Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Nedostaje nam svima naš Papa

 
 
Uz Dan Svetoga Ivana Pavla II.
 
Na moju veliku žalost i sramotu, nikada nisam bila u Rimu, iako mi je bio, kako se to kod nas često kaže, pod nosom. Ali, uvijek je bilo nešto važnije i preče od toga. „Ma, ići ću, sigurna sam, jednoga dana“, mislila sam i nadala sam se potajice. Ali, tadašnji filmovi kao: Arrivederci Roma, Praznik u Rimu, Rim otvoren grad, te mnoštvo povijesnih remek djela filmske umjetnosti, još su više budili moju maštu i još više raspirivali moju želju za susretom s tim gradom, s njegovim bogatim povijesnim spomenicima i njegovim kulturnim bogatstvom. Jer su, i ovdje kod nas, i tada kao i sada, svi putevi vodili u taj vječni grad.
http://i.cdn.turner.com/cnn/2011/WORLD/europe/04/28/vatican.john.paul.beatification/t1larg.jpII.a28.gi.afp.jpg
I, evo, konačno, i mene u Rimu. Sa mnom su i moje dvije kćerke. Jedna je već neko vrijeme stanovnica ovoga grada - ovo joj je zadnja godina boravka ovdje - dok je druga kao i ja, u Rimu po prvi put.
Jutros smo se probudile malo ranije. A baš nam se  toliko nije ni žurilo, jer je pred nama bio rezerviran, samo za nas tri, ovaj cijeli-cjelcati dan. Zato, na miru i s guštom, u jednoj obližnjoj kavani, ispijamo zajedno i  naš prvi zajednički jutarnji cappucchino.
A Rim? Sav blista u suncu iako je tek kraj veljače. Pun šetača, pun ljudi koji sjede vani ispred kafića i odmaraju, plesača, pantomimičara i glumaca koji zabavljaju prolaznike i goste. Reklo bi se pravi mali zemaljski raj i pravo mjesto za odmoriti dušu.
Ali, kada se malo maknemo dalje i prođemo predgrađem (tamo smo i odsjeli), nestaje i svjetlosti i blještavila.
I ukaže se prava i neuljepšana slika vječnoga grada.
Ulice prljave i izrovane, bačeni papiri na sve strane, mnoštvo prosjaka, prolaznici koji su zaboravili na kulturu ponašanja pa te, bez ikakve isprike, guraju u prolazu, ne gledajući ni hoćeš li se zbog njih spotaknuti i pasti ili ćeš se izvrnuti naglavačke.
‒ Idemo u Vatikan! ‒ moja je konačna odluka.
 
Žurno napuštamo kafić, pa onda, u zadnji tren hvatamo autobus koji nas vozi skoro do samoga našeg konačnog odredišta.
Na Trgu smo Svetog Petra. Mnoštvo je ljudi, poredanih za ulazak u nekoliko dugih kolona. Svi strpljivo čekamo. No, sada nam je najvažnija puna flaša vode, jer nam slijedi dugo čekanje na suncu i dugo iščekivanje ulaska.  
„Ovo je prostor“, kaže nam moj susjed u koloni,„unutar Vatikana, a mi smo ispred Bazilike Svetog Petra, jedne od najvećih crkava na svijetu, s neprocjenjivom umjetničkom i arhitektonskom vrijednošću“.
‒ Baš Vam hvala na informacijama! Ali, odakle Vi sve to znate?
‒ Ja sam vam ovdje bio, draga moja gospođo, već nekoliko puta. I svaki put, nanovo, otkrijem nešto novo, nešto što vrijedi vidjeti. A, sada sam, konačno, doveo i cijelu svoju obitelj.
„Ti si stijena i na toj stijeni, sagradit ću crkvu svoju“, rekao je Krist apostolu Petru.
„I bi crkva i posta jedno  od najsvetijih kršćanskih svetišta i najistaknutija građevina u Vatikanu, u  čijoj je unutrašnjosti sahranjen i Sveti apostol Petar, naš prvi papa i jedan od Isusovih dvanaest apostola. Tu se nalazi, zaštićen  staklom, i kip naše Bogorodice koja drži Isusa. Vidjet ćete, to je nešto predivno!!!“, nastavlja izlaganje naš sugovornik i suputnik.
Uskoro smo pred ulazom u Baziliku. Naš nas susjed nastavlja stručno upoznavati s mjestom na kojemu smo se našli.
„Ovaj ulaz ima petera vrata i svaka imaju svoje ime: Vrata smrti, Brončana vrata, Sveta vrata, Vrata dobra i zla i Vrata Svetih sakramenata.
A ovo iznad glavnog ulaza, to je Loža blagoslova, mjesto s kojega se proglašava novi papa i daje „Urbi et orbi“, blagoslov Rimu i cijelom svijetu“, nastavlja on priču, dok ga pratimo u stopu, jer nemamo svoga vodiča.
Oduševljena jesam svim tim velebnim djelima, ali moram priznati kako nemam mira. Nešto me vuče, nešto jače od mene, do grobnice našega Pape Ivana Pavla II.
Jednostavno osjećam da je On tu, s nama. Gleda nas, moli se s nama i za nas. 
 
Mnoštvo je ljudi tu oko nas. Gužva na sve strane i dugi redovi posjetitelja. Kćerke mi odlaze dalje u razgledavanja, ali ja ostajem i obraćam se jednom od nekoliko nazočnih vodiča: „Molim Vas, kako mogu doći do groba Svetog Ivana Pavla?“
Odmah me odvode do mjesta pokopa,koji je u neposrednoj blizini groba Svetog Petra, gdje u njenom prizemlju počiva i svih 20 dosadašnjih papa. Ispred grobnice gdje je pokopan naš papa Ivan Pavao II,  poredane stolice za one koji se dođu pomoliti. I nema baš puno posjetitelja. Tek nekoliko vjernika koji mole u tišini. A to mi i odgovara. Jer se i ja želim u miru moliti.
Želim s našim dragim Papom u tišini razgovarati. Želim mu se povjeriti i izjadati…
„Bože, Bože dragi, koliko je ceduljica ostavljeno, ovdje?“, gledam prostor ispred grobnice, začuđeno mrmljajući sebi u njedra.
„Da mi je samo znati, koliko se vapaja, s ceduljicama i bez ceduljica, uzdiglo dosad k Njemu? Koliko molbi za zagovor upućeno? Koliko molitvi izmolilo šaptom?“
Sjedam u prvi red jer ne želim da me netko vidi kako plačem. I ne mogu prestati. Bol se ne može kontrolirati.
I prije dolaska ovamo, nešto mi se bilo skupilo u grlu. Steglo me. A ne mogu i ne smijem sada, ni glasno zaplakati ni glasno zajecati. Zato mi suze same kapaju. Jer, oduvijek je, od prvog trena, od samog izbora našega Pape Ivana Pavla, kod mene postojao taj neki poseban osjećaj povezanosti. I puno prije nego što je proglašen blaženim, a onda i svetim. Možda zato što me je malo podsjećao na moga pokojnoga oca, možda zbog njegove topline, blagosti i dobrote, koja je iz njega zračila. A, možda i zbog naših sličnih sudbina.
Kao i meni, i njemu je umrla majka kada je imao nepunih 8 godina. Kao i ja, i on gubi starijeg brata i sestru koju nikad nije upoznao, a do 25. godine (ja nešto kasnije) ostaje i bez oca. 
Sjećam se svega. Sjećam se tako svakog njegovog dolaska u Hrvatsku.
Svakog njegovog puta po svijetu.
Svake njegove poruke i govora.
Sjećam se, tako, i 2005. godine, kada je za vrijeme Angelusa, htio doći na prozor njegove radne sobe, ali je bez jedne jedine  riječi, iznemogao i izmučen bolešću, samo mahnuo maslinovom grančicom.
I bila je to njegova posljednja poruka za sve nas.
Poruka Mira… Za Mir.
I u nama i oko nas.
Pa, zar čovjek, na nešto takvo, može ostati ravnodušan? Zar može ne pustiti suzu za našim Svetim Ocem? Zar može ne slijediti ga?
   
Osjećam nešto nestvarno. Neki potpuni mir. Neki spokoj. I neku uzajamnu povezanost. Kao da razgovaram s Ivanom Pavlom. Kao da je ovdje pored mene. Živ i potpuno zdrav.
Vidim ga onako toplog, pristupačnog, s osmijehom na licu. Vidim one njegove tople i nasmiješene oči. Slušam njegov glas i njegove riječi. Naše, hrvatske.
Poljak - a iz Bijele Hrvatske.
Poljak - a voli Hrvatsku.
Poljak - a voli i hrvatski narod… Svim svojim srcem. Iskreno i ljudski.
Čujem ga i sada kako s nama pjeva „Zdravo Djevo“. Ne drhtavim, staračkim glasom, nego glasom koji krijepi i snaži.
I osjećam njegov pogled, njegovu toplinu i očinsku blagost.
Osjećam i neku ogromnu snagu i sigurnost.
Nestaje mi i strah i strepnja. Pa se više ne bojim ni za našu neizvjesnu budućnost.
I suze mi prestaju kapati. Brišu se.
Kao da mi se neki teški teret skinuo s leđa.
 
Ali, nedostaje nam svima naš Papa. Sada još i više. Nedostaje nam ona njegova mudrost, njegova plemenitost i njegova dobrota.
I njegova očinska briga i potpora. Za sve nas.
Za njegov hrvatski narod kojega je neizmjerno volio i cijenio.  
Sjećam se, tako, i blagdana Male Gospe, 8. rujna 1991. godine kada je taj dan  proglasio Svjetskim danom molitve za mir u Hrvatskoj.
I kada su, tog istog dana, katolici diljem cijeloga svijeta, molili za našu Hrvatsku.
Pa svih onih njegovih dolazaka kod nas u Hrvatsku…
 
Prvi put posjetio je Hrvatsku 10. i 11. rujna 1994. godine. A, prilikom drugog posjeta, od 2. do 4. listopada 1998. godine, na Svetoj misi u Mariji Bistrici proglasio je, pred velikim brojem vjernika, njih oko 500.000, blaženim kardinala Alojzija Stepinca.
Molio se i na Stepinčevom grobu koji je za njega bio „najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve“.
Svetima je proglasio, za vrijeme svog pontifikata,  16. listopada 1983. i Svetoga Leopolda Mandića,i Sv. Marka Križevčanina u Košicama u Slovačkoj2. srpnja 1995.
A blaženima proglasio, pored  Alojzija Stepinca i Ivana Merza te Mariju od Propetog Isusa Petković,kada je na Misi u Gružu citirao riječi upisane na tvrđavi Lovrijenac: "Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta". Dok je njegov treći posjet, od 5.lipnja do 9. lipnja 2003. godine, bilo i 100. Papino putovanje izvan Italije i Vatikana
A volio je naš Papa i sve ljude svijeta. I svi su voljeli Njega. Posebice mladi.
"Mi smo Papini, Papa je naš!"  
"Ivane Pavle! Ivane Pavle! Ivane Pavle!", klicali su i naši mladi.
A Papa im je  uzvraćao: "Hvala i tebi, mladeži hrvatska!"
Bili smo za njega, mi Hrvati i „Narod nade“.
Ali, jesmo li još uvijek? Jer, nada nam kopni. Toliko nam se lošeg sada događa. Toliko nas toga ružnog okružuje i pritišće.
Sa svih strana.
A mi samo želimo, mi samo tražimo mir!
„Hrvati su dobri ljudi. Samo ih treba netko malo pogurati i trgnuti“, zaključio je tada naš Papa.
„O, dragi naš Ivane Pavle, pomozi Ti nama! Poguraj nas i trgni iz letargije i učmalosti!
Pomozi nam da ostanemo jaki! Jaki i u ljubavi prema našoj domovini Hrvatskoj, jaki u našoj vjeri u Boga, u Isusa Krista i u Majku Božju - Kraljicu nas Hrvata. 
Pomozi nam i budi na Nebu naš zagovornik!  Molimo Te!“ 
 ‒ Pa, moja mama, ti skoro ništa nisi vidjela! ‒ prigovaraju mi kćerke čim su došle po mene.
‒ Vidjela sam, vidjela. Vidjela sam sve što sam danas i trebala vidjeti. Ali, vratit ću se ja, opet sutra, vidjet ćete!
 
Ispred Bazilike vreva. Dovikivanja i razgovori na stotine različitih  jezika. Sve puno ljudi koji su izašli vani nakon obilaska. Svi osnaženi i ujedinjeni u zajedničkoj vjeri u Dobro.
Gledam oko sebe. Osjećam se neobično. Čudno. Kao da sam se probudila iz nekog dubokog sna, a buđenje iz snova, vratilo me u našu otužnu stvarnost. Jer, puno je i ovdje ispred Bazilike, kao i u predgrađu, prosjaka i beskućnika. Puno bijede i beznađa.  
Kako im pomoći, Bože moj dragi!? Kako im vratiti dostojanstvo? Što učiniti?
Prilazi  nam, tako, jedna postarija žena. I ona prosi. Gledam ju pomno i diskretno proučavam. Puno, puno je ovdje takvih - s razlogom ili bez razloga.
Čini mi se, ipak, da je ona stvarno potrebita. Dajemo joj svi ponešto. Vidi se da joj nije, baš, ugodno što radi to što radi, ali… treba preživjeti.
Prilazi nam i jedan prodavač suvenira. Prodaje male replike Bazilike. U ruci ih drži pet istih, ali različite veličine. Uzimam jednu i pitam ga za cijenu. „Pet eura“, kaže on.
Pa, pet eura i nije baš puno. Dajem mu novac i uzimam tu jednu jedinu figuricu.   
„Ne, ne!, viče prodavač! „Pet eura je cijena za sve“.
 
Začuđeno ga gledam i ne mogu vjerovati da još uvijek postoje među nama takvi  ljudi.
Ali „nada uvijek postoji“, mislim u sebi, tješeći se. Pa, iako sva treperim od nekakvog iščekivanja, osjećam, baš zbog takvih ljudi, i nekakvu sigurnost. I ne bojim se! Jer, sigurni smo, Bog je tu! Tu s nama. I među nama. Među svim ovim ljudima. I skrbi se za nas. I bdije nad nama. Zajedno s Majkom Božjom, Isusom i našim dragim Ivanom Pavlom, našim zagovornikom,koji nam je, još davno, davno, jednim našim citatom poručio: "Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro".
 
„Zaboravimo naše vlastite probitke
i skrbimo se za naše zajedničko dobro“,
kažem i ja.
 

Vera Primorac

I naša država siluje svoje građane

 
 
Nažalost silovanja ima raznih vrsta. Od seksualnog gdje je patnik jedna osoba, vjerojatno je još i gore "silovanje" mozga, pogotovo ako je permanentno, svakodnevno a to nam rade vlast i mediji. A patnici su brojne osobe, samo se to tako ne zove niti evidentira niti sankcionira, a ne postoji ni društveni profilirani stav o tomu. Kao da se ne događa.
https://dd2d9j2i66w9u.cloudfront.net/wp-content/uploads/sites/2/2017/10/13195407/Screen-Shot-2017-10-13-at-12.53.38-PM.png
Pa i mobing je jedna vrsta silovanja. Pa nasilje je i ortački kapitalizam, gdje se radi za crkavicu, koja nije dovoljna za život dostojan čovjeka. Nasilje je i da ljudi sa završenim fakultetima konobare, ako i to nađu. Nasilje je i da ni tako ne mogu stvoriti uvjete da bi zasnovali obitelj. Nasilje je i što djeca odlaze, nestaju, postaju virtualni u našim životima. Dakle, općenito temu nasilja nad ženama, djecom i muškarcima trebalo bi proširiti, i ne komentirati je nestručno, pogotovo ne u javnim medijima dostupnim djeci, pravno izregulirati i u pravnu regulativu uključiti oblike koji se dosad tu ne nalaze, te postrožiti kazne.
 
Inače nasilje je i da svatko mora plaćati TV pretplatu Hrvatskoj radio televiziji, a npr. moj brat u zaseoku B. pored Prevlake uopće nema antenu, a i da je ima signala nema. Ostaje kupiti satelitsku antenu. Uostalom mlađi ljudi ne gledaju HRT već uglavnom CNN i N1. Što se radija tiče programi Hrvatskoga radija se i ne mogu slušati u krajnjim konavoskim krajevima, preklapaju ih i bolje se čuju talijanske i crnogorske stanice.
 
Većini nije problem plaćati za uslugu koju nemaju ili je imaju slabo, ali nekima koji imaju mirovinu poljoprivrednu 500 kuna jest. I onda je to pogotovo nasilje da plaćaju nešto što je nemoguće koristiti i nemaš državu da te kvantumom zdravog razuma zaštiti, naime u aparatu, kojeg je samo dio sudstvo, nema toliko zdravog razuma. Zašto ovo spominjem -, pa cijela ova storija Stanković-Veljača - ako ste pratili što govore i pišu kroz vrijeme je nepotrebno gubljenje vremena i uzurpiranje medijskog prostora i vremena. Ako bi netko htio zaraditi novce pošteno na toj Televiziji onda bi trebao izbjegavati novinare opće prakse koji prevladavaju (sramota je što se sve i kako pisalo i govorilo tijekom potrage za nestalim pomorcima na Atlantskom oceanu) pa i zahvaliti Stankoviću i ovaj termin NU2, a pogotovo kad bi tema bila nasilje nad ljudima, seksualno predatorstvo nad djecom prepustiti stručnim i voditeljima i gostima od kojih bi i djeca i odrasli imali što naučiti - na ovu temu recimo dr. Buljan-Flander. Jer kako ide zajedno usporedba sa silovanjem djevojčice od 15 godina, i  holivudske priče - gdje su svi dio tog kolopleta seksualnih događanja  in the backstageu.
 
Zašto i pitanje o toj Selmi, koja je imala dobre "atribute" i putovala je na Universidad Iberoamericana u Ciudad Mexicu ali nije studirala glumu. Inače kažem, putovala je na fakultet jer je rođena i živjela u mjestu zvanom Coatzacualcos, što znači Puno zmija u državi Vera Cruz a otac joj je Libanonac. Bio sam tamo šest dana - nema više zmija u tom gradu na ušću istoimene rijeke koja se ulijeva u Meksički zaljev (Gulfo of Mexico) - a bile su uglavnom anakonde. Ali nađe se još pokoja Selma (znam da je Salma). Bila je mini zvijezda u sapunicama u Meksiku. Godine 1991. seli  u Los Angeles i uči glumu kod Stelle Adler. Imala je problema s jezikom, dijelom i zbog bolesti disleksije... Drugim riječima, nema neko formalno glumačko obrazovanje. Pa ili lažu ovi ili gospar Stanković opet nije dobro naučio gradivo.
 
Na kraju zaštita od nasilja je proces - koji mora obilovati pozitivom  ali isto tako i osjetljivim mehanizmima prepoznavanja već i začetaka istog, te instrumentima pravovremene intervencije kako u ustanovu tako i u svijest pojedinca. Jasno treba ljude i obrazovati u tom smislu od djetinjstva, a nasilje prepoznavati svugdje gdje ga ima, a pogotovo u eksplicitnostima obiteljskog i seksualnog nasilja na koji nitko nije imun.
 

Kapetan Cvijeto Božović, Višnjići kod Prevlake Konavoske

Zakoni se ne smiju primjenjivati selektivno

 
 
1. Svakoj normalnoj državi koja drži do sebe, svoga digniteta, pravnog poretka i dobrobiti svojih građana, bilo bi u interesu da najprije kazni ratne zločince koji su u Hrvatskoj pa i gradu Vukovaru počinili bestijalne zločine: masovne egzekucije, silovanja, razaranja – a ne bi kao svoj prioritet odredila nametanje bilo čega, pa i ćiriličnog pisma, pogotovu na stratištima i mučilištima kakvo je bio Vukovar;
2. I danas se u potpunosti zanemaruje Članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koji glasi:
https://ih0.redbubble.net/image.559757774.5823/flat,1000x1000,075,f.u5.jpg
„Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“. (Vidi: https://www.zakon.hr/z/295/Ustavni-zakon-o-pravima-nacionalnih-manjina) Dakle, zakon isključuje svako nametanje građanima lokalne samouprave bilo kojeg manjinskog prava ako to remeti razumijevanje i snošljivost u toj sredini, a sve se mora provesti i sa svrhom poštivanja ne samo manjina, nego i hrvatskoga naroda;
 
1. Nad Vukovarom je počinjen genocid, urbicid i ekocid – najgori i najveći zločin u poratnoj Europi. To su počinili Srbi: Srbi koji su bili u „JNA“, Srbi koji su bili četnici, Srbi koji su bili „teritorijalci“, Srbi koji su tamo dolazili iz Srbije s Arkanom, Šešeljem, Jovićem, Bokanom i drugim četničkim vojvodama, Srbi koji su bili pripadnici paravojnih postrojbi „Vojske Krajine“, Srbi koji su izlazeći iz podruma predavali naše civile agresoru koji ih je ubijao;
 
2. Na granatama i bombama koje su razarale Vukovar i ubijale nedužne civile natpisi su bili na ćirilici, na čela našim zarobljenim žrtvama urezivana su ćirilicom četiri „ocila“ (ćirilična slova „S“) koja su ujedno i dio velikosrpske, četničke ornamentike – oznake čije značenje je za Hrvate jednako onomu što ga ima četnička „kokarda“;
 
3. Naše zarobljenike i logoraše velikosrpski agresori su pod prijetnjom smrti tjerali na to da kleče pred tim oznakama i ćiriličnim natpisima i parolama, oni su ispisivani njihovom krvlju, prije smrti su doživljavali poniženja i mučenja – i sve je to bilo obilježeno velikosrpskom simbolikom uključujući ćirilicu kao njezinu bitnu sadržajnu komponentu;
 
4. Ćirilica se ultimativno nameće Vukovaru, iako je nema niti u Beogradu i gradovima Srbije, što je još jedan u nizu dokaza kako je ona u ovom slučaju samo sredstvo ponovne viktimizacije hrvatskih žrtava, metoda provokacije i u suštini sredstvo puzajuće velikosrpske agresije koja ne dolazi samo iz Srbije, nego i iz redova SDSS-a, odnosno političkih lidera Srba u Hrvatskoj: Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borislava Miloševića, Dragane Jeckov i drugih. Bez njih ne bi Srđan Milaković u Vukovaru činio to što čini niti bi se Đorđe Ćurčić (dožupan Vukovarsko-srijemske županije) ponašao tako kako se ponaša;
 
5. Ultimativno nametanje ćirilice u Vukovaru ide u korak s onim što u smislu puzajuće agresije poduzima i danas Srbija, što je više nego očito prati li se sve što tamo događa, a naročito uzme li se u obzir dugoročna velikosrpska strategija zacrtana u „Memorandumu 2“ (Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_Memorandum_SANU);
 
6. Provokacija koju je dana 18. listopada 2019. godine osmislio i u Gradskom vijeću Vukovara smišljeno izveo dogradonačelnik Vukovara Srđan Milaković sračunata je na dizanje tenzija i stvaranje nemira i nereda u ovom gradu, pa i šire u Hrvatskoj, jer dotični i njegovi suradnici i nalogodavci jako dobro znaju što u ovoj situaciji znači na sjednicu Gradskog vijeća donijeti i gradonačelniku Vukovara gurnuti pod nos Statut grada ispisan ćirilicom, Dokaz kako je ćirilica samo jedno od sredstava za vođenje specijalnog rata protiv Hrvatske, jeste i izjava istoga Srđana Milakovića koji je neposredno poslije incidenta za hrvatske medije u opuštenoj i relaksiranoj atmosferi (budući da je svoj cilj postigao) izjavio među ostalim kako će „ako ne reagira, Plenkoviću Vukovar doći glave“.  (Vidi: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/dogradonacelnik-milakovic-za-tportal-ako-ne-reagira-plenkovicu-ce-vukovar-doci-glave-foto-20191018). Ne dokazuje li to kako i srpski politički lideri na nižim razinama – a ne samo saborski zastupnici, imaju ambicija uređivati Hrvatsku po svojoj mjeri, neovisno o pravima i osjećajima većinskog, hrvatskog naroda?;
 
7. Hrvatska već dugi niz godina ima jako negativno iskustvo s političkim liderima srpske manjine (pogotovu Miloradom Pupovcem i njegovim suradnicima), koji ne samo da smišljeno provociraju i javno vrijeđaju hrvatski narod i većinu građana ove zemlje, nego protiv Hrvata i Hrvatske vode specijalni rat preko svojih 'Novosti' i portala u kojima i na kojima se neštedimice, vulgarno, rasistički, primitivno i javne komunikacije nedostojno to čini. Ovaj primitivizam i rasistički šovinizam krije se iza „njegovanja manjinske kuture, jezika i pisma“ i financira novcem iz državnog proračuna;
 
8. Nas Hrvate nitko ne mora podučavati što je ćirilica. Mi jako dobro znamo kako je ona u prošlosti bila i hrvatsko pismo, ali ovdje je u pitanju ODNOS PREMA PUZAJUĆOJ AGRESIJI I ĆIRILICI KAO SREDSTVU GRUBE PROVOKACIJE I PONOVNE VIKTIMIZACIJE ŽRTAVA U VUKOVARU, ALI I SVIH DRUGIH ŽRTAVA KOJE JOŠ UVIJEK NISU DOČEKALE ZADOVOLJŠTINU KAŽNJAVANJA NAJVEĆIH I NAJGORIH RATNIH ZLOČINACA I SILOVATELJA.
 
Zakoni Republike Hrvatske ne smiju se primjenjivati selektivno, nitko (pa ni Ustavni sud) ne može i ne smije zanemarivati pojedine članke Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, nitko nema pravo na temelju lažnih popisa stanovništva manipulirati pravima manjina ili silom i protiv volje većinskog naroda činiti bilo što u bilo kojoj lokalnoj sredini, nitko (pa ni najviše institucije ove države) nema i nemaju pravo tražiti od žrtve pokornost, poslušnost i pristanak na ponižavanja kojima kraja nema...
 

Zlatko Pinter

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Nedjelja, 17/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1923 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević