Get Adobe Flash player

Zašto ova pravosudna akcija obuhvaća samo direktore, a ne političare i agencije koje su tvrdile da cvjetaju ruže?

 
 
Brodogradnja nije strateška djelatnost nego spalionica novca, objavio je u srijedu Večernji list donoseći analizu državnih ulaganja u brodogradnju uoči Vladine odluke o stečaju, odnosno sanaciji i restrukturiranju Uljanik Grupe. U Uljanik i 3. maj država je uložila 16,3 milijardi kuna.
https://direktno.hr/upload/publish/132593/brodi-_5b8eb30609d01.png
Velika brodogradilišta pa tako ni Uljanik i 3. maj, nisu poslovala profitabilno, nego je država kontinuirano provodila sanacije njihova poslovanja novcem iz državnog proračuna. Dok čekamo odluku Vlade o stečaju o brodogradnji kao spalionici novca i njenoj budućnosti razgovarali smo s Ivanom Brodićem, urednikom portala EnergyPress.
 
• Do danas smo vidjeli kako brodogradnja nije strateška djelatnost nego spalionica novca. Brodogradilišta, njih pet, od 1992. do danas usisala su 35 milijardi kuna iz proračuna. Zar nisu Vlade mogle i ranije brodogradnju dati u stečaj i tako uštedjeti milijarde u proračunu?
- Ovdje bismo trebali biti oprezni. Europa u današnje vrijeme teško može konkurirati Dalekom istoku u smislu svih sektora brodogradnje, kako zbog jeftine radne snage tako i jeftinije sirovine. Ono što može, to je djelovati u remontnom smislu, poput Kraljevice ili Viktora Lenca, može proizvoditi visokotehnološke proizvode, brodarske ili strojarske, poput Brodosplita ili može služiti kao vojna, mornarička industrija, opet kao primjer možemo navesti Brodosplit. Kada govorimo o strateškoj industriji, valja reći kako bi u ovoj temeljito deindustrijaliziranoj zemlji, oboljeloj od nizozemske bolesti, prevelik udio jedne ekonomske grane u BDP-u, svaka industrija trebala biti shvaćena kao važna i sistemska. Govoreći o prošlosti valja reći kako se svaka vlada, od one Manolićeve, do današnje, na neki način bavila sanacijom brodogradnje i da do pojave Debeljaka u Brodosplitu ni jedno brodogradilište nije davalo ni jednu naznaku kako bi moglo živjeti bez izravne intervencije javnog novca. I onda, umjesto da smo ih zaposlili, dajući im poslove za javne sektore koji se bave zaštitom građana i države, mi smo 'pržili' novac bez ikakvog nadzora. I to zato što smo naslijedili jugoslavenski mentalitet brodogradnje kao gubitaša koji ima zadatak plasirati proizvode iz svih republika. Netko je tim ljudima već trebao 'nacrtati' da je planska ekonomija propala.
 
• Zbog čega Vlade nisu nadzirale novac koji su davale za subvenciju? Kako je moguće da danas političari tvrde da je Uljanik jedino brodogradilište koje nije restrukturirano ako je vlasništvo prešlo u ruke radnika i privatnih kompanija?
- U tom pitanju se krije odgovor zašto nisu išli ranije u stečaj. Naime, radi se o hobotnici upravljača koji su duboko uvezani s politikom, kako s onom lokalnom, a znamo tko je u Rijeci i Istri pretežito na vlasti, tako i s gotovo svim strukturama u vladi, od 1992. do danas. Jer pogledajte, i puno prije privatizacije se znalo da je Uljaniku potrebno restrukturiranje, imali su ozbiljne rupe u bilancama, a brodove dogovarali s gubitkom u stotinama milijuna kuna po brodu. Iz tog je razdoblja poznata jedna rečenica jednog od direktora Uljanika, kojega ne moramo imenovati. Poznato je da se prodaja brodova dogovara u dolarima, a nabavka sirovine u drugim valutama. Tada je taj 'gulanfer' izjavio da on ne koristi instrumente financijskog osiguranja zato što ako bude u plusu neće dobiti bonus, a ako bude u minusu, to će i tako pokriti porezni obveznici. Uostalom, tako se ponašao i Gianni Rossanda, koji je prije više mjeseci u Otvorenom HRT-a rekao "Milijarda kuna javnog novca, vam je gospodine Togonal, poštapalica".
 
I onda se vraćamo na zatvaranje pregovora s Unijom za ulazak, poglavlje 'Brodogradnja'. Vrijeme je vlade u kojoj je ministar Radimir Čačić. Poslušajte pažljivo što je on rekao u emisiji Otvoreno 23. ožujka ove godine. Priznao je da je brodogradilište, sa saniranim gubicima, privatizirao tako što je većinski paket dao tim i takvim direktorima za 10 posto nominalne vrijednosti. Zar to nije subvencija? I to od 90 posto na teret poreznih obveznika. Zar svaka intervencija pokrivanja gubitaka nije subvencija? A u Uljaniku je, prema izračunu kolege Frenkija Laušića, nenamjenski 'sprženo' 1,6 milijardi kuna, što javnog, što otetog novca iz 3. maja. No, to nije sve, ukupna javna sredstva 'spržena' u brodogradnji gotovo su 40 milijardi kuna, kao uostalom i u poljoprivredi, no to je druga tema. Tržišna kapitalizacija jednog od najvećih svjetskih brodograditelja Fincantierija, partnera Brodosplita u poslu oko možebitnog restrukturiranja Uljanik na današnji dan je oko osam milijardi kuna. Koliko smo tim novcem mogli imati jaku brodogradnju da je nismo vodili na načelima planske ekonomije, prosudite sami.
 
Na kraju, vrijeme je velike pravosudne akcije Uljanik. Bolje ikad nego nikad. Ali, postavlja se pitanje zašto u tjednu odluke o Uljaniku i raspisivanja EU izbora, a ne ranije? No niti to nije najgore. Najgore je to što ova akcija obuhvaća samo direktore, a ne i spomenutu politiku. Postavlja se pitanje što ćemo s regulatornom agencijom, koja je godinama vladi i HBOR-u slala izvještaje u kojima je pisalo da svugdje osim u Brodosplitu cvatu ruže? Stvarnost je pokazala drugačije, državna revizija je pokazala da Brodosplit ne treba novac iz proračuna, nego samo jamstva, Lenac i Kraljevica su se pokazali izdržljivim remontnim brodogradilištima, Brodotrogir, čiji je vlasnik radio prvi plan restrukturiranja, htio je uzeti Uljanik bez novca, odnosno za HBOR-ov novac nudio se spašavati Uljanik, a trenutno je završio je u predstečaju. I to mu nije jedini problem, vlasnik ima problem i s regulatorom u Finskoj, a Uljanik je završio u situaciji u kojoj jest.
 
• Istraživanja pokazuju kako su sve sanacije svih vlada dosad kontinuirano dovodile do pada broja zaposlenih i vrijednosti proizvodnje u škverovima. Naravno, dobivanje pomoći pratili su štrajkovi i prijetnje većim sindikalnim akcijama. Iz toga je vidljivo kako su i sindikati i vlade čuvale socijalni mir. Koliko je važna uloga sindikata, čiji su predstavnici sjedili u nadzornim i upravnim odborima, za stanje u brodogradnji?
- Čuvanje socijalnog mira na ovaj način šteti svima, naime to vam je kao da zbog 'šnicle' ubijete stado krava. Nije vam to samo hrvatski specifikum. Postoji odlična knjiga na tu temu 'The Kohler Strike: Union Violence and Administrative Law', autora Sylvestera Petroa. Sindikati obično misle kako bi puno bolje vodili tvrtke nego li menadžment, što je u ovom slučaju vjerojatno istina, jer tako nalaže zdrav razum temeljem poznatih podataka. Međutim, problem sa sindikatima, načelno, nastaje, kada za svoje ideje treba založiti šest ili sedam mjesečnih primanja, kada treba ući u vlasništvo. Pa vidite, oni sada s 47 posto dionica, odbijaju snositi posljedice, jer tvrde da nisu upravljali. No ne treba prema njima biti posebno okrutan, iz nekoliko razloga. Djelomična je istina kako sindikati nisu, izuzev člana u Nadzornom odboru koji je bio u dogovoru, sva je prilika, s nekim drugim, imali utjecaja na upravljanje. I drugo, ovo nije bila klasična tržišna ili strateška privatizacija, nego nešto nalik Ponzijevoj shemi, gdje su politika i upravljači koristili brodogradilište kako bi izvlačili novac u ranije privatiziranu Uljanik plovidbu, dižući kredite na nedovršene brodove, tako da rizik posla, bez ikakvih instrumenata financijskog osiguranja ostane na brodogradilištu u Puli, prethodno pustošeći brodogradilište u Rijeci.
 
Zbog toga su i inzistirali, sve dok to nije postalo neodrživo na jednom strateškom partneru, onome koji je htio likvidirati proizvodnju u Puli i preuzeti Uljanik državnim novcem, a odbili drugog konkurenta, koji je ponudio kupiti 3. maj, 24,9 posto dionica Lenca i dati novac za dokapitalizaciju Uljanika. Obrazloženje je bilo da bi tada morali vratiti pozajmice unutar grupe riječkom škveru. Sve kako bi prikrili svoju shemu. Kako je sve dobilo pravosudni epilog, još će se o tomu razgovarati, a bolji poznavatelji prilika čekaju da se objasni što je u toj Ponzijevoj jednadžbi radila tvrtka registrirana u Liberiji.
 
• Splitsko brodogradilište nakon privatizacije prema svim relevantnim istraživanjima posluje dobro. Je li moguće takvo poslovanje nekako prenijeti na Uljanik i 3. maj?
- Održivo poslovanje uvijek je moguće. Pogotovo ako odustanemo od mesijanskog kompleksa hrvatske brodogradnje. Hoće li to biti nakon likvidacije Uljanika, jer 'rescue aid' je isplaćen, prema pravilima Europske unije tamo mora nastati pustoš, ako se ne ide u restrukturiranje i stečaj 3. maja ili će vlada prihvatiti plan restrukturiranja iza kojega stoje Deloitte, Fincantieri i Brodosplit, vidjet ćemo. Radi se o planu u kojemu se Uljanik grupi daje zadnja moguća prilika. Javni proračun pokriva dugove prošlosti koji su tek nešto veći od cijene restrukturiranja, kroz nekoliko godina, DORH je ušao u škver, to je nakon snimanja bio i uvjet strateških partnera, nadamo se kako će posao obaviti do kraja i dubinski, sve do političkih i regulatornih struktura, a strateški partneri garantiraju posao u deset godina u vrijednosti koja premašuje plaćanje dugova. To bi značilo stvaranje dodane vrijednosti, zadržavanje industrije i višegodišnje poticaje za državni proračun. Vidjet ćemo, naime, u cijeloj je jednadžbi jedan od najvećih svjetskih brodograditelja, koji je srećom u susjedstvu i ima problema s kapacitetima, pa bi mu brodogradilišta u susjedstvu dobro došla. A Fincantieri ima samo jedan problem u svom poslovanju, za Europsku je komisiju prevelik, toliko dobro posluje.
 

Marijan Opačak, https://direktno.hr/direkt/brodic-zasto-ova-pravosudna-akcija-obuhvaca-samo-direktore-a-ne-politicare-i-agencije-koje-su-tvrdile-da-cvjetaju-ruze-151102/

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Srijeda, 21/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1258 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević