Get Adobe Flash player

Javnost će biti u šoku jer će morati poništiti neke uskočke procese, pa i protiv Mamića!

 
 
Odvjetnik Veljko Miljević bio je najbolji student prava s prosjekom 5,0, i to kad su na Pravnom fakultetu u Zagrebu predavali neki i danas nezamjenjivi velikani pravne znanosti. I u ovom razgovoru, pročišćenom za širu javnost, kao u svakoj njegovoj analizi, uočljiv je osjećaj odgovornosti prema tom nasljeđu u obliku znanja i logike promišljanja o pravnom problemu. Stoga njegove riječi imaju težinu. Ako Miljević tvrdi da je Zdravko Mamić imao “neovlaštenog tužitelja”, iako Vrhovni sud tvrdi drugačije, onda se tu argumentaciju mora čuti.
https://www.hrt.hr/media/tt_news/vlcsnap-2017-10-18-09h45m32s425.jpg
• Presuda za Zdravka Mamića još nije napisana?
- Nije. Presuđeno je 6. lipnja. Prekoračeni su i instruktivni rokovi, ali to je lex imperfecta pa ta povreda ne vuče za sobom posljedice. Za razliku od strogih odvjetničkih rokova za pisanje žalbi protiv sudskih odluka.
 
• U slučaju Spice presuda je pisana oko godinu dana?
- Bolje me ne pitajte za taj predmet koji enormno dugo traje. Kao branitelj Darka Marinca s pokojnim Antom Madunićem upozoravao sam da suđenje nije pravično. Koga ćete uvjeriti da proces u fazi glavne rasprave može trajati pet godina i udovoljavati ustavnom načelu suđenja u razumnom roku. Doduše, neki su branitelji uvidjeli, ja to nisam nikad radio i neću, što suđenje dulje traje, otupljuje se oštrica suđenja. Pa su uvjerili sud da se svaka sitnica iz spisa mora čitati. Na raspravi se neposredno treba izvesti suštinske dokaze na kojima će se temeljiti presuda. Ostalo ne. Suci bi na pripremnom ročištu morali raščistiti spis. Treći, istražni predmet Mamić, ima već 2700 stranica.
 
Budućnost pravosuđa ovisi o tomu kako će optužno vijeće formirati spis za raspravu
 
• To gomilanje je posljedica i nepoznavanja spisa?
- Upravo sam to htio reći. I u spisu od nekoliko tisuća listova, a da ne govorim o spisima kao Spice koji sada ima 70 ili 80 tisuća, bitne dokumente naći ćete na barem tri mjesta. Izmjenama ZKP-a iz 2008. dan je veliki značaj optužnom vijeću, što je bilo jako dobro. Pogotovo zbog odredbe koja je omogućila da na raspravu ne idu nezakoniti dokazi. Ideja je bila odlična, ali ju je trebalo i procesno razraditi. Ovako se koristi za odugovlačenje postupaka. Na Spiceu sam pledirao da budućnost pravosuđa ovisi o tomu kako će optužno vijeće formirati spis za raspravu. Ali vijeće je uskočki spis od tada 42.000 listova samo pretvorilo u sudski. Znate zašto? Jer je krvav rudarski posao to pročistiti i svesti na pravu mjeru, a suci za to nisu nagrađeni.
 
• Presuda za Spice je na 600 stranica, a rok za žalbu je 15 dana. Koliko odvjetniku treba samo da to studiozno pročita?
- Kolege su pisali žalbu jer smo Madunić i ja izašli iz procesa. To vam je odlično pitanje jer to je svakodnevni problem nas koji se bavimo velikim predmetima. Nužna je posebna tehnologija rada. Struktura presude je takva da je obrazloženje možda na stotinjak stranica, a kad se izdvoje relevantni dijelovi za mog branjenika, to se sažme na pedesetak stranica odlučnih za žalbu. Može se pri objavi presude tražiti produljenje žalbenog roka, najviše za još 15 dana, ali složen predmet, velika presuda, ponesu vas emocije i zaboravite tražiti. A prekoračiš li rok, žalba se odbacuje.
 
• Kako se često čujete sa Zdravkom Mamićem?
- Nije napasan da me zamara svaki dan, ali često se čujemo jer se znamo još od 1976. kad se za potrebe svoje rodbine obratio tada najčuvenijoj kancelariji Silvija Degena, gdje sam bio pripravnik. Od lani u studenome u intenzivnom smo kontaktu. Prije tri tjedna bio sam kod njega u Međugorju.
 
• Kako se nosi sa svime?
- Dobro, on zna kao i ja da je ta presuda nezakonita. Ali, svjestan je, što sam mu i kao prijatelju rekao, da je tu presudu on isforsirao jer po uobičajenoj proceduri ne bi je bilo još godinu ili dvije. Po njegovu naputku njegova bivša braniteljica povukla je žalbu na Vrhovnom sudu radi ocjene zakonitosti dokaza. Što se može višekratno tražiti jer je to rupa u ZKP-u koju mi branitelji koristimo. U travnju je odustao i od neposrednog izvođenja niza dokaza. Ubrzavao je postupak jer su mu svi govorili, a i sam se tako osjećao, da stoji odlično jer svjedoci govore u njegovu korist pa je mislio da presuda može biti jedino oslobađajuća. U tom uvjerenju držan je sve do nekoliko dana prije presude. Da je odugovlačio, mogao je u službenom svojstvu ići u Rusiju.
 
• Pogodilo ga je što nije?
- Jest, bilo mu je teško. Pogodilo ga je i što je prešućeno da je 14 naših igrača u Rusiji on formirao i vodio od najmlađeg uzrasta, što je dvaput rekao predsjednik HNS-a Davor Šuker.
 
Jedini iskaz koji se uvažava je onaj koji se temelji na raspravnon načelu
 
• Teoretski je moguće da vijeće koje je nepravomoćno osudilo Zdravka Mamića ima jedan stav o iskazu Luke Modrića, a ono koje sudi Modriću suprotan?
- Da, zato se nije smjelo ići u optuživanje za lažni iskaz dok se pravomoćno ne okonča postupak u kojem je iskaz dan. U svakom zdravom pravnom sustavu, kad se u istrazi i na raspravi pojave različiti iskazi, a to je i stav ESLJP-a, jedini iskaz koji se uvažava je onaj koji se temelji na konfrontacijskom načelu, znači raspravni. Zdravko se bunio i protiv premještaja suđenja u Osijek, jer zbog toga snosi značajne troškove. Odvjetnici Jadranka Sloković i Mate Matić pisali su kako nema pravično suđenje. Radi se i o povredi prava na rad jer je tri dana u Osijeku. Ali Vrhovni sud to nije prihvatio jer Mamić na Županijskom sudu u Zagrebu poznaje četiri suca.
 
• To je nekorektno prema ostalim sucima tog suda.
- Upravo to. Lani 28. prosinca pokrenut je i treći predmet protiv Zdravka. Iako se znalo da tada nije u Hrvatskoj, 15 minuta nakon što je doneseno rješenje o pokretanju istrage već je išla osobna dostava na Tuškanac gdje se zatekla jedna od njegovih kćeri koje su inače tamo dvaput u godini. I u tom je predmetu nadležan sud u Osijeku. Podnio sam i ustavnu tužbu zbog toga i povrede prava na rad, ali je odbačena. Ali, što se događa u predmetu Luke Modrića. Prije godišnjih odmora Vrhovni sud donosi rješenje i neće mu suditi u Osijeku. Nego gdje? U Zagrebu! A troškovi za Mamića su 50 puta veći od Modrićevih.
 
Optužnicu potpisao neovlašteni tužitelj
 
• Prigovarate i da je optužnicu protiv Mamića potpisao neovlašteni tužitelj. Vrhovni sud u predmetu protiv Milana Bandića obrazlaže da Sven Mišković može potpisivati uskočke optužnice?
- Bolje bi bilo da to nisu nikad rekli, i to na način koji nije podoban da netko poštuje takvu odluku.
 
• U obrazloženju iako odbacuju žalbu!?
- E, vidite, “kradete” mi ideju. Ali napravit ću mali uvod. U Ustavu piše, a to je sveto pismo za kazneno pravosuđe: svakoga se za kazneno djelo može goniti samo u sudskom postupku na temelju optužbe “ovlaštenog tužitelja”. Isto piše i u Zakonu o kaznenom postupku. Sven Mišković nije ovlašteni uskočki tužitelj i ne će biti do 21. ožujka 2021. kada će imati potrebnih osam godina staža na funkciji zamjenika općinskog državnog odvjetnika. To nisam ja izmislio. To je u svom radu na 69 stranica napisala profesorica na katedri Upravnog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu te dugogodišnja predsjednica Ustavnog suda prof. dr. sc. Jasna Omejec. Prvi je na problem neovlaštenih tužitelja upozorio odvjetnik Hrvoje Pezelj koji je najveći dio karijere bio u tužiteljstvu. I odvjetnik Janjko Grlić, koji je bio suradnik tužiteljice u procesu protiv zločinačke organizacije, na to je upozoravao, a lani je i predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić o tomu govorio. Tražio sam mišljenje i stručnjaka za radno pravo s Pravnog fakulteta u Zagrebu prof. dr. sc. Viktora Gotovca. I on tvrdi kako Mišković nema potreban staž iz članka 8. da bi bio raspoređen na mjesto zamjenika ravnatelja u USKOK. A po članku 11. na rad u USKOK može biti “privremeno raspoređen” najdulje na godinu dana, a glavni državni odvjetnik to je odlučio 12. ožujka 2014. Iako je bio ovlašten raditi samo kao savjetnik, Mišković od tada figurira kao zamjenik ravnateljice USKOK-a i potpisuje optužnice!?
 
• Vrhovni sud tumači da ga se neograničeno puta može “privremeno” uputiti na “najdulje godinu dana”. Znači i do kraja radnog vijeka!? Ispada i da bi svi zamjenici općinskih državnih odvjetnika s nekoliko godina staža mogli biti uskočki tužitelji!?
- To je suludo! Neka se jave Vjeki Miličiću na katedru Teorije države i prava ili Ivanu Šimonoviću da im kažu kako se tumače pravne norme u kojima stoji riječ “iznimno” i “najdulje”. I kod zakonitih upućivanja zamjenika državnih odvjetnika na rad na višu instancu oni imaju funkciju višeg državnoodvjetničkog savjetnika, što znači da mogu raditi samo poslove u izradi nacrta odluka, ali ne i potpisivati optužnice, te je limit četiri godine. Taj bi rok njemu istekao 12. ožujka 2018., ali za njega je neprekoračivi rok godinu dana i ne može pisati optužnice! To kažu Omejec, Gotovac, a to je mišljenje i kaznenoprocesne katedre. Bivši zamjenik glavnog državnog odvjetnika Dragan Novosel i vrhovni sudac Dražen Tripalo pišu da se rigorozno moraju poštovati uvjeti iz članka 8., inače ne mogu raditi taj posao, jer je USKOK udarni odred državnog odvjetništva za suzbijanje rak-rane u društvu.
 
Neznalice zastupaju optužbe
 
• Ali zašto se odvjetnici bune? Bolje da slabije kvalificirani zastupaju optužbu, bit će vama lakše?
- Sad bih ja vama dao čuvenu knjigu Rolanda Grasbergera “Psihologija kaznenog postupka”. Otišli ste na područje pravne psihologije, a ja sam na području normativiteta i pravne dogmatike. Mene su na prvoj godini prava učili pozitivizmu. Dakle, dok postoji zakonska odredba, bez obzira na naš unutarnji pravni stav o valjanosti takve odredbe, moramo je poštovati. Prof. Omejec u svom radu piše da su sve radnje koje je poduzeo Mišković ništave i ne može ih se sanirati tako da ovlašteni tužitelj potpiše optužnicu, nego su ab ovo nezakonite. Na to su u svojim predmetima ukazivali i odvjetnici Krešimir Krsnik, Ana Marija Gospočić, bivši profesor u trajnom zvanju Srećko Jelinić.... Krsniku je Vrhovni sud odbacio žalbu (u predmetu Bandić, op. a.). I sad se čvrsto držite za stolac. Na početku i kraju tog rješenja piše da je doneseno 10. travnja 2018., a na osmoj stranici rješenja pozivaju se na odluku Ustavnog suda od – 22. svibnja 2018.! I to nije sve. Zaključili su i kako je zanimljivo pitanje je li članak 11. sukladan s drugim normama, ali kažu ne treba ga postavljati u ovom kaznenom postupku, već na Ustavnom sudu. Nisu svjesni da smo to već učinili u predmetu Mamić. U tom rješenju piše i da se žalba “odbacuje”.
 
• Dakle, uopće se ne razmatra.
- Tako je. A odbija se ono što ste čitali, u što ste ušli u suštinu, učio me je Vladimir Bayer, a odbacuje se a limine, s praga (ne puštaš ga u kuću). Ali, nakon odbačaja, strašno zanimljivo, zbog toga se ruši na pravosudnom ispitu, u rješenju Vrhovnog suda piše: “Međutim, radi jasnoće u postupanju prvostupanjskih sudova...”. Molim!? To je nedopustivo! Ako si odbacio, nema obrazloženja! To nikog ne obvezuje. I onda iznose stavove suprotne jednom od tvoraca Zakona o USKOK-u Dragana Novosela, koji kaže da USKOK ne možemo svoditi na rang općinskog državnog odvjetništva, te suca Vrhovnog suda Dražena Tripala, koji u svom radu piše da je USKOK tijelo “višeg ranga u usporedbi s općinskim državnim odvjetništvom”.
 
• Poništi li Ustavni sud sve radnje neovlaštenih tužitelja u uskočkim predmetima, to će izazvati šok u javnosti?
- Hoće, a moglo se izbjeći. Prof. Omejec piše da se prema njezinu mišljenju na tu grješku ne bi moglo ukazivati jedino u predmetima koji su pravomoćno presuđeni.
 
• Politika.rs objavila je da ste se, one večeri kad se Mamić obratio javnosti uoči objave presude, družili u Zagrebu s Draganom Džajićem, Milanom Bandićem...?
- Mediji su to druženje čak proglašavali Mamićevom izmišljotinom, večer uoči njegova odlaska iz Hrvatske iz razloga koji su se pokazali točnima. Namjerno ne koristim riječ bijeg, jer on nije otišao s mjesta na kojem je morao biti, jer mu kretanje nije bilo ograničeno. Na toj večeri bila je svjetska nogometna legenda Dragan Džajić, pa nešto manje poznati Dušan Savić, mitropolit Srpske pravoslavne crkve s najbližim suradnikom... Kao fanatizirani športski navijač sve sam znao o Džajiću, koji je i u Zagrebu bio jednako cijenjen kao i u Beogradu. Potvrdio mi je tada da je zbog braniča Hajduka Vedrana Rožića prestao igrati nogomet. Džajić je bio strahovito brz i na toj utakmici, iako su bili jednako udaljeni od lopte na desetak metara, Rožić je bio brži iako nije bio poznat kao brz igrač. Kad se nakon 20 minuta to ponovilo, Džajić je shvatio kako je došlo vrijeme za oproštaj od nogometa. Domaćin tog druženja bio je Tomo Horvatinčić, jer je vojsku u bivšoj državi tamo služio, a s Džajićem se znao i kao športski dužnosnik.
 
Jako načelo actore non probante reus absolvitur
 
• Vi ne odustajete od sinkope za Horvatinčića?
- Svi su se zgranuli kad sam nakon oslobađajuće presude pitao jeste li vi čuli da je sud rekao da je Tomo Horvatinčić nevin. Ni ja to nisam nikad rekao. Horvatinčić je oslobođen primjenom načela in dubio pro reo koje proizlazi iz još jačeg načela actore non probante reus absolvitur. Naime, teret dokaza u kaznenom postupku je na tužitelju, a ne dokaže li, okrivljenik se oslobađa. U listopadu idemo u novi postupak. Vještakinje radiologinja i neurologinja utvrdile su u dopunskom vještačenju da sva medicinska dokumentacija upućuje na to da je moguća sinkopa.
 
• Prođe li to, bit će iskorišteno u nizu slučajeva?
- Naravno, ja sam toga svjestan (ali tu je presudan savjestan rad sudova u utvrđivanju činjenica).
 
Ivica Todorić ne će u pritvor
 
• Može li afera Hotmail utjecati na zaključak suda u Londonu o politički motiviranom procesu protiv Ivice Todorića?
- Čim je pokrenuta istraga, rekao sam: nemojte se iznenaditi ako im ne odrede istražni zatvor. Kako će ga odrediti da ne bi utjecali na svjedoke i dokazivanje, kad su to već mogli učiniti barem onih šest mjeseci nakon donošenja lex Agrokora. Istražni zatvor određen je jedino Ivici Todoriću jer nije bio tu. Sutkinja Emma Arbuthnot u travnju je zaključila kako obrana nije razumno ukazala da je riječ o politički motiviranom postupku. Taj predmet ima političku dimenziju, ali to i politički progon nisu sinonimi. To što će na Visokom sudu u Londonu biti 15. listopada od sporednog je značaja jer, sve i da se odluči o izručenju, Todorić do polovice studenog ne će biti u Hrvatskoj. A tu od 68 svjedoka samo još dva nisu saslušana, a i oni će biti možda i do kraja rujna. Tada će otpasti svi koluzijski razlozi i istražni sudac Todoriću će ukinuti istražni zatvor.
 
• Kakav je vaš stav o nagodbi o kazni za Davida Kruljca?
- Generala Kruljca znam, sina mu ne. Zakonski uvjeti su postojali, a je li bilo opravdano, u to ne ulazim. Primijenjen je i zaštitni nadzor. Riječ je o sporazumu okrivljenika i Državnog odvjetništva koji je sud potvrdio. Nije osuđen za „dilanje“, a za držanje droge bilo je sličnih presuda, ovisno o olakotnim okolnostima.
 
• Ne bi li sporazum stranaka trebalo staviti pod sudski nadzor?
- Svi će vam reći da postoje dvije vrste ublažavanja kazne, zakonsko i sudsko, a ja tvrdim da imamo i treće, po sporazumu stranaka. Rupa u zakonu je i što nije propisano do kada se sporazum može postići. Mislim da je sudac Turudić u pravu. Sudac nije javni bilježnik, a tu se svodi na to. To treba detaljnije razraditi.
 

Marinko Jurasić, https://www.vecernji.hr/premium/javnost-ce-biti-u-soku-jer-ce-morati-ponistiti-neke-uskocke-procese-pa-i-protiv-mamica-1271594

Nezamislivim smatram da bi Radić prionuo uz Hitlera, Mussolinija i fašizam, ako bi mu oni ponudili »nezavisnu« državu

 
 
Hrvatsku je nedavno posjetio Andrej Maček, sin nekadašnjeg predsjednika HSS-a i vođe hrvatskog naroda Vladka Mačeka, koji živi u Washingtonu, te je tom prigodom dao intervju Vjesniku. Andrej Maček rođen je 1926., a sljedeće je godine ostao bez majke, tako da je njega i stariju sestru Agnezu, koja je preminula ove godine, odgojila majčina sestra Josipa, s kojom se njihov otac poslije vjenčao. Od 1947. Maček živi u SAD-u, gdje je na sveučilištu Georgetown završio studij fizike, kemije i fizikalne kemije. Kao stručnjak za područje gorenja, sagorijevanja, termodinamike i kinetike radio je, uz ostale, i za američko ministarstvo obrane, Nacionalni ured za standarde i za NASA-u te predavao na nekoliko sveučilišta. U braku s Amerikankom Miriam dobio je dva sina, Paula i Tima, a kao udovac prošle se godine vjenčao s Kineskinjom Louise.
http://www.antikvarijat-vremeplov.hr/image/cache/products/14804/c875mgxy-800x570.jpg
»Zbližili smo se jer imamo zajedničke interese, na primjer za klasičnu glazbu. Njoj je to i struka dok ja nemam nikakve glazbene naobrazbe. Još imamo nešto zajedničko - i ona je izbjeglica od komunizma, ali za razliku od mene, ona je godinama živjela pod komunizmom i osobno pretrpjela mnoga zlostavljanja, uključivši fizička, za vrijeme zloglasne 'kulturne revolucije'. Jako ju zanima sve o Hrvatskoj. Njezina je želja bila da se vjenčamo u Zagrebu, u crkvi svetog Blaža, gdje sam ja kršten, i da nas vjenča hrvatski svećenik kojeg poznaje. Tako je don Ivan Šibalić u Zagrebu sve priredio, a vjenčao nas je don Damir Stojić. Ta dvojica mladih, simpatičnih i agilnih salezijanaca, upravljali su svojedobno našom washingtonskom misijom svetog Blaža«, kaže Maček, koji u razgovoru za Vjesnik govori o svome ocu i prisjeća se turbulentnih povijesnih zbivanja kojima je bio svjedok iz prve ruke.
 
• Koliko vas je činjenica što ste sin Vladka Mačeka odredila i utjecala na vaš život u djetinjstvu i kasnije u SAD-u, u dobrom i lošem smislu?
- U doba moga djetinjstva i mladosti to je imalo vrlo velik utjecaj. Budući da se djetinjstva u Zagrebu i u Kupincu sjećam s velikom ugodom, utjecaj je sigurno bio pretežno u dobrom smislu. Ne znam koliko su ta ugodna sjećanja djetinjstva povezana baš s time da je moj otac tada bio najpoznatiji čovjek u Hrvatskoj, kojeg su svi susretali s ogromnim poštovanjem. Čini mi se da su osobne roditeljske veze u tom pogledu bile važnije. Ali ono što očito predmnijevate, bilo je tu nečega i u »lošem« smislu. Jer sva naša poznanstva, stara i nova, školski drugovi, nastavnici i svi ostali, bili su uvijek svjesni čija smo djeca moja sestra i ja, pa je neminovno da se nisu odnosili prema nama posve kao prema drugoj djeci. A biti tako izuzetan dopuštalo je i manje dječje spontanosti. Povrh toga je u Zagrebu bilo i nešto manje fizičke slobode, jer smo zbog sigurnosti obično smjeli izlaziti iz kuće samo uz pratnju nekog odraslog. Razdoblje NDH bilo je, naravno, posve drukčije. Osobito posljednje tri godine, od ožujka 1942. do svibnja 1945., kad smo bili u kućnom zatvoru pod strogom ustaškom stražom, bez mogućnosti ikakvog osobnog druženja i djelatnosti. Ali i prva od te četiri godine bila je pod iznimnim okolnostima: od travnja do listopada 1941. boravili smo zajedno s ocem u Kupincu, a sljedećih teških pet mjeseci njegova zatočeništva u Jasenovcu živjeli smo bez njega, u oba slučaja s malo mogućnosti novih poznanstava. Iako je tako strogo ograničeno »tinejdžerstvo« bilo skoro posve uvjetovano činjenicom da mi je Vladko Maček otac, ne mogu reći da ga se sjećam posve u lošem smislu. Jednostavno, bili smo svjesni da smo svi okruženi velikim zlom koje je trebalo preživjeti. A bili smo i svjesni da su mnogi naši znanci i prijatelji pretrpjeli više nego mi. Štoviše, bilo je tu i nečeg dobrog, jer sam se imao prigodu upoznati s osobnim nazorima svoga oca, njegovim sjećanjem na prošle dane, mnogo bolje nego što bi to bilo moguće pod normalnim okolnostima. Naprotiv, u SAD-u činjenica da sam sin Vladka Mačeka imala je vrlo malo utjecaja, osim što bez njega vjerojatno ne bih živio tamo. Ne sjećam se gotovo nikakvog utjecaja ni na moje studentske dane niti na stručnu karijeru. Upravo obratno od onog u djetinjstvu, kad bih upoznao nekog novog, prihvatio novo namještenje i slično, nikad nije nitko znao tko mi je otac. Tu je opet bilo nečeg dobrog, jer su mi nova poznanstva pružila prigodu rastumačiti strancima tko je on i što je Hrvatska. To je bilo važno, jer je, nažalost, prvih pola stoljeća nakon Drugog svjetskog rata Hrvatska često vrlo loše predstavljana u američkom tisku: ustaše, genocid, Jasenovac... To je uvelike ispravljeno od sredine devedesetih godina.
 
• Kao dječak, jeste li bili svjesni da je vaš otac vodeći hrvatski političar?
- Jesam, bez dvojbe. Bio sam posve okružen politikom, što je za moga djetinjstva značilo borbu za prava hrvatskog naroda, i time opoziciju beogradskom režimu. Znao sam da su posjetitelji koje je moj otac dnevno primao u svom uredu, a bio je dio našeg stana na Prilazu, bili narodni predstavnici, uglavnom seljaci, iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, koji put čak i iz Srbije. A bilo mi je jasno da je moj otac vođa svega.
 
• Koga od političara iz djetinjstva pamtite do danas?
- Stjepana Radića se ne mogu zorno sjetiti, jer je umro dok mi još nisu bile ni dvije godine. Ali znam da su me roditelji nosili u posjete u Hercegovačku, pa rado tvrdim da sam osobno poznavao sve predsjednike HSS-a, od Radića do danas. Naravno, poznavao sam sve prvake HSS-a od 1930. nadalje, od kojih su većina njih bili naši osobni prijatelji: Josip Predavec, August Košutić, Juraj Krnjević, Ivan Šubašić, Jure Šutej, Ivan Pernar, Josip Torbar, Bariša Smoljan, Jaša Jelašić, Paško Kaliterna... Od političara izvan Hrvatske ostaju mi u sjećanju Crnogorac Sekula Drljević, veliki protivnik srpskih diktatorskih režima, i Srbin Milan Kostić, također čvrsti protivnik beogradske diktature i centralizma, kod kojeg smo, ako se ne varam, čak i odsjeli kad smo posjećivali tatu u beogradskom zatvoru. Među ostalim istaknutim uglednicima padaju mi na pamet Dalmatinci Ante Trumbić i don Frane Bulić. Od likovnih umjetnika u sjećanju su mi ostali Joza Kljaković, Ivan Meštrović i Robert Frangeš-Mihanović. Vidio sam spomenik kralja Tomislava u njegovu atelijeru, prije nego što se pojavio na sadašnjem mjestu na Tomislavovu trgu. Od pisaca pamtim Milu Budaka i Slavka Kolara. Kneza Pavla i kneginju Olgu vidio sam samo jednom, kad su nas posjetili u Kupincu 1940. Dragišu Cvetkovića vidio sam dva, tri puta za vrijeme Banovine, pa nekoliko puta poslije rata u Parizu, kad bi on posjetio moga oca, 1946. i 1947. Poslije, kad smo već živjeli u Americi, posjetio sam ga u Parizu, kad bi me posao doveo tamo, jednom 1968., baš prije njegove smrti, četiri godine nakon smrti moga oca.
 
• Sigurno ste poznavali i Eugena Laxu, kojeg se u Hrvatskoj u posljednje vrijeme često spominje, u kontekstu suđenja Ivi Sanaderu. Navodno je bio mason.
- Eugen Laxa, među znancima zvan i nadimkom Sinek, bio je prijatelj obitelji Maček. Za vrijeme Banovine Hrvatske bio je jedan od nekolicine mladih Hrvata koje je moj otac poslao u diplomatsku službu. Službovao je u Francuskoj, a vratio se u Hrvatsku 1941. Sjećam se da je došao u Kupinec i razgovarao s tatom o upitnosti daljnjeg djelovanja u diplomaciji NDH. Tata mu je savjetovao da se povuče. Sljedeći put Laxa nas je posjetio poslije rata u Parizu, negdje u lipnju ili srpnju 1945., ubrzo nakon našeg dolaska. Ostao je u Parizu do kraja 1946., možda do 1947., i bio redoviti posjetitelj u našem stanu. Nije bio očev tajnik, kako se tvrdilo u medijima, ali vrlo je zaslužan za pisanje njegovih memoara. Zamolio je tatu neka mu ih diktira, a on će pisati izravno na stroju. Često bi ga nukao: »Gospon predsednik, idemo!« Tako je nastao prvi rukopis, osnova i dobar dio onog što je izdano na engleskom 1957., a na hrvatskom tek 1992. Nakon što se Sinek nastanio u Brazilu, posjetio nas je jednom u Washingtonu sredinom pedesetih godina. Je li bio mason, to ne znam.
 
• Prema vašem mišljenju, razlikuju li se po svojim idejama i praksi Stjepan Radić i vaš otac, kao što se često tvrdi, na štetu vašeg oca?
- Nipošto ne po idejama, a jamačno ne ni po praksi. Ovo potonje je, naravno, hipotetično, jer tko zna kako bi Maček postupao da je bio predsjednik HSS-a dvadesetih godina, a Radić tridesetih. Ali ipak ne bi bilo točno ustvrditi, da se zbog toga ne može reći ništa vrijednoga. Navest ću dva konkretna primjera, koji ukazuju, da vjerojatno ne bi bilo velikih razlika u praksi između njih dvojice. Poznato je da se Maček nije slagao s Radićevim priznavanjem dinastije Karađorđevića i ulaskom u jugoslavensku vladu u ožujku 1925. Smatrao je taj potez pogrješnim prije utanačenja hrvatskog teritorija i njegove autonomije. Ali ne samo da tu nije bilo ni trunka ideološkog razlaza, nego se ne može ni zasigurno ustvrditi kako bi on toga časa djelovao na Radićevom mjestu. Sjećam se da je u svojim kasnijim godinama spominjao kako je bilo lakše njemu i drugim nepopustljivim mlađim političarima kritizirati Radića, nego raditi na njegovom mjestu. Shvaćao je da ono što je ostvareno 1939, jednostavno nije bilo moguće 1925. Tu je srž politike. Drugi primjer: treba ponoviti, da se radi o hipotetičkom pitanju, ali smatram nezamislivim da bi koncem tridesetih godina Radić prionuo uz Hitlera, Mussolinija i fašizam, ako bi mu oni ponudili "nezavisnu" državu, a protiv zapadnih demokracija. A očito je glavni prigovor ustaša Mačeku bio baš zbog odbijanja te ponude. Na to nije teško odgovoriti, ali izgleda da ima i kritičara u tom pogledu, koji su manje ekstremni. Tu je teškoća. Kako rekoh, ne mogu dati zadovoljavajućeg odgovora, jer mi nedostaje neposrednog kontakta s mišljenjima u Hrvatskoj. Naime, ne znam na kakve alternative Mačekove akcije uspostavljanja hrvatske autonomije unutar Jugoslavije pomišljaju umjereni kritičari njegovog stajališta u to doba. Znamo kao je bilo teško više od pola stoljeća kasnije uvjeriti zapadne sile da Hrvatska treba potporu u borbi za odvajanje od Jugoslavije. Uoči Drugog svjetskog rata bilo bi apsurdno i pomisliti na to. Inače, moj je otac već prije više od pola stoljeća primijetio kako ne samo »desni« nego i »lijevi« svojataju mrtvog Radića, koji to više nije mogao demantirati. Naravno, Radić je neupitno bio čovjek srednjeg puta, protivan i jednima i drugima, kao i svi njegovi pravi sljedbenici, uključivši i Mačeka.
 
• Vašem ocu zamjera se da je 1941. ostao po strani, jer nije prihvatio Hitlerovu ponudu da stane na čelo Hrvatske. Je li se zbog toga poslije kajao, jer postoji stav da bi time spasio mnogo života?
- Smatram da on u trenu kad je odbio ponudu Nijemaca da preuzme vodstvo u Hrvatskoj pod njihovim protektoratom, nije imao dvojbe o korektnosti. Iako je predvidio da su neka krvoprolića neminovna, nije ni u najcrnijoj mašti imao predodžbu strahota četničkih, ustaških i komunističkih zločina. Ne mogu reći da se poslije »kajao«, ali točno: u starim je danima koji put mozgao ne bi li ipak bilo bolje da je 1941. preuzeo vlast. Naravno, poslije rata bi ga objesili, ali ako bi time spriječio mučenje i smrt desetaka tisuća ljudi, to ne bi bila previsoka cijena. Što se mene tiče, ponosan sam da to nije učinio. Možda sam i sebičan, jer život sina nacističkog kolaboratora ne bi bio ugodan.
 
• Ponašanje vašeg oca 1941. razlog je za teze da je zastupao politiku čekanja. Je li to točno, ili je bila riječ o tome da nije želio poduzimati aktivnosti koje su unaprijed bile osuđene na propast?
- Što se tiče njegova rada prije 1941., ne vidim nikakve inercije. Upravo obratno - cijelo razdoblje od kraja njegova zatvora pod jugoslavenskom diktaturom krajem 1934., pa do NDH, više od šest godina, bilo je u znaku stalne aktivnosti, u mnogo čemu uspješne, i u politici i u socijalnom, gospodarskom, kulturnom djelovanju. Što se tiče travnja 1941., točno je da je odbio akciju, jer nije htio povezati Hrvatsku s nacistima, ne samo iz načelnih razloga nego i iz uvjerenja da će oni izgubiti rat. Pitanje suradnje s komunistima je drukčije. Kontakti i razgovori s njima bili su u načelu mogući samo prije 15. listopada 1941., kad je odveden u Jasenovac, dakle prije uspona partizanskog pokreta. U svakom slučaju, koliko znam, nije ih bilo. Mačekova kompletna izolacija bila je zapravo i glavna namjera ustaške vlade. No sigurno se može pitati bi li on bio voljan za razgovore pod drugim okolnostima? I je li mogao, u pomanjkanju neposrednih razgovora, »prošmuglati« iz zatvora direktive haesesovcima u tom smislu? Zanimljiva, djelomično hipotetička pitanja, na koja nemam odgovora. No pokušaj suradnje s komunistima uistinu ne bi nikamo vodio. On sigurno ne bi pristao na obnovu centralističke Jugoslavije, još pritom komunističke diktature, a Tito - u to doba s punom Staljinovom potporom i sa šutljivom privolom Zapada - također sigurno ne bi imao razloga pristati na išta drugo. Dakle, točno, Maček se znao ustručavati poduzeti neku akciju kad ju je smatrao nepotrebnom, a uvijek kad ju je smatrao lošom. Nije mogao pojmiti da ima ljudi koji smatraju da je bolje raditi zlo nego ne raditi ništa. Ali u načelu ne smatram da je bila riječ o politici »čekanja«.
 
• Vašem ocu zamjera se i da je podržavao očuvanje Jugoslavije i da mu je navodno draža bila Hrvatska kao jedna od federalnih jedinica nego kao samostalna država. Je li za njega Banovina Hrvatska ostvarena 1939. bila konačan cilj, ili samo prva faza u stvaranju samostalne Hrvatske?
- Prigovore u tom pogledu ne mogu smatrati posve ozbiljnim, jer ne mogu zamisliti bilo kojeg hrvatskog demokratskog političara kojem samostalna, slobodna Hrvatska ne bi u načelu bila glavni cilj. Čak i u slučaju Trumbića i Supila, koji su potkraj Prvog svjetskog rata bili istaknuti zagovornici stvaranja Jugoslavije, teško vjerujem da bi pod povoljnijim uvjetima birali kraljevinu Jugoslaviju na račun republike Hrvatske. Što se tiče konfederacije, zanimljivo je da bi se i Radić i Maček - usprkos svom izrazitom osjećaju slavenske solidarnosti - lakše pomirili s nekom podunavskom konfederacijom, nego s jugoslavenskom. Dakle, jugoslavenska konfederacija je za Mačeka bila tek treći izbor. Svima koji su ga iole dobro poznavali, bilo je jasno da je smatrao Banovinu Hrvatsku tek prvim korakom, nipošto kao nešto svršeno.
 
• Zanimljivo je da je vaš otac autor parole »Tuđe ne ćemo, svoje ne damo« i da je prvi upotrijebio pojam Željezna zavjesa. Je li znao da su ga Tito i Churchill »plagirali«?
- Da. Štoviše, u slučaju Tita, točno se sjećam prigode kad je to prvi put čuo. Bilo je to još u ustaškom zatočeništvu u Zagrebu. Naime, barem neko vrijeme bilo nam je dopušteno imati radio, pa smo, kad god je to bilo moguće, slušali Radio London, kao i tisuće drugih u Zagrebu, mnogi pod gunjem da se ne bi čulo izvan sobe, jer je to bilo kažnjivo strijeljanjem. Među drugom propagandom za partizane tijekom 1944. čuli smo i taj poznati citat. Moj otac je reagirao s podsmijehom. Churchillov poznati govor »Iron Curtain« iz 1946. bio mu je naravno poznat. U to je doba živio u Parizu.
 
• Je li vaš otac vjerovao da će doći do sloma komunizma i stvaranja samostalne Hrvatske?
- Da, u konačnoj fazi. Ali nije imao nade da će to biti brzo. Kad se komunizam učvrstio, nije više vjerovao da će pasti tijekom njegova života. Slično, u pitanju samostalne Hrvatske, nije vidio skorog rješenja. Sjećam se kad je početkom NDH jedan znanac, nije bio ustaša, primijetio kako je možda ipak dobro da smo se riješili Srba. Mačekov odgovor: »Ne samo da ih se nismo riješili nego smo si ih sada natrpali na leđa još za 50 godina.« Činjenica da je ispalo točno 50 godina bez dvojbe je slučajna, ali značenje njegovih misli je očito.
 
• Koliko pratite zbivanja u Hrvatskoj?
- Ne bih želio iz daljine držati propovijedi o tome što u Hrvatskoj valja ili ne valja. Štoviše, iako kao hrvatski građanin imam pravo glasa na hrvatskim izborima i ovdje u Americi, nikad ga ne koristim. Ne sudjelujem svakodnevno u hrvatskom životu pa smatram da nemam moralnog prava odlučivati o hrvatskoj politici. Naravno, meni bi bilo osobito drago da srednji put braće Radića i Vladka Mačeka, provede HSS. U Hrvatskoj, poslije odlaska 1945., nisam bio nikada u doba komunizma i Jugoslavije. Tek u ožujku 1992., kad je moj prijatelj, pokojni Boris Urbić, nakon velikih napora napokon uspio s izdavanjem memoara mog oca, pozvao me u Zagreb na predstavljanje knjige. To je bio početak. Od tada dolazim jednom na godinu ili tek svake druge godine, uglavnom na sastanke s rođacima i prijateljima. Tu i tamo sastanem se i s nekim uglednicima. Posebno uživam u redovitim posjetima Jastrebarskom, tatinu rodnom gradu, u kojem se od 1993. svake godine na očev rođendan slavi »Mačekov dan« kao gradski praznik.
 
• Jeste li aktivni u hrvatskim iseljeničkim organizacijama?
- U posljednje vrijeme ne mnogo. Prvih 40 godina mog boravka u Washingtonu i okolici, gdje živim od 1947., ovdje uopće nije bilo lokalnih hrvatskih organizacija. Osamdesedith godina osnovana je hrvatska župa svetog Blaža u Washingtonu. Zapravo, službeno joj je ime »misija«, jer nema dovoljno vjernika da bi bila župa. Tu se nas tridesetak počelo sastajati nedjeljom. Nešto kasnije, osobito nakon uspostave Republike Hrvatske s veleposlanstvom u Washingtonu, uspješno se razvila akademska organizacija AMAC, »Almae Matris Alumni Croaticae«, s ogrankom za Washington i okolicu. Tu sam bio vrlo aktivan do prije nekoliko godina. Bili smo pokrovitelji djece, siročadi iz Domovinskog rata, dovodili smo u SAD hrvatske znanstvenike koji su držali predavanja i glazbenike koji su izvodili koncerte sa što više hrvatskih skladbi. Time smo privukli i američke prijatelje. Ali posljednjih je godina nažalost sve manje interesa, pa nismo više aktivni. Slična je sudbina i drugih ogranaka AMAC-a u Americi.
 
• Što je u današnje vrijeme za Hrvatsku najaktualnija poruka iz života i djela vašeg oca?
- Treba uvažiti da je djelovao pod posve drugim uvjetima nego danas. Cijeli život mu je bio usredotočen na borbu za prava hrvatskog naroda s ciljem da se stvori državna struktura koja će ne samo omogućiti nego i zahtijevati političko i socijalno uređenje u kojem će Hrvati i drugi građani Hrvatske birati demokratski i uživati ljudska prava i socijalnu pravdu. To je u gotovo cijelo doba njegova djelovanja značilo borbu protiv diktatura svih vrsta, one kralja Aleksandra, fašističke i komunističke, koje su osporavale ta prava. Danas više nema, ili barem ne bi smjelo biti, pitanja borbe protiv nekoga i nečega, nego pozitivan rad. Dakle, njegova poruka: prvo, dvije krilatice HSS-a od početka, prije više od stotinu godina su čovječnost i pravica. Ta jezgra mora ostati osnovom. A dnevno sredstvo je razumna politika, postizanje onog što je moguće u momentu bez ispada u ekstreme, poštovanje prema drugim narodima i, nadasve, osobno poštenje. To zadnje je važno za mene osobno. Kad dođem u Hrvatsku, ništa mi nije draže - doslovno i bez obzira na politička mišljenja - nego čuti za mog oca da je bio pošten čovjek.
 

Marijan Lipovac, Vjesnik, 26. 11. 2011.,  http://haw.nsk.hr/arhiva/vol4/5/35948/www.vjesnik.hr/Article.aspx%3fID%3DE5CA601B-F937-4DA4-84D7-9100F75FC8EF.html

Boja je veliki izazov i neiscrpno polje istraživanja

 
 
Akademski slikar iz Zagreba, Hrvoje Marko Peruzović, istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, koji je nedavno otvorio samostalnu izložbu u Grazu.
http://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2016/04/05-1-480x480.jpg
• Gospodine Peruzoviću, nedavno ste u Grazu otvorili samostalnu izložbu. Što ste izložili i u kojoj galeriji?
= Prije nekoliko mjeseci dobio sam poziv iz Galerije Stross, koja se nalazi u samom središtu Graza, i s velikim veseljem sam taj poziv prihvatio. Ovo nije prvi put da se predstavljam austrijskoj publici ali je prvi put da izlažem u Grazu. Izložio sam dvanaest slika većeg formata, rađenih akrilikom na platnu. Izdvojio sam različite motive iz nekoliko različitih ciklusa kako bih što zornije i potpunije prikazao svoj slikarski svijet. Izložba je zamišljena kao susret i svojevrsni dijalog slikarstva i fotografije, jer u drugom djelu galerije izlaže nizozemski fotograf Michael van Emde Boas.
 
• Možemo li već govoriti o reakcijama javnosti, publike.
= Reakcije posjetitelja su bile sjajne, oduševio ih je moj mediteranski kolorit. Na samom otvorenju ljudi su mi često postavljali različita pitanja, željeli su znati zašto sam naslikao određene motive i koja mi je bila namjera.
 
• Što je ključ Vašeg pristupa motivu?
= Postoje razni pristupi motivu i oni nisu uvijek isti. Često ovise o raspoloženju i o mojoj stalnoj sklonosti prema promjenama. No, ono što je u osnovi mog pristupa slici jest crtež. On je uvijek na neki način prisutan. Nekad je vidljiv a nekad samo naznačen. Nadalje, većina motiva u sebi sadrži određene simbolističke konotacije iz kojih se može puno toga isčitavati. Uz to, vrlo često ubacujem u svoje slike i određene elemente suvremene pop kulture.
 
• Vaš je kolor snažan, no u isti mah, dojma sam i lagano prigušen, ambivalencija?
= Boja je veliki izazov i neiscrpno polje istraživanja. Ona je uz crtež moja najbitnija odlika. Uvijek ponavljam kako je na moju paletu snažan utjecaj imalo razdoblje u kojem sam živio u Dalmaciji. Bitno mi je da se u mojim slikama osjeti svjetlost. Čak i one nešto mračnije slike imaju dijelove koji svijetle. Svjetlo bez tame ne bi bilo moguće. 
 
• U Vašem se radu mogu prepoznati određene karakteristike austrijskog slikarstva s početka 20. st.
= To je točno, to je prije svega bečka secesija. Međutim, još je puno toga utjecalo na moj slikarski rukopis. Vjerujem da je to bila jedna od presudnih stvari zašto sam pozvan u Graz i zašto je publika vrlo emotivno reagirala na moje slike. Osjećaju to i kao dio svoje tradicije. Na kraju krajeva, ne tako davno, bili smo dio istog carstva.
 
• Tko je vaš omiljeni umjetnik?
= Zaista je teško odgovoriti na to pitanje. Svaki slikar ima neke svoje favorite. Riječ je o cijeloj plejadi svjetskih ali i hrvatskih umjetnika koji su prije svega bili majstori crtači. Osim toga, stalno otkrivam neka nova zanimljiva imena za koja ranije nisam znao. U tom smislu, Internet je zaista dragocjen. Nema sad smisla nabrajati dvadesetak ili tridesetak imena.
http://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2016/04/18-1.jpg
• A tko je na Vas najviše utjecao?
= Teško je i to reći. Odgovor je sličan kao i na prethodno pitanje. Nadovezao sam se na karakterističnu secesijsku stilizaciju i tu je jasno kako je nemoguće izbjeći usporedbe sa Egonom Schieleom i Gustavom Klimtom, no ja se trudim ostvariti vlastiti način crtanja i slikanja i unijeti nešto suvremenijih elemenata u skladu s duhom vremena. Mogao bih reći da sam od svakoga uzimao ono što mi je bilo potrebno, ono što sam prepoznao kao svoje ili kao zajedničko. U tom silnom moru kombinacija, čovjek dugotrajnim radom ipak dođe do neke vlastite likovne poetike. A dobro znamo da sve nastaje iz nečega što prethodi. U tom smislu poštujem tradiciju.  
 
• Odnedavno ste opet u Zagrebu.
= Da, uskoro će proći godina dana otkako sam se iz Splita vratio u Zagreb. Zahvaljujući svom poslu puno putujem, ali moj atelijer je sada ovdje.
 
• Što je trenutna novost u atelijeru, planovi, izložbe?
= Polako se pripremam za jednu malu retrospektivnu izložbu koju planiram ostvariti dogodine u Zagrebu. Nadam se da će tom prigodom biti tiskan i jedan malo ozbiljniji katalog. U međuvremenu slikam i pišem poeziju. 
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Tko će profitirati od smjene Lovre Kuščevića i ostanka u vlasti HNS-a?

Subota, 20/07/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1139 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević