Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

Izvadci iz informativnih razgovora Udbe s poznatim svećenikom-mučenikom

 
 
O svećeniku Draganoviću doista je teško složiti cjelovit i razuman sud na osnovi informativnih razgovora koje je s njime obavila jugoslavenska sigurnosna služba (tada se zvala UDBA). O tome nam je materijale dao vrijedni povjesničar Miroslav Akmadža u djelu "Krunoslav Draganović, iskazi komunističkim istražiteljima", Zagreb, 2010. To je kao da na osnovi nekoliko deformiranih koščica nastojite rekonstruirati nepoznatu vrstu dinosaura, jalov zadatak, ali ipak materijala za portret povijesne osobe i vremena ima, jer i istražitelji svojim pitanjima puno nagovješćuju, dok im umni ispitanik i zatočnik daje neupotrebljive informacije i zanimljive detalje koji nam otvaraju biće Crkve u Hrvata, osobito iseljene Hrvatske.
http://verbum.hr/images/artikli/velike/5712.jpg
Je li UDBA njega uhvatila jer je pripremao knjigu o Bleiburgu kao udarac kiklopskom jednoumlju i partizanskoj mitomaniji, ili je nimalo naivni Draganović dao jednom imotskom mutikaši i dvojici bošnjačkih trgovaca da ga "nasamare", jer je znao da ga Jugovići namjeravaju likvidirati, pa da će biti jugoslavenskim službama vruć kesten u odnosima s Vatikanom i Zapadom u vrijeme kada režim nakon pada Rankovića (aparatčika Brozovog) nastoji sebe prikazati u liberalnom ruhu kao socijalizam sa ljudskim licem? Kao Jona u utrobi kita!
 
Materijali o Bleiburgu su unaprijed spremljeni na sigurno kod svećenika Vilima Cecelje, prijatelja Draganovićevog. Draganović je rođen u Brčkome 1903. godine. Očeva obitelj seljaka napoličara, majčini Ličani Franići imali su dva istaknuta strica, generala Filipa Franića, carskog ruskog namjesnika Port Arthura, te prof. Dragutina. Otac je učitelj i revni pripadnik stranke Hrvatske narodne zajednice Nikole Mandića. Osnovna škola u Travniku, realna gimnazija u Sarajevu, s Politehnike u Beču prebacuje se na Bogoslovni fakultet. Doktorirao na Gregoriani djelom "Massenubertritte von Katholiken zur serbischen herrachaft", tj. o masovnom prijelazu katolika na pravoslavlje u BiH, osobito u Zapadnoj Bosni. Preveo nam je ovo dragocjeno djelo don Mijo Bosankić, nekada rektor Sjemeništa u Dubrovniku.
 
U Sarajevskoj nadbiskupiji (1935.-1940.) vjeroučitelj, nadbiskupijski tajnik, ravnatelj kancelarije i prisjednik Duhovnog stola. Prelazi 1940. na Bogoslovni fakultet u Zagrebu kao docent, od 1942. redovni profesor. U godinama 1942./43. uređuje časopis "Croatia sacra", od 1941. član ravnateljstva za kolonizaciju, te u Srbiji i Makedoniji pomaže povrat Hrvata u domovinu. Godine 1943. pri Svetoj Stolici pomaže Hrvate u Italiji, mahom ratne zarobljenike i izbjeglice. Proširuje djelovanje na Austriju, uspostavlaj kontakte s Angloamerikancima, te pomaže prebacivanju naših izbjeglica u Južnu Ameriku i drugdje. Od 1953. do 1957. radi u Zavodu sv. Jeronima, od 1963. do uhićenja 1967. istražuje bečke arhive u svezi Bleiburga. Pritom izdaje crkvena djela (shematizam npr.), povijesne rasprave o BiH, te jedan solidan njemački rječnik.
 
Od uhićenja u jesen 1967. pa do smrti 5. srpnja 1983. živi u SFRJ, gdje na sarajevskoj Bogosloviji predaje Crkvenu povijest. Zanimljivo je da je osim u Rimu i Beču boravio u Carigradu i Parizu, njegovo poliglotstvo i silna energija, velika socijalna inteligencija i neustrašivost naveli su pojedine neozbiljne srbijanske šovene da Draganovića nazovu Jamesom Bondom u mantiji i prišiju mu u svojoj fantazmagoriji spas Pavelića i zloglasnih nacista Eichmanna i Mengelea. Čak je i čuveni antifašist Simon Wiesenthal nasjeo srbijanskim lažima i ušao u oštri sukob sa dr. Draganovićem, pri čemu nije podnio nikakve dokaze, te je čak i antihrvatska UDBA upozorila jugoslavenskog "ambasadora" u Beču da ne nasjeda na priče, te na sumnjive motive sa kojima Wiesenthal nastupa (M. Akmadža, str. 75.). O groznoj atmosferi u Kraljevini Jugoslaviji svjedoči prijetnja učitelja Ikovića Draganoviću pred punom zbornicom: "lako ćemo za hrvatsko pitanje (1936., op. T.T.): Nama treba nekoliko Puniša Račića i ono je riješeno. Ban Velja Popović (Drinske banovine, op. T.T.) zataškao je aferu, Iković nje ni opomenut (str. 83.).
 
Humanitarac odan čovjeku u nevolji, ali i političar više računice Draganović je pomagao i spašavao ljude bez obzira na političku opredjelbu, vjeru i naciju. Komunistici Anki Berus (kasnije ministrici u socijalističkoj Jugoslaviji) i njenoj obitelji je pomogao da dođu iz Maribora u Hrvatsku, iako je znao za ideološku pripadnost crvenima. Bio je i član komisije za prelaske na katoličku vjeru, ističe da je više od 200.000 katolika u vrijeme Kraljevine Jugoslavije radi karijere prešlo na pravoslavlje, koje je protežirano toliko da je čak i na Visu podignuta pravoslavna crkva. Ozbiljni skubi s vojskovođom ustaškim Slavkom Kvaternikom i samim poglavnikom Pavelićem opisani su od str. 89. do str. 91., lukavi Draganović je sačuvao Kvaternikovo pismo u kojem traži (S.K.) od dr. Draganovića da otkaže suradnju na Sveučilištu i prijeti mu životom, tj.prijekim sudom.
 
Pavelić nije imao povjerenja u Crkvu, nadbiskupa Stepinca posebno; kad je došlo do prisege hrvatske Vlade Pavelić se prisegnuo pred svećenikom Ceceljem, jer Stepinac mu je kao i Draganović otvoreno spočitao terorističke metode upravljanja državom, iako se Pavelić vadio da nema kontrolu nad svima na terenu, pače se i pribojavao ponekih među ustašama (str. 198.). Na stranici 97. navodi Stepinčeve veze sa saveznicima preko Vatikana, te želju njemačkoga generala Glaisea Horstenaua da ga se abolira. Draganović je u kontaktu s veleposlanikom engleskim lordom  Osbornom i Hughom Montgomeryjem, nećakom slavnog generala Bernarda. Pomaže naš svećenik više od 80.000 interniranih, većinom komunista, među kojima su i mnogi neprijatelji Hrvatske i ne Hrvati; ostao je cijeli život srdačan s kapetanom Nikšom Sekulovićem iz Herceg Novog, ne znam je li se osjećao kao Crnogorac ili Srbin rečeni kapetan. Na takve djelatnosti proustaški HOP ga je optužio da osobno zarađuje na prodaji bijelog roblja, što su naši neuki izbjeglice shvatili kao trgovinu ženskim bijelim rubljem, a jugovićki Vjesnik u srijedu opet je objavio (zakašnjelo više od desetljeća) senzacionalistički kao vijest da prof. Draganovć otprema karavane hrvatskih djevojaka u javne kuće Sirije i Libanona... sapientis sat (str. 107.). Naravno Vjesnik je to objavio 1962. kad dr. Draganović započinje u bečkim arhivima proučavati razmjere smaknuća bleiburškoga.
 
Na stranici 123. Draganović ističe da je Crkva ostala jedina koja se nije (još, op. T.T.) pokušala nagoditi sa zemljama "progresivne demokracije" (čitaj komunizma, op. T.T.), te je primala nebrojene udarce, a rekompenzacije za to svoje držanje nije imala ni sa koje strane, najmanje od strane SAD-a kojima je vodstvo države u rukama  protestanata-framasuna-Židova. Nagodbe sa komunističkim državama držao je dr. Draganović štetnim i nikakvim, osobito biskupa Josipa Ujčića sa SFRJ. Stepinac je smatrao ako dođu komunisti stradat će kler i inteligencija, ali ostat će narod (str. 141.). Zanimljivo je obrazlaganje na str. 143. zašto Vatikan nije priznao NDH. Kada je Vatikan imenovao biskupe u Hrvatskoj Petra Čulu (Mostar 1942., op. T.T.) i dr. Janka Šimraka nije pitao za to Pavelića! Biskup mostarski Petar Čule je propatio i od Pavelića i od komunista! Sjećanja na Vjekoslava Vrančića, Milana Gorkića (Josip Čižinski, generalni sekretar KPJ 1936., volio je pisca Maksima Gorkoga - odatle prezime Gorkić, op. T.T.), Stijepa Perića iz Broca kod Stona, neprijatelja talijanske okupacije, Pavelić ga vraća kao ministra u studenom 1943., ali na pritisak Nijemaca ga smjenjuje 1944.; ta sjećanja pokazuju da su se te osobe međusobno poznavale i nekad drugovale (str. 152.). Vrlo rano je počeo Draganović raditi na prihvatu izbjeglica iz Hrvatske i pokušao je vršiti vezu Vatikana sa Haroldom Alexanderom, šefom britanskih snaga, jer se pribojavao da će vojska i civili biti izručeni partizanima; nažalost vrijeme mu je uskoro dalo za pravo!
 
O karakteru Josipa Broza svjedoči njegova šala kada se s beogradskim biskupom Ujčićem našao i kazao da je on raskrstio s Moskvom i da je sad red na njima da raskrste sa Rimom. Biskup Šimrak je strahovito iznuren u zatvoru 1945. Pomilovan od smrtne kazne i oslobođen optužbi, tvrdio je da su ga boljševici otrovali. Umro je mjesec dana po "puštanju na slobodu". Draganović smatra da je u ratu i poraću stradalo više od 400 svećenika u Hrvatskoj, od čega su četnici pobili 20 - 25., Nijemci, ustaše i Talijani 5 - 7, znači partizani između 370 i  380!
 
Zadni jači napad na Crkvu je 1952. godine kada je organiziran fizički napadaj na biskupe dubrovačkog, subotičkog i banjolučkog. Batinani i pljuvani, osobito je banjolučki biskup ozlijeđen, te se nije nikad oporavio. Ne bih trebao ulaziti u unutarnje stvari Crkve, ali Draganović nema simpatija za kardinala Šepera (možda i radi "zabavljanja" istražitelja sporednostima?), ističe jedinstvenost slovenskih svećenika u Rimu (oko biskupa Antuna Prešerna), nezadovoljstvo domaćega klera stranim podrijetlom mnogih biskupa (npr. njemačkim), nezadovoljstvo djelovanjem ekonoma crkvenoga Rudolfa Pukljaka, koji da voli novac i da zagrebačka nadbiskupija nikako nema sreće u odabiru ekonoma (str. 215.). Na str 251. govori o teološkim i osobnim antagonizmima Frane Franića nadbiskupa splitskoga, kojega dr. Draganović izrazito voli i nadbiskupa Šepera koji se čudio kako mu isti Franić vječito oponira. Franić je bio jako solidan teolog, i nije volio popuštati, iako blag i pitom čovjek. Nije nam dr. Krunoslav Draganović puno rekao, ali je puno učinio za nas koji živimo u današnjici.
Vječna mu hvala!
 

Teo Trostmann

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Utorak, 26/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1150 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević