Get Adobe Flash player
Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

Komunizam uopće nije pao s padom Berlinskog zida - samo se prebacio u...

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

Čak je 883.042 birača koji nemaju prebivalište u Hrvatskoj,...

Kako se dijele

Kako se dijele "ustaške" kune

Na telefonskoj sjednici Srbima dodijeljeno 12 milijuna...

Izdaje naše predizborne

Izdaje naše predizborne

Svaka nova politička garnitura zaposli oko 20.000...

Zločinački karakter propale ideologije

Zločinački karakter propale ideologije

Vinko Puljić: Tko se od zločina ne distancira, taj postaje sudionik i...

  • Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    Deustašizacija je magla za dekroatizaciju

    četvrtak, 21. svibnja 2020. 17:14
  • Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    Protuzakoniti Zakon o izboru zastupnika

    srijeda, 20. svibnja 2020. 12:24
  • Kako se dijele

    Kako se dijele "ustaške" kune

    srijeda, 20. svibnja 2020. 19:41
  • Izdaje naše predizborne

    Izdaje naše predizborne

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:24
  • Zločinački karakter propale ideologije

    Zločinački karakter propale ideologije

    utorak, 19. svibnja 2020. 13:20

DA SE NE ZABORAVI – Događaji iz svibnja 1945. iz kruga opće bolnice u Varaždinu

 
 
Ukratko bih htio opisati neke događaje kojima sam bio svjedokom prvih dana nakon ulaska jedinica JNA u naš grad (negdje oko 10. do 30. svibnja 1945.). Ja sam nekoliko dana prije toga prevrata bio primljen na prvi kat stare kirurgije, u sobu s četiri kreveta, prvu na uglu, kako se sa stubama došlo s desne strane od glavnog ulaza. Preko puta te sobe bila je tada soba (ured) šefa kirurgije prim. dr. Steve Nikolića. Na odjel sam bio primljen zbog pet-šest rana koje sam dobio od rasprsnuća ručne bombe (vrat, lijeva ruka i stegno), a ranjavanje sam skrivio sam jer sam u jarku kraj ceste ispod Tonimira (Varaždinske Toplice) ugledao odbačenu bombu, te je podigao i počeo je u ruci vrtjeti. Srećom sam je odbacio i tada je za sekundu-dvije eksplodirala par metara dalje.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/c/cd/Nikola_Majnari%C4%871.jpg/220px-Nikola_Majnari%C4%871.jpg
U sobi na katu bolnice kuda me smjestila tada glavna sestra Vatroslava, uršulinka (nosila je naočale, crvenkastih jagodica na licu) našao sam se među tri časnika Hrvatskih oružanih snaga. Jedan je bio Bosanac po imenu Nikola, imao je čin natporučnika. Bio je niskog rasta, tamne kose, lako valovite, s razdjeljkom, visokog čela, živih i tamnih očiju. Drugi je bio lijep crnomanjast, mlađih godina, oko 22-25 godina, tamnije puti, kao biser bijelih i zdravih zubi, što se vidjelo jer se rado smiješio i pričao, kao i nešto stariji Nikola. Obojica su bili ranjeni u noge, nisu mogli hodati bez pomoći štaka. Drugome sam zapamtio prezime, zvao se Topić. Bio je najvjerojatnije iz Dalmatinske zagore, možda i Hercegovine. Po činu je bio, čini mi se poručnik (ili tek zastavnik?). a obojica su imali u ormaru crne odore, dakle Bobanovi dečki iz legije. Treći je bio šutljiv dočasnik, također iz Bosne, ali ne pamtim mu imena, a i izgled bih teško opisao (smeđe kose. srednjeg rasta). Bio je pripadnik »Ustaške vojnice« (imao je i takvu odoru u ormaru). Prva noć nakon dolaska partizana protekla je tiho, ali su sva trojica ranjenika u sobi bila vrlo napeta, zabrinuta. Tješili su se, da će ih izravno pokupiti iz bolnice, poslati u neki lazaret, pa onda u logor ili čak eventualno i na neko suđenje. Ja sam u to vrijeme imao oko petnaest i pol godina (rođen sam u Varaždinu).
 
Druge noći kada smo već legli u krevete i počeli drijemati začulo se brujanje kamiona ispred zgrade, glasovi i žamor po bolničkim hodnicima, ali bez ikakve galame i vikanja. Najednom su se otvorila vrata sobe, a netko je pozvao svu trojicu da se dignu i odu napolje. Ništa nisu smjeli sobom uzimati, a niti obuči se u odore. Nisam prepoznao, (u polutami, a bilo me je strah da će usput i mene pokupiti) nisam uspio identificirati glas onog čovjeka, očito civila, službenika koji je morao poznavati sve pacijente, koji su bili tada u bolnici, civile je znao razlučiti od hrvatskih vojnika, ranjenika. Tom čovjeku možda zahvaljujem i svoj život, jer je on morao točno znati da u desnom kutu, uz prozor, ležim ja, petnaestogodišnji mladić, slučajno ranjen. Slutio sam da se sprema nešto strašno za ove ranjenike koji su na brzinu iz svih bolesničkih soba, relativno tiho, odvezli kamionima direktno u šume kraj Drave i tamo ih sve likvidirali. One pak, kao npr. moju dvojicu časnika nisu imali vremena ni volje spustiti po stubama dolje na čistinu, a sami nisu mogli to učiniti. Njih su jednostavno bacili kroz otvoreni prozor, iz prvog kata, dolje na travu. To isto je urađeno civilu Luki Novaku mlađem, sinu hotelijera Luke Novaka, koji je na smrt bolestan i već nepokretan ležao na prvom katu odjela TBC (kasnije Interne). Mnoge pacijente, a uz njih i ranjenike, ondašnji prim.dr. Franc Vogrinčić je spasio time što ih je „razjurio“, poslao kućama, da odu kud koji. Velik je to bio poštenjak i dobričina, taj prekomurski Slovenac, zvani Očka. To je mogao učiniti i prim. Nikolić daje htio barem pokušati.
 
Kada sam se vratio iz bolnice kući još se svake noći moglo čuti pucanje, pa i rafali iz smjera Drave (šuma Jelačićka, sve od Šintarije do Motičnjaka). Tamo su naime bili streljački rovovi, a na svakih otprilike 500 metara i po jedan betonski bunker. Kako rekoh, mnoge su noći tokom svibnja jasno bili čujni pucnjevi od egzekucija koje su izvršili partizani, vjerojatno uz pomoć „domaćih“ simpatizera NOB-a, koji su, kako je poznato, iskoristili svaku priliku da denunciraju neke civile u gradu, za koje su znali da su imali veze s vlastima u vrijeme NDH.
 
Nije potrajalo dugo te je Drava naglo narasla od naglog topljena snijega u Austriji. Izašla je iz korita te odnijela meku zemlju nabacanu na rovove, koji su nama mladim dečkima (iz Optujske, sa Ledina i oko igralište VEŠKE) otkrili jezovitu sliku, stotine ubijenih ljudi koji su bili nabacani jedni na druge. Možda su među ubijenima bili i svjedoci, koji su vršili fizički dio zakapanja. Leševa je bilo i po bunkerima, jedva zatrpanim. Jasno su se vidjele i uniforme, većinom domobranske. Kasnije su zabranili na neko vrijeme pristup u dravske šume i kroz to su vrijeme izvadili sve ubijene te ih pokopali negdje u zajedničku veliku grabu. Ta se prema pričanju nalazi na potezu od starog nasipa, Bambelesove pruge, s desne strane ceste koja je vodila od Širokih Ledina prema živodernici (Lamprethovoj), odnosno do glavnog toka rijeke Drave. Iz Drave smo tijekom lipnja kad je jako zatoplilo. i mi smo već odlazili na kupanje, često viđali kako gola tijela mrtvih i bačenih u Dravu plutaju nizvodno. Neke smo onako plivajući uhvatili za ledene i sluzave ruke, te ih izvukli na obalu. Mi ih nažalost nismo nigdje mogli pokopati.
 
Znam i za jednu veliku masovnu grobnicu, ispred sela Jakopovec, gdje se do ceste spušta potočić, dolazeći od Varteksovih gorica (vila Kussy). Tamo je jedan most od betona a nad njim je grobište. Ovo je iskaz o događanjima u svibnju 1945. iz kruga opće bolnice u Varaždinu. Cijeli me život progone te slike, ti ljudi, koje su bez suda, bez dokazivanja njihove krivice naprosto defenestrirali i za tim hladnokrvno strijeljali. Iz bolnice su pokupili dr. Bazila Barickog, koji je kao mali dječak izbjegao s roditeljima iz svoje Ukrajine kad je započeo teror Staljina. Proveo je mladost i školovanje tu u Hrvatskoj. Nije nosio bilo koju uniformu. Kao uzoran liječnik je pružao svoju pomoć ranjenim vojnicima, bez obzira koji su bili, kakvu su uniformu nosili. To je međutim bio neoprostiv grijeh u očima naših vrlih antifašista (partizana). Pokupili su ga odmah po dolasku u Varaždin, kao i zemljaka i po struci kolegu dr. Stepčišina. Obojicu su odmah likvidirali, jer su eto bili siromačeki samo djeca roditelja, koji su bježali od krvavog terora u Rusiji. Takva je to bila politika: ubiti sve, bez suda , sve one koji nisu „naši“ crveni, a na bilo koji način su bili s druge strane, makar bili i nevini, pošteni civili, koji su izvršavali svoj humani poziv, pomagali svakome. Godinama sam kasnije susretao po ulicama Varaždina ljude, za koje smo svi znali da su i oni jedni od egzekutora, hladnokrvnih ubojica nikad nisu nikome trebali polagati račune! Branila ih je njihova Partija, koja je iza svega stajala. Neki od njih su počinili suicid; savjest peče...
 
Da se ne zaboravi! - Meni će do kraja života pred oči dolaziti likovi, nasmijana lica dvojice mladih časnika iz bolesničke sobe na I katu „stare kirurgije“ u Varaždinu. Onaj zadnji dan, prije nego ih odvedoše na Dravu, pred rovove smrti, bili su tihi, zamišljeni. Osjećali su , rekao bih, da im svijeće života, još tako mladima, dogorijevaju. Jadni, dragi Nikola i prijatelj mu Topić! Kad bi im bar najbliži mogli znati gdje im leže tijela, a to je nama starijim Varaždincima dobro znano. Sada je kod tog masovnog grobišta, sjeverno od mosta koji prelazi preko odvodnog kanala hidrocentrale u Svibovcu (selo sjeverno od Varaždina) postavljeno i spomen raspelo.

 

Nikola Nikica Majnarić (Varaždin, 25. listopada 1929. – Varaždin, 15. studenog 2015.) - hrvatski liječnik, ortoped, specijalni kirurg, primarijus i profesor. Rodio se u Varaždinu u obitelji dr. Romana Majnarića i Grete Majnarić. Pohađao je osnovnu školu „Kraljica Marija“ u Varaždinu. Nakon završetka srednje škole upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je 1955. godine. Odlazi na odsluženje vojnog roka u Beograd. Vraća se nakon toga u Varaždin. Odlazi u Beč i tamo boravi od 5. lipnja do 9. kolovoza 1958. Zatim odlazi u Pariz i tamo je od 10. kolovoza do 13. kolovoza 1958. godine, a 1959. odlazi u New York. Zapošljava se kao liječnik u bolnici „Orange“ u Newarku i tamo radi do kraja 1961. godine. Nakon toga 1962. godine odlazi u Charlotte, Sjeverna Karolina. U lipnju 1962. odlazi u Kent, Connecticut. U New York se vraća 1963. godine. U New Yorku susreće umjetnika Salvadora Dalija i glumca Melvyna Douglasa, koji je glumio u filmu Ninočka s Gretom Garbo. Krajem 1963. godine vraća se u Varaždin. Godine 1964. godine odlazi u Celje u Sloveniji. U Celju živi i radi u bolnici od 1964. do 1969. godine. 1969. godine u Celju dodijeljen mu je naziv Primarijus. Vraća se u Varaždin. Zapošljava se na varaždinskoj ortopediji. Godine 1972. godine ženi se Tatjanom Radonjić, nastavnicom klavira i s njom ima dva sina.
 
Nikola Majnarić zaposlen kao liječnik u bolnici „Orange“ u Newarku 1961 godine. Godine 1978. odlazi u Kyoto u Japanu na „Sicott“ - Svjetski kongres ortopeda. Tom prilikom još posjećuje: Tokio, Osaku, Hong Kong, Bangkok, New Delhi, Taj Mahal i Rajastan. Kao liječnik radio je još povremeno kao ispomoć u bolnicama u Rovinju, Lovranu i Böblingenu.
Prije odlaska u mirovinu radio je još četiri godine na Medicinskoj školi u Varaždinu kao profesor anatomije. Godine 1986. godine s mlađim sinom odlazi na tri mjeseca u Sjevernu Ameriku. Obišli su autobusom „Greyhound“: Detroit, Nijagarine slapove, Ann Arbor, Chicago, Los Angeles, Hollywood, Flagstaff, Gallup, Cherryville, Washington D.C. i New York. Proveli su tom prilikom neko vrijeme kod spisateljice, ekologinje i fotografkinje Anne La Bastille. Strast su mu bila putovanja. Omiljena odredišta su mu bila: Njemačka, Švicarska, Nizozemska, Australija dva puta, Sjeverna Amerika više od desetak puta, Brazil, Tunis, Ravna Gora, Pokojec, Dobrna u Sloveniji, Šolta, Crikvenica, otok Rivanj kod Zadra.
Osnivatelj je prvih samostalnih ortopedskih odjela, prvo tijekom rada u bolnici u Celju, a zatim i u bolnici u rodnom Varaždinu. Radio je i kao brodski liječnik, obišao je tom prilikom cijeli Mediteran, te plovio brodom preko Atlanskog oceana do Brazila, Argentine, Jamajke i Haitija. Govorio je pet stranih jezika. Bio je suradnik časopisa "Priroda". Bio je član Matice hrvatske, Hrvatskog planinarskog saveza, Hrvatskog lovačkog saveza, Hrvatske stranke prava i Hrvatskog kinološkog saveza. Dobio je javno priznanje i plaketu Grada Varaždina za postignuća na području kulture. Dobio je diplomu Ortopeda Jugoslavije.
 

Dr. Nikica Majnarić

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Utorak, 26/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1676 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević