Get Adobe Flash player

Kroz pustinje, prašume i oceane

 
 
Ogromnu zahvalnost dugujemo alpinistu Stipi Božiću i literatu filozofu Dragu Glamuzini priređivaču putopisnoga dnevnika Mate Šimunovića velikome svjetskom čovjeku iz maloga Stilja kod Vrgorca. „Ja, Mate Svjetski“ u izdanju „Znanja“ iz 2013. je nešto što se čita naiskap, nevjerojatne situacije čovjeka i psa koji susreću narode, ljude i prirodu u svim njihovim hirovima, veličanstvenosti, velikodušnosti i podmuklosti,ljepoti i ružnoći.
https://mojtv.hr//images/ef40d15b-1258-41e1-8ab9-2dd48c4e8136.jpg
Mate odlazi iz YU kraljevine jer je u Makedoniji kao podčasnik išamarao kapetana, te je trebao izdržavati kaznu zatvora od 14 mjeseci. Koliko Hrvata je bilo zatvoreno, premlaćeno, ostalo bez posla, ubijeno, onemogućeno u karijeri od 1918. do 1939. godine? Primjera radi radikal Puniša Račić je u skupštini ubio Stjepana Radića i dvojicu HSS-ovaca, te ranio još dvojicu i dobio svega 20 godina zatvora. Mate i njegov pas Globus prevalili su biciklom, pješice i na konju 360.000 km, putovali su 19 godina i obišli 70 (ondašnjih) država svjedočeći knjigom u kožnom uvezu i fotografijama o svijetu kakvoga danas više nema. U knjizi su i potpisi, komentari i slike svjetskih državnika, umjetnika, državnih službenika, časnika koje je Mate susretao.
 
Put započinje u Buenos Airesu 1928. gdje su raskalašene maškare u jednoj noći, po Mati, profućkale više novaca (na jelo, piće, vatromet, maske koje predstavljaju sve nacije i rase, te sve političare, životinje, nacionalne nošnje i dr.) negoli potroši jedna manja europska država u godišnjem proračunu. U Argentini je nabavio vučjaka Globusa i svoju čuvenu knjigu od dobre kože. U Meksiku Matu primaju predsjednik P. O. Rubio i diktator P. E. Calles. Je li Mate bio mason kada ga primaju svugdje najviši predstavnici vlasti? Ne, on je bio puki siromašak i osebujan lik, a tisak je njegove donkihotovske pothvate začinjao senzacijama, tako da je pobuđivao simpatije, radoznalost pa i divljenje ljudi širom svijeta.
 
U Meksiku ga je nasmijao karneval u kojemu su žene držale u ustima igračku od papira, pa i tukle okolne muškarce tom igračkom po glavi. Iz pristojnosti ne smijem napisati o kojem se „alatu“ radi. Sreo je Luku Pavlovića iz okolice Kotora, kralja naranača koji se oženio Indijankom. Luka je bio ženskar i pijanac, na putovanju Europom potrošio je u šest mjeseci 15.000 dolara. Kada su ga oteli revolucionari Luka im je pristao dati samo pola otkupnine, jer da novac drži u SAD-u; a i to tek nakon što su mu naslonili pištolj na sljepoočnicu i iskopali mu grob. Kasnije je s istima jeo pečeno janje i pio. Ništa osobno amigo, radi se samo o novcu! U SAD-u ga primaju predsjednik Herbert Hoover (koji mu obećaje pomoći oko filma o putovanju) gradonačelnik New Yorka, guverneri, detroitski pisac novinar (E. Guest?), bankar Morgan itd.
 
Povratak u domovinu jasno pokazuje kakva je država bila Jugoslavija. Policijski agent je u Zagrebu uhapsio Matu jer je zviždao u blizini kolodvora tražeći odšetaloga psa Globusa (14 dana zatvora, 41 dinar globe). U Novskoj ga je grupa pijanih seljaka zamalo linčovala, istukla štapovima, iscijepala mu odjeću. U Srbiji mu tijekom velike hladnoće blizu Jagodine nitko nije htio izdati prenoćište; samo mu je jedan Rom nudio spavanje za 60 dinara kao da se radi o najluksuznijem apartmanu. U proljeće se nakon Bugarske i Albanije vratio u Jugoslaviju.
 
Po vrtovima i poljima cvale su biljke, ali sve je bilo tmurno i tužno. Nigdje se nije čula pjesma ni svirka, samo psovka, mržnja i proklinjanje sudbine. Mate je dakle do izbijanja Drugoga svjetskoga rata negostoljubivost, zatvaranje, premlaćivanje i prijetnje doživio samo u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, tj. jugokraljevini.
 
Preskačemo putovanje 1937. kroz Tursku, Perziju, kobru koja ga budi u dva ujutro, lovce na slonove, divlje svinje koje su se nakotile u muslimanskoj Perziji, pijavice, ose, Taj Majal i susret sa Rabindranathom Tagoreom, te luđačko Matino putovanje kroz prašumu punu užasne zvjeradi. U Tajlandu se sastaje sa kraljevićem Mahidalom. U Burmi seljaci budisti ne ubijaju slonove i tigrove, koji im zauzvrat uništavaju rižina polja i jedu ljude usred bijela dana. Opasnim vodama i za velike brodove Mate plovi barčicom od malajske prevlake do Sumatre. Nakon grozne boli od uboda dvaju stršljena doplovio je do koloritnoga tropskoga otoka Jave nalik dokumentarcima Leni Rifenstahl i slikama Gauguina. Začudio se bogatstvu Indonezije, te jeftinoći banana (20 kila za 20 dinara). Te zdrave i ukusne voćke danas su jeftinije od krumpira, u Kraljevini Jugoslaviji su bile dostupne samo vrlo bogatima. Kapetan broda („Kralj“?) Aleksandar (Dubrovačka plovidba?) častio ga je velikim brojem paketa duhana kada je vidio u čemu misli stići do Australije. Prijeći 5000 milja gdje su tajfuni, koraljni grebeni, ljudožderi, gusari, krokodili, morski psi, kolonije gubavaca; tako lud može biti samo Hrvat, tome se i poludivlji domoroci iščuđavaju. Domorotkinje i Europljanke su bile Mati privlačne, vidi se i po fotografijama.
 
Za jedno pero rajske ptice moglo se dobiti 100.000 dinara. Kruh je tako u Kraljevini Jugoslaviji 1936. Varirao od 2 do 4 kune (ovisno o vrsti i regiji), plaća činovnika je 1931. varirala od 1000 do 4000 kuna, od pripravnika do ministra. Jedini Matin prijatelj i drug, pas Globus umire na Sumatri. Mate odbija od Meksika do Šangaja dobre ženidbene mogućnosti,poslovne ponude i dr.; on ide za svojom fix idejom. Filipinski poručnik Sargalia upisuje mu u knjigu: “uvjerili ste me da su ljudi na zemaljskoj kugli bliski jedni drugima“. Spašava život C. Perezu kojega je odvukao krokodil doviknuvši mu da životinji zabije prsti u oči i priskočivši mu sa nožem. Perezu je reptil repom slomio rebra i teško ozlijedio lopaticu i rame.
 
Vrlo sam iznenađen da su nizozemske vlasti u Indoneziji početkom 1941. osim njemačkih državljana (što je opravdano u ratu) u internaciji držali i Židove (kao i Englezi M. Montessori). Nakon što mu Australija odbija izdati vizu Mate je od vlasti primoran otići u Šangaj. Kozmopolitska atmosfera Šangaja u doba rata je puna najgorega kriminala. Japanski major Kato kaže: “za sirotinju to je pravi pakao, dok bogataši žive u raskoši i razvratu kao nigdje drugdje na svijetu“. Stravična bijeda masa u abnormalnom tempu velegrada. Zanimljiva je sudbina Crnogorca Kneževića kojemu je rudnik zlata na Aljasci otela velika kompanija. Kako mu nitko u Europi i SAD-u nije pomogao on se obratio japanskome caru za pomoć, te je cijeli rat lijepo živio na račun japanske države. Mrzio je Karađorđeviće iz dna duše.
 
Bizaran je podatak da su japanski generali u Nankingu sa Matom razgovarali na ruskom; jedini jezik kojim su htjeli službeno komunicirati s Europljanima Amerikancima! U Pekingu se na nesreću zbližava sa 96-godišnjim srbijanskim trgovcem i nadriliječnikom Jotićem, koji se iako ekstremno bogat pokušao skupo očešati o siromaha Matu. Htio mu je naplatiti i stablo koje mu je oluja srušila na sobu. Diplomat maratonac; nema što!
 
Na Kineskome zidu Mati je japanski kapetan Sakura kazao: “Velik je podvig obići toliki dio svijeta i vidjeti tolika čuda. To ja mnogo više cijenim nego ministarske stolice, bogatstvo milijunaša, glumačke zvijezde.“ Za to se treba roditi rekao je stariji oficir Nakano! Golobradi i višestruko odlikovani potporučnik Suzuki je dodao da nema kraljevstva koje cijeni više od Matina putovanja. U pustinji Gobi opisuje čudne običaje Mongola,dijametralno suprotne od naših. Gostu nude suprugu, mrtve ostavljaju vukovima, djevojka pobjegne od kuće sa momkom, rodi, pa zatim se vraća roditeljima i pita ih za odobrenje braka; vjera im ne dopušta poljodjelstvo itd.
 
Priča kineskoga poslužitelja tipična je za treći svijet: „dok mi Kinezi u vlastitoj zemlji ovako teško živimo strani osvajači u našoj zemlji žive raskošno i čine što ih volja… a ni kineski feudalci ništa ne izgrađuju, niti se brinu da se narod prosvjećuje. I oni samo hoće prigrabiti što više novaca“. Izgleda da je cijeli svijet bio u jednom ludilu (ratnom), a Mate u drugom ludilu putovanja kao svrhe života. Na propusnici mu je kao zanimanje pisalo putnik, tj. na fr. Voyager! Što smo na ovome svijetu nego putnici na proputovanju, uostalom? Možete misliti koliko su muke imali pedantni Japanci pregledavajući Šimunovićev dnevnik na hrvatskom jeziku? U teškoj situaciji kada je ostao bez ičega Mati je pomogao mladi švedski telegrafist koji je zapeo u Šangaju kao državljanin neutralne države, i dao mu nešto novaca. Hrvati šangajski mu nisu pomogli, jesu li uspjeli umaknuti kineskim komunistima sa svojim prljavim novcem zarađenim na drogi, švercu i pljački?
 
Na kraju je da ne umre od gladi i Mate postao trgovac i švercer. Nepotrebno američko bombardiranje Šangaja na kraju rata pobilo je dosta sirotinje, stradalo je po Mati i 56 Židova. Jedanput je doletio samo jedan avion i bombardirao samo katoličku crkvu. Poučno Hrvatima je što po oslobođenju Šangaja Čang Kaj Šekova vojska smještena u miru i slozi s kineskim suradnicima Japanaca kojima su ostavili i činove i funkcije!
 
Eto, nas Hrvata je puno pa se dijelimo po svim osnovama! Japanci u Šangaju su zapalili svoje vojne,policijske i konzultantske papire prije dolaska pobjednika. Za razliku od njih NDH nije, već ih je predala Kaptolu na čuvanje! Među američkim vojnicima bilo je i ljudi puštenih iz zatvora (amnestiranih uz uvjet vojne službe), pa je situacija sa švercom i obostranim kriminalom „cvala“. Tipično ljudske svinjarije. Držanje britanskih postrojba bilo je uzorno. Pri smjeni vlasti i predaji oružja vladali su red i disciplina. Nikakvoga konflikta nije bilo, kao da se do jučer nisu zvjerski međusobno tukli! Usporedimo ovo s Bleiburgom!
 
Evakuacija 5 milijuna Japanaca iz Kine je perfektno organizirana od VB-a i SAD-a. Svoju UNRA-inu pomoć (3000 dolara) Šimunović je prepustio Crnogorcu Tomiću. Vratio se doma, pretežno pješice, preko  Tibeta, Himalaje, Afganistana, Pakistana, Saudijske Arabije i Palestine gdje je obišao sveta mjesta. Iz Aleksandrije odlazi u Bakar, te u Zagreb gdje je uhićen 2. svibnja 1947. jer je snimio skupinu žena kako čekaju u repu sa točkicama (bonovima) na Ilici. U samici je pod istragom bio 26 dana. Do smrti 1969. ostaje u Vrgorcu radeći kao trafikant. Ostaje mi nepoznato koje strane jezike je govorio; svakako malajski i engleski! Možda i španjolski, kineski, francuski? Sumnjam.
 

Teo Trostmann

Na primjeru Slavice Šote vidimo da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste

 
 
Sloboda govora temeljna je sloboda u paleti ljudskih prava, koje jedno demokratsko društvo treba osigurati svakom čovjeku. Kao takva ugrađena je u Povelju UN-a o ljudskim pravima, u Povelju o ljudskim pravima EU-a i u Ustav gotovo svih država na svijetu. U Narodnim novinama RH br. 12/2009. objavljena je
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA - Usvojena i proglašena od Opće skupštine - Rezolucijom 217. A (III.) od 10. prosinca 1948.
https://i.ytimg.com/vi/pRBQ2VvkfEs/hqdefault.jpg
U Članku 19. piše: »Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.«
EUROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA
ČLAN 10.
Sloboda izražavanja, Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
 
USTAV REPUBLIKE HRVATSKE
Članak 38.

 

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja prava na pristup informacijama moraju biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju te nužna u slobodnom i demokratskom društvu, a propisuju se zakonom. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Sve ove svjetske i državne institucije, Povelje, Konvencije i Zakoni garantiraju  vjerske, nacionalne i narodnosne vrijednosti i slobodu govora i izražavanja mišljenja!
 
Ušutkavanje i(li) cenzura
 
Ta osnovna ljudska prava kao što vidimo u svim su svjetskim demokratskim državama zagarantirana i poštuju se. U Hrvatskoj kao demokratskoj zemlji, ta se prava zadržana samo na papiru. Čim se netko usudi kritizirati, odnosno kritički promišljati demokratski izabranu vlast, onda odmah počinju i problemi sa tom vlasti. Poznati su primjeri novinara koji su ostali bez posla, jer su se kritički izjašnjavali o Vlastima i političkim „elitama“, kao na pr. Tihomir Dujmović, Marko Jurič, Ozana Bašić, koji ne samo da su ostali bez posla te im je time ugrožena egzistencija, nego im je uskraćeno osnovno ljudsko pravo na slobodu iskazivanja mišljenja! Po Ustavu RH nema cenzure, međutim cenzura se perfidno ipak provodi. Mediji su u većini pod kontrolom pojedinih lokalnih ili državnih struktura ili  pojedinih političkih stranaka ili grupacija. Domoljubni dio hrvatskog naroda nema pristup službenim medijima, osim par portala i lokalnih TV postaja. Preostaje jedino Internet kao medij preko kojega se može izravno komunicirati i izraziti svoje mišljenje. Međutim i tu su se Vladajući RH umiješali i vlasnicima aplikacija dostavili svoje kriterije za primjenu pod Pravilima ponašanja pojedinih aplikacija. Tako su u prethodnih malo više od godinu dana učestale masovne blokade profila na FB, i ne samo osobnih profila, nego i portala. Na svaki mogući način vladajuće garniture u RH guše slobodu govora i izražavanja!
 
Totalitarne metode

 

U razotkrivanju korupcije i kriminala lokalnih „šerifa“ i državnih vlasti, svaki pojedinac, pisac kolumni ili objava na facebooku ili twitteru doživljava mnogobrojne oblike pritisaka i prijetnji. Tko god je živio u bivšem totalitarnom sistemu, propale Jugoslavije, poznate su mu metode kojima su se služile Služba državne bezbednosti i njoj pripadajuće službe. A da DORH i USKOK ne rade posao za koji su plaćeni, postoji bezbroj dokaza. Dovoljno je samo navesti da je DORH odbio postupati u svim velikim predmetima u kojima je Državna revizija nedvojbeno utvrdila da je bilo nezakonitog postupanja, odnosno korupcije i kriminala; od revizije pretvorbe i privatizacije , revizije rada DUUIDI-ja, revizije rada Imunološkog zavoda, brojnih nezakonitih stečajeva, predstečajnih nagodbi... U svim tim predmetima, prepunim kriminala i korupcije, DORH ništa nije učinio.
 
Prvo počinju telefonski pozivi, u kojima se nitko ne oglasi. Zatim počinju telefonski pozivi sa pričama iz privatnog života i prijetnjama prema članovima obitelji, a naročito su podmukle i zle prijetnje prema djeci ili unucima. Tko god ima mali djecu ili unuke za njega je to strašno teško, jer su svi osjetljivi na djecu i unuke. Ne preostaje ništa drugo nego preko T-operatera sakriti svoje  telefonske brojeve, i onda se pozivi prorijede.Primjer Slavice Šota iz Rijeke je doista uznemirujući, dokazuje da se vlast promijenila, ali metode pritisaka i ušutkavanja ostale su iste kao i u bivšoj Jugoslaviji. Slavica Šota iz Riječkog pokreta otpora  čiji je cilj, borba protiv korupcije, uz poruku "Dok ovakvi vladaju, nema sreće nama, ni našoj djeci, a ni unucima, grijeh se oprašta, ali korupcija ne – Neka ovo bude njihov stup srama" Šota je ukazivala,  kako je Rijeka grad iz koje je korupcija potekla,  objasnivši da proziva određene osobe , jer su se ljudi, sada okupljeni u Pokret otpora, kroz desetogodišnji rad uvjerili da su svi prozvani umreženi u kriminal, te da se kao i ostali njihovi sugrađani nemaju kome obratiti za pomoć. (https://www.vecernji.hr/vijesti/rijecki-pokret-otpora-slavica-sota-o-kriminalu-u-rijeci-904480 - www.vecernji.hr)
 
Gđa Slavica Šota saznala je da pojedinci iz državnih struktura rade na ubojstvu njenih unuka i prozvala javno osobe koje su bile u to umiješane. Tako je zbog upornosti Slavice Šota, te njezine odluke da ne odustane od borbe protiv umrežene korupcije, "mreža" sve nemilosrdnije udarala po njoj i njenoj obitelji. Dok najveći kriminalci šeću slobodno ulicama, sustav "gonjenja" sve se žešće okomljuje na one koji kriminal prijavljuju. Zbog upornosti Slavice Šota i njezine odluke da ne odustane od borbe protiv korupcije, " organi reda" sve nemilosrdnije udaraju po njenoj obitelji. A to što su sudeći po brojnim činjenicama imali namjeru likvidirati njene unuke, izgleda da baš nikoga ne zanima. Strašno, kome se u Hrvatskoj uopće obratiti za zaštitu? (http://hu-benedikt.hr/?p=49405)
 
Iz primjera Slavice Šota vidi se što su sve vladajuće strukture, bilo lokalne ili na višoj državnoj razini spremne učiniti, da se istina o njima i njihovim korupcijskim i kriminalnim radnjama ne sazna. Kada unatoč prijetnjama i pritiscima putem telefona novinar ili običan mali čovjek koji se bori za istinu, ne odustane, onda slijedi oštećivanje automobila, rezanje guma na autu ispred kuće ili na parkiralištu, oštećivanje kuće ili stana, bacanje boje ili nekog voća po fasadi kuće, razbijanje stakla… Ako ni to ne zastraši, onda se podmeću razne afere, skandali, podigne se medijska hajka u sluganskim medijima i ne preza  se niti od ubojstava. Tri su se “samoubojstva ” i to mladih ljudi već dogodila u Istri povezana sa IDS-om! Podmeće se kojekakvi dokazni materijal u izmišljenim i podmetnutim aferama, nevini ljudi se osuđuju na zatvorske kazne, a još je gore i neljudski sprega represivnog državnog aparata i liječnika psihijatara, te zatvaranje zdravih ljudi na psihijatriju i kljukanje lijekovima koji im uopće ne trebaju. To je tako strašno, nečovječno i zlo, naprosto nepojmljivo da se u jednom demokratskom društvu događa. Na primjeru Marka Franciškovića, za kojega su alarmirane međunarodne institucije da ga se oslobodi, vidljivo je na što su sve spremne te političke strukture da sačuvaju svoje pozicije. To je stravična zloupotreba psihijatrije u političke svrhe. Liječnicima koji u takvim radnjama sudjeluju trebalo bi oduzeti licencu, pa se takve pojave ne bi događale. Pored Marka Franciškovića , tu je i Ivan Pranklin i Ivan Mihaljević, zbog kojih je i stranka Živi Zid prosvjedovala ispred klinike Vrapče.
 
I tu dolazi do izražaja ne samo ugrožavanje slobode javnog rada i djelovanja, već i ugrožavanje života svakog koji se usudi javno kritizirati „nedodirljive političke veličine“. Još ima načina i metoda kojima se evo i dan danas služe lokalni političari - odnosno lokalni šerifi Treba se na. pr. izvaditi neki dokument, neko rješenje, u uredima lokalne uprave, državna službenica vidjevši ime i prezime nema šanse da ga dobijete., jer državne službenice su ljevičarke i one bi „ svakog desničara bacili kroz prozor sa 5.tog kata.“  Administracija pod kontrolom lokalnih političara - šerifa - potpuno je zakazala. Državni službenik na poslu ne smije izražavati svoju političku opredijeljenost, već mora biti strogo profesionalan, bez ikakvog stranačkog izjašnjavanja, međutim to je u praksi u Hrvatskoj izgleda nemoguće, jer većina svoj svjetonazor prenosi i na posao koji obavlja. Odnosi se to na sve državne djelatnike od socijalnih, liječničkih, do administrativnih. Njihov svjetonazor itekako utječe na kvalitetno i objektivno obavljanje posla za koji su plaćeni.
 
Zaključak: Žalosno je nositi se sa svim ovim problemima, a osjećati se nemoćan , bez mogućnosti da sam nešto riješiš i promijeniš, a državni aparat upregnut u razne političke struje, nije garancija da ćeš ostvariti svoja prava! Zbog pravne nesigurnosti i nefunkcioniranja pravne države mladi napuštaju  Hrvatsku. Hoće li se ikada vratiti?
 

Lili Benčik

Njima smeta istina, a ne Dario Kordić

 
 
Dario Kordić osuđen je na 25 godina zatvora i proglašen ratnim zločincem bez ijednog jedinog validnog dokaza - na temelju krivotvorina što su ih zajedničkim snagama producirali Tužiteljstvo ICTY-a, britanska obavještajna služba MI6 i hrvatsko obavještajno i političko podzemlje.
Išlo se tako daleko, da je ICTY krivotvorio činjenice sadržane u dokumentima iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i arhiva međunarodnih institucija. U okviru tog globalnog krivotvoriteljskog plana i hrvatsko političko i obavještajno podzemlje imalo je svoju ulogu i to naročito do izražaja dolazi poslije smjene vlasti u Republici Hrvatskoj (2000. godine), kada započinje proces "detuđmanizacije", a prvog hrvatskog predsjednika i HDZ se od strane vladajućih krugova (SDP-a i partnera), kao i tadašnjeg predsjednika države Mesića agresivno optužuje za "agresiju na BiH" njezinu "podjelu" i stvaranje "zločinačke tvorevine Herceg Bosne".
Sve to uklapalo se u strategiju Velike Britanije kojoj je namjera bila dokazati "međunarodni karakter sukoba u BiH", "umiješanost Republike Hrvatske kao zaraćene strane" i tezu o "podjeli BiH na temelju dogovora Tuđman-Milošević". Kako bi se to postiglo, hrvatsku je stranu bilo nužno izjednačiti sa srpskom-agresorskom, pa je i na nju primijenjen izmišljeni institut "udruženog zločinačkog pothvata" (koji ne postoji u međunarodnom pravu) s krajnjim ciljem da se Hrvati u BiH optuže za "etničko čišćenje" muslimana i "separatizam".
https://ocdn.eu/pulscms-transforms/1/vQjk9lMaHR0cDovL29jZG4uZXUvaW1hZ2VzL3B1bHNjbXMvWlRFN01EQV8vMTk1NDhkYjUxYWIyM2JiZjg3ZjMxMzE0MTc1Y2IzMjkuanBlZ5GTAs0C5ACBAAE
Naravno, ni jedna od tih blasfemičnih tvrdnji ne može podnijeti čak ni elementarnu, površnu, a kamo li kakvu dublju i detaljniju analizu, ali kreatori ove konstrukcije nisu se zamarali tim "detaljima". Oni su bili sila i putem ICTY-a su mogli pod krinkom "pravde" provoditi i nametati svoju volju bez ikakvih ograničenja. Kako, kad i komu su htjeli. Budući da Republiku Hrvatsku kao državu nije bilo moguće optužiti za UZP (kako na vlastitom, tako i na području BiH) - iako je i takvih pokušaja bilo, sve se slomilo na političkom i vojnom vodstvu Hrvata u BiH, odnosno, na dužnosnicima HVO-a i Herceg Bosne. Proces protiv Darija Kordića bio je uvod u onaj "šestorci" Herceg Bosne i upravo je u tim postupcima perverzija haaškog sudišta dostigla svoj vrhunac.
 
Konstrukcija optužnice za Darija Kordića
 
Nakon što je bivši ratni zapovjednik Operativne zone HVO za Središnju Bosnu Tihomir Blaškić 3. ožujka 2000. godine prvostupanjskom presudom ICTY-a proglašen krivim po svim točkama optužnice (osim jedne koju je tužitelj povukao) i osuđen na 45 godina zatvora (temeljem individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog - budući da je navodno "utvrđeno da je osobno zapovjedio znatan broj napada i da nije spriječio i kaznio zločine što su ih vršili oni koji su bili pod njegovim zapovjedništvom"; vidi: http://www.icty.org/bcs/press/general-bla%C5%A1ki%C4%87-progla%C5%A1en-krivim-po-svim-to%C4%8Dkama-optu%C5%BEnice-i-osu%C4%91en-na-45-godina-sa%C5%BEetak), Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo nastavak obrane svoga klijenta koncipira na tezama o postojanju "dvostruke linije zapovijedanja" i "krivnji političkih struktura HDZ-a BiH" (vezano za dr. Franju Tuđmana i HDZ Republike Hrvatske koje se generalno krivilo za "pogrešnu politiku prema BiH" i "odlučujući utjecaj na HDZ BiH i strukture Herceg Bosne").
Tako se praktično težište prebacuje s vojne u političku sferu.
Zna se kako je jedan od glavnih razloga osude Blaškića bio zločin u selu Ahmići - a koji su (prema svemu što se do sada zna) počinili neki od pripadnika 4. bojne Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije "Jokeri".
Žalbeno vijeće (nasuprot prvostupanjskom tijelu) donosi mišljenje po kojemu Blaškić nije imao efektivnu kontrolu nad Vojnom policijom HVO-a (na koju je prema svjedočenju jednog svjedoka najveći upliv vršio Dario Kordić), niti nad postrojbom "Jokeri", odnosno, da zločin u Ahmićima nisu počinile redovite postrojbe HVO-a.
 
Tako je stvoren temelj za oslobađanje Tihomira Blaškića kojemu je odlukom Žalbenog vijeća od 29. srpnja 2004. godine ukinuta prvostupanjska presuda od 45 godina zatvora. No, već se u toj presudi konstruira "krivnja" Daria Kordića (vidi:  http://www.icty.org/x/cases/blaskic/acjug/bcs/040729.pdf) kojega se apostrofira kao osobu koja je "paralelnom linijom" zapovijedanja imala najveći utjecaj na pripadnike Vojne policije HVO-a i postrojbe civilne policije "Jokeri" (vezano za zločin u Ahmićima), pa se čak navodi i to kako je Kordić "novačio bivše zatvorenike" čija je zadaća bila izvršiti zločin u selu Ahmići.
O tom slučaju dr. Josip Jurčević je u više navrata javno iznosio svoje mišljenje, a budući da je kvalificirani povjesničar, uz to i ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a te da je kao vještak ICTY-a imao prigodu detaljno se upoznati sa svim materijalima i dokumentima vezano za sudski postupak kako Dariju Kordiću tako i "šestorci Herceg Bosne", riječ je sasvim sigurno o kompetentnoj osobi.
Na tribini "Istina o Dariju Kordiću" koja je upriličena 6. svibnja 2015. godine u prepunoj Dvorani sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu, a na kojoj je sudjelovao, ovaj je znanstvenik među ostalim rekao:
 
„Budući da kao vještak nisam imao pravo na procesu govoriti o slučaju Kordić već samo o slučaju šestorice, odlučio sam prvenstveno iz ljudskih i kršćanskih razloga naći način kako ipak unutar suđenja šestorici otvoriti slučaj Kordić. Znajući kako djeluje sud u Haagu i da će tužiteljstvo željeti osporiti moju ekspertizu, ali i kompromitirati mene kao čovjeka, prvo sam posjetio Darija u zatvoru, a onda sam želio objaviti intervju o tome, progovoriti o istini, znajući prije svega da to prati i Haag, te da bi mi na suđenju šestorke mogli postavili pitanje o tome. Uspio sam u Večernjem listu BiH progovoriti o tome, gdje sam rekao da sam se u zatvoru susreo s iznimno duhovnim čovjekom. Usput sam rekao i da je presuda Kordiću krajnje kriminalna, neistinita, te da se temelji na krivotvorinama hrvatskih državnih institucija, a kako bi se optužilo Kordića i oslobodilo Blaškića, te kako o tome postoje brojni dokumenti i dokazi. Naravno na sudu je tužitelj, želeći me kompromitirati, pustio tu sliku iz Večernjeg govoreći kako sam posjetio najgoreg ratnog zločinca osuđenog na 25 godina zatvora. Počeo je navoditi ono što sam rekao u intervjuu, a ja sam govorio ‘da, časni sude’. Kada je tužitelj završio sa svojim izlaganjem zamolio sam sudca da kažem jednu rečenicu koja objašnjava slučaj Kordić, te sam rekao: ‘Sve što ste pročitali u intervju je točno, ali to nisam rekao ja nego tužiteljica Carla del Ponte‘. Naime, najbolji pokazatelj da je Dario nevin je činjenica da na temelju dokumenta upravo to tvrdi Carla del Ponte koja je nakon sramotne drugostupanjske presude, znajući da će prije ili kasnije izaći istina, podnijela zahtjev za obnovu postupka protiv Blaškića u kojem navodi da su MUP i Vlada RH krivotvorili dokumente. Nažalost, Sudsko vijeće nije odobrilo ponavljanje postupka iz formalnih razloga, kako su naveli zbog pravne sigurnosti žrtava i osuđenih, a bez obzira što stvari ne odgovaraju činjenicama. (…) Čak u optužnici stoji da nije imao nikakve vojne ovlasti nego je osuđen zbog navodne dvostruke linije zapovijedanja, te po uputama iz Hrvatske bio generalno zadužen za zločine. Ne postoji ni jedan jedini dokaz o tome pa čak ni onaj o navodnom sastanku u hotelu u Vitezu".
 
Na tribini je govorio i sam Dario Kordić koji je naglasio: "Moje će srce biti na mjestu tek kada i zadnji uznik izađe iz zatvora, dok su oni tamo ni ja ne mogu biti radostan i sretan. Molim vas da nastavite moliti za njih kao što ste molili i za mene."
Zatim je iznio kratku kronologiju svoga boravka u zatvoru i rekao kako tijekom cijelog postupka protiv njega nije bilo nikakvih dokaza, te da je čak pobijena i prvotna optužnica tužitelja o događajima u Ahmićima, a u kojoj nema niti spomena njegovog imena.
Kratko se osvrnuo i na neke bitne detalje koji pojašnjavaju kako je završio montirani politički proces koji je protiv njega vođen:
 „Na samome kraju nalaze jednog Hrvata, osuđenog na 25 godina zatvora i s njim ulaze u dogovor. On dolazi za svjedoka, a da moji branitelji i ja to ni ne znamo. Inače znao sam ga iz haškog pritvora, s kata, gdje je razgovarao sa mnom, šišao me. Ali u ratu se nikada nismo ni sreli. Njegov zadatak bio je reći da sam ja tu noć pred Ahmiće došao u Vitez. On nije mogao reći laž da me sam vidio, nego je rekao da je navodno čuo tu informaciju o tom sastanku u Hotelu Vitez i razgovoru o Ahmićima od svog zapovjednika, pa je čak i nabrojao te ljude koji su navodno na njemu bili. Pošto je meni i mojim odvjetnicima to bilo iznenađenje, mi smo doveli sve te nabrojane ljude, a koji su izvijestili sud da oni nisu bili na tom sastanku i da tamo nisam bio ni ja. Ja u taj grad nisam otišao sedam dana prije navodnog sastanka, a ni sedam dana kasnije. Naš tim donosi i druge dokaze, poput knjige popisa onih koji su ulazili u hotel, u kojoj moga imena nema, ali sud uzima za pravo jedino riječ tog svjedoka i to iz druge ruke. Na kraju izlaganja on počne plakati i kaže kako, iako je svjedočio protiv mene, mora pročitati jedno pismo. U pismu stoji: ako taj navodni svjedok učini sve po dogovoru bit će dobro i njemu i još nekim hrvatskim uznicima, te kako je osoba koja piše pismo u dogovorima s ministrima iz tadašnje Račanove Vlade. Nakon što je pročitao to pismo, sudac je dao zadatak tužitelju da to ispita, ali evo prošle su godine i to se nikada nije dogodilo“. (Za dijelove pod navodnicima vidi: http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/2883-istina-o-dariju-kordiu; istaknuo: Z.P.)
 
Sisački biskup Vlado Košić, dr. Josip Jurčević, kao i svi drugi koji su progovarali istinu o ovom slučaju i onome što se događalo u Den Haagu, nesmiljeno su napadani putem medija, a naročito je mržnji pozivima na linč izvrgnut sam Dario Kordić od kojega nikad nitko nije čuo niti jednu neprimjerenu riječ. Ovom se nevino osuđenom čovjeku koji je s ponosom i hrabro nosio i još uvijek nosi svoj Križ i danas želi osporiti ustavno pravo na normalan i slobodan život i javno istupanje - iako nikad nije lišen građanskih prava. Nastoji se, ustvari, prigušiti svaki glas istine, ono što se ne uklapa u matricu idealiziranja sramnog haaškog sudišta koje nije bilo ništa drugo nego poligon za provođenje volje svjetskih moćnika.
 
Njima smeta istina, a ne Dario Kordić
 
I proteklih dana svjedoci smo orkestriranih ataka - od strane političkih marginalaca iz "hrvatskog" Sabora i pro-islamskih medija (kojima se priključio i dio lijevo-liberalnih "hrvatskih").
Cilj je isti: ušutkati Daria Kordića i onemogućiti mu iznošenje istine. Zabraniti nepravedno osuđenome da poslije teških godina robije javno iznese ono što ima. Ukinuti mu temeljna ljudska prava i natjerati ga da do kraja života šuti. Usprkos tomu, u Studentskom centru 'Stjepan Radić' u Zagrebu, čula se istina. Kordić je pred ispunjenom dvoranom govorio o svojim uzničkim danima i postojanoj vjeri u Boga koja ga je održala. I to nije mogao spriječiti niti režirani vandalski upad malobrojnih plaćenih aktivista lijevo-anarhističke falange, jadnika koji su zaduženi za odrađivanje takvih prljavih poslova: istih onih koji po Zagrebu prave nerede, pozivaju na krv, nasilje i "revoluciju" oskvrnjuju spomenik prvom hrvatskom predsjedniku i vode sotonsku kampanju protiv Katoličke crkve.
 
 Kordića najviše napadaju upravo oni koji nikad nisu progovorili o pravdi i istini: o tomu kako su svi masovni zločini muslimana i mudžahedina u BiH ostali nekažnjeni - užasni zločini genocida i etničkog čišćenja što su ih nad hrvatskim civilima (ženama, djecom i starcima) "u ime Allaha" i u cilju stvaranja prve islamske države u Europi, diljem BiH počinili zločinačka "Armija BiH" i njezini pomagači iz radikalnih terorističkih islamističkih organizacija (od kojih je jedan dobar dio bio i formalno u sastavu muslimanske vojske).
 
Njih ti nekažnjeni zločini (masakri, ritualna odsijecanja glava, komadanja žrtava motornim pilama i sabljama, silovanja, pljačke i paljevine mudžahedina i Alijinih bojovnika iz "Armije BiH") ne zanimaju. Najvažnije im je ušutkati glas istine. Ali, ne shvaćaju da uvijek ima ljudi koji će je iznositi - kao što je to činio časni i pošteni bosansko-hercegovački novinar Esad Hećimović koji je motiv za borbu protiv radikalnih islamista nalazio u tomu da je BiH branio od onih koji su mu je došli "oteti".
 
Istina o ratu u BiH, pa i hrvatsko-muslimanskom sukobu se već odavno zna. Nju je, među ostalim, svojom vrhunskom vojno-stručnom analizom utvrdio i potvrdio vojni američki ekspert Charles R. Shrader i činjenice iznio u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest 1992.- 1994., Zagreb, 2004. (Vidi: https://www.scribd.com/document/47080023/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-1-dio; https://www.scribd.com/document/47080167/Charles-R-Shrader-Muslimansko-hrvatski-gradanski-rat-u-SB-1-2-dio)
 
Shraderova studija plod je dugogodišnjih minucioznih istraživanja koja su obuhvaćala proučavanja svih raspoloživih dokumenata i izvora, istraživanja na autentičnim lokacijama događaja (uz razgovore sa svjedocima i osobama koje su imale neposredna saznanja o njima), uz primjenu najsuvremenijih vojnih i geo-strateških doktrinarnih metoda. Njegov je nedvojbeni zaključak do kojega nakon svega dolazi: teza kako su Hrvati izazvali sukobe s "Armijom BiH" ravna je apsurdu i protivna svim utvrđenim činjenicama i logici.
 
Tvrditi da su Hrvati iz srednje Bosne ili Lašvanske doline napali muslimane, jednako je perverzno kao i optužiti građane Sarajeva, Bihaća, Vukovara, Osijeka, Gospića, Dubrovnika ili bilo kojega drugog opkoljenog grada za agresiju na one koji su ih mjesecima i godinama držali u okruženju, sustavno im razarajući domove i ubijajući ih. Tijekom hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba 95% ratnih operacija odvijalo se na hrvatskim područjima (dakle, na teritoriju koji je po svim dotadašnjim međunarodnim mirovnim sporazumima - pa i Vance-Owenovom planu iz siječnja 1993. godine pripadao Hrvatima), što također govori o tomu tko je bio agresor a tko žrtva.
 
Tijekom rata iz BiH je protjerano preko 150.000 Hrvata. U muslimanskoj agresiji na hrvatska područja pobijeno ih je 1.606, među kojima čak 1.088 civila (ove hrvatske žrtve, dakle, čine gotovo petinu od 8.858 koliko ih je ukupno poginulo tijekom rata na području cijele BiH - prema podacima Demografskog odjela ICTY-a iz 2010. godine).
 
Prema službenim podacima popisa stanovništva (iz Sarajeva), 2014. godine, u BiH je bilo: 1.836.603 muslimana ("Bošnjaka") ili 48,4%; 1.239.019 Srba ili 32,7%; 553.000 Hrvata ili 14,6%.
Usporedi li se to s predratnim popisom iz 1991. godine (kada je u BiH bilo 760.852 Hrvata ili 17,39%), to znači da ih je 2014. godine bilo za 208.000 manje (ili za 23,7%). Dakle, iz BiH je "nestalo" gotovo četvrtina Hrvata. (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/popis-sokirao-nestala-jedna-trecina-hrvata-u-bih-etnicko-ciscenje-914920).
 
Takvu demografsku katastrofu nije doživio nijedan narod na području bivše SFRJ!
 
Ako to nije etničko čišćenje - što onda jest!?
Kako to da je najmalobrojniji narod čiji su najistaknutiji dužnosnici optuženi za "etničko čišćenje" i "udruženi zločinački pothvat" doživio najgoru i najtežu sudbinu? Ima li još koga zdrave pameti a da može povjerovati u laži što ih desetljećima šire islamski propagandisti čiji je san stvaranje kalifata na području BiH? Oni koji danas prizivaju Erdogana i invaziju Turaka?
Mogu li se sudbine pojedinaca, naših uznika i mučenika izuzeti iz ove ukupne, teške i preteške golgote hrvatskoga puka u BiH? Imamo li pravo na šutnju mi koji znamo istinu? I jesmo li po svojoj savjesti i kršćanskom učenju po ljudskim i Božjim zakonima obvezni iznositi i braniti istinu?
 
Od nekažnjavanja zločinca veći je grijeh osuditi nevinoga. Dario Kordić nije kriv. On nije ratni zločinac. On je pošten, častan, hrabar i dostojanstven čovjek, vjernik i domoljub. Sva njegova "krivnja" sastoji se u tomu što je branio svoj narod, obitelj i dom. To mu bjelosvjetske protuhe i izvršitelji tuđih naloga skriveni iza sudačkih toga nikako nisu mogli oprostiti. Ni njemu ni Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Bruni Stojiću, Berislavu Pušiću, Jadranku Prliću, Valentinu Ćoriću. U tim su nečasnim poslovima u Hrvatskoj pronašli jude i žbire koji su im bez ustezanja služili i padali pred njima na koljena.
 
Sjećate li se one izjave koju je (nakon napuštanja tadašnje šesteročlane vladajuće koalicije u svibnju 2002. godine) na televiziji dao Dražen Budiša prepričavajući jedan razgovor vođen između tadašnjeg hrvatskoga premijera Ivice Račana i Tužiteljice ICTY-a, Carle del Ponte u Zagrebu, kad se Tužiteljica obratila premijeru (pred Budišom) riječima: "Podigli smo neke nove optužnice. Nadam se da će Vam politički odgovarati."
 
Budiša je poslije govorio kako ga je to šokiralo. Većinu nas, Hrvata, nažalost, nije. Jer mi smo znali tko su Račan i njegova kamarila davno prije 3. siječnja 2000. godine.
Takvu petu kolonu kakvu ima Hrvatska i toliko šljama koji je u svako doba pripravan staviti se i u službu crnog vraga a protiv vlastitog naroda, nema ni jedna druga zemlja na svijetu.
"Hrvatska vidje svakojakih čuda, al' ne nađe štrika za toliko juda". Ta Matoševa je, nažalost i danas jednako aktualna.
Hrvati su se izborili za svoju opstojnost u BiH. Ostvarili su pravo koje im pripada po Božjim i ljudskim zakonima kao i svakom drugom narodu pod nebeskim svodom. Časno, pošteno, hrabro, s vjerom u Boga i uz Njegovu pomoć.
I to im je jedini "grijeh".
 

Zlatko Pinter

Anketa

Za koga ćete glasati na izborima za Europski parlament?

Srijeda, 24/04/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 788 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević