Get Adobe Flash player
Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

Primjer Milana Babića je dobar i jedini ispravan put za suživot i...

Karolina Velika!

Karolina Velika!

Vidimo izgrađenu osobu koja njeguje obiteljske vrijednosti i od koje...

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

Vraća Hrvatskoj ustav iz 1974., jer vraća Srbe u ustav, i onda će ići...

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

IDS-u je uspjelo što nije ni Benitu...

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

Najviše fantazije danas ima u genderističkoj...

  • Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    Nametnuta protuhrvatska Plenkovićeva pomirba

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:16
  • Karolina Velika!

    Karolina Velika!

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:09
  • Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    Plenković je u svojoj izdaji nadmašio i Titu

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 09:32
  • IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    IDS talijanizirao Istru i udaljio od Hrvatske

    utorak, 04. kolovoza 2020. 13:04
  • Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    Tko su ti koji kontroliraju istinu!?

    četvrtak, 06. kolovoza 2020. 17:31

Objavljena knjiga Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora

 
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je knjigu Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora čiji je autor upravitelj Strossmayerove galerije HAZU-a Borivoj Popovčak. Bogato ilustrirana knjiga velikog formata na gotovo 300 stranica rezultat je trogodišnjeg Popovčakovog istraživačkog rada. Naglasak joj je na donaciji 34 likovnih djela koja su svjetski poznati hrvatski violinist Zlatko Baloković i njegova supruga Joyce ostavili Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a koja predstavlja jedinstvenu cjelinu unutar fundusa Strossmayerove galerije starih majstora te otkriva profinjeni ukus i istančani smisao za likovnu umjetnost bračnog para Baloković. Osim slika koje je Joyce Baloković naslijedila od svog oca Williama Bordena, donaciju čine slike nizozemskih majstora od 16. do 18. stoljeća, djela francuskog slikarstva 19. stoljeća, radovi slikara barbizonske škole te slike poglavito hrvatskih slikara 20. stoljeća koje je Zlatko Baloković dobio na dar prigodom koncertiranja po domovini ili osobno kupovao izravno od likovnih umjetnika. Dio slika bračni par Baloković nabavio je tijekom svojih brojnih putovanja po svijetu i one svjedoče o upućenosti u likovne trendove zemalja u kojima su boravili te o njihovu osebujnom afinitetu za slikarstvo i likovnu umjetnost uopće.
https://fama.com.hr/wp-content/uploads/2020/05/Zlatko-i-Joyce-Balokovi%C4%87.jpg
Osim detaljnom analizom doniranih umjetnina, knjiga se bavi i violinama koje je Baloković donirao Hrvatskoj akademiji, od kojih je najpoznatija znamenita violina King Bartolomea Giuseppea Guarnerija del Gesùa iz 1735.
Nakon smrti Zlatka Balokovića 1965., Joyce Borden Baloković, prema njegovoj i svojoj želji, 1966. je osnovala Fond za stipendije za hrvatske studente na Sveučilištu Harvard. Kako je napisala u popratnom pismu, Zlatko Baloković odlučio se na taj čin jer je osjećao posebnu odgovornost za Hrvatsku kao svoju domovinu. U vrijeme kada Hrvatska nije bila samostalna i slobodna država, već bila dio socijalističke Jugoslavije, to je imalo velik simbolični značaj za međunarodnu afirmaciju Hrvatske, ali i konkretne učinke za mlade hrvatske znanstvenike i hrvatsku znanost u cjelini. Prema želji bračnog para Baloković, Fondom raspolaže Sveučilište Harvard, a Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ima pravo prvenstva predlaganja jednog ili više kandidata na temelju znanstvene izvrsnosti. Do sada je stipendije dobilo 75 osoba. Prvi stipendist, od 1967. do 1968., bio je muzikolog Ivan Supičić, od 1983. redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 1974. do 1975. stipendist je bio i arhitekt Velimir Neidhardt, današnji predsjednik HAZU, akademik od 1991.
 
Joyce Borden Baloković je 1968., prema suprugovoj želji, Akademiji poklonila violinu King, dok je umjetnine ostavila Strossmayerovoj galeriji svojom oporukom. Galerija ih je zaprimila 1972., godinu dana nakon smrti Joyce Borden Baloković.
„Bezrezervna pomoć koju su supružnici Baloković pružali ne samo institucijama i udruženjima u Americi i domovini, posebice nakon Drugog svjetskog rata, već i anonimnim žiteljima iz svih kutaka ondašnje Jugoslavije, odraz je njihove nesebičnosti, širokogrudnosti i, nadasve, domoljublja. Poglavito je ono iskazano kod Joyce Baloković, koja je Hrvatsku zavoljela i vezala se za nju te je u njoj odlučila i vječno počivati uz svojeg supruga. Ovom se knjigom nastojalo evocirati uspomenu na to dvoje izuzetnih ljudi, ukazati na njihov bogat kozmopolitsko-društveni život i izuzetnu predanost filantropskim ciljevima i promidžbu Hrvatske u svijetu te povrh svega odati priznanje i izraziti zahvalnost za vrijednu donaciju – zbirku slika darovanih Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koje su dijelovi od njihova zaprimanja nezaobilazno nazočni u svim stalnim postavima Strossmayerove galerije starih majstora sve do današnjih dana“, napisao je u uvodu knjige Borivoj Popovčak.
Autor se u knjizi također pozabavio biografijama Zlatka i Joyce Baloković, koristeći se pritom i Balokovićevom autobiografijom iz 1938. koja se, otisnuta strojopisom, čuva u Arhivu HAZU. Ondje se čuvaju i brojne Balokovićeve fotografije od kojim su mnoge prvi put objavljene u ovoj knjizi.
 
Zlatko Baloković bio je istinski građanin svijeta, virtuoz koji je muzicirao pred carevima i caricama, kraljevima i kraljicama, papama, državnicima, u poznatim svjetskim koncertnim dvoranama širom svijeta, ali i pred radnicima u tvorničkim halama. Rodio se 21. ožujka 1895. u Zagrebu i zarana je pokazao glazbeni talent pa već 1904. počinje učiti violinu u Glazbenoj školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda kod glasovitog profesora Vaclava Humla. Završivši glazbenu naobrazbu u Zagrebu, 1911. upisuje studij na Muzičkoj akademiji u Beču kod profesora Otakara Ševčika i Arnolda Rosea, koncertira u Berlinu i Moskvi 1913., a već sljedeće godine, nakon završetka studija, odlazi na turneju po Egiptu i Italiji. Uoči početka Prvog svjetskog rata nastupio je u Vatikanu pred kardinalskim zborom i bio primljen u audijenciju kod pape Pija X., a tijekom rata koncertira po svim većim hrvatskim gradovima, kao i u Trstu i Beču, među ostalim i pred carem i kraljem Franjom Josipom. Baloković 1920. odlazi na turneju po Švicarskoj, Francuskoj i Engleskoj gdje nastupa u prestižnim koncertnim dvoranama, da bi 1924. otputovao u New York. Polučivši znatan uspjeh koncertirajući po svim većim američkim gradovima, Baloković se trajno nastanio u New Yorku, gdje se zbližio i s Nikolom Teslom. Tada upoznaje Joyce Borden, kćer čikaškog milijunaša Williama Bordena, kojom se oženio 1926. Od tada bračni par Baloković živi između Amerike i Europe i počesto navraća i u Zagreb. Godine 1931. svojom jahtom odlaze iz San Francisca u Australiju i Novi Zeland, gdje Baloković održava niz koncerata. Put oko svijeta, koji je trajao 16 mjeseci, odraz je njihova avanturističkog duha i težnje za otkrivanjem dalekih zemalja i upoznavanjenjem njihovih kultura.
Početkom Drugog svjetskog rata Joyce i Zlatko Baloković osnivaju Komitet za pomoć Jugoslaviji kojem je počasna predsjednica bila Eleanor Roosevelt, supruga tadašnjeg predsjednika SAD-a. U ondašnju Jugoslaviju odlaze 1946., gdje Baloković održava niz koncerata. Nastavio je neumorno koncertirati diljem Amerike, Europe i tadašnje Jugoslavije, gdje 1954. održava koncerte u povodu 50 godina svojeg umjetničkog djelovanja. Angažirao se i oko prikupljanja sredstava za Iseljenički dom i Koncertnu dvoranu „Vatroslav Lisinski” u Zagrebu. Na putu prema Zagrebu, gdje je kanio proslaviti svoj 70. rođendan, Zlatko Baloković umire u Veneciji 29. ožujka1965. od srčanog udara, a pokopan je na Mirogoju. Ondje je 1971. pokopana i njegova supruga Joyce.
Objavu knjige Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora financijski su pomogli Ministarstvo kulture i Gradski ured za kulturu Grada Zagreba.
 

Marijan Lipovac

Bunjevci, a ne Hrvati predvode Hrvate u Srbiji!

 
 
Već desetljećima jedno od prioritetnih pitanja između Republike Hrvatske i Republike Srbije je bunjevačko pitanje, a za Hrvate u Republici Srbiji unazad desetak godina to pitanje je postalo prvo i krucijalno. Odnosno, postavlja se više pitanja: kako je došlo do toga da Hrvate u Republici Srbiji danas vodi nekoliko desetaka Bunjevaca koji sebe nazivaju „bunjevačkim Hrvatima“ (nepostojeća odrednica pri nacionalnom izjašnjavanju u državu u kojoj živimo), tko su ti Bunjevci, kuda oni vode ovdašnje Hrvate i sl.? Po posljednjem popisu stanovništva u Republici Srbiji ima 57.900 Hrvata i 16.706 Bunjevaca. Tih 16.706 Bunjevaca „bunjevački Hrvati“ nazivaju „Bunjevcima nehrvatima“ (?!), pri čemu nikada i nikako ne možemo saznati koliko ima „bunjevačkih Hrvata“!!! Jedan od karakterističnih pokazatelja ove zagonetke je grad Subotica u kojem živi ogromna većina Bunjevaca, i jednih i drugih. Iz tabele 2., koju je objavila i “Hrvatska riječ“, vidi se da u Subotici ima 14.151 Hrvat i 13.553 Bunjevca, što znači da se „bunjevački Hrvati“ kriju u stavci Hrvati u nepoznatom brojčanom odnosu s njima!
Ako u Subotici ima preko deset tisuća Hrvata, onda je svega oko tri tisuće „bunjevačkih Hrvata“ i apsurd je da su sve ovdašnje hrvatske krovne institucije koncentrirane u Subotici i da su u njima u ogromnom broju uposleni „bunjevački Hrvati“, koji u odnosu na Hrvate u Republici Srbiji čine izrazitu manjinu!
Popis svih bunjevačkih prezimena u Subotici (i okolici), koji su na svom portalu objavile „Hrvatske novine“ 30. travnja 2020. godine (http://www.hnl.org.rs/nova/hrvatske-novine/33-najave/2441-prezimena-backih-hrvata-bunjevaca-u-subotici-i-okolici), samo potvrđuje tko je od uposlenih u ovdašnjim krovnim hrvatskim institucijama Bunjevac. Predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća se preziva Vojnić, članovi/ce su Šimić, Sarić Lukendić, Vuković, Budinčević, Suknović, Cvijin, Stantić, Tumbas, Ostrogonac, Kujundžić, Benčik, Periškić, Milanković, Temunović i Pakledinac -  17 od 29 (i nitko ih ne može preglasati)!
Ravnatelj NIU „Hrvatska riječ“ se preziva Ušumović, u Upravnom odboru su Suknović (predsjednik), Stantić (zamjenik predsjednika), Kuntić, Vuković, Bašić – 5 od 9 (iznadpolovična većina)! Tu su još uposleni Sarić, Dulić, Vuković, Vukov, Dulić, Bašić Palković, Dulić Bako, Sič, Romić, Šujić, Sudarević, Kuntić, Vujković-Lamić, Sudarević (više njih sa istim prezimenom), a što čini tri četvrtine uposlenih)!
U nakladničkom vijeću NIU „Hrvatska riječ“ su Žigmanov (?), Bašić Palković, Crnković i Dulić Bako (4 od 5)!
Glavna urednica TV dnevnika na hrvatskom jeziku RTV2 preziva se Tumbas (i iz Subotice je), odnedavno Hajduković.
I u svim drugim tjelima, komisijama i sl. vrte se ova ista imena „bunjevačkih Hrvata“, pa nije čudo da se, primjerice, „hvatski velikan u bilo čemu iz Vojvodine“ najlakše postaje ako si Bunjevac.
Međutim, iznenađenje je da među bunjevačkim prezimenima koje su objavile “Hrvatske novine“ nema prezimena Žigmanov, koje nosi ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i prvi čovjek u oblasti kulture i u oblasti politike svih Hrvata u Republici Srbiji, a koji se izjašnjava kao Bunjevac i Hrvat u isto vrijeme! Budući to prezime nemaju ni Hrvati, znači da on nije ni Hrvat, a sada vidimo da nije ni Bunjevac! Kažu da se ranije prezivao Žigmanović! Zato nije čudo kako Žigmanović „zastupa“ Hrvate u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Već tri godine tamo nije riječ prozborio o problemima Hrvata, pa ni dalje ne mora skidati masku preko usta.
 
Poseban problem, o čemu sam već pisao u otvorenim pismima, je to što ne znamo je li netko sa bunjevačkim prezimenom „Bunjevac nehrvat“ ili „bunjevački Hrvat“.
Primjerice Petar Kuntić, također „bunjevački Hrvat“, je pet godina također „zastupao“ Hrvate u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Kata Kuntić je član Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine i pridsidnica Odbora za kulturu (“Bunjevaca nehrvata”), dok je Branimir Kuntić član Upravnog odbora NIU “Hrvatska riječ”!
Očekujemo od “Hrvatskih novina” da u svakom od 419 navedenih bunjevačkih prezimena kaže koliko ima “Bunjevaca nehrvata”, a koliko “hrvatskih Bunjevaca”! Koji su, primjerice, Dulići ”nehrvati”, a koji Dulići su “bunjevački Hrvati”!
Da znamo točno tko nas vodi, a kuda nas vodi znamo iz stoljetnog iskustva. Do posljednjeg Hrvata u Srbiji!
 

Miroslav Cakić, Novi Sad, 2. svibnja 2020.

Udba je 1986. ubila Franju Mašića u Chicagu

 
 
Domaćin radio emisije na hrvatskom jeziku, za koje su prijatelji rekli da je primio brojne prijetnje smrću zbog protivljenja politici jugoslavenske vlade, pronađen je mrtav u srijedu u stanu punom krvlju u ulici N. Orleans St. Istražitelji za ubojstva, međutim, rekli su da je tijelo Franje Mašića (62) djelomično razgrađeno i da na tijelu nisu pronađeni "očigledni znakovi nasilja". Obdukcija u četvrtak bit će potrebna kako bi se utvrdio uzrok smrti, rekao je vodnik Thomas Keane iz jedinice za nasilne zločine u području Belmont. Keane je rekao da je Mašićevo tijelo imalo "otisak" na vratu koji bi mogao biti rana. Rekao je da se slučaj istražuje u srijedu navečer kao moguće ubojstvo.
CROATIAN RADIO HOST FOUND DEAD
Keane je također rekao da Mašićev automobil nedostaje sa svog parking mjesta iza zgrade. Vodnik Robert Hansford iz okruga East Chicago Avenue rekao je da je stan preuređen. "Izgledalo je kao da je probijen", rekao je. ''Neke su ladice izvučene. Članci su ležali naokolo. Izgledalo je kao da je pretraženo.'' Hansford je međutim rekao da nije pronađeno oružje i da nema znakova prisilnog ulaska.
 
Mašić je bio domaćin posljednjih sedam godina tjedne radio emisije, ''Glas Hrvatske'', čuje se svake subote od 15. 5. do 16:00 na stanici WCEV-AM, postaji koja nudi emisije na nekoliko jezika, rekla je Diana Maria Migala, potpredsjednica postaje. Rekla je da je Mašić rođen u Hrvatskoj, a preselio se u Chicago 1956. godine. Hrvatska je dio moderne nacije Jugoslavije, nastala nakon Prvog svjetskog rata kao amalgam nekoliko manjih naroda. Od Drugog svjetskog rata Jugoslavijom je upravljala komunistička vlada, a mnogi emigranti iz Jugoslavije izrazito su antikomunistički. Istražitelji su rekli kako je Mašić posljednji put viđen u 15:30 sati. Subota. Ali čovjek koji je rekao je da je Mašićev prijatelj koji se identificirao samo kao ''Johne''. On je rekao da je Mašić posljednji put viđen oko 8:00m u subotu u hrvatskom nogometnom klubu. Prijatelj, intervjuiran ispred Mašićeve zgrade, rekao je da se Mašić nije pojavio u McCormick Placeu u nedjelju, gdje je bio organiziran susret s prijateljima da bi vidjeli Auto Show. Prijatelji su rekli da je Mašić radio kao domar u zgradi u kojoj je živio.
 
Prema policiji, Mašićevi susjedi postali su zabrinuti nakon što ga nekoliko dana nisu viđali, a vlasnik zgrade i građevinski inženjer otvorili su njegov zaključani stan, otkrili da je stan poprskana krvlju i pozvali policiju. Mašićevo tijelo pronađeno je u kupaonici odjeveno u hlače i čarape, ali bez majice. Značajna količina krvi pronađena je na vratima i na zidu stana i u kupaonici, objavila je policija. Vlado Glavaš (42), domaćin drugog programa hrvatskog radija na WCEV-u, koji se zove "Radio Slobodna Hrvatska", rekao je u srijedu: "Franju Mašića, vjerujem da je 100 posto ubila jugoslavenska tajna policija. Primio je puno prijetnji, isto kao i ja.''
 
Glavaš je rekao da su tipične prijetnje koje su i on i Mašić dobili anonimni telefonski pozivi koji govore: "Ako ne prestanete razgovarati protiv Jugoslavije, bit ćete mrtvi." Glavašova supruga Danica (39) izbodena je i teško ranjena, pokucala na vrata i rekla da je Glavašev stan na "sjevernoj strani" želio ispitati u siječnju 1985., muškarca kojem je iznajmljivao. Glavaš vjeruje da je njegova supruga bila žrtva jugoslavenske tajne policije. Detektiv David Ryan iz jedinice za nasilne zločine u Belmontu, koji je istraživao slučaj Glavaš, rekao je da nikada nitko nije uhićen zbog uboda nožem gospođe Glavaš. Ryan je rekao da nikada nije pronašao dokaze da je tajna policija bila umiješana; rekao je da ozbiljno sumnja u bilo kakvu tajnu policijsku umiješanost zbog napadačevog neobičnog ponašanja.
 
Keane i neki Hrvati rekli su da je Mašićeva radijska emisija nedovoljno ključna, bavila se glazbom i poviješću Hrvatske, te vijestima hrvatske zajednice u Chicagu, ali o politici malo ili nimalo. Glavaš je rekao da se i njegova i Mašićeva emisija bavila politikom, ali Mašićeva emisija puno manje. U lipnju 1977. urednik srpskog antikomunističkog dnevnika u Chicagu, 45-godišnji Dragiša Kašiković i devetogodišnja djevojka koja je bila s njim, brutalno su ubijeni u uredu novina pri Srpskom vijeću za nacionalnu obranu Amerike na adresi 3909 W. Sjeverna avenija. Srbija je također dio Jugoslavije.
 

Priredili: Terry Wilson i Henry Wood, Chicago Tribune, 17. veljače 1987., https://www.chicagotribune.com/news/ct-xpm-1987-02-19-8701130486-story.html

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Utorak, 11/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1188 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević