ekonomske politike kao što je precijenjeni tečaj, tako da u startu gotovo sve uvozno bude jeftinije od domaćega. U tim okolnostima nema toga genijalca koji može spasiti jednu nacionalnu ekonomiju od bankrota bolnim mjerama na opće zadovoljstvo i u kratkom roku od desetak godina. 
  
• Prema vama, dakle, klizimo prema propasti? 
– Hrvatska je danas, iako je članica Europske unije – da se ne zavaravamo – u nerješivoj ekonomskoj situaciji. Rješenje bi bilo jedino u kontrapolitici, a to bi značilo nacionalizaciju strateških djelatnosti. To bi pravno bilo čak i moguće, jer bi se država mogla u mnogim spornim slučajevima pozvati na to da strani partneri nisu ispunili uvjete iz potpisanih privatizacijskih ugovora, a u krajnjoj nuždi bi mogla posegnuti i za revolucionarnim zakonodavstvom, pa sve što je od strateškog nacionalnog interesa također nacionalizirati. Bez imovine, bez vladanja nad glavnim potencijalima u gospodarstvu i financijama, nemoguće je voditi suverenu i prosperitetnu ekonomsku politiku. Ministar Slavko Linić ulaže ogromnu energiju samo da bi za početak naplatio ono što je trebalo biti naplaćeno, ali nailazi na masovne otpore. A gdje su onda tek ovakvi potezi, poput nacionalizacije, koji traže izuzetnu političku volju i suglasnost većine građana. Pitanje je želi li uopće kod nas većina građana da Vlada vodi jednu dugoročno razumnu politiku ili u našoj javnosti prevladava hajdučki mentalitet – naplatiti nekom prolaz, maznuti tuđe, izgraditi na divlje, zadužiti se pa što bude, odigrati s jednokratnim prihodima nešto na kladionici, pa kad se sve izgubi, ići na Markov trg prosvjedovati. 
 
• Što je temeljni potencijal koji država mora sačuvati, ili pokušati vratiti kroz, kako predlažete, nacionalizaciju?
– Ponajprije, u Hrvatskoj mora postojati jedna jaka državna izvozno-uvozna banka. Trebalo je Hrvatsku poštansku banku i Croatia Osiguranje spojiti sa HBOR-om i napraviti jaki konzorcij koji bi, ne poklanjao kredite, nego koji bi prije svega kreditirao izvoznike i domaću proizvodnju. To većina ovdašnjih banaka ne radi, pozivajući se na to da hrvatski izvoznici nisu konkurentni, da hrvatski mali poduzetnici nisu inovativni, te oni uglavnom kreditiraju uvoz automobila ili investicije njima umreženih stranih kompanija. Zato Hrvatska mora imati svoj jaki financijski kompleks. Osim u bankarskom sektoru, mjere te vrste bi trebalo provesti i u naftnoj industriji, jer tu se ne radi samo o zapuštanju dviju rafinerija, nego o bušotinama i nalazištima koja su pod kontrolom INA-e i koja ne bi smjela otklizati u većinsko mađarsko vlasništvo. Država mora preuzeti upravljačka prava u INA-i. Osim što se dio privatizacija može poništiti, jer sadašnji vlasnici ne ispunjavaju ugovorne obveze, ima u Hrvatskoj i još puno spornih privatizacija. Kriminal iz privatizacije ne zastarijeva i mnogo toga bi se sada moglo vratiti na početne pozicije, u državno vlasništvo. Sve to traži Vladu koja će vladati na dulji rok, jer to nije posao za mandate od 3-4 godine. 
 
• Koliko nas još kriznih godina čeka?
– Upravo zbog toga, što Vlada, koja nastoji uspostaviti europska pravila igre u hrvatskoj ekonomiji i pravosuđu, još nailazi na široke otpore iz gotovo svih institucionalnih sektora, a nema potporu većine mladih, koji – iako su u većini tehnološki višak – još se ni protiv čega ne bune, niti se za što žestoko zauzimaju, osim za estradu, ekonomska i socijalna kriza u Hrvatskoj ne će završiti prije 2025. godine. To nije nikakav pesimizam. To je čista matematika u sagledivom roku. 
 
• Hoćemo li ipak prije 2025. godine barem »prodisati«? Svakodnevno slušamo o blagodatima koje će nam donijeti članstvo u Europskoj uniji. 
– U ovih prvih pet godina ćemo sigurno imati više štete nego koristi. Ulazak u Europsku uniju će samo produbiti depresiju, jer mnoga hrvatska poduzeća nisu sposobna za žestoku tržišnu utakmicu ni u Europi, ni u Hrvatskoj. 
 
• Znači, mislite da će pozitivni efekti članstva izostati?
– BDP će se smanjiti i ove, a najvjerojatnije i sljedeće godine, pa će u najboljem slučaju, uspije li Vlada u svojim reformskim planovima, tek 2020. biti kao što je bio 2008., što još ne će biti dovoljno za izlazak Hrvatske iz dužničkog ropstva. 
Hrvatskoj je ostala jedna crna rezerva, na kojoj počiva opasna filozofija u najširoj javnosti da će nama članstvo u Europskoj uniji spasiti ekonomiju. U Hrvatskoj, naime, postoji još puno kvalitetnog prostora u privatnom i javnom posjedu. Zato – na temelju mnogobrojnih unosnih transakcija iz prijašnjih godina – mnogi uzduž Jadrana, ali i u Slavoniji – računaju da ovu krizu može potpuno neutralizirati masovno pretvaranje pašnjaka i zapuštenih parcela širom Jadrana u turističke nekretnine, apartmane ili golf-terene, a širom Slavonije u poljoprivredne nekretnine namijenjene preprodaji stranim kompanijama. Ali to je politika na kratki rok. Državne financije bit će kroz godinu-dvije možda i uravnotežene, ali će se i BDP i broj zaposlenih i dalje smanjivati. Jer, rentijerstvo može donositi koristi samo jednoj, uskoj generaciji, nakon čega slijedi kronični potop državnih financija, uz viđenje i zadnjeg kvalitetnog metra četvornog ovdašnjeg prostora u inozemnom posjedu.
 
S obzirom na crne prognoze za tiskane medije, kakvu sudbinu predviđate Novom listu, kao etabliranoj tiskovini, koja na svoje stranice nije dopustila upliv senzacionalizma i žutila? 
– Novi list je i u najnovijoj krizi novinskih medija uspio opstati kao poseban sadržaj. I dalje, Novi list čitam najduže, dok druge tiskane medije pročitam na preskoke u nekoliko minuta, a portale u nekoliko klikova na internetu. To pokazuje da većina novinara Novog lista još ima mladenački potencijal i većinu tekstova radi duhovito. Mnogi od tekstova naših novinara i najuglednijih vanjskih suradnika su tekstovi za jačanje duha, puni ironije, inverzije, kozerije, to je ono čega danas fali u većini medija koji su tmurni, ne znaju se našaliti, a oni koji pišu kao da su stalno u nekom strahu što će gazda reći. No, Novi list će se poslovno morati ili umrežiti, ili sam integrirati nekoga uz neku bankarsku polugu, ako je to još moguće, ili se proširiti pa imati i svoju radio mrežu, i trgovačku mrežu, kao što je imao i nekada. Na samo jednom proizvodu se ne može razvijati, a ni opstati.
 

Zorana Deljanin, Novi list, 3. kolovoza 2013., http://www.novilist.hr/Vijesti/Gospodarstvo/Ivo-Jakovljevic-Kriza-u-Hrvatskoj-trajat-ce-sve-do-2025

Anketa

Po čijem su nalogu na granici uhićeni i pretraživani Nikola Kajkić i Zorica Gregurić?

Nedjelja, 18/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 887 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević