Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Nalazi li se Istrija u Italiji ili u Hrvatskoj?

 
 
Abecedarac počinje s A, a bukvaraš s B.
Ako Bandić želi ostati gradonačelnik trebao bi zabraniti lijepim Zagrebčankama nositi maske.
Bulja je u Sabor izabrao nekakav narod, a Plenki je došao silom znanja.
Bunjevci se ravnaju prema vjetru.
Da se ne bi kontaminirali i kompromitirali pozdravljaju se i laktovima.
Da je Hrvatska sigurna nije samo parola, što potvrđuje predsjednik koji mudro vlada vladom., a vlada narodom.
https://www.teacheracademy.eu/wp-content/uploads/2019/06/LANG.1.PECLIL2-608x406.jpg
Dok se drugovi i družice druže, drugari i drugarice druguju.
Dvolične fraze: „Da nije nas, ne bi bilo ni vas“, „Svim se žrtvama treba jednako pokloniti“, „Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti“.
Hajdukovac izjavljuje da mu vjera nije dopuštala igrati u Dinamu.
Hrvati više vole top destinacije nego omiljena odredišta.
Hrvatski je u dreku jer institucije rade svoj posao.
I opozicija i oporba su zatucane u Plenkija.
 
Ipak je bolji i privatni nego prihvatni smještaj.
Je li Milanović ženomrzac kad spominje samo ljudska, a ne i ženska prava.
Je li ćirilica, ZDS, Knin i Grubori parapolitizacija?
Je li coronavirus pozitivan ili negativan?
Jednostavnije bi bilo pozdravljati se koljenima umjesto laktovima.
Kad će se konačno i maske demodirati kao SDP?
Kad može selo sv. Nedjelja postati grad, može i sv. Klara.
 
Kad komentator tvrdi da nogometaš ima posjed znači da je bogati seljak?
Kao nadomjestak ponudio joj pusu, čak dvije, ali ona kaže da joj ni to ne pomaže.
Mnogi ne znaju što znače naše stare hrvatske riječi ups, kvač, trolovi, retardi, retro i hejteri?
Najpopularnija bolest u domovinskim domovima je zaborav.
Najomiljenije fraze: Ne znam, ne mogu, nemam kad, nemam vremena, ne tiče me se, nisam kriv, nemam novaca...
 
Na kojem i kakvom jeziku sabornjak Bulj komunicira s predsjednikom Vlade?
Nalazi li se Istrija u Italiji ili u Hrvatskoj?
Neki se prepoznaju tek kad skinu masku, a nekima ni maska ne smeta.
Neki imaju pravo na život, a neki samo na zdravlje.
Nekoć lice i dvolično, sada osoba i dvosobno.
Nekoć maškare trajale samo za poklada.
 
Nekoć je škrinja bila za nošnje i dukate, a sada je za svinjetinu.
Neodgovorna krmača zna da ima 12 sisa, a izleže trinaestero.
Nije ljudski da magarac gladuje.
Orban euro-turistima preporučuje umjesto Jadrana Balaton, uz doplatu.
Ovaj Sabor neće biti kokošinjac jer su matori kokoti onemoćali.
 
Par Raspudić – Selak napravljen je od dva dijela ili segmenta.
Plenki je kod Škorića naručio pjesmu: Kaj nam pak moreju...
Plenković je svojedobno obećao srušiti Živi zid i, zna se, uspio.
Politika je najzahvalnije zanimanje jer nije potrebno ni znanje ni zvanje.
 
OSVRT NA IZJAVE TJEDNA
 
Z. Marić: Da, trebalo bi platiti umirovljenima mirovine na vrijeme.
B. Izetbegović: BiH je značajna Europi. Ili znakovita?
B. Glavašević: Od HDZ-a ne očekujem nikad ništa dobro ni fino.
D. Kosor: Poznato je da su samo i jed 11. i 12. protuustavne izborne jedinice
D. Zurovec: Konfekciju ne podržavam, ali koliko mogu - podupirem.
Z. Vukman: Liberalizam je kao nauka debilizam.
Fra M. Stojić: Širokobriješki fratri nemaju veze...
V. Rudan: Ne znam što su, ali Srbi nisu.
 
GOVOR MRŽNJE
I. Markešić: I glavni urednik Katoličkog tjednika voli lagati.
Portal STAV: Ž. Ivanković je katolički taliban.
B. Milošević: Kao društvo idemo ili idimo u rikverc?
 
JUGONOSTALGIJA
B. Glavašević: Mise su manifestacije podjela. Glavato!
S. Mesić: Počelo je počelo – otklizavanje.
 
DAIDŽE
I. Markešić: Hrvati u BiH su moneta za podkurcurivanje.
 
ISTINA
V. Vajdner: U Predsjedništvu BiH Hrvati više ne sjede, već leže.
Z. Milanović: Nenormalno je da neizabrani graničari graničare i sl.
 
IZDAJA
J. Klisović: Pustimo ih neka bježe od rata i blata.
B. Milošević: Plenkovićev HDZ se može nositi s ekstremistima i istima.
 
KOMENTAR
V. Tepeš: Maska je pod brnjicom.
 
LAŽ
V. Beroš: Aplikacija je usmjerena na praćenje kontakata, ne?
S. Mesić: Pozdrav “Za dom spremni” je pozdrav zločinaca zločinima.
I. Josipović: Fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše kad se uplaše.
 
LIBERALIZAM
T. Tomašević: Supruga i ja se volimo kvalitetno – je sti.
 
MANIPULACIJA
M. Nazor: Maske su za maskiranje maskiranih.
 
MITOMANIJA
S. Borojević: Sjećam se da Hrvatska nikada nije imala kralja, kraljicu, ni
državnike.
M. Stojisavljević: Novak Viktor je, čini mi se, srpski akademik.
 
UNITARNA BiH
B. Glavašević: Horvati u BiH su politizirani za HDZ.
I. Markešić: Zakoni BiH ni su popis popovskih želja.
S. Kukić: Transformacija u funkcionalizaciji Doma naroda.
 

Martin Jakšić

Imamo zabranjeni i neobjavljeni rukopis komunističke povjesničarke koja se pokajala zbog laži o spašavanju djece

 
 
Narcisa Lengel Krizman, komunistička povjesničarka koja se pokajala zbog laži o komunističkome spašavanju djece. Zabranili su joj tiskanje knjige jer je priznala da su zbrinjavanje djece zapovjedili Pavelić i Kvaternik, da su presudnu ulogu imali Caritas i Stepinac, a da je uloga Diane Budisavljević bila sporedna. Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić izjavio je kako bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka.
https://www.maxportal.hr/wp-content/uploads/2020/08/NARCISA-LENGEL-KRIZMAN.jpg
Narcisa Lengel Krizman
 
Narcisa Lengel Krizman posebno je negativno ocijenila knjigu Pere Stanivukovića i Jurice Körblera iz 1986. godine o spašavanju djece, koji su to nazvali zločinom ne koristeći se pri tom ni jednim izvorom. NDH je početkom 1943. i službeno pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala. Postoji komunistička povjesničarka koja se pokajala što je u svojim knjigama prenaglasila ulogu Komunističke partije u „spašavanju djece“ u Drugome svjetskom ratu. Kad je u samostalnoj Hrvatskoj htjela objaviti knjigu u kojoj je htjela opisati kako je neke događaje interpretirala jednostrano, komunistički sljedbenici onemogućili su tiskanje te knjige!
 
Slučaj je nedavno u propovijedi spomenuo monsinjor Juraj Batelja, postulator kauze blaženoga Alojzija Stepinca, naglašavajući kako je „važno čuti njezin zahtjev za revidiranjem komunistički tumačene povijesti“. Govoreći na misnome slavlju u svetištu Gospe Maslinske u zadarskoj četvrti Belafuža, dan uoči Velike Gospe, msgr. Batelja ustvrdio je da „komunistički sljedbenici zlorabe i Dnevnik Diane Budisavljević te ponavljanjem laži pokušavaju oživjeti komunističku propagandu protiv Katoličke crkve i blaženoga Stepinca“. Msgr. Batelja naveo je i ime komunističke povjesničarke. Riječ je o dr. Narcisi Lengel Krizman, i rukopisu njezine knjige pod naslovom „Spašavanje djece“, koji je nastao 90-ih godina. Knjiga je trebala imati stotinjak stranica uvodnoga teksta, a zatim bi slijedili zapisi o sudbinama pojedine djece, kako ih je autorica mukotrpnim istraživanjima uspjela odgonetnuti iz dostupnog arhiva.
 
Narcisa Lengel Krizman preminula je 2008. godine, u 74. godini života. U mirovinu je otišla 1991. kao zaposlenica Hrvatskoga instituta za povijest u kojemu je radila od 1961. godine. Reklo bi se, tipična povjesničarka iz socijalističkoga razdoblja, koja je do 1990. konformistički slijedila pravac što su ga trasirale ideološko-povijesne komisije Saveza komunista Hrvatske. Godine 1979. doktorirala je s temom „Zagreb u NOB-u i socijalističkoj revoluciji“. Bila je supruga komunističkoga povjesničara Bogdana Krizmana (koji je u svojim knjigama barem donosio brojne prijepise dokumenata pa i onih manje poznatih, često iz beogradskih arhiva). Teme poput „revolucionarnoga Zagreba“ i „Zagreb u NOB-u“ obrađivala je u različitim formama i oblicima (kronologije, članci, pregledi), no bavila se i sudbinom žena i djece koji su se zatekli u sabirnim logorima u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Danas možemo samo pretpostavljati što ju je potaknulo da istodobno s procesom hrvatskoga osamostaljivanja i demokratizacije društva ponovo krene pregledavati arhive i izvorne dokumente te ih uspoređivati s objavljenom građom.
 
Kao rezultat nastao je rukopis koji je trebao biti objavljen u zajedničkom izdavačkom pothvatu Spomen-područja Jasenovac i jedne privatne izdavačke kuće. Urednik serije bio je pokojni Slavko Goldstein. Prema nekim, teško provjerljivim informacijama, rukopis je već bio u visokoj fazi pripreme za tisak, kad je stigao nečiji veto. Institucije i osobe koje su bile uključene u ovaj izdavački proces nisu bile voljne dati rukopis na uvid. Time su još više pojačale znatiželju onih koji su ga htjeli pročitati.
 
Kartoteka Diane B. predana Arhivu 1987., a Mileta ju nije pronašao ni u deset godina
 
Iz primjerka rukopisa koji imamo na raspolaganju možemo zamisliti što je užasnulo njezine cenzore. Uz kritički osvrt na dotadašnje historiografsko-publicističke radove koji se tiču djece u ratu, vjerojatno je cenzorski užas izazvao i pozitivni prikaz djelovanja nadbiskupa Stepinca i katoličkih institucija (Caritasa i crkvenih redova) u zbrinjavanju i pomaganju ratom pogođene djece. I to u većini djece pravoslavnih roditelja. Narcisa Lengel Krizman tako u uvodu svoje monografije piše: „Svjesna sam da će izazvati moguće prigovore i polemike, jer se prezentiranom faktografijom, istraženošću i načinom izlaganja dijametralno razlikuje od svih dosad objavljenih radova o toj temi“. Diani Budisavljević dodjeljuje važnu, ali ipak sporednu ulogu: „Neprocjenjiva je zasluga D. Budisavljević što je od prolaska prvog transporta kroz Zagreb započela s izradom sveobuhvatne kartoteke.“
 
Usput, autorica objašnjava kako je kartoteka Diane Budisavljević oduzeta 1945. da bi zatim bila u Savjetu za narodno zdravlje SR Hrvatske do 1987. kad je, kako kaže – konačno! – predana Arhivu Hrvatske (današnjem Hrvatskom državnom arhivu). Silvestar Mileta tragao je u tom arhivu za kartotekom punih deset godina i – nije ju našao. Autorica se iskreno osvrće i na svoje objavljene radove o sabirnim logorima i dječjim sabiralištima: „Daljnjim istraživanjima utvrdila sam da su mnogi podatci netočni i manjkavi, neke sam događaje interpretirala jednostrano i donosila ocjene koje danas moram revidirati: prenaglasila sam ulogu Komunističke partije uopće, a osobito kad je riječ o njenom utjecaju u organizaciji Crvenog križa; u cijelosti sam zapostavila prikaz rada Caritasa.“
 
Slijede kritike radova Nikole Nikolića, Drage Kastratovića, Uroša Šoškića, Dušana Samardžije, Dragoja Lukića i drugih, u kojima Narcisa Lengel Krizman uočava brojne faktografske netočnosti, uobičajena preuveličavanja broja stradalih, tendenciozne, politikantske i propagandne zaključke. Te knjige, međutim, i dan-danas brojnim autorima služe kao znanstvena podloga za pisanje o ovim događajima. Po negativnim komentarima ističe se knjiga Pere Stanivukovića i Jurice Körblera iz 1986. godine. Ova dvojica autora, od kojih je jedan sve do nedavno pisao u hrvatskim novinama, usporedila su „kolonizaciju djece“, dakle udomljavanje u obiteljima, s Hitlerovim nacističkim projektom „Lebensborn“. Postupanje crkvenih institucija ocrtali su očekivano najtamnijim bojama. „Tako nam ova dva dugogodišnja, iskusna novinara akciju spašavanja djece proglašavaju – zločinom!“, piše Narcisa Lengel Krizman uočavajući još jednu zanimljivost. Stanivuković i Körbler, naime, u knjizi navode da postoji opširna dokumentacija o zbrinjavanju djece, pa i o umrloj djeci, u bolnicama, u zdravstvenim zavodima, domovima, na groblju Mirogoj, itd. „Onda i ja postavljam logično pitanje, ako su svi ti izvori bili dostupni, zašto ih autori nisu koristili kod pisanja svoje knjige?“, napisala je Narcisa Lengel Krizman.
 
Podsjećamo da je u to vrijeme u Srbiji trajala medijska priprema za rat protiv Hrvatske pa je iste 1986. godine, godine objavljena i trotomna publikacija „Koncentracioni logor Jasenovac, dokumenti“ Antuna Miletića, te niz drugih knjiga i članaka što su trebali srpsko javno mnijenje preparirati za predstojeće akcije. U rijetke pozitivne primjere historiografsko-publicističkoga pristupa tog vremena, Narcisa Lengel Krizman s pravom uvrštava knjigu Ćirila Petešića Dječji dom Jastrebarsko, 1939.-1947., izašlu u izdanju Kršćanske sadašnjosti 1990. godine. Pohvaljuje ga za nastojanje da prvi put napiše „kritički, dokumentaristički prikaz zbivanja“. Uočava autorovo nastojanje da nasuprot dotadašnjoj bjesomučnoj propagandi o navodnome nasilju nad djecom, pokaže da Jastrebarsko nije bilo „logor u onom lošem smislu“, već prihvatilište za djecu u sklopu dječjega doma.
U nastavku autorica daje pregled sabirnih logora i prihvatnih centara iz kojih su djeca poslije protupartizanskih vojnih djelovanja, dolazila u dječja prihvatilišta (Sisak, Jastrebarsko, Zagreb) te kasnije uz pomoć Caritasa bila udomljavana u brojnim obiteljima. Pri tome se koristi dostupnim dokumentima i prilično realno opisuje stanje u prihvatilištima i mjere koje su njihovi voditelji uz podršku državnih i zdravstvenih vlasti poduzimali za prehranu i ozdravljenje velikoga broja pristigle djece.
 
Premda i dalje robuje starim natruhama, napisala je da su spašavanje organizirali Pavelić i Kvaternik
 
Rukopis Narcise Lengel Krizman svakako je bitan pomak u odnosu na veliki broj radova, knjiga i članaka koji su ove događaje opisivali do 1990. godine. Velik iskorak je, također, i u odnosu na pristup kakav još uvijek prevladava u Srbiji, a neki njegovi tragovi mogu se pronaći i u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Ipak, ni njezin rukopis još nije oslobođen starih ideoloških natruha. Počevši već od naslova: „Spašavanje djece“. Iz cijeloga njezina teksta vidi se da bi umjesto riječi „spašavanje“, koja implicira da je djeci prijetila neposredna opasnost da budu ubijena, bilo bolje upotrijebiti „pomaganje, udomljavanje, zbrinjavanje, postupanje s djecom u prihvatilištima, liječenje i prehrana, itd.“ Zatim, prvo poglavlje joj počinje rečenicom: „Neosporna je činjenica da su najrazličitiji oblici terora bili osnovno obilježje cjelokupne ustaške vladavine, ali se ustaški teror, međutim, mora promatrati kao sastavni i nerazdvojni dio terora fašističke politike i njegove sveukupne politike na području Nezavisne Države Hrvatske.“
 
Nakon ove rečenice koja znači „sve i ništa“, dolazi sljedeća: „Ustaše se nisu obazirali na bilo kakve međunarodne konvencije i obveze…“, što je već faktografska pogrješka: ustaška je vlada te 1942. godine već pregovarala, a početkom 1943. i službeno je pristupila Ženevskim konvencijama o postupanju s ranjenicima i bolesnicima na bojnome polju te postupanju s ratnim zarobljenicima. Tih se konvencija država do kraja rata i pridržavala.
 
Ali to su, vjerojatno, natruhe kojih se nije lako osloboditi nakon desetljeća života u jednoumnome društvenom sustavu. Daleko je važnije pohvaliti što se Narcisa Lengel Krizman usudila navesti da su dozvole i zapovijedi za preuzimanje djece na skrb u prihvatilištima koje organizira država dali poglavnik Ante Pavelić ili zapovjednik Ustaške nadzorne službe Eugen Kvaternik. Uvrstila je u tekst i izvješće njemačkoga predstavnika za prikupljanje radnika, koji je posjetio logor Staru Gradišku 12. lipnja te u izvješću piše da je obaviješten kako će odrasli pritvorenici iz tog logora biti upućeni u Njemačku, dok djeca „ostaju na brizi hrvatskoj državi“. U to vrijeme još praktično nije ni započeo protupartizanski pothvat na Kozari i izbjeglica s Kozare, pa ni kozaračke djece, još nije bilo u logoru. I to pokazuje da je odluka o zbrinjavanju djece donesena ranije, vjerojatno u dogovoru njemačkih i hrvatskih vlasti. Nijemcima je trebala radna snaga, dok je hrvatskoj vladi odgovaralo da se smire područja pobune.
 
Zbrinjavanje izbjeglica i velikoga broja djece do 14 godina operativno je vodilo Ministarstvo udružbe, uz pomoć Crvenoga križa, Caritasa, časnih sestara, zatim predstavnica Ženske loze ustaškoga pokreta, i dragovoljaca među kojima je važno mjesto imala skupina oko Diane Budisavljević. Svatko je imao određenu ulogu, a Narcisa Lengel Krizman ih opisuje – Diana Budisavljević veoma vrijednu oko vođenja kartoteke, organiziranja nabave novca, raznih potrepština i odjeće. Caritas je, piše Narcisa Lengel Krizman, imao „veliku i presudnu ulogu“ u zbrinjavanju djece i udomljavanju u obiteljima. To nije teško saznati iz obilja dostupne dokumentacije, ali – kako kaže autorica – ulogu Caritasa trebalo je promatrati „bez ideoloških predrasuda“.
 
A to, čini se, nije lako ni nekim sadašnjim autorima. Vjerojatno ih, kao i Narcisu Lengel Krizman, straši mogućnost da ih se proglasi „revizionistima“, onima koji prikazuju Nezavisnu Državu Hrvatsku u ljepšem svjetlu, zamalo da ju – „veličaju“. Zbog toga se ustručavaju i napisati jasnu kritiku djela kao što je film „Dnevnik Diane Budisavljević“. Nedavno je dr. Mario Kevo, profesor povijesti s Katoličkoga sveučilišta, napisao članak o nedostatcima filma i razlozima zbog kojih bi trebalo povući odobrenje za njegovo prikazivanje u školama. Kao dobar poznavatelj ove teme, napisao je da se radi o „jednostranom djelu“, „rezultatu osobnih impresija redateljice filma, koja u njegovoj pripremi nije otišla dalje od samog Dnevnika“. „Pri tome se dnevničkim zapisima pristupilo iznimno selektivno. Film svakako ne predstavlja potpunu i kvalitetnu sliku o radu Diane Budisavljević za vrijeme Drugoga svjetskog rata“, zaključio je Kevo. I dodao: „Pišući ovako nešto svakako se izlažete već uobičajenom etiketiranju da ste revizionist ili pak da koketirate s desnicom.“
 
Nakon pada Berlinskoga zida i osamostaljenja Hrvatske, partijski povjesničar i profesor Dušan Bilandžić u sličnoj je autorefleksiji izjavio da bi svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba socijalizma trebalo spaliti i sve pisati ispočetka. Autorevizija Narcise Lengel Krizman nije tako radikalna kako to sugerira Bilandžić, ali jasno ukazuje na goruću potrebu da se hrvatska povijest iznova opisuje i to sa što manje predrasuda i straha.
 

Igor Vukić, Hrvatski tjednik

Naš problem nije gripa već demografija, gospodarstvo, poljoprivreda, kadrovska politika, racionalna i poštena uprava, pravna država, moral

 
 
Malo ljudi se uopće zapita odakle jugoslavenstvo kod Hrvata, i koje su sile taj pokret i ideju podržavale i iz kojih razloga. Sklavinije su za Bizantince niz nestabilnih državnih tvorevina, više plemenskoga tipa koje oni uzimaju sa paušalno i sa omalovažavanjem, i često puta u tekstovima miješajući i brkajući etnose. (Ana Komnena, Zonara, Porfirogenet, Skilica, Kekaumen...). Talijani (koje mi podrugljivo nazivamo Puljizi po regiji Puglia, Apulija) sve uopćavaju imenom Slavi, Schiavoni, dok Crkva koja voli statičnost i nepromjenjivost pojmova inzistira na povijesnom Iliriku. U vrijeme pape Siksta V. postoji (katolički jasno) Ilirski zavod sv. Jeronima, kojemu Slovenci ne pripadaju. Istaknuti pojedinci iz hrvatskoga okružja sebe nazivaju na osmanskom dvoru narodnim imenom Hrvat, Bošnjak.
https://i.pinimg.com/originals/b0/21/9d/b0219d07b16743b8ef3507f609f0418a.jpg
Svećenik renesansni na Hvaru Pribojević u Zgodama i podrijetlu Slavena fantazira i mitologizira, dok benediktinac Mavro Orbini u "Kraljevstvu Slavena" koja je jako utjecala svojim sveslavenstvom na to kako doživljavaju Slaveni sami sebe naspram Osmanlijama, Veneciji, Beču opisuje (često sa grješkama) povijest južnih Slavena.
To djelo je preveo na ruskoslavenski učeni Teofan Prokopievič, grkokatolik iz Kijeva (ukr. Kyiv). Svoj jezik Orbini naziva dubrovačkim(!). Niz jezikoslovaca djeluje od isusovca Marina Temperice, koji je bosanski govor smatrao idealnim za zajednički jezik (misleći po svemu sudeći na istočnohercegovački), pa do isusovca Bartola Kašića koji tu stvar sretno privodi kraju početkom XVII. stoljeća. Tu su i Mikalja, Vrančić, te naravno zanesenjak svećenik Križanić koji želi pounijatiti ruskoga cara i stvoriti miks hrvatskoruski kao esperanto za Slavene. Tada Crkva osjeća slabljenje Osmanskoga carstva i želi iskoračiti na istok, podižući hrvatski jezik na sveučilišni rang (vidjeti radove isusovca Vladimira Horvata, dominikanca Stjepana Krasića, te svećenika Ivana Goluba, pjesnika). I Gundulić želi da se Slaveni ujedine pod žezlom poljskoga kralja. Francuskom revolucijom postaje opet aktualno nacionalno pitanje, mađarski visoki činovnik Sava Tekelija krajem XVIII. stoljeća tiska kartu Velike Srbije, a Jovan Raič piše historiju Hrvata, Bugara i Srba.
 
Razgovor ugodni naroda slovinskoga piše Kačić nakon što je Venecija fra Filipa Grabovca utamničila zbog hrvatovanja, Kačiću je jasno koji su krajevi hrvatski za razliku od Tekelije koji bi Srbiju dodao Dalmaciju, BiH, Slavoniju. On (Tekelija) piše 1802. austrijskome caru Franji I., ali njegove ideje prihvaća Napoleon stvarajući Ilirske provincije od Slovenije i južne Hrvatske. Na masonsku shemu su se uhvatili i Toma Bassegli koji bi stvorio državu južnih Slavena bez Slovenije (kasnije nadodaje Kranjsku), Istre, Vojvodine, Makedonije, Bugarske, te sa Hrvatskom, BiH, Srbijom do Prištine i Niša. Francuskim masonima se ta ideja svidjela kao mogućnost prodora na Balkan, dočim su Englezi (Palmerstone) nastojali da se Mađarska odcijepi od Austrije, te pridruži Rumunjima i južnim Slavenima u novu uniju. Tada u Dubrovniku srbofil Medo Orsat Pucić (Pozza) zagovara približavanje Mađarskoj.
 
Postojali su i planovi da se talijanska flota iskrca na hrvatskoj obali, te da se izvrši ustanak u Vojnoj krajini, taj plan je morao biti poznat Kvaterniku koji je napravio donkihotovski pokušaj ustanka u Plaško, među hrvatskim Srbima. Naši ilirci su ilirskim imenom jako pogriješili; Srbe i Slovence nisu pridobili, a Hrvati su se osjećajući se preslabim, rascjepkanim i malenim prema Mađarima, Austrijancima, Turcima i silno se bojeći talijanske, pa i njemačke moći postali mnogi rusofilima (kratko vrijeme Kvaternik, Strossmayer, Kukuljević, pa i donekle Radić i hrvatski komunisti).
 
Milan Marjanović, istaknuti mason vukao je konce Hrvatsko-srpske koalicije, koju je zatekao na vlasti u banskoj Hrvatskoj Prvi svjetski rat sa Pribićevićem na čelu Sabora. Hrvatski Srbi su djelovanjem SPC-a očuvali narodnu svijest, malo ih se osjećalo Hrvatima, ali dosta ih je bilo (posebno među visokim časnicima) lojalno Austriji. To što su Hrvati palamudili sa hrvatsko-srpskim jezikom, pravili dogovore o zajedničkom jeziku (bečki književni dogovor 1850.), veličali masona Vuka Karadžića (iako je Stulli već početkom XIX. stoljeća zgotovio rječnik i pravila našega sadašnjega jezika, da ne računamo Kašića i ekipu svećenika prije njega), uvrštavali srbijanske pisce u lektiru, zanosili se Beogradom - to je naš problem i naš somnabulizam, za to Srbi ne snose krivice.
 
Srodnost jezika (ili stvaranje zajedničkoga standarda) ne mogu popraviti različite geopolitičke interese niti promijeniti stoljećima formirane mentalitete zbog pripadnosti različitim civilizacijskim matricama. Jasno, Hrvatska nije imala razvijene ekonomije ni građanstva, i njene zanose slavenstvom možemo usporediti sa stoljetnom fiksacijom (snovi i obožavanje) Crne Gore na Rusiju, tipa nas i Rusa 200 milijuna! Nažalost opet  kod nas vlada jugoslavustvujušča ekipa. Ne želim kazati da Jugoslavija kao neka Noina arka nije donekle zaštitila od posezanja Italije, Njemačke, Turske. Iako je jasno da je velikosrpski režim bio korumpiran, brutalan i socijalno neosjetljiv ipak ni Španjolska, Italija, Rusija, Njemačka i dr. sile onoga vremena nisu djelovale pitomo ni kultivirano. Jugoslavija je rezultat Hladnog rata, kad je Sovjetski Savez nestao nestala je i ona. Neke solidne stvari jesu tada urađene i svakako jest bila korak prema hrvatskoj državnosti, ali ona se održavala na zapadnim kreditima, gastarbajterima i turizmu.
 
Mi danas moramo se osloboditi bilo koje magle, i jugoslavenske i europske i druge, jer gubeći industrijsku proizvodnju, poljoprivredu, obrtništvo,demografiju (iseljavanje i nizak natalitet), naftnu kompaniju (bravo Mađari!), banke i hotele mi postajemo samo jedan pijun Mitteleurope kojega ona može i odbaciti bude li joj to u interesu. Mi još uvijek moramo dokazivati ukupan broj žrtava rata i poraća i sramiti se za Jasenovac, dočim jednako krvava Srbija ne osjeća nikakvu krivicu za Nedićeve logore i četničke zločine. U svemu tome najsimpatičniji su braća Bošnjaci, oni se ponašaju kao da u NDH nisu ni luk jeli ni luk mirisali. Dakle, država traži državotvorstvo, traži planove, programe, saveznike u ostvarivanju interesa, traži strategiju, traži mozgove a ne snove i bajke! Naš problem nije gripa već demografija, ekonomija, poljoprivreda, kadrovska politika, racionalna i poštena uprava, pravna država, moral.
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 21/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1507 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević