Get Adobe Flash player

Radikalna ljevica je na temi roda i spola napala jezik, žele nam diktirati što smijemo, a što ne smijemo govoriti!'

 
 
Nije upitno postoji li govor mržnje ili ne, već je upitan model njegove regulacije, a nužno je da se regulira u najmanje moguće zamislivoj količini. Jer inače predaješ moć državi, omogućuješ joj da kontrolira tvoj jezik, tvoju artikulaciju! A ako misliš da je država koja ima moć regulirati tvoj jezik i govor ujedno i tvoj prijatelj onda si naivan u mjeri da je na nekakvoj smislenoj razini s tobom nemoguće održavati konverzaciju. Naši su životi katastrofe neponovljivih razmjera”, spokojno će Jordan Peterson u natmurenom ambijentu svojega radnog sobička u Torontu. Akvareli i uljani murali u prostoriji iz koje mi se obraća, ilustracije iz socrealističkih ciklusa, kubističke reprodukcije Španjolskog građanskog rata, masakri, pogubljenja i Jurij Gagarin na zlatnoj kazačkoj stepi prijateljski afirmiraju tu žovijalnu dijagnozu. “Naši su životi katastrofe neponovljivih razmjera”, ponavlja. Soba je u gotovo mrklom mraku, u Kanadi je 10 sati ujutro.
https://www.irishtimes.com/polopoly_fs/1.3394821.1518793741!/image/image.jpg_gen/derivatives/box_620_330/image.jpg
“Tko bi se usudio pomisliti da postoji tržište koje će prihvatiti i usvojiti takav mračni žargon?”
Razumljivo stajalište. Prije nepune dvije godine bio je diskretni doktor kliničke psihologije i redoviti profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu danas je, kako ga u Timesu nominira Melanie Phillips, “sekularni prorok ere konformizma”, kontrakulturalna ikona onih koji se odbijaju povući pred diktatom postmodernizma. Ali što Peterson govori da je tako uspješan? Suštinski, riječ je o denunciranju velike prevare. Prema Petersonu, marksističke se ideje na Zapadu nisu prošvercale pod svojim izravnim oblikom, to je učinjeno pod plaštom postmoderne.
Najednom, ljudsko je biće postalo “kulturno izgrađeno”, a moralne i etičke vrijednosti predstavile su se kao subjektivne, relativne, kontingentne. Ta je koncepcija zatim sve hijerarhije i sudove odbacila kao rezultat bjelačke dominacije moći u vertikalnoj strukturi koja se pretače na crnce, ženu, Zapad, članove drugih kultura, metropole, kolonije, u spirali beskonačnog podvrgavanja. No čitava je koncepcija, osim što je promašena i lažna, pojedinca ostavila u vakuumu, dezorijentiranog u svojem postojanju, utopljenog u nihilizam. Postmoderni val skepticizma i nepovjerenja preplavio je filozofiju, povijest, kulturu, sva uvjerenja i institucije na kojima je zapadno društvo počivalo. Apsolutne istine su dokrajčene, a one koje nisu podređene su tribalizmu. Identitet grupe postao je identitet pojedinca, svaka je grupa iz temelja sagradila svoj hram.
Nije bogznakakvo čudo da u dosadnoj, konformističkoj i politički korektnoj panorami koja bijelog muškarca detektira kao proto-silovatelja, proto-rasista koji uživa privilegije izlomljene preko leđa zgaženih manjina, Petersonove riječi sondiraju poput zemljotresa.
Odbijanje postmoderne da se prigrli s uvriježenim vrijednosnim sustavima, posljedična praznina koja je tim odbacivanjem nastala, zajedno je s protuintuitivnošću poslovično praznog diskursa ljevice pružilo šansu konzervativnoj retorici da se zaodjene u zavodljivo, gotovo revolucionarno ruho. Jer Peterson nije ništa drugo nego konzervativni mislilac s jakom klasično liberalnom britanskom tradicijom. Ništa od toga što govori nije nešto što ga mnogo razlikuje od nekih drugih umova liberalne linije poput Stevena Pinkera, Marka Lilla ili Jonathana Haidta.
No, za razliku od njih, koji su bili kičasti poslanici tradicionalno uštirkane anglosaksonske elite, Peterson je, i mislim to u najpozitivnijem mogućem kontekstu, plebejac, transcendiran na fenomen interneta. I to funkcionira, očito neumoljivo i goropadno, jer je među generacijom iscrpljenoj od ideoloških kušnji logičnim i jednostavnim jezikom pazario i sekularne klasične liberale i vjerske konzervativce i razočaranu ljevicu, pa i neonaciste i alt-right identitarijance u namjeri da jednog dana, pod različitim kišobranima, oživotvore iste snove o drobljenju kulturnog marksizma.
 
• Doktore Peterson, računao sam da bi najbolje bilo krenuti s razgovorom o novom kanadskom zakonu C-16 jer je taj zakon na neki način inducirao vaš javni angažman, no pruža i tematski okvir onoga o čemu će biti riječ u nastavku razgovora. Dakle, ako možete, za početak, prezentirati nekakav sažeti sinopsis zakona.
- Naravno. Riječ je o zakonu koji je rodni identitet i rodni izraz podignuo u ravan zaštićenih kategorija. Za mene, radilo se o tanko zabarušenoj neznanstvenoj inicijativi koja je u zakon pokušala progurati, i u tome je uspjela, čitavi postmoderni pogled na spol. Zakon je bio napisan na način da se interpretira u kontekstu politike koju je u Kanadi na provincijskom nivou već implementirala ontarijska Komisija za ljudska prava.
Zavodljivo je što legislativa, koja je između ostalog i zaista kratka, ne izgleda naročito opasno, no ako obratite pozornost na niz pravila koja čine okvir unutar kojeg se zakon tumači, shvatite da je u taj sitni zakončić uguran i čitavi rat protiv slobode govora. Federalna je vlada ovom legislativom prekoračila zadane granice. Jer ovo se dogodilo; dakle, nije riječ tek o tome da se u zakon uvaljala kategorija po kojoj se spol, odnosno rod tumači kao društveno uvjetovana datost, nego je sukladno diktatu legislative mijenjan i jezik!
Čitavi rat oko zamjenica i umnožavanje tih apsurdnih zamjenica poput zhe i zher je ništa drugo nego pokušaj ljevice da ostvari prednost u domeni jezika. Zamjenice ustvari funkcioniraju poput nekakvih semantičkih prethodnica radikalno lijeve ideologije i svoje korijene vuku iz apsolutno istog impulsa koji je, marksizam recimo, iskrcao u ondašnji Sovjetski Savez ili Maovu Kinu. Kakav je to impuls? Onaj koji identitet pojedinca utvrđuje prema identitetu grupe. To je fundamentalna filozofija lijevih aktivista. To su identitetske politike. Njihova je tvrdnja, naravno, da suosjećaju s potlačenima, ali radikalna je ljevica debelu većinu svojih poteza redovito pravdala empatijom. Bojim se da ja u tu empatiju ne vjerujem jer sam vidio što se pod istom egidom učinilo sa sveučilištima.
 
• Mislite da je zakon nekonstitutivan?
- Pa, nadam se da je nekonstitutivan. Nisam posve siguran, jer o tome još ima odlučivati pravosuđe, a odluka im, između ostalog, ovisi i o tome kako će interpretirati Povelju o pravima. Mislim, to nas dovodi do toga da je uostalom i implementiranje Povelje o pravima u kanadski politički sistem bila grješka. Jer mi smo se ravnali britanskim običajnim pravom, engleskim običajnim pravom, a Povelja o pravima je na vrh instalirala aspekte francuskog civilnog prava što je rezultiralo prevelikom zbrkom i mnogim paradoksalnim slučajevima.
 
• Je li onda paradoksalan i lokalni ontarijski primjer? Gdje zakon konstituira rod kao “osjećaj osobe po kojem se ta osoba pozicionira kao muškarac, žena, oboje, nijedno ili bilo gdje u lepezi rodnog spektra?”
- Naravno! Dakle, jedva da bih mogao napisati zakon manje koherentniji od toga. A ne želiš da ti tako izgleda zakon! U zakon ne ubacuješ očigledne inkoherentnosti jer ti je valjda u cilju da se ovaj tumači jasno, ljudi koji su ovaj zakon pisali naprosto su toliko naivni i ideološki preplavljeni da ne razumiju o kakvoj se potencijalnoj katastrofi ovdje radi.
 
• Zašto je pola konzervativne stranke glasalo u korist ovog zakona?
- Jer se konzervativci u Kanadi boje biti konzervativni. Ortodoksne struje s ljevice naprosto su prejake. U posljednje vrijeme imam prilike razgovarati s brojnim članovima konzervativne stranke i to je očigledan slučaj. Ti se ljudi boje da bi ih bilo kakav društveno konzervativan prijedlog katapultirao na rubove socijalne egzistencije i taj je strah potpuno opravdan.
 
• Zašto ste vi odbili koristiti rodno neodređene zamjenice?
- Jer ja ne pričam jezikom ljevice! Jednostavno poput toga. U privatnom razgovoru s nekim, na individualnom nivou, kada nekoga upoznam, možemo otvoriti dijalog o tome na koji bi način željeli da jedno drugog adresiramo, ali da se to uređuje zakonom? Pitam se kolike je milje država prešla kada si uzima za pravo subjektivnu organizaciju razgovora između dvije odrasle individue uređivati pravno i zakonski? I ljudi ne posjeduju zamjenice! Ti nemaš svoju zamjenicu, ona nije tvoja da ju posjeduješ!
Jednako tako kao što niti jedna druga riječ nije tvoja da ju posjeduješ! Čak ni tvoje ime, u jednu ruku, nije tvoje! Ne možeš zapovjediti ljudima da se ne koriste tvojim imenom! Riječi su javno, a ne privatno dobro! Pomislio bi čovjek da će ljevica to s vremenom i shvatiti s obzirom na njihovu hiperzabrinutost oko koncepta privatnog dobra.
 
• Čisto da ustvrdimo poneke kozmetičke detalje. Kritika vas je nominirala kao novog spiritualnog lidera alt-right pokreta u SAD-u i Kanadi…
- Ja sam oduvijek mislio o sebi kao o klasičnom liberalu britanskog tipa. Ja sam individualist, ne kolektivist i zasigurno ne funkcioniram kao figura desnice! To je naprosto apsurdno, i u interesu je radikalne ljevice da takvim ekstremnim predznacima ofarba svakog pojedinca s kojim se ideološki razilazi!
Stotine i stotine sati mojih predavanja mogu se pronaći na različitim multimedijalnim platformama, to je moja ideološka baština i između ostalog i utočište na račun kojeg sam se uspio othrvati ovoj političkoj oluji, ovom političkom neredu koji je eksplodirao u Kanadi i SAD-u. Ja sam trideset godina života proveo podučavajući svoje studente opasnostima koje nosi fašizam!
 
• Dakle, mislite onda da je posljedica postmoderne lijeve intelektualne invazije i to da se ideološki centar počeo pomicati u desno? Klasični liberali koji se tumače kao konzervativci, konzervativci koji se tumače kao radikalna desnica…
- Apsolutno. I to dolazi kao posljedica radikalno lijeve hiperdominacije na sveučilištima. Na primjer, jedan od pet profesora humanističkih znanosti danas će se deklarirati kao marksist, u kojoj god od postmodernih derivacija teorije pričali. Mislim, ja mogu shvatiti da postoji divljenja vrijedan sentiment u filozofiji redistribucije bogatstva recimo, no možemo li onda govoriti i da je patriotizam plemenita odlika radikalne desnice?
Da je apoteoza partikularnih tradicionalnih vrijednosti koje zastupaju fašisti također rezultat plemenitog sentimentalnog zanosa? Činjenica da postoji nešto eventualno dobro i plemenito negdje pri dnu prijeteće katastrofe ne opravdava katastrofu. 1918. godine nakon masakra Prvog svjetskog rata mogli smo hipotetizirati o marksizmu i socijalizmu i utopiji egalitarnog društva. Danas je 2018. godina, nakupilo se 100 godina podataka i naprosto nema više izgovora toj ideji.
 
• U redu, no postmoderna je jedna od onih kapitalnih riječi poput, recimo, egzistencijalizma, u smislu da apsorbira vrlo širok teritorij djelovanja. Htio bih onda da u svrhu razgovora lociramo trenutak kada ideje ljevice o potlačenoj radničkoj klasi transformiraju u identitetske politike, odnosno u ideje o potlačenim grupama.
- Naravno. Nakon neuspjelih studentskih protesta u Francuskoj 1968. Otprilike u isto vrijeme u kolovozu te godine krenule su pristizati informacije o sve nesnosnijoj ekonomskoj i društvenoj klimi u Sovjetskom Savezu i Maovoj Kini, informacije negativne u toj mjeri da ih više nisu mogli tolerirati ni Derrida, Foucault i ostali francuski intelektualci koji su od 20-ih godina prošlog stoljeća studioznom posvećenošću skretali pogled s onoga što se zaista događalo u tim zemljama! I to licem suočeni s dokazima o totalitarnoj brutalnosti, o ubilačkim autoritarnim režimima koje su im, između ostalih, podastirali i autori poput Malcolma Muggeridgea ili Georgea Orwella!
Moguće je djelomično razumjeti razloge njihova odugovlačenja i bilo bi suludo da se Španjolski građanski rat pa onda i Drugi svjetski rat i čitavi horor koji je uslijedio ne priznaju za kakav-takav alibi, no naposljetku oni su bili zadnji koji su prihvatili propast sovjetskog eksperimenta. Suočeni s porazom i intelektualnom smrću naprosto su, široko govoreći, marksizam i socijalizam preslikali u koncept postmoderne i identitetskih politika.
 
• Pritom se držeći Derride da je isključivanje jedina svrha kategorizacije?
- Znam, smiješno je zbog toga jer ideja da je misao isključuje, naravno, istinita. No ideja da je čitava svrha misaonog procesa isključivost i ekskluzivnost nevjerojatno je opasna i pogrešna. Na primjer, kada gledamo u neku stvar, sam čin gledanja, a naročito fokusiranja, ujedno je i čin kategorizacije jer pritom, naravno, isključujemo ostale stvari u panorami.
Uvijek gledamo i promatramo ono što u datom trenutku želimo gledati i promatrati i u tom djelovanju izvjesne elemente, stvari, pojave i fenomene raščlanjujemo i klasificiramo sukladno njihovoj vrijednosti i relevantnosti. U tom smislu možemo govoriti o privilegiranju partikularnih subjekata, međutim bez privilegiranja i klasifikacije naprosto se ne da živjeti.
Dakle, dijagnoza je u jednom smislu točna, ali je u cijelosti kontaminirana agresivnim političkim akcentom. To je, uostalom, i razlog zašto mislim da je ovaj upliv postmoderne u zapadnu civilizaciju sada već naprosto predubok. Nema sumnje da svaka kategorička struktura ima izvjesnu sklonost tiraniji, možemo o tome razgovarati, no to ne znači da je svaki kategorički sistem tiranija! To samo znači da opasnost od tiranije vreba u kategoričkom sustavu. I što sad da radimo? Odustanemo od kategoriziranja uopće?
 
• Možemo li onda razmišljati na način da je po semiotičkoj analizi dekonstrukcije i misao ništa drugo nego agent represije?
- To je odličan način za uobličiti tu ideju. Misao kao agent represije. To je točno tako…
 
• Pitam vas jer me zanima u kojoj se mjeri onda o dekonstrukciji može govoriti kao o teorijskoj podlozi nekih budućih totalitarnih formi.
- Upravo u tome je problem s ograničavanjem slobode govora. Nema razlike između postavljanja ograničenja govora i ograničenja misli. Većina ljudi misli razgovorom. Zapravo, svatko u određenoj mjeri. Ja, recimo, sjedim i razmišljam privatno, ali uvijek zamišljam i publiku, a onda kada predajem, u dinamici s publikom ja kontinuirano mijenjam svoje stavove i ideje i oštrim ih kao posljedicu toga što moje misli djeluju u javnom dijalogu.
Razmišljanje je individualan čin, ali to je i društveni čin, a ako zabranjujete govor, nema razlika između te zabrane i zabrane misli. To je bazično ista stvar. I to je u redu ako ste uvjerenja da je misao sredstvo represivnog patrijarhata. Ali nije. Razmišljanjem, kategoriziranjem, klasifikacijom, tako se ljudi zaustavljaju od toga da se ne survaju s litica u ponor.
 
• Zato izjavljujete da je Derrida najopasniji čovjek u posljednjih pola stoljeća?
- Ne znam je li opasniji od Foucaulta ili Lacana. Vjerojatno bismo mogli bacati novčić da li titulu pokloniti Foucaultu ili Derridi. Foucault je, na primjer, dostojan svakog prijezira. Ne vidim ništa kod Foucaulta, a da je vrijedno ikakvog spomena. Njegove su knjige i rečenice prohodne, no supstancijalno u njima nema apsolutno ničega. Smatram da Foucault privlači ljude koji su doživljajno visoko intelektualni, no ne znaju ništa ni o čemu.
 
• Slično je govorila i Camille Paglia kada smo razgovarali u rujnu.
- Ni ne sumnjam. Većina stvari o kojima je Foucault pisao naprosto je očigledna sama po sebi, na primjer, ‘Povijest ludila u doba klasicizma’. Čitava jedna knjiga proćerdana da se objasni kako postoje nedovoljno jasne arbitrarnosti po pitanju klasifikacije mentalnih oboljenja! Uvjeravam te, to nije bila novost apsolutno nikome tko se bavio kliničkom praksom, nikome tko je imao makar površno znanje i bio površno verziran u kliničku praksu. Naravno, postoje psihijatri i autori koji dijagnostičke kategorije iz DSM priručnika markiraju kao da je riječ o strogim znanstvenim kategorijama, no to nisu učeni ljudi.
 
• Kada onda pričamo o hegemoniji političke korektnosti i kulturnog relativizma na Zapadu, možemo li ju izmjestiti u kontekst ideologije s totalitarnim tendencijama?
- Apsolutno! Pritom, naravno, ne valja zaboraviti ni na radikalno desne identitarijance. To je igra istih identitetskih politika s jedinom razlikom što se igralište radikalne desnice nalazi s druge strane spektra. Ako ćemo se definirati po atributima naših grupa i po našem etnicitetu onda ćemo mi igrati ulogu bijelih etnonacionalista, to je bazična politika desnih identitarijanaca. Ako je sve identitetska politika moći, mi smo bijeli supremacisti i igrat ćemo da dobijemo. To je smiješno!
Čitava igra je naprosto korumpirana. Nijedan se čovjek ne bi trebao fundamentalno identificirati po kolektivu kojem gravitira. Taj impuls napada na samu suštinu zapadne civilizacije koja je oduvijek u prvi plan ustrajno gurala čovjeka kao individualca, koja je samom čovjeku povjerila tu poziciju nezamislive odgovornosti, koja je u centar kozmosa namjestila odgovornog individualca jer je to jedini mogući način! Naprosto, ako samog čovjeka zamijeniš jednom dominantnom grupom, koja god ona bila jedino što možeš proizvesti kao posljedicu je plemenski rat!
 
• Gdje da se onda povuče crta kod govora mržnja? I tko dobije za pravo definirati koncept?
- U tome i jest problem! I znam točan odgovor na ovo drugo pitanje. Posljednji ljudi na svijetu kojima bih povjerio tu ulogu da definiraju koncept mržnje. Oni će biti ti koji će ju krojiti. Na primjer, pređimo odmah na suštinu stvari. Postoji li koncept govora mržnje? Naravno da postoji. O tome nema spora. Ljudi prakticiraju govor mržnje na gotovo svakodnevnom nivou, čovjeka otme ljutnja i naprosto ispljune riječi zbog kojih kasnije žali, siguran sam da si i ti to učinio bezbroj puta.
Nije upitno postoji li govor mržnje ili ne, već je upitan model njegove regulacije, a nužno je da se regulira u najmanje moguće zamislivoj količini. Jer inače predaješ moć državi, omogućuješ joj da kontrolira tvoj jezik, tvoju artikulaciju! A ako misliš da je država koja ima moć regulirati tvoj jezik i govor ujedno i tvoj prijatelj onda si naivan u mjeri da je na nekakvoj smislenoj razini s tobom nemoguće održavati konverzaciju.
 
• Govorite u smislu da postmoderna ima tendenciju da kategorijski izjednači slobodu govora i govor mržnje?
- I postmoderna i neomarksizam kategorijski izjednačavaju ta dva pojma u svakoj prilici koja im se pruži. Rasizam, mizoginija, transfobija, islamofobija, antisemitizam, šovinizam, to su pojmovni okidači koje ljevica prepoznaje u slobodi govora. To su markeri kojim me profesori sa Sveučilišta Queen’s farbaju samo tijekom ovog tjedna.
 
• Dakle, po vašoj teoriji, glavni razlog napada na lingvistički teritorij je dekonstrukcija ili, ako želite, destrukcija jezika?
- Naravno, strategija je okupirati lingvističku osnovu, što su oni uostalom već naročito efektno i učinili. Uzmimo eto taj semantički primjer, ne govorimo više o spolu, govorimo o rodu. Što znači da je bitka u tom području gotovo pa došla svojem kraju, jer frazirati argument na način da u njega ubacite riječ ‘rod’ znači ujedno i prihvatiti ideološku poziciju da su rod i biološki spol dvije fundamentalno različite kategorije.
 
• Ima tome par tjedana da je izašlo poprilično opsežno istraživanje, paradoks ustvari, o društvenoj jednakosti koje je, ako se ne varam, provela sociološka katedra Sveučilišta u Valenciji. Zaključak istraživanja je simptomatičan, dakle što je veći trend rasta društvene jednakosti između muškaraca i žena, što zemlje postaju rodno ravnopravnije u svojim zakonskim legislativama i društvenim strukturama, to je rodna slika muškaraca i žena u STEM područjima neujednačenija.
- Naravno, taj trend je prisutan svugdje… Ako zemlje rangiraš na način da u obzir uzmeš društveni status žena u svakoj od odabranih zemalja, zemlje u kojima su žene dosegnule najveći nivo jednakosti suočavaju se s najvećim odstupanjima u odabiru karijere, i to u onim poslovima koji se percipiraju kao klasično muški i klasično ženski poslovi.
No problem je što su to činjenice abolirane u javnom dijalogu. Kada se i ako se pokušaju prezentirati u javnom diskursu, možete računati da će ljevica učiniti sve da ih bagatelizira i naposljetku sahrani. No riječ je o nekim od najčvršćih socioloških istraživanja ikada provedenih u branši humanističkih znanosti. Međutim, što da se radi kada se objektivni statistički podaci ne poklapaju s proizvedenim ideologijama, čovjeku ne preostaje ništa drugo nego da vješa ljude koji su podatke proizveli!
 
• Jednom ste rekli da prije izuma kontracepcijskih pilula nije bilo jednakosti za žene. Da feminizam nije podstrekao emancipaciju 60-ih, da je to učinila kontracepcijska pilula.
- Oh, naravno. Tu je riječ o još jednom poricanju biološke stvarnosti. Postoji neporeciva kauzalna petlja između ideje o ženskoj emancipaciji i izuma kontracepcijske pilule. Naravno, bez ideje o ženskoj emancipaciji ne bi se stvorila ni ideja o kontracepcijskoj piluli. No ono što je izazvalo revoluciju 60-ih nije bilo novokomponirano feminističko stajalište o emancipiranoj ženi između ostalog i zato što nije bilo novokomponirano. Pitanje ženske emancipacije bilo je vruće političko pitanje još u ruskim novelama zaboga, to je bila kontinuirana tema, pa i među europskom aristokracijom…
 
• Pa i Wilhelm Reich…
- Točno, u Masovnoj psihologiji fašizma! Dakle, te ideje su mnogo starije od 60-ih godina, no tek je pilula omogućila realni katalizator promjena.
 
• Michel Houellebecq ustvari piše dosta o tome. Ne znam da li ste upoznati s autorom.
- Naravno, nažalost nisam ga još imao prilike pročitati.
 
• Primjerice, u ‘Elementarnim česticama’ piše o tome da je seksualno oslobođenje u to vrijeme prezentirano kao neka vrsta kolektivnog sna, međutim, da su obitelj i brak ustvari predstavljali posljednji otočić primitivnog komunizma u nepreglednom oceanu liberalnog društva. Da su efekti seksualne revolucije ustvari uništili te posredne zajednice, posljednje koje su pojedinca razdvajale od tržišta.
- To je odlično napisano!
 
• Govorim vam ovo jer želim napraviti uvod u svoje sljedeću teoriju koja se tiče falogocentrizma, odnosno ideje da je svaka hijerarhijska struktura, odnosno zajednica, sociološki konstrukt zapadnog patrijarhata. Da je, uostalom, logika oruđe kojim patrijarhalne institucije na Zapadu opravdavaju društvenu dominaciju.
- Sve te glupe teorije! Imaš li uopće predstavu kako glupa… To zazivanje falogocentrizma kao neke vrste eterične diktature kojoj je potrebna suštinska dekonstrukcija, to je smiješno! Struktura hijerarhije može varirati ali sociokulturno… Čim odredite da ćete djelovati, morate konstituirati hijerarhiju vrijednosti, morate znati koja stvar vrijedi vašeg vremena, a koja ne.
Čim tu hijerarhiju izložite sociološkoj dinamici, otkrit ćete ljude koji pojedine stvari u toj strukturi vrijednosti rade bolje od vas, a jednako ćete otkriti i one koji to čine lošije. Ako se borite protiv hijerarhije, znači da se borite protiv djelovanja! I možete reći, u redu, ljudsko je djelovanje ionako u suštini destruktivno, jasno, možete zauzeti takav svjetonazor, međutim onda za vas ne preostaje ništa osim masovnog samoubojstva. A onda ideja da je nejednakost unutar hijerarhijske strukture posljedica kapitalizma. To je najobičnija marksistička tropa iz arhiva.
Osim toga, kapitalizam, ako ništa a ono ima dvije prednosti. Prva je ta da podiže ljude iz apsolutnog siromaštva. A druga je ta da ratobornim, agresivnim pojedincima daje nešto što nije rat. Nitko ne misli o tome kao o prednosti kapitalizma. Ratoborni, agresivni, ostentivni pojedinci imaju mogućnost stvarati carstva, dok zgrću bogatstvo i ugled možda čak i učiniti nešto dobro. To je dobar aranžman, čovječe! Ukloniti ratni impuls i transformirati ga u nešto što nije posve destruktivno. To je nevjerojatno!
 
• To je dosta jungovski. Mislite da se čovjeku treba upoznati s konceptom zla da bi mogao biti kompletan čovjek?
- Mislim da se ne možete uopće upoznati s literarnom praksom 20. stoljeća, sa svim hororima koji tamo stoje upisani, a da niste upoznati s konceptom zla. Mislim da su nirnberška suđenja čak i konstituirala ideju o zlu kao o pravnom konceptu. No, dakle ontološki, ako postoji zlo onda postoji i motivacija, impuls zla u ljudskim bićima. No ako postoji i zlo, postoji i dobro.
A dobro je barem suprotno od onoga što je zlo, ako ništa barem je to. Dakle, mogli bi ste reći da ne znamo kako se uspeti na nebo, ali možda znamo kako se udaljiti od pakla. To bi bio početak. Gdje idemo? Pa nismo sigurni, ali makar je uzbrdo, ne spuštamo se prema Auschwitzu i Dachauu, ne spuštamo se u gulage. To je barem nešto. Ljudi znaju da su njihovi životi tragični. Ljudi znaju da su virulentni i pogubni i da ne misle na dobro, ljudi znaju da imaju potencijal reproducirati čisto, autentično, samoniklo zlo. Mi svi to znamo.ž
 
• Govorite svojim studentima da bi, da su kojim slučajem rođeni 30-ih, u Njemačkoj, najvjerojatnije bili fašisti?
- Apsolutno! Jer je to porazna statistička vjerojatnost! Kada se ljudi projiciraju u period Njemačke iz tog vremena, imaju tendenciju da se vizualiziraju poput mitskih heroja, Oscara Schindlera ili Anne Frank. No istina je da tome ne bi bilo tako! Djelovali bi po istoj onoj inerciji čija ih dinamika tako zavodljivo animira i danas. A to znači pritajiti se, odmoriti u sjeni države, većina se ljudi naprosto boji govoriti ili djelovati izolirana od dominantne strukture. Znam to otpočetka, ali naročito tome svjedočim danas!
Na primjer, sljedeći tjedan držim predavanje na Sveučilištu Queen’s u Kingstonu, tamo i sada traju demonstracije protiv mojeg dolaska i profesora i studenata. Prije nekoliko dana primio sam poziv od jednog profesora s istog sveučilišta, i on i njegova žena predaju na tom sveučilištu, telefonski su izrazili svoju naklonost, ali su me obavijestili da neće doći poslušati moje predavanje jer se naprosto boje!
Takva situacija vlada u Kanadi! To je trenutačna dijagnoza! I to nije naročito iznenađujuće, taj obrazac ponašanja, postoji cijena koju čovjek mora platiti kada izloži svoj vrat. Na primjer, ne znam jesi li čuo za nedavne događaje na Evergreen Collegeu… jesi čuo za Breta Weinteina?
 
• Mislite na evolucionarnog biologa Breta Weinsteina?
- Tako je. Dakle, Weinstein predaje na Evergreen Collegeu, njegov životni i politički svjetonazor poprilično naginje u lijevo. Weinstein je ima tome koji mjesec odbio napustiti zgradu koledža jer je sveučilište taj dan provodilo inicijativu No White People Day u kampusima.
 
• No White People Day?
- Znam. Teško je vjerovati. I Weinstein nije htio napustiti zgrade kampusa taj dan. To je jedna svinjarija što se poslije događalo, čovjeku su pokušali uništiti karijeru, trebaš to pogledati. Bret je čak i upozorio dekana koledža da ako sveučilište nastavi s tako radikalno lijevim politikama, da će koledž naprosto financijski kolabirati.
Jer će bilo tko s imalo soli u glavi izbjegavati takve obrazovne institucije. Ja već neko vrijeme preporučujem studentima, i u javno dostupnom obrazovanju, da kada čuju okidače poput jednakosti, raznolikosti, inkluzivnosti, privilegije bijelaca, sustavnog rasizma, da naprosto napuste svoje predavaonice. Jer to su čisti markeri indoktrinacije.
 
• Pa je li podnio ostavku?
- Jest. Tako je, kako je, naposljetku, prije ili poslije u životu, dođe trenutak kada čovjeku slijedi da odabere svoj otrov. Za mene je došao kada je federalna vlada namjerila progurati zakon C-16, odlučio sam da bih radije živio u svijetu u kojem mogu reći što mislim nego u onom u kojem ne mogu govoriti uopće. U suprotnom, što ti ostaje? Ostaje ti eventualno šansa da bitku s tim baukom odložiš na neko vrijeme.
On će s vremenom narasti do džinovskih proporcija, no makar će te sačekati u utjesi koju, iz današnje perspektive, nosi daleka budućnost. I naravno, možeš pritom reći, u redu, ako konačan susret uspijem prolongirati dovoljno dugo možda budem i mrtav prije nego što me konačno sustigne, i to je pošten pogled na problem. No bojim se da je političko postalo i filozofsko i teološko i da je čovjeku u tim uvjetima sve teže da se sakrije.
Uostalom, što još imaš kao čovjek osim vlastitih čuvstava pomoću kojih se orijentiraš u ovom svijetu? Namjeravaš uistinu to žrtvovati? U redu, možeš odlučiti da ne želiš govoriti onako kako misliš, no budi spreman na posljedice, jer to znači da nećeš ni misliti kako misliš, a to znači da nećeš ni djelovati kako misliš, i onda? Što si onda? Onda si ništa drugo nego rob! A budi siguran da ćeš biti rob onome tiraninu čiju milost nećeš cijeniti. Jer ako te taj tiranin kažnjava oduzimanjem reputacije i praktički tvojeg života samo jer se usudiš govoriti o objektivnim činjenicama, zamisli što će se dogoditi kada mu tvoja tišina zgrne veću količinu moći.
 

Đino Kolega, 25. III. 2018., https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/jordan-peterson-radikalna-ljevica-je-na-temi-roda-i-spola-napala-jezik-zele-nam-diktirati-sto-smijemo-a-sto-ne-smijemo-govoriti/7164615/

On nas sve 30 godina moralno zlostavlja. To jednostavno više ne ću trpjeti

 
 
Na izjave Milorada Pupovca, koji je današnju Hrvatsku usporedio s NDH i optužio je da je faktor nestabilnosti u ovom dijelu Europe, od njegovih kolega iz akademske zajednice najoštrije je reagirao dr. Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti. U pismu predsjedniku Vlade Plenkoviću zatražio je da, kako je napisao, smijeni "ustašu Pupovca". Na tome nije stao.
– Reagirao sam – kaže Milardović u uvodu razgovora – zato što je ta izjava značila vrhunac njegova 30-godišnjeg moralnog zlostavljanja. Taj čovjek 30 godina moralno zlostavlja građane, odnosno ovo društvo, a da ti isti građani i to isto društvo nemaju instrumente odgovoriti moralnom zlostavljaču.
https://nap.ba/storage/old-cms/slike/andjelko%20milardovic%20foto%20fb.jpg
• U čemu se ogleda to, kako ga nazivate, moralno zlostavljanje?
– U pervertiranom nasilju u svakodnevici. Tu mislim na političku svakodnevicu, jer iz dana u dan, iz godine u godinu, imamo takvu vrstu nasilja u smislu zloupotrebe moći, savršene manipulacije, sotonizacije, uporabe diskursa s temeljnim kategorijama na semiotičkoj razini ustaše, NDH, ugroženost... A s druge strane, taj isti čovjek sjedi u vlasti te replike NDH, što je, po njemu, današnja RH. U tom smislu Pupovac je za mene – ustaša.
 
• Od premijera Plenkovića javno ste zatražili da smijeni "ustašu Pupovca". Ignorirani ste, iako ste se izravno obratili i Vladi.
– Ova formulacija Pupovac kao ustaša izvedena je iz njegove teze. Da sam u odnosu na taj pojam upotrijebio opozit, ja bih bio razapet. Semiotičkim postupkom denotacija – konotacija napravio sam taj pomak i ispalo je to što je ispalo. Držim da sam trebao reagirati kao građanin ove zemlje. Naravno, ja kao građanin nemam tu snagu da bih nekoga postavio ili maknuo, niti je to moj posao, ali mogu glasno reći što mislim. Ja mislim da je tom izjavom Pupovac prešao sve granice. U njegovu slučaju moj diskurs se kreće u ovim gabaritima: okvirima njega kao političara, nepotenciranja etničkog markera uz isticanje republike i republikanskog načela, čiji je bit postojanje zakona i vladavina zakona, te njegova primjena na sve bez obzira na pojedinačnost i posebnost. Svaki zakon je po svojoj strukturi općenit, apstraktan i ne odnosi se ni na jednu individuu.
 
• Ne možete osporiti da je Pupovčevu istupu prethodio niz napada na pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj.
– Točno. Oni su se dogodili, ali jesu li oni autentični ili su dio režije, ja ništa ne tvrdim. Ja samo postavljam retoričko pitanje. To je prvo, a drugo da je moj stav kao onog koji slijedi republikansko načelo sljedeći: svako fizičko nasilje mora biti procesuirano i ono se ne može selektivno kažnjavati. Kažnjava se nasilje kao nasilje, a ne da ima etnički predznak pa se jedne kazni, a druge ne kazni.
 
• Je li bilo slučajeva da Srbi nisu kažnjavani za nasilje nad Hrvatima?
– Ne, ali ja govorim da se svakom nasilju, želimo li biti civilizacija, kao društvo moramo suprotstaviti. Ne može me se optužiti da idem na selektivnu interpretaciju na naše i njihovo nasilje. To nije moja shema, niti dopuštam da me se uvuče u takvo što. Ponavljam, moja je pozicija republikanska, legalistička. Nasilje je postojalo i zato su tu institucije da se pokrenu procedure. Još nešto, mi imamo posla s fizičkim nasiljem, ali malo vremena koristimo za promišljanje onoga mentalnog, toga moralnog zlostavljanja, kako ga je u svojoj knjizi istog naziva definirala Marie-France Hirigoyen. S tom pervertiranom igrom moći mi se susrećemo na radnom mjestu, i kod vas u medijima, i kod mene na institutu, nekoj korporaciji ili političkoj stranci. Općenito na političkoj razini imamo posla s onim što se u Splitu zove – pila naopako. Ne može se dopustiti jednom političaru da 30 godina sudjeluje u jednoj kampanji identificirajući cijeli korpus, cijelo društvo s jednom propalom ideologijom. To je za mene uvrjedljivo jer se nisam borio za NDH. Ja sam se borio za pluralizam, demokraciju, vladavinu prava, tržište, zapadni sustav vrijednosti, za civilizaciju. Govorim u svoje ime i ne mogu to raditi u ime ostalih, ali to jednostavno ne ću trpjeti. I to je jedini razlog zašto sam intervenirao.
Ništa drugo.
 
• Napravili ste i svojevrsni "dossier Pupovac" sažimajući tri desetljeća njegova političkog rada. Nazivate ga "kompleksnom, kontradiktornom osobom, čistim makijavelistom". Zašto?
– Zato što on u odnosu na zakone, koji ga ne tretiraju, koristi sva moguća sredstva da bi postigao osobne i ciljeve društvene grupe u čijoj je službi, bilo da je to radikalniji dio manjinske zajednice, bilo veće kao što je Republika Srbija. U tom smislu ga gledam kao makijavelista i instrumentalista, a ne političara koji predstavlja jednu manjinsku zajednicu.
 
• U čemu je to konkretno Milorad Pupovac izuzet od pravne države, od primjene zakona?
– Izuzet je od propitivanja na registrirana pitanja koje sam sažeo u ovoj svojevrsnoj bazi podataka.
 
• Koja su to konkretno pitanja?
– Ima ih pet. Prvo, nikada nije odgovorio na pitanje o svojoj stvarnoj ulozi za vrijeme rata, zašto se u medijima navodilo kako se bavio obavještajnom djelatnošću. Svaka bi normalna država trebala propitati zakonski za koga je taj čovjek radio u ratnom sukobu, što je radio itd.
Drugo, njegovi bliži članovi obitelji digli su ruku na Ustav RH. Nikada do kraja on to nije objasnio, niti je ikada država postavila to pitanje. Treće se tiče onoga što se u medijima provlači oko slučaja dr. Ivana Šretera, a o čemu najviše zna Slavko Degoricija. Ja sam ga doveo u kontekst toga i ništa više. Najbolje je da jednom zauvijek odgovori i odmakne to od sebe, pa nitko više neće postavljati takva pitanja. Četvrto pitanje se referira na gospodarski kriminal u Tesla banci. Unatoč brojnim napisima koje navodim u bazi podataka, država nikada nije postavila to pitanje. Pupovac je bio osnivač i predsjednik Nadzornog odbora. Peta stvar se tiče financiranja zajednice i novca koji se izdvaja iz proračuna. Pitajte Nenada Vlahovića što misli o tomu. Radi se o istaknutom pravniku, obrazovanom čovjeku i ne mislim da bi podnosio prijave da nema argumente kontra Pupovca.
 
• Tko je trebao dati odgovore na ta pitanja – sâm Pupovac ili pravna država?
– Upravo sam htio reći da je to bio zadatak pravne države. Ali ona ne funkcionira po republikanskom načelu. To je pitanje trebala postaviti pa da vidimo ima li u svemu istine, koja jest, a koja nije Pupovčeva odgovornost. Stvar bi na taj način bila riješena odavno, ali se država boji u odnosu na Pupovca primijeniti načelo zakona da ne bi bila optužena za nekakav etnički progon. Ako se upotrebljavaju zakoni, onda se oni ne odnose na nekakav etnički marker. Kako je riječ o političkom lukavcu, boje se da bi on to politički instrumentalizirao, pokrenuo priču u međunarodnim okvirima. Pa i sada je time zaprijetio. Međutim, Pupovac i nije toliko kriv što ne odgovara na ta pitanja, nego ja prst upirem u državu.
 
• Koliko mu pogoduje činjenica što je u nizu vlada bio prevaga za većinu u Saboru?
– Odgovornost je u nakaradnoj logici vlasti. Vlast je spremna sve učiniti za vlast. Ovdje mi i ne govorimo o etničkim kategorijama vlasti, nego političarima koji tvore tu vlast. Ona je u odnosu na građane potpuno disfunkcionalna. Ovo je deformirani politički sustav koji ima autoritarna obilježja, personalnu vladavinu, kontrolu i zloupotrebu medija, njihovo pretvaranje u propagandu, zloupotrebu obavještajne zajednice... Umjesto da nas štite od destabilizacije i srpske obavještajne mreže, one se upleću u dvorske igre.
 
• Zašto mislite da je na djelu operacionalizacija Memoranduma 2?
– Podsjetit ću vas da su svi, kada se pojavio prvi memorandum SANU-a, govorili o nevidljivom, nepostojećem dokumentu. Ali onda smo mi vidjeli da se pojavio i da je postojeći. Tako se govori i u slučaju drugog memoranduma. Taj je dokument objavljen u jednom časopisu koji u SAD-u izdaju bošnjački intelektualci. I rukopis ovih događaja posljednjih godina je frapantno sličan onima iz 90-ih. Zato sam u ožujku 2017. na adresu Odbora za vanjsku politiku Sabora uputio dopis i zamolbu da se očituje na ono što piše u novome memorandumu. A tamo doslovce stoji: "... destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire, slabiti oštricu optužbi protiv Srbije." Predsjednik Odbora je Miro Kovač, u njemu, među ostalima, sjede i Milorad Pupovac i Vesna Pusić. Ja do dana današnjeg nikakav odgovor od njih nisam dobio.
 
• Koliko se HDZ našao u "neobranu grožđu"? S jedne strane očito su od EU izbora zaoštrili retoriku u pokušaju da pridobiju odbjegle desne birače, a s druge su u kolaciji sa SDSS-om, iako im Hvidra i braniteljske udruge traže da je razvrgnu?
– Kao i u slučaju političara Pupovca, riječ je o bipolarnom poremećaju. Od njega pati i cijela ova vladajuća koalicija. Jer što je drugo nego to kada sjediš u Vladi RH i Saboru, za to primaš novac i onda izjavljuješ da je tvoj glavni grad Beograd ili ideš tamo na instrukcije Aleksandru Vučiću, istom onome koji je 1994.-1995. u Glini držao vatreni govor?! Taj bipolarni poremećaj nadograđuje se ovim permanentnim moralnim zlostavljanjem građana. To nas je dovelo u situaciju da mi ne smijemo ništa reći jer svi koji nešto kažu budu proglašeni ustašama. I HDZ-ova se pozicija u političkoj psihijatriji može definirati tim bipolarnim poremećajem. Na sve Pupovčeve navode, od nazivanja današnje Hrvatske replikom NDH do njegove šutnje na rehabilitaciju Draže Mihailovića ili pokušaja oko Milana Nedića, oni šute i prihvaćaju kao da je to istina. Ili govore o stabilnosti države, puna su im usta toga, za koalicijskog partnera imaju čovjeka koji je destabilizira. To građane vrijeđa i bio je jedan od razloga da Andreja Plenkovića pitam kada će nešto učiniti.
 
• Do izbora je godinu dana. Hoće li do njih opstati koalicija HDZ-SDSS?
– Hoće. Uzet će ih za partnera i nakon idućih izbora, što će samo biti nastavak ovoga bipolarnog poremećaja o kojemu govorim. Ne će im ni dalje smetati to što se radi o stranci koju je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. No, svaki je pojedinac odgovoran za svoje postupke, kao što sam i ja odgovoran za ovo što govorim. Držim da u ovom slučaju nisam problem, nego rješenje.
 

Zoran Šagolj, https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/622199/dr-anelko-milardovic-pupovac-nas-sve-30-godina-moralno-zlostavlja-to-jednostavno-vise-necu-trpjeti

Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito – Stepinac

 
 
ŽIVOTNA ISPOVIJEST IVANA ZVONIMIRA ČIČKA
Progovorio o svom političkom putu, odnosu s ključnim ličnostima naše suvremene povijesti, obitelji, vjeri...
https://nsp-muprh.eu/wp-content/uploads/2014/10/6d384b0d06.jpeg
Ivan Zvonimir Čičak, utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Hrvatskoga helsinškog odbora (HHO), istaknuti borac za ljudska prava, jedan od simbola studenskog pokreta 1971., osnivač i prvi predsjednik Hrvatske seljačke stranke (HSS)... u Sumartinu na Braču, gdje ljetuje već 42 godine, proslavio je svoj 70. rođendan. U skromnoj, kući od 40-ak kvadrata, u centru Sumartina, ovoga ljeta boravi 14 članova brojne obitelji Čičak. Ivan Zvonimir i njegova supruga Marija, rođena Štambuk, imaju petero djece i šestero unučadi.
- U jednoj maloj sobi spava devet članova moje obitelji, u njoj su kreveti na kat, kao u zatvoru. Preostali spavaju u drugoj sobici, u konobi ili na terasama. Krenuli smo u preinake kuće. Nastojimo je urediti u mediteranskom stilu sa što više kamena. Po majci i po tatinoj mami sam Mediteranac. Svako ljeto boravim u Sumartinu. Imam imanje u Zagorju, stan u Zagrebu, petero djece, šestero unučadi, prepoznatljiv sam u hrvatskoj javnosti. Na neki način mogao bih reći da sam uspio u životu. S druge strane, pitam se što uopće znači biti uspješan u životu. Pjena i ništa više? - pitanjem započinje Ivan Zvonimir Čičak svoju životnu ispovijest, večer prije njegova 70. rođendana, na terasi obiteljske kuće u Sumartinu.
 
- Ne osjećam se kao da imam 70 godina, no neki put sa sjetom razmišljam o 52 godine javne političke aktivnosti. U politiku sam ušao potpuno slučajno. Nekoliko dana prije mature 1966. izbačen sam iz 3. Gimnazije u Kušlanovoj ulici, bez prava upisa u bilo koju srednju školu u Jugoslaviji zbog školske zadaće pod naslovom: Nad razastrtom kartom moje domovine - govori Čičak koji kazuje kako je njegovo izbacivanje iz škole došlo do medija i javnosti, te da je, zapravo ne znajući, ušao u javni i politički život. Dobro se sjeća kako je zbog cijelog tog slučaja prvi put, na kratko, završio i u zatvoru. Na Čičkovu sreću, upravo u to vrijeme, 1966., sa svih funkcija smijenjen je drugi najmoćniji čovjek Jugoslavije Aleksandar Ranković, dolazi do liberalizacije društva, a na tom valu poništena je i odluka o Čičkovoj zabrani daljnjeg školovanja.
- Nekoliko mjeseci kasnije privatno sam maturirao, što nije bilo uobičajeno, ali je ipak bilo moguće. To je riješio jedan dobar čovjek, direktor 6. Gimnazije Cukrov, kojem sam na tome neizmjerno zahvalan - priča Čičak.
 
Roditeljski odgoj
 
- Roditelji su me tada podržali, kao i u svemu što sam u životu radio. Moj otac Ante bio je porijeklom iz bosanske Posavine, radio je kao meteorolog na aerodromu u Velikoj Gorici, a bio je u timu koji je uspostavio meteorološke službe na aerodromima u Puli, na Krku, u Splitu, u Dubrovniku… Otac je bio predratni zrakoplovac, a u tzv. Aprilskom ratu - to je ono kad je bilo: bolje rat nego pakt - bio je među avijatičarima koji su napali talijanski teritorij. On je već bio u braku s mojom majkom Marijom, domaćicom i krojačicom, koja je radila u modnom salonu svoje sestre, a živjeli su u njenom rodnom Kaštel Starom. No, 1941. Talijani su ga zbog sudjelovanja u Aprilskom ratu željeli likvidirati, pa je morao pobjeći iz Dalmacije. Otišao je u Zagreb i da ga ne izruče Talijanima, morao se kao domobran prijaviti za istočnu frontu, gdje je dvije godine bio pripadnik Hrvatske zrakoplovne legije. Poslije je preživio Križni put i došao pješke sve do Bele crkve na rumunjskoj granici, dva puta su ga trebali strijeljati i dva puta si je kopao grob, no sve je preživio i doma se vratio 10. kolovoza 1945., točno dvije godine prije nego što sam se ja rodio - otkriva povijest svoje obitelji Ivan Zvonimir Čičak i objašnjava da je i uz takvu prošlost, njegov otac u novoj državi odmah dobio posao zato što je u to vrijeme bilo vrlo malo kvalificiranih i školovanih ljudi. Pamti i kako je otac Ante u Meteorološkoj službi radio s ocem Željka Malnara.
 
- Odrastao sam uz sestru i četiri brata. Nikada na Božić nismo išli u školu. Osim nas, iz moje generacije na Božić u školu još jedino nije išao moj prijatelj Darko Portada. To se znalo. Otac Ante i majka Marija uvijek su nam govorili da u školi ne izmišljamo da smo bili bolesni ili nešto tako, već da otvoreno kažemo da nismo bili u školi jer slavimo Božić. Time smo bili javno obilježeni. Tada smo stanovali u Dugom Dolu, na uglu je stanovao general Mutak, ispod njega Zvonko Ivanković Vonta, cijelo to društvo bilo je na Srebrnjaku. No, za prvu pričest majka nas je sve odjenula u bijela odijela i vodila nas ponosno da tako hodamo sve do crkve Sv. Petra. Roditelji su nas odgajali kao katolike, Hrvate - govori Čičak.
 
Pod prismotrom
 
- Pripadam onom dijelu poratne generacije koja je rasla i stasala u atmosferi dijasporne sintagme Tito - Stepinac. U kući su nas odgajali da je Stepinac svetac, a u školi da je zločinac i neprijatelj države i naroda. I vice versa. Katolici su 60-ih godina djelovali kroz pjevačke zborove i vjeronaučne skupine, a ja sam bio član zbora i dio skupine u Petrovoj crkvi. Bili smo generacija rođena iza 1947., nismo bili opterećeni time jesmo li bili u ustašama ili partizanima. Bila je to otkačena generacija, vrijeme Beatlesa, II. Vatikanskog koncila, studentskih prosvjeda ‘68. u svijetu, događanja u Čehoslovačkoj... Sve to vrenje odražavalo se i ovdje. Tek mnogo godina kasnije u MUP-u sam doznao da me ondašnja vlast pratila od moje 16. godine, u sklopu akcija razbijanja crkvenih zborova i skupina. No, bez obzira na to, nikada nisam želio vidjeti svoj dosje iz bivše države. Evo i zašto - moj jako dobar prijatelj, odvjetnik Lav Žnidarčić - brat Anke Berus koja ga je strpala na tri godine zatvora bez suđenja jer je bio šef crkvene organizacije Križarsko bratstvo - bio je toliko šokiran kada je u svom dosjeu vidio tko ga je prisluškivao da ga je to pregazilo. On mi je rekao da nikad u životu ne odem pogledati svoj dosje. Vrlo brzo nakon toga je umro - priča Čičak, koji kazuje kako je nakon mature imao puno slobodnog vremena i još više znatiželje. Počeo je otkrivati jedan potpuno novi svijet, čitati novine, odlaziti na Književne petke, i upoznavao je ljude poput fra Tomislava Šagi-Bunića, Josipa Turčinovića, Zvonimira Bajsića, Josipa Ladike, Živka Kustića, Tomislava Ladana…
 
- Upisao sam Filozofski fakultet 1967., a vrijeme Vatikanskog koncila za nas katolike značilo je otkrivanje jednog potpuno novog svijeta. Na fakultetu sam upoznao puno novih ljudi koji su mislili slično kao i ja. Kao rezultat tog vrenja, na jesen 1968. na Filozofskom fakultetu izabran sam za potpredsjednika fakultetskog odbora Saveza studenata, a sa mnom su u odbor izabrani i još neki ljudi koji nisu bili partijski orijentirani. No, nakon nekog vremena uvidio sam da se uz postojeće partijske kadrove ništa ne može promijeniti i otišao sam od tamo. Do mog punog angažmana došlo je u prosincu 1970. kroz veliku gužvu oko izbora prvog studenta za prorektora u 300-godišnjoj povijesti Sveučilišta. Kada sam čuo za taj izbor, predložio sam da se kandidira Ivica Pađen, koji je pripadao katoličkoj struji, ali je bio uz dečke iz struktura, kao što je bio Slobodan Lang. Razgovarao sam s Pađenom koji se nije htio kandidirati pa su moji dečki nagovorili mene. Uopće nisam bio svjestan što je to, u sve to uletio sam kao vol u kupus - govori Čičak kojem je protukandidat bio Damir Grubiša.
 
Gužva na sveučilištu
 
- Nakon što sam izabran, na Sveučilištu je počela gužva i zapravo je studentski pokret počeo nakon pokušaja osporavanja mojeg izbora od Partije. Predvodnici onih koji su se protivili izboru bili su Slobodan Lang, s kojim sam poslije bio dobar prijatelj, Duško Čizmić-Marović, Dag Strpić, cijela ekipa mladih studenata koji su se proglašavali tripalovcima. Mi smo zapravo i objektivno srušili te “tripalovce”, ambiciozne kadrove koji su, kao, bili reformirani komunisti. Mi smo, objektivno gledano s današnje distance, bili - antikomunisti. Među nama je bilo i onih koji su bili članovi partije, poput Ante Žužula i Ferde Bušića, bilo je dečki iz partizanskih obitelji, poput Jakova Šupe i Gorana Dodiga. Međusobno smo se raspoznavali, miješali, njušili i osluškivali, a svi smo imali želju za slobodom i osjećali svoj hrvatski identitet. Kada je počela gužva, Savez studenata izdao je priopćenje protiv mog izbora, i to natezanje trajalo je oko mjesec dana. Nakon završetka novogodišnjih praznika početkom 1971., počeli su se organizirati skupovi za i protiv mene. Oni su krenuli razbijati te skupove, jer je na svim fakultetima 90 posto studenata bilo za mene. Bio sam poznat kao dobar govornik, pobijedio sam na natjecanju u govorništvu, pa je geslo mojih protivnika bilo: ne dajte mu mikrofon. No ipak, poraze su doživjeli i na skupovima na Ekonomskom i na Pravnom fakultetu, a onda je u studentskom domu u Šarengradskoj, 11. siječnja 1971., pred 1100 ljudi, Ema Derosi rekla da je partija protiv Čička, a na to je profesor Mirko Kovačević kazao: Ako je partija protiv Čička, onda smo mi protiv partije! Rezultati glasanja bio je 1100 ljudi za mene i 11 glasova protiv. To su prenijeli mediji, a za partiju je to bila katastrofa. Oni su pokušavali sve to stišati, ali bilo je kasno jer je počela diferencijacija između naših i njihovih, a mi smo ih naprosto pomeli na Sveučilištu - opisuje Čičak te burne dane s početka 1971., te dodaje kako je u travnju na skupštini Saveza studenata Zagreba za predsjednika izabran Dražen Budiša.
- U Matici hrvatskoj bili su pretežno bivši stari komunisti i partizani, no prava snaga naroda krenula je kroz studentski pokret. U proljeće 1971. Matica hrvatska krenula je s osnivanjem ogranaka, i kada smo se mi tu pojavili s njima, Hrvatska je buknula u želji za slobodom i izražavanjem nacionalnih osjećaja bez stigmatizacije za ustaštvo - pomalo nostalgično kazuje Ivan Zvonimir Čičak.
Slučaj Radić
Kroz jedan manje poznati događaj, prema njegovom mišljenju, prijeloman, a to je bilo obilježavanje atentata na Stjepana Radića, u subotu 21. lipnja 1971. u 12 sati, u Studentskom centru, Čičak govori o atmosferi u Hrvatskoj tada.
- Velika dvorana bila je krcata, a i dvorište je bilo puno ljudi koji nisu stali u dvoranu. Održao sam jedan nadahnuti govor, koji je kasnije bio prokazan kao politička platforma na kojoj su se studenti spremali za nerede. To je bio govor iz glave, iz duše, jer nikada nisam znao čitati pisane govore, ne znam ni danas. Na kraju svečane akademije Rene Hološ s Likovne akademije predložio je da se izabere delegacija koja će odnijeti vijenac na grob Stjepana Radića na Mirogoju. Skočio sam na binu i rekao kako nam ne trebaju delegacije, nego da svi odemo na Mirogoj. U programu su nastupili i skupine iz Šestina i Gračana u narodnim nošnjama, koje su imale stare hrvatske zastave. Nas oko dvije, tri tisuće izašlo je iz Studentskog centra i krenuli smo Savskom, Frankopanskom, Ilicom, preko Trga Republike prema Mirogoju. Priključivali su nam se ljudi putem i na kraju nas je bilo oko pet tisuća. Zbog nas su tramvaji morali stati. Bio sam s Antom Paradžikom i Draženom Budišom na čelu kolone, a iza nas su se vijorile stare hrvatske zastave. Na Trgu smo prošli pored Gradske kavane u kojoj su šokirani sjedili Jure Bilić i ostali partijski funkcionari, koji su u to subotnje popodne tamo pili kavu. Igrom slučaja, u to je vrijeme u Zagrebu bila i Bavarska televizija, koje je sve to snimila. Došavši na Radićev grob na Mirogoju, popeo sam se na grob Petra Preradovića i održao novi nadahnut govor - priča Čičak, koji se sjeća da je toga dana u 15 sati o tome događaju na Radio Zagrebu izvijestio mladi novinar Nikica Valentić.
 
- Tito je u Zagreb došao početkom srpnja 1971. i na sastanku s partijskim aktivom napao je Stjepana Radića te je tražio naša hapšenja. Miko Tripalo ispričao mi je kako je tada zadnji put razgovarao s Titom u četiri oka. Tito mu je rekao: Druže Miko, znaš da ja na tebe računam kao na svog nasljednika! Miko Tripalo na to mu je rekao: Druže Tito, vi znate što sam ja sve spreman učiniti za partiju, ali nemojte zaboraviti da sam ja ipak Hrvat! - prepričava Čičak te se sjeća kako je i nakon toga Matica hrvatska nastavila osnivati ogranke.
- Sve se to širilo kao plima, a partijski vrh uviđa da polako gubi kontrolu. Tito je znao da na duge staze gubi, pa je stari lukavac u rujnu 1971. u Zagrebu podržao Savku i Tripala. Istovremeno, iza kulisa, pripremao je rušenje, ne samo onog što se događalo u Hrvatskoj, nego i svakog duha liberalizacije društva. Na novu godinu 1972. Tito je rekao svoju glasovitu rečenicu: “Nema demokratije za neprijatelje socijalizma”.
 
Milutin Baltić, Dušan Dragosavac, Jure Bilić, Josip Vrhovac i društvo krenuli su i operativno protiv nas. U prosincu 1971., na godišnjem kongresu Saveza sindikata Hrvatske iz članstva su ekspresno izbacili Marka Veselicu, tadašnjeg saveznog zastupnika u skupštini Jugoslavije i potpredsjednika sindikata Juru Sarića, koji je 1941. vodio prvi partizanski odred u Srbiji. Otišao sam na sastanak s Veselicom sutradan i on mi je rekao da nešto treba napraviti, jer dok mi pričamo i pjevamo, oni nas izbacuju. Otišli smo u Studentski dom kod Dražena Budiše, a zatim je nas 11 otišlo u Studentski list i tamo smo u noći donijeli odluku o studentskom štrajku. Ta inicijativa došla je osobno od mene, no dogovorili smo da predlagatelj štrajka bude Goran Dodig, jer je bio iz partizanske obitelji - otkriva Ivan Zvonimir Čičak te priča kako je u Studentskom centru Goran Dodig održao govor nakon kojeg su svi studenti podržali ideju o štrajku.
- U ponedjeljak smo imali zakazan skup o saveznim amandmanima na ustav Jugoslavije u Studentskom centru. Goran Dodig, student medicine, predložio je štrajk i obrazložio zašto. I krenulo je. Kad se kamen zakotrlja, teško ga je zaustaviti. Sve priče da je iza toga stajala Udba najobičnije su gluposti. Cijeli taj pokret jedino je mogao zabraniti Slobodan Budak koji to nije želio, a zanimljivo je da je vrhovni tužitelj, koji je kasnije hapsio, bio Milan Čačić Sivi, otac Radimira Čačića - otkriva Čičak, koji kazuje kako su studentski štrajk podržali svi sveučilišni centri osim dekana Stomatološkog fakulteta Ive Miše. On je, govori Čičak, isto bio za njih, ali im je rekao da ih ne može podržati jer je član Centralnog komiteta. No, i Ivo Miše je kasnije stradao.
 
Početak uhićenja
 
- Studentski štrajk trajao je 14 dana, među ostalim i u vrijeme praznika u povodu tadašnjeg Dana Republike 29. studenoga. Ni Tito ni rektor sveučilišta Supek u to vrijeme nisu bili u Jugoslaviji. Tito je nakon povratka pozvao hrvatski i jugoslavenski partijski vrh u Karađorđevo na razgovor. Nakon povratka iz Karađorđeva zakazana je sjednica Centralnog komiteta Hrvatske, a mi smo kao kontraudar pripremili velike demonstracije u Zagrebu. Pripremali smo pretisak teksta “Poziv sveučilištarcima” Augusta Cesarca, kao naš poziv na demonstracije. Filip Vučak, danas drugi čovjek ministarstva vanjskih poslova, počeo je šapirografirati tekst te knjige i on je s tim materijalom 11. prosinca 1971. prvi uhapšen. Budišu su istoga dana ulovili na cesti. Ja sam s četvoricom dečki otišao alarmirati Supeka. Došli smo kod njega doma u Rubetićevu ulicu, no njegova žena rekla nam je da on spava. Tako je Supek spavao i spavao. Ja sam pak, kao prorektor Sveučilišta, zbog hapšenja kolega otišao protestirati u policiju u Đorđićevoj. Policajci su mi zahvalili što sam im sam došao, jer su me tražili po cijelom gradu. Tu noć zatvorili su i Gorana Dodiga, ukupno nas je bilo 10, plus Bruno Bušić. Mjesec dana nakon toga zatvorena je skupina u kojoj su bili Marko Veselica, Šime Đodan, Jozo Ivičević, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić i drugi - govori Čičak koji je osuđen na tri godine zatvora, od čega je 18 mjeseci proveo u Đorđićevoj, a ostatak u Lepoglavi, gdje je devet mjeseci bio u samici.
- Zatvor me nije nimalo “opametio”. Zatvor je bio jako traumatično iskustvo koje sam dobro podnio jer sam bio mlad. Mnogi moji prijatelji mislili su da neću izdržati. Ne samo da se nisam se dao slomiti, nego sam stalno ratovao s upravom zatvora. Nas, političke zatvorenike, smatrali su najgorom kategorijom zatvorenika jer smo u pitanje dovodili sam sustav. No, nisu nas tukli. Ipak smo imali međunarodni ugled, za nas se znalo, cijeli svijet je pisao o nama - Čičak nevoljko govori o zatvorskim danima u Lepoglavi, iz koje je izašao u prosincu 1974., a nekoliko tjedana kasnije otišao je na odsluženje vojnog roka u Požarevac.
- I nakon izlaska iz zatvora i iz vojske pokušavao sam raditi na povezivanju opozicije u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji na zajedničkom rušenju jugoslavenskog komunizma - ponosno govori Čičak, koji se oženio vrlo brzo nakon povratka s odsluženja vojnog roka.
- Kako sam na fakultetu apsolvirao filozofiju i književnost, imao sam dilemu: nastaviti studij na račun starih roditelja i teško bolesne majke, koja je imala već treću metastazu raka, ili se oženiti, zasnovati obitelj i nešto početi raditi. Prvo me Slavko Goldstein u Liberu preko ugovora o djelu zaposlio kao prodavača knjiga, što mi je jako dobro išlo. No, radio sam to samo nekoliko mjeseci, jer su Goldsteina zbog mene pritisnuli iz partije. Tada sam u stanu počeo raditi ženske torbice od kože. Razvio sam taj biznis, imao sam butik na uglu Selske i Končareve ulice, radionice na Kaptolu i u Remetama - u kući gdje je danas restoran preko puta Krematorija. Torbice sam prodavao na veliko po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, za mene je radilo 20-ak ljudi, od čega su 11 bili bivši politički zatvorenici, a kako sam dobro zarađivao, financijski sam pomagao Crkvu i političke disidente. Stoga su me, kao stalnu smetnju i prijetnju, u listopadu 1987. ponovno zatvorili pod optužbom za utaju poreza. Toga dana uhapsili su 60 ljudi i pretresli su 11 stanova. Kada su me zatvorili, štrajkao sam glađu 14 dana, i nakon toga sam izgledao kao kostur - priča Čičak, no na pitanje je li bilo utaje, ne odgovara konkretno.
- Na sudu sam oslobođen. U pretresu mog stana uzeli su pisma kardinala Kuharića, s kojim sam se dopisivao, iz radione su uzeli hrvatski grb, pa se iz cijele procedure vidjelo da se radi o nečem drugom, a ne o utaji. Branilo me deset odvjetnika, i na kraju sam oslobođen. No, zatvorili su mi sve poslovne prostore i s petero djece, žena i ja zapravo smo se našli na ulici. Preživjeli smo jer je žena imala dobru plaću, a ja sam još neko vrijeme pomalo radio s torbicama, a tek tada sam počeo i pisati - priča Čičak, kojeg dolazak Tuđmana na vlast 1990. nije osobito iznenadio.
 
Stara garnitura
 
- Tuđman je zapravo bio projekt Franje Tuđmana i stare komunističke garniture iz njegova vremena, na čelu s Mikom Špiljakom. Cijena je bila da ne diraju stare partijske strukture, što je danas više nego jasno. Ja sam radio na obnovi HSS-a, postao sam njegov prvi predsjednik, a kako je na prvim izborima HSS dobio tri saborska zastupnika, išli smo u koaliciju s HDZ-om. Tuđman me tada pozvao na razgovor u središnjicu HDZ-a, na Becićeve stube, i ponudio mi je ministarsko mjesto koje želim, no rekao sam mu kako me to ne zanima, jer nisam tip za ministra. U vrijeme rađanja demokracije kardinal Kuharić i Živko Kustić i drugi u vrhu Crkve bili su žestoko protiv osnivanja demokršćanske stranke; pozicija i politika Crkve bila je uglavnom podrška HDZ-u. Na sceni je bila, što bi rekao Halil Đubran, “pogubna partija šaha koju igraju biskup i general”. Na sceni je bio veliki poremećaj odnosa vrednote i vrijednosti. Na oltaru je prevladavao totem države umjesto raspetog Krista. Bog je vrednota, a ne vrijednost. Država i nacija su samo prolazne vrijednosti, i njih se nikad ne smije podizati na razinu oltara. Kad se država i nacija dignu na razinu vrednote, onda je to za kršćane poganstvo. Mi nismo početkom 90-ih slijedili kršćansku novozavjetnu ideju. Nismo slijedili Mojsija, nego Arona i zlatno tele - državu. Pritom su prešućivane brojne nepogodnosti moralnoga karaktera, a kada državu utemeljiš na nemoralnim zasadama, ona je i danas takva kakva je. S kardinalom Kuharićem u 80-im sam se često susretao, razgovarao i dopisivao, no zbog odnosa prema HDZ-u u devedesetima žestoko smo se sukobili, no kad bismo se sreli, pristojno bismo se pozdravili - priča Čičak, koji otkriva da mu Tuđman nije zamjerio to što je odbio ponudu za ministarsko mjesto, ali da je bjesnio kada ga je kao predsjednik HSS-a u člancima počeo javno kritizirati.
- Tuđman je bio autoritarna osoba i naprosto nije podnosio kritiku. S Tuđmanom sam se od 1971. do 1990. susretao, razgovarali smo, odlazio sam kod njega doma, u Nazorovu. No, kada je HSS početkom 90-ih postao opozicijska stranka, počeo sam kritizirati Tuđmana jer je to bio posao nas u opoziciji. On to nije mogao zamisliti jer je bio opsjednut svojom misijom - smatra Čičak, koji spremno odgovara na pitanje zašto se u devedesetima stjecao dojam da ga Tuđman ne voli.
- Zato što Tuđman do tada u narodu nije imao takvo ime kao što smo ga imali ja, Budiša, Veselica, Đodan...
Ivan Zvonimir Čičak, kao jedan od simbola Hrvatskog proljeća, početkom devedesetih visoko je kotirao, mnogi su mislili da ima i predsjedničke ambicije. Je li danas razočaran zbog toga što nije obnašao neku visoku državnu dužnost?
- Ne, ja nisam čovjek za to. Nikada nisam rekao da ću se kandidirati za predsjednika, možda bih se kandidirao kada bih shvatio da je situacija “stani, pani”, jer bi me to jako puno koštalo zato što ja nisam za te forme. Predsjednik Mesić, pred Ivom Bancem i Vladom Gotovcem, nudio mi je da idem u diplomaciju, da izaberem zemlju u kojoj želim biti veleposlanik. Nudio mi je i mjesto njegova šefa ureda. Odbio sam ga jer ja nisam taj čovjek, ja sam razbarušeni tip koji ne spada u te kalupe. Mogao sam biti i savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da sam htio - govori Čičak i ponosno napominje kako je on prvi Kolindi Grabar-Kitarović predložio da se kandidira za predsjednicu. Bilo je to u rujnu 2012., na stadionu u Bruxellesu, na nogometnoj utakmici između Belgije i Hrvatske, gdje je Čičak kao promatrač HHO-a sjedio do Kolinde Grabar-Kitarović.
- U prisustvu sadašnjeg ministra Olega Butkovića, predložio sam Kolindi da se kandidira za predsjednicu, a drugi dan ta informacija izašla je na naslovnoj stranici Jutarnjeg lista. Kolinda mi je tada rekla kako nikada o tome nije razmišljala, a ja sam joj rekao da počne razmišljati. Na to mi je kazala kako se Tomislav Karamarko s time ne bi složio, a ja sam joj odgovorio da to nije njezin, već moj problem. Bila je potpuno zbunjena. Poslije su došli Zdravko Mamić i svi ostali koji su bili oduševljeni tom idejom. Nakon utakmice autobusom smo otišli u restoran, a kako ja vrlo dobro pjevam, zapjevao sam “U boj, u boj”, i tada smo svi prvi put nazdravljali budućoj predsjednici. Nakon toga u Dubrovniku smo Ivo Banac i ja razgovarali s Karamarkom, i on je tada pristao da Kolinda bude predsjednički kandidat HDZ-a. No, tada smo se Karamarko i ja zakvačili jer je na tribini počeo govoriti o Tuđmanu kao o kriteriju povijesti - otkriva Čičak, koji je jedan od osnivača HHO-a, bio je njegov predsjednik od 1993. do 1998., kada je obolio na srce, i prema savjetu liječnika, dao ostavku te se preselio na selo gdje se posvetio pisanju. U HHO se vratio kao potpredsjednik 2009., u vrijeme kad su rušili Ivu Banca, a nakon toga ponovno je preuzeo funkciju predsjednika.
 
Brojne operacije
 
- Prije 20 godina, 1998., kupio sam kuću s imanjem u Mariji Gorici kod Zaprešića i tamo od onda živim. Gotovo svaki dan dođem u Zagreb, odem u ured, ali kad odradim posao, vratim se u svoju Mariju Goricu, gdje se u miru mogu koncentrirati i raditi što hoću. Na imanju sam prije 15-ak godina s djecom počeo raditi jabučni ocat, zatim sam kupio inox bačve, pa sam u Sloveniju išao po prešu... Tjedno sam proizvodio 200 do 300 litara ljekovitih sokova od jabuke i cikle, desetak vrsta likera od jabuke, ruže, višnje, medovaču… Zapravo sam počeo s onim što se danas naziva OPG - govori Čičak, od kojeg je posao preuzeo njegov sin, no on ga je zatvorio prije nekoliko godina, kada je otvorio turističku agenciju.
Tijekom razgovora Čičak je nekoliko puta rekao da je invalid, a s druge strane pohvalio se kako ljeti svaki dan pliva tri sata, dva ujutro i sat navečer. Kakvo mu je zdravstveno stanje?
- Posljednjih godina vrlo teško se krećem, lani sam imao dvanaestu operaciju na trbuhu, trajala je satima i izvadili su mi 6,5 kg različitih stvari koje nisu bile kancerogene. Kao rezultat tih operacija ne smijem nositi remen, a vrlo rijetko nosim tregere koji me zatežu kad sjedim, a imam oštećenu kralježnicu. Iz tih razloga dogodila mi se i nezgoda prilikom dodjele odlikovanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kada su mi pale hlače. I na koljenima sam imao sedam ili osam operacija, desno koljeno mi je zapravo skroz otišlo. U posljednjih 15 godina ukupno sam imao dvadesetak operacija. Zbog svega toga vrlo rijetko sam u javnosti. Još uvijek vozim automobil, ali me dosta često, pogotovo na duge pruge, vozi sin Martin - završava Čičak svoju životnu ispovijest, vraćajući se na temu s kojom je i počeo - vjeri i crkvi.
- Bio sam vjernik i danas sam, no ne idem više redovito na svetu misu. Zašto? Kada odem na misu, želim osjetiti sadržaj i duhovnost, čuti nešto konkretno i sadržajno. Iritiraju me ti isprazni verbalizmi i teološki narcizmi. Kad ne čujem nešto sadržajno, to je za mene gubitak vremena. U moje vrijeme središte crkve kao duhovnosti bila je euharistija. Crkva je odustala od tog koncilskog duha i danas su opet važnije pučke pobožnosti i masovke od euharistije. Nažalost, naša crkva je okamenjena, ona nije samo konzervativna, ona je konzervirajuća. Ona se vratila u baroknu raskoš koja iritira. To nije Crkva siromašnih i potrebitih o kojima govori papa Franjo. U katedrali nisam bio više od 20 godina.
 

http://velikagorica.com/vijesti/jutarnji-45903, 14. VIII. 2019.

Anketa

Je li prijevara globalni prosvjed za zaštitu klime?

Nedjelja, 22/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1106 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević