Get Adobe Flash player
POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

Riječ "samodopisivanje" sama po sebi najbolje govori kakvo nas...

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

Sjetite se svih putovanja bivših predsjednika. Osim toga, tko...

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

Kardinal Stepinac i tadašnja hrvatska država organizirali su...

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

Oni koji blokiraju proglašenje svetim bl. Stepinca blokiraju i...

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

Komunistička Partija Jugoslavije donosila je odluke suprotne postojanju i...

  • POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    POPIS PUČANSTVA - Srbi će sami sebe popisivati

    srijeda, 16. rujna 2020. 17:30
  • Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    Infantilno nadmudrivanje dvojice predsjednika

    ponedjeljak, 14. rujna 2020. 15:00
  • Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    Dvojica eksponenta velikosrpske politike u Hrvatskoj

    četvrtak, 17. rujna 2020. 18:43
  • Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    Hrvatskom vladaju potomci ubojica 1945.

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:45
  • Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    Odricanje valjanosti primjene odluka KPJ

    četvrtak, 17. rujna 2020. 09:55

Gomili ludila i novoj tzv. religiji treba pružiti otpor a ne ignorantski i poslušnički odnositi se prema njoj

 
 
Douglas Murray: Ludilo gomile, Spol – Rasa – Identitet (Egmont, Puls, Zagreb, 2020.)
Douglas Murray poznat je našoj javnosti nakon uspješnice: Čudna smrt Europe, koja je prevedena na tridesetak jezika a izvode iz nje navode brojni znanstvenici, vrhunski političari, novinari i publicisti. Murray je redoviti kolumnist Spectatora iStandpointa a često piše i za druge tiskovine, primjerice za Sunday Times i Wall Street Journal. Kao uspješan govornik vodio je raspre u važnim ustanovama, napose u britanskom i europskom Parlamentu te američkoj Bijeloj kući. Dok se u Čudnoj smrti Europi bavio istraživanjem utjecaja i posljedica migracijskih tijekova na europska društva i međunarodnu zajednicu u cjelini, s naglaskom na političke, gospodarske, geopolitičke, kulturološke, religijske i ine posljedice koje ostavljaju duboke negativne posljedice na tradicijske društvene strukture; u knjizi koja je pred nama analizira najspornija pitanja početka dvadeset prvog stoljeća: seksualnost, spol, tehnologiju i rasu. Murray nam pokazuje nove kulturološke ratove koji se vode posvuda, na sveučilištima, u školama i domovima, medijima i brojnim drugim mjestima, kako kaže – sve u ime društvene pravde, politike identiteta i interseksualnosti, odnosno pozivu da ostatak života provedemo pokušavajući u samima sebi i u svima oko nas utvrditi svaku stavku identiteta i svaku moguću ranjivost pa ih organizirati prema pravosudnom sustavu koji se pojavi iz vječno promjenljive  hijerarhije koju otkrijemo. Takav sustav je neostvariv i bezuman, no on se probio daleko izvan katedri društvenih znanosti da bi bio ugrađen u velike korporacije i državne ustanove.
https://www.ljepotaizdravlje.hr/wp-content/uploads/2020/08/5-2.jpg
Autor nam definira pojam interseksualnosti: Interseksualnost je prirodna pojava poznata medicinskoj profesiji već stoljećima, ali iz potrebe skrivena od ostatka društva. Riječ je o malom postotku ljudskih bića koja se rađaju s neodređenim genitalijama ili imaju druge biološke atribute (primjerice neobično veliki klitoris ili neobično malen penis) koji upućuju  na to da su možda između dva spola. (str. 211.) Kao i prethodna tako i ova knjiga donosi šokantne istinite događaje i protagoniste potaknute brojnim društvenim i  informativnim medijima. A glede uloge medija u toj raboti autor ne dvoji: Pokazalo se da su društveni mediji nenadmašni u širenju i prihvaćanju novih dogmi i gaženju suprotnih mišljenja baš kad bismo ih trebali najviše slušati. (str. 123.)
 
Autor je knjigu podijelio u četiri poglavlja: 1. Homoseksualnost 2. Žene 3. Rasa i 4. Transseksualnost i naposljetku Zaključak. Naslov knjige nadahnut je djelom škotskog novinara Charlesa Mackaya, Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds – Neobične popularne obmane i ludilo gomile. Već u uvodnom dijelu Murray nas uvodi u bit teme: Prolazimo kroz razdoblje velikog ludila mase. U javnosti i privatno, online i offline, ljudi se ponašaju sve iracionalnije, grozničavije, primitivnije i jednostavno neugodnije. Posljedice takva ponašanja neumorno pune dnevne vijesti. No premda su simptomi vidljivi na sve strane, njihovi uzroci nisu. (str. 9.) Murray upozorava da novo tumačenje svijeta kroz prizmu društvene pravde, politike identitetnih skupina i intersekcionalizma je najsveobuhvatniji pokušaj stvaranja nove ideologije od razdoblja hladnoga rata. Ako se tko suprotstavi njihovim nasilno nametnutim kanonima, dogmama, lažima, nametnutim uvjerenjima brojnih skupina i pokreta dobro razmještenih u politici, medijima, sveučilištima, lijevim ortodoksnim komunističkim partijama, antikatoličkim i antidemokratskim, a prikaže se razumskim i tolerantnim, pače kooperantskim,  biva označen mrziteljem, homofobom, seksistom, ženomrscem, rasistom, transfobom. Ludilo gomile rušit će, i ruši, sve pred sobom, koristeći sva moguća dopustiva, a napose nedopustiva, posebice zločinačko-nasilna sredstva. Dakle, svi oni koji ne slijede ortodoksne stavove ovih radikalno lijevih pokreta izvrgnuti su brutalnom obračunu vidljivom diljem Europe i svijeta na ulicama, školama, sveučilištima, medijima, političkim strukturama. Ciljevi tih ekstremnih ljevičarskih skupina vezani su uz rušenje kapitalizma i uvođenju nove vrste diktature proletarijata, nadalje uništavanju višestoljetnog kulturnog povijesnog nasljeđa stvaranog radom i umijećem brojnih generacija.
 
Uz doktrinarno slijedi i fizičko nasilje s ciljem osvajanja ili sudjelovanja u vlastima. Osim sklonosti nasilju, huliganstvu, destrukciji, anarhiji, laži i mržnji te nove ideologije napose krasi vrijeđanje kršćanskih vrijednosti i simbola katoličke vjere te okrutni obračun s  čimbenicima i simbolima iz povijesti koji ne odgovaraju novoj zločinačkoj ideologiji. U prljavu rabotu prikrivanja, pače predvođenju, zločinačkog karaktera tih pokreta i skupina iz miljea ludila gomile uključili su se pojedini sveučilišni profesori, akademske zajednice, političari, novinari, aktivisti različitih orijentacija, od homoseksualaca, feministica do marksista, maoista… Na prvi je pogled vidljivo kako su ti pokreti uglavnom skloni destrukciji, rušilačkom nagonu, nedemokratskom i necivilizacijskom ponašanju, vrijeđanju neistomišljenika, kritici svega i svačega bez nuđenja konkretnih rješenja. I da ne zaboravimo sklonih prijeziru i nepoštivanju demokratskih institucija i demokratskih pravila javnog političkog života kao tobožnjih ostataka trulog kapitalističkog sustava. Nastojat ćemo ukazati na pojave koje analizira autor.
 
Homoseksualnost – znanstveni ili aktivistički pristup?!
 
U znanstvenim krugovima odvijaju se žustre raspre koje fenomen homoseksualizma sagledavaju s različitih motrišta. Neki ga smatraju aberacijom (naučenim ponašanjem), reverzibilnom pojavom, što znači da se čovjek može odučiti/odvratiti, da se homoseksualnost ne smatra urođenom niti nepromjenljivom pojavom i da se tijekom života može mijenjati, bez obzira na to u akademskim krugovima i medijima dopustivo je jedino slobodno mišljenje o toj temi – promicanje homoseksualnosti. Iako ne postoje znanstveni dokazi koji bi definirali homoseksualnost kao poremećaj niti duševnu bolest, iz toga, kako ističe autor, ne proizlazi da ona predstavlja urođeno i nepromjenljivo stanje. Riječ je o fenomenu koji zahtjeva brojna istraživanja različitih struka i znanstvene raspre s interdisciplinarnim pristupom. Homoseksualnost je, zapravo, moralno prihvaćena prekratko (od 1973.) i na premalo mjesta da bismo o njoj izvukli mnogo dugoročnih zaključaka, a kamoli na njoj temeljili moralnu teoriju. (str. 39.) To dakako za sobom povlači i sva ostala pitanja vezana uz brakove, zakonsku ravnopravnost i prava, usvajanje djece, gej roditeljstvo i sl.  Kolikogod su danas u velikom broju zemalja homoseksualcima priznata brojna prava za koja se desetljećima bore, među njima dolazi do raskola glede daljnjih pravaca traženih prava. U tome se napose ističu queerovci – uvjereni da privlačnost prema osobama istoga spola znači nešto više od ostvarenih prava te novu etapu drugačijeg putovanja. Dok gejevi samo žele biti prihvaćeni poput svih drugih, queerovci žele biti prepoznati fundamentalno različitim od drugih i tu različitost iskoristiti za stvaranje pokreta, oslobodilačkih fronti, čiji su ciljevi rušenje društvenoga poretka, poput Crnih pantera, Viet Conga, ideologija iz spektra  Maova i Castrova režima i sl. Sama ravnopravnost gejeva s drugim društvenim slojevima sada više nije dovoljna jer su gejevi na neki način bolji od heteroseksualaca?!
 
Nastavno na manipulacije s pravima homoseksualnih skupina autor nam pokazuje i na primjerima novih interpretacija roda – spola. Prema tim zakonima proizašlim sa sveučilišnih katedri lijevih radikalnih profesora rod uopće ne postoji. Nije stvaran nego je društveni konstrukt. Prema radu Judith Butler sa Sveučilišta u Berkeleyu: Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (Nevolje s rodom i subverzija identiteta, 1990.) autorica drži da je feminizam pogrešno smatrao da postoje kategorije muško i žensko. Dakle, i muško i žensko su kulturološke pretpostavke. Dakle, poput roda, rasa je također kulturološki konstrukt pretpostavljen i ima veze samo s ponavljanom društvenom izvedbom. (str. 64.) Ta ideološka zbrka u temeljima je takvih skupina i njihove raznovrsne borbe: urbane, ekološke, antiautoritarne, antiinstitucijske, feminističke, antirasističke, etničke, regionalne ili one seksualnih manjina?! Svima njima to daje svrhu i motivaciju u socijalističkom pokretu kojemu treba nova energija koja treba zamijeniti neuspjehe komunističkih pokreta u svijetu u zadnjih više od stotinu godina. I preko stotinu milijuna ubijenih i uništenih društvenih zajednica! Novim sadržajima, novim konfliktima, novim optužbama, novim lažima prema istovrsnim ciljevima. U tomu istaknutu ulogu imaju profesori radikalno marksističke orijentacije na sveučilištima. Autor s pravom zaključuje: Jer je svrha velikih dijelova akademske zajednice prestala biti istraživanje, otkrivanje i širenje istine, a nova im je svrha postalo stvaranje, njegovanje i propaganda određene, i osebujne, vrste politike. Svrha više nije bila akademija nego aktivizam. (str. 69.-70.)
 
Od ženskog gnjeva do mizandrije
 
Stephen Pinker napisao je 2002. godine značajnu knjigu The Blank Slate (Prazna ploča) u kojoj je upozorio da je spol postao jedan od gorućih pitanja našega doba, (tobože spol nije biološki fiksan nego stvar ponavljanih društvenih izvedbi), vjerujući da će znanstvenost, kada su u pitanju odnosi muškarca i žene, prevladati. Naime, u svom je djelu popisao neke od bioloških razlika među muškarcima i ženama. No, ni on nije mogao vjerovati kako su se društva još više, poput na pitanju rasa, ukopala u zabludi da se biološke razlike mogu olako odbaciti, zanijekati ili zanemariti. I na ovom pitanju društva se nisu preuređivala u skladu sa znanstvenim činjenicama već političkim lažima koje dolaze iz znanog inkubatora aktivista dobro razasutih u mainstrem područjima. Murray nas upozorava na neočekivani paradoks glede položaja žene u usporedbi s muškarcima: Žene su posve jednake muškarcima – jednako vješte, jednako kvalificirane, jednako sposobne za iste zadatke. I istodobno bolje?! (str. 93.) Kada bi napose ova zadnja rečenica bila neupitna, kontinuirana feministička propaganda, stvara ratno bojište za sve izraženiji oblik mizandrije – mržnje žena prema muškarcima. Autor navodi nekoliko upečatljivih poruka iz tog inkubatora: sve što je dobro je žensko – sve što je loše muško je; muškarci su smeće; žene su utjelovljenje mira a muškarci rata i nasilja, ubij sve muškarce, muška povlaštenost svuda i posvuda, muška dominacija, neprevladani patrijarhat, žene su u svemu bolje od muškaraca… Ženski gnjev, uglavnom potaknut i elaboriran iz tog nakaradnog polusvijeta, usmjeruje se u radikalne pokrete koji u ludilu gomile, i na njenom čelu,  nalaze novo ratno poprište. Autor ukazuje da se u temeljima aktualnog ludila nalazi zahtjev prema kojemu trebamo vjerovati da su žene drukčija bića, a sve što su žene i muškarci do jučer vidjeli i znali bila je  samo fatamorgana te da je naslijeđeno znanje o našim razlikama ništavno i beskorisno. (str. 119.) Vrli novi svijet!
 
Rasa – slom snova Martina Luthera Kinga
 
Dok civilizirani napredni svijet desetljećima drži opravdanim znanstvene postavke da boja kože ne može biti temelj bilo kakve rasne segregacije, rasističkih zakona, prakse, ili poziva/prisjećanja/oživljavanja povijesnih zloporaba, posljednjih se godina pojavila struja koja odbacuje ta civilizacijska dostignuća. San  Martina Luthera Kinga ml. iz 1963.  da će jednoga dana živjeti u zemlji u kojoj ih ne će suditi  po boji kože, nego po karakteru, nova ideološka paradigma sve odlučnije odbacuje. Novi kanon glasi: karakter nije ništa u usporedbi s bojom nečije kože. Prema tomu boja kože je početak i kraj svega! Autor nas podsjeća na činjenicu da kad su se rasne razlike počele smanjivati ili nestajati, na dnevni red dolaze, primjerice, posebno izdvojeni odjeljci o crnačkoj književnosti, poput gej književnosti i ženske književnosti u knjižarama i knjižnicama! Neopterećenost  rasom prešla je u opsjednutost rasom. Nekadašnji antirasizam postaje sve radikalnije rasistički. U središtu su napada i obračuna bijelci, koji bivaju optuženi za sve nedaće crnaca koje su proživjeli kroz povijest. Dokle apsurdi idu autor pokazuje na primjeru slučaja akademske zajednice u  Velikoj Britaniji. Naime, do 2018.  stotine su sveučilišnih predavača morale pohađati radionice na kojima se od njih tražilo da priznaju svoju bjelačku povlaštenost i prepoznaju je, kako zbog bijele boje kože mogu biti rasisti a da to ni ne znaju?! Sveučilišni predavači dužni su preispitati i osvijestiti destruktivnu ulogu bijele boje kože. (str. 143.) Ako to ne učine slijede prosvjedi, na fakultetima, domovima, ulicama; slijedi nasilje, vrše se progoni profesora i traže njihove ostavke te progon svih neistomišljenika. Murray s pravom upozorava da u tom konstruktu crno nije boja kože ili rasa – ili barem nije samo to. Crno je, baš kao gej – postalo politička ideologija. Ono što je opasno jest onemogućavanje znanstvene i stručne raspre o toj važnoj temi, pa čak i najvećim svjetskim autoritetima. Primjerice, vodeći stručnjak u području genetike David Reich s Harvarda, u isto vrijeme 2018. kada mu je izašla knjiga o genetici, objavio je članak u kojem je među inim, izložio kako se za rasu (slično kao i za spol) počelo govoriti da je samo društveni konstrukt bez ikakva temelja u genetici. Sve do pojave radikalno ekstremnih feminističkih skupina spol i rod  poglavito su smatrani sinonimima. Suočen s brojnim napadima a zabrinut za svoj status (i ne samo status!) morao je priznati kako bi se genetska otkrića mogla zlorabiti za opravdavanje rasizma?! Ili pak profesorica Robin DiAngelo s Washingtonskoga sveučilišta koja je pred sličnim naletima ludila gomile na predavanju, kao bjelkinja, tražila oprost govoreći: Rado bih bila malo manje bijela, što znači malo manje opresivna, slijepa, defenzivna, neuka i arogantna?! Danas sve više svjedočimo pojačanoj rasnoj retorici u svim područjima, kada smo svi mislili da su takve razlike stvar prošlosti.
 
Transseksualnost – vrhunac ludila
 
Posebno mjesto u ideologiji ludila gomile predstavlja transseksualnost. Autor se pita jesmo li sigurni da trans postoji kao kategorija? Ako i postoji jesmo li sigurni da je uvijek moguće nekoga fizički prebaciti iz jednoga spola u drugi i je li to najbolje što se u takvoj situaciji može učiniti? Svijest o interseksualnosti postoji u svim kulturama i kreće se u rasponu od transvestizma (osoba koje nose odjeću suprotnog spola) do transseksualizma (podvrgavanju medicinskim postupcima za promjenu spola). U raspru Murray uvodi pojam autoginefilije – odnosno stanja uzbuđenja izazvanog zamišljanjem sebe u ulozi suprotnog spola. Da bi se tendencijski olakšali postupci u promjeni spola britanske su vlasti izdale edukativne smjernice savjetujući učiteljima u osnovnim školama da djeci govore da svi spolovi, uključujući i dječake, mogu imati mjesečnice?! U SAD-u je 1999. donijet federalni zakon koji redefinira spol kako bi po novome uključio i rodni identitet. Murray upozorava da čak 80 posto djece će stanje rodne disforije u pubertetu riješiti samo od sebe. Promjenu spola u medicinskom smislu možemo sagledati na primjeru izvješća rodne klinike na Sveučilištu Stanford. Naime, klinika je objavila da dvofazni postupak promjene spola u prosjeku zahtijeva tri i pol operacije te da najmanje 50 posto pacijenata iskusi neku vrstu komplikacija, zbog čega odnos između kirurga i pacijenta nerijetko potraje cijeli život. (str. 238.) Velike interese u tim radnjama imaju i medicinske ustanove, napose klinike za transplantaciju i farmaceutska industrija. Autor zorno pokazuje o čemu se radi. Primjerice, ako žena želi postati muškarac od kože s nekog dijela tijela mora se oblikovati budući penis. U tu svrhu moraju joj oderati ruke bez zajamčena uspjeha. Sve to košta nekoliko stotina tisuća dolara?! Uz to valja spomenuti medicinske tretmane nadomjescima hormonskih terapija (npr. estrogen, antiandrogenih blokatora testosterona). Nakon dvije godine na tim sredstvima većina muškaraca postaje neplodna? Što u situaciji ako se dotična osoba želi povratiti u svoj spol?! Zabrinjavajuća je situacija što za promjenu spola hormone primaju i djevojčice od osam, dvanaest ili trinaest godina! Kako djeca u tim godinama mogu suditi o svojoj budućnosti, odnosno koliko su zapravo zakinuta njihova prava? Autorov zaključak je zabrinjavajući: Svakoga tko se usudi spomenuti loše strane promjene spola ili pokaže da ga s tim u vezi nešto zabrinjava proglasi ga se mrziteljem i kaže da potiče nasilje protiv trans osoba, ili potiče trans osobe da si same naude?! (str. 254/255.) Indikativno je da su se trans pitanjem počeli baviti uglavnom oni koji se uvijek žale na sve vidove patrijarhalnoga, hegemonističkog, homofobnog, institucionalno rasističkog, seksističkog društva?!
 
Kako se suprotstaviti nametnutom ludilu gomile?
 
Douglas Murray je u knjizi sjajno detektirao sirovu i brutalnu politiku, iliti novu religiju, koja koristi pitanja identiteta, rasa, spola, seksualnosti (bez utemeljenja u znanosti) kako bi nametnula svoje spomenute političke agende. Nedvosmisleno je dokazao da iza toga ludila gomile stoje lijeve radikalne političke snage razmještene od predavača na katedrama društvenih znanosti na sveučilištima, studentskih aktivista, pripadnika lijevih političkih partija ekstremno radikalnog karaktera, udruga, globalističkih pokreta, lijevih i liberalnih medija… Tim pokretima, njihovim vođama i protagonistima nije stalo do znanosti, istine, dijaloga već ultimativnih zahtjeva za bezrezervnim priznanjem njihovih neznanstvenih apriornih polazišta i njihovih aktivističkih pokreta. Svrha takvoga djelovanja je potkopavanje i rušenje kapitalističkoga sustava, metodama sveopćega otpora, terorizmom, destrukcijom, lažima i mržnjom,  nametanjem nekog (još uvijek neartikuliranog) socijalističko-komunističkog sustava, rušenjem demokratskih i civilizacijskih vrednota stvorenih u demokratskom svijetu, rušenjem nauka i simbola Katoličke Crkve. Njihova zločinačka djelatnost financijski je dobro pokrivena od bogatih mogula, poput Georga Sorosa, i medijskih trabanata iz svijeta nove religije. Za te ciljeve svi su povodi, utemeljeni ili ne, dobrodošli. Teolog i franjevac Tomislav Pervan tu sveprisutnost naziva svenadzorom. U razgovoru s novinarom Večernjeg lista Darkom Pavičićem to ilustrativno pojašnjava: Google ima više od dvadeset, Facebook više od trideset tisuća „policajaca duha“, „mentalne policije“ lijeve orijentacije, koji nadgledaju sve što se objavi. Paze na „političku korektnost“ onemogućuju objavu bilo čega što se ne uklapa u njihove „gabarite“. Imaju stroge dogme, odašilju posvuda svoje „fetve“, anateme, kletve; nepoćudne ušutkuju, izbacuju iz javnog prostora i govora. Rugaju se Crkvi zbog dogmi i inkvizicije, a veći su dogmatičari i inkvizitori od svih znanih u povijesti. (str. 36., 14. 8. 2020.) Prosvjedi zbog tragičnog ubojstva afroamerikanca Georgea Floyda, koji su prerasli u nerede, pljačke i politički bunt prema rušenju demokratskih institucija (ne samo u SAD-u) odličan su primjer. Autor se naposljetku pita: Kako se udaljiti od toga ludila našega doba? Savjetuje: zadržite zanimanje za politiku uz istodobno izbjegavanje oslanjanja na nju kao izvor životnoga smisla. Nadalje, tražiti sebe u politici identiteta, društvenoj pravdi (u ovom nametnutom i zadanom obliku) i interseksualnosti, samo je traćenje života. I poruka za kraj: Bilo bi suludo pretpostaviti da spol, seksualnost i boja kože ne znače baš ništa, ali pretpostaviti da znače sve, sigurno će biti kobno. (str. 284.)
 
Kako će izgledati hrvatska svakodnevnica ako u nas zažive ideje, praksa i metode djelovanja ovog ekstremno radikalnog lijevog i neoliberalnog pokreta kojega je na primjerima zemalja zapadnoga svijeta prikazao Murray? Koliko god (za sada) ne možemo govoriti o nekom obuhvatnom pokretu, zla se naziru u pojedinim medijima, partijama, sveučilištu (npr. Filozofski fakultet u Zagrebu), političkim aktivistima, pojedinim udrugama (npr. PaRiter, DiRock, udrugama LGBTIQ i sličnima za sve, svašta i ništa… Dio njih izdašno financiran od ovdašnje vladajuće garniture preko Plenkovićeve Obuljen Koržinek. Ne zaboravimo: počelo je s Istanbulskom konvencijom, (sa ili bez interpretativne izjave?!) Marakeškim sporazumom, promjenama u sustavu odgoja i obrazovanja (rodna ideologija) uz pokroviteljstvo Plenkovićeva HDZ-a i (tada) Bernardićeva SDP-a, orjunaškog HNS-a i sličnih, medijsku halabuku srodnih medija uz nedovoljno prepoznatljivi  i zakašnjeli glas Katoličke Crkve u Hrvata. Gomili ludila i novoj tzv. religiji treba pružiti otpor a ne ignorantski i poslušnički odnositi se prema njoj. Za primjer valja spomenuti nedavnu poruku mađarskog suverenističkog državnika Viktora Orbana: Zapadna Europa odustala je od kršćanstva i eksperimentira s istospolnim brakovima, duginim obiteljima, imigracijom i ateizmom, tzv. otvorenim društvima, stoga bi se srednjoeuropske države trebale ujediniti da sačuvaju svoje kršćanske temelje. Sapienti sat!
 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik

Dr. Sančević je jedan od utemeljitelja Društva hrvatsko bošnjačkog prijateljstva

 
 
Hrvatski povjesničar, pisac, geolog, diplomat, političar Zdravko Sančević rodio se u Crkveni kod Teslića, BiH, 20. 1. 1931. Obitelj je starinom iz današnje zapadne Bosne, udomaćena u Hrvatskoj Dubici. Otac je bio istaknuti industrijalac, HSS-ovac, trgovac drvetom i blizak prijatelj Jurja Šuteja, koji je i preporučio dr. Franji Tuđmanu Zdravka Sančevića; jer u to doba su i Hrvati nepartijskoga podrijetla mogli biti u visokoj politici. U Venezueli, gdje se obitelj sklonila u poraću je dr. Sančević završio Naftno-geološki fakultet, ali i sudjelovao u kulturnom i političkom životu hrvatskoga iseljeništva, u radu časopisa, te proučavao hrvatsku povijest, osobito Hrvate u Amerikama.
https://library.foi.hr/m3/s/1/n/0000013116.jpg
Sančevićeva knjiga Dopune hrvatske povijesti  (Tkanica, Zagreb, 2015.) odiše geopolitičkim konceptom svojstvenim Ivi Pilaru i don Mihovilu Pavlinoviću. Proučavanje zemljopisnih karata dovelo je autora do spoznaje da se u novije doba iz svijesti ljudi nastoji izbrisati pojam turska Hrvatska i uvodi zapadna Bosna, te da su Hrvatska i BiH od kartografa uvijek doživljavane kao jedan geopolitički prostor, istovjetan s Ilirikom.
 
Federacija BiH (Hrvati i Bošnjaci) trebala je po dogovoru ući u konfederaciju s Hrvatskom! Velike sile (Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Rusija, SAD) odlučile su da Srbima pripadne 49 posto BiH. Došlo je i do preplitanja ovlasti među tijelima Federacije, te do stvaranja nacionalno mješovitih općina, što je nesklad (opasnost preglasavanja manje brojnog naroda, T.T.).
 
Zanimljivo je da su sarajevski Sefardi (Židovi rodom iz Španjolske, T.T.) ponudili Sančeviću najstariju sinagogu za hrvatsko veleposlanstvo. Sančević navodi da je heroj obrane Dubrovnika Nijaz Batlak onemogućen od nekih bošnjačkih krugova u deblokadi Sarajeva iz pravca Igmana 1992. godine. Unatoč protivljenju K. Zubaka, Sančevića i većeg dijela Bošnjaka da se prihvati prijedlog (Britanije!) podjele BiH (49 % Srbi), sporazum je potpisan, sa čime se odmah suglasio Mate Granić. Britanci su spriječili Sančevića da se informira o napadu na tržnicu Markale (68 mrtvih, 200 ranjenih). Autor tvrdi da su za Britance radili Srbi (rodom) Willy Levak (tajna služba), Nick Castello (rodom iz Knina), Mike Stanley (Miloš Stanković), dok je M. Rose održavao veze sa srpskim generalom Mladićem i ekipicom.
 
Dr. Sančević je jedan od utemeljitelja Društva hrvatsko bošnjačkog prijateljstva. Na njega su izvršena četiri atentata; granatiranje automobila, rezidencije, te raketiranje rezidencije. U Sarajevu je spašavao ljude bez obzira na naciju i vjeru, te kulturna dobra. Kao hrvatski dekan Diplomatskoga zbora osniva Hrvatski kulturni centar, zaštićuje Hrvate koji žive u državnim stanovima ili rade u državnoj službi, osniva „Hrvatsko bošnjačko društvo Bleiburg 1945.“. Začudo nije uspio u inicijativi da se poprave mostovi pruge Sarajevo – Mostar – Ploče. Sančević i turski poslanik Sukru Tufan imali su zadatak osigurati fizičku zaštitu Fikreta Abdića u Cazinu s turskim policajcima.
 
I kao počasni konzul u Venezueli borio se dr. Sančević za hrvatske interese i potpuno mu vjerujem da je cijeli niz hrvatskih tvrtki odbio ulazak na venezuelansko tržište; možda i iz razloga nezamjeran JA velikim silama, ili su se bojale rasta cijena dionica? Spomenimo Uljanik iz Pule, INA-u, Ingru, Podravku, te da MVP uopće ne šalje promidžbene turističke materijale itd. MVP također ništa nije poduzela da olakša birokratske prepreke BiH Gospinim hodočasnicima iz Venezuele. Prema Sančeviću jedan od glavnih narkodilera u Venezueli bio je velikosrbin iz Splita sa hrvatskom i venezuelanskom putovnicom.
 
Brojne su veze Venecuele i Hrvata od 16. stoljeća (braća Konkeđević(?) iz okolice Dubrovnika, tj. Koločepa) do državnika F. de Mirande koji nastoji kopirati ustanove Dubrovačke republike u Venezueli. Tu su još istraživači braća Seljan, Vinko Paletin dominikanac i sjajan kartograf, predsjednik Kostarike F. J. Orlić (Bolmarcich), Miloš Obrknežević - jedan od osnivača HPC-a i brojni drugi, dubrovački plemić Basilio Basegli u Cuzcu, te lokaliteti sa hrvatskim imenima (Otoque, Saboga, Urba) ili imenom sv. Vlaha (Blaža) San Blas.
 
Otac Zdravkov Mirko prijateljevao je i poslovao sa brodovlasnikom Božom Bancom (rođak pok. dr. Ive Banca); Zdravko se sjeća brodova u gruškoj luci i svojih impresija moćnim zidinama; čitao je već 1941. Bersine „Dubrovačke slike i prilike“. Zanimljivo je da je Slobodan Prosperov Novak odbio učlaniti dr. Sančevića u hrvatski PEN, te da na zahtjev o podizanju spomen ploče F. de Mirandi u Dubrovniku tadanja gradonačelnica D. Šuica nije niti odgovorila. Kada je predsjednik Venezuele J. R. Lusinchi zaželio predati podatke o boravku Fernanda de Mirande u Dubrovniku Jorjo Tadić je to obećao objaviti, ali nije. Zašto? Možda se tu nalazio i dubrovački galijun Bartolomea Crescenzija „La nautika Mediterranea“, Rim, 1607.) sa ogromnom kockastom zastavom. Jorjo bijaše kvalitetan znanstvenik sa otoka Hvara rodom, ali Srbin osjećajem nacionalnim.
 

Teo Trostmann

Poznati speleolog prije 31 godinu otkrio masovnu grobnicu: "I danas me proganja 814 kostura"

 
Čitavo vrijeme postavljam si pitanje u ime koje to ideologije ili uvjerenja čovjek može raditi takva zvjerstva. "Ne mogu zaboraviti ono što hoću, sjećam se onoga što ne ću! Kada sam prije 25 godina, 22. i 29. siječnja 1989. godine otkrio jamu Jazovku nisam si mogao objasniti dvije stvari. Prva je da postoji u Žumberku takvo stravično mjesto, a druga, da na svijetu postoji takva vrsta "ljudi" koja je to u stanju učiniti. Poklati 475 (tada se vjerovalo da je toliko žrtava) žena, djece, muškaraca bez ijednog suda i pobacati ih u tu jamu ?! Neki su bili mrtvi, neki su bili poluživi, a čak je bilo i živih koji su bačeni na dno ove 30-tak metara duboke jame", pita se Mladen Kuka.
https://karlovacki.hr/wp-content/uploads/2019/08/jazovka-1-1600x1200.jpg
Vlč. Ivan Vučak i Mladen Kuka
 
Kuka se još kao 13 godišnjak, kaže, počeo baviti speleologijom, a sredinom 70-ih je u lokalnom karlovačkom kafiću prvi put čuo za priču o stravičnoj jami, smještenoj nedaleko od mjesta Sošice.
"Te 1975. tu glasinu mi je tada ispričao pripiti lokalac. Rekao je: 'Kupčina je tada krvava tekla'", prisjetio se Kuka, dodajući da su ljudi inače skloni mistificirati priče povezane sa špiljama i jamama pa mu se to učinio kao nemoguće jer je ta riječica prilično udaljena od mjesta Sošice.

Ali u njemu se tada probudio crv sumnje. "Počeo sam se raspitivati o toj jami, no ljudi nisu baš bili pričljivi. Ipak je to bilo u bivšoj državi, svi koji su nešto znali, ponavljali su: 'nemoj o tome', 'nije vrijeme', 'tamo je to negdje, ali nemoj'. Nije mi bilo druge nego da Žumberak počnem sistematski istraživati, doslovce kamen po kamen. Nije me furala ni politika, niti išta drugo, samo čista radoznalost", prisjeća se Kuka.

Godine su prolazile, a Kuka bi svako malo na Žumberak u potragu. "Svima sam već postao dosadan, ali to me proganjalo, nisam mogao odustati, postalo mi je opsesija. Pretraživao sam vrtaču po vrtaču, kamen po kamen, a Žumberak tada nije bio baš tako raskrčen kao danas", priča Kuka.
Međutim, glasina je s godinama dobivala sve čvršće obrise, u međuvremenu je s više strana Kuka načuo da bi takva jama trebala postojati, ali nitko ništa konkretno nije znao.
"I inače u životu kad mi netko kaže: 'nemoj, ne možeš', baš onda potegnem", dodaje. Tako je bilo i ovaj put.
Kuka nije odustao sve do 1989. godine, točnije 22. siječnja, četrnaest godina nakon što je sredinom 70-tih prvi put načuo neku informaciju o toj stravičnoj jami.
Bio je, prisjeća se, izuzetno lijep i topao dan za mjesec siječanj.
"Krenuo sam s ekipom na Žumberak, po ne znam koji put. Sjećam se da je bilo toliko lijepo da smo svi bili u kratkim rukavima. I po ne znam koji put parkirali smo na ugibalištu i krenuli u potragu. Svako na svoju stranu, trajalo je to neko vrijeme, ostatak ekipe je već odustao, zvali su me na pivu, stajali su uz auto i pričali, više im se nije dalo. Ali mene kao da je nešto vuklo, nisam želio odustati, sjeo sam se u jednom trenutku da odmorim, na neki kamen i već sam pomislio krenuti nazad kad sam ispred sebe ugledao rupu na kojoj je bio naglavljen drugi poveći kamen. Pružio sam ruku, pažljivo, da me ne bi ugrizao neki jazavac, kad sam osjetio strujanje zraka, bacio sam kamenčić...Postalo je jasno da je ispod špilja", priča Kuka.

Ali ni to još ništa nije značilo, nastavlja, jer i ranije su nalazili špilje.
"Probao sam maknuti taj kamen, ali nije išlo, pa sam otišao po ostatak ekipe. Uspjeli smo taj dan maknuti kamen, ali ljestve nisu bile dovoljno duge, spustili smo se dole, ali nije bilo dovoljno", opisuje Kuka. Tjedan dana kasnije, 29. siječnja, Kuka se vratio na lokaciju. Vrijeme je tada bilo znatno ružnije, ali ponijeli su više opreme.
"Taj dan smo se spustili i ugledali užas. Čovjek se neobično osjeća kad ugleda tako nešto, kad ugleda hrpetinu kosti. Obuzeo me neki tupi osjećaj od te nepregledne količine lubanja, ruku, bedrenih kosti, žica, štaka...Bili smo šokirani, ne zbog straha, nego...Nitko ne zaslužuje ovakav kraj", kaže Kuka kojem je takav pronalazak u bivšoj državi ubrzo postao teret.
"Krenula su šuškanja, čak me u to vrijeme nazvao neki nepoznati čovjek, kako bi mi predložio da odemo nas dvojica, sami na Velebit, jer da on zna za još jednu jamu...Ne znam kako bi se to završilo, ali sigurno ne dobro za mene", prisjeća se Kuka.
U međuvremenu je počeo rat, priča o jami pala je drugi plan.
Međutim, početkom 90-ih, navodi povjesničarka Blanka Matković u znanstvenom članku objavljenom 2011. pod nazivom "Odvođenje i likvidacije ranjenih pripadnika hrvatskih oružanih naga (HOS) iz zagrebačkih bolnica u svibnju i lipnju 1945. kroz arhivsko gradivo državnog arhiva u Zagrebu", na zločin na toj lokaciji ukazao je Branko Mulić iz Zagreba, nekadašnji pripadnik Jugoslavenske armije koji je početkom svibnja 1945. došao u Zagreb sa Štabom X.
"Kraj rata dočekao je u postrojbama KNOJ-a, pa je odmah po proglašenju završetka ratnih sukoba poslan u tadašnju zagrebačku OZNA-u III. na 'Trgu N' (današnji Trg žrtava fašizma). Prema Mulićevom svjedočenju, nekoliko dana po dolasku odnosno sredinom svibnja, pozvao ga je partijski sekretar i u prisustvu još triju osoba upitao ima li vozačku dozvolu, s objašnjenjem da je izabran za sutrašnji specijalni zadatak. Dobio je također nalog da pripremi autobus s dvadesetak mjesta, kako na putu ne bi bilo tehničkih problema. U izjavi za Radio Sljeme 1990. godine, Mulić je izjavio da su na sastanku bili nazočni Joža Brnčić, Slavko Urek, Drago Rafaj te nekoliko oficira KNOJ-a.
Rafaj mu je naredio da pripremi autobus te potpisao zapisnike. Rano ujutro na "Trg N" došla su dva kamiona i petnaestak vojnika KNOJ-a, pa se kolona vozila, u kojoj su bili i Mulićev autobus te džip s rukovoditeljima akcije, uputila do bolnice Sv. Duh gdje su ranjenici ukrcani u autobus i kamione. Prema Mulićevom sjećanju, ukupno je ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS).
 
Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo objašnjenje jednog od voditelja akcije da se ranjenici voze u drugu bolnicu. Na mjestu zbivanja vidio je i Marijana Cvetkovića. Da je akcija za nalogodavce bila iznimno važna, potvrđuje činjenica da je nakratko ukrcaj kontrolirao i jedan nadređeni, no on se, očito zadovoljan, nije dugo zadržao. Kolona je potom krenula na put i oko podneva stigla u selo Sošice te se od-mah uputila do jame.
Vozila su parkirana na livadi, a ranjenici iskrcani. Prema Mulićevim navodima, operacija je započela bez odugovlačenja. Dvojica vojnika iz džipa zauzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem od metar i pol i ubijanje je počelo. Nemoćne ranjenike vojnici su, na očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak. U ponor su bacani pojedinačno.
Mulić tvrdi da je kraj jame vidio Dragu Rafaja s pištoljem u ruci, a pokraj njega bio je i Živko Vujčić. Po povratku u Zagreb, Mulić je razgovarao s nadređenim i zamolio da ga oslobodi sutrašnjeg nastavka akcije. Nadređeni je odgovorio: "Pa Branko, to su neprijatelji", na što mu je Mulić odgovorio: „Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su bespomoćni ljudi“. Mulić je zaprijetio da će se ubiti budu li ga prisiljavali da nastavi s vožnjom u Sošice.
Zahvaljujući prijateljstvu sa šefom, Mulić je ipak oslobođen zadatka. Vjerovao je da je akcija nastavljena tjednima nakon toga, jer je svakog dana viđao kamione koji su dolazili na "Trg N". Prema njegovom sjećanju, jedan od egzekutora potpisao je popis utovarenih ranjenika.
Arhivski dokumenti potvrđuju važnu ulogu X. korpusa, koji je po ulasku u Zagreb “dobio zadatak da se stavi na raspoloženje Komandi Grada Zagreba zajedno sa Zagrebačkom brigadom KNOJ-a, u cilju uspostave i održavanja reda u samom gradu”, navodi povjesničarka Matković u svom radu.
Krajem 90-ih jamu je pregledala još jedna skupina speleologa, predvođena patologom prof. dr. Zdravkom Danilovićem. Tada su pokušali prebrojati ubijene te su došli do brojke od 477 žrtava. Povjesničarka Matković u svom radu navodi da se prema popisima sačuvanim po zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podaci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu rođenja, mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za sve njih. Jazovka je, navodi dalje, samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici - pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza pobijen je i dio osoblja bolnica, navodi povjesničarka Matković.

“Kolega Stipo Pilić i ja smo od 2008. do 2011. surađivali na projektu Hrvatskog državnog arhiva o hrvatskim žrtvama likvidiranima od strane komunističkog režima krajem rata i u prvim mjesecima rata.
U tom razdoblju smo istraživali u svim hrvatskim i slovenskim arhivima te smo pripremili veći broj izvješća i 11 opširnih elaborata koji su proslijeđeni u DORH. Jedan od njih je bio Jazovka. Jedan je bio Kočevski rog i na temelju tog elaborata dala sam iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu u istrazi protiv Sime Dubajića prije nego što je umro, no to je bilo jedino što se tada pokrenulo. Ostali podaci su završili vjerojatno u nečijoj ladici”, govori povjesničarka Matković.
Uputila je, kaže, protekli tjedan e-mail Ministarstvu branitelja s pitanjem imaju li oni te elaborate na raspolaganju.
“...Jer valja koristiti ono što već postoji i nastaviti daljnju istragu umjesto da eventualno ponavljaju već odrađeni posao. Zasad mi nisu odgovorili. Bilo bi normalno da taj ured u Ministarstvu ima na raspolaganju i podatke nekadašnje saborske komisije i naše podatke i one na kojima je radio ured koji je bio osnovan 2011. ili tu negdje jer riječ je o golemoj količini podataka koji zajedno mogu olakšati daljnje istrage”, smatra povjesničarka Matković.

Kuka je, pak, godinama pokušavao nadležne pridobiti da na neki način zaštite to područje i sam ulaz u jamu jer je primijetio da ljudi unutra bacaju smeće, čak je i sam nekoliko puta silazio u jamu i čistio je od boca, zastava, smeća...
“Pisao sam predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, Ministarstvu... Godine su prolazile, ali ono što posebno užasava jest da se ta jama nalazi na sat vremena od Zagreba, a ni jedan premijer, ni predsjednik nisu došli do Jazovke. Zato sam lani 14. kolovoza organizirao u jami molitveni obred sa župnikom župe Presvetog Trojstva u Krašiću, velečasnim Ivanom Vučakom.
Smatrao sam da je to nešto što mogu učiniti samostalno, što je u mojoj mogućnosti”, objašnjava Kuka, koji je u postupku ekshumacije posmrtnih ostataka ovih dana imao savjetničku ulogu.
Kaže da je to radila ekipa od 20-ak stručnjaka te da se radilo na stručan i sistematičan način.
“Vojska je punila vreće kostima koje su izvlačili te ih nosili na stol i razvrstavali kako bi bile poslane na sudsku medicinu. Živio sam s tom jamom jedan veliki komad svog života i za mene je na neki način ovo rješenje misterija. Još da se te žrtve dostojanstveno pokopaju...”, kaže Kuka. Ministar Tomo Medved dodaje da je jama Jazovka dosad najveće nalazište. “Postupak ekshumacije bio je izuzetno težak jer se radi o jami uskog prolaza, ali speleološke ekipe su odradile odličan posao”, dodao je ministar. Ovo istraživanje provela je Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, a ekshumacija je počela u ponedjeljak 13. srpnja i trajala je tjedan dana. “Na temelju posmrtnih ostataka pokušat ćemo utvrditi spol i dob žrtava jer identifikacija neće biti moguća”, rekao je Medved i dodao da će se poslije sagraditi dostojanstvena grobnica za žrtve. Za zločin otkriven u jami Jazovka nikad nitko nije procesuiran ni osuđen.
 

Vanja Nezirović, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/poznati-spelolog-prije-31-godinu-otkrio-je-masovnu-grobnicu-i-danas-me-proganja-814-kostura-15010256

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Subota, 19/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1343 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević