Get Adobe Flash player

Naredba o ubijanju nije mogla proći bez Titine suglasnosti

 
 
Simo Dubajić [1923.-2009.] (71), koji je kao partizanski major poslije II. svjetskog rata izravno zapovijedao specijalnim bataljunom za masovna pogubljenja zarobljenih ustaša, domobrana i hrvatskih civila nakon Bleiburga, a 1990. organizirao srpsku pobunu u Kninu danas [1995.], kao umirovljeni pukovnik živi u Beogradu, gdje je, u svom stanu, dao intervju za „Globus“, u kojem kaže: Ne kajem se što sam ubio 30.000 Hrvata!
https://i.ytimg.com/vi/WWQ8OdT3f1I/hqdefault.jpg
Simo Dubajić, čovjek s bijelim brcima, nalik Franji Josipu i Vuku Karadžiću, na zapadnoj je strani Drine ratni zločinac, a na istoku su ga slavili kao čovjeka koji je zamislio i postavio kninske barikade, izmislio Milana Martića, Milana Babića… Sklon hvalisanju, reći će da je ustoličio čak i Slobodana Miloševića, i da bez njegove presudne potpore vožd ne bi bio to što jest danas, nego bi ostao zaboravljeni komunistički aparatčik. Tih se dana Dubajić učestalo javljao u novinama, nazivajući sebe srpskim nacionalistom. Pojavljivao se pred televizijskim kamerama na svim Slobinim mitinzima, „događanju naroda“. S Vukom Draškovićem i Vojislavom Šešeljem radio je na osnivanju svesrpske partije, kojoj je zadaća bila da vrati dinastiju Karađorđevića i stvori „Veliku Srbiju“ od Gevgelije do Zadra. Radio je na pomirenju četnika i komunista, pa je kontaktirao s ratnim zločincem popom Momčilom Đujićem, koji je „spiritus agens“ srpskog četničkog lobija u Sjedinjenim Državama.
 
Danas je posvađen sa svima i puna su mu usta otrova i žuči, koje izlijeva na Miloševića i njegovu ženu Mirjanu Marković, Vuka Draškovića i njegovu ženu Danicu, Šešelja, Dobricu Ćosića, popa Đujića, generala Kadijevića i ostale koje je nekoć veličao i kanonizirao. Naziva ih izdajicama, zločincima, komunističkim agentima, neprijateljima srpstva i bezbožnicima.
 
Simo Dubajić, umirovljen je 1950., u 27-oj godini, kao partizanski prvoborac i pukovnik JNA. Rođen je 1923. u Kistanjama. Zaboravljen je od srpskih medija, koji su ga još 1991. uzdizali do nebeskih visina, živi na prvom katu nebodera u Novom Beogradu, preko […] novoga „buvljaka“, sa trećom ženom Stanom, rodom iz Bukovičke […] koja mu je rodila sedmero djece. Iz prvog braka, s Hrvaticom, i iz drugoga, s Talijankom, ima po troje djece, dakle ukupno trinaestoro. Njihova su imena: Živana, Zmijštak, Zrmanja, Jangce, Spiridona, Simeona, Simo, Radojka, Dušanka, Stana, Seja, Marija i Špiro.
 
Kao osoba zaljubljena u publicitet, danas se osjeća poput odbačenog papirnatog rupčića. Piše pentalogiju pod naslovom „Život, greh, kajanje“, ali ne može naći izdavača, pa zato u nastavcima objavljuje svoja sjećanja u petparačkome listiću „Balkan ekspres“. Iz medijskog mraka Simu Dubajića (72), potkraj prošle [1994.] godine, na trenutak je izvukla prosrpski nastrojena neovisna televizijska postaja „Studio B“, koja je pustila film iz produkcije BBC-a, snimljen još 1990., pod naslovom „Britanska izdaja“. Ključni sugovornik bio je Dubajić, koji je, bez krzmanja, ledena glasa, kao da govori o broju gledatelja na nekoj utakmici, posvjedočio kako je, potkraj svibnja i početkom lipnja 1945. zapovijedao bataljunom što je u Kočevskome Rogu u Sloveniji pobio trideset tisuća Hrvata.
 
Simo Dubajić posve se predao vjeri, aktivan je u crkvenome odboru, nosi velik drveni križ na prsima i sebe naziva grešnikom i pokajnikom. U primaćoj sobi oskudno namještenoga dvoipolsobnog stan, u kojoj se odjeća suši na radijatorima, ikona je svetog Đorđa koji ubija zmaja, a ispod nje kandilo koje stalno gori. Da bi potvrdio svoju odanost pravoslavlju, Dubajić se često križa, a goste pozdravlja sa: „Mir Božji!“ i „Bog ti dao!“. Stalne su mu poštapalice: „Bože sačuvaj!“, „Bogu hvala!“ i „Sačuvaj Bože i majka Božja!“
 
• Kajete li se zbog tih trideset tisuća smaknutih ljudi?
- Bože sačuvaj! Za 30 tisuća ustaša koje sam pokopao na Kočevskom Rogu, nema kajanja. Jedino mi je žao ako je među njima bilo četnika! Žalim i to što tamo nije bilo sto tisuća ustaša!
 
• Zar vjerujete kako su među tolikim poubijanim Hrvatima baš svi odreda bili ustaše?
- Ja sam doveo 30 tisuća ustaša na Kočevski Rog, o tome postoji čak i dokument na engleskom. Tito je donio odluku da oni nestanu, a ja sam samo izvršio zadatak!
 
• Zbog čega se onda kajete, ako ne zbog ubojstva?
- Pitanje kajanja moralna je stvar duše i srca. Valja se kajati samo za grijehe protiv Isusa Krista. Stoga se pitam: ima li ikakve mogućnosti da mi Isus sudi zato što sam bio zapovjednik bataljuna za likvidaciju, kad je Bog odredio da to budem upravo ja! Njegova je želja bila da ja budem taj koji će se osvetiti ustašama za onolika zla što su ih učinili nama Srbima! Znam da osveta nije po Kristovim načelima, ali po Jahvinim – jest. Mojsijeve su knjige mahom o klanjima i ubijanjima. U njima je osveta proklamirana kao glavni aksiom postojanja. Ruka za ruku, oko za oko, noga za nogu, krv za krv. Nisam to ja izmislio, to je Jahvino, a mi smo prihvatili Stari zavjet. Naši srpski sveci, Nemanja i Lazar, bili su pravi kršćani, a oni su i ratovali i ubijali.
 
• Ali među tih trideset tisuća bilo je žena i djece…
- Koliko ja znam, djece i žena nije bilo. Ranije, prije Kočevskoga Roga, kad smo od Engleza preuzimali hrvatske, dakle ustaške i domobranske zarobljenike, i zatim ih konvojima slali u Jugoslaviju, primali smo samo vojnike. Izuzetak su bile četiri žene: dvije kćerke ustaškoga doglavnika Mile Budaka, njegova žena i ona ministra Puka.
 
• Što je bilo s njima?
- Ne znam. Moje je bilo da ih samo ukrcam u vlak. Čuo sam da su ubijene.
 
• To se, zacijelo, dogodilo u Bleiburgu…
- S Bleiburgom ja nemam baš ništa. Bio sam u tenkovskoj brigadi IV. armije, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina. Sutradan nakon ulaska u Trst, povučeni smo. U Tolminu smo razoružali tri tisuće Nijemaca. Na jugoslavensko-austrijskoj granici neki se njemački potpukovnik predao sa svojom jedinicom. Predao se meni osobno. Ne znam što je poslije bilo s njima.
 
• Što ste namjeravali učiniti pošto ste povučeni iz Trsta?
- Uloviti ustaške ministre i generale, prije svih Pavelića. U Klagenfurtu su već bili slovenski partizani, na čelu s Vidom Tomšičem i Peterom Stanteom, i čitav su grad okitili slovenskim zastavama, što je ogorčilo Engleze. Već su počele likvidacije zarobljenika, ali ih je Tito zaustavio energičnim brzojavom. Najprije smo ulovili oko četiri stotine osoba s diplomatskim putovnicama, a najistaknutiji među njima bili su ministri Budak, Mesić i Mandić. Pavelić nam je pobjegao prethodnog dana.
 
• Spomenuli ste suradnju s Englezima…
- Randolph Lokhead, obavještajni oficir, bio je dodijeljen da bude veza s nama. On nam je, na temelju sporazuma Tito – general Alexander, uvelike pomogao da uhvatimo […] Pavelićeva Tjelesnoga zdruga Pečnikara. Kod njega smo našli Pavelićevu odjeću, njegova odlikovanja, zlatni pištolj i pušku koju mu je darovao Hitler s posvetom… Englezi su, držeći se striktno sporazuma, Rusima predali Čerkeze i Vlasovljeve kvislinge, a nama četnike, ustaše, domobrane, ljotićevce, belogardejce i ostale s područja Jugoslavije.
 
• Što ste činili s njima?
- Osim pojedinačnih slučajeva osvetničkih ubojstava, uputili smo ih preko Bleiburga i Welkermarkta u Jugoslaviju… Razoružavanje je trajalo dva dana…
 
• Partizani su na tom putu upadali u vagone, pljačkali i ubijali zarobljenike.
- Ne mogu reći da toga nije bilo.
 
• Kod Rosenbacha ste, koliko sam čuo, vi preuzeli transporte sa zarobljenim Hrvatima.
- Jesam. I tada sam vidio užasnih scena. Najprije su partizanski borci krenuli u veliku pljačku, neke sam čak pljuskama morao zaustavljati. Na očigled nas i Engleza dogodila se biblijska scena: tako je obavještajni oficir Ljubo Periša, kojeg smo zvali Dinko, vidio susret svoga partizana sa zarobljenim bratom ustaškim poručnikom. On je, na očigled brata, ustrijelio poručnika!
 
• U to vrijeme… ste se i s Titom [susreli] … u Ljubljani, na proslavi njegova 53. rođendana.
- Jesam. Izvijestio sam ga da sam uhvatio čitavu ustašku vladu, osim Pavelića. Tada nisam znao da je Artuković uspio pobjeći. Na raport sam išao s generalom Petrom Drapšinom, a s njim su u društvu bili Aleksandar Ranković i Andrija Hebrang.
 
• Je li vam Tito tada naredio da likvidirate 30 tisuća Hrvata u Kočevskom Rogu?
- S Titom smo dugo razgovarali, više od četiri sata, i onda sam, vrlo umoran, pošao u hotel na Šentvidu. Spavao sam duboko, kad me u ponoć probudilo kucanje. Na vratima su bili najbliži Rankovićevi suradnici: Maks Baće, Ivan Maček i Jovo Kapičić. Ne okolišajući, naredili su mi neka se pripremim i otpremim na Kočevski Rog [za] zarobljene ustaše i domobrane, te da ih tamo sve poubijam…
 
• Po čijoj zapovijedi?
- Ne mogu ništa određeno reći, ali s obzirom da je bila riječ o tolikom broju ljudi, ta naredba nije mogla proći bez Titove suglasnosti.
 
• Kako ste reagirali na to?
- Poslušao sam naredbu. Rekli su mi da za taj zadatak izaberem najbolje i najpouzdanije dobrovoljce: komuniste i skojevce. S njima je u toj akciji sudjelovao bataljun nazvan PPK - Protiv pete kolone. Potražio sam zapovjednika XI. dalmatinske brigade Ivana Guvu da on napravi izbor.
 
• Što ste vi radili?
- Ja sam vodio akciju, ali nisam bio nazočan egzekuciji. Sjedio sam ispred jedne krčme u Kočevju, primao raporte i stalno sam, u velikim količinama, u sebe ulijevao „Bakarsku vodicu“. Neprekidno sam bio pijan. Mrtav pijan. Zbog toga ne isključujem mogućnost da sam upravo ja zapovjedio da se nakon strijeljanja u jame baci eksploziv, kako se nitko ne bi izvukao živ.
 
• Kako su se ponašali oni koji su ubijali zarobljenike?
- Ljudi su se iz Kočevskog Roga vraćali ludi, potpuno pomahnitali. Jedan mi je povikao: „Mama, ja sam gladan i žedan. Pio bih i jeo!“ Njih barem desetak završilo je u ludnici još za vrijeme masakra koji je trajao pet dana. Neki nisu više mogli natrag kad su se otrijeznili. Mnogi su dobili tzv. partizansku padavicu, a velika ih je većina ostala do kraja poremećena i traumatizirana.
 
• Vi kažete da niste zapovijedali streljačkim strojem. Tko je to bio?
- Već spomenuti Ljubo Periša zvan Dinko. Njegov je kraj bio strašan. Krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih [XX. stoljeća] radio je kao pukovnik JNA u Novom Sadu. Imao je dva sina koja je jako razmazio. Stariji je uzeo njegov džip i mladenački razulareno poveo svoje društvo na vožnju gradom. Kad se vratio kući, Ljubo ga je strašno grdio i došlo je do žestoke rasprave u kojoj je sin udario oca. Periša je rekao kako njega nitko nije udario i ostao nekažnjen, a zatim je pošao u komandu, uzeo iz ladice pištolj i ubio sina čim mu je otvorio vrata. Žena je istrčala iz kupaonice, pa je i nju ubio, a mlađeg je sina ranio, pucajući na njega dok je bježao. Na kraju je i sebe ubio. O tome su pisale novine. Naravno, nije bilo rečeno da je Periša bio zapovjednik streljačkog bataljuna u Kočevskome Rogu.
 
• Tada još niste bili navršili ni dvadeset dvije godine. Što je bilo s vama nakon likvidacija u Kočevskome Rogu?
- Do 1946. bio sam načelnik Operativnog odjeljenja tenkovske armije, potom sam služio u Skoplju, a od 1948. sam u prvoj klasi vojnih akademaca ponovno u Beogradu. Na Dan Republike, 29. studenoga 1950., razvojačio sam se i otišao kući u Kistanje.
 
• Vaši znanci tvrde da ste se tijekom boravka u Beogradu družili s Titovim starijim sinom Žarkom.
- Kad se Žarko vratio iz Rusije, kao časnik Crvene armije, bez jedne ruke, Tito, koji me je zavolio nakon Ljubljane, poslao ga je k meni. Bili smo vršnjaci, i Žarko je 1923. godište, kao i ja. Znao je samo ruski, pa sam ga učio srpski i vodio po Jugoslaviji.
 
• Ali, razišli ste se, zar ne?
- Bio je sebičan. Osjetio je da je sin velikog i moćnog čovjeka, pa se time počeo koristiti. Kad sam shvatio da je komunizam propala stvar, odlučio sam poći u mirovinu. Rekao sam mu: „Daj, Žarko, sredi to sa Starim…“, a on meni: „Idi k Rankoviću“ iako je znao da od 1945. Ranković mene nije mogao živoga smisliti otkad sam pred Titom odbio njegov prijedlog da prijeđem u obavještajnu službu.
 
• Iz Kistanja ste sprovedeni u zatvor…
- Da. Tadašnji šef hrvatske obavještajne službe, Nikola Sekulić – Bunko, koji me prije rata zajedno s Bracom Macurom i Jovom Ugrčićem uvukao u komunizam, kaže: „Simo se skinuo, a s nama nije razgovarao. Otišao dolje nešto zamutiti. Daj da mi njega preventivno strpamo u zatvor.“ To „preventivno“ značilo je 33 dana samice u Splitu. Od tada je svaki komunist za mene najveći neprijatelj.
 
• Kako ste izišli?
- Čuo je Tito za moje hapšenje i naredio da me odmah puste. Najprije sam želio studirati, ali još na Vojnoj akademiji shvatio sam da mi imamo tri povijesti istodobno: povijest radničkog pokreta koju mi je predavao Veljko Kadijević, mlađi od mene, kojem sam bio zapovjednik u ratu u bukovičkoj XIV. diviziji; zatim povijest Komunističke partije Jugoslavije i povijest sovjetske boljševičke partije. Zato sam odlučio otići u Zagreb, ali na film koji me oduvijek privlačio i fascinirao. Javio sam se u Zagrebu svome školskom kolegi Jeri Belamariću, tada direktoru „Zagreb – filma“. Budući da me nije zanimao crtani nego igrani film, Jere me uputio direktoru „Jadran – filma“ Klašterki. On i partijski sekretar Vatroslav Mimica primili su me, ali uz uvjet da najprije počnem kao scenski radnik, kako bih naučio što je kamera, što reflektor, a što su kablovi.
 
• Došli ste u „Jadran – film“ kao član Komunističke partije.
- Da, ali sam kasnije izbačen na prijedlog Vatroslava Mimice jer sam se izjašnjavao protiv slobodne ljubavi.
 
• Kako je tekla vaša filmska karijera?
- Krešo Golik je pripremao igrani film i trebao je asistenta. Mene je izabrao sračunato: u ratu je bio domobran, radio je na ustaškome radiju i slučajno je ostao živ. Zatim se zbližio s Brankom Bauerom, radili smo nekoliko dokumentaraca, a onda su došli igrani filmovi. U tri sam bio asistent; najprije u „Družini sinjeg galeba“, gdje je glavnu ulogu igrao Suad Rizvanbegović, a zatim i u filmovima „Milijuni na otoku“ i „Ne okreći se, sine“. Radio sam i na nekoliko dokumentaraca s Golikom i Bauerom.
 
• Čuo sam da ste i sami snimili nekoliko dokumentaraca…
- Jesam, tri. „Čelična kajka“ o pruzi Knin – Zagreb; „Rijeka moga zavičaja“ o Krki, po scenariju Vojina Jelića, a treći je bio „Posljednja lubara“ po mojem scenariju o šumskim radnicima.
 
• Bučno ste se razišli s Bauerom…
- I on je bio domobran, to sam mu stalno govorio. Kad smo završili „Ne okreći se, sine“ u jednom intervjuu u „Vjesniku“ hvalio se kako je antologijsku scenu na kraju, kad se motor vrti bez vozača, smislio u nastupu nadahnuća. A tu sam scenu ja režirao i snimio, jer je to bio moj doživljaj u ratu, kad je moj mitraljezac pogodio Nijemca na motociklu, a ovaj je počeo kružiti. To sam samo prenio na ustaška kola. Skresao sam mu da laže, i otišao. Javio sam se Milošu Žanku, tadašnjem ministru za kulturu, svom dobrom prijatelju. Pitao me hoću li raditi na televiziji koja još nije bila osnovana. Odgovorio sam da hoću, i zajedno s Mariom Fanellijem, Antonom Martijem i Danijelom Marušićem, školovao sam se šest mjeseci u Milanu na RAI – TV. Vratili smo se i postali prvi namještenici Televizije Zagreb, koje je direktor bio moj rođak, Duško Štrbac, a generalni direktor Ivan Šibl.
 
• Što ste najprije učinili na televiziji?
- Prvu špicu TV Zagreb, koja se godinama vrtjela, one linkove na Učki… To je bila moja ideja i realizirao sam je.
 
• Godine 1968. bili ste gorljivi sljedbenik hrvatskog proljeća, Savke Dapčević i Mike Tripala.
- Računao sam da će oni srušiti Tita i komunizam. Podržao sam i Deklaraciju o hrvatskom jeziku, zato što se uz naš lijepi srpski jezik dodavalo tuđe, hrvatsko ime. Neka se njihov jezik zove hrvatski, a naš srpski! Kad je k nama došao Miloš Žanko, moj stari prijatelj iz rata, rekao sam mu: „Ti trebaš doći na Bakarićevo mjesto i onda rastjeraj svu nacionalističku bandu u Zagrebu“.
 
• Tada ste bili izvedeni pred sud u Zadru.
- Osudili su me na godinu dana uvjetno zato što sam u Kistanju rušio ploče s latiničnim natpisima i zato što sam govorio, a to i danas kažem, kako je srpski brak s Hrvatima brak s prostitutkom.
 
• Ipak ste 1990. brzojavno čestitali Franji Tuđmanu izbornu pobjedu HDZ-a.
- Tada sam rekao da se u svemu slažem s Tuđmanom i Mesićem, osim u pitanju granica. Govorio sam: „Dođe li do raspada Jugoslavije, najprije valja spašavati Bosnu i Hercegovinu da ostane cijela kakva je i bila. Onda njoj priključiti sadašnju Republiku srpsku krajinu kako bi Srbi u toj republici postali većinski narod. I tek potom raspisati referendum, pa takvu proširenu Bosnu i Hercegovinu priključiti Srbiji. Ali Milošević nas je prevario jer to nije želio. Slobodan Milošević i danas [1995.] želi Jugoslaviju, dok ja mislim kako moramo Srbiju spasiti od komunističkih ludorija i vratiti je pravoslavlju.
 
• Ali vi ste se od mitinga pred željezničkom stanicom u Kninu, 28. veljače 1989., izjašnjavali kao najveći miloševićevac. Veličali ga kao najvećeg živog Srbina.
- Tako je. Tada je Gojko Tintor prijetio kako će pobiti i mene i sve s kojima sam radio na odvajanju krajine od Hrvatske. Pripremali su mi suđenje, pa sam morao pobjeći u Beograd. Uz Miloševića sam bio sve do beogradskih demonstracija 9. ožujka 1991., iako sam posumnjao u njegovu čestitost poslije skupa na Gazimestanu, na Kosovu 1989. na njega su sumnjali srpski patrioti s Kosova koji su bili njegovi prvi jurišnici: Boško Budimirović, Kosta Bulatović, Šolević. Odmah su me upozorili: „Sloba je komunist, u njega nema Boga i sve će nas prevariti.“ I prevario nas je. Milošević je stari boljševik, Titov čovjek, on drukčije ne može misliti i raditi. Zato nisam otišao na drugi sastanak s njime 1989. Nisam se želio sastajati s čovjekom protiv kojega ću ubrzo govoriti i pisati. Samo jedan jedini put razgovarao sam s Miloševićem, i to je moja sreća.
 
• Iako mnogi srpski generali naivno tvrde kako 1989. nitko nije vjerovao u raskol Jugoslavije, u jednom razgovoru, prvi čovjek vojne kontraobavještajne službe, KOS-a, general Aleksandar Vasiljević, priznao je da ste vi, preko njega, već tada nabavljali puške i karabine kako biste naoružali Srbe u Kninu i okolici.
- To je točno. Ali točno je i to da su ljudi koje sam ja promovirao u vodeće političare u Kninu, Milan Babić i Milan Martić, bili u Vasiljevićevim rukama i sve su vrijeme radili za KOS.
 
• I Milan Babić vas je prevario?
- Milan Babić me grdno izigrao. Umjesto da krajinu proglasi kneževinom, s knezom na čelu, kojega će, po legitimnom pravu, postaviti obitelj Karađorđevića, on je proglasio republiku. Njega je u to uvukao Jovan Rašković, pa mu je onda, kad se osilio na vlasti, Babić okrenuo leđa.
 
• Niste bili u dobrim odnosima s Jovanom Raškovićem?
- Mi smo bili prijatelji iz šibenske gimnazije, iako je Rašković bio šest godina mlađi od mene. Umro je jadan i napušten. Bio je u duši dobar, ali hedonist. Staviš preda nj hrpu mesa i on će sve pojesti. Užasne ambicije tjerale su ga da se dodvori Dobrici Ćosiću; mislio je kako će preko njega lakše ući u Srpsku akademiju nauka.
 
• A sadašnji „premijer“ Boro Mikelić. Što kažete o njemu?
- Mikelić je bitanga. Milošević ga je poslao da vrati krajinu Hrvatima. Grupa njegovih momaka došla nas je hapsiti kad smo 17. kolovoza 1990. postavili barikade. On je potjerao i pohapsio svoje ljude iz Banije. I on je, kao i Milan Babić, teški račanovac. Čim se Mikelić pojavio u Beogradu, rekao sam: „S nama je gotovo!“ Pa, on je za šefa krajiškog biroa u Beogradu postavio Prijića, koji je prošao Boljkovčevu zagrebačku policijsku školu.
 
• Što je s vašim „prvoborcima“ iz tzv. kninske balvanske revolucije?
- Svi su se razišli. Jovo Opačić je danas [1995.] distributer Crvenog križa u Kninu, Dragan Bursać bavi se svim i svačim da bi preživio i prehranio djecu, Duška Medaković rastala se od muža i ne želi se više baviti politikom, Božo Kulišić, profesor veterinarskih znanosti, jedan od najvećih europskih stručnjaka za pastrvu, povukao se iz politike.
 
• Niste spomenuli Milana Mlinara, zbog čijeg je, navodnog, ranjavanja bila podignuta velika medijska halabuka.
- Njega je doveo Jovan Rašković, a on ga je poslije prevario za novac i pobjegao u Beograd. Ništa o njemu kasnije nisam čuo. I bolje da nisam…
 
• Što ste vi, zapravo, željeli postići?
- Naša igra nije uspjela. Želio sam pomiriti srpske nacionaliste i komuniste, ali nisam uspio. Sve dok ne dođe do pomirenja, ne možemo razgovarati o velikoj srpskoj državi. Nju, bojim se, nećemo uspjeti napraviti. Jer i komunisti, a i četnici, bježe od sporazuma kao vrag od tamjana. S komunističke strane, pomirenje sprečavaju Milošević, njegova žena Mirjana i ostali, a s druge strane pop Momčilo Đujić, četnički vojvoda Špiro Lukić i šef ljotićevaca u Torontu, Boro Dragašević.
 
• Što danas mislite o Radovanu Karadžiću?
- I on je hedonist kao i Jovan Rašković. A oni koji ga okružuju – Mladić, Plavšićka, Koljević i Krajišnik, iz boljševičke su škole Dobrice Ćosića, koji se, kao i Milošević, nikad nije odrekao komunističkih ideala…
 
• Što kažete o Vuku Draškoviću i Šešelju?
- Iznevjerili su našu monarhističku ideju. Nemam više veze s njima.
 
• Kako vi vidite rasplet krize na ovim prostorija?
- Loše po nas Srbe. Idemo u restauraciju komunizma, jer su se svi nacionalistički pokreti pretopili u ljevičarske, po prijašnjim vizijama Dobrice Ćosića i društva oko „Praxisa“. U Srbiji se još slušaju diktati iz komunističkog Centralnog komiteta. Mirjana Marković diktira politiku, a njezin muž Slobodan Milošević samo je provodi.
 
• Zar ste sada izvan politike?
- Nisam ni u jednoj stranci. Jednom sam se prevario s komunistima i – nikad više!
 

Pero Zlatar, Globus, 3. 2. 1995., Zagreb, str. 46.-47., 49.

Trokutov stil života bio pomalo čudan a njegova filozofija anarhistička

 
 
Ivor Zidarić, najpoznatiji hrvatski promotor kulture, sedmog veljače ove godina predstavlja dio likovnog opusa Vladimira Dodiga Trokuta u Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu.
https://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2020/02/vladimir-trokut-leptir-500x578.jpg
• Gospodine Zidariću, Vi ste inicijator i organizator ove izložbe.
- Da, ja sam organizator i vlasnik većeg dijela umjetnina. Pored ove kolekcije izabrali smo još 6 slika iz zbirke obitelji Zlonoga te 5 slika iz obitelji Albaneže. Predgovor je napisao Nikola Albaneže, on potpisuje postav i otvara izložbu.
 
• Nekoliko riječi o izložbi.
- Sa velikom radošću i veseljem mogu najaviti otvorenje izložbe na temu umjetničkih radova mog dragog prijatelja i velikog hrvatskog umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta, na žalost preminulog. Prije 2-3 godine smo započeli pričati o ovakvoj izložbi no, nikako da se dogodi. Mnogi su prostori, galerije, muzeji bili protiv prikazivanja Trokutovog rada. Kao što svi znamo njegov je stil života bio pomalo čudan a njegova filozofija anarhistička, što mu je dosta otežavalo život i djelovanje unutar ikakvih ili u suradnji sa institucijama.
https://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2020/02/vladimir-trokut-slika.jpg
• Trokut je doista bio nesvakidašnja pojava.
- Sjećam se naših kava, druženja, izleta u Samobor, na Hreljić... bio je zaista poseban čovjek, mistik, šaman, umjetnik, kolekcionar. Za malo koga se može reći da je upravo to što je stvarao i živio. On je zaista živio boemski i u nemogućim uvjetima a ostavio je pozamašan rad iza sebe. Njegova skladišta razasuta diljem zemlje, izazivala su strahopoštovanje i čovjek nikada nije bio siguran je li to istina ili mašta. Meni je posebno drago najaviti otvorenje ove izložbe koju sam stvarao i sakupljao kroz vrijeme, te se nadam da ćemo nastaviti sa istom po cijeloj Hrvatskoj. Nadam se da će se u našoj zemlji pronaći dovoljno sluha i interesa za radovima ovog posebnog od posebnih ljudi, što do sada na žalost nije bio slučaj. Kako sam organizirao predstavljanje mojih kolekcija Ive Šebalja, Ive Friščića po gradovima Hrvatske, nadam se da ću uspjeti i sa Trokutom kao trećim među ovim samotnjacima i individualistima koje nisu omeđivale društvene norme, tržište, vjera itd.
 

Miroslav Pelikan

Zakon je očito išao na pogodovanje presuđenoj strani kao i odvjetnicima u naplati njihovih troškova

 
 
Arna Šebaljredovito je obrazovanje i Pravni fakultet završila u Zagrebu. Prvih nekoliko godina radnog vijeka radila u državnim institucijama i tvrtkama, a od 1995. do 2014. kao privatni poduzetnik. Poslijediplomske i doktorski studij polazila je na Sveučilištima u Zagrebu i Zadru. Autorica je i vlasnica programa "Agent prodaje nekretnina“. Jedna je od autorica i urednica prvog (studeni 2007.) i drugog (prosinac 2017.) izdanja stručnog priručnika "Agent prodaje nekretnina". Jedna od autorica i urednica stručnog priručnika "Procjene vrijednosti nekretnina i sve OKO toga", Novi Informator, lipanj 2018. Jedna od autorica i gl. urednica s Natašom Aralica, d. i. a. "MONOGRAFIJE MARIJAN TURKULIN", 2018. Autorica i urednica, s kolegama, stručnog priručnika "Procjene vrijednosti nekretnina i sve NAKON toga", srpanj 2019. Autorica knjige: "MEDIJI I MEDIJSKE MANIPULACIJE, UTJECAJ INTERNETSKIH PORTALA NA DRUŠTVO I KOMENTIRANJE ČITATELJA, problemi i posljedice", (knjiga u pripremi za tisak za veljaču 2020.).
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/19/Arna_Sebalja2.jpg
Samostalno, ali i s kolegama, radila na više stručnih radova za nekoliko Međunarodnih znanstvenih skupova u Hrvatskoj i izvan.
-Međ. znanstv. skup DRUŠTVO I TEHNOLOGIJA 2005., objavljen je zajednički rad sa arhitektom  Marinom Račićem «Ravni krovovi grada Zagreba – rekonstrukcije, prednosti i nedostaci» te samostalni rad: "DVORAC BISAG - povijest dvorca, konstruktivni elementi te rekonstrukcija"
- Međ. znanstv. skup INFORMATOLOGIJA, ZNANOST I OBRAZOVANJE u Rogaškoj  Slatini 2004. samostalni stručni rad: "Plagiranje i zaštita autorskog djela u RH"
- Međ. znanstv. skupu DRUŠTVO I TEHNOLOGIJA, Opatija 2004. samostalni rad i provedeno  istraživanje: «Graditeljstvo i humane potrebe čovjeka» te rad s arhitektom Davorom Trupkovićem "Obnova crkve Blažene Djevice Marije u Buniću (Krbavsko polje)
- Znanstveni skup "KAKAV REGIONALNI RAZVITAK TREBA HRVATSKOJ", Opatija 2001.
 
• Nedavno smo prenijeli tekst iz Hrvatskog tjednika u kojemu se govorilo o vašoj već 16 godina dugoj pravnoj bitci zbog autorskih prava i to ni manje ni više već s Hrvatskom gospodarskom komorom. Možete li nam reći kako je sve počelo?
- Osvrnuvši se na tu, sad već zaista daleku 2004., upustila sam se u direktne razgovore oko ustupanja, prodaje programa edukacije profesionalnih posrednika u prodaji nekretninama Hrvatskoj gospodarskoj komori koji je već bio i autoriziran pri Hrvatskoj autorskoj agenciji, sukladno Zakonu o autorskim pravima, ali i svim drugim međunarodnim konvencijama kojih je Hrvatska potpisnica. Isto tako se od 1995. taj program provodio u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem u Zagrebu, a od 1998. za njegovu provedbu Ministarstvo prosvjete i športa izdalo je rješenje, tj. verificiralo ga je te se je to obrazovanje odraslih upisivalo u radnu knjižicu, kasnije elektronski zapis. Program je kroz tih petnaestak godina uspješno završilo oko tristotinjak polaznika, uglavnom vlasnika agencija i tvrtki u posredovanju u prometu nekretninama iz cijele Hrvatske ali i nekoliko njih iz Slovenije i Bosne i Hercegovine.
 
• Što se dogodilo s tim razgovorima oko ustupanja programa HGK koje ste spomenuli?
- Nažalost, pregovori i neki početni dogovori uz prisustvo kolega odvjetnika ostali su prepušteni ogluhi GHK, ali i tihoj najavi uvođenja "njihovog" programa. Kako su osjetili zov novca i dodatne, i to odlične, zarade te kao udruga koju je osnovala Vlada RH, a koja ima u javnosti status "ugledne institucije", nije im bilo ništa nemoguće, pa niti isti program 2007. ugurati u lex specialis, Zakon o posredovanju u prometu nekretninama, na kojem sam i sama radila te su tako preuzeli monopol u obavljanju tog posla. U svemu tome zanimljivo je kako je taj zakon praktički van snage stavio nekoliko drugih zakona i omogućio monopol HGK u obrazovanju posrednika u prodaji nekretninama, u poslu kojim se Komora ne bi smjela baviti, a dokaz tome je i činjenica da im Ministarstvo nikada nije izdalo verifikaciju istog programa.
 
• Tko je sve sudjelovao u provođenju tog programu pri HGK?
- Kroz program su prošetali i zaradili na tuđem autorskom djelu mnogi, počevši od gospođe Tatjane Josipović, nekad prve dame i profesorice mog Pravnog fakulteta, preko kontroverznog Siniše Petrovića, nekoliko profesora s Pravnog fakulteta, sudskih vještaka, PR stručnjaka, sudaca... do Anke Mrak Taritaš koja je niz godina i kao ministrica na programu zarađivala krasan novac iako je, kao i ostali, znala za ovu drsku i prijetvornu krađu autorskih prava. Nije joj smetalo pokupiti više od 130 tisuća kuna godišnje, čime se bavilo i Povjerenstvo za sukob interesa, nažalost bez pravog pravorijeka.
 
Prvu sam tužbu podnijela 2004. godine
 
• Kad ste odlučili podići tužbu i dokle ste s njom stigli nakon tolikih godina parničenja?
- Uslijedio je 2004. prvi sudski postupak, tužbenog zahtjeva od 3,5 milijuna kuna (prema informacijama o prihodu iz programa do podizanja tužbe) točnije, u to vrijeme kad sudovi nisu imali iskustva, prvo su utvrđivali nadležnost, od Općinskog do Trgovačkog suda u Zagrebu, ni manje ni više, punih godinu i pol dana.
Godine su prolazile, svakih pet godina - zbog zastare - dižu se nove tužbe, suci krenu obećavajuće, potom zaborave na ročišta, određuju vještačenja koja ja plaćam, a kad im stignu onda ih odbijaju jer su u moju korist, iako sud bira vještake. Apsurdno, ali istinito.
Tako je ovlašteni sudski vještak u prvom postupku u svom nalazu, u Zaključku utvrdio:
"Na temelju obavljenih komparativnih analiza može se utvrditi sljedeće:
1. Program tužiteljice (na listovima 6 - 13 spisa) i tuženika (na listovima 14 do 16 spisa) vrlo su slični, ali nisu identični.
2. Tuženik je preuzeo tužiteljičin Program "Agent prodaje nekretnina", djelomično, ali ne u cijelosti, tj. prosječna podudarnost iznosi 77,0429 %."

Kroz sve ove protekle godine, te nakon svih mogućih iskustava kao i informacija koje su mi ipak dostupnije već običnim laicima (obzirom da sam ipak u osnovnom obrazovanju diplomirani pravnik s mnogim drugim dodatnim obrazovanjima) odgovorno tvrdim kako su sudovi pod pritiskom, iako su sami suci u postupcima zadnjih godina vrsni stručnjaci, prije svega mislim na uvijek istu sutkinju koja odlučuje u drugom stupnju na VTS-u (Visoki trgovački sud) kao i na suca u zadnjem, trećem predmetu koji je od veljače 2017. u prvostupanjskom postupku na Trgovačkom sudu u Zagrebu. Ovdje se prije svega oslanjam na pouzdane zaključke kolega odvjetnika.
Nažalost, u predmetima se traže nova vještačenja, ta tzv. interdisciplinarna vještačenja s kojima je u početku bio problem u samim imenovanjima vještaka pa je tako bilo tužno, ali i smiješno da sud određuje za vještaka "privatnog detektiva" koji se bavi praćenjem preljubnika! U istom postupku sud (sudac) je izgubio pune dvije godine tražeći vještake na Policijskoj akademiji i u društvu grafologa! Žalosno, a zapravo se "kupovalo" vrijeme i odgađala presuda. Čiste pravno-pravosudne smicalice.
No nije to sve, u tom prvom postupku ima još jedna perfektna neobičnost, ili namjera, rečenice izrečene mi pred sudnicom od kolege još sa studija, Marijana Ruždjaka, a u postupku odvjetnika HGK ušle su u presudu! Citiram ga: "Ma daj, priznat ćemo ti autorsko pravo i dobiti ćeš 20.000,00 kuna i kamate, i gotovo!"
Upravo to je u presudi suca Puškarića, citiram:
"Sud je djelomično USVOJIO tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da plati tužiteljici iznos od 20.000,00 kuna sa zateznom kamatom." Ovo djelomično je s razloga jer je novčani zahtjev od 3.480.000,00 kuna - sud proglasio neutemeljenim! No, sudac nikada nije prihvatio moj zahtjev da se provede knjigovodstveno vještačenje. Jasno i zbog čega. Čak je isti zahtjev "ispustio" navesti u prvostupanjskoj presudi.
Sud je također u obrazloženju presude naveo, citiram: "Tuženi (HGK) navodi kako je neprijeporno da je tužiteljica autor i vlasnik Programa "Agent prodaje nekretnina", ne poriče da je taj Program autoriziran kod Hrvatske autorske agencije još 27. kolovoza 1998. i kasnije, niti poriče da je po tom Programu na temelju odobrenja Ministarstva prosvjete i športa RH i u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem iz Zagreba vršeno osposobljavanje polaznika za agente prodaje nekretnina."
Inače, Program prate i stručni priručnici kojeg su autori predavači iz programa, prvo izdanje 2007., a drugo dopunjeno izdanje u kolovozu 2017. istim naslovom kao i Program.
 
• Što se sad događa sa svim tim sudskim postupcima?
- U najnovijem zahtjevu suda oko novog vještačenja, u trećem postupku iz 2016., obje udruge ovlaštenih sudskih vještaka u Hrvatskoj odbile su vještačenja, iako me uglavnom kroz moja stručna djelovanja veliki broj vještaka i osobno poznaje.
I, kamo vodi taj postupak, ili ti postupci, gdje prvi čeka na Vrhovnom sudu već šestu godinu, drugi stoji na Visokom trgovačkom sudu sad već treću godinu, a treći, na prvostupanjskom sudu, ide uskoro u četvrtu godinu.
Obzirom da naše pravosuđe ne primjenjuje (iako ga reklamnim panoima na sve strane oblijepljenim hodnicima sudova uredno promovira) institut mirenja, nije za očekivati da će se ovo uskoro dovesti kraju, ali ja zbog nerada sudova i pritisaka na njih trpim štetu jer me prva presuda, prethodno u ponavljanom postupku, te u dva navrata i na VTS-u odbijenog tužbenog zahtjeva, a određeno prema visini tužbenog zahtjeva, dovela u blokadu s 750 tisuća kuna za troškove sudskog postupka. To je još jedna manjkavost hrvatskih zakona gdje pravomoćnost nastupa okončanjem drugostupanjskog postupka, iako iza njega u RH slijede još dvije instance i spor nikako nije gotov.
No, zakon je očito išao na pogodovanje presuđenoj strani kao i odvjetnicima u naplati njihovih troškova.
 
Nažalost, hvalimo se drugim državama i njihovim pravosuđem, rado o tome organiziramo i razna događanja i konferencije, no, interes i obećanja traju koliko i one, par sati, a dokaz tome je i konferencija Američke gospodarske komore (AmCham) i Hrvatske udruge za mirenje iz prosinca 2012. u suradnji s američkim veleposlanstvom u Zagrebu, tadašnji američki veleposlanik Kenneth Mertenom, na kojoj je upozorio kako RH trenutačno (tada) na sudovima ima 58.000 neriješenih trgovačkih slučajeva te da bi mirenje moglo imati pozitivan učinak na gospodarsku klimu. "Brzina i učinkovitost rješavanja sporova jedno je od osnovnih pitanja koje si poslovni ljudi postavljaju kada odlučuju u koju zemlju investirati svoj novac " - kazao je tada veleposlanik Merten. U SAD-u se mirenjem i sličnim oblicima izvansudski rješava više od 90 posto sporova. Mirenje unutar EU politički je prioritet. U Italiji je medijacija odavno obvezan korak prije tužbe u većini vrsta sporova, a po učestalosti primjene prednjače Nizozemska i Velika Britanija.
U RH je ovo samo san. Iscrpljivanje, onemogućavanje u radu, kontrola sudaca, čak i vještaka, sve je to hrvatska stvarnost. A sve su znali i o svemu i službeno raspravljali, još daleke 1995. u HGK na sjednici Grupacije agencija za promet nekretninama (koje sam i sama bila član) dana 11. 12. 1998. pod točkom 2. Informacija o programu osposobljavanja Agenta prodaje nekretnina, verificiranog od strane Ministarstva prosvjete i športa dana 22. 09. 1998.

• Jeste li pokušavali preko Vlade, obzirom da je ona osnivač HGK, sukladno zakonu o osnivanju i financiranju HGK kao i Zakonu o udrugama, ili drugih institucija učiniti kakav pomak u rješavanju ovog slučaja?
- Sve Vlade do sada, kao i ova gospodina Plenkovića, kao i svi ministri u Ministarstvima pravosuđa i prosvjete (obrazovanja) kao i predsjednici HGK (bivši i sadašnji) znaju sve o ovome slučaju. Svima sam se obraćala. Koja korist! Njihovi šturi, unificirani odgovori sve govore. Sve to zna i današnji hrvatski predsjednik Vlade koji je djelovao obećavajuće, no nije smatrao za shodno (iako o tome ima velikih saznanja iz više izvora) niti na jedan zahtjev od njih 7 - odgovoriti. Imaju komotnu situaciju, priznanje u sudskim postupcima i izvan njih mojih autorskih prava ali ne i adekvatne novčane naknade. Vlada nažalost potpuno bezakonje. Prema pribavljenim informacijama iz HGK ali i godišnjih izvješća Porezne uprave čisti prihod od Programa koji je do 31. 03. 2019. ostvarila HGK je preko 20 milijuna kuna.

A presude, ove do sada, govore o velikoj pravnoj nesigurnosti za svakoga, čak i čovjeka iz struke. "Pošteno suđenje kao temelj sudačke etike", te neovisnost sudaca koju bi morali imati, nažalost još ćemo čekati godinama. Preporučam svima (ljudima iz struke, ali i običnim ljudima) u svezi toga potražiti ovaj navedeni izvorni znanstveni stručni rad dr. sc. Borisa Ljubanovića (UDK: 347.962 od 15.10.2011.) profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.
A kako izgledaju te prvostupanjske i drugostupanjske presude najbolje govore one same za sebe. Čak isti suci u ponovljenim postupcima donose sasvim nelogične nove presude koje su suprotne prethodnima.
HGK (Hrvatska gospodarska komora) je počinila brojne povrede mojih autorskih prava, i to one iz čl. 18 ZAPSP-a, odnosno 19. i 20., kao i prava iz čl. 13., te prava iz čl.15. i 16. istog zakona, ostvarujući istovremeno na taj način za sebe protupravnu imovinsku korist. Danas ona prelazi znatno iznad 20-ak milijuna kuna od 2004. godine! Ovakvo postupanje HGK ukazuje i na činjenicu da uopće ne postoji svijest o tome što je autorsko pravo i da se radi o dobru koje je ustavna kategorija, jednako zaštićeno kao i pravo vlasništva.
Osim što je HGK povrijedila imovinsko autorsko pravo ona je svojim radnjama povrijedila i moje moralno autorsko pravo, a za neovlašteno korištenje mog autorskog djela i bez moje suglasnosti, pripada mi naknada i zbog te povrede. Ovdje i te kako ima osnove za primjenu odredbi čl. 53. ZAPISP-a i 200.st.2 ZOO., tj. dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete.
Čak niti podignuta kaznena prijava u veljači 2017. protiv HGK nema učinka. Još je po ladicama DORH-a, inspektora kojih nikad nema, iako su dobili "zadatak" od ODO-a od mene pribaviti "dopunu izvida i to obavljanjem obavijesnog razgovora na sve okolnosti podnesene prijave." Riječ je o povredi članka 284. (povreda osobnih prava autora) i čl. 285. (nedozvoljena uporaba autorskog djela) KZ RH.

Isto tako povrijeđena su i moja ustavom zajamčena prava, člancima 14. stavkom 2., 29. stavkom 1., 35. i 38. stavcima 1. i 5. Ustava Republike Hrvatske, te članci 19. stavak 1. i 117. stavak 3. Ustava (u pročišćenom tekstu Ustava, NN broj 85/10., označen kao članak 118. stavak 3.) i članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).
 
• Može li se što očekivati od EU suda za ljudska prava?
- Niti EU sud za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu ne obećava. Tek tamo je potpuna kontrola naših djelatnika, a manevriranja s obrascima za podnošenje zahtjeva (jasno, tek kad se prođu sve instance u RH, a to je još Vrhovni sud i Ustavni sud, znači lako moguće još 5 do 10 godina nakon pravomoćnih drugostupanjskih postupaka) završavaju na najneobičniji način, "sud proglašava zahtjev nedopuštenim." No, koliko imam saznanja od mnogih kolega odvjetnika zahtjevi prema EU sudu za ljudska prava u Strasbourgu, pisani čak i bez poštivanja detalja iz uputa za popunjavanje spomenutog Zahtjeva, prolaze. Tako na tisuće državljana RH koji su obuhvaćeni abolicijom nakon Domovinskog rata danas bez imalo problema godinama već ostvaruju pred EU sudom svoja prava iz radnih odnosa ili svoje mirovine! O tome se ne govori. Jedino kolege odvjetnici znaju reći kako je pravo čudo da Hrvatska nije već bankrotirala zbog toga.

Zanimljivo, nikada oko istoga nismo vidjeli nikakvu statistiku, od broja predmeta do iznosa koje Republika Hrvatska isplaćuje. Zašto se i to ne objavi?
I tako završava (prema statističkim podacima EU suda) 90 % podnesenih zahtjeva. Pitanje je: koja je uopće uloga EU suda? On je baš taj koji "zapečati" odluke naših sudova! Nažalost, Sud u Strasbourgu nije sud "četvrte instance", odnosno nije žalbeni, revizijski niti kasacijski sud. Ne može preispitivati utvrđenje činjeničnog stanja slučaja od strane domaćih sudova kao niti njihovo tumačenje ili primjenu domaćeg prava, kao niti krivnju ili nevinost u kaznenim postupcima. Što će nam uopće taj sud?
Stoga je teška obmana vjera u rad Suda u Strasbourgu. Iz iskustva, birokracija i površnost tamo je daleko veća od postupanja u hrvatskom pravosuđu. A tek kontrole koje "provode" države "tužene" u tim zahtjevima.
 
• Vidite li uopće mogućnost rješenja cijelog slučaja izvansudskih postupaka?
- Rješenje ove pravne trakavice? Razum, dogovor, nagodba tj. medijacija ili mirenje. Nažalost, više se svima - koji vuku korist iz ovoga u HGK - isplati trenutni status, jer za odgovornost i zakonitost ionako ne mare, zašto i bi? Nikad nitko ne će odgovarati. I to je ključni problem. I tako od 1995.
 
Matica hrvatska naveliko se čerupa
 
• Kao član Matice hrvatske sudjelujete aktivno oko rasvjetljavanja događaja oko navodnih nezakonitosti i nepravilnosti Matici hrvatskoj. Možete li odgovoriti kad i zašto ste se u sve uključili, te vidite li izlaz i kako iz cijele situacije u Matici?
- Događaji u Matici hrvatskoj osobno su mi počeli biti zanimljivi još u studenome 2012. kad u Večernjem listu pročitah tekst autora Josipa Pavičića, zanimljivog naslova koji dio citiram:
"Matica hrvatska naveliko se čerupa"
Na fantomske Matičine projekte potrošeno 1,3 milijuna kuna, od čega 250.000 otišlo na račun predsjednika Zidića, otkrio je dr. August Turina. Sad je napokon jasno što se događa u Matici hrvatskoj. Naveliko se čerupa. Prije tri godine, kad je iz Matice prognan jedan od najčasnijih i najzaslužnijih “matičara”, akademik Dubravko Jelčić, a ključna Matičina biblioteka “Stoljeća hrvatske književnosti” praktički likvidirana, još nam se moglo učiniti da je riječ o samovolji i zatiranju slobode kritičkog mišljenja, za što je mogla biti odgovorna “birokratizirana struktura Matice hrvatske” s glavnim tajnikom Zorislavom Lukićem na čelu (VL, Gibanica, rujan 2009. i svibanj 2010.).
Sad se, međutim, pokazuje da je obračun s Jelčićem i drugim “matičarima” koji se nisu mirili s upropaštavanjem Matice hrvatske bio samo neznatan djelić raskošne slike nezakonitosti, nepravilnosti i običnog prizemnog haračenja Matičnim blagajnama, koja se pod krovom palače u Matičinoj 2 valja posljednjih godina.
Nažalost, otkriva se i činjenica da posrijedi više nije samo Lukić, nego i najviše Matičino vodstvo oličeno u svom dugogodišnjem predsjedniku Igoru Zidiću.
Teške riječi, ali tko pročita oveći spis donedavnog poslovnog tajnika MH dr. sc. Augusta Turine, koji je pod naslovom “Prijedlog za pokretanje izvanrednog postupka ocjene zakonitosti rada i odgovornosti glavnog tajnika MH Zorislava Lukića...” poslan Glavnom i Nadzornom odboru MH, vidjet će da su one u usporedbi s težinom nalaza dr. Augusta Turine blage.
Mjesto da podnese momentalnu ostavku, a isto preporuči i suradnicima (i tako olakša Matici izlazak iz nevolja u koje su je on i ekipa gurnuli), Zidić saziva Matičinu upravu, suradnicima daje smjernice za zataškavanje, a dr. Turini momentalni otkaz."
Zanimljivo, danas je situacija još gora, metode su iste, glavni tajnik Lukić harači i dalje, a dvojica predsjednika Matice hrvatske u međuvremenu, Damjanović i Botica, poslušno odrađuju Lukićeve "projekte".
 
• Kakva je situacija s dovršetkom spomen kuće i kulturnog centra Antuna Gustava Matoša u Tovarniku?
- Bila je 2017. i u ruke mi je dopao tekst prof. dr. sc. Ivice Šole. Ma, više me privukao opet naslov, a ticalo se osobno nove ministrice kulture, Nine Obuljen. Do tada ne znajući baš ništa o slučaju vezanom za obnovu spomen kuće i kulturnog centra Antuna Gustava Matoša u Tovarniku s osobitom sam pozornošću čitala kronologiju cijelog slučaja koju je prof. Šola odlično posložio. Nakon tih prestrašnih činjenica i sasvim jasno iščitane opstrukcije Matice hrvatske kao i Ministarstva kulture prema ".. osobi koja je duboko upisana u dušu i identitet hrvatskog naroda – Antunu Gustavu Matošu."
 
Nadalje u istom članku prof. Šola navodi: "Ljudi koji već duže vremena drmaju Maticom hrvatskom, od Zorislava Lukića, Stjepana Sučića do Damira Zorića neka tjeraju pravdu zbog par tisuća škuda duga, to im nitko ne osporava, ali ne preko Matoševih leđa i hrvatske kulture, tim više što niti Ogranak u Tovarniku niti kasnije Društvo A. G. Matoša niti su osporavali niti osporavaju dug, već traže načine kako da ga otplate.
Zadnji put takav prijedlog o otplati 197.102,38 kuna duga središnjici u Zagrebu podnesen je 22. svibnja 2017. i odbijen je, a potpisali su ga predstavnici Odbora za izgradnju Matoševe rodne kuće: akademik Dubravko Jelčić, akademkinja Dubravka Oraić Tolić, Hrvoje Hitrec, Ivica Matičević, Josip Pavičić i Željko Anić.
Ako je jedan posto investicije i tih par stotina tisuća kuna vrijedno dvanaestogodišnjeg sudovanja, zapravo opstrukcije Matoša od strane Matice koja se još zove hrvatska, onda je to ne samo neodgovorno, već i sablažnjivo.
Zato, zbog ovog slučaja, zbog Matoša, zbog ljudi u Matici poput Zorislava Lukića i sličnih, javno ovdje objavljujem da više ne želim biti član Matice hrvatske, da istupam. Kakva je to institucija, Matica pa još hrvatska, koja u procesu ovrhe ide prodavati Matoševu kuću?
Pogotovo kada se sjetim kako je u emisiji Pola ure kulture akademik Damjanović priznao kako je slučaj Matoševe kuće jedan od najtužnijih u povijesti Matice hrvatske i ponudio Društvu A. G. Matoš iz Tovarnika da glavnicu vrati, a da kamate Matica neće potraživati. Što se u međuvremenu dogodilo? Boga pitaj.
Možda ipak bolje pitati, zamoliti ministricu Obuljen – spasite Matoša od matičara i njihovog prepucavanja! U protivnom, nema druge nego ponoviti Krležu: "Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske (ministrice) kulture."
Ovo je bio poticaj za mojim interesom oko cijelog slučaja, za kontaktima s kolegama i prijateljima iz mnogih ogranaka (Zagreb ih nema - zanimljivo - tako da niti nemamo mogućnost ikakvih aktivnosti niti djelovanja).
Bio je početak 2018. Kao čitateljica Hrvatskog tjednika pratila sam sve tekstove u njemu oko događaja kako u Matici tako i oko Matoša.
 
U Vukovaru se gradi Srpski dom, a u Tovarniku ruši Matoš
 
Internetske stranice bile su pune raznih tekstova oko Matice i Matoša. Što je najbolje, počela su kružiti međumrežjem i razna pisma kako ograncima tako i upravi Matice od rijetko hrabrih članova Matice. Dobih jedno krajem travnja 2018. Napisala ga članica Matice iz Petrinje, Mare Prpić, dipl. ing. Osupnuo me sjajan komentar u kojem gospođa Prpić kaže: "Ne znam što mi je bilo teže. Shvatiti da Matica hrvatska, najstarija i najuglednija (bar nekad!) ustanova hrvatskog naroda tuži samu sebe, ili prihvatiti činjenicu da je time postala saveznik srbijanske kulturne kolonizacije hrvatskoga Srijema. U Vukovaru se upravo gradi Srpski dom, a financira ga, ne samo Srbija, nego i Vlada RH. Koja sramota! I strahota! Tko nam to u zadnje vrijeme vodi najstariju i najugledniju ustanovu u Hrvata?! Tko god bio zaslužan za ovo, treba ga „pribiti“ na stup srama.
I u nas i šire na sceni je galopirajuće rastakanje identiteta. Žestoko se nasrće na vjeru, obitelj, domovinu. U središnjici se o tome ne raspravlja. (Ili članstvo na terenu za to ne zna. A trebalo bi.) Članovi upravnih tijela središnjice MH, ako se silom prilika nađu u kakvom povjerenstvu (npr. za suočavanje s prošlošću), odrađuju to tako da izazivaju mučninu. Što reći o sudjelovanju Predsjednika u donošenju famoznog „Dokumenta dijaloga“? I o intervjuu kojega je ovih dana dao Hrvatskom tjedniku?! A njegove izjave na sastanku u Zagrebu od 20. ožujka, kao i ostalih sudionika iz središnjice MH, su upravo nevjerojatne! (vidi Hrvatski tjednik od 29. ožujka 2018.) Prežalosno!
Pitala sam neke svoje znance, dugogodišnje članove MH, u čemu se sastoji njihovo članstvo. Svi odgovoriše isto. Da plaćaju članarinu i čitaju Vijenac. Ako dopustimo da tako i ostane, a da Uprava nastavi voditi neke čudne ratove, međusobno i protiv svojih ogranaka, protivno svojoj temeljnoj zadaći i na štetu države, onda bolje da nas nema. Tko zna, možda to i jest cilj. Možda su i u to gnijezdo podmetnuta kukavičja jaja. Po onoj Matoševoj iz 1907. godine:
...U šarmantnoj pozi moderni poganac
Najmio ga stranac, da nam metne lanac
Taj klatež, što o pravdi blebeće
On za tuđu korist laže, kleveće ...
A tek grijesi nečinjenja!"
Je li se Matica očitovala o bilo čemu od strateškog interesa za naciju? O urušavanju moralnih vrijednosti u društvu, blokiranima, iseljavanju, propasti Imunološkog zavoda, demografiji, crvenom teroru u kulturi (frljićizmu), demagogiji i poltronstvu u politici, ... Nisam primijetila (izuzev nešto malo „nježno“ o Istanbulskoj konvenciji). To valjda ne utječe na identitet hrvatskog čovjeka. O tome se, valjda, trebaju izjašnjavati neke druge nevladine udruge. Neki drugi aktivisti.
Prošla je tako 2018. u sve većim saznanjima iz Matice, o kriminalu i podizanju kaznenih prijava, o pokretanju kaznenih postupaka kako protiv glavnog tajnika Lukića tako i protiv same Matice hrvatske, o malverzacijama i falsifikatima na skupštinama, o ovrsi koju je čekalo Društvo Antuna Gustava Matoša, o dražbi koja iza toga slijedi, zamislite, rodne kuće Matoša!
Nekoliko nas entuzijasta, sasvim anonimno, 7. siječnja 2019. pokrećemo putem jednog portala Peticiju za spas Matoša.
Odjek je bio odličan, kao i odaziv. U nepuna tri dana preko 2000 potpisnika, i to još kakvih!
I komentara uz potpise koji su sve govorili. Je li reagirala Matica? Ne.
Jedino se ročište za ovrhu na sudu u Vukovaru odgodilo za koji mjesec.
Sad već godinu dana od tada, postupak traje, opstrukcije su otišle još dalje, a ono što se može pročitati u Hrvatskom tjedniku, te na nekim portalima upućuje kako je i vlast uključena u sve, točnije, u uništenje projekta s namjerom prodaje ga općini Tovarnik, gdje neuka načelnica kani od istog (u 99 % gotovog projekta u vlasništvu Društva Antuna Gustava Matoša) učiniti starački dom, uz blagoslov Matice, Ministarstva kulture, župana Bože Galića. Uostalom, što očekivati i od ministrice kulture Obuljen Koržinek u rješavanju ovog "slučaja" kad ista "snažno podupire financijama Desničine susrete, valjda zato što je taj književnik podržavao velikosrpske ideje, a prezire Dane Ranka Marinkovića i Petra Šegedina jer su to hrvatski velikani." (citat iz teksta Marka Curaća, 3. listopada 2019.)

I onda, u jeku svih tih sablažnjivih događaja (kako reče prof. Šola) još jedna nečuvena obmana, licemjerje, sramota za Maticu. Vijenac u broju 150 od 10. listopada 2019. posvetio velikom Matošu naslovnicu, te 16 i 17 stranicu u njemu. Osoba iz Odbora za izgradnju spomen kuće i kulturnog centra, Dubravka Oraić Tolić, piše o Antunu Gustavu Matošu! Ma molim vas! A što čini u Matici kao potpredsjednica iste da se ovo kulturno, ali prije svega političko pitanje i sramota riješi. Tjeraju Matoša iz njegove kuće, boje ga se i mrtvog a obmanjuju javnost i sve nas. Kako podlo i besramno.
Kako Oraić Tolić može pisati: "Matoš je Viencu važan i zbog još jednog razloga. To je Matoševo zauzimanje za Vienac u doba njegova gašenja u članku Za Vienac, pisanu u Parizu 6. prosinca 1903. i objavljenu u Obzoru. ... Stoga bi bankrot Vijenca bio "glasnik bankrota naše poezije, naše literature", a njegova propast "znakom propadanja našega ukusa, umjetnosti, književnosti, čistog jezika."
Davno im je Matoš posvetio stihove, uvijek aktualne, i danas ih znam napamet:
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.
Jadan Matoš kraj ovakvih prijetvornih, lažljivih i "šuplje glave" - Matičara.
Na toj obljetnici 150-og broja Vijenca, izreče predsjednik Matice, prof. Botica, jednu zanimljivu rečenicu, no, koliko iskrenu i točnu, vrlo brzo će se saznati: "A kada je riječ o Matošu, Matica će zajedno s Ministarstvom kulture sačuvati i njegovati Spomen dom Matoševe rodne kuće u Tovarniku kao najviše nacionalno i kulturno dobro - sjećajući se i Matoševe tvrdnje da tolerira sve osim trgovanja hrvatstvom."
Zar stari prof. Botica nije najbolji trgovac hrvatstvom? Što je učinio od svog ustoličenja na mjesto predsjednika Matice hrvatske? Ima jednu, ja primijetih kroz ovaj njegov mandat u izjavama, vrlo zanimljivu i lukavu osobinu, govori svakome ono što baš tada žele čuti. Stari ljudi bi rekli: „stari prefriganac i pokvarenjak!“.
 

Davor Dijanović, https://www.hkv.hr/razgovori/33353-razgovor-s-a-sebalj-je-li-se-matica-ocitovala-o-bilo-cemu-od-strateskog-interesa-za-naciju.html

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 07/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1064 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević