Get Adobe Flash player

Sadašnji izborni prag od 5 posto uzrokuje HDZSDP "jednostranačje"

 
 
Razgovor s Hrvojem Pendom, hrvatskim znanstvenikom i umjetnikom iz Rijeke
https://portal.braniteljski-forum.com/upload/portal/IMG_20180429_144115_1_-696x433.jpg
• Gospodine Pende, nedavno ste objavili tekst u kojemu ste kritički analizirali političku agendu Zorana Milanovića. Kako općenito gledate na dosadašnji sadržaj pretkampanje i izglede istaknutih kandidata?
- Ne pratim detaljno aktivnosti kandidata jer smatram da unutar političkog sustava kakvog imamo, predsjednika države ne treba birati izravnim izborima, nego u Saboru. Predsjedničke ovlasti su gotovo nikakve pa ne znam zašto bi trebao imati legitimitet neposrednog izbora. Ali na temelju viđenog u medijima, što se tiče tri kandidata koji imaju najviše izgleda za drugi krug, rekao bih da je sve očekivano. Kolinda svojim iritantnim afektiranjem nastavlja s ispraznom nacionalnom patetikom, tobožnjom brigom za Hrvatsku koju je najbolje pokazala na slučaju referenduma za pravedniji izborni sustav kad je političkim taktiziranjem okrenula leđa svojem biračkom tijelu – radi se o preko 400.000 građana.
Milanović također po svome – poput slona u staklarni u Vukovaru lijepi plakate koji traumatiziranim Vukovarcima poručuju da je rat gotov, što je po meni ne samo politički neprimjereno, nego i potpuno nehumano. A i inače, poput Kolinde, nema nam što ponuditi budući da je sudjelovao u vlasti kao premijer i pokazao nam što zna. Uopće, po meni je porazno za sve građane Hrvatske da se on uopće kandidirao.
Slogani Kolinde i Milanovića su dosadni, nejasni, neinventivni i pokazuju nedostatak ideje. Hrvatska zna! Što to zna? Da je Kolinda najbolji kandidat? Što je po Milanoviću normalno? To da silovane zaborave na procesuiranje silovatelja, da se kao žrtve sa zločincima uhvate pod ruku i zaplešu kozaračko kolo?
Još je Škorino „Sad il' nikad“ najoriginalnije jer jasno ukazuje na misao o promjenama, na diskontinuitet u odnosu na postojeće, a to je ono što nam treba. Njegov je nedostatak što nema konzistentnu poruku prema biračima, još uvijek nije vrijednosno pročistio svoju komunikaciju, a to bi mu trebalo biti najjače oružje budući da iza sebe nema poslušničku stranačku mašineriju.
Bez obzira na sve izjavljeno u pretkampanji, kad bi kandidati govorili o svojim stvarnim ovlastima, njihovi stavovi većinu birača ne bi zanimali, a na izbore bi vjerojatno izašlo manje od 10 % birača. Zbog toga kandidati posežu za atraktivnim temama pa ulaze u područja na koja sa svoje pozicije ne mogu utjecati.
U stvari, svaki lokalni izbori važniji su za građane od predsjedničkih. Previše narodne energije i novca se potroši na predsjedničke izbore, a u biti radi se o prevari. Imamo izabranu osobu s najviše legitimiteta u državi, a ona u stvari o ničemu važnom ne odlučuje niti sa svoje pozicije može bilo što važno pokrenuti. Ljudi imaju dojam da biraju moćnu osobu, a stvarno im je važniji izbor grado/načelnika, jer za razliku od predsjednika države, on ima mnogo više moći koja se direktno tiče kvalitete života građana.
I zato su pretkampanja i kampanja u vezi s predsjedničkim izborima tek političke igre koje uglavnom služe najvećim strankama u njihovoj borbi za širenjem moći. A što se tiče favorita, zbog općeg stanja u državi, žalosno ću reći da vjerujem da kandidati HDZ-a i SDP-a imaju najveće šanse za ulaz u drugi krug, ali nadam se buđenju naroda i izbornom iznenađenju.
 
Diljem Europe vidljivo je jačanje tzv. suverenističkih opcija. Kako gledate na perspektive takve opcije u Republici Hrvatskoj?
- Za uspjeh bilo koje političke opcije potrebna je intelektualna elita koja će tu opciju uobličiti. Kao što je poznato, hrvatska intelektualna scena nakon 1945. generalno je opustošena, a posebno ona koja je zagovarala bilo kakav oblik hrvatskog suvereniteta. U Jugoslaviji je prostor za razvoj imala samo projugoslavenska inteligencija, dok je ostala ušutkana, zatvorena ili je bila prisiljena emigrirati. U neovisnoj Hrvatskoj koja se iz poznatih razloga poziva na ZAVNOH, Tita i slično, nije stvoren prostor za razvoj inteligencije koja promišlja na bitno drukčiji način od bivših komunista i njihove djece – grupe koja već 30 godina vlada Hrvatskom.
Tako da mi danas na sceni koja se naziva suverenističkom imamo jaku potkapacitiranost koja, između ostalog, uzrokuje vrijednosno lutanje i nesnalaženje svake vrste. U tom političkom spektru postoji izuzetno mali broj ljudi koji imaju sposobnost okupljanja visokokvalitetnog kadra bez kojeg ideja ili pokret u postojećim okolnostima dominacije liberalne ljevice, ne može i neće uspjeti.
Nešto što je postigao britanski Brexit Party u našim je uvjetima na žalost nepojmljivo. U roku od nekoliko mjeseci Nigel Farage i suradnici osnovali su i uzdigli stranku koja je osvojila najveći broj mandata na zadnjim izborima za EU parlament u Ujedinjenom Kraljevstvu. Da bi se postigao takav rezultat treba imati jasan cilj, britku i hrabru komunikaciju i svjestan narod koji će ideju prepoznati i poduprijeti.
Ali teško je govoriti o državnom suverenitetu u globaliziranom i međuovisnom svijetu. Pogotovo je to teško u Hrvatskoj koja nije u stanju urediti domovinu iznutra, znači na području gdje imamo nešto više slobode za samostalno odlučivanje, nego što je to slučaj u vanjskoj politici. Pogledajmo pravosuđe, zdravstvo, školstvo, javnu upravu. Mene stoga više zanima tzv. unutarnji suverenitet kao simbol političke legitimacije vlasti, njezine sposobnosti u osiguranju ustavnih vrijednosti. Jer po suvremenim shvaćanjima, suverena vlast je ona koja ne nalazi svrhu u sebi samoj, nego u samoostvarenju svojih slobodnih građana. Na tom polju mi smo daleko od suverenosti jer jedini tko je u našoj državi suveren je onaj tko je na vrhu vlasti, i to ne po suvremenim, nego po shvaćanjima Luja XIV.: Država, to sam ja.
 
Sadašnji izborni prag od 5 % uzrokuje HDZSDP "jednostranačje"
 
Bili ste angažirani u organizaciji referenduma koji je išao za promjenom izbornog zakona. Koliko je po Vama sadašnji model odgovoran za političke devijacije?
- On je jedan od glavnih krivaca stanja u našoj državi i to zbog više razloga. Pokušat ću ukratko reći one najvažnije. Sadašnji izborni prag od 5 % uzrokuje HDZSDP "jednostranačje" (stalna smjena te dvije stranke). Praksa je pokazala da tako visok prag dovodi do velikog broja propalih glasova. Na primjer, na parlamentarnim izborima 2011. godine, 26 % birača dalo je svoj glas listama koje nisu prešle prag. Zbog takve situacije u Saboru imamo sastav koji ni približno ne odražava političku sliku Hrvatske jer glasovanje na izborima ne odgovara raspodijeljenim saborskim mandatima. Naime, postoje zastupnici koji su nedobivenim (nezasluženim) glasovima osvojili mandat u Saboru samo zato jer su im se pribrojili glasovi birača koji su glasovali za neku drugu stranku koja nije prešla izborni prag od 5 %, a takvih (poklonjenih) glasova u pravilu ima jako puno na svim izborima. Cilj bi trebao biti da se poveća broj birača koji u Saboru imaju svoje predstavnike, a to se može postići smanjenjem praga.
Jedan od glavnih nedostataka je i famozna rezervacija 8 mjesta za nacionalne manjine. Takav nakazan sustav ne postoji nigdje u razvijenim zemljama i on u Hrvatskoj ne postoji radi osiguravanja prava nacionalnih manjina, nego radi dodatne dubine bazena iz kojeg će relativna saborska većina zagrabiti još 8 glasova i lakše dobiti mandat za sastavljanje vlade. To je činjenica i o tome se ovdje radi. Sve drugo su floskule. Znamo za sve predizborne i poslijeizborne trgovačke koalicije koje podržava postojeći izborni sustav, ali koalicija između relativne većine i predstavnika nacionalnih manjina postala je fiksna vrijednost – Kraljica majka svih nemoralnih trgovina u Saboru.
Treba stalno naglašavati i to da se zastupnici nacionalnih manjina u pravilu biraju višestruko manjim brojem glasova u odnosu na zastupnike izabrane u deset općih izbornih jedinica pa takav model narušava i jednakost biračkog prava koje znači da svi građani imaju jednako pravo glasa (jedan čovjek = jedan glas) i da svaki glas ima jednaku vrijednost (jedan glas = jedna vrijednost).
Osim toga ni deset općih izbornih jedinica ne osigurava jednaku vrijednost glasova jer se u svakoj jedinici bira jednak broj zastupnika, a broj birača među nekim jedinicama varira čak i do 30 %. Uz spomenute nezakonitosti, imamo i neprirodne granice izbornih jedinica (npr. od Zagreba do Kvarnera) koje dijele administrativna područja županija i grada Zagreba, što pridonosi glasovanju za stranke, a ne za ljude – upravo onome što HDZSDP želi.
Problem je također i namjerna izolacija dijaspore na koju HDZSDP još uvijek gleda kroz jugo-naočale – sve je to neprijateljska emigracija! Zbog toga ne žele omogućiti elektroničko i dopisno glasovanje čime upravo dijaspori znatno otežavaju ostvarivanje biračkog prava pa kao rezultat takve politike samo 1,5% Hrvata izvan domovine ostvaruje biračko pravo. Od stvarnog preferencijskog glasovanja im se vrti u glavi pa i tu koče demokratski iskorak. Radije sami, u vrhu stranke, odlučuju tko će u Sabor nego da to prepuste narodu.
Sve u svemu, postojeći izborni zakon podržava vrtnju u začaranom krugu apatije za većinu građana Hrvatske i ostanak na pozicijama moći onih koji ovo društvo degradiraju već desetljećima. Stoga jedino promjenom izbornog zakona možemo doći u poziciju da demokratskim metodama počnemo mijenjati naše društvo.
Da referendum nije drsko ukraden pred očima građana i EU-a, danas bi imali pravedniji izborni sustav i mnogo veće šanse za izlaz iz općedruštvene krize. Jer tada bi zbog tri preferencijska glasa bez praga u Saboru sjedilo više onih koje je izabrao narod, a ne čelnik partije. Saborski zastupnici više bi slušali svoju izbornu bazu, a ne samo stranačkog šefa. Svi birači u Hrvatskoj imali bi jednako biračko pravo i svačiji glas jednako bi vrijedio. Hrvati izvan domovine ne bi trebali sjesti u avion da ostvare svoje biračko pravo, a izvorna prava nacionalnih manjina koja štite međunarodne konvencije i domaći propisi, ostala bi netaknuta. Zbog dopisnog i elektroničkog glasovanja izlaznost bi se znatno povećala što bi pridonijelo većem legitimitetu Sabora.
U konačnici, imali bi poštenije, zdravije društvo. Dok se izborni zakon ne demokratizira, stanje će se nastaviti pogoršavati, bez obzira na pohvale od bezličnih eurokrata kojima nije stalo ni do vlastitog, a kamoli do hrvatskog naroda.
 
Rijeka – jugo-relikt
 
Živite i radite u Rijeci. Kako gledate na političku situaciji u tome gradu? Možemo li, kao što tvrde mnogi analitičari, reći da je uz Crnu Goru Rijeka jedino mjesto gdje komunisti nisu sišli s vlasti još od 1945.?
- To je neoboriva činjenica koja ima svoje povijesne razloge. Unazad cca 100 godina, kao što je poznato, grad je proživio burna zbivanja, ali ono što ga danas u bitnome određuje je njegova povijest nakon 1945. godine i komunističke promjene grada, u svakom smislu. Posebno su zanimljive one koje se tiču multikulturalnosti kojom se grad voli hvaliti, a koja u stvari odavno ne postoji. Odnosno, ona je nakon “oslobođenja” 1945. godine svedena na “bratske jugoslavenske narode” jer kao što je poznato, Titova je država do sredine 1950-ih na razne načine prisilila na odlazak iz grada više od polovice autohtonog stanovništva (uglavnom Talijana) da bi ih zamijenila svojim borcima i seljacima s Balkana.
Ali čak i ako multikulturalnost suzimo na narode bivše Jugoslavije, pod vodstvom Linića i Obersnela, ona nastavlja s nestajanjem. Naime, danas u Rijeci živi cca 83% Hrvata, 6,6% Srba, 2 % Bošnjaka te svega 1,8% Talijana. Ostali narodi broje se u tragovima. A krajem 1980-ih u gradu je bilo 15-ak%, što Srba, što Jugoslavena. Još veći problem od nestajanja jugo-multikulturalnosti je činjenica što iz Rijeke bježe i Hrvati. S oko 200.000 stanovnika krajem 1980-ih, u gradu danas živi nešto iznad 120.000 ljudi.
Zbog gospodarske i kulturne obamrlosti mladi ljudi iz Rijeke bježe prema Zagrebu i dalje. Iseljavaju se bržim tempom nego ostali građani Hrvatske što dovoljno govori o gradskoj energiji, različitosti, slobodi i sličnim lijepim stvarima koje Rijeku obilježavaju samo u mašti neupućenih. Imati jednu stranku na vlasti 74 godine u kontinuitetu i pozivati se na toleranciju, različitost i slične vrijednosti, vrhunski je cinizam ili nepoznavanje abecede demokracije.
Umjesto da zadrži građane poboljšanjem infrastrukture i boljim ekonomskim mogućnostima, gradonačelnik svoj politički rejting održava i dograđuje projektima poput Titovog Galeba i izmišljanjem fašističkih neprijatelja. U stvari, Rijeka je vlastitom krivnjom zaostala u vremenu i prostoru pa još i danas jedina u suvremenoj Hrvatskoj predstavlja svojevrsni jugo-relikt, prototip jugoslavenskog grada u kojem i dalje vladaju balkanski proleteri i bitange svake vrste.
 
Prenormiranost
 
Područje Vašega znanstvenog interesa su turizam i upravljanje identitetom. Kako gledate na perspektive turizma u RH? Koliko smo do sada iskoristili kapacitete?
- Glavni smjerovi razvoja posve sigurno će i dalje biti određeni nastavkom globalne uniformiranosti i standardizacije. To nije pozitivan smjer, ali je prirodna posljedica nezadržive globalizacije. Unutar takvih kretanja, mislim da će hrvatski turizam nastaviti sa stihijskim razvojem koji traje više desetljeća i to usprkos mnoštvu razvojnih planova koji su porezne obveznike koštali stotine milijuna kuna. Uz postojeće polit-poduzetničke pseudoelite takav je nastavak realno očekivati.
Po meni, jedan od većih problema našeg turizma je prenormiranost koja koči razvoj. Imamo bezbroj zakona i pravilnika koji bespotrebno kompliciraju stvari, ne pogoduju poduzetnicima nego korupciji sklonim dijelovima javne uprave. Na primjer, sad se nešto eksperimentira oko udruživanja turističkih zajednica, umjesto da se one koje nisu održive jednostavno ukinu. Osobno sam mišljenja da nam uz dobru državnu i lokalnu vlast ne treba ni ministarstvo turizma ni turističke zajednice, barem ne u obliku u kojem sada postoje. Mnoge države koje imaju znatno uspješniji turizam od nas, nemaju ministarstvo turizma.
Velik je problem i radna snaga u turizmu. Hrvati odlaze u potragu za boljim životom, a na njihovo mjesto dolaze stranci i polako ulaze u sve pore stvaranja turističkog proizvoda – od kreiranja kapaciteta do posluživanja gostiju. Istovremeno se promovira autentičan doživljaj, kuhinja, životni stil i sl. Na tome se navodno temelji doživljaj naše ponude. Srećom po nas pa većina turista autentičnost ne traži i ne prepoznaje. Bez obzira što stalno slušamo kako su turisti sve zahtjevniji, činjenica je da ih većina želi nezahtjevne, očekivane, ponavljajuće, a prije svega relaksirajuće doživljaje bez nerazumljivih i neočekivanih iznenađenja, što prava autentičnost često nudi. Zbog toga turisti prednost daju neautentičnim, komercijaliziranim proizvodima, imitacijama, imidžima i tzv. scenskim atrakcijama. A globalna turistička ponuda prepuna je takvih proizvoda. I u Hrvatskoj ih je sve više.
Uz sve negativne pojave u proizvodnji doživljaja, naša glavna konkurentska prednost trebao bi biti prostor, ali problem je u tome što mi prostorom ne znamo upravljati pa ga desetljećima devastiramo. Na primjer, nekada prepoznatljivi mediteranski trgovi naših jadranskih mjesta pretvoreni su u scenu lišenu autentičnosti, kontinuiteta i tzv. posebnog životnog stila. Umjesto toga sve je više kiča kojim se nastoje zadovoljiti očekivanja prosječnog hrvatskog turista i zaposliti lokalno poduzetništvo.
Što se tiče iskorištenja kapaciteta tu se stvari ne mijenjaju već godinama. Pojedini gradovi i hoteli bilježe bolje rezultate, ali to su mali, lokalni pomaci. Nedostaju razvojne i investicijske inicijative koje bi pridonijele boljoj iskorištenosti postojećih kapaciteta. S gradnjom novih treba usporiti. Općenito s turizmom treba biti oprezan jer on sa skoro 1,5 milijardi turista godišnje sve više utječe na živote ljudi i to ne uvijek u pozitivnom smislu. Često prilagođava prostor i događaje (kulturu) svojim potrebama koje su u suprotnosti s pozitivnom tradicijom i potrebama lokalnog stanovništva. O zagađenju okoliša da i ne pričamo. Znači, cilj ne bi trebao biti samo zadovoljan kupac (turist) i profit, nego i očuvanje prostora i poboljšanje kvalitete života lokalnog stanovništva, a to je sve više u drugom planu.
 
Nepravda
 
Posljednjih godina brojni su ljudi napustili RH. Gdje vidite korijene, a gdje moguće rješenje ovoga problema?
- Korijeni su svakako još u 1990-im. U to doba nade, kad je po prvi put u vlastitoj državi uvedeno višestranačje, umjesto poticanja i ugrađivanja društvenih vrijednosti koje bi omogućile uvjete za razvoj društva, učinjeno je upravo suprotno. Umjesto izgradnje društva na osnovi jednakih šansi za sve svoje građane, država je u početku izabrala pojedince i zakonski im omogućila „kupovinu“ društvene imovine bez novca. Stvorena je atmosfera u kojoj i danas većina ljudi osjeća snažnu društvenu nepravdu i malo što ih potiče na dostojanstvo i poštenje jer znaju da će s time prije završiti u izolaciji nego na putu napredovanja.
Zbog kriminalne i krajnje nemoralne privatizacije, suvremenu Hrvatsku obilježava socijalna piramida kojoj se na vrhu nalazi nekoliko postotaka bogatih, a njima nasuprot je masa osiromašenih i nezadovoljnih ljudi.
Od 2000-te do danas, sve vlade nisu učinile ništa da se stanje popravi. Štoviše, pridonijele su množenju društvenih pseudoelita koje do danas temeljem nepotizma i političke podobnosti osiguravaju svoju poziciju, degradiraju vrijednosni sustav i doprinose slabljenju društva.
Konačno, danas imamo degenerirani državni aparat koji je u svojoj nemoći da ostvari svoju funkciju postao srž problema, kao i zapreka svemu što stvarno, a ne samo verbalno, pokušava promijeniti stanje. Ljudi se ne mogu pouzdati u državne institucije koje ne djeluju predvidljivo. Nepredvidljivost korumpiranog i nesposobnog državnog aparata dovodi do opće nesigurnosti i nestabilnosti što po definiciji ne pogoduje razvoju društva. I zato iz takvog društva bježe oni najbolji koji se sa svojim sposobnostima mogu dokazati u društvima koja mnogo više od nas cijene rad i poštenje.
Do rješenja ovog velikog problema bit će teško doći. Postojeće strukture ga sigurno neće riješiti jer da su to znale i htjele, imale su dovoljno vremena. Potrebni su novi ljudi, nove stranke, nova riječ, novo djelo. Potrebno je preispitivanje osnovnih društvenih vrijednosti i normi, što nije jednostavan zadatak. Međutim, promjena vladajuće paradigme u Hrvatskoj neophodna je i to ne samo radi razvoja, nego radi pukog opstanka.
Ali kad govorimo o korijenima i rješenjima problema ne možemo svu krivicu svaliti na osovinu HDZSDP jer nisu nam oni pali s Marsa. Nisu oni neko strano tijelo. Ne, izašli su iz našeg naroda, on ih je stvorio i on ih održava. I zato, kao i uvijek, na ovaj ili onaj način, narod će odlučiti o svojoj budućnosti. Ali pitanje je želi li većina građana Hrvatske smjenu korumpirane vlasti ili HDZSDP-ovci ipak reflektiraju dominantnu kulturu našeg naroda?
 
Dojam je da su ljudi u Hrvatskoj pali u jednu besperspektivnost i apatiju te da gube nadu da se išta može promijeniti. Kako doskočiti ovome problemu?
- Tko pri zdravoj pameti ne bi upao u apatiju kad godinama u medijima kao glavne društvene zvijezde gleda likove poput Plenkovića, Milanovića, Sanadera, Jandrokovića, Šeksa, Pupovca, Radina i sličnih koji u slobodnomislećem čovjeku mogu proizvesti samo ravnodušnost i depresiju.
Šalu na stranu, ako na vlast ne dođe neka sasvim nova grupacija ljudi nećemo doskočiti nigdje. I dalje ćemo stajati na mjestu i uživati u samodopadnosti dok će narodi u susjedstvu mijenjati svoju budućnost vlastitom voljom, ne klanjajući se centrima svjetske moći. Te nove snage koje prizivaju svi pošteni građani, između ostalog, trebale bi sasvim otvoreno preispitati postojeći politički model jer sve je očitije da balkanizirane verzije parlamentarne demokracije i liberalnog kapitalizma ne pružaju najpovoljnije uvjete za promjene koje su Hrvatskoj potrebne.
Nijedan politički sustav sam po sebi nije loš, ako se temelji na univerzalnim etičkim načelima. Najučinkovitije političke modele upravljanja društvom svaka zemlja mora pronaći na osnovama pozitivnih strana svoje povijesti, tradicije i kulture. To je najbolje rješenje za razvoj svakog naroda.
Hrvatska je na žalost bez uporišta u vlastitoj kulturi, nekritički preslikala zapadni model upravljanja državom i dobili smo ovo što imamo. Ne podržava svaka kultura svaki sustav. Nije stvar tako jednostavna. I upravo zato što naša kultura ne podržava nego pervertira uvezen društveno-politički sustav, pod ovakvim uvjetima daljnji razvoj i demokratizacija društva krajnje su upitni.
Za rješavanje postojećeg problema, priznali mi to sebi ili ne, neophodne su radikalne mjere. One naravno nisu ugodne, štoviše one pogađaju razmjerno velik dio ljudi, ali ih moramo poduzeti ako želimo potrebne promjene. Predugo se čekalo da bi danas reforme bile bezbolne. Bez velikih zahvata u sustav upravljanja državom, Hrvatska će iz godine u godinu postajati sve siromašnija, sa sve manje mogućnosti oporavka. Narod će nastaviti s bježanjem iz domovine. Na kraju će Hrvatska biti dom samo za umirovljenike i stranačke aparatčike. A i to će brzo nestati.
Ne volim biti dio mistifikacije politike. Stvari su ponekad vrlo jednostavne, pitanje je samo je li narod dovoljno politički pismen da spozna svoju snagu i ulogu u promjenama. Vlast treba jače stisnuti. Pokazati im odlučnost i hrabrost. Tada će popustiti. Nadu u osvještenje pruža aktualni štrajk prosvjetara u kojem se uspavana vlada, naučena na strah i poslušnost građana, nimalo ne snalazi.
 
Kapitalizam je proizvod nacionalne kulture
 
Sve više postaje jasno da je klijentelistički model ekonomsko-društvenih odnosa rak rana hrvatskoga društva. Može li u takvom modelu, gdje je previše ljudi skopčano uz proračun, uopće doći do kakvih promjena?
- Unutar postojećeg modela potrebne promjene su nemoguće. Znamo da Hrvatsku, odnosno HDZSDP verziju kapitalizma u bitnome obilježava klijentelizam od samih početaka naše neovisnosti. Zbog nedostatka unutarnjeg impulsa u hrvatskom društvu koji bi pokrenuo spontan i zdrav razvoj kapitalizma, vlasti su umjetno stvorile poduzetničku klasu koja to u stvari nije. Radilo se uglavnom o bivšim komunističkim direktorima, sitnim, sivim aparatčicima i njihovim priljepcima.
A moglo se bolje. Naime, nisu svi Hrvati ostali u Jugoslaviji – državi koja ih je za dugo vrijeme onesposobila za slobodno i poduzetničko razmišljanje. Bilo je u emigraciji ljudi sa znanjima i kapitalom, ljudi koji su sanjali samostalnu Hrvatsku, ali od njih se tražio samo novac. Nakon što su pružili novčanu pomoć, nije im se dopustilo da preuzmu važnu ulogu u tranziciji države. Umjesto njih, koji su odrasli u slobodnom poduzetništvu, naš su kapitalizam oblikovali korumpirani komunistički mediokriteti. Te posljedice osjećamo danas i osjećat ćemo ih još dugo.
Kad bi država danas počela raditi svoj posao savjesno i zakonito, u kratko vrijeme svi polit-poduzetnici koji su pupčanom vrpcom vezani s tijelima javne vlasti stavili bi ključ u bravu. Priličan broj završio bi i s pravomoćnim presudama za kazneno djelo. Broj takve vrste „poduzetnika“ je ogroman jer mi smo premalo i razmjerno siromašno društvo da bi se u roku od desetak godina stvorilo toliko bogataša.
Tko je sve te silne usluge i radove (često nepotrebne i nepostojeće) mogao platiti. Pa velika većina stanovništva jedva sklapa kraj s krajem. Znači, ostaju tijela javne vlasti koja svojim igračima („poduzetnicima“) trpaju javni novac u džepove za nepotrebne i neizvršene radove. O prenapuhanim cijenama tih radova i usluga da i ne govorim. To svi znamo. Umjesto da su ostale u proračunu i poslužile za zdravstvo, školstvo, socijalu, mirovine, milijarde kuna su u proteklih 30 godina prešle u džepove HDZSDP-ovih pajdaša. Znam modus operandi jer preko 20 godina radim u državnim organizacijama.
Bez obzira što neki smatraju da je kapitalizam svugdje isti – on to nije. Onakav je kakvim ga oblikuje nacionalna kultura.
Nasuprot hrvatskom društvu kojemu je pojam slobode još uvijek prilično stran, obilježje uspješnog kapitalizma oduvijek je bilo napredovanje pojedinca temeljem predanog, profesionalnog i sistematičnog rada u okruženju njegove slobode i neovisnosti od države. Uz to, neophodan je osjećaj osobne odgovornosti za vlastiti razvoj, a znamo da ni na tom polju ne stojimo najbolje. Iz poznatih razloga naše vlasti ne čine ništa da se narod uzdigne na viši stupanj građanske svijesti jer bi im svjestan narod na prvim sljedećim izborima presudio. Zato im odgovara ovakvo stanje u društvu. Na žalost ljudi su često prisiljeni na klijentelistički odnos jer nemaju načina da drugim putem dođu do prihoda ili višeg statusa u društvu.
Znači, sve dok imamo HDZSDP na vlasti, sve dok se ne sruši ta desetljećima slagana struktura zloporabe moći, promjene nabolje su nemoguće.
 
Bavite se i umjetnošću?
- Nekad više, sad manje. Moj rad se većinom odnosi na fotografiju i razne oblike vizualne umjetnosti na bazi fotografije. Imao sam i više izložaba, a u nekoliko navrata moje su fotografije poslužile kao ilustracije u knjigama raznih autora. Ono što primijetim, što mi se učini zanimljivim i inspirativnim nastojim zabilježiti.
Kad stignem, bavim se i restauracijom starog namještaja, obiteljskog uglavnom. To je rad na tromeđi obrta, dizajna i umjetnosti. Volim rad s drvom. Lijep je to posao, oplemenjujući, čovjeka za kratko vrijeme odvede u neki drugi svijet, daleko od tih ispraznih likova i tema kojima nas mediji bombardiraju svakodnevno. A na kraju, u obitelji ostane nešto osobno, originalno, opipljivo i vrijedno. Ali vrhovi moje umjetnosti nalaze se u načinima preživljavanja i čuvanja zdravog razuma unutar tijela javne vlasti u kojem pokušavam raditi savjesno i sačuvati vlastiti integritet.
 
Poruka za kraj razgovora?
- Za kraj bih spojio početak i kraj jedne kitice pjesme Ring Out, Wild Bells velikog engleskog pjesnika Alfreda Lorda Tennysona kojom zagovara odbacivanje svega lošeg i priziva bolje sutra. To su ujedno i riječi koje kratko i jasno govore što Hrvatskoj treba želi li se izvući iz višedesetljetnog propadanja:
Ring out the old,
Ring in the new,
Ring out the false,
Ring in the true!
 

Davor Dijanović, HKV, 26. XI. 2019., https://www.hkv.hr/razgovori/33061-razgovor-s-dr-sc-hrvojem-pendeom-narod-ce-odluciti-o-svojoj-buducnosti.html

Perković, Mustač i Prates su samo tri karike u jednom podužem lancu

 
 
Razgovor s dr. Tomislavom Đurasovićem, bivšim hrvatskim političkim emigrantom i publicistom… Ako bi tko mogao govoriti i svjedočiti o radu zloglasne Udbe, onda bi to svakako mogao dr. Tomislav Đurasović, koji od 1972. živi u SR Njemačkoj, prvo kao politički emigrant, a zatim kao njemački državljanin. Često je bio i osobno ugrožen i teroriziram od jugoslavenske Udbe. O ubojstvima i otmicama prognanih Hrvata svojedobno je objavio i knjigu. Kaže da piše i govori o onome što je sam prošao i što se događalo u bivšoj Jugoslaviji, a to, poglavito i na Zapadu, malo kome odgovara. Stoga je relativno mnogo puta navukao i bijes jugoslavenske tajne policije, ali i ne samo njih. O onome što mu se događa vodi dnevnik. I to desetljećima.
https://www.braniteljski-portal.com/wp-content/uploads/2019/11/10.-T.-%C4%90urasovi%C4%87-danass.jpg
• Zbog čega ste i kada, gospodine Đurasoviću, napustili bivšu Jugoslaviju i zašto ste otišli u Njemačku, a ne u neku drugu državu?
- Pred kraj studija i kao član Predsjedništva studentskog odbora, krajem 1969. godine, uhapšen sam u mome Ravnom i sproveden u Istražni zatvor u Trebinje, iako sam stalni boravak imao prijavljen u Dubrovniku (čak uredovno prijavljen i u (Vojnom odsjeku) N.O.O. Dubrovnik). Istražni sudac bio mi je hercegovački Srbin Slavko Šarić, javni tužitelj Dubrovčanin Nikša Sindik, a Predsjednik sudskog vijeća Ćamil Memić. Moj odvjetnik Pero Znaor komentirao je to: „Zastupljenost sve ove tri nacionalnosti, kao u ovome tvom sudskom procesu, daje naslutiti kako će kazna biti vjerojatno drastična, kojom će se poslati poruka upozorenja svim drugima, odnosno, kako bi se već unaprijed kazni dala određena doza pravičnosti i jedinstvenosti. To sam evo doživio u procesu protiv prof. Alilovića“.
Dana 8. prosinca 1969. proglasiše me krivim za krivično djelo neprijateljske propagande iz čl. 118 st. 1 KZ i osudiše me na godinu dana strogog zatvora. Sud je prihvatio stanovište optužbe, da sam „pisanjem, govorom i pjesmom veličao jednu, kod naših naroda omrznutu ličnost iz prošlosti, i vršio neprijateljsku propagandu uperenu na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije“. Moji branitelji su tražili da me se oslobodi, „jer u optužbi nema nijednog dokazanog elementa za njegovo krivično gonjenje“. Tužitelj Sindik je samohvalo isticao, kako je on već odustao od nekoliko točaka optužbe, ali „činjenica je da su djela ove vrste na području u kome optuženi živi i školuje se, zabrinjavajuće porasla“. Slijedila je žalba na Vrhovni sud BiH, koji su krajem 1970. godine bili još rigorozniji i kaznu povećali na tri godine zatvora, no, kratko prije izrijeka ove presude ja sam si već „dospio“ do izbjegličkog logora Traiskirchen, nedaleko od Beča. Austrijanci su uvjete za politički azil tumačili na svoj način te su Hrvate najčešće vraćali u njima prijateljsku Jugoslaviju. Drugi su opet potražili spas kod “Legije stranaca”, dok su treći, među koje i ja spadam, i koji smo se protivili odlasku u prekooceanske zemlje, morali ponovo emigrirati u druge zemlje Zapadne Europe. Odlučio sam izbjeći u Zapadnu Njemačku, gdje sam već imao nekoliko dobrih (i utjecajnih) prijatelja.
 
• Nekad se govorilo Udba je naša sudba. Mislite da to i danas vrijedi?
- Dozvolite mi naoko malu, ali vrlo važnu ispravku: Nekad se govorilo „OZNA sve dozna“, dok je njena inačica „Udba je naša sudba“ daleko mlađeg datuma. To nisu samo promidžbeni slogani, nego im je bila i ostala glavna zadaća: Stvoriti famu o svemogućnosti i sveznanju antihrvatskog aparata predvođenog „militantnim udbašima“ i to u svim slojevima društva. Zazivajući „Udba je naša sudba“ jedni planiraju preuzimanje vlasti i moći, dok drugi pak time opravdavaju svoju slabost, nemoć i rezignaciju – jednom riječju: pokušavaju opravdati svoju nacionalno-političku učmalost odnosno nemoć. Ja im se ovom prigodom obraćam tvrdnjom Bertholda Brechta: „Glupa telad traže sami svoje mesare“!
U državi na čijem se čelu deset godina nalazio bivši suradnik Udbe, čovjek koji je tražio da se 1967. godine procesuiraju najpoznatiji hrvatski intelektualci radi njihovog potpisa na Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u državi u kojoj je dužnost Predsjednika Sabora obavljao čovjek koji je 1972. godine tražio da se zabrani rad Matice hrvatske radi navodnog šovinizma i nacionalizma, u državi u kojoj nekadašnji udbaški doušnik vršlja tri desetljeća u svim centrima vlasti i moći, a kao podpredsjednik Sabora izjavi «locirati, identificirati, uhvatiti i transferirati», sve je moguće – pa čak i to da se prihvati Udbu za kreatora naše budućnosti. Ergo: Udba nije naša sudba, nego naša sramota!
 
• Često ukazujete na zločine Udbe. Na koji je način radila ta zločinačka organizacija?
- U mojoj knjizi „Svjedok olovnih vremena“ ja točno 103 puta spominjem imenice Udba, udbaš i pridjev udbaški. No, na popisu/listi Ubojstva i otmice Hrvata-emigranata koji sam je sastavio i aktualizirao nalaze se i slijedeći podatci: ubijenih = 73, nestalih = 5, otmice = 5, preživjeli su atentate = 24, a pokušaj otmice = 2 Hrvata. Ako se ovo uzme u obzir i k tome dodaju i sve spletke koje je Udba plela oko moje malenkosti, onda to i nije baš tako često. Što se načina rada Udbe tiče ukazujem na knjigu moga prijatelja Romana Leljaka “Špiclji Udbe”, koji udbašku organizacijsku piramidu otpočima teklićima A-grupe, sa zadaćom pratiti svoje žrtve, slijede osobe B-grupe, koji su svojim zapažanjima podnosile izvješća udbašima na višem stupnju hijerarhije, tj. grupe C, a ove pak udbaškom vrhu koji su činile osobe D. Njih je Udba pridobivala na tri načina. Prvo su bili oni koji su s Udbom surađivali iz patriotskih motiva. Tih je bilo najviše. Drugi su bili suradnici iz materijalnih razloga. Za suradnju su bili nagrađivani novcem, poslom, položajima i drugim privilegijama. Treći su pak bili oni koji su bili ucijenjeni, ili: završiti ćeš u zatvoru, oduzet će ti se putovnica, ostati ćeš bez posla, iliti nešto drugo, a svega su se toga zla oslobađali – pristankom na suradnju s Udbom.
 
• Jeste li u Njemačkoj mogli biti „sigurni“ od Udbinih zločinaca?
- Odgovorno tvrdim, da su strane tajne službe u zemljama Zapadne Europe, posebice u Njemačkoj nažalost prečesto „debelo žmirile na oba oka“ kad je Udba ubijala Hrvate. Od gore spomenutog broja ubijenih Hrvata-emigranata, njih 73 u svijetu, samo je u Njemačkoj u vremenu od 1946. do 1989. godine ubijeno 42 Hrvata. U Njemačkoj je a u vremenu od 1972. do 1989. godine ubijeno 28 Hrvata, sve odreda mojih dobrih znanaca i prijatelja. I još jedan podatak: U istom vremenskom odmaku izvršila je Udba na području Savezne Republike Njemačke 17 neuspjelih atentata na Hrvate-emigrante.
 
• A, tko je, po Vama kriv za ubojstvo g. Stjepana Đurekovića?
- Trojica sukrivaca Perković, Mustač i Prates su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. No, pravda time nije niti izdaleka zadovoljena, jer to su samo tri karike u jednom podužem lancu.
 
• Nego, gospodine Đurasoviću, kako prepoznati Udbaša?
- Zasigurno ne po usporedbi s agentima-glumcima iz različitih filmova, gdje su ima znaci raspoznavanja uglavnom: odijelo i kravata, crni ogrtač, floppy-šešir i/ili sunčane naočale, odnosno, žene-agentice s izraženim zavodljivim čarima. Udbaši su kako tada tako i danas bili posebno priučeni za tehnike špijunaže i zavjereničkog ponašanja i najčešće nastupaju prerušeni. Mnogi su bili zaposleni u jugoslavenskim veleposlanstvima, konzulatima i kojekakvim komorama i udrugama, a svoju armadu regrutirali najčešće u tzv. klubovima Jugoslovena. Ja nemam upute/recepta po kome bi se „daljinskim“ prepoznalo udbaša; međutim, postoje neki čini znakovitog ponašanja po kojima se te spodobe mogu prepoznati, kao: traženje uspostave kontakata na marginama demonstracija, štrajkova, proslava, sajmova, pa čak i prigodnih događanja u privatnom životu; kontakt u okviru potpuno normalnog poznanstva može se brzo razviti čak i u „prijateljstvo“; u pojedinačnim slučajevima mogu određene nepravilnosti ipak ukazivati na to da “novostečeni prijatelj”, odnosno poslovni partner zapravo djeluju u ime jugoslavenske obavještajne službe: njega se ne može kontaktirati telefonom, iako radi kao konzularni zaposlenik, on ne želi da ga se tamo kontaktira, sastanci se uvijek zakazuju/održavaju na neutralnim lokacijama, restoranima, nudi poklone i/ili redovno preuzima račun u restoranu, udbaš, onako usput, usmjerava razgovor na teme koje su za njega zanimljive.
Zasigurno je ove i mnoge ine znakovitosti znao i „bugarski Solženjicin“, emigrant Georg Markov, koga sam imao čast upoznati u društvu mojih bugarskih prijatelja; no, to mu nažalost nije život spasilo. Obavještajci su uvijek spremni na „nova iznenađenja“. Tako je bugarski obavještajac Kalugin u rujnu 1978. godine na jednoj autobusnoj postaji u Londonu „nehotice dodirnuo“ Markova otrovnim kišobranom, „spontano“ se ispričao i odjurio taksim. Tri dana kasnije 49-godišnji Markov je umro. Ubojicu Kalugina bugarska vlada za velike “zasluge” nagradila je medaljom i pištoljem Browning – zar to ne asocira na neke „zaslužne“ udbaše-ubojice kojima su Tito, Dolanc, Herljević & Co. dodjeljivali ne samo medalje, satove, nego i ville na hrvatskom Jadranu. Zaključno: Svako ljudsko biće posjeduje sposobnost podizanja subjektivnog osjećaja sigurnosti; ergo: Cautus esto est mater salutem (hrv. Oprez je majka sigurnosti!).
 
• Jesu li i Vama prijetili? Zbog čega?
- Nisu samo prijetili, nego su pokušali više puta, da se poslužim njihovim rječnikom, i likvidirati. Navesti ću samo dva slučaja: 5. svibnja 1971. godine u jednom bečkom restoranu pokušali su dvojica udbaša putem ubacivanja psihoaktivnog sredstva u moje piće oteti Božu Hrkača i moju malenkost, a o čemu pišem opširno u mojoj knjizi. Spasili su me Božja providnost, oprez, borilačka vještina i Čeh-emigrant koji nas izvodi sporednim izlazom, te nas autom vozi u izbjeglički logor Traiskirchen udaljavajući nas od utjecajne domene pristranih austrijskih žandara.
I, drugi put, u Njemačkoj, i to drugi način i druga metoda, ali cilj i svrha su isti: 1. lipnja 1975. godine, na putu u redakciju „Hrvatske države“, implodirala mi je prednja desna guma na automobilu pa sam završio pod cestom. Samo zahvaljujući prisebnosti i brzoj reakciji drugih vozača nije došlo do težih posljedica. Dok su me pokušavali izvući kroz razbijeni prozor Ford-Taunusa, ja sam gromoglasno dozivao, da mi spase dijete, koje se uopće nije moglo ni vidjeti. Moja sedmomjesečna Ana, skoro neozlijeđena, ležala je među sjedalima poklopljena tzv. Mojsijevom korpom, u kojoj sam je tada nosio. Kasnije mi pojasniše da su nepoznati (sic!) atentatori za ovaj atentat rabili neku vrst kiseline, koja je do tada bila poznata samo u SAD-u, a kemičar-stručnjak se trudio pojasniti nam razarajući učinak te kiseline kad dođe u dodir s određenim plinovima. Razgovor nastavljamo u sobi 356 Policijske uprave München, kojom prigodom viši inspektor Frank onako uzgred primjećuje, kako mu je poznato da sam vrlo aktivan u hrvatskoj emigraciji, te da u zadnje vrijeme uz
određenu zabrinutost oni prate konflikte između starije i mlađe generacije među Hrvatima. Prekinuo sam ga: „Okanite se ćorava posla, kad Vi najbolje znate tko su i odakle atentatori dolaze“… Sad opet on nadglasava mene: „Naravno da si predmjevamo tko stoji iza toga, ali dokaza nemamo i teško ćemo ih i pronaći, jer su to prekaljeni profesionalci“. „Zašto ste mi onda dali politički azil, ako me ne možete zaštititi?“, protestirao sam. Dok su druga dvojica potpuno zanijemili, Frank mi posve hladnokrvno reče: „Vi ste politički azilant, dakle, samo naš gost, a Jugoslavija i Njemačka su zemlje-prijateljice, barem bi to Vama kao intelektualcu moralo biti jasno. Nego, ako Vam je život drag i životi Vaše žene i djeteta, povucite se, dok ne bude kasno“.
 
• No, kakva su to bila „olovna vremena“ o kojima pišete? Mogu li se ponoviti?
- U predgovoru, a i na promocijama moje knjige ističem: „Dvadesetak godina života provedoh u bivšoj državi, tamnici moga naroda, dvadeset godina u tuđini, željan moga naroda, a evo, poslije 20-godišnje punoljetnosti države Hrvatske obznanjujem ovu knjigu mome narodu“. Istinabog, ja ne svjedočim samo o osobnim, iliti obiteljskim teškim, trnovitim, olovnim vremenima, nego o vremenima komunističkog mraka, o državnom nasilju i represiji, te o režimskom terorizmu nad mojim narodom u obje današnje slobodne države, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj, odnosno, i u mnogim državama svijeta, gdje su ona država i onaj režim širili svoje otrovne pipke. Mogu li se olovna vremena ponoviti, pitate. Nikad se ne zna! Moja 11. Božja zapovijed glasi: Ostanimo budni i oprezni! Mi se ne smijemo uspavati na lovorikama povijesnoga uspjeha koji je rezultirao nezavisnom i slobodnom državom, ali nam to nije garancija da se ta tegobna i zla vremena ne mogu ponoviti. Moje iskustvo iz tih olovnih vremena, kako u domovini, tako i u tuđini, me poduči: Extra Croatiam non est vita; iliti: Izvan Hrvatske nema nam života!
 
• Kako se slažu Hrvati u Njemačkoj?
- Hrvata je danas u Njemačkoj skoro pola milijuna, a okupljeni smo većinom oko lokalnih katoličkih župa i hrvatskih diplomatskih predstavništava, oko sportskih, kulturnih i inih udruga i djelujemo svatko koliko i kako može uvijek brižljivo prateći događanja i gibanja u Hrvatskoj i BiH. Bavarska metropola gdje živim preko četiri i pol desetljeća, danas je 5. hrvatski grad po veličini i Hrvati organizirano djeluju u 30-tak različitih udruga i društava. Osoba, seriozni diplomat, i moj dobri prijatelj, a koji je Hrvate uspješno koordinirao i držao nas na okupu na prostorima cijele Njemačke, odnedavno je pozvan, da kao Ministar vanjskih poslova brani interese Hrvatske u cijelom svijetu.
 
• Zašto se ljudi koji poput Vas žive izvan Domovine ne vraćaju u Hrvatsku?
- Osobno sam cijelo život proveo na braniku Hrvatske. Početkom 90.-tih (pre-) često sam nastupao u raz(do-)govorima s nositeljima vlasti u Hrvatskoj, posebice sa prvim hrvatskim predsjednikom dr. F. Tuđman, ministrom G. Šušak, gospođom Ljilja Vokić, prof. Zvonimir Šeparović (tek da spomenem samo njih četvero, a ne zaboravljajući ni mnoge druge) o društvenim barijerama koje su sprečavale i onemogućavale brojniji povratak Hrvata u domovinu. Neku dublju analizu završavam ovdje, ali odgovorno tvrdim: Da se u vremenu od 1994. do 1999. u Hrvatsku vratilo barem 60 tisuća izvandomovinskih Hrvata, što je bilo izvedivo i moguće, ne bi se zasigurno dogodio niti povratak Pete kolone, niti bi ovaj najnoviji masovni eksodus dogodio i ponajprije ne bi se danas govorilo o dva izgubljena desetljeća u razvoju hrvatskog društva.
 
• Mislite li da se u Njemačkoj, pa i drugdje u svijetu, dovoljno zna o Hrvatskoj, a poglavito o Domovinskome ratu?
- Dovoljno?, zasigurno NE. Najbolji indikator je kad nam se 18. studenoga na „Mimohodu za Vukovar“ u Münchenu pridruže Nijemci i započnu svoja sjećanja na Vukovar kao najveću žrtvu u „ratu na Balkanu“. Primjetljiva je i njihova zahvalnost kad ih poučite da je to rat u kome su Hrvati branili svoju zemlju i svoj živalj i to na prostorima i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a od „do zuba naoružanog“ agresora i četvrte vojne sile u Europi, armade koja je unaprijed naoružala i svoje trabante, a sve pod plaštem velikosrpskih megalomanskih htijenja. Naglašavamo kako su Hrvati, koji su Europu i kršćanstvo toliko zadužili, odjednom bili prepušteni sami sebi, te unatoč tome branili i obranili svoje zemlje, oslobodili ih i ostali svoji na svome. Slijede zahvale i čestitke. Ali, to je samo neznatni obol – kapljica vode u more. Pitanje se nameće gdje su i što rade oni čija je to zadaća i koje hrvatski porezni obveznik skupo plaća. Nositelji vlasti i moći u Hrvatskoj već dva desetljeća odašilju u svijet diplomate, a mnogi od njih se ne susprežu svoje protuhrvatsku rabotu javno širiti po svijetu.
Tko su oni? „Po njihovim plodovima prepoznat ćete ih“ (Matej 7,16).

 

• Pratite li kampanju za izbor predsjednika Republike?
- Naravno da pratim i to s ushićenjem i izvjesnom bojažljivosti. Osobna mi ushićenost i nada zrače u pravcu dr. Škore, a bojažljivost proističe iz osobnog iskustva s HDZ-om, čijem sam ogranku u Münchenu dugo vrijeme predsjedavao i koju sam napustio kad je Ivo Sanader preuzeo kormilo. Moje mišljenje o gospođi Grabar-Kitarović koje sam objavio u „Hrvatskom listu“ 8.08.2007. godine (poveznica: http://spasimohrvatsku.hr/2018/02/22/435/) nije se do dandanas ni za jotu promijenilo, iako sam ju kod posljednjih izbora podržao. Mogući scenarij: Brojni su „Kruščevići“ koji još vuku konce u biračkom inženjeringu HDZ-a. Oni će zasigurno što legalno, što ilegalno (ali „zna se“ uvijek učinkovito!) poraditi kako bi se gg. Milanović i Grabar-Kitarović dočepali finala. Od toga časa „ćaća“ preuzima marionetske konce i u znak zahvalnosti budućem koalicijskom partneru, dovodi „beskarakternog“ na pijedestal.
 
• Zbog čega se Hrvatima neprestano prebacuje krivnja za NDH, a Njemačkoj daleko manje za fašizam?
- Po ovom sugestivnom pitanju moje mišljenje je potpuno oprečno. Ako je krivnja boriti se protiv zatirača svega hrvatskoga i za ostvarenje tisućljetnog sna tj. uspostave i ustrojstva NDH, onda bih se i ja prvi svrstao među krivce. Naš blagopokojni Blaženik, to je znatno ljepše sročio kad je rekao: „Ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“. A, što se Njemačke tiče, samo prividno se stiče dojam kako je izblijedila, nestala, prozivka poradi nacizma (= nacionalsocijalizma), no kad „dođe voda do grla“ kao u Grčkoj (EU-dugovanja), iliti u Poljskoj (ratne reparacije), da druge zemlje ne spominjem, brzo osvane na prvim stranicama domaćih tiskovina Anđela Merkel sa tipičnim Adolfovim brčićima.
 
• Vjerujete li u današnju Hrvatsku?
- Ja sam rođen, odrastao, a, evo polako i ostarih s vjerom u Boga i vječitu nam Hrvatsku! Uostalom, nije ova naša država, koju smo krvlju i žrtvama hrvatskih pregalaca oslobodili i uspostavili, nije ona kriva, da u njoj danas moć i vlast imaju većinom protuhrvatski orijentirani pojedinci, nego su krivci dio pučana koji obitavaju u Hrvatskoj, a koji tim ljudima omogućavaju takvu rabotu. Krivicu snosimo i mi nacionalno svjesni birači da ih u dvadeset godina nismo uspjeli „dovesti k pameti“. „20% je onih koji hrvatsku državu ne žele“, ustvrdi naš Prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. Ali kada to on reče, gospodo!? Pa, prije skoro će tri desetljeća. Samo par godina kasnije uzurpatori à la Račan, Mesić, Josipović, Sanader, Plenković i dr. „upališe zeleno svijetlo“ petokolonašima svih vrsta i boja i enormno uvećaše svoje jato. Ta bratija zabraviše vrata hrvatskom izvandomovinstvu, a 320.000 hrvatskih beznadnika otposlaše u inozemstvo i to bez povratne karte. Koliko odgovara onih „20 %“ današnjem činjeničnom stanju – dajem na razmišljanje.
 
• Na čemu trenutačno radite, kakvi su Vam planovi?
- Moja radna agenda je prilično podugačka, a ideje i planovi toliko zahtjevni da bih morao poživjeti životni vijek moga pradjeda Lovre, tj. 115 godina, kako bih to odradio. Do nazad četiri godine honorarno sam predavao na jednoj visokoškolskoj ustanovi, a onda su se počela rađati unučad. Radost poradi povećanja obitelji znatno mi je pomutila hrvatska birokracija, odbijajući upisati moju unuku u Knjigu hrvatskih građana sa slovom Đ, kako se moje ime i piše, nego li sa „Dj“ kako je uvedeno u njemačkim i danskim knjigama i u čijim alfabetima nema slova Đ. Podastrti dokazi i hrvatski dokumenti mene i moje djece koji smo uvedeni slovom „Đ“ u Hrvatskoj i BiH, smatraju ti birokrati manje uvjerljivim, „jer je to urađeno u eri Tuđman-Šušak, a mi danas radimo po propisima Europske Unije“. Još uvijek sam aktivan član u 5 hrvatskih udruga. Član sam Organizacijskog odbora HIK i redovito referiram na kongresima i konferenciji – zadnji put 21. veljači tekuće godine u Zagrebu. Članke i kritičke uratke objavljujem s vremena na vrijeme u hrvatskim i njemačkim javnim medijima, iako znatno manje nego li prije. Kad sam kod objavljenih članaka dozvolite mi jedan izlet u blisku prošlost. a) Poslije objave moga uratka „Dosta je okretanja i drugog obraza i uzvraćanja kruhom“ (neki su mediji/portali, bez da su me konsultirali, naslovili s „Papa Franjo nas je izdao!“), a u kojem sam kritizirao:
1. Rottenburško-Stuttgartsku biskupiju zbog zabrane nama Hrvatima (u prosincu 2017.) svih pobožnosti za generala Praljka; 2. Biskupiju Korušku što nam bezobzirno cenzurira (u travnju 2018.) komemoraciju ubijenih Hrvata na Bleiburgu i 3. Papu Franju koji se poigrava s osjećajima hrvatskih katolika čekajući već godinama na zeleno svijetlo od Srpske pravoslavne crkve, da bi se „pozabavio slučajem Stepinac“.
b) Prošle jeseni kad se počela predizborna kampanja kod nas u Bavarskoj za parlamentarne izbore, na koje se javno i kritički osvrnuo Predsjednik
katoličke konferencije Njemačke, münchenski nadbiskup i kardinal Marx i ustvrdio kako će vodeća bavarska stranka CSU kod dolazećih izbora izgubiti 3% glasova, a sve poradi njihove rigorozne i odbojne politike spram izbjeglicama.
Iritiran takvom izjavom uputio sam mu poduže pismo preko njegova ureda, gdje ga kao zabrinuti vjernik pitam: „Zašto Vas, Ekselencijo, toliko brine i muči mogući gubitak od 3%-glasača u jednoj političkoj stranci, umjesto da nama kršćanima u Njemačkoj, a zajedno s Predsjednikom vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj, Bedford-Strohm, pojasnite zašto je samo u prošloj, 2017. godini 660.000 kršćana okrenulo leđa majki Crkvi (točnije: Katoličku crkvu napustilo je 290.000 vjernika, dok je 370.000 napustilo Evangeličku crkvu), te da nas uputite, uzoriti Nadbiskupe, što nam je činiti“. Uz ovu prigodu prikladno sam citirao Bibliju: „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne vidiš“ (Matej 7,3).
Poslije toga zamoliše me da ovo pismo javno ne objavljujem dok ne dobijem odgovor. I odgovor pristiže znatno kasnije, ali zasigurno u najnezgodnijem času. Sve sam pripremio i uglavio termin za prikazivanje filma R. Leljaka: „Mit o Jasenovcu“ 8. ožujka 2019. u München-u (a uz moguće i prikaz u Stuttgartu i u Frankfurtu!?). Sve je bilo dogovoreno i uglavljeno kad mi se početkom veljače obratio iz hrvatske Delegature u Frankfurtu vlč. Ivica Komadina, s elektroničkom poštom: Poštovani gosp. dr. Tomislave Djurasoviću, u svezi s Vašim mailom i upitom od prošlog petka, moramo Vam na žalost odgovoriti da njemačke biskupije više ne dozvoljavaju da se u prostorijama naših misija/zajednica održavaju aktivnosti koje nisu pastoralne naravi, niti se iste smije najavljivati s oltara. Naše misije/zajednice su ustanove njemačke Crkve i djeluju unutar pojedinih njemačkih biskupija, a prema odredbama kanonskog prava dužni smo na poslušnost nadležnom mjesnom njemačkom biskupu…
Dva druga „projekta“ na kojima intenzivno radim u zadnje vrijeme su:
1. Utemeljenje jednoga odbora, jedne grupe ljudi, koja će voditi skrb kod održavanja grobova (i ne samo ubijenih!) Hrvata u München-u, i 2. Ispoštovati od odgovornih institucija u Njemačkoj, posebice njemačkog Bundestag-a (=Savezni parlament) da se javno ispričaju hrvatskom narodu za 42 ubijena Hrvata-emigranta na području SR Njemačke.
Onim Hrvatima, koji mi uskraćuju neke potrebite podatke, a pod izlikom: „to je preveliki zalogaj za pojedinca, pa makar to bio i jedan Đurasović“ ovim putem poručujem: Nijemci su preko 100 godina vodili stručne raspre o ulozi Njemačke u genocidu nad Armencima 1915. godine, pa kad su im
povjesničari spočitali, kako je njemačka suodgovornost veća nego što se do sada pretpostavljalo, zastupnici njemačkog Bundestaga su 2. lipnja 2016. većinom glasova usvojili rezoluciju kojom se priznaje turski genocid nad armenskim stanovništvom 1915. godine. Naziv te rezolucije je „Sjećanje na genocid nad Armencima i drugim kršćanskim manjinama u Osmanlijskom carstvu prije 101 godine“.
 

Mladen Pavković, http://bezcenzure.hr/vlad/veliki-razgovor-mladena-pavkovica-s-dr-tomislavom-djurasovicem-bivsim-hrvatskim-politickim-emigrantom-i-publicistom/

Tajna služba je raspuštena. I po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana

 
 
Razgovor s voditeljem arhiva tajne policije DDR-a Rolandom Jahnom, ravnateljem arhiva istočnonjemačke obavještajne službe Stasi. ''Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju'', smatra Roland Jahn, trenutačni ravnatelj Državnih arhiva u Berlinu u kojima su pohranjeni podaci od preko 6.5 milijuna ljudi špijuniranih od strane obavještajne agencije bivše Njemačke Demokratske Republike (DDR; Istočne Njemačke) popularno poznate kao STASI (kratica za Staatssicherheit).Riječ je o tzv. „Gauck-Behörde“ ili „Gauckovom uredu“, nazvanom po bivšem njemačkom predsjedniku Joachimu Gaucku koji je godinama vodio taj ured. Bivši disident, veliki zagovaratelj slobode govora i medija zbog čega je prognan iz Istočne Njemačke, novinar koji je krijumčario kamere sa suprotne strane Berlinskog zida kako bi snimao društvena događanja i prosvjede – mnogo toga se može reći o Jahnu koji je zbog svoje borbe za demokraciju do ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine ostao meta STASI-jevih špijuna. No, budući da ''povijest ima uvijek i veliki utjecaj na sadašnjost'', i povijest je ta koja mijenja značenja kroz vrijeme, danas se upravo on smatra ''odvjetnikom za sve žrtve'' totalitarnog režima koje zahvaljujući arhivu mogu saznati istinu o svojoj prošlosti. Jahn je posjetio Zagreb kako bi sudjelovao u panel raspravi ''Spomenici: Oruđe mira ili oružja rata'', zaklade Friedrich Ebert (bliska SPD-u), te smo tom prilikom razgovarali.
https://www.bstu.de/assets/bstu/de/_processed_/3/c/csm_bstu_jahn-roland-1_f89430163e.jpg
Možete li nam opisati što se nalazi u arhivima STASI-ja? Kako to izgleda?
- Imamo ostavštinu tajne policije DDR-a, 111 km papirnatih dokumenata i uz to imamo još mnogo tisuća fotografija, audio snimke i filmove. Ova ostavština daje nam uvid u to kako je diktatura DDR-a funkcionirala, kako je djelovala tajna policija kao instrument vladajuće stranke (Staatspartei), kako bi držala građane pod kontrolom i na koji se način borila protiv opozicije. Uvid u spise je omogućen kako bi ljudi, o kojima su skupljane informacije, ljudi koji su bili pod povećalom tajne policije saznali zašto su neki od njih ostali bez prava na obrazovanje; nisu mogli raditi u svojoj profesiji; ili su završili u zatvoru. Sve to može se pronaći u tim spisima, a posebno informacija tko je za to bio odgovoran.
"Bavljenje prošlošću nas može senzibilizirati kako bismo mogli bolje stvarati sadašnjost. Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju"
 
Smatrate li da ima neke simbolike u tome što ste upravo Vi izabrani da budete direktor tih arhiva budući da ste bili i protjerani iz Istočne Njemačke i bili meta špijuna kao državni neprijatelj?
- Da. Sama funkcija saveznog povjerenika za Arhiv tajne policije STASI je ured koji je institucionalno vezan uz parlament. Njemački parlament (Bundestag) bira izravno svog povjerenika za Arhiv, stoga je to i politička funkcija i sam izbor temelji se na osnovu biografije kandidata. Oboje mojih prethodnika - Joachim Gauck (koji je poslije postao predsjednik Savezne Republike Njemačke) i Marianne Birthler - ostali su na funkciji 10 godina i oboje su bili članovi građanskog pokreta i borci za ljudska prava u DDR- u. Oni su sudjelovali u mirnoj revoluciji.
Služba je ograničena na 10 godina. I moj izbor na ovu funkciju dogodio se temeljem moje biografije, posebice jer sam bio i u zatvoru, bio sam izložen represiji tajne policije, a nije nevažno ni to da sam poslije radio kao novinar te snimio brojne filmove na tu temu. Izvještavao sam na televiziji o slučajevima nepravde počinjene brojnim žrtvama i to je sigurno utjecalo i išlo u prilog tome da me postave na ovu funkciju.
 
Upravo zato što imate bogatu biografiju, u jednom periodu, kad ste bili deportirani u Zapadnu Njemačku, opisali ste to razdoblje jako teškim. Jeste li u nekom trenutku osjećali nesigurnost za Vaš vlastiti život u Zapadnoj Njemačkoj, kao i u Istočnoj Njemačkoj?
- Osjećao sam se sigurnije u Zapadnoj Njemačkoj, ali sam znao da je tajna policija STASI-ja aktivna i na zapadu. Tisuće špijuna bilo je aktivno, pogotovo u zapadnom Berlinu. Tajna policija je imala slobodan pristup i za njih nije bilo kontrole na granicama. To znači da su se mogli slobodno kretati po zapadnom Berlinu. I to sam osjetio. A to se potvrdilo i poslije u dosjeu o meni, u kojima se nalazi skica mog stana i put do škole kojim je prolazila moja tada osmogodišnja kćer u zapadnom Berlinu. U mom dosjeu ima i puno izvješća prisluškivanja, napisanih od strane špijuna koji su bili aktivni u zapadnom Berlinu.
''Tajna policija je imala slobodan pristup i za njih nije bilo kontrole na granicama. To znači da su se mogli slobodno kretati po zapadnom Berlinu''
 
Kada ste se zaposlili u arhivima, s Vama su radili i neki bivši službenici STASI-ja. Vi ste im odlučili dati otkaz, zašto?
- Nisam ih otpustio, nego sam ih premjestio u druge institucije federalne vlasti. Jer je iz moje perspektive to omalovažavanje žrtava, ako u instituciji koja upravlja arhivom, i koja je odgovorna za prevladavanje načinjene nepravde, rade bivši zaposlenici STASI-ja. Meni je bilo važno riješiti taj konflikt između počinitelja i žrtava i pobrinuti se da žrtve totalitarnog režima ne dođu u instituciju u kojoj rade bivši zaposlenici STASI-ja. Stoga su oni prebačeni na radna mjesta u drugim institucijama federalne vlasti u kojima nemaju doticaja s arhivom STASI-ja.
Smatram se odvjetnikom tih žrtava.I stoga sam povukao taj potez. Našao sam rješenje, koje je s jedne strane poštovalo ljudsko dostojanstvo, a istovremeno je provedeno po pravnim standardima.
 
Postoje li još danas političke posljedice špijuniranja u Istočnoj Njemačkoj u tom periodu?
- Postoje političke posljedice. Jer još uvijek arhiv radi na transparentnosti kad je riječ o počinjenim nepravdama, ali i o odgovornima za počinjene nepravde. Djelatnike javne uprave, kao i djelatnike tajnih službi, koji trebaju preuzeti više funkcije u javnim službama, u vlasti, u parlamentu, provjerava se tako da se analizira njihova prošlost. Ako postoji neka sumnja, onda se vodi rasprava o tome mogu li preuzeti funkciju ili ne. Tako se s vremena na vrijeme dogodi da se otkrije neki bivši zaposlenik tajne policije STASI, te on ne smije preuzeti javnu funkciju.
''Odlučujuće je da je raspuštena tajna služba. I po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana''
 
Što se tiče društva, kakav je osjećaj danas prema naslijeđu iz tog perioda? Što jedan moderni Nijemac misli o tome?
- Mišljenja su jako različita. Imamo ujedinjenu Njemačku s različitim životnim iskustvima, na zapadu i istoku. I naravno postoje različite biografije, s različitim odnosom spram prošlosti. Stoga ljudi i dan danas imaju različita mišljenja o tome. Ali mogu reći da njemačka politika, na primjer njemački parlament, posebnu važnost pridaje suočavanju s prošlošću. Jer se radi o tome da trebamo učiti iz povijesti. Stoga se ulaže puno novaca u obrazovanje. Na primjer, naš ured svake godine ima na raspolaganju preko 100 milijuna eura za obavljanje ovog posla.
I ja osobno zastupam stajalište da nas bavljenje prošlošću može senzibilizirati kako bismo mogli bolje stvarati sadašnjost. Što bolje shvatimo diktaturu, moći ćemo bolje stvarati demokraciju. Radi se o općim pitanjima, radi se o vrijednostima našeg društva, o osnovnim demokratskim načelima, koja u diktaturi nisu postojala. Stoga je važno da osvijestimo da su demokratska načela ona za koja se trebamo svaki dan zalagati. I na tom polju djeluju mnogi. Naš arhiv djeluje na tom području, ali se brine i za povijesna mjesta, koje smo u Njemačkoj sačuvali, kako bismo pokazali nepravdu, ali i kako bismo pokazali da su ljudi uspjeli nadjačati diktaturu. Baš je nedavno Njemačka svečano obilježila tridesetu obljetnicu pada Berlinskog zida, tridesetu obljetnicu kraja podijeljene Njemačke. U tom kontekstu prisjetili smo se brojnih žrtava, ali sjetili smo se i revolucije, koja se dogodila. Njemačka je u okviru tog događaja pokazala kako se svjesno i odgovorno nosi s događajima iz prošlosti.
 
Danas svjedočimo rastu osjećaja mržnje prema nekim drugim manjinama, raste euroskepticizam, populizam... Smatrate li da povijesno sjećanje može imati negativne posljedice i ulogu?
- Povijest ima uvijek i veliki utjecaj na sadašnjost. Bilo bi prebanalno povući izravnu crtu. Postoji niz razloga koji vode tome da u današnjim društvima, posebice u Istočnoj Europi, dolazi do ugrožavanja demokratske kulture. Stoga je tim važnije da razmislimo što se može dogoditi u društvu kada izostanu osnovna demokratska načela. Društvo se može brzo okrenuti prema diktaturi koja provodi represiju and cijelim narodom. Važno je razvijati demokraciju i s respektom raditi na njoj.
 
Kako komentirate visoku popularnost radikalno desne stranke Alternativa na Njemačku (AfD) u Istočnoj Njemačkoj? Ima li to ikakve veze s političkom ostavštinom Istočne Njemačke?
Na ovo pitanje ne postoje jednostavni i brzi odgovori. Postoji cijeli niz razloga koji igraju važnu ulogu, no navesti ih sve ukratko, svakako bi probilo okvir našeg intervjua.
''Ova ostavština daje nam uvid u to kako je diktatura DDR-a funkcionirala, kako je djelovala tajna policija kao instrument državne stranke (Staatspartei), kako bi držala građane pod kontrolom''
 
Vaša agencija pomaže drugim državama koje imaju problema s represivnim režimima. Kako to radite?
- Imamo mrežu istočnoeuropskih institucija s Poljskom, Češkom, Slovačkom, Mađarskom, Bugarskom, Rumunjskom. U toj mreži nalaze se arhivi tajnih policija iz Istočne Europe. U svim tim zemljama bila je aktivna tajna policija. Nažalost se u toj mreži za sada od zemalja s prostora bivše Jugoslavije nalazi samo Slovenija, i to u ulozi promatrača, kao i Albanija. No i ove zemlje teže postati članicama naše mreže. Mi im prenosimo naša iskustva s dokumentacijom, ali i u ophođenju prema žrtvama, prema kojima je počinjena nepravda. Istovremeno imamo brojne međunarodne goste, koji nas posjećuju, na našem povijesnom mjestu, u bivšoj centralnoj zgradi tajne policije. Dolaze gosti iz 40- ak država, iz svih dijelova svijeta, iz Azije, Južne Koreje, Tajvana, iz Afrike, na primjer iz Etiopije ili arapskih zemalja, kao što je Tunis. Mnogobrojni gosti se informiraju o našem radu.
 
Za agente STASI-ja su govorili da su bili najprofesionalniji. Smatrate li da je danas stupanj špijuniranja prešao na novu razinu zahvaljujući tehnološkom napretku? Primjerice, upoznati smo s nedavnim slučajevima da su velike tehnološke kompanije prikupljale podatke i ulazile u privatnost korisnika.
- Novi tehnološki napredak, današnje tehnološke mogućnosti jako su pogodne za tajne službe i za prikupljanje informacija. Ali želim biti jasan, načelna razlika je u samoj instituciji. Velika je razlika između obavještajne agencije i tajne službe jedne diktature. Važnije je postaviti pitanje, na koji je način društvo ustrojeno, na koji se način može osigurati kontrola rada institucija, posebice tajnih službi.
 
Je li ikada razriješen problem špijuniranja u Istočnoj Njemačkoj?
- Odlučujuće je da je raspuštena tajna služba. I po tome se razlikujemo od brojnih zemalja s Balkana. U Njemačkoj je završio posao tajne policije. Zato imamo svu dokumentaciju. I svi djelatnici tajne policije STASI spriječeni su od preuzimana službe u javnoj upravi. I obavještajne agencije koje danas postoje nemaju nikakve veze s tajnom policijom DDR diktature.
 

Karla Juničić, https://euractiv.jutarnji.hr/PiD/intervju-s-voditeljem-arhiva-tajne-policije-ddr-a-tajna-sluzba-je-raspustena-i-po-tome-se-razlikujemo-od-brojnih-zemalja-s-balkana/9681172/

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Subota, 18/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1079 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević