Get Adobe Flash player
Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

Prosječni Hrvat na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i...

Goran Puklin i njegovi kumovi

Goran Puklin i njegovi kumovi

Za blokirane, deložirane, gladne i nezaposlene nema, ali za razvrat...

Epidemija nezajažljive grandomanije

Epidemija nezajažljive grandomanije

Virus će proći, ali ne će proći grandomanija, grabež, pohlepa i...

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

Razmak od dva metra ništa ne pomaže

U Dubrovniku razotkrivena prijevara definicije...

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

Tko to može oprostiti Milorade Pupovcu? Tko premijeru Plenkoviću? Pomirba?...

  • Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    Vladu od nezadovoljstva ne će ni tenkovi spasiti

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:16
  • Goran Puklin i njegovi kumovi

    Goran Puklin i njegovi kumovi

    srijeda, 14. listopada 2020. 17:30
  • Epidemija nezajažljive grandomanije

    Epidemija nezajažljive grandomanije

    nedjelja, 11. listopada 2020. 17:02
  • Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    Razmak od dva metra ništa ne pomaže

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:09
  • Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    Milorade, pročitaj ponešto iz knjige Vilima Karlovića!

    četvrtak, 15. listopada 2020. 17:06

Pravo na hrvatski jezik i ostalim Hrvatima u Italiji

 
 
U susjednim zemljama Hrvatske, u kojima postoji hrvatska manjina, na različite se načine tretira hrvatski jezik. Kao službeni priznaje se samo autohtonim manjinama, onima koje na određenom prostoru žive od davnina, i to samo na tome području. U Italiji je hrvatski jezik priznat u regiji Moliseu, kamo su Hrvati stigli u XIV. stoljeću, u Austriji je priznat u Saveznoj Državi Gradišću, u Sloveniji nije priznata autohtona hrvatska manjina itd.
http://www.culturenet.hr/UserDocsImages/slike/18666B.jpg
Senator Aldo Di Biagio, jedini parlamentarac u povijesti Talijanske Republike koji ima i hrvatsku putovnicu, pokrenuo je inicijativu priznavanja hrvatske jezične manjine i u regiji Furlaniji-Julijskoj krajini (Friuli Venezia Giulia). Hrvatski jezik bi, nakon što je prihvaćen u Moliseu 1999., mogao uskoro biti proširen i na Furlaniju-Julijsku krajinu, dakle i u Trstu bi hrvatski jezik mogao dobiti službeni status. U Italiji je priznato 12 jezika, među kojima su i grčki, albanski, njemački, slovenski itd., odnosno onih etničkih skupina koje na Apeninskom prostoru borave odvajkada. Dakle, postoji 12 jezičnih skupina u 14 regija, a ukupno broje 2,5 milijuna stanovnika od 60 milijuna, koliko ih živi u Italiji.
 
Kako bi se zaštitili regionalni i manjinski jezici u Europi, 1992. Vijeće Europe usvojilo je povelju o regionalnim i manjinskim jezicima. Pojedine države primjenjuju je u potpunosti, dok, primjerice, Slovenija nije priznala hrvatski premda je ratificirala taj ugovor (priznala je samo mađarski, talijanski i romski). Vijeće Europe pozvalo je Sloveniju da i hrvatskom jeziku prizna status „tradicionalnog manjinskog jezika", dok se po sadašnjim propisima u toj državi hrvatski uvrštava u tzv. doseljeničke jezike.
 
No i među samim jezičnim manjinama postojala je zbrka. Prisjećam se kako su moliški Hrvati, nakon što je Hrvatska tražila od Italije njihovo priznanje, pitali hoće li time izgubiti talijansko državljanstvo. Danas se „na našu" ili „na našo", kako oni nazivaju svoj jezik, govori samo u tri mjesta, Acquaviva Collecroce (Kruč), Montemitro (Mundimitar) i San Felice del Molise (Filič), dok se u prošlosti govorilo i u drugih sedam mjesta. Zanimljivo je da u tom jeziku nema turcizama, što znači da su njihovi preci pobjegli prije turske okupacije Dalmacije, ali nema ni hrvatske riječi za, primjerice, krumpir što znači da su na Apeninski poluotok stigli prije otkrića Amerike. Unesco upozorava da bi taj jezik mogao nestati ako se ne bude uložilo u njegovo istraživanje i učenje.
 
Slično se događa i s Hrvatima u Gradišću. U Austriji živi oko 90.000 Hrvata (najviše u Beču, oko 35 tisuća), a u Gradišću samo tisuću.(???) Hrvatski jezik proglašen je službenim u Austriji 1987. na prostorima na kojima žive gradišćanski Hrvati, a dvojezične oznake postavljene su tek 2000. U Mađarskoj je hrvatski jezik također priznat pa od susjednih zemalja jedino Slovenija nije priznala hrvatski kao autohtoni jezik.
 
U Srbiji pravo korištenja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, predviđeno zakonom, postoji u Vojvodini, dok primjerice u Beogradu, gdje je također broj Hrvata velik, takva mogućnost ne postoji. U Vojvodini postoji i mogućnost školovanja na hrvatskom jeziku. U Republici srpskoj hrvatski se ne koristi. Hrvatski jezik jedan je od tri službena jezika u BiH, a latinično pismo ravnopravno je s ćiriličnim. Ipak, postoje određene razlike u entitetima – Federaciji BiH i Republici srpskoj. Gotovo se uopće ne koristi u institucijama RS-a, dok je u Federaciji znatno prisutniji.
 

Silvije Tomašević, Večernji list

Referendum za slobodnu Vojvodinu 25. rujna 2018. godine

 
 
Što ako većina ne samo građana Srbije već i Vojvodine ne žele široku decentralizaciju, ako ne žele Srbiju kao asimetričnu federaciju? Što ako bi taj proces donio povećanje netrpeljivosti, ako bi se tada i manjine proglasile nelojalnima? Ta će pitanja dakako doći na dnevni red.
http://www.autonomija.info/wp-content/uploads/2008/04/misa-ilic.jpg
Miroslav Ilić
 
Prije nekoliko godina sam bio na tribini na kojoj je u Subotici govorio prof. dr. Miroslav Ilić, koji je ukazao na mogućnost zakonitog načina rješavanja vojvođanskog pitanja putem referenduma. Naime, kako je tada pojasnio, Ustav Srbije regulira i pitanje referenduma i tu bi mogućnost valjalo iskoristiti.
 
Ilić je prije dvije godine objavio svoj govor sa skupa u Novom Sadu na portalu Peščanik u kojem je naveo kako je referendum neophodan te da je secesija od Austrougarske Monarhije bila donesena na dvije skupštine, ali s predstavnicima otprilike 27 % do 30 % građana tadašnje Vojvodine, tj. reprezentima stanovništva slavenskog podrijetla, dok je dvije trećine ostalih pripadalo „neslavenskim“ narodima – Mađarima i Nijemcima. Stoga on navodi potrebu da se stvari iskristaliziraju novim referendumom o autonomiji Vojvodine kako bi se riješio njen degradiran položaj. Ilić navodi: „Uspjeh referenduma u AP Vojvodini i izjašnjavanje njenih građana da ostvare pravo na autonomiju, na ustavom utemeljenu autonomnu pokrajinu, potvrđuje Republici Srbiji pravo na državnost i federalnu transformaciju“. Ilić je za moguć datum održavanja referenduma postavio 25. 9. 2018., točno 100 godina nakon prisajedinjenja Vojvodine Srbiji i Kraljevini SHS.
 
Miroslav Ilić je profesor, liječnik, glazbenik, nestranački društveno i politički angažirani intelektualac, publicist. Njegov žal za institucionaliziranom autonomijom Vojvodine koja bi imala svoj vlastiti Ustav je vapijuća. No, da bi se ta ideja realizirala, potrebno je skupiti puno potpisa. A i rezultat baš i ne mora biti onakvim kakvim ga možda neki žele. Što ako većina ne samo građana Srbije već i Vojvodine ne žele široku decentralizaciju, ako ne žele Srbiju kao asimetričnu federaciju? Što ako bi taj proces donio povećanje netrpeljivosti, ako bi se tada i manjine proglasile nelojalnima? Ta će pitanja dakako doći na dnevni red. Zapravo ona već dolaze.
http://gdb.rferl.org/8431B2A1-1848-4FBE-B1F4-BC3E44DBD352_mw1024_s_n.jpg
U novinama Tabloid je Đorđe Višekruna objavio kako se „zao duh Georga Sorosa, burzanskog mešetara i financijera nenarodnih režima u istočnoj Europi, opet nadvio nad Srbijom“. On navodi kako se kuje plan da se nakon pada Vučićeva režima instaliraju vojvođanski republikanci na čelu s predsjednikom Vojvođanske partije Aleksandrom Odžićem, te se dodaje kako će se pitanje Vojvodine rješavati paralelno s Ukrajinskim. U tom smislu, sadašnja pokrajinska politika je prevaziđena. A kako stvari stoje, i politika Aleksandra Vučića na dulje staze ne izgleda održivom.
 
Vojvođanski Hrvati će dakle opet biti pred izborom s kime graditi partnerstvo, naprednjacima na umoru koje podupiru europski narodnjački blok pomoću HDZ i Fidesza ili s lijevim građanskim decentralističkim pokretom? Ali, pravi zaplet će, vjerujem nastati kada se želje bankara ne budu realizirale u skladu s planovima. Kako je to bivši glavni obavještajac Hrvatske Davor Domazet Lošo uočio, stvari više nisu predvidive, Rusija se uzdiže i odbija napade. Plan za Ukrajinu uopće ne teče prema planu, pa ni eventualni plan za Vojvodinu ne mora biti realan. No, vjerojatno će uskoro doći do novih podjela i sukoba mišljenja, nitko na koncu neće dobiti ništa, samo će sujeta nekih ljudi biti zadovoljena. I onih koji Srbiju brane od manjinaca i vojvođanaca, i onih koji se bore za neku autonomiju ni na nebu ni na zemlji.
 

Nikola Perušić, Hrvatske novine

Zašto ljude lagati? Donosimo kolike su uistinu plaće u Njemačkoj!

 
 
Po hrvatskim internetskim forumima, ali i pojedinim iseljeničkim i domovinskim medijima mogu se pročitati razne besmislene tvrdnje o uvjetima zapošljavanja u Njemačkoj, visini satnice, ali i lakoj i brzoj zaradi i novijim hrvatskim iseljenicima koji su za samo nekoliko mjeseci rada kupili skup automobil ili riješili mnoge goruće probleme. Ne kažemo da nema takvih slučajeva, ali oni su uistinu rijetki.
Donosimo kratku priču i pismo koje govore suprotno.
http://fenix-magazin.de/wp-content/uploads/2015/05/Place2.jpg
– Jedna hrvatska doseljenica je mislila kako za samo dva mjeseca rada u ugostiteljstvu može opremiti vjenčanje svog djeteta. U Mainz je došla iz Trogira, zaposlila se u kuhinji u jednom hrvatskom restoranu. Očekivala je kako će za dva mjeseca zaraditi dovoljno novaca i rješiti problem. Ako se uzme u obzir da je od zarade morala platiti stanarinu, a uz to je išla i plaćala tečaj brzog učenja njemačkog jezika, shvaćate da joj nije moglo ništa ostati. Došla je s besmislenim očekivanjima. Ali se prije toga u Hrvatskoj naslušala tolikih glupih priča i pretjerivanja o lagodnom životu i dobroj plaći u Njemačkoj. A svi znamo da nije tako, ispričala nam je taj slučaj poznanica žene koja je svoje razočaranje doživjela u Mainzu (podatci osobe poznati redakciji). Baš kao i na adrese brojnih katoličkih misija, sportskih klubova i ostalih zajednica, i na adresu naše redakcije dođe svakodnevno podosta upita Hrvata iz domovine koji žele spas od financijskih problema potražiti u tuđini.
 
Izdvajamo još jedno pismo Fenixova čitatelja koje je stiglo na našu adresu a koje prenosimo u cijelosti:
– Na jednom iseljeničkom portalu u Njemačkoj sam pročitao kako je u Njemačkoj sasvim lako doći do posla. I to ne bilo kakvog posla, već onog koji se dobro plaća. Navodno je satnica 31,80 bruto, za koju se za nekoliko mjeseci rada može se kupiti odličan auto, uštedjeti i živjeti pristojno. Možda to netko i može, ali ne može svatko tko odlazi iz Hrvatske ili makar oni koji idu biti fizička radna snaga.
Po struci sam konobar, pa sam preko prijatelja pronašao posao u jednom restoranu u Münchenu. Od doma sam krenuo s velikim očekivanjima. Istina, nisam slušao priče, čitao sam po Internetu kako uspijevaju Hrvati koji odlaze iz domovine. Nisam mislio uspjeti za mjesec-dva dana. Mislio sam kako ću imati posao i pristojno živjeti, nešto zaraditi i možda za godinu, dvije se vratiti kući.
 
Već na prvom poslovnom razgovoru sam vidio da ne će biti baš tako. Plaća nije bila basnoslovna. Bila je, rekao bih, čak i za hrvatske prilike pristojna, a za njemačke, mala. Kao konobar sam mogao zaraditi oko 950 eura neto, a ako iz te cifre izdvojim plaćanje stanarine i ostale životne troškove koji su minimalni, svakome tko živi u Njemačkoj jasno je da ćeš uštedjeti tek toliko da odeš kući u Hrvatsku na par dana, a možeš biti sretan ako ostane tek za povratnu kartu. Mogao bih reći da konobar toliko zaradi i u Hrvatskoj u sezoni ako ima tu sreću da pronađe posao negdje na obali.
 
I nisam zapravo šokiran, već zapanjen pojedinim ljudima iz iseljeništva koji preko medija šire laži velikim plaćama i lakim zaradama. Složio bih se jedino da je u Njemačkoj lakše doći do posla nego u Hrvatskoj, ali ako se izračunaju troškovi u Njemačkoj, zapravo plaća je prosječna za život u Njemačkoj. Ne znam zašto se toliko laže o životu u Njemačkoj. Uživa li netko u tom laganju ili ti mediji samo žele da ih se čita?, završava svoje pismo naš čitatelj kojeg je naljutila objava na jednom drugom portali.
 
Potaknuti njegovim pismom malo smo o iznosima dnevnica u Njemačkoj istražili i uvidjeli da one variraju pokrajine (ispravnije savezne države) do pokrajine, a u prosjeku se kreću od 7,63 pa do 15,61 euro po satu. Možda se to čini još uvijek više nego u Hrvatskoj, ali ne smiju se zaboraviti troškovi života u Njemačkoj koji su kudikamo veći nego u domovini.
 

Marijana Dokoza, www.fenix-magazin.com

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Utorak, 20/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1839 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević