Novi Sad - grad u kojem se osjećao svekoliki duh uljuđene Europe

 
 
Iz tiska je izišla nova knjiga Branimira Miroslava Tomlekina Martina, u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica. Ustvari radi se o romanu za koji recenzent Denis Peričić kaže da je ovaj roman svojevrsni vojvođanski, odnosno srijemski Rat i mir. Roman ima 168 stranica i sastoji se od tri dijela Mati ili Hintergrund, Baka ili vrijeme između i Prabaka ili vrijeme umiranja. Uz to, na početku romana nalazi se Riječ urednika Marijana Majstorovića i uvodni dio pod nazivom Šizela. Na kraju knjige romana nalazi se (E)p(r)ilog, bilješka o autoru i recenzija već spomenutoga Denisa Peričića.
Radnja romana Hrtkovčanina Branimira Miroslava Tomlekina vodi se oko novosadske Hrvatice Martine, čiji život autor prati od vremena prve Jugoslavije, preko Drugoga svjetskog rata, sve do druge Jugoslavije, njezina raspada, pa sve do 1999. kada bombarderi Natoa bombardiraju njezin Novi Sad. Sudbina Martine ujedno je sudbina Novoga Sada, pa i cijele Vojvodine, koja je do 1990. – unatoč raznim oblicima srbizacije – prestala biti međunacionalna odnosno multikulturalna sredina mitteleuropskoga tipa.
 
Novi Sad je grad koji se nalazi na lijevoj obali Dunava. Zbog svoga povoljnog geoprometnog položaja na obali plovne rijeke, koja povezuje središnju Europu i Crno more, uvijek je bio važno gospodarsko, trgovačko, upravno i političko središte. Kako su se kroz povijest mijenjali njegovi vlasnici tako se i ime mjesta mijenjalo. Latinski se naziva Neoplanta, grčki Neofite, njemački Neusatz an der Donau, mađarski Újvidék, a zadnja stoljeća uglavnom se naziva kao i danas – Novi Sad.
Do 1746. ovaj grad na krajnjem jugu Bačke nalazio se pod upravom Vojne krajine, kao dio Njemačko-banatske pukovnije. Austrijska carica Marija Terezija 1. veljače 1748. proglasila ga je slobodnim kraljevskim gradom s vlastitom upravom.
Katolička župa Imena Marijinog spominje se 1332. Župa je obnovljena 1702., a današnja crkva sagrađena je 1895. godine.Od 1788. do 1822. radila je Državna katolička gimnazija.
Do povećanog prometnog značaja Novoga Sada dolazi 1788. nakon izgradnje stalnog pontonskog mosta, te izgradnjom cestovnog i željezničkoga mosta "Franjo Josip" 1883. godine. Željeznički most "Franjo Josip" postoji od 1833. do 1941. godine. Nakon toga Novi Sad postaje čvorište na željezničkoj pruzi Budimpešta - Zemun.
Prva pošta za Novi Sad otvorena je 29. XII 1753. u Petrovaradinu, gdje se nalazila vojna garnizona. U samome Novom Sadu pošta je osnovana tek stotinu godina kasnije.
Prvo osjetnije naseljavanje Srba u Novi Sad, u kojem su dotad živjeli Nijemci, Mađari, Hrvati, Židovi, Armenci i već tada druge brojne etničke manjine, počinje od 1804. Samo četiri godine kasnije, 1810., novosadski Srbi otvaraju pravoslavnu gimnaziju. Nakon 1860. Novi Sad je postao kulturno i političko središte Srba u Ugarskoj. Ondašnji Srbi 1861. osnivaju prvo srpsko stalno kazalište, a tri godine kasnije preselili su Maticu srpsku iz Budimpešte.
Raspadom Austro-Ugarske koncem 1918. godine južni dijelovi Bačke i zapadni dijelovi Banata ulaze u sastav Kraljevine SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. U Drugome svjetskom ratu Bačka je pod upravom Mađarske, a Banat kao posebna njemačka okupacijska oblast pripao je Srbiji. Srijem je od 1941. do 1945. i dalje u sastavu hrvatske države, Nezavisne Države Hrvatske.
 
Prema popisu imena i prezimena u XVII. stoljeću nailazimo na Hrvate koji se zovu: Joannes Mihalovich, Mattho Ferovich, Maxin Paulovich, Marko Szava, Nedelko Saffer, Radovan Jankovich, Nenad Jurich, Juro Churchia, Janko Mihalich, Georgius Bosich, Arsenius Stipanovich, Kitta Lausevecz, Misko Racz, Jurica Joranich, Sivan Mikulich, Sivan Lukovich...
Završetkom Drugoga svjetskog rata Bačka i Banat ponovno su u sastavu druge Jugoslavije. Banat i Bačka, uz od Hrvatske oduzeti Srijem od 1946. godine, tvorili su Autonomnu pokrajinu Vojvodinu, koja je bila pripojena Beogradu i Srbiji. Tada nastupa drugo organizirano naseljavanje Bačke i Banata sa Srbima iz pasivnih krajeva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nakon što su najbrojniji Nijemci protjerani, a i ubijani, Srbi u Bačkoj i Banatu, a kasnije i u istočnom Srijemu, postaju većinski narod. U početku relativno, ali s vremenom i u apsolutnim brojkama. Od 1945. do 1990. traje planska srbizacija Bačke, Banata i istočnoga Srijema. Od toga nije bio izuzet niti Novi Sad, koji u desetogodišnjem razdoblju od 1961.-1971. ostvaruje porast pučanstva od 37 posto. Najveći dio doseljenika u glavni pokrajinski grad je iz područja Vojvodine (56,2 posto), zatim s područja BiH (15,3 posto) i Uže Srbije (11,7 posto). Dva desetljeća kasnije, 1991., u Novom Sadu živi 65,3 posto, a tek 7,6 posto Mađara i 3,3 posto Hrvata. Prema popisu pučanstva iz 2002. godine u gradu na Dunavu živi 75,50 posto Srba i još manje Mađara (5,24 posto) i Hrvata (2,09 posto). Još bi bilo daleko manje Hrvata da gradu Novome Sadu nisu pripojeni Petrovaradin, Srijemska Kamenica i Futog s okolicom na desnoj srijemskoj obali Dunava.
U Novome Sadu još uvijek postoje Kompleks katoličkog groblja i Rimokatoličko groblje. U Petrovaradinu postoji Majursko katoličko groblje, Vojno groblje sa Starim katoličkim grobljem i Novo katoličko groblje, dok u Srijemskoj Kamenici postoji Katoličko groblje.
 
Željezni cestovno-željeznički most "Maršal Tito" izgrađen je 1946., a srušen je 1. IV. 1999. Betonski cestovno-željeznički most izgrađen je 1961., a srušen 26. IV. 1999. "Most slobode" preko Dunava u Srijem otvoren je 1981., a srušen je također 1. IV. 1999. Posebna zanimljivost je da su Novi Sad i mostove u travnju 1941. bombardirali Nijemci, 1944. Rusi, a 1999. Amerikanci. Naime, nakon što su Nijemci 1942. obnovili željeznički most Novi Sad – Zemun, Rusi su ga bombardirali 6. IX. 1944. godine. Razlog tomu je važnost grada ne samo s vojnoga stajališta.
U romanu Martina Branimira Miroslava Tomlekina obuhvaćena je ne samo cjelokupna povijest grada Novoga Sada, nego i ono daleko važnije, a to je nasljeđe prošlosti uvjetovano njegovom poviješću. Radnja Tomlekinova romana opisuje događaje i iz Prvoga i iz Drugoga svjetskoga rata kada je Novi Sad doslovno bio kozmopolitski grad u kojemu se osjećao mitteleuropski ne samo kulturni, nego i svekoliki duh uljuđene Europe. Novi Sad je do 1944. i do protjerivanja Nijemaca iz grada i okolice bio europski multikulturni grad u kojemu je stoljećima cvjetao današnji nametnuti nam multikulturalizam. Od konca Drugoga svjetskog rata Novi Sad kao grad i kao mjesto življenja gubi svoj srednjoeuropski štih i iz godine u godinu pretvara se u jednonacionalni srpski i pravoslavni grad u kojemu nema mjesta za druge narode i vjere.
 
Roman Martina je poruka Novome Sadu i svima onima koji odlučuju o njegovim stanovnicima, svima onima u čijim rukama je sudbina svih Novosađana i onih koji to nisu. I da više nikada ne bude bombardiran ne samo iz zraka. A Novi Sad je od 1918. višestruko "izbombardiran" i od "Europe u malome" 1991. postao grad iz kojeg su tenkovi kretali na Vukovar i Hrvatsku. I od tada, te kobne 1991. godine, ovaj grad na Dunavu nije više multikulturalan. Kao što Vojvodina, poslije 1945. teritorijalno proširena s istočnim Srijemom, ne posjeduje stvarnu autonomiju, isto tako i Novi Sad nema više ništa od njemačkoga, mađarskog, hrvatskog ili židovskog štiha. Jedino što je još u Novome Sadu ostalo od multikulturalnosti je znanje i sjećanje na stara multikulturalna vremena koja još uvijek duboko u sebi nose njegovi potomci. Upravo ovaj roman Branimira Miroslava Tomlekina najveći je doprinos da se o povijesti Novoga Sada ne zaboravi znanje i ne prepusti zaboravu sjećanje na stara vremena i bogatu povijest i samoga grada i suživota između njegovih sugrađana.
 

Marijan Majstorović