Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Nedolične intervencije na spomeniku Bernarda Bernardija Korčulanina

 
 
Savjetuju mi u posljednje vrijeme da malo odmorim, pitanja su obično, kad ti spavaš, kako možeš toliko biti budan, i na sve uspiješ uzvratiti. Istina u pravu su, samo što zaboravljaju da pritom nisam sam, kao što to nekad izgleda. Jer kakav je to čovjek bez nekoliko istinskih prijatelja u životu, ako je nedostupan poznanicima kad su visoko, i suborcima kad padnu nemoćni u krevet. Sjedio u Saboru, ili ga eno na psihijatriji, to je naš čovjek, i koliko god uveli mjera, moj ga protokol neće isključiti.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2020/07/korcula-bernardin-spomenik-6.jpg
Ima ih, koji se i zaigraju, pa požele obigrati i provući balotu kroz noge, ali to uvijek teže prođe upravo zato što i oni znaju da rijetko spavam budan. Poslušam savjete, pođem na moj otok u namjeri da s onih 90 posto smanjim aktivnosti glavom na 30 posto, i ne ide, nego jedva na nekih 60 posto, ali vrag ne ore i ne kopa, kažu naši stari. Kao za inat svira uzbuna na Korčuli, povjerava budnost, a niđe rata, niđe požara, tek malo više turista. Čitam na portalima sve uobičajeno, i onda iz vedra neba kreće udarna vijest, kao da je Macan lansirao, pored živih Markovina, Dežulovića. Hajdemo veselo... Uglavnom, kao novost je da... Dica igraju nogomet na male branke u amfiteatru Bernardijevog spomenika kontra antifašizma?!?
 
Gradonačelnik namjerava uvesti u to malo reda, i postaviti provizorne mrežice, kako lopta ne bi slučajno odletjela na ulicu ili na stol obližnjeg lokala. U Dubrovniku se po Gradu vapi za djecom i naša vrijedna Deša s ekipom trudi se vratiti igru u Grad, pa i na male bare, samo da je djece. Života. Ali kako je dosada velika, a misli velikih velike, eto ti ga na. Digle se i kuke i motike (Macanov izraz), odnosno ne znam kako da ih skupa nazovem, ali pojedinačno su: Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Društvo arhitekata Dubrovnik, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, HDD, Zagreb, HS AICA, Zagreb, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Siva zona, prostor suvremene i medijske umjetnosti, Korčula, Udruženje hrvatskih arhitekata, ULUPUH Zagreb.
 
Digla se inteligencija struke kontra gavunare za odbjegle balune. Svekolika zajednica napisala obznanu, kako su to nedolične intervencije na spomenik Bernarda Bernardija Korčulanina, i da se tim spomenik degradira, devastira, mijenja, a prema temu razumit je kako politika u Korčuli čini gad. Zaboraviše da je predmetni spomenik napravljen 1981. godine, zbilja bio, za njih živih, politički poligon, jer je 2005. godine u to vrijeme vladajući SDP na njega stavio ploču časnim partizanima “Prekomorcima“, koji su obučeni iz logora u Italiji, i ginuli njih stotine na zapadnom dijelu otoka, dok su se iz same Korčule Nijemci uredno povukli, što nije značilo da se nad njima nisu dogodile velike egzekucije. Kosti su in do nedavno ležale na otoku, a za druge bi izvadit tribalo izgleda srušit pojedine cile kuće, koje judi nerado kupuju, a rado prodaju.Nitko se od konzervatornih nije sjetio reagirati kad se postavljanjem te ploče uznicima talijanskih logora...Talijana, Slovenaca i Hrvata iz Trsta, Krasa, Julijske Krajine i Istre... mijenjao izgled spomeniku, koji autor teško da bi za života prihvatio.
 
I pustimo sad to. Riješit će tu stvar Korčulani i sami, bez velih arbitraža i pravljenja od komarca slona, ali kako bi moglo oku izmaknut da su se u ljuti boj s paukovom mrežom na spomeniku upustili, i iz Društva arhitekata Dubrovnika. Sjećam se da su se borili za vizure Srđa, sjećam se da su neki sudjelovali u javnim raspravama za Omblu. Bili pomirljivi po pitanju nakarade preinačene u spomen obilježje srušene prolaznosti Branitelja Dubrovnika na Pilama. Neki pojavili kad je bila u pitanju brza cesta preko Omble i tamo šućeli jer su to morali, kao pojedinci, a po meni i skupno, generalno namagarčeni (u najboljem slučaju).
 
Dobro je znana geneza cestovnih rješenja povezivanja brzom cestom od tobože Grada do Zračne luke, a u naravi tranzitne polu autoceste od završetka autoceste kod Osojnika do granice sa Crnom Gorom i dalje. U početku su svi putovi vodili preko mosta dr. Franja Tuđmana, dok nije krenula velika zabrinutost da se ona ne približi jal Gradu, jal Golfogradu. I onda kreće drama. Ekipa slobodnih zidara, zatim  građevinara, pa cestogradbenika Konjevoda, tko svjesno, tko nesvjesno, kreću u podvalu, koje su žrtve ispali DAD-ovci, što su od muke svoje djelovanje vidimo preselili na Korčulu. Pred njih se stavlja golemi prijedlog za još veću odluku. Prijedlog je uzmi ili ostavi (valjda). Arhitektima najjači dubrovački Župan i njegove službe vođeni Konjevodom nude brzu cestu od Grada do Zračne luke... a) ili južnom padinom Srđa, b) ili ponad izvorišta rječice Omble. U stvari rijeke života Grada, koja se nalazi u ZAŠTIĆENOM krajobrazu, i na području pod Naturom 2000, gdje je i Lučino razdolje. Neki ne shvaćaju da takav “nacionalni interes“ u donošenju odluka protivno EU-Ropskoj graniči smanjivanju prava nacionalnim manjinama u Hrvata.
 
Mađarski predsjednik vlade Viktor Orbán za take nove “suvereniste“ ispada mala beba. I arhitekti braneći južne padine Srđa i Golfograd od njegovog, ako treba za pravu budućnost, bušenja kao sira, padoše na nisku granu, koju su po tom odlučili i braniti, a to je da takvom svojevrsnom ucjenom, ako nije dogovor, brza cesta velebnim vijaduktom prođe ponad izvorišta Omble, razjebe tamo zaštićeni krajolik, i ugrozi čak 12 izvora pitke vode “samo“ zato da se tamo dovedu nečiji teški strojevi, na njihovim krilima interesi pojedinaca i skupina, a domaći rasele. I protiv cijele struke, koja je radila studiju, bez pomoći i kompenzirajući naše arhitekte dubrovačke, šačica aktivista na čelu stanovništva, zajedno s cijelim Gradom i Gradonačelnikom ponudili su rješenje. Izrađivači studije ga prihvatili i uvrstili u njega trasu, koja bi išla na most dr F. Tuđmana (i po potrebi njegovim “blizanacem“), dalje na Šumet, Brgat i ende ... Župom po njihovoj volji.
 
Ali župana Nikolu Dobroslavića povedoše, Konjevod s pojačanjem od kupusa i pomidora, da ne poštuje ni Grad ni građane. Umjesto da se ravnopravno razmotre i valoriziraju obje dvije trase i onda donese odluka, oni kreću skupljom, ali unosnijom varijantom preko rijeke, preko slatke vode života i ne bendaju ni 5%, nego se nakon tematske sjednice o Lučinom Razdolju (o kojemu ćemo drugi put), samo što nisu izljubili, kao da su dobili lokalne izbore, pa ih distanca ne taka. Kasnije su negdje društveni možda i zaplesali. Obično izbjegavaju prilaziti kad je mjesto javno, i dok još snimaju kamere da ne bude očito, ali ne shvaćajući da su u toj igri prezreni istu stva ponavljaju uporno kad je u pitanju Centar za gospodarenje otpadom, nudeći nam 40 i više godina staru "modernu“ tehnologiju, koja se možda negdje već prije proizvela i neugrađena se hladi čekajući “Pravoga“ kupca, s tim da je projekt slikovito rečeno, poboljšan ugradnjom, gotovo pa zahoda bez kanalizacije, koju isto treba napraviti.
 
Nadajte se neki kako se gubim od teme, varate se, oni koji mi se jadate kako je gotovo, i vama isto poručujem. Tek je počelo i, ili će biti brza cesta po Božju i Narodnu po mjeri Grada, ili će nas svih skupa koštati, puno više gospodo nego da se ostavite Vode na 400 metara od Državne granice. Gradite preko mora, mislite na ovi Narod ovdje na jugu, i vodite računa da trenutno kanižela cijelog obuhvata Trebinja, i šire, ide izravno u Trebišnjicu i lagano u naš organizam, što kemija i pročistač ne ubiju. Evo reko sam vam, i budite sigurni nisam sve reko, kamoli se pera i pisama s duštvom malim uhvatio, a vi kako hoćete. Moglo bi vam ispast da budete popularni, kao oni što su zarađivali najviše od zemlje na Srđu, da mi oproste navučeni stvarni vlasnici, a ne berači majčine dušice, koji su također sitnarija s kojom su se poigrali pravi igrači, što vole naročito se javit preko dalekovidnice, i to Du TV. Kupusari, blitvari, škudoljupci, berači majčine dušice, numizmatičari i karijeristi s otoka, Remetinečki uznici... Otpust. Arhitekti politički. Mi se, ovaj put potpomoguti neovisnom strukom, s vama vidimo u Stonu.
Narode moj Grada u Srcu. Domovini vjerni.
 

Marko Mujan, mag. pol.

Tko spava zlo ne misli

 
 
ZA DOMOVINU SPREMNI
 
Ako izdržite već sutra bi vam moglo biti bolje.
Ako je koroniziran, možda nije inficiran.
Ako je virus mutirao ne znači da je mutav.
Baš je dobro kad i Dinamo izgubi, barem nije dosadno.
Bolja je gola curica i carica nego car.
Bolje je hrvatski „ZA DOMOVINU!“, nego ustaški „Za dom spremni!“
https://adventurescroatia.com/wp-content/uploads/2019/05/cro.jpg
Budući da se virus pojavio na narodnjačkim probama treba pojačati stegu u staračkim domovinskim tulumima.
Corona i virus uzoran su bračni par.
Čini se da je nakon dezinfekcije potrebna i deratizacija.
Dok je demokracije bit će i plinova.
Džabe Lisica lijepo pjeva himnu kad ne zna ni sevdalinku.
 
Inat je samo legama legalan.
Institucije ne rade svoj nego naš posao.
Je li čista stranka prava dezinficirana?
Je li politički trač legalan ili legitiman?
Je li stranka prava jedina i prava stranka?
Jesu li silovane prisiljene?
 
Kad u Puli navijaju ISTRIJA, ISTRIJA, mogu li u Zagrebu NDH, NDH?
Kakva je mentalno-socio-kulturna razlika među ženama koje sunčane očale nose na nosu ili na tjemenu?
Kako svi tako strastno žele upravljati državom?
Lijeva treba pružiti ruku jačoj desnici.
Mentalitet (bolest) Hajduka neće izliječiti ni jedan recepcionar.
 
Najviše je nula u domu: neopasni su, jer vam ne mogu pomoći ni odmoći.
Nakon dezinfekcije potrebna je deratizacija.
Navodno je HDZ tvrđava koju ne mogu razvaliti ni novinarske mrge.
Ne boji se nevidljivih: Boga ni virusa.
Neki se inficiraju, neki koriste priliku pa se i kontaminiraju.
Nekima je svinjski jezik ukusniji od majčinog.
 
Nekoć su pokazivali tri prsta, a sada je jedan ali vrijedan dovoljan.
Nema povratka na staro.
Nije važno što su ateisti ako su vjernici.
Pojaviše se ruralni građani umjesto demodiranih seljaka.
Pravaši su nesložni jer ih je ipak malo previše.
Razmak, rastojanje, udaljenost, međuprostor treba reći hrvatski – socijalna distanca da bi baš svi razumjeli.
 
Samo lijenčine više vole raditi na plavuši nego na crnici.
Slavoncima je još najbolje zahvaljujući svome prirodnom inatu.
Tko spava zlo ne misli.
U Đakovu se pojavio virus zbog čestih kontakata časnika i časnih.
U žena su najvažnije noge, bez kojih ne bi mogle hoditi.
 
Virus je najpošteniji i najobjektivniji, „ni po babu ni po stričevima“.
Za slogu je dovoljan jedan, ali pravi.
Zašto i maskote moraju obvezno nositi maske?
Zašto ne pitaju o pretvorbi partizana u antifašiste?
Zašto pravnici toliko lakomi da konzumiraju i ustav?
 
OSVRT NA IZJAVE TJEDNA U HF-u
 
K. Peović: Trebala bi vam veća količina soli.
M. Milić: Prava oporba mora biti konstruktivno-destruktivna.
D. Markovina: U malom nogometu.
J. Hasanović: Znali smo i prije.
B. Matijević: Drug je biran i izabran.
 
TVRDNJE
M. Gavran: Braća se prešla, pa šta?
J. Janša: Zakašnjelo upozorenje.
K. Peović: Kompromitirani za kompromis.
B. Borzan: Europarlamentarko, kada će dokument u zastaru?
Z. Vukman: Filozofski ili filozofijski?
M. Jergović: Krivnja je na krivici.
 
GOVOR MRŽNJE
Z. Milanović: Lako ti je sada reći da je nakon pozdrava i pokliča nastao –
urlik. A di si bija kad je grmilo...?
V. Kajtazi: Ako vam je svega premalo danas bit će – sutra.
 
JUGONOSTALGIJA
K. Peović: Nakon što su pocrvenili sada su ciglrot.
M. Ljubić: Tada nije sada.
 
DEMAGOGIJA
T. Tomašević: Ako ikad budeš Bandić dobit ćeš auto.
 
GLUPOST
A. Plenković: Ako se budete držali distance umjesto one stvari posljedice će zaista biti minimalno miniminizirane i minimalizirane.
 
KOMENTARI
B. Prnjak: Protiv koga se boriti kad narod još ne zna tko mu je neprijatelj.
M. Knežević: Plitko.
S. Vukotić: Žalimo vas.
M. Zec: Zeko, Opara se već opario.
T. Penava: E, to ne mere.
M. Banović: Na sveučilištima se jedino može predavati i prodavati studentima.
 
LAŽ
J.Hasanović: Hoće li voziti lijevo ili desno zavisi o kočijašu.
 
LIBERALIZAM
T. Tomašević: Nema kampanje, nema abortusa, nema stida.
 
ORJUNA
D. Orešković: Oteto domoljublje vratiti barem rodoljublju.
 
OTKRIVANJE TOPLE VODE
G. Lauc: Nije važno je li prva ili druga. Ubi tovara profesorski.
 
PRAVO PITANJE
Z. Vukman: Kakva virtualna igra?
 
PRIZNANJE
M. A. Peuc: Ipak je konačno doznala.
 
SKOJEVSKI
K. Peović: Škoro će biti najskuplje grlo u Saboru.
T. Tomašević: Klinče-kurče, propale ti tolike godine.
 
VELIKOSRPSTVO
M. Stojisavljević: Kakve bojkot ima veze s jezikom – jadovno!
 

Martin Jakšić

Ni jednom rečenicom ne objašnjava pojavu Srba u Hrvatskoj

 
 
Knjiga Momčila Diklića Srpsko pitanje u Hrvatskoj 1941. – 1950. (Izd. Udruženja Srba iz Hrvatske – Beograd i Srpskog kulturnog društva 'Zora' Knin - Beograd, Beograd, 2004.) identična je s doktorskom disertacijom koju je autor napisao pod mentorstvom prof. dr. Ranka Končara i 2003. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu obranio kao prvo djelo s takvom tematikom u Srbiji. Sastoji se od 9 dijelova, a kroz opise i analize života (položaja) i djelovanja (borbe) hrvatskih Srba u Drugomu svjetskom ratu te njihova života u prvih pet godina poslije spomenutog rata problematizira „srpsko pitanje“ u „avnojskoj Hrvatskoj“. Autor je ovom svojom knjigom htio omogućiti „istorijsko“ razumijevanje sve kompleksnosti srpsko-hrvatskih odnosa 1941. – 1950.
https://www.korisnaknjiga.com/photo/books0094/p093493b0.jpg
Jasno, autor nije hrvatski Srbin nego je Srbin iz Hrvatske (Staro Selo kraj Otočca, 1954.). Studirao je u Rijeci i Zagrebu. Po struci je povjesničar (2004. je radio kao profesor „istorije“ u Beogradu). Fokusiran je na položaj Srba u Hrvatskoj 1941. – 1950. (to mu je bila tema magistarskog rada na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu 1990.). Objavio je 14 monografija i više desetaka „naučnih“ radova o Srbima „avnojevske Hrvatske“. Radi (ili je radio) na Institutu za evropske studije (IES) u Beogradu u zvanju „naučnog saradnika“.
 
Knjiga mu je kontroverzna – čak i u onomu što se prepoznaje kao specifično srpsko teško je razlučiti nove povijesne istine (revizionizme) i stare antihrvatske predrasude (stereotipe). Zašto? Prvo, zato što knjiga izlazi izvan svoga prostornog (Hrvatska) i vremenskog (1941. – 1950.) okvira, ali ni jednom rečenicom ne objašnjava pojavu Srba u Hrvatskoj (samo konstatira da su ovdje od 8. ili 9. st.), niti objašnjava zašto su se ti isti ljudi upustili u konflikte s Hrvatima (iznosi da se to dogodilo poslije sklapanja Austro-ugarske nagodbe u 19. st., kad su pravoslavci „ostali“ Srbi a katolici „postali“ Hrvati pa su se antisrpski „vaspitali“, jer su im njihovi političari Starčević, Kvaternik i Frank napravili genocidne planove za stvaranje hrvatskog „političkog“ („diplomatičkog“) naroda.
 
Drugo, zato što ta ista knjiga ustanicima smatra sve hrvatske Srbe koji su 1941. stupili u borbu protiv „ustaša“, točnije zato, što ustanicima smatra i one hrvatske Srbe koji nisu bili pristaše komunističke nego pluralne koncepcije otpora (suradnja s Talijanima!) i s vremenom su se politički profilirali kao „četnici“. Treće, zato što se u knjizi Hrvate (budući da su htjeli uspostavu svoje države) a priori povezuje s „ustašama“ (Nazor), a naročito hrvatske komuniste (Broz, Hebrang i Bakarić) koji su se hrvatskim Srbima „nametnuli“ kao politički predvodnici partizanskih „srpskih“ ustanika a zapravo su bili protivnici „srpske autonomije“. Četvrto, zato što knjiga poriče hrvatsku antifašističku borbu pa tvrdi kako Hrvati u partizane nisu dolazili zato što su se politički preorijentirali nego zbog svijesti da će NDH propasti.
 
Knjiga mu nije vjerodostojna – generalizira. Lokalna (srpska) iskustva iz središnje i zapadne Hrvatske (sjeverna Lika, donekle Kordun) u knjizi se projiciraju na cijelu „avnojevsku Hrvatsku“ (valjda se stoga ne obrađuje ni važnija ustanička problematika iz spomenutih hrvatskih krajeva, npr. ona iz Banovine [ustaški „pokolji“ Srba u Glini 1941., partizanska likvidacija mještana (muškaraca) u Zrinu 1943., partizansko-njemačke borbe u Glini i oko nje 1943., partizanska likvidacija četničke Gvozdene divizije u okolici Dvora 1944., partizanske likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika i civila u prostorima oko Zrinske i Petrove gore 1945., protukomunistički ustanak bivših partizana i četnika na Zrinskoj gori 1950.), a jedva se spominje ono što se zbivalo tu i drugim dijelovima Hrvatske – ustanička etnička čišćenja od Hrvata u Boričevcu, istočna Lika, 1941. i u Španovici, zapadna Slavonija, 1942.].
 
Knjiga mu ponekad i šokira (tvrdi da je Bakarić 1945. u Zagrebu, radi prvomajske proslave, na tribine doveo nadbiskupa Stepinca; etnonime Hrvat i Šiptar piše malim početnim slovom).
Najvrjedniji dio knjige njezina je bibliografija: izvori (8), neobjavljeni (6) i objavljeni (14), zatim tisak (11) i literatura (86). To više što se neki izvori podataka ne nalaze u Zagrebu.
Sve u svemu, ako koga zanima ova tema, a nema vremena ili ne želi pretraživati srbijansku literaturu i tisak iz 1990.-ih niti proučavati krajinsku povijesno-političku građu iz razdoblja 1990. – 1995., knjigu može pročitati.
Drugim riječima, iako se u njoj ne tretiraju teme koje bi mogle interesirati većinu Hrvata, knjigu treba pročitati jer prošlost prezentira onako kako to čine neke suvremene politike, ne samo srbijanske.
 

Ivan Kvakić

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1637 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević