Get Adobe Flash player
Aktualni Normalni opet nenormalan

Aktualni Normalni opet nenormalan

Neposredni izbor predsjednika RH treba "negdje...

Zbog

Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

Zbilja hrvatskog biračkog tijela u svijetlu filozofije Hannah...

George Soros -

George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

»Zamišljao sam sebe kao neku vrstu...

Politička trgovina cvjeta

Politička trgovina cvjeta

Kupuje se i prodaje izravno i(li) uz...

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom...

  • Aktualni Normalni opet nenormalan

    Aktualni Normalni opet nenormalan

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:54
  • Zbog

    Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:28
  • George Soros -

    George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:03
  • Politička trgovina cvjeta

    Politička trgovina cvjeta

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:20
  • Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 10:59

Knjiga obiluje brojnim netočnim i proizvoljnim kvalifikacijama o Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu

 
 
Knjiga Michaela Phayera "Pio XII. Holokaust i hladni rat" (Golden Marketing  - Tehnička knjiga, Zagreb, 2010.) nastavak je njegove ranije knjige: "The Catholic Church and the Holocaust, 1930.-1965. " objavljene 2005. godine. Za razliku od nje u novom izdanju, u sedam novih poglavlja obrađuje, kako to ističe, posve novu građu. Što je to zapravo „novo“  i kako je to „novo“ predočeno javnosti, itekako je dobro vidljivo iz iz njenog teksta. U tom se smislu autor zahvaljuje novootvorenim arhivima, napose u SAD-u, koji su mu omogućili ponekad i drugačije stavove koje je iznosio u prijašnjoj knjizi. Sukladno tomu već na samom početku spominje kako novi dokumenti govore mnogo više i o hrvatskom nadbiskupu Alojziju Stepincu, te su oni omogućili da se autor može usprotiviti često upotrebljavanoj etiketi „zloglasni“, koju mu je prilijepio Tony Judt: „A History of  Europe since 1945.“, Penguin Press, New York, 2005.
https://www.njuskalo.hr/image-w920x690/literatura-knjige/michael-phayer-pio-xii-holokaust-hladni-rat-slika-89721796.jpg
Autor je donekle promijenio i radikalno stajalište da papa Pio XII. nije osudio genocid da bi u ovoj knjizi ukazao na njegovu radijsku božićnu poruku iz 1942. godine, koja po Phayeru donekle mijenja ocjenu njegova odnosa spram fašizma. Odgovarajućiodmak učinio je i u naporima Vatikana na spašavanju Židova, ne samo u Rimu već i u Europi. Autor je naširoko objašnjavao tzv. štakorsko uže – kolokvijalni izraz kojim su se koristili američki poratni obavještajci govoreći o bjegovima nacističkih i ostalih fašističkih ubojica u prekomorske zemlje. U tom je smislu, ističe Phayer, Vatikan prikriveno djelovao u pravcu njihova spašavanja, ponajviše zbog straha od komunizma.
 
Autor je knjigu podijelio u 12 poglavlja: 1. Eugenio Paccelli 1900.-1942. 2. Genocid poljskih katolika i poljskih Židova, 3. Božićna poruka Pija XII. – osuda genocida, 4. 1943. – Pio XII. mijenja smjer, 5. Papinski kapitalizam tijekom Drugog svjetskog rata, 6. Prvi bojovnik Hladnog rata, 7. Korijeni vatikanskih staza za štakore, 8. Staza za štakore biskupa Hudala, 9. Pokradeno zlato i Vatikan, 10. Ante Pavelić – ratni zločinac, ubojica i branitelj vjere, 11. Najprometnija staza za štakore, 12. Opsjednutost komunizmom. U našem prikazu knjige osvrnut ćemo se na one dijelove u kojima se govori o Katoličkoj Crkvi u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, za vrijeme NDH i u poraću.
 
Knjiga obiluje brojnim netočnim i proizvoljnim kvalifikacijama o Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu uoči, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata. Autor nije konzultirao brojne relevantne znanstvene radove objavljene o ovom razdoblju, a da ne govorimo o tome da uopće nije naveo radove ni jednoga hrvatskoga autora (bilo iz crkvenih ili svjetovnih redova) koji se izravno ili neizravno  bavio  tematikom koju obrađuje Phayer u ovoj knjizi: Benigar, Batelja, Šanjek, Kožulj… Rekli bismo: Audiatur et altera pars!
 
Nakon brojnih znanstvenih radova i činjenica o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu i njegovu vjerničkom i domoljubnom držanju u tim teškim vremenima, autor nije ni mogao ništa drugo zaključiti nego reći: „Nijedan od prvaka katoličke crkve u Europi – s iznimkom Nizozemca Johannesa de Jonga – nije tako jasno poput Stepinca progovorio protiv zločina. Među katoličkim čelnicima različitih nacionalnih crkava u Istočnoj Europi, Stepinac nema premca kad je riječ o otvorenu protivljenju genocidu.“ (str. 36.). No sve drugo što je napisao Phayer izravno je upereno protiv Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, pa i na perfidan način prema samom Stepincu. Nije li paradoksalno da u ovoj knjizi mijenja svoj raniji stav o Stepincu, da bi sasma drugačijim rječnikom govorio o crkvi koju je upravo on predvodio u tim vremenima. Podnaslov na stranici 30. je: „Katolički genocid u Hrvatskoj“ i nastavlja: „Tijekom prvih godina rata razmjerno mladi papa suočio se s dva genocida, jednim u Poljskoj, kojem je posvećeno slijedeće poglavlje, i drugim u odmetničkoj državi Hrvatskoj, bivšoj pokrajini Kraljevine Jugoslavije“. Autor ne objašnjava što je to „odmetnička Hrvatska“ niti kakva je to hrvatska pokrajina bila u Kraljevini Jugoslaviji!? Zatim slijede nama poznati podaci o višestrukom uvećavanju žrtava koje su prouzročene „hrvatskim genocidom“ (bez bilo kakvih izvora!?), kao da su proizašli od autora tipa: Milana Bulajića, Velimira Terzića, Viktora Novaka, Vladimira Dedijera, Dobrice Ćosića ili Vuka Draškovića (str. 31.). Na istoj stranici autor netočno tvrdi da je Vatikan sa Kraljevinom Jugoslavijom godine 1935. potpisao konkordat. Phayer ne zna da je Pravoslavna crkva spriječila odobrenje konkordata tako da on nikada nije stupio na snagu.
 
Phayer nadalje daje lažnu informaciju kako je tobože Alojzije Stepinac urgirao kod pape da primi Poglavnika Pavelića kako bi se učvrstio njegov diktatorski položaj među katolicima (str. 31.). Na narednim stranicama tvrdi da su „brojni svećenici podržavali Pavelićevu krvavu „križarsku bojnu“ dok je on ustrajao u osudama ustaških zločina!? Autor  ništa ne zna o tome da je Alojzije Stepinac već 1938. kritički javno progovorio protiv rasnih zakona koje su inicirali njemački nacisti, već tvrdi da je za vrijeme rata nadbiskup kritizirao Pavelića, ali da nije govorio o Nürnberškim uredbama?! Vrhunac možemo pročitati u jednoj od narednih rečenica: „Istodobno, u propaloj Jugoslaviji hrvatski su katolici krenuli na srpske pravoslavne kršćane. Pokolj je poprimio oblike divljanja i ničim nije podsjećao na metodični, hladni način na koji je Himmlerov SS ubijao Židove, i ustaše su otišli daleko iznad ograničenih užasa što su ih katolici u Poljskoj počinili protiv etničkih Nijemaca. Ovdje je posrijedi bio genocid, a počinili su ga katolici“ (str. 37.). Drugim riječima, u Phayerovu duhu, katolici kojima je vrhovni poglavar  bio dr. Alojzije Stepinac, op. a.  Iza toga slijedi još bizarnija laž: „Veza ustaša s Rimom među hrvatskim katolicima davala je cijeloj stvari stanovitu vjerodostojnost.“ U čemu se sastojala ta veza ustaša s Rimom autor ni na jednom mjestu ne potkrjepljuje bilo kakvim činjenicama, dokazima…
 
Autor je posebnu pažnju posvetio završetku rata. Evo što o tome kaže: „Bez pomoći Sovjeta, Tito je očistio zemlju od ostataka fašističkog ustaškog režima“, i dalje: „Budući da su pripadnici Katoličke crkve, i laici i svećenici, bili izravno ili neizravno upleteni u genocid koji su provodili ustaše, Titovi su se partizani počeli osvećivati Crkvi još prije kraja rata“ (str. 224). Premda je literatura o poznatom čišćenju  zemlje koje su provodile Titove snage - napose u Hrvatskoj i na brojnim Križnim putovima diljem ondašnje države, veoma brojna, autor za njom nije posegnuo, već se zadovoljio izvješćem (selektivnim, op.a.) Evelyna Waugha (svakako važnog svjedoka, op.a.) i pojedinim radijskim vijestima iz toga razdoblja!? Zašto nije posegnuo za novijim podacima o stradanjima pripadnika Katoličke crkve iz tog, ali i kasnijeg razdoblja, sve do 1990. godine, nije nam poznato. O tome nisu pisali samo autori iz Hrvatske, nakon 1990. nego i strani autori a i pozamašna je biblioteka radova iz hrvatske emigracije, koju se ne može tako olako svu podvrgnuti ustaškom pokretu, kako to ističe Phayer.
 
Koristeći neke američke tajne izvještaje Phayer nadalje povezuje nadbiskupa Stepinca s križarskim pokretom, kako je tobože upravo on  upravljao križarima i njihovim pokretom otpora (str. 230.). Phayer nadalje smatra da je kojim slučajem Alojzije Stepinac na svom suđenju uzvratio na točke podignute optužbe, da bi mu se „obrana neizbježno raspala i rasvijetlila potporu Vatikana Pavelićevoj genocidnosti“ (str. 230). Još jasnije to kaže na str. 231: „Stepinčeva šutnja u sudnici imala je nekoliko ciljeva. Sačuvala je egzemplarnu prirodu suđenja, te izbjegla javno razotkrivanje križarskog pokreta, Stepinčevih veza s križarima, kao i njihovih veza s ratnim zločincima koji su pod zaštitom Vatikana živjeli u Rimu“. Koji su to ratni zločinci pod zaštitom Vatikana živjeli u Rimu, ne možemo saznati od ovako vrsnog i temeljitog povjesnika. Naravno, vrli autor ništa pobliže ne govori o naravi suđenja, lažnoj optužbi zagrebačkog nadbiskupa i zašto je ona uopće pokrenuta! Phayer poručuje da je Stepinac štitio Vatikan i sebe od razotkrivanja suradnje i zaštite ratnih zločinaca!?
 
Autor na kraju ovoga pamfleta pozabavio se, kako on to kaže zaštitom ratnih zločinaca, koji su zahvaljujući pokroviteljstvu Vatikana našli utočišta diljem svijeta. Phayer ne govori o stotinama tisuća izbjeglica s ovih područja koje su bježale pred staljinističkim hordama smrti. Među njima je bilo osoba različitih političkih i inih uvjerenja, ali sve ih je držao strah pred osvetom ratnih pobjednika. Zacijelo je među tim ljudima bilo i osoba koje su počinile ratne zločine, koje bi onda trebalo procesuirati uz odgovarajuću krivičnu odgovornost za počinjene zločine. (Kako su one „procesuirane“ i to je danas veoma dobro poznato svima kojima je stalo do znanstvenog pristupa i istine, op. a.). No, daleko najveći dio tih nesretnih ljudi tražio je spas u slobodnom svijetu. Jednostavno, ljudi su bježali jer su dobro znali da je tamo gdje su došli ti novi oslobodioci nastupio masakr nad ljudima, bez ikakvih sudova, obrana i mogućih žalbi. O tome već pola stoljeća svjedoči  brojna literatura, koju su ispisale spašene žrtve, očevici, pa i sami izvršitelji i naredbodavci koji nisu podlegli zovu nečiste savjesti. Autora to uopće nije zanimalo. On ustraje na svojoj „istini“. Phayer izravno optužuje Vatikan da je štitio i organizirao skrivanje i bijeg ratnih zločinaca. U središte spasa hrvatskih izbjeglica autor stavlja Zavod sv. Jeronima a kao ključne osobe i vođe pokreta otpora Titovu režimu i organizacije prebacivanja „ratnih zločinaca“ u slobodni svijet Antu Pavelića i prof. Krunoslava Draganovića!? Draganovića je pak optužio da je „temeljne postavke svoje doktorske disertacije koristio kao teorijsku osnovu za prisiljavanje  pravoslavnih Srba na prelazak na katoličanstvo“. Autor nigdje ne spominje što je bio predmet Draganovićeve disertacije! („Masovni prijelaz katolika na pravoslavlje u hrvatskom jezičnom području za vrijeme turske vladavine u XVII. stoljeću“, op.a.) Autor ne spominje pismo nadbiskupa Stepinca poglavniku Anti Paveliću o pitanjima prijelaza pravoslavnih na katoličku vjeru i sprječavanje takve prakse, op. a.  Zašto?! Phayer očito nije čuo ili nije htio čuti za Memorandum od devet stranica koji je u ime hrvatskih biskupa nadbiskup Stepinac uputio poglavniku Paveliću! Autor optužuje Draganovića da je u rangu pukovnika (?!) služio i kao dušobrižnik u jasenovačkom logoru?! U Uredu za kolonizaciju je pak oduzimao imovinu ubijenih Srba da bi je dijelio hrvatskim katolicima?! Koja je bila zadaća spomenutog Ureda od Phayera ne možemo ništa saznati.
 
Toliko neistina i proizvoljnih kvalifikacija na jednom mjestu teško je naći u iole ozbiljnijoj knjizi, a nekmoli u ovoj koja pretendira na znanstvenost i objektivnost. U tom sklopu valja istaknuti i laži poput ovih: da je prof. Krunoslav Draganović bio agent CIA-e koja ga je izdašno nagrađivala (str. 372.), da je Dominik Mandić poslije rata u Chicagu raspolagao golemim sredstvima „što ih je koristio za tiskanje etničke, rasističke literature namijenjene hrvatskoj koloniji u Sjedinjenim Državama i za još neke projekte“ .(str. 322.). Koja su to rasistička djela ili etnička djela fra Dominika Mandića?! Phayer ni o tome ne kaže ništa. Vrhunac laži svakako se odnosi na optužbu Krunoslava Draganovića da je 1950. organizirao „iseljavanje Klausa Barbieja, 'mesara iz Lyonsa', gdje je služio kao šef Gestapoa“ (str. 372-). I tako u nedogled.
 
Svašta je izgovorio u ovom jadnom uratku Michael Phayer. No, puno je toga on i ispustio. Ne slučajno. Tako nigdje ne spominje kontekst odnosa Katoličke i Pravoslavne crkve za vrijeme Kraljevine Jugoslavije,  jer bi morao konstatirati drugorazredni položaj Katoličke crkve kao trpljene, ali i drugih vjerskih zajednica u toj velikosrpskoj tvorevini; nigdje ne spominje dominaciju velikosrpskog dvora (i njen posvemašnji izraz u svim društvenim područjima); nigdje ne spominje dosadašnje rezultate istraženih zločina na području te tvorevine; nigdje ne spominje kako je fašistička vlast u Srbiji već do konca 1941. riješila tzv. židovsko pitanje u Srbiji – kako to da mu je interes samo Hrvatska i Katolička crkva; nigdje ne spominje brojne poslanice, govore i kritike Pavelićeva režima koje je izgovorio zagrebački nadbiskup; nigdje ne spominje osobne odnose Pavelića i Stepinca, ali ni u kontekstu vatikanske politike; nigdje ne spominje položaj hrvatskoga naroda u okrilju nove Titove Jugoslavije; nigdje ne spominje konkretne oblike pomoći i spašavanja pripadnika židovskoga naroda, prije svega od Nijemaca u Pavelićevoj državi – kao što to čini židovska znanstvenica dr. Esther Gitman i hrvatska pravednica među narodima Ljubica Štefan, a da je za njih zaslužan osobno nadbiskup Stepinac i drugi pripadnici Katoličke crkve i građani Hrvatske;  nigdje ne spominje Pastirsko pismo kojim su hrvatski biskupi nakon rata ukazali novim vlastima na brojne zločine koji se čine prema pripadnicima Katoličke crkve… Mogli bi tako nizati i nizati pitanja. Ono što bi valjalo reći na kraju je to da  se radi o vrhunskom uratku bizantinskog stila. Budući da nitko više ne može osporiti ulogu zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca u borbi protiv svih oblika rasizma, nepravdi i zločina uz zalaganje i poštivanje svake ljudske individualnosti u svoj svojoj punoći, ni Phayer to ne može zanijekati. Ali. Uvijek ima ono - ali. Ono što se godinama lijepilo i pakiralo Stepincu neka sada i trajno ostane na njegovoj pastvi i hrvatskom narodu. I dakako, da ne ostane zaboravljeno - Katoličkoj crkvi i Vatikanu. Ali, ni sam Stepinac nije zaboravljen. Njemu je udijelio nove stigme: organizator i vođa križara, spasitelj ustaških zločinaca u suradnji s Vatikanom itd. itd. Pa i papa Pio XII je malo toga učinio na spašavanju Židova i drugih žrtava nacističkog totalitarizma!? Pa tko bi se onda usudio pokretati pitanje svetosti, kako pape Pija XII. tako i Alojzija Stepinca, kada bi za ozbiljno uzeo u obzir predmetne neutemeljene optužbe Michaela Phayera.
 
Tako u Phayerovu uratku  hrabri, ponosni, humani, antitotalitarni, domoljubni, kršćanski, blaženi Stepinac biva zaogrnut plaštem Phayerove „ustaške genocidnosti“ i „nedovoljno zainteresiranog Svetoga Oca i Vatikana za fašističke zločine“. Visoka razina uratka čak i u bizantinskim okvirima i mjerilima. Pitanje je zapravo što je novoga donio Phayer u ovoj knjizi za razliku od one prethodne. Malo novoga uz potencirane konstante koje samo potvrđuju da takvi autori poput M. Phayera mijenjaju dlaku ali ne i ćud. Zabrinjavajuće je da takvi uraci u svijetu daju lažnu sliku o Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu, a na njih nema odgovarajućeg odgovora. Tako dugo dok se ne čuje istina, temeljena na starolatinskom pristupu Sine ira et studio, ne će biti ni istinite slike o događajima o kojima govori Michael Phayer. Primjer ove knjige rječito svjedoči o tome i upozorava nas na onu poznatu uzrečicu: Boj se Danajaca i kad darove donose
 

Mijo Ivurek

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Nedjelja, 31/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1168 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević