Savo Štrbac: Borci SVK jedini, od svih sudionika ratova devedesetih na prostorima SFRJ, ostali bez priznatog statusa borca

 
 
Niti Savi Štrpcu nije lako. Izgubio je rat, izgubio je srpsku državu u Hrvatskoj, a sada ga ne slušaju niti u Srbiji. Tužan je što je srbijanska skupština nedavno usvojila dugo najavljivani "Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica". U isto vrijeme u Srbiji se vodila ne samo medijska buka oko Zakona o utvrđivanju činjenica o statusu djece za koju se sumnja da su nestala u rodilištima u Srbiji, i oba su zakona usvojena istog dana. Savo smatra kako onaj prvo spomenuti zakon nije dobar, jer njegovi "krajiški borci" ustvari "nisu ni dobili status borca", jada se on. A zašto Savo Štrbac nije zadovoljan ovim srbijanskim zakonom? Zato što, kako on kaže: »Članom 4. "boračkog zakona" status borca priznat je: pripadnicima vojske Kraljevine Jugoslavije; partizanima i četnicima iz Drugog svjetskog rata; pripadnicima oružanih snaga SFRJ u ratu devedesetih do 27. travnja, odnosno do 19. svibnja 1992.; pripadnicima oružanih snaga SRJ u ratu devedesetih poslije 27. travnja 1992., uključujući i "kosovski rat" od 24. ožujka do 26. lipnja 1999. Prema točki 5. spomenutog člana, koja se jedina i odnosi na područje Hrvatske, odnosno bivše RSK, status borca ima i državljanin Republike Srbije koji je "kao pripadnik oružanih snaga SFRJ vršio vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve ili za druge ciljeve državne sigurnosti u oružanim akcijama radi obrane suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalne cjelokupnosti SFRJ u periodu od 17. kolovoza 1990. do 27. travnja 1992., a za pripadnike oružanih snaga SFRJ stacioniranih na teritoriju BiH do 19. svibnja 1992.«
https://www.dnevnik.rs/sites/default/files/styles/single_article_main_image/public/2017-05/332452.jpg?itok=9reDBR1E
Smeta Savi što "u usvojenom tekstu 'boračkog zakona' među priznatim borcima jedino nema pripadnika vojske RSK, koja je formirana nakon povlačenja JNA s područja avnojevske Hrvatske". Smeta njemu i drugim izbjeglim Srbima iz Hrvatske i BiH – nakon poraza od Hrvatske vojske – što im u "majčici Srbiji" nisu priznali "boračka prava" za agresiju protiv Hrvata i Hrvatske u razdoblju "od 27. travnja 1992. pa sve do 15. siječnja 1998. (do reintegracije SBO (op.a., za Hrvatsko Podunavlje  Štrbac rabi naziv SBO, valjda Slavonija, Baranja, oblast) u ustavnopravni poredak RH)". Žale se Savo i drugi Srbi što im nije "priznat status borca" i tih šest godina. A koja je Štrpčeva argumentacija? "Krajišnici su se pozivali na zaključke, odluke i naredbe najviših državnih, političkih i vojnih organa i institucija SFRJ o separatističkom i terorističkom karakteru paravojnih oružanih formacija protiv pripadnika JNA i civilnog stanovništva u bivšim republikama Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pozivali su se i na: Odluku Skupštine srpskog naroda o proglašenju RSK; Zakon o važenju pravnog sistema SFRJ i na djelu teritorija koji je pod posebnom zaštitom UN-a, koji je usvojila Skupština SFRJ; planove mirovnih operacija UN-a za Jugoslaviju; rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i druge akte. Podsjećali su i da je RSK bila poseban entitet u okviru SFRJ i međunarodni pravni subjekt i da je imala pravo da organizira obranu stanovništva na svome teritoriju od zločina i genocidnih namjera i postupaka hrvatskih separatističkih i terorističkih formacija i oružanih snaga RH".
 
Ovo je današnja formulacija tadašnjeg "ministra informisanja" tzv. RSK, 25 godina od poraza njegove zločinačke separatističke tvorevine, a Hrvate i dandanas naziva "separatistima" i "genocidnima", a regularnu Hrvatsku vojsku naziva "terorističkim formacijama". Na kraju Štrbac ipak objašnjava zašto ga nije poslušala aktualna srbijanska vlast na čelu s Aleksandrom Vučićem. "Zbog nekih viših interesa", kaže on. A koji su to "viši interesi" Štrbac dodatno objašnjava: »Ti viši interesi, onako kako sam ih ja shvatio, odnose se na stavove hrvatske strane, da je 1991. na Hrvatsku "oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne jedinice iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH, organizirane i predvođene velikosrpskom politikom", koji su inkorporirani u ustav, saborske deklaracije, desetine zakona, udžbenike, enciklopedije, "Vikipediju" i svijest hrvatskog naroda. Na ovakvim stavovima Hrvati su do sada ostvarili sve što je objektivno bilo moguće, uključujući skoro etnički čistu državu i članstvo u svim značajnijim euroatlantskim integracijama«. Savo Štrbac smatra kako to "obrazloženje", kao i postupak srbijanskih vlasti nisu opravdani, jer »unošenjem u "borački zakon" i krajiških boraca, koji već četvrt vijeka žive u Srbiji i njezini su državljani, ništa se ne bi promijenilo ni u hrvatskom ni u međunarodnom pogledu na rat devedesetih, osim što bi se krajiški borci osjećali ravnopravnijim s ostalim sudionicima u oružanim sukobima devedesetih, kao što se ništa ne će promijeniti ni njihovim ne unošenjem u taj zakon, osim što su borci SVK jedini, od svih sudionika ratova devedesetih prošlog vijeka na prostorima SFRJ, ostali bez priznatog statusa borca«. Toliko od Save Štrpca. Nije se nimalo promijenio. Ostao je na istim velikosrpskim, odnosno svetosavsko-pravoslavnim stajalištima. Njemu i dalje nema pomoći.
 

Zrinko Horvat