Get Adobe Flash player
Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

Pregršt vijenaca za "postradale" Srbe "prije...

Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

Nema razlike između Hitlerovog fašizma i Staljinovog (Titinog)...

Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

Izlazak na izbore trebao bi biti obvezan     Nemam,...

Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

Lokalni dripac, čiji je otac s aerodroma htio razoriti Pulu i bacao letke...

Plenković: I to treba da se zna!

Plenković: I to treba da se zna!

Hvali se beznačajnim šestomjesečnim...

  • Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

    Pupovčeve lukavštine s vijencima i svijećama

    srijeda, 20. studenoga 2019. 14:11
  • Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

    Hrvatski antifašisti psihijatrijski slučajevi

    srijeda, 20. studenoga 2019. 14:06
  • Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

    Komu dati glas na predsjedničkim izborima?

    ponedjeljak, 18. studenoga 2019. 10:15
  • Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

    Poraz gradonačelnika Borisa Miletića

    srijeda, 20. studenoga 2019. 13:54
  • Plenković: I to treba da se zna!

    Plenković: I to treba da se zna!

    srijeda, 20. studenoga 2019. 13:44

Kakvu energetiku budućnosti stvaramo u Hrvatskoj

 
 
Dok se Europa zalaže za niskougljični razvoj Hrvatska u svojim razvojnim energetskim dokumentima stišće kočnicu koliko god joj se dopušta. Razvoj obnovljivaca u nas bio je "rodijački" a bliska budućnost nam nosi velike projekte koji povećavaju cijenu električne energije i donose još veću socijalnu nejednakost.
https://1481603-1-4.cdn.4matnetworks.com/file.ashx?i=9db5f75b-3c7f-45c4-8165-c8f1303aeb43
Vodeće države Europske unije tijekom lipnja pokušale su isforsirati zajedničku politiku bloka koja ide za ciljem nultih emisija do 2050. godine. Poljska, Mađarska i Češka odbile su to potpisati pa će, bar kako za sada izgleda, Unija na UN-ov klimatski skup u rujnu izaći sa stavom da „glavnina zemalja smatra da klimatska neutralnost mora biti dosegnuta do 2050.“ Hrvatska je, zajedno s Rumunjskom i Češkom, odbila službeno dati svoju potporu „nultim emisijama“, a to se ogleda u načinu na koji piše svoje razvojne dokumente u energetici. Licemjerno, europska politika kontinuirano nameće ultra ambiciozne klimatske ciljeve koje nije u stanju zadovoljiti jer iza ciljeva ne stoje konkretne politike i mjere kako bi se ispunila obećanja koje traže glasači. Iako se možda ne čini tako, ali takva ocjena vrijedi za „klimatske lidere“ Finsku, Švedsku, Francusku i Njemačku, a ne samo slabe članice poput Hrvatske, Bugarske i Rumunjske. Iako bi 2030. emisije bile za 40% manje u odnosu na 1990., nedavno analizirani nacrti Nacionalnih energetskih i klimatskih planova od 2021. do 2030. (s pogledom do 2050.) otkrili su da zemlje bloka, pod uvjetom da doista slijede planove, ipak ne će zadovoljiti klimatske ciljeve do 2030. Članicama je dan signal da „pojačaju napore“ i isporuče ambicioznije Nacionalne planove. 
 
A kako tu stoji Hrvatska? Oči javnosti uperene su u novu Energetsku strategiju do 2030. s pogledom na 2050. koja je kroz scenarij „umjerene energetske tranzicije“ neambiciozna jer politika forsira investicije u fosilne projekte poput istraživanja ugljikovodika i gradnje LNG-terminala i koči snažniji prelazak na obnovljivce. U strahu od promjene energetske paradigme, skeptična je prema novim tehnologijama, ne anticipira zaokret prema građanskoj energetici i inovativnim poslovnim i financijskim modelima, iako Zapad s njima ima iskustva iz kojih možemo izvući korist. Iako je upravo naredno desetljeće ključno za napraviti temelje za niskougljično gospodarstvo, odlučili smo da se do 2030. ništa veliko neće dogoditi. Osim onoga što baš mora. Zato nam Energetska strategija nije usklađena s europskim razvojnim dokumentima. 
 
To čak ne mora biti tako bitno, jer čak ni stručna javnost ne zna da nacionalne energetske strategije nemaju važnost u EU-u. Nacrt nacionalnog energetskog i klimatskog plana koji smo zimus predali u Bruxelles – to je jedina energetska i klimatska strategija koju EU zaista traži i priznaje. A tu smo podbacili. Napisali smo ambiciozno da ciljamo na 36,4% udjela OIE-a u bruto neposrednoj potrošnji, ali kad se došlo do konkretnih mjera i njihove razrade, tu smo već potonuli u dubiozna tumačenja da će se klimatski problem „riješiti promicanjem inovativnih informacijskih i komunikacijskih tehnologija radi smanjenja stakleničkih plinova“. Naš Plan toliko je loš da je primjerice, u sektoru transporta ocijenjen kao treći najlošiji među 28 EU-ovih članica! Pa sada, ako našu buduću neambicioznu nacionalnu energetsku strategiju preslikamo na Plan, dobit ćemo jednako bljedunjav dokument, neusklađen s EU-ovim ciljevima, miljama daleko od „Europa s nula emisija“ i to u trenutku kad se sve više EU članica deklarativno obvezuje na niskougljični razvoj. Vrijedi pretpostaviti da će naša politika u konačnici ipak deklarativno pristati na „nula emisija“, jer je tek nekolicina zemalja oprezna ili protivna tom konceptu i njihov će otpor biti slomljen. 
 
Tragičan je zapravo način na koji se u Hrvatskoj provodi ta takozvana energetska tranzicija, koja ne radi niti s građanima niti za njih. Jedini planski dokument koji je doista anticipirao ono što se traži bila je Niskougljična strategija koja nije smjela biti usvojena jer je previše težine davala obnovljivcima. U razvoju obnovljivaca već gotovo dva desetljeća vrijedi „rodijački kapitalizam“ i „pravo prvoga“. Vlada forsira premijski sustav kojim će ionako profitabilne zelene investicije dobivati potpore, na uštrb rastuće cijene električne energije. Nećemo se okrenuti oko sebe, a vrijedni hektari zemljišta u primorju i dalmatinskom zaleđu bit će zasijani vjetroelektranama i velikim fotonaponskim elektranama, koje se pažljivijim upravljanjem prostorom, trebalo smjestiti na neka manje vrijedna područja. To su političarima i poručili s govornice nedavno održane regionalne konferencije o vjetroenergiji, neki urbaniji stranci, ljudi koji spominju „vizualni i pejzažni utjecaj“ – ono o čemu u Hrvatskoj govore samo školovane gospođe koje nažalost nemaju utjecaja izvan vlastitog ureda. Istodobno, malo će koja obiteljska kuća uskoro svoju potrošnju zadovoljavati vlastitom proizvodnjom. Opterećeni nekretninskim aferama Vlade i duboko konsternirani možemo govoriti o progresu – unatrag jer stvaramo energetiku budućnosti u kojoj nam cijena energije raste, kvaliteta življenja pada, a socijalna nejednakost raste.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com

Građani, uzmite 50 posto vlasništva nad OIE projektima jer – vjetar i Sunce ne pripadaju nikome!

 
 
Više od milijun Europljana uložilo je novac u projekte obnovljivih izvora koje su realizirale energetske zadruge, koje djeluju kao proizvođači i opskrljivači energijom. Hrvatska je tu na samom početku, a mogućnosti su ogromne. Predsjednik Europske federacije energetskih zadruga RESCoop.eu Dirk Vansintjan, predsjednik Europske federacije energetskih zadruga RESCoop.eukaže da je ključ za napredak u suradnji s lokalnim samoupravama. Jedino tako može se dogoditi prava zelena energetska tranzicija - u rukama građana.
Tko je Dirk Vansintjan? Belgijac je s nizozemskog govornog područja i od 1985. bavi se obnovljivim izvorima energije u toj zemlji. Predsjednik je Europske federacije energetskih zadruga RESCoop.eu koje je u svibnju održalo svoju godišnju skupštinu u Zagrebu. RESCoop je rastuće udruženje – mreža koju čini 1.500 energetskih zadruga koje okupljaju ukupno više od milijun građana. Važno je istaknuti da je u osmeročlanom odboru direktora RESCoopa i hrvatske Zelena energetska zadruga. Vansintjan je ujedno i prvi čovjek vodeće belgijske energetske zadruge zadruge EcoPower.
https://cleanenergysolutions.org/sites/default/files/dirk1.jpg
• Za razliku od Hrvatske, koja ime nekoliko energetskih zadruga, koje nisu sve jednako aktivne, u Belgiji imate dugu tradiciju. Kakva je tamo situacija s energetskim zadrugarstvom
- Morali smo prijeći puno prepreka kako bismo napravili obnovljive izvore energije održivima. To smo uspjeli suradnjom, osnivanjem zadruga i lobističke organizacije te, posebno, suradnjom s jedinicama lokalne samouprave, koje su odlučile surađivati sa zadrugama umjesto s velikim energetskim kompanijama. To je građanima omogućilo da financiraju projekte, dobiju povrat ulaganja te da postanu opskrbljivači energijom kada se tržište otvorilo. Također, to nam je dalo priliku da uključimo desetke tisuća građana bez ikakvog marketinga, jer najbolja reklama je da gradimo obnovljivce u svojoj zemlji i prodajemo energiju po najnižoj mogućoj cijeni. Vrlo smo konkurentni, ljudi nam se obraćaju, uspoređuju opskrbljivače.
 
• Predsjednik ste najveće europske energetske zadruge EcoPower. Što i kako radi EcoPower?
- Naša zadruga je najveća u Belgiji, a možda i u cijeloj Europskoj uniji. Imamo blizu 60.000 članova i proizvodimo 100 GWh godišnje, što je više nego dovoljno za 50.000 kućanstava. Treba uzeti u obzir da Flandija ima samo 6,5 milijuna stanovnika, a zemlja je gusto naseljena. Ukupno je 1,6% populacije učlanjeno u neku energetsku zadrugu. Također, zanimljivo je – čime je europska birokracija zaprepaštena – da članovi energetskih zadruga diljem Europe, nakon ulaska u članstvo iz godine u godinu smanjuju vlastitu potrošnju energije. To je možda zato što su instalirali solarne panele, ali činjenica je da zadruga obavještava svoje članove da mogu uštediti na različite načine – kupnjom LED rasvjete, energetski učinkovitijih uređaja i slično. Ljude jako zanima dobiti dobar savjet od naših energetskih savjetnika i zato prosječni član naše zadruge troši 50% energije manje od prosječnog Flamanskog kućanstva. To je odličan rezultat.
 
• Koliko godina vam je trebalo da u radi zadruge dođete do te razine? 
- Počeli smo 1991. s deset ljudi oko mog kuhinjskog stola. Prvi porast članstva zabilježili smo nakon postavljanja prve vjetroturbine, kada smo narasli na 20.000 članova. Od otvaranja tržišta odnosno od kad su zadruga i naši članovi mogli postati opskrbljivači, rasli smo linearno a lani smo zabilježili 4.000 novih članova. U našem proizvodnom portfelju imamo uglavnom vjetar – 25 velikih vjetroturbina snage svaka 2,5 MW, zatim 320 instaliranih FN elektrana, uglavnom na školama. Imamo male hidroelektrane, jednu kogeneraciju od 250 kW na repičino ulje a proizvodimo i pelete. Lani smo proizveli 25.000 tona peleta.
 
Kako je rasla proizvodnja Eco Powera?
- Naši proizvodni kapaciteti se nisu kontinuirano povećavali i to zbog vanjskih okolnosti. Glavni problem nije novac već je teško ishoditi dozvole za postrojenja. Flandrija je gusto naseljena i lokacije za FN panele i vjetroelektrane su ograničene. Velike elektroprivrede i developeri vrlo su prodorni u nastojanju da dobiju suglasnost vlasnika zemljišta da se na njegovoj zemlji podigne elektrana. U toj utrci mi nismo pobijedili. Glavnina naših projekata napravljena je na javnom zemljištu odnosno na zemljištu jedinica lokalne samouprave i njezinih tvrtki, kao što su vodoprivrede. Pokušavali smo uvjeriti gradonačelnike i gradska vijeća da vlasništvo nad svakom vjetrofarmom i FN elektranom koja se na njihovom teritoriju gradi, treba biti 50% ponuđeno lokalnom stanovništvu.
 
Zašto?
- Zato jer je u Belgiji, kao i u mnogim drugim zemljama, profitabilnost projekata garantirana kroz neku potporu. U Belgiji su to zeleni certifikati i feed-in premija u slučaju da cijena energije padne ispod određene razine (za vjetar je to 8%, a za fotonapon 5%), što garantira povrat uloženoga. Novac za te potpore dolazi od građana ili malih kompanija koje su na niskom naponu, a takvih je 90% u Flandriji. Ti uplatitelji s druge strane troše tek 25% električne energije. A velike kompanije svojim uplatama doprinose samo 10%, a troše 75% energije. Dakle, mi građani i male kompanije plaćamo 90% energetske tranzicije i to nam daje pravo da zahtijevamo 50% vlasništva. Također, za naše djelovanje postoji još jedan razlog – mi mislimo da se vjetar i Sunce ne mogu privatizirati. Ako netko napravi vjetroturbinu na svom zemljištu, njegov susjed, koji je preblizu ne može napraviti vjetroturbinu. To znači da ovaj prvi privatizira vjetar, a vjetar ne pripada nikome. Ako ikome i treba pripadati, onda pripada i onima koji nemaju zemljište. Dakle, mi kao RESCoop želimo da vlade donesu odluke da eksploatacija vjetra mora biti pod određenim uvjetima. Primjerice, treba se pitati kakav je povrat za lokalno gospodarstvo i građane? Što će to donijeti cijelom društvu? To je moguće, Europa to dozvoljava ali to treba riješiti u članicama. Mi kao zadruge smo treća strana, niti smo privatnici – iako imamo njihova obilježja, ali nismo ni javna inicijativa, iako imamo i takva obilježja. Dakle, mi ne idemo s profitom, ali ako ga ostvarimo, koristit ćemo ga, ali za dobrobit društva kao takvoga.
 
Hoćete li uspjeti progurati mogućnost da građani dobiju pravo posjedovanja 50% vlasništva u privatnim projektima? Što na to kažu političari i lokalne vlasti?
- Na lokalnoj razini uspjeli smo u to uvjeriti stranke od ekstremne ljevice do ekstremne desnice. Mijenjaju mišljenje kada shvate koliki bi to povrat zarade od prodaje energije donijelo na lokalnoj razini, umjesto da taj novac u cijelosti završava u privatnoj kompaniji. Mi više ne govorimo o unučadi i što joj ostavljamo, mi pričamo o novcu – to je ono što politika razumije. Na nacionalnoj razini „ulijeću“ korporativni lobiji i tu je teže. Vjerujem da će biti bolje. U Nizozemskoj je već u klimatskom sporazumu napisano da 50% vlasništva u obnovljivim projektima treba biti ponuđeno građanima. Na građanima je da prihvate i iskoriste tu mogućnost. 
 
U Hrvatskoj nema primjera da privatnici nude lokalnoj vlasti suvlasništvo u projektima. Čula sam za takve ideje od Udruženja obnovljivi izvori Hrvatske, ali koliko znam, ništa takvo nije još realizirano. Osim toga građani u Hrvatskoj nisu tako bogati kao na zapadu da masovno ulažu u obnovljivce… 
- Tu vas moram zaustaviti. Prosječna uplata u projekte koje je radila naša zadruga iznosila je tisuću eura, pri čemu treba znati da je 75 % ulagača dalo samo 250 eura. Bez obzira, bez dugoročnih bančinih zajmova, samo s kratkoročnim mosnim kreditima na tri do pet godina, napravili smo proizvodne pogone iz kojih se naši članovi mogu opskrbljivati električnom energijom. To je i dalje jeftinije nego staviti FN panele na svoj krov. To pokazuje da je zadruga najjeftiniji način da građani proizvedu zelenu energiju. Imamo kapital vrijedan oko 60 milijuna eura i potencijal mosnih kredita. 
 
Kako bi ocijenili razvoj energetskog zadrugarstva u Hrvatskoj i kakve prilike nam se pružaju?
- Ne znam puno o tome što se događa u Hrvatskoj. Zelena energetska zadruga (ZEZ) je naš član pa se oslanjamo na njih. Hrvatska je, koliko shvaćam, na razini na kojoj smo mi bili prije 15 godina, a nove Direktive, ako budu implementirane, mogle bi dati zamah zadrugama. Mislim da bi kombinacija suradnje građana i lokalnih vlasti mogla biti dobra jer ono što nedostaje u Istočnoj Europi je tradicija sudjelovanja u različitim društvenim i kulturnim organizacijama. Prosječni Danac je član 12 organizacija, dakle, ljudi su navikli raditi zajedno, a u bivšim komunističkim društvima vladao je monopol partije. To je sada nestalo i nije zamijenjeno nečim drugim. Manjka povjerenja – vi ne vjerujete svojoj vlasti. Moramo napraviti nešto novo, ljudi moraju naučiti raditi zajedno i vjerovati si međusobno. Mogućnosti su ogromne, nije potrebno puno novca. Treba prestati trošiti i početi investirati kako bi se novac akumulirao u vašem društvu i lokalnoj ekonomiji i kada to ljudi vide, bit će dobro.
 
Lani u prosincu je usvojena nova europska legislativa koja veliku ulogu u energetskoj tranziciji daje građanima. Kako nova regulativa može transformirati ulogu građana? 
- Europska komisija je mijenjala energetske direktive. Glavnina je već napravljena a nova Komisija bavit će se Direktivom o plinu. Po prvi puta građani su dobili prava i obveze, sada nas ne zovu zadrugama (energy cooperatives), jer one u nekim zemljama ne postoje, već energetskim zajednicama (energy communities). U Direktivi o OIE nazivaju nas obnovljivim energetskim zajednicama, a u Direktivi o energetskom tržištu nazivaju nas građanskim energetskim zajednicama. Po prvi puta građani i grupe građana dobivaju prava koje sve zemlje članica moraju implementirati. Naravno, Europa ostavlja dosta prostora za interpretaciju Direktiva, što može dovesti do različitih rješenja u zemljama članicama. Na RESCoop.eu kao udruzi koja okuplja energetske zadruge je da pomognemo našim članicama i potencijalnim članicama da se zakonodavstvo optimalno primijeni. Najveći izazov će u idućim godinama biti da potaknemo osnivanje zadruga u zemljama u kojima RESCoop.eu još nije prisutan, a to je uglavnom Istočna Europa. Hrvatska i Slovenija imaju energetske zadruge, ali bivše komunističke zemlje gotovo da nemaju energetskih zadruga.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com

Dok Zemlja ide prema 1,5 Celzija globalna politika i business kupuju vrijeme

 
 
Uoči nove runde UN-ovih klimatskih pregovora u rujnu vrijedi istaknuti da su zemlje potpisnice Pariškog sporazuma sa predviđenim planovima smanjenja emisija tek na trećini zacrtanog do 2030. Razloga za optimizam baš i nema jer globalne emisije se i dalje kreću po oštroj uzlaznoj krivulji koja prijeti životu na planetu.
https://cdn.images.express.co.uk/img/dynamic/151/590x/life-on-earth-origin-space-news-rice-university-study-theia-1077401.jpg?r=1548367058655
Rusija, četvrti najveći emitent emisija ugljičnog dioksida, objavila je da će krenuti u ratifikaciju Pariškog klimatskog sporazuma, kojim se pokušava globalni rast temperature na zemlji obuzdati do 1,5 Celzija. Pri tom treba znati da će Zemlja već sada toplija za 1,1 Celzij u odnosu na predindustrijsku razinu. Rusija je jedna od 12 od ukupno 197 potpisnica Pariškog sporazuma koje ga još nisu ratificirale, a te su zemlje zaslužne za oko 8% emisija stakleničkih plinova, izračunao je Climate Watch. Među zemljama koje nisu ratificirale klimatski sporazum, Rusija je najveći emitent stakleničkih plinova, s čak pet posto globalnih emisija. Sporazum, dakako, postaje obvezujuć tek nakon ratifikacije i zemlje su obvezuju predati svoje planove za smanjivanje emisija. Hrvatska je ratificirala Pariški klimatski sporazum u svibnju 2017. godine, a među zemljama koje još nisu ratificirale sporazum su Španjolska, Turska, Iran i Irak. 
 
Rusija se konačno primila posla
 
Rusija se obvezala smanjiti emisije do 2030. za 25 i 30% u odnosu na razinu iz 1990. godinu. Ruski predsjednik Vladimir Putin je najavljujući ratifikaciju sporazuma rekao da obnovljivi izvori energije ne bi trebali voditi „prema potpunom napuštanju nuklearne energije i ugljikovodika“, te je upozorio da „slijepa vjera u jednostavna, upadljiva i neučinkovita rješenja vodi u probleme“. Ruski dogovor uslijedio je nakon višemjesečnog natezanja ministara a Vlada je objavila da će Rusiji ratifikacija dati mogućnosti da sudjeluju u pregovaračkom procesu i zaštiti svoje interese u međunarodnoj sferi pri određivanju pravila za smanjivanje CO2. Trenutno je u gornjem domu ruskog parlamenta na raspravi zakonodavni paket kojim će se državi dati moć da industriji nametne postizanje ciljeva za smanjivanje emisija te naplaćuje kazne za one koji ih premaše, kako bi se financirali projekti za smanjivanje emisija. Istovremeno, država nastavlja s namjerom da postigne partnerstvo s Kinom u istraživanju nafte i plina na Arktiku. Američki predsjednik Donald Trump najavio je da želi izvesti SAD iz klimatskog sporazuma, a taj proces najranije može započeti u studenom 2020. 
 
Tek na trećini cilja do 2030.
 
Nažalost, sudeći prema planovima potpisnica Pariškog sporazuma nema razloga za optimizam. Trenutne namjeravane obveze zemalja (tzv. INDC – Intended, nationally determined contribution) koje su potpisale Sporazum čine tek trećinu od potrebnog smanjenja emisija za 45% do 2030. To je tako jer glavninu emisija emitira relativno mali broj zemalja. Dosadašnji napori zemalja bili su frustrirajuće neambiciozni – samo su četiri zemlje i Europska unija predali svoje INDC planove na vrijeme. Rusija pak smatra da će sadnjom drveća apsorbirati emisije, Australija je ignorirala mišljenje državne Agencije za klimu, a neke zemlje, poput Indonezije, odlučile su da ne definiraju svoj 'business as usual' scenarij, čime praktički onemogućavaju da se izmjeri njihov eventualni budući doprinos. Svima je poznato da je potrebno bar imati plan - koji se obično ne ostvari u stopostotnom opsegu, tako da s obzirom na dosadašnje 'napore' nema razloga za veselje. 
 
Optimisti smatraju da će UN-ova klimatska konferencija koja će se održati u rujnu biti ključna da se poveća brzina događanja koja je vrlo troma. Neovisno o Trumpovoj namjeri izlaska SAD-a iz Sporazuma ta zemlja poduzima dosta napora na smanjivanju emisija, a dosta obaveza dale su lokalne vlasti i poslovna zajednica u različitim dijelovima zemlje. Prelazak s ugljena na plin znatno je doprinio smanjivanju emisija, no cvjetajuća industrija ugljikovodika iz škriljaca veliki je emitent metana, čiji staklenički potencijal je znatno veći nego ugljičnog dioksida. Skupina od 215 najvećih svjetskih kompanija (Apple, Microsoft, Nestle, Sony i dr.) čija tržišna kapitalizacija iznosi gotovo 17 bilijuna dolara ocjenjuje kako bi rizici povezani s klimatskim promjenama njihovo poslovanje mogli stajati i do bilijun dolara. Treba se nadati da će "big money" stoga potaknuti politiku na akciju.
 
Zagrijana Zemlja
 
Sve je više znanstvenih istraživanja koje upozoravaju da emisije ugljičnog dioksida ne prestaju rasti, čak ne pokazuju da su dosegle najvišu točku te se očekuje da će svijet već 2030. biti za 1,5 Celzija topliji nego u predinsutrijsko vrijeme. Kada ta razina bude dostignuta globalno zagrijavanje će se ubrzati a klimatske promjene bit će sve izraženije i pogubnije za sav živi svijet na Zemlji pa tako i čovjeka. Prema tome scenariju svijetu bi prijetilo zagrijavanje od pet stupnjeva Celzija do 2100. godine. 
 
U nedavno objavljenom izvještaju australskog think-tanka upozorava kako je zagrijavanje od četiri stupnja nespojivo s organiziranom globalnom zajednicom, da bi bilo razorno za većinu ekosustava te da postoji velika vjerojatnost da će biti nestabilni. Čak i Svjetska banka je izjavila kako bi planet mogao biti “izvan prilagodbe” takvim uvjetima. Čak i da dođe do zagrijavanja od dva stupnja Celzija, više od milijardu ljudi možda bi se moralo premjestiti na drugu lokaciju, a u krajnjim scenarijima razmjeri uništenja su toliki da bi postojala velika vjerojatnost nestanka ljudske civilizacije, tvrdi se.
 

Nina Domazet, EGE

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Petak, 22/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1190 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević