Get Adobe Flash player

Genocid i etničko čišćenje kao sredstvo za postizanje cilja

 
 
Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog objavljivanja tekstova u kojima ju se optužuje za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. To je prvi i jedini slučaj u Europi a vjerojatno i u svijetu da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva. Evo što o tomu piše jedan intelektualac i vjerski analitičar iz Srbije:
http://www.bosnjaci.net/foto/680_srebrenica-genocid-masovna-grobnica-gettySANUSPC12a.jpg
"Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako 'dobro' da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, afrancuska se istina ne može ućutkati." (Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.; str. 129.;  dostupno na: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla)
 
Kako piše i Đorđević, vještaci na suđenju bili su vodeći francuski slavist Paul Garde i povjesničar (bizantolog), književnik i sveučilišni profesor dr. Ivan Đurić (podrijetlom iz Kruševca u Srbiji). Srpsku pravoslavnu crkvu branio je episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić, poznati velikosrpski fašist i ratni huškač i veliki obožavatelj Slobodana Miloševića, koji se i sam gorljivo zalagao za stvaranje "Velike Srbije". Bio je i prvi rektor srpsko-pravoslavne "Duhovne akademije 'Sveti Vasilije Ostroški'" u etnički očišćenoj Foči (koju su Srbi poslije okupacije nazvali "Srbinje").
 
Nakon što je saslušao argumente "za" i "protiv" pariški sud donio je pravorijek, po kojemu utuženi listovi nisu krivi i nisu oklevetali SPC niti su u svojim tekstovima iznosili dezinformacije i neistine vezano za prikazivanje ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i djelatnost srpske crkve i patrijarha Pavla. Dakle, novinari su pisali istinu, a SPC je suodgovorna za masovna stradanja civilnog stanovništva, odnosno, za etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini.
 
Naravno, u Srbiji i okupiranim područjima Hrvatske i BiH, ova je odluka francuskog suda dočekana s ogorčenjem (pogotovu stoga što se Francuzi tradicionalno shvaćaju kao prijatelji Srba), uz salve uvreda i prozivki, ne samo na račun suda koji je ovaj pravorijek donio, nego i na adresu francuskih državnika, medija i građana. Kao i uvijek, velikosrpska propaganda nastojala je cijeli svijet uvjeriti kako su ustvari Srbi jedine žrtve rata i da se nad njima vrši "genocid" - i to su poput mantre ponavljali svi: od Miloševića, akademika, patrijarha Pavla i episkopa, do političara, diplomata, medija. Podsjetimo ukratko u kojem se kontekstu sve to odigralo i što je prethodilo ovoj presudi.
 
Genocid i etničko čišćenje kao sredstvo za postizanje cilja
 
 Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Foča Srba je bilo 18.315 (45,2%), no u sklopu osvajačkog rata i plana etničkog čišćenja, ovo je područje (koje se nalazi na krajnjem istoku BiH, na granici s Crnom Gorom i Srbijom) već u travnju 1992. godine izloženo brutalnim napadima "JNA" i srpskih snaga - uglavnom onih iz Srbije. Dana 7. travnja 1992. godine, srpski je agresor napao područje Foče topništvom i zauzeo ga već 16/17. istog mjeseca. Tijekom ove operacije ubijeno je (ili "nestalo") 2.704 osobe, uglavnom muslimana, gotovo cjelokupno ne-srpsko stanovništvo je protjerano, srušene su sve džamije, a izvršeni su i brojni masakri nad muslimanskim i hrvatskim civilnim stanovništvom, uz razaranje, palež, pljačku i silovanja. Treba napomenuti da u to vrijeme na području općine Foča, kao i u cijeloj istočnoj Bosni nije bilo nikakvih obrambenih oružanih formacija, tako da se radilo o čistoj agresiji na nezaštićeno stanovništvo.
 
Sportska hala "Partizan" pretvorena je u zatvor iz kojega se svake noći odvodilo žene i djevojčice u privatne kuće ili hotele i tamo su sustavno, mjesecima silovane. Nakon tih događaja u Foči, međunarodna zajednica shvaća da su i silovanja jedno od sredstava etničkog čišćenja. Žrtve su mučene, izgladnjivane, trpjele su fizičko nasilje i psihičko zlostavljanje i živjele u krajnje nehigijenskim, neljudskim uvjetima. I ovdje se povijest ponovila.
 
Ne zaboravimo da su u Foči i cijelom Podrinju i tijekom Drugoga svjetskog rata četnici provodili planska i masovna klanja muslimana i Hrvata, pogotovu na području Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, Čajniče, Kalinovika s ciljem njihovog trajnog uklanjanja s ovih prostora. Prema najnovijim (još uvijek ne i cjelovitim) podacima, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata u BiH u operacijama etničkog čišćenja ubili preko 45.000 muslimana i Hrvata - ne štedeći niti žene, djecu i starce - srušili su na stotine katoličkih crkava i džamija, razorili, spalili i opljačkali preko 300 sela i manjih gradova, izvršili na tisuće silovanja i provodili nesmiljeni teror (mučenja i masovne egzekucije). Pedeset godina poslije događa se nešto slično. Civili opet stradavaju od istog agresora i u istim područjima.
 
Nakon niza neuspjelih pokušaja zaustavljanja rata, Kontakt skupina (koju su činili predstavnici Britanije, Rusije, Njemačke, SAD-a i Francuske), početkom ljeta 1994. godine predložila je trima stranama u BiH mirovni sporazum kojim bi se izvršila teritorijalna podjela unutar BiH, tako da Srbima pripadne 49% područja, a muslimanima i Hrvatima preostalih 51%. Plan su prihvatili Hrvati i muslimani - Bošnjaci, ali ne i Srbi.
 
Budući da je tada srpski agresor kontrolirao preko 70% područja ove države, taj je prijedlog glatko odbijen na zasjedanju "Narodne Skupštine" tzv. Republike Srpske 4. srpnja iste godine. Prihvaćanju ovog mirovnog rješenja i zaustavljanju rata, naročito se oštro protivila Srpska pravoslavna crkva. Na spomenutom zasjedanju Karadžićevog "parlamenta", mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, vrlo je oštro istupio, govoreći kako je to "desetkovanje srpskog naroda" i "presuda na vješanje". Dana 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je prijedlog Kontakt skupine odbila "Narodna Skupština" tzv. Republike Srpske), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj "Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti" kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu "srpskih zemalja" i uz opetovane tvrdnje kako srpski narod ima legitimno pravo na svoju "Republiku Srpsku Krajinu" i "Republiku Srpsku". Episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić (isti onaj koji je branio SPC na sudu u Parizu) u kolovozu izjavljuje da taj i slični planovi nikad neće biti prihvaćeni ni po cijenu "bombardovanja".
 
SPC i patrijarh agitiraju protiv mira i prestanka rata
 
 Kako bi se stvar utvrdila i ne bi bilo iznenađenja, uskoro (u kolovozu 1994. godine), slijedi turneja patrijarha Pavla po "Republici Srpskoj" i oštro agitiranje protiv prihvaćanja plana Kontakt skupine i svakog drugog sličnog sporazuma. Naime, Srpska pravoslavna crkva je tada još uvijek zastupala čvrstu poziciju stvaranja "Velike Srbije" u koju bi ušla cijela BiH i tadašnji okupirani prostor Republike Hrvatske i svako odstupanje od tog cilja za nju je bila "izdaja nacionalnih interesa".
 
Krstareći po etnički očišćenim područjima BiH, patrijarh Pavle drži "opela", "parastose" i liturgije "srpskim žrtvama" i u svojim "besedama" iznova podsjeća na "genocid nad Srbima", a u Foči (koja je u međuvremenu preimenovana u "Srbinje") otvara "Duhovnu akademiju 'Vasilije Ostroški'" u kojoj će SPC odgajati mlade bogoslove i pripremati ih za svećenički poziv. Patrijarh ne vidi rijeke krvi koje teku oko njega i ne sablažnjava se nad masovnim klanjima i zlom što su ga počinili i čine njegovi sunarodnjaci, niti progovara o tomu. Za njega taj dio bosansko-hercegovačke stvarnosti ne postoji.Turneja kulminira posjetom Palama 14. kolovoza, gdje patrijarh blagosilja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, lomi s njima pogaču i drži liturgiju. Prvak srpske crkve zaklinje ih da održe "jedinstvo sa Srbijom" i izglade političke nesporazume s Beogradom, te da ne prihvaćaju nikakve mirovne prijedloge, pa ni najnoviji, a naročito apelira na to da se "među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice".Mirovni plan Kontakt skupine odbijen dva tjedna poslije i na referendumu u "Republici Srpskoj" (28. kolovoza 1994. godine) s 96,66 % glasova "protiv".
 
Tužba sudu, gubitak parnice i nastavak puta u bespuće
 
Sve skupa, a pogotovu ono što čine patrijarh i njegova SPC,  izaziva zgražanje u zapadnoj Europi - budući da su činjenice o tomu što se dogodilo u Foči dvije godine prije već bile dobro poznate - a mnogi listovi (pogotovu u Francuskoj) objavljuju tekstove u kojima se i srpska crkva proziva odgovornom za zločine genocida i etničkog čišćenja. U mnogim se tekstovima kao krivca navodi i poimence patrijarha Pavla. Kako je već rečeno, SPC je podnijela tužbu i sud izgubila - ali iz toga nije naučila ništa, jer tvrdoglavo nastavlja istim putem ekstremizma, mržnje i isključivosti.
 
Danas nigdje na Internet mreži i u medijima nema podataka o ovoj crnoj mrlji na obrazu SPC. Velikosrpska klika vodi brigu o tomu da se sve ono što bi moglo smetati imidžu Srbije i Srba ukloni, a prošlost uskladi s njihovim bolesnim tvrdnjama o "pravednom ratu za opstanak srpstva i pravoslavlja". Srpska pravoslavna crkva ostaje bastion velikosrpske naci-fašističke ideologije, jednako kao i Šešeljeva SRS i Vučićeva vlast. I aktualni čelnik SPC patrijarh Irinej gazi stazama svoga prethodnika Pavla. Druguje s ratnim zločincem, četničkim vojvodom, fašistom i rasistom Vojislavom Šešeljem i javno se izjašnjava kao pristaša "Velike Srbije", vrijeđa i optužuje susjede i pri tomu se bez ikakvih skrupula služi otrovnim lažima.
 
U Parohijskom domu u sklopu Hrama svetog Save, 2011. godine, Šešeljeva Srpska radikalna stranka i SPC skupa su upriličili promociju knjige "Ispovest haškog sužnja", monstruma Milana Lukića koji je odgovoran za najmanje 140 ubijenih muslimana - Bošnjaka, među ostalim i za 119 spaljenih civila (žena, djece, muškaraca i staraca na dvije lokacije u Višegradu). Mada je i u samome Beogradu bilo zahtjeva da se SPC ogradi od ovog čina, ona to nikad nije učinila. Knjiga se i danas reklamira po tiskovinama i na Internetu, pa i na YOUTUBE-u (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6IoxLwYiZdw).
 
Pod patronatom SPC slave se najveći zločinci kao nacionalni junaci, a neke od njih srpska crkva stavlja i u ikonostase manastira, među "Hristove vojnike" (primjerice, četničkog koljača i vođu iz Drugoga svjetskog rata, Dražu Mihailovića; vidi: https://kamenjar.com/evo-zasto-srpska-pravoslavna-crkva-nije-krscanska-crkva/)
 
I iz te i takve "sestrinske crkve" koja slavi zločince i koljače, koja u svojim redovima ima svece - fašiste i koljače, kojoj je uzor moralna nakaza, fašist, antisemit i  duhovni otac Dimitrija Ljotića, Nikolaj Velimirović, danas nam ponovno stižu otrovne strelice mržnje. Nas Hrvate se krivi za rat i prigovara nam se što ga naša Katolička crkva nije spriječila!? Oni koji su uzrokovali to zlo (preko 120.000 ubijenih, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, deseci tisuća silovanih žena i djevojčica, milijuni protjeranih i raseljenih uz čitava područja koja su etnički očistili i srušena sela i gradove), prozivaju žrtvu agresije kao krivca!?
 
Ima li kraja toj bolesnoj velikosrpskoj perfidiji i gdje su granice njihove pokvarenosti!? I danas imaju iste ciljeve kao i prije 25-30 godina, ne odriču ih se i nastojat će ih ostvariti u budućnosti. To nam sami pokazuju svojim djelima. U Beogradu još uvijek stoluje "Vlada 'Republike Srpske Krajine' u egzilu", čiji "ministri" i oni koji se okupljaju oko njih prednjače u ekstremizmu i fašizmu zagovarajući ponovno "oslobađanje Krajine" koja je (po njima) samo "privremeno okupirano područje"!? U njihovim medijima, govorima političara, crkvenih ljudi, intelektualaca, u izjavama običnih građana, "Krajina" se upravo tako shvaća - o njoj se govori i piše bez ikakvih ograda i navodnika, kao da je riječ o državi koju je netko oteo Srbima!
 
Patrijarh Irinej ne može preko usta prevaliti riječi "Hrvatska" i "Hrvati", a glumi "hrišćanina". Za njega i slične "hrišćane" mi kao narod ne postojimo, Hrvatska ne postoji, postoje samo "srpske pokrajine" (Dalmacija, Lika, Slavonija, Banija, Kordun). Kontinuitet velikosrpske politike genocida i etničkog čišćenja na djelu je od početka XX. stoljeća i njihove "Četničke akcije" u Makedoniji, zaključno s onim što se događalo 90-ih godina prošlog stoljeća i u svemu tomu jednu od glavnih uloga igra SPC! Na drugoj strani, njezini predstavnici u "Mješovitoj komisiji" danas raspravljaju o kanonizaciji našega blaženika Alojzija Stepinca, a nisu u stanju barem prikriti mržnju koju osjećaju prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i njegovoj Crkvi!?
 
Mi Hrvati moramo shvatiti i prihvatiti neke činjenice kako nam se ne bi uvijek iznova ponavljale povijesne epizode nalik na one iz Drugoga svjetskog rata i 90-ih godina prošlog stoljeća. Što se tiče Srpske pravoslavne crkve, ona će po svemu sudeći još dugo ostati na tragu velikosrpske ideologije i vjerno služiti svakom režimu koji bude pokušao ostvariti "Veliku Srbiju". Sve dok njome vladaju nikolajevci i justinovci  - dvije podjednako radikalne struje utemeljene na "svetosavlju", nade za ozdravljenje i njezin povratak temeljima kršćanskog nauka nema.
 
"Svetosavlje" kao trajni kamen smutnje i nesporazuma
 
Radikalna klero-nacionalistička ideologija nazvana "svetosavlje" (nastala 30-ih godina prošlog stoljeća u krilu srpskog fašizma - s Nikolajem Velimirovićem i Dimitrijem Ljotićem kao vodećim ideolozima), glavni je duhovni pokretač svih zala koja se rađaju i izviru iz današnje Srpske pravoslavne crkve - to se mora reći otvoreno i bez kolebanja zato što je istina, a ne stoga što bi bilo tko želio omalovažiti ili vrijeđati ovu instituciju ili ne daj Bože srpski pravoslavni narod.
 
Srbijanski politolog Damjan Pavlica dobro detektira u čemu je srž nesporazuma između SPC i pravoslavlja, pa i kršćanstva u cjelini. Problem je u tomu što je srpska crkva svojim "bogom" proglasila Rastka Nemanjića - svetog Savu (ne bez razloga, taj "srpski bog" potječe upravo iz dinastije Nemanjića koju je Balkan upamtio po barbarskim osvajanjima susjednih zemalja u razdoblju od 12. do 14. stoljeća i krvavim progonima Bogumila - u kojima su sudjelovali i članovi dinastije, uključujući i samoga Rastka) i stvaranjem svoje posebne nacionalno-vjerske ideologije - "svetosavlja" sebe praktično izopćila iz kršćanskog kruga. (Vidi: https://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/)
 
Blizak u svojim razmišljanjima Pavlici je i profesor Mirko Đorđević koji upravo u "svetosavlju" vidi glavni kamen smutnje u odnosima s drugim religijama koje smatra vrlo štetnim i za samu SPC i Srbiju. Za Srbe-svetosavce sveti Sava je entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu. Nadalje, oni jedinu svrhu svoje vjere vide u jedinstvu crkve (religije), naroda i države (režima). Njihov "organski nacionalizam" (ili "nacionalizam svetog Save") kao oblik etničkog nacionalizma prema kojemu srpska država svoj legitimitet izvodi iz prirodnog (organskog) produžetka zajedničke rase, u svojoj je srži čista rasistička teorija sasvim bliska Hitlerovom nacizmu - i to je jako dobro zapazio sam Nikolaj Velimirović (danas najveći duhovni autoritet SPC - kojega sa dva zapovjedna svetkovna dana u crkvenom kalendaru stavljaju čak ispred svetoga Save i njegovog oca Nemanje, rodonačelnika "svetorodne loze" Nemanjića i prvog srpskog sveca), podsjećajući da je sveti Sava 600 godina prije "velikog vođe nemačkog naroda" Srbima "utro" isti taj put ("nad-rase" i "izabranog naroda") kojim moraju ići.
 
Etnofiletizam - hereza za koju je SPC čvrsto opredijeljena
 
SPC njeguje etnofiletizam (stavlja nacionalni interes iznad jedinstva vjere) koji je Carigradski sabor odbacio još 1872. godine kao herezu (krivovjerje), obvezujući sve pravoslavne crkve na poštivanje ove odluke  i ne pada joj napamet bilo što mijenjati u svojim shvaćanjima, pogledima na svijet ili učenju. Nema nikakvoga povratka na izvorne temelje kršćanstva. Ona se i danas grozi ekumenizma kao "najvećeg zla" (koje "rastače srpsko biće i smrtni je neprijatelj srpstva i pravoslavlja"), ima isti negativan stav prema "Latinima" i "latinštini" (odnosno prema svim narodima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava koji spadaju u zapadno-kršćanski katolički civilizacijski krug), jednako se protivi Europi i njezinim pozitivnim vrijednostima (slobode, demokracije i pluralizma) kao i prije 200 ili 300 godina; jednom riječju, živi u dalekoj mitskoj prošlosti zatvorena u svoj nacionalni okvir, okovana dogmama i bez dodira s realnošću i stvarnim životom.
 
Nema sumnje da u srpskom narodu (pa i u samoj SPC) ima zdravog tkiva, pravih kršćanskih vjernika, moralnih i čestitih ljudi koji znaju razlučiti vjeru od ideologije i politiku od religije, ali oni se ne čuju, niti o bilo čemu odlučuju.  Oni su po svemu svedeni na marginalce na koje se baca "anatema" ako samo zinu i kažu nešto što je izvan okvira svetosavske ideologije. Sveti arhijerejski sabor, Sveti arhijerejski sinod, patrijarh, episkopi i golema većina svećenstva i dalje čvrsto koračaju stazom Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića.
 
I dok je tako, mi i oni bit ćemo dva svijeta koja se ne mogu razumjeti. Jer, tu nije riječ o običnom. nego o suštinskom nesporazumu - između onih koji prihvaćaju univerzalna načela kršćanske vjere i drugih čija je namjera kršćanska načela podrediti svojoj naciji i njezinim interesima. Ako vjera služi kao oruđe u ostvarivanju nacionalnih i državnih ciljeva (i to metodama rata, genocida i etničkog čišćenja kao u ovom slučaju), ona može biti sve drugo ali nikako kršćanska.
 

Zlatko Pinter

Kreni odmah, kreni sad

 
 
Ponedjeljak, kišan, sjetan, veljača 2019. do kraja godine još 323 dana, misliš da je puno, varaš se. Misliš imaš vremena, a onda vrijeme proleti, dok trepneš. Uzmi stvar u svoje ruke, vremena dovoljno za učiniti 2019. godinu za pamćenje imaš ali samo ako kreneš odmah, sad. Nema više čekanja, taj si luksuz ne možeš priuštiti.
https://rgico.com/wp-content/uploads/2016/12/323.png
Učini sve što želiš, osjećaš, reci onima koje voliš da ih voliš, reci im danas, reci im sutra. Zapamti, ljubav zaslužuju svi. Od psa kojeg sretneš na ulici, napuštenog, izgladnjelog, bolesnog, njegovane mačke u tvom toplom domu, požrtvovnih roditelja, nesretnih i usamljenih beskućnika, pa do srodne duše, patnera s kojim si odlučio/la provesti život. Ne zaboravi nikoga, imaš točno 323 dana, iskoristi ih, zalužuješ to. Voli, ljubi, uči, svaki dan iznova, 323 dana zaredom, čekanja nema. Čekaš ponedjeljak, čekaš sljedeći tjedan, mjesec, Novu godinu, prestani, ne čekaj idealan trenutak. Zaboravi na to, kreni danas, odmah !
 
Želiš putovati, vidjeti čari i ljepote Eiffelovog tornja, biti dio Karnevala u Veneciji najstarijeg i najprofinjenijeg karnevala u Europi, ili pak pojesti onu kaloričnu pizzu u finom restoranu unatoč višku kilograma, prespavati nedjelju, glasno se smijati unatoč nervoznim ukućanima, učini to, usudi se, krši pravila, osjeti se živim, uništi tog robota u sebi koji te preuzima, malo pomalo. Opusti se živi, diši, pjevaj, pleši, svaki dan, svih 323 dana. Nisi rezultat puke slučajnosti, stvoren si s razlogom, pronađi ga i živi svaki dan kao da je posljednji.
 
Kada odustaneš i pomisliš da dalje ne možeš, kada te opterete teške misli i zahtjevi suvremenog 21. stoljeća, tada neka te vode misli skromne Svete Majke Tereze: "Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi."
I zapamti ne čekaj čudo, budi čudo.
 

Tea Ružić

Dovođenje zlotvora Vuka Draškovića to nedvojbeno "potvrđuje"

 
 
Eto, konačno smo čuli i to. Milorad Pupovac je strateški partner našoj Vladi i Plenkoviću. Onda je valjda i dolazak u Zagreb četničkog ideologa, opskurnog i deklariranog velikosrpskog fašista, neosuđenog ratnog zločinca, ratnog huškača, šovinista i predsjednika stranke (SPO) u okviru koje je oformljena zločinačka "Srpska garda", Vuka Draškovića, naš strateški interes!?
http://www.solin-live.com/wp-content/uploads/2017/05/komentar-dana-sdss.jpg
Dana 22. prosinca 2018. godine, dakle, samo tri dana prije Božića, Milorad Pupovac i njegov SNV "počastili" su nas, dakle, posjetom tog zlotvora, glavnog četničkog ideologa (u Srbiji i šire), srpskog fašista, jednoga od najprljavijih ratnih huškača koji se na ovim prostorima pojavio u novijoj povijesti, bolesnog šovinista bez premca, pisca "knjige ubojice" ("Nož") koja je po ocjenama mnogih analitičara bila glavni pokretač patološke mržnje prema Hrvatima i muslimanima (već od 1982. godine) i potaknula na klanje i masovne zločine, individue kojoj su širenje zle krvi i otrovne mržnje prema svima koji nisu Srbi profesija već gotovo 40 godina, zločinca koji je među prvima 1991. godine u Srbiji ustrojio četničku paravojnu formaciju sastavljenu od kriminalaca i bivših ubojica UDB-e ("Srpsku gardu") i poslao je da ubija, kolje, pali, ruši, pljačka i siluje po Hrvatskoj.
Drašković, ta moralna nakaza koje se gade i svi normalni ljudi u Srbiji, nesmetano je doputovao u Hrvatsku (!?), srdačno je dočekan od domaćina Milorada Pupovca i njegovih suradnika iz SNV-a, usred Zagreba, i u kinu "Europa" promovirao svoju najnoviju knjigu "Aleksandar od Jugoslavije" - napisanu u čast krvnika hrvatskoga naroda koji na duši ima tisuće nevinih žrtava, Aleksandra Karađorđevića (čiji su režim čak i komunisti nazivali "vojno-fašističkom diktaturom"). Moderator priredbe bio je Saša Kosanović (jedan iz plejade prljavih propagandista poniklih iz poznatog štakorskog medijskog legla Denisa Latina i njegove "Latinice" zadužen za odrađivanje prljavih poslova na ovakvim i sličnim priredbama).
 
Za svaku zemlju (osim Hrvatske) bila bi ovo neviđena sramota i skandal nad skandalima, ali štićenik Andreja Plenkovića Milorad Pupovac toliko se osilio da može hrvatskome narodu pljunuti u lice kad god želi, bez ikakvih posljedica. Dovođenje četničkog ideologa i fašista Draškovića u Zagreb, samo je zadnje u nizu poniženja što nam ih etnobiznismen i najveći smutljivac na političkoj sceni Hrvatske, podmukli i do srži pokvareni Milorad Pupovac redovito priređuje posljednjih 28 godina vodeći specijalni rat protiv ove zemlje i djelujući s pozicija velikosrpske ideologije - otvoreno i bez ikakvoga kompleksa! Svi znamo i vidimo (osim onih koji su interesno vezani za Milorada Pupovca i njegovog mentora Andreja Plenkovića ili namjerno zavlače glave u pijesak), da je velikosrpska ideologija u Hrvatskoj itekako živa i vitalna i postojanje njezina kontinuiteta je neupitno. Sve drugo su tlapnje i priče za malu djecu.
 
Pate li agenti SOA-e od fatamorgane?
 
Zar, uostalom i javna izvješća što ih je obznanila SOA u posljednje tri godine ne govore u prilog tomu da je porast ekstremizma s pozicije velikosrpstva i četništva evidentan? Čini se da premijer i Vlada ne vjeruju ni središnjoj državnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji, dok do te mjere ovaj problem ignoriraju, prešućuju, pa čak i negiraju njegovo postojanje! Od 2014. godine nadalje, Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) objavljuje javna izvješća o stanju sigurnosti u Republici Hrvatskoj, te mogućim ugrozama vezano za nacionalnu sigurnost, pri čemu se u obzir uzimaju i parametri vezano za pojave ekstremizma i mogućih terorističkih aktivnosti. Evo samo nekih citata koji se odnose na temu o kojoj je riječ: (…) I dalje su aktivne organizacije i pristaše četničkih pokreta u državama okruženja, ali i šire. Pri tome postoje i kontakti prema istomišljenicima u Republici Hrvatskoj te prema ostalim organizacijama i pojedincima s velikosrpskim ideološkim polazištima.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2015.pdf; str. 11.), LIPANJ 2015.;
” (…)  Iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH zamijećeno je među mlađom populacijom što posebno zabrinjava. Međutim, prijetnja od njega je ograničena jer nema organizacijsku niti brojčanu snagu u RH.” (Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 8.;
" (…) Ono što zabrinjava jest da je iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma na području RH sve više zamjećivano i među mlađom populacijom. Uz navedeno, pristaše četničkih pokreta zastupaju izrazito anti-NATO-ovske stavove.
(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2016.pdf; str. 12.), LIPANJ 2016.;
"(…) Nastavljena je i pojava da pojedine navijačke skupine srbijanskih nogometnih klubova ističu protuhrvatska, četnička i velikosrpska obilježja na sportskim natjecanjima, pri čemu u tome sudjeluju i pojedinci koji su hrvatski državljani. U malom dijelu populacije mlađih pripadnika srpske nacionalnosti zamijećeno je simpatiziranje velikosrpske i četničke ideologije i simbolike, osobito na društvenim mrežama, koje za sada ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, ali dovodi do narušavanja sigurnosne situacije na lokalnom nivou.” (https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2017.pdf;  str. 10.;
 
Kad smo iz usta bilo koje odgovorne političke osobe čuli bilo što o ovim pojavama o kojima govore ovdje citirani dijelovi izvješća SOA-e? Ima li pravo bilo koji državnik Republike Hrvatske, pa i premijer oglušiti se na konstatacije koje javno iznosi SOA?
 
Razorno djelovanje Milorada Pupovca
 
Od kada je s istomišljenicima (Jovan Rašković, Veljko Džakula, Svetozar Livada i drugi) 8. prosinca 1991. godine u Lipiku utemeljio SDF (Srpski demokratski forum), nevladinu udrugu čija je svrha (tobože) bila "zaustavljanje rata, uspostava međunacionalnog dijaloga i tolerancije", preko SNV-a i SDSS-a, Milorad Pupovac se kontinuirano bavi velikosrpskom propagandom i to onom najprljavijom - zaplotnjački, perfidno, ispod žita, koristeći sva raspoloživa sredstva, od lažnog jasenovačkom mita i zloćudne laži o "20.000 pobijene srpske dece u NDH", do bolesnih izmišljotina o "etničkom čišćenju Srba" (tijekom VRO "Oluja"), "fašizaciji" i "ustašizaciji" hrvatskog društva i negiranja agresije na Republiku Hrvatsku. Iz obilja prljavština u kojima je Milorad Pupovac do sada sudjelovao, evo samo nekih:
 
1. U proljeće 1992. godine, javno je širio laži o "11.000 pokrštene srpske djece" u Hrvatskoj, s očitom namjerom da tom klevetom dokaže kako se tadašnja Republika Hrvatska ne razlikuje od NDH. Nakon što je radi toga, svibnja iste godine Okružnom sudu u Zagrebu protiv njega podnesena kaznena prijava "zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti", na prvom se ročištu branio šutnjom. Postupak je smišljeno odvučen u zastaru, tako da Pupovac nikad nije položio račun za prljave i gnjusne objede što ih je izrekao. Kasnije se pravdao kako je podatke o "pokrštenoj djeci" dobio od Svetozara Livade, a pogriješio je što ih nije provjerio. I to je sve. Nema isprike javnosti, nema priznanja krivnje. I ne zaboravimo, sve se to odigrava u vrijeme kad je više od četvrtine hrvatskog državnog područja razoreno i pod srpskom okupacijom, Hrvatska preplavljena valom od preko 600.000 protjeranih, a tisuće Hrvata i drugih građana ne-srpskih nacionalnosti ubijeno ili otjerano u srpske logore;
 
2. Ova se Pupovčeva teza pojavila i u srpskom "Memorandumu" iz proljeća 1995. godine, gdje se osim tih "11.000 pokrštene srpske djece", navode i lažni podaci o "desecima tisuća srušenih srpskih kuća", "postojanju logora na slobodnom području Hrvatske", iznose lažne tvrdnje o "masovnom teroru nad Srbima", itd., itd. "Memorandum" je bio dokument namijenjen zemljama zapadnog svijeta, stranim veleposlanicima i međunarodnim institucijama koji je trebao dokazati kako su ustvari Srbi "ugroženi" i on je na jedan perverzan način izokretao stvarnost. Jedan od glavnih tvoraca tog pamfleta bio je Veljko Knežević (nekad generalni direktor RTV Zagreb, kasnije veleposlanik Srbije u Zagrebu) i o njemu je u vrijeme kad se pojavio opsežno pisao dr. Zdravko Tomac u tadašnjem zagrebačkom "Vjesniku". Prema sadržaju, bilo je potpuno jasno kako je "Memorandum" nastao u suradnji između SDF-a (Srpskog demokratskog foruma) i SNS-a (Srpske narodne stranke), budući da su se ponavljale teze što su ih ranije već iznosili Milorad Pupovac, Dragan Hinić, Svetozar Livada i njihovi suradnici;
 
3. Javnosti je dobro poznata i sramotna epizoda u kojoj je Milorad Pupovac prevario hrvatske vlasti vezano za obećanje da će ishoditi oslobađanje dr. Ivana Šretera u zamjenu za puštanje dvojice srpskih liječnika koji su za četničku stranu krijumčarili veću količinu lijekova (a bili su uhićeni od strane PU Sisak). Dr. Šreter uhićen je od terorista u selu Kukunjevcu (kod Pakraca) i odveden na nepoznato mjesto (vjerojatno logor Bučje). Nakon što su dvojica srpskih liječnika (i četničkih suradnika) pušteni, Milorad Pupovac se više nije javljao, niti je išta objasnio Slavku Degoriciji (visokom dužnosniku HDZ-a s Pakračko-lipičkog područja kojemu je obećao ishoditi oslobađanje dr. Šretera), osim što mu je jednom prigodom ustvrdio kako "njima tamo Šreter treba, jer nemaju liječnika, pa će ga pustiti kasnije". Naknadno je izašlo na vidjelo da je dr. Šreter u vrijeme kad je Pupovac dao ovu izjavu, već bio mrtav. Slučaj u svojoj knjizi Nije bilo uzalud (Zagreb, 2009.) detaljno opisuje sam Degoricija na str. 166/167. i na kraju u zaključku kaže: "Pupovac nikad nije našao za potrebno ispričati mi se za ovako notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao, navodno, po povratku iz Pakraca." (navedena knjiga, str. 167.). Srpski etnobiznismen i najveća štetočina među pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj (jer cijelu svoju ideologiju gradi na sukobu između Srba i Hrvata) Milorad Pupovac, ni danas ne odgovara na javne prozivke i upite vezano za dr. Šretera, čak niti one što mu ih postavljaju saborski zastupnici pred kamerama, na sjednicama parlamenta. On se odmah spremno dohvati Drugoga svjetskog rata, NDH i Jasenovca i tako se ta priča vrti u krug…;
 
4. Za Milorada Pupovca na srpskoj nacionalnoj manjini nema nikakve krivnje za agresiju. Po njemu su za sve krivi "pojedinci iz tadašnje krajinske političke elite" (kao da su Martić, Babić i društvo sami pobili 22.000 Hrvata, srušili više od četvrtine Hrvatske i više od 5 godina haračili ovom zemljom - a ne tisuće masovnih zločinaca koji su nakon svega pred Hrvatskom vojskom u kolovozu 1995. utekli u Srbiju), a legitimno oslobađanje međunarodno priznate članice UN-a od zločinačke terorističke rulje on naziva "etničkim čišćenjem";
 
5. Pupovac i danas uporno ponavlja kako smo mi Hrvati u ratu tijekom 90-ih godina "srušili 30.000 srpskih kuća", što je bolesna i prljava laž. On je sve ono što su njihova "JNA", četnici, "krajišnici", "teritorijalci", "dobrovoljci" i ostala bagra razorili, jednostavno pripisao Hrvatskoj vojsci i to opet bez ikakvoga srama i kompleksa, na jedan začuđujuće drzak način, unatoč svim dokazima i činjenicama;
 
6. Milorad Pupovac koristi svaku priliku kako bi opravdao zločine svojih sunarodnjaka i zaštitio Srbe-zločince, čak i u slučajevima kad je riječ i sumnjama za najsvirepija nedjela počinjena na vukovarsko-borovskom području. Kod svake podignute optužnice ili privođenja kojeg od srpskih osumnjičenika, on odlazi tamo, daje im potporu, govori o "etnički motiviranim progonima" i tako izravno vrši pritisak na pravosuđe. Na drugoj strani, koristi svaku prigodu kako bi na n-tu potenciju podigao presude za ratne zločine hrvatskim braniteljima, primjerice, generalu Branimiru Glavašu, zapovjedniku obrane Osijeka;
 
7. U ožujku 2013. godine, zlorabeći u svoje propagandne svrhe jednu nespretnu izjavu Ruže Tomašić (na zatvorenom političkom skupu u Slatini), u sabornicu je došao sa žutom trakom na rukavu. Na traci je pisalo "GOST", a aluzija je bila vrlo očita: time je Milorad Pupovac želio javnosti dati do znanja kako svi oni koji nisu Hrvati žive u Hrvatskoj koja nije ništa drugo do konc-logor. A što je bio povod tom zloćudnom performansu? Ove tri rečenice Ruže Tomašić: "Ja mislim da je ovo Hrvatska A svi drugi su gosti u ovoj državi. Ako je ne vole, neka je napuste, ali neka je bar poštivaju" (Vidi:
https://www.youtube.com/watch?v=lTJDE0i5dog).
Dakle, kako je vidljivo iz konteksta, izjava se odnosila na one koji ne vole Hrvatsku i ne žele joj dobro, a nikako na "manjine" i sve one koji nisu Hrvati. Tako se jedna glupa izjava nepromišljene i površne političarke na kraju jako dobro iskoristila za antihrvatsku kampanju koju je poveo, tko drugi nego Milorad Pupovac;
 
8. Samo tri dana prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara (15. studenoga 2013. godine), Milorad Pupovac je u Saboru (i pred TV kamerama) pročitao vulgarno ANONIMNO pismo, koje je navodno primio poštom saborski zastupnik bošnjačke manjine, Nedžad Hodžić. To navodno "pismo" bilo je prepuno psovki i primitivnih uvreda na račun bošnjačke manjine, a intonirano je tako da je jasno govorilo kako ga šalje "ekstremna desnica" iz Vukovara. Ova tipična udbaška podmetačina i javna sramota da se u Saboru Miloradu Pupovcu dopušta javno čitati anonimni papir (čije je podrijetlo ostalo nepoznato do danas!?), nešto je što sebi ne bi dopustila ni jedna ozbiljna država, ni jedan normalan parlament;
 
9. Kako bi iskazao svoje nezadovoljstvo presudom Branimiru Glavašu, u veljači 2015. godine, Milorad Pupovac je novinarima u Saboru podijelio selotejp (aludirajući tako na "aferu selotejp" - budući da se po medijima godinama vuče priča kako su "Glavaš i njegovi ljudi ubijali srpske civile u Osijeku tako što su ih tjerali da piju kiselinu iz akumulatora i lijepili im usta selotejpom"). Tako je navodno "mučeništvo" trojice Srba iz Osijeka stavljeno u prvi plan i o tomu se godinama bruji na sva zvona, dok 1.262 građana ovoga grada koliko ih je ubijeno u velikosrpskoj agresiji nitko ne spominje, niti je tko kažnjen za to masovno zlodjelo!
 
10. Odlazak na četnički miting u Bačku Palanku 5. kolovoza 2018. godine još je jedan u nizu ispada Milorada Pupovca koji je uzburkao hrvatsku javnost. Na tom skupu čiji je cilj tobože bio "sjećanje na stradale i prognane Srbe u 'Oluji'" - iako od bilo kakvoga pijeteta nije bilo ni naznake - nekadašnji ratni akteri i ideološki izdanci i sljedbenici zločinaca Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, svom su se silinom obrušili na Republiku Hrvatsku, koju je Aleksandar Vučić (ratni huškač iz 90-ih i tada desna ruka četničkog vojvode i ratnog zločinca Šešelja) usporedio s nacističkom Njemačkom. Sve je to uredno odslušao saborski zastupnik, šef parlamentarne stranke i koalicijski partner u Plenkovićevoj vladi Milorad Pupovac i ni na što nije imao primjedbi;
 
11. U sklopu komemoracije vezano za Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, Milorad Pupovac je 17. studenoga 2018. godine u Dunav pustio vijenac sa srpskom zastavom, odajući tako počast agresorskoj strani. Taj čin se ne može protumačiti drugačije i Hrvati su ga tako doživjeli - jer, Srbi koji su ginuli u gradu (izuzimajući pripadnike agresorskih snaga), ginuli su braneći svoje domove, pod hrvatskim stijegom. To je bilo razlogom da su mu branitelji na Memorijalnom groblju u vrijeme polaganja vijenca okrenuli leđa;
 
12. Privatna objava na fb profilu Ivana Đakića (sin zastupnika HDZ-a Josipa Đakića) u kojoj je on na krajnje degutantan i primitivan način "prijateljima Srbićima čestitao Božić" - uz fotografiju ustaše koji u rukama drži odrubljenu glavu četnika - došla je kao naručena da Milorad Pupovac i njegove 'Novosti' (list SNV-a), pokrenu novi krug agresivne kampanje protiv Hrvatske, najprljavijim sredstvima uz najprizemniji i najvulgarniji vokabular koji je ikad kolao našim medijskim i javnim prostorom. Hrvatima je "crimen" Ivana Đakića upisan kao kolektivni grijeh, što je ravno apsurdu, pogotovu usporedi li se s time sve ono što objavljuju spomenute 'Novosti'. Tek kad to pročitamo, onda vidimo kako je nepromišljeni i glupi ispad Ivana Đakića tek sporedan incident u odnosu na otrovni šovinizam kojega prema cijelom hrvatskom narodu već godinama prosipa ovaj medij čija je svrha "njegovanje kulture, tradicije i identiteta srpskog naroda u Hrvatskoj i multietničke tolerancije".
 
Tko će nabrojiti sve provokacije što nam ih je upriličio Milorad Pupovac s govornice u JUSP Jasenovac, otkuda nam on i njegovi istomišljenici svake godine u travnju uporno, drsko i bezobrazno pljuju u lice i kolektivno optužuju hrvatski narod za nepostojeće, izmišljene zločine, obrušavajući se na svakoga tko progovori istinu o jasenovačkom mitu i dokazima vezano za ustaški logor Jasenovac, pa i sve druge nastupe u medijima ili na skupovima, gdje mu je tema uvijek jedna te ista: neprestano i kolektivno optuživati Hrvate za sva zla koja su se u prošlosti događala Srbima i vlastitu naciju predstaviti "ugroženom".
 
Ilustracije radi, evo što to "ugroženi Srbi" pišu u današnjoj Republici Hrvatskoj u glasilu Pupovčevog SNV-a, srpskog tjednika Novosti koji se godinama unatrag (financiran novcem iz hrvatskog državnog proračuna - dakle, njegovo izlaženje plaćaju hrvatski obveznici, u velikoj većini Hrvati) bavi prljavom šovinističkom, huškačkom  propagandom, grubo vrijeđajući hrvatski narod, Katoličku crkvu, državu, njezine simbole i najviše političke dužnosnike  na najprimitivniji i najvulgarniji način koji se može zamisliti: “I tako tim ustaškim avionom, s Kolindom Grabar-Kitarović u pilotskoj kabini i hrvatskim trolistom na trupu, letimo u tri pizde materine…”
 
(Vidi: https://pescanik.net/hrvatski-trolist/); "SNV se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo." - piše u prvoj rečenici na službenoj Internet stranici SNV-a koja govori "O Vijeću" (Vidi: https://snv.hr/o-vijecu).
Ako ovakvi i slični navodi predstavljaju "zaštitu i promociju ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba" i doprinose njegovanju njihova "identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo", onda je to tragično i jadno da jadnije biti ne može.
Nekultura, primitivizam, mržnja, provociranje sukoba, otrovne laži prljava propaganda nisu i ne mogu biti na dobrobit bilo koga, pa ni srpske manjine u Hrvatskoj. Da je razuma i pameti, takvi destruktivci kao što su Milorad Pupovac i njemu slični nikad ne bi ni došli u poziciju politički predstavljati bilo koga. No, kad podvučemo crtu i pogledamo istini u oči, dolazimo do jedinog mogućeg zaključka: temeljni problem Hrvatske nisu on, SNV, SDSS i opskurne šovinističke 'Novosti', nego Andrej Plenković, današnja Vlada i HDZ. I, naravno, oni Srbi koji njega i SDSS biraju na vlast, pa i po cijenu stalnog sukoba s većinskim narodom.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Jesu li hrvatske vlasti dobro postupile što su dozvolile da se u Muzeju Mimara slavio Dan agresorske "Vojske Srbije"?

Nedjelja, 24/02/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 944 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević