Get Adobe Flash player
Aktualni Normalni opet nenormalan

Aktualni Normalni opet nenormalan

Neposredni izbor predsjednika RH treba "negdje...

Zbog

Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

Zbilja hrvatskog biračkog tijela u svijetlu filozofije Hannah...

George Soros -

George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

»Zamišljao sam sebe kao neku vrstu...

Politička trgovina cvjeta

Politička trgovina cvjeta

Kupuje se i prodaje izravno i(li) uz...

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

Je li previše toga znao, ipak je bio dobar i s Bakarićevom...

  • Aktualni Normalni opet nenormalan

    Aktualni Normalni opet nenormalan

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:54
  • Zbog

    Zbog "banalnosti lošeg" birači krivo biraju

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:28
  • George Soros -

    George Soros - "veliki humanist i čovjekoljub"

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 11:03
  • Politička trgovina cvjeta

    Politička trgovina cvjeta

    utorak, 26. svibnja 2020. 13:20
  • Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    Zagrebački dalmatinski Makedonac iz Nigdjezemske

    četvrtak, 28. svibnja 2020. 10:59

O, Bože dragi, Bože dragi, kakve su to bile svetkovine!

 
 
 I zato svaki
Pa i najmanji tračak Nade
U svoju dušu odlažem
I u svoj svijet
Ostavljam
Za crne dane
 
Nedjeljno je jutro. Oduvijek obožavam ovaj dio dana. I svaki put, nanovo, oduševljava me to jutarnje nedjeljno ozračje. Taj mir kojega nitko i ništa ne remeti.
A onda, odjedanput, tišinu mi prekida jeka zvonjave crkvenog zvona koji, unatoč svemu, poziva vjernike na Misu. Jer, danas je Uskrs.
Zato i uživam u njegovom oglašavanju, osluškujem njegov daleki odjek i prizivam žagor ljudi koji su, ne tako davno, žurili ulicom, u strahu da ne zakasne na slavlje u Hram Božji.
I sve mi to skupa, taj zvuk crkvenog  zvona i ta zvonjava, unosi sada neki mir u moju dušu. Snaži me. I vraća mi, unatoč svemu, i Vjeru i Nadu u naše postojanje.  
Vraća mi i sjećanja na moje djetinjstvo. I na sva ona naša svetkovanja, naših kršćanskih blagdana. Na moje odlaske na Svetu misu i na moju ruku u majčinoj ruci.
https://www.herzegovina-lakes.com/wp-content/uploads/2018/07/jaja-01-580x387.jpg
I na onu uzvišenu atmosferu koja ju prati, atmosferu nabijenu nekom čudesnom magijom i nekom sinergijom   ovozemaljskog i božanskog. Koja unosi u čovjeka i mir  i blaženstvo.
Zato se često, a najčešće uz naše blagdane, kao i uz ovaj današnji, svjesno vraćam sjećanjima u te dane moga djetinjstva.  
Sjećam se, tako, i blagovanja uz svaki Uskrs. I u našoj kući i u kući  naših susjeda.
Zajedničko. Toplo. Ljudsko.  
Pa ona predivna sjećanja na odlaske u našu Franjevačku crkvu Sv. Petra i Pavla! Doduše, nisam o njoj ništa znala niti mi je itko išta o njoj pričao. Tek sam kasnije saznala da je  sagrađena daleke 1866. godine, jednim dijelom u duhu ranobarokne, a drugim dijelom u duhu neoromantičarske gradnje. Ali, ma kako da je građena i sagrađena, u meni je uvijek izazivala ogromno divljenje i neko neobjašnjivo strahopoštovanje.
Jer, čim uđeš, dočeka te, s tvoje desne strane, velika kamena isklesana posuda- škropionica, u kojoj se nalazila blagoslovljena voda kojom se vjernici križaju, pri ulasku i izlasku iz crkve, dok je s lijeve strane od ulaza, postavljena i krstionica. U pročelju, na samom kraju lađe (prostora za vjernike), grandiozan veliki oltar, ukrašen slikama i kipovima svetaca, i s raspelom u središnjem dijelu.
U lađi crkve postavljene klupe, a sa strane smještene, naravno na određenoj udaljenosti, prelijepe izrezbarene ispovjedaonice.  
Uz sam zid, s lijeve strane, na samoj sredini crkvenog prostora- lađe, uzdizala se, polukružno postavljena i propovjedaonica, u koju se dolazilo kružnim stubama, a s koje su svećenici, svake nedjelje, držali propovijedi.
Dok su zidovi, sa svake strane, ukrašeni prekrasnim slikama svetaca te slikama Križnog puta i njegovih četrnaest postaja.
I sve je skupa odisalo nekom mistikom  i nečim božanskim, pred čime se čovjek osjeća skrušen i ponizan. Malen i beznačajan.
Ali, u duši ispunjen… I blaženstvom i ljepotom.
     A kada se, ispod samoga svoda, iznad ulaza u crkvu, još razlije i prekrasna glazba i odjeknu crkvene zborne pjesme, čovjek pomisli da je u raju.   
Bože moj dragi, kako ih je lijepo bilo slušati!
Najprije orgulje, pa zbor, pa onda „Do nebesa nek' se ori“, onda „Zdravo djevo“, a onda i „Ave Maria“. Odjekuje tako, i unutar crkve i napolju, njihov božanski, kristalno čist i moćan glas.  Čini nam se tada, kao da glasovi dolaze iz nekoga drugog  svijeta.
Kao da pjeva cijeli zbor anđela.
Bilo je to, zaista, svaki put, nešto  veliko i nešto za pamćenje.
 
     Ali, nema više one predivne Franjevačke crkve Sv. Petra i Pavla. U svom rušilačkom bijesu i mržnji, i u svom bjesomučnom raketiranju, agresorski zlotvori  pretvorili su je 9. svibnja 1992. u prah i pepeo. Na njenim ruševinama sagrađena je nova crkva.
Ali, neka mi dragi Bog oprosti, ova nova mi ne će nikada moći zamijeniti onu staru, Franjevačku crkvu.
Ona je imala božansku dušu!!! Takvu je pamtim, takvu ću je i pamtiti. Zauvijek.
 
Pamtim tako ja i našega fra Luku, tadašnjeg svećenika koji je svakim svojim propovijedima oduševljavao sve vjernike, a nakon kojih su, po povratka kući, moja mama i sestre, propovijed uvijek  komentirale i prepričavale. No, fra Luka je bio i dobar pastir svoga puka. Jer je svakoga Božića i Uskrsa, donosio poklone i obilazio svoje vjernike. Posebice nas, od kada smo ostali bez naše mame.
Ipak moram priznati, kako su sva ta sjećanja, ostavila duboki trag u meni, trag koji traje i dandanas. Doduše, neki je lijep, neki tužan, a neki  manje lijep i ružan.
No, najljepša sjećanja su mi, ipak bila vezana za Božić i za Uskrs.
Jer, Uskrsno doba najljepše je doba godine, kada se sva priroda budi, obnavlja. Kada i Uskrs u našu dušu udahnjuje dah i duh proljeća i navještava nam rađanje nečega novog i ljepšeg.
Zato Uskrs i jest blagdan duhovnog čišćenja, bujanja novog života i blagdan preporoda i obnavljanja.  
 
     Svega se, svega sjećam. Kao da je sve bilo jučer. Sjećam se i osjećam mirise propupalih voćaka, mirisa ljubičica… I mirisa proljeća u Mostaru.
     Sjećam se i onoga vremena Korizme kada je u našoj kući vladala tišina, širila se pobožnost i kada smo, mi djeca, hodali na prstima, tiho se došaptavajući. Jer smo tada nastojali biti u svemu dobri, i  u svemu biti uzorni.
Pa činiti dobro i drugima.
I nije nam bilo lako sve to izdržati. Niti nam je bilo lako držati se cijelo vrijeme maminih uputa i lekcija o pristojnom i lijepom ponašanju.
Zato smo s nestrpljenjem i  čekali na dolazak Cvjetnice. Da se malo opustimo. Ispušemo. Jer smo znali da nas djecu, sve skupa, čeka berba cvijeća i utrka za svakim pupoljkom.
Istina, nisam baš tada znala puno o pravom značenju ni Cvjetnice, ni Velikog četvrtka, ni Velikog petka, osim da je Isus na taj dan preminuo , te da smo na Veliki petak svi postili i jeli bakalar kojega nam je poslao iz Dubrovnika naš kum Jure, a pripremio naš tata.
No, moram priznati, da mi je Cvjetnica, pored Uskrsa, zbog onoga što nas je čekalo, bila najdraži dio svih ovih blagdanskih dana.
Zato bismo se svi, po prethodnom dogovoru, skupili u rano jutro-jedan dan prije Cvjetnice-na napuštenoj livadi iznad naše kuće. Da bismo, onda, svi zajedno išli u branje svježega cvijeća za naše jutarnje umivanje.
I svatko je od nas, želio nabrati što više različitoga cvijeća. Ali najžešća potraga i potražnja, svakoga od nas, bila je za mirisnim ljubičicama.
Kakva  je frka i utrka tada  nastajala, mili moj Bože!? Guranje, cika, vika, dozivanje, utrkivanje...
Pa se, u toj gunguli i naguravanju, nije znalo ni što bereš ni kako slažeš. Zato je, nakon nasumičnoga branja, nastajala selekcija ubranog i izdvajanje cvijeća od trave i od korova.
Ipak, najdraže od svega, nama djevojčicama, bilo je  pravljene vijenaca od tratinčica za glavu i za vijenac oko vrata.
I eto, tako, dan po dan, vrijeme nam je brzo prošlo. Stigla je i subota. A u subotu su uvijek bile na redu, posljednje pripreme za Uskrs.
Pripremalo se i jelo i piće. Kao i cijela kuća kojoj se tada dodavao i posljednji „ sjaj i ugođaj“.
Peglala se i svečana odjeća za sutrašnji dan, pa onda stavljala na vješalice. Da se, ne daj Bože, samo odložena, ne bi zgužvala.
A ja cijelu tu cjelcatu noć, od uzbuđenja, nisam mogla ni oka sklopiti. Ustajala bih se u  rano jutro, te bi se onda, sva ustreptala od čekanja i iščekivanja, trkom uputila do tete Štefice, mamine velike prijateljice, po svoju „novu“ haljinu koju mi je ona sašila.
Haljina me je tada oduševila. A ja sam ju, sva trepereći od uzbuđenja i ushićenja, držala čvrsto u rukama, vrišteći od sreće i vrteći se u krug oko tete Štefice.
„Moja nova haljina, moja nova haljina!“, kliktalo je moje srce.
 A haljina je bila sašivena od samo jednog-jedinog komadića novog platna i dvije okraćale haljine mojih starijih sestara.
Tako je to kod nas išlo. Najprije se napravilo nešto novo za najstariju sestru, a onda se redalo…sa starije na mlađu. Sve dok se ne dođe do mene.
Ali, na moju sreću, ja za to tada još nisam znala. Pa se, eto tako, tradicija i dalje nastavljala, sve dok nisam završila osmi razred osnovne škole, tj. išla na polaganje tadašnje male mature.
Ali, stalna smjena generacijske odjeće iliti prepravka starog u novo, bila je, istini za volju, još neko vrijeme na snazi.
     Sredina je mjeseca lipnja i kraj školske godine. Polaže se mala matura. Učionica spremna, učenici u klupama, a profesori- ispitivači, poredani za katedrom. Ozbiljni, daleki. I sa strogim izrazom lica. Pomno pregledavaju dnevnike. A tek, s vremena na vrijeme, bace i pokoji pogled na nas.
Jadne, prestrašene i ukočene od straha.  
     U grupi je nas petoro. Svi smo iz istoga razreda. Na ispit izlazimo po abecednom redu. Jedno po jedno.
Meni su se od nervoze, dlanovi počeli odmah znojiti. Činilo mi se da sam sve ono što sam bila naučila, od straha već zaboravila.
Tko će izdržati ovo čekanje, Bože moj dragi?!
 
Jedan, dva, tri… Ostao je još samo jedan. Uskoro sam i ja na redu.
Prozivaju me. Jedva se dižem jer mi noge klecaju. I brada mi se trese. Sam Bog zna hoću li moći izustiti i jednu jedinu riječ.
Prilazim stolu pa iz kutije biram i izvlačim listić sa zadatcima
•Prvi - prepričavanje jednog dijela teksta,
•Drugi- opis jednog lika iz pročitane lektire(po izboru),
•Treće je pitanje iz gramatike-posvojne zamjenice.
 
Na prva dva zadatka odgovorila sam bez ikakvih problema, ali kada su došle na red zamjenice, meni kao da je nastupila amnezija. Kao da mi se sve iz pamćenja izbrisalo.
Najedanput nisam ništa znala.
 
Osjećam kako sva drhtim. Profesor me pogledava.
Ja  nešto zamuckujem…
 
„Reci ti nama čije ti je to?“, pita me moj profesor, pokazujući prstom pojas na mojoj suknji.
A ja, sva zbunjena, ni ne sluteći zbog čega me to on pita, bubnem kao iz topa: „ Štefičin“.
Štefica je bila moja srednja sestra, u čijoj sam se garderobi, taj dan ja i pojavila.
I tako je, iako je sve na kraju dobro ispalo, ovaj moj odgovor postao među nama, a i među mojim profesorima, nešto kao priča iz školskih klupa. Priča koju dandanas i ja rado prepričavam.     
   
I prošao je taj, za nas dugi, predugi tjedan do Uskrsa. Stigla je i Uskrsna nedjelja.
Kuća nam sva blista. Stol pripremljen, ukrašen i svečano postavljen.
Svi smo se okupili, lijepo obukli i svi sjeli na svoja mjesta. Najprije smo se pomolili, zahvalili Bogu na jelu, piću i svim Božjim darovima, popili bijelu kavu sa cikorijom, a onda za tren oka, prešli na spremanje i uređivanje… za Misno slavlje u našoj crkvi.
A ja, sva važna, u novoj, ispeglanoj i za mene najljepšoj haljini na svijetu, zajedno sa svim  našim susjedima, u veseloj i raspjevanoj povorci, krećem slaviti Isusovo Uskrsnuće, s košaricama  hrane koju smo nosili svi na blagoslov. Da bi po povratku, uz svečani doručak, a onda i ručak koji je  naša mama pripremila dan prije, blagovali i slavili Uskrsnuće Isusa Krista.
Moram, ipak, nešto iskreno priznati! Mene su najviše privlačila predivna, u luku obojana šarena jaja, koja je moja mama uvijek radila s nama djecom, ali i „uskrsno janje“,  kako smo zvali kolač koji je naša mama pekla u modli u obliku janjeta koji leži. Ne znam odakle to mojoj mami, ali pretpostavljam da ju je mama kupila u Dubrovniku, a onda donijela  sa sobom, kada smo se doselili iz Dubrovnika u Mostar.  
„Ma, nema toga što moja mama nije znala raditi i uraditi!“
A tek, kako je moja mama znala postaviti stol?  Nije joj nitko u tome bio  ravan. 
Pa je, onako ukrašen proljetnim cvijećem-ljubičicama i đurđicama, u sredini sa svijećom i gnijezdom od mlade trave i pisanicama, te s „uskrsnim janjetom“ okolo kojega su bile rasute latice s procvalih voćaka, izgledao kao s kakve uskrsne razglednice.
Pravo malo umjetničko djelo.
 
Onda nam je  došao i ponedjeljak, prvi dan nakon Uskrsa,  kada smo svi, i susjedi i mi, zajedno slavili, išli na čestitanja, pa u goste rodbini ili prijateljima. Tada smo dijelili i primali sitne darove-najčešće pisanice, uskrsni kruh, neko pecivo ili kolače. Bilo je tada i veselja, i igre, i tucanja jaja…
Ali, prohujalo je i to vrijeme. Nestalo je i zajedničkog druženja, i zajedničkih odlazaka na Misu i zajedničkih dječjih igara.
    
Sve se izgubilo i sve nestalo… U vremenu. Zauvijek.
Jer, sve se promijenilo.
Sve se  izokrenulo.
 
Na našu sreću, ostala su nam i sjećanja i uspomene. Uspomene i sjećanja na nevinost djetinjstva, na naše radosti, na naše stare prijatelje i naša stara prijateljstva.
 
–A sada? Gdje smo sada?
–A sada, gdje smo sada-pitaš, moja Monika!? Pa, sada smo u kućnom pritvoru.
Nema ni odlazaka u crkve. Nema ni druženja. Nema ni dječje cike ni vike. Sve utihnulo.
Zabranili i Mise. Zatvorili sve crkve. Zatvorili i nas u četiri zida.
Ali, ne znaju jadni da je CRKVA u svakome od nas. Da je Uskrs, Uskrsli Isus  i naš Svevišnji u nama i s nama. Ma gdje mi bili.
 
A ja, ionako, volim biti sama  s Bogom. Volim s Njim sama razgovarati.
Moliti mu se… Jadati…   
Volim sjediti sama u tišini, zatvoriti oči.
Jer, tek tada moj  razgovor može i poteći…
Tada Ga molim da nas čuva, da nas prosvijetli, da nam učvrsti Vjeru, da nam povrati Nadu i dadne nam snage da se odupremo  ovome zlu koje se na nas sručilo, i koje nas vreba…
Istina, moj odnos s Bogom je poseban. I moja molitva koju Mu upućujem je posebna. Samo moja. I samo Njemu posvećena i samo Njemu upućena.
Ponekad sam i malo na Njega ljuta što je sve ovo dozvolio. I to Mu odmah i kažem. Jer sam sigurna kako će me On i razumjeti i kako će mi oprostiti.
Ponekad mi, dok s Njim razgovaram, poteku i suze… Skupi mi se neka tuga. Zbog svega što nam se sada događa. I zbog svih onih silnih propuštenih godina u kojima su vladale zabrane, a crkve se zaobilazile u širokom luku. Kao što je to i danas.
Ali, ja sam sigurna i čvrsto vjerujem, da će nam dragi Bog i Uskrsli Isus pomoći, i da će nas sačuvati od svakoga zla koji nam prijeti.
Jer, sve ima svoje vrijeme…
I vrijeme rađanja i vrijeme umiranja,
I vrijeme rušenja i vrijeme građenja,
I vrijeme uzimanja i vrijeme vraćanja,
SVE IMA SVOJE VRIJEME!!!
 

Vera Primorac

Savo Štrbac: Borci SVK jedini, od svih sudionika ratova devedesetih na prostorima SFRJ, ostali bez priznatog statusa borca

 
 
Niti Savi Štrpcu nije lako. Izgubio je rat, izgubio je srpsku državu u Hrvatskoj, a sada ga ne slušaju niti u Srbiji. Tužan je što je srbijanska skupština nedavno usvojila dugo najavljivani "Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica". U isto vrijeme u Srbiji se vodila ne samo medijska buka oko Zakona o utvrđivanju činjenica o statusu djece za koju se sumnja da su nestala u rodilištima u Srbiji, i oba su zakona usvojena istog dana. Savo smatra kako onaj prvo spomenuti zakon nije dobar, jer njegovi "krajiški borci" ustvari "nisu ni dobili status borca", jada se on. A zašto Savo Štrbac nije zadovoljan ovim srbijanskim zakonom? Zato što, kako on kaže: »Članom 4. "boračkog zakona" status borca priznat je: pripadnicima vojske Kraljevine Jugoslavije; partizanima i četnicima iz Drugog svjetskog rata; pripadnicima oružanih snaga SFRJ u ratu devedesetih do 27. travnja, odnosno do 19. svibnja 1992.; pripadnicima oružanih snaga SRJ u ratu devedesetih poslije 27. travnja 1992., uključujući i "kosovski rat" od 24. ožujka do 26. lipnja 1999. Prema točki 5. spomenutog člana, koja se jedina i odnosi na područje Hrvatske, odnosno bivše RSK, status borca ima i državljanin Republike Srbije koji je "kao pripadnik oružanih snaga SFRJ vršio vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve ili za druge ciljeve državne sigurnosti u oružanim akcijama radi obrane suvereniteta, nezavisnosti i teritorijalne cjelokupnosti SFRJ u periodu od 17. kolovoza 1990. do 27. travnja 1992., a za pripadnike oružanih snaga SFRJ stacioniranih na teritoriju BiH do 19. svibnja 1992.«
https://www.dnevnik.rs/sites/default/files/styles/single_article_main_image/public/2017-05/332452.jpg?itok=9reDBR1E
Smeta Savi što "u usvojenom tekstu 'boračkog zakona' među priznatim borcima jedino nema pripadnika vojske RSK, koja je formirana nakon povlačenja JNA s područja avnojevske Hrvatske". Smeta njemu i drugim izbjeglim Srbima iz Hrvatske i BiH – nakon poraza od Hrvatske vojske – što im u "majčici Srbiji" nisu priznali "boračka prava" za agresiju protiv Hrvata i Hrvatske u razdoblju "od 27. travnja 1992. pa sve do 15. siječnja 1998. (do reintegracije SBO (op.a., za Hrvatsko Podunavlje  Štrbac rabi naziv SBO, valjda Slavonija, Baranja, oblast) u ustavnopravni poredak RH)". Žale se Savo i drugi Srbi što im nije "priznat status borca" i tih šest godina. A koja je Štrpčeva argumentacija? "Krajišnici su se pozivali na zaključke, odluke i naredbe najviših državnih, političkih i vojnih organa i institucija SFRJ o separatističkom i terorističkom karakteru paravojnih oružanih formacija protiv pripadnika JNA i civilnog stanovništva u bivšim republikama Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pozivali su se i na: Odluku Skupštine srpskog naroda o proglašenju RSK; Zakon o važenju pravnog sistema SFRJ i na djelu teritorija koji je pod posebnom zaštitom UN-a, koji je usvojila Skupština SFRJ; planove mirovnih operacija UN-a za Jugoslaviju; rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i druge akte. Podsjećali su i da je RSK bila poseban entitet u okviru SFRJ i međunarodni pravni subjekt i da je imala pravo da organizira obranu stanovništva na svome teritoriju od zločina i genocidnih namjera i postupaka hrvatskih separatističkih i terorističkih formacija i oružanih snaga RH".
 
Ovo je današnja formulacija tadašnjeg "ministra informisanja" tzv. RSK, 25 godina od poraza njegove zločinačke separatističke tvorevine, a Hrvate i dandanas naziva "separatistima" i "genocidnima", a regularnu Hrvatsku vojsku naziva "terorističkim formacijama". Na kraju Štrbac ipak objašnjava zašto ga nije poslušala aktualna srbijanska vlast na čelu s Aleksandrom Vučićem. "Zbog nekih viših interesa", kaže on. A koji su to "viši interesi" Štrbac dodatno objašnjava: »Ti viši interesi, onako kako sam ih ja shvatio, odnose se na stavove hrvatske strane, da je 1991. na Hrvatsku "oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora, JNA i paravojne jedinice iz BiH uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH, organizirane i predvođene velikosrpskom politikom", koji su inkorporirani u ustav, saborske deklaracije, desetine zakona, udžbenike, enciklopedije, "Vikipediju" i svijest hrvatskog naroda. Na ovakvim stavovima Hrvati su do sada ostvarili sve što je objektivno bilo moguće, uključujući skoro etnički čistu državu i članstvo u svim značajnijim euroatlantskim integracijama«. Savo Štrbac smatra kako to "obrazloženje", kao i postupak srbijanskih vlasti nisu opravdani, jer »unošenjem u "borački zakon" i krajiških boraca, koji već četvrt vijeka žive u Srbiji i njezini su državljani, ništa se ne bi promijenilo ni u hrvatskom ni u međunarodnom pogledu na rat devedesetih, osim što bi se krajiški borci osjećali ravnopravnijim s ostalim sudionicima u oružanim sukobima devedesetih, kao što se ništa ne će promijeniti ni njihovim ne unošenjem u taj zakon, osim što su borci SVK jedini, od svih sudionika ratova devedesetih prošlog vijeka na prostorima SFRJ, ostali bez priznatog statusa borca«. Toliko od Save Štrpca. Nije se nimalo promijenio. Ostao je na istim velikosrpskim, odnosno svetosavsko-pravoslavnim stajalištima. Njemu i dalje nema pomoći.
 

Zrinko Horvat

Sablasni Bergoglio je stajao na praznom trgu sv. Petra

 
 
Pandemija je možda tek jedna od pošasti kojom će Isus razdijeliti duhove. U Crkvi su već pale mnoge maske. Ostat će mala ali prava Crkva. Kako, to samo Bog zna, a na nama je da budemo budni, hrabri, moramo moliti za pravog papu, moliti za rasvjetljenje, za dar razlučivanja duhova i povratak istinske katoličke tradicije u Crkvu Kristovu. Crkva nije više, simbolički rečeno, veliki, moćni nosač zrakoplova. Ona će se transformirati u jednu manju fregatu, Petrovu lađu, koja će biti neuhvatljiva, pokretljiva, jer je vrijeme za duhovni gerilski rat u svijetu kojeg su u potpunosti zauzele sile Mordora. Možda je moj metafizički jezik nekima začudan, nekima ćaknut, nekima smiješan, ali mi je svejedno hoće li se tko rugati, zgražati ili klevetati. Mudri i vjerni će razumjeti, a neki duhovno slijepi će progledati.
https://stjosemaria.org/wp-content/uploads/2017/01/the-calling-of-the-apostles-peter-and-andrew-duccio-di-buoninsegna.jpg
Bog će sve razgoliti. Vidjet će se tko je tko. Na Veliki petak u sumračje, nebo je bilo neke čudne boje, zagasito sivo-smeđe, širila se tama kakvu nisam vidio nakon zalaza sunca, prelazila u modro-ljubičastu. Onda je sve utihnulo. Ptice koje u mom kraju pjevaju u suton i preko dana, i ujutro, nisu se više čule. Nije bilo ni daška vjetra. Ni lahora. Ničega. Sablasni Bergoglio je stajao na praznom trgu sv. Petra. Došao je Uskrs u kojemu provokatori stvaraju slučaj oko mise s deset vjernika, a ministar Božinović govori o istrazi - protiv koga, čega? Protiv javnog, masovnog okupljanja? Eto dokle su dovele konzekvencije biskupske oportunosti koji su brže-bolje zatvorili crkve, i praktički prepustili vjernike - ilegali. Shvaćaju li ti oholi, napuhani žapci da su nas preko noći stavili - onkraj zakona!? Da je odlazak na misu postao kažnjivo djelo? Shvaćaju li to? Mislio sam o ovome danas ne pisati, ali sam žalostan kad vidim isprovocirani incident u crkvi u Splitu. Sve je moglo proći iza zatvorenih vratiju crkve da se nije pojavila provokatorica. I da se Splitsko-makarska nadbiskupija ne ograđuje javno od svog svećenika. Zar se nije sve moglo riješiti razgovorom nadbiskup-svećenik i potom nadbiskup-Nacionalni stožer? Ako je ovo Uskrs, jadni li su oni koji su nam ga ovakvim priredili! Zar ne trijumfiraju upravo sada oni koji mrze vjernike, kršćane, Crkvu, zar nisu rogoborili mediji i protiv procesije Za križem na Hvaru!? Pa biskupi su nas prodali!?
 
Di su sad migranti, Greta i klimatske promjene, transgenderisti i ostali? Bergoglio je rekao da je s pandemijom COVID-a priroda uzvratila udarac. Dakle, plaćamo za "eko" grijehe. Nema drugih grijeha. Naljutili smo mu Pachamamu. A on je pak naljutio pravoga Boga. U svakom slučaju, vijest je postala povišena temperatura devedesetogodišnjaka u staračkom domu. Može li se te stare ljude liječiti bez da se sastaju stožeri, i da nas svakog časa o tome izvještavaju? Skupa s biskupima, vlast nam je ukrala Uskrs, da nas barem danas ostave na miru?
 
"Nemili događaj" u Splitu: svećenik održao uskrsnu misu. Strašno. Novinarki provokatorici koja je došla neovlašteno snimati, izbili mobitel iz ruku. Zbog "napadnute", dva vjernika privela policija. Nadbiskupija se ograđuje od svećenika koji je "sablaznio" javnost. Krasno. Ja se ograđujem od Nadbiskupije. I onih koji su dopustili da misa i odlazak na misu postane kazneno djelo. Što je sljedeće? Ne čudi me da je taj stari svećenik "pukao". Je li ovo stvarnost ili neka distopija? Koji je ovo matrix?

 

Zoran Vukman, https://www.facebook.com/izaobzora/?__tn__=kC-R&eid=ARC7iHkii6AyUh4vW6UUD1WlPKRGdbwewFbAag46bYGhuhowkWS13vTr2umpd8-0-DgmNw-9lTe7pNBw&hc_ref=ARTa4t3cfXscJhJysz2NQGMrSnAoBbCet9SIvVYTq_XRfT_qJ6kOMqyUt7Gn_GTBfjc&fref=nf

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Utorak, 02/06/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1309 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević