Get Adobe Flash player

Čemu kult ličnosti kad dobro znamo tko je bio Hans Ratzan?

 
 
Ivica Račan postao je član Saveza komunista 1959. godine. Od početka vrlo aktivan kao Titov "omladinac", ubrzo je stekao simpatije partijskih moćnika, a svoju priliku za skok na partijskoj ljestvici dobio je u razdoblju sloma "Hrvatskog proljeća" (1971/72. godine), kad je uslijedio masovni progon svih koji su pružali otpor komunističkom režimu, pa i unutar-partijskih krugova kompromitiranih zbog "odstupanja od utvrđene linije SKJ". Prigodu koju je dobio zgrabio je bez dvoumljenja i postao (1972.) najprije funkcionar u Gradskom komitetu SK Zagreb, a potom i u Izvršnom komitetu SK Hrvatske (IK SKH) gdje je bio zadužen za ideologiju (kao predsjednik Ideološke komisije čiji je posao bio briga za ideološku čistoću i pravovjernost članstva, u prvom redu kadrova u SKH).
Slikovni rezultat za ivica račan skh"
Kao poslušni aparatčik slijepo odan Titu i Partiji, Ivica Račan već 1978. godine postaje član Predsjedništva Centralnog komiteta SKH, a četiri godine poslije (1982.) imenovan je na posebno osjetljivu dužnost: direktora Političke škole SKJ, "Josip Broz Tito", u Kumrovcu (u isto vrijeme i urednik je časopisa "za društveno-politička istraživanja" Kumrovečki zapisi). Godine 1986. postaje član Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ, a 13. prosinca 1989. "izabran" je (aklamacijom, po partijskoj direktivi odozgo - u skladu s tadašnjom praksom) za predsjednika Centralnog komiteta SKH - u vrijeme kad je već objavljeno da će se u Hrvatskoj provesti prvi višestranački izbori.
 
Iz njegovog životopisa bjelodano je kako je riječ o tipičnom partijskom aparatčiku, produktu sustava, slijepom poslušniku i karijeristu koji je od rane dobi bio "dijete Saveze komunista" i kao takav najproduktivnije godine svoga života uložio u odgajanje mladih partijskih kadrova i brigu o ideološkom "čistunstvu" u okviru partije kojoj je pripadao dušom i tijelom. Brojne epizode iz njegovog političkog djelovanja se prešućuju. pa i one vezano za ulogu koju je morao imati (po hijerarhiji u okviru SKH i SKJ) u operacijama progona "narodnih neprijatelja" (čitaj: političkih neistomišljenika), pa i obračuna s "neprijateljskom emigracijom" (u prvom redu hrvatskom), napose u donošenju odluka o tajnim fizičkim likvidacijama što ih je SDB provodila na temelju direktiva saveznih i republičkih političkih tijela vlasti. Ni Račanova uloga u vrijeme raspada SFRJ nije bila ni izbliza časna i konstruktivna kako to nastoje prikazati njegovi apologeti. On je raspad Saveza komunista prihvatio kad više nije imao kud, kao i višestranački sustav, pa na koncu i hrvatsku državu - o čemu će kasnije biti više riječi.
 
Kakve veze imaju Ivica Račan i SKH sa stvaranjem Hrvatske? Među brojnim novokomponiranim mitovima koje nam naši neokomunisti-boljševici (skriveni iza "antifašizma") uporno podmeću poput kukavičjih jaja, jeste i onaj o Ivici Račanu čijom smo "zaslugom" dobili u Hrvatskoj demokraciju, pa u konačnici i slobodnu i neovisnu državu. Da nije tragično i žalosno, bilo bi smiješno.
Oni koji konstruiraju takve nebuloze, potpuno gube iz vida da je iza bivšeg poslušnog komunističkog aparatčika i voljenog Titovog "omladinca", predsjednika Ideološke komisije CK SKH, direktora kumrovečke Političke škole, predsjednika CK SKH i lidera kasnije silom prilika i tobože "transformiranog" SKH (kojem su Račan i drugovi iz politikantskih razloga promijenili ime najprije u SKH/SDP pa potom u SDP - da "transformacija" bude bezbolnija i javnosti prihvatljivija) ostalo toliko tragova, činjenica i dokaza koji govore o njemu i vremenu u kojemu je živio i djelovao, da se sve s potpunom sigurnošću može točno i precizno rekonstruirati. Ivica Račan bio je pupčanom vrpcom vezan za Tita, Partiju i Beograd. To je bilo središte njegovog "univerzuma", alfa i omega njegove karijere i egzistencije i on je svoju poziciju nastojao zadržati po svaku cijenu, dok god je to bilo moguće.
- U vrijeme narastanja velikosrpskog nacionalističkog pokreta 1988/90. godine ni jednu jedinu riječ nije izustio protiv Slobodana Miloševića i te zloćudne pojave koja je već dobivala jasne obrise naci-fašizma, ali je zato od početka bio vrlo oštar kad su u pitanju bili dr. Franjo Tuđman i HDZ;
- Do zadnjega trena se borio (nogama i rukama) za opstanak SKJ (čak i nakon raskola u siječnju 1990. godine), a sjednicu izvanrednog 14. SKJ sa svojim je drugovima napustio tek nakon što su to učinili Slovenci, a da pri tomu nije smogao snage usprotiviti se Miloševiću i reći "popu-pop, a bobu bob", kako su to ranije već učinili njegove partijske kolege Celestin Sardelić i Ivo Družić;
- Na jedvite jade je prihvatio višestranačje (o čemu i danas svjedoče lak i neki od njegovih najbližih suradnika) - onda kad više nije imao kud i kad je bilo posve jasno kakvo je raspoloženje javnosti u Hrvatskoj;
- Nikad se nije pomirio s postojanjem hrvatske države, ali je bio itekako lukav i glumio je "domoljuba", dok je u isto vrijeme angažirao čitave čopore svojih poslušnika i aparatčika da u Saboru, medijima i javnom djelovanju, na sve raspoložive načine podrivaju Hrvatsku. Naime, pod njegovom dirigentskom palicom i u njegovoj režiji započinje proces "detuđmanizacije" (u siječnju 2000. godine) čije posljedice osjećamo i danas;
- Među njegove nesporne "zasluge" svakako se moraju ubrojiti i otpori prema hrvatskoj samostalnosti (uz napuštanje sjednice Sabora na kojoj se donosila ta odluka), razoružanje Teritorijalne obrane SR Hrvatske - u vrijeme kad je već bilo sasvim izvjesno kakve su namjere Srbije i JNA prema Hrvatskoj, a mora se napomenuti i to da je uspio u svojoj nakani polarizacije hrvatskog društva - budući da je kroz cijelo vrijeme svoga političkog djelovanja zastupao koncept suprotan Tuđmanovoj doktrini "pomirbe";
- Ostavimo li po strani čak i sve ono što je Ivica Račan radio do 1990. godine kao partijski aparatčik, ostaje dovoljno argumenata za tvrdnju kako on ne samo da nije doprinio stvaranju samostalne i slobodne Republike Hrvatske, nego je taj proces u bitnoj mjeri otežavao i opstruirao - i to uz pomoć stare boljševičke metode: tako što je u prvi ešalon gurao svoje poslušnike (Gordanu Grbić, Želju Antunović, Nenada Stazića, Ingrid Antičević-Marinović, Milanku Opačić i druge), dok je on kamerama i javnosti pokazivao svoje "uljuđeno", "staloženo", "demokratsko" i "miroljubivo" lice. Bila je to strategija već toliko puta viđena kod njegovih uzora i idola i što se njezine primjene tiče, tu je bio vrhunski majstor.
U nastavku će neka od ovih pitanja biti detaljnije elaborirana.
 
Doživotni predsjednik SKH/SDP bio je dijete Partije vezano pupčanom vrpcom za Beograd
 
Po povratku iz Beograda u Zagreb, nakon prekida izvanredne sjednice 14. izvanrednog kongresa SKJ (22. siječnja 1990. godine), a koji je označio raspad Partije, Ivica Račan je za medije izjavio kako se mora sve učiniti na konsolidaciji Saveza komunista i poduzeti posebne napore da se postigne dogovor i stanje normalizira. Apsurdnost ovakvog stava tadašnjeg čelnika CK SKH razumljiva je samo stavi li se sve to u kontekst vremena u kojemu se sve to događa. Naime, Srbija je već 1988./1989. godine de facto i de iure srušila važeći Ustav SFRJ nasilnim (izvaninstitucionalnim) obaranjem vladajućih političkih garnitura u pokrajinama Vojvodini i Kosovu i republici Crnoj Gori, započela s "izvozom" svoje "antibirokratske revolucije" (uz mitinge ekstremista diljem Hrvatske koji su započeli već 28. veljače 1989. godine) i jednostrano i protupravno (izvan procedure propisane saveznim ustavom) donijela vlastiti ustav (21. ožujka 1989.). Uz prijetnje s Gazimestana, gdje je pred više od milijun zapjenjenih Srba i najistaknutijim saveznim političarima (predsjednikom Predsjedništva SFRJ Janezom Drnovšekom i predsjednikom SIV-a Antom Markovićem) Slobodan Milošević već 28. lipnja 1989. godine najavio nove ratove, kao i sve drugo što se događalo u Srbiji i oko nje (pogotovu vezano za fuzioniranje komunističkih i četničko-monarhističkih snaga u korist ostvarenja velikosrpskog nacionalnog programa), jednostavno je neshvatljivo da su još uvijek postojali političari kojima nije bilo jasno što se događa.
Pa ipak, čini se da to "nisu znali" (ili nisu htjeli znati) jedino Ivica Račan, Stipe Šuvar i njihovi istomišljenici iz SKH - oni koji su još uvijek bili pupčanim vrpcama vezani za Beograd i držali se svojih pozicija do posljednjeg trena.
 
Za Račana je stvaranje samostalne Hrvatske bilo plod "opasnih namjera"
 
Ivica Račan i najveći dio njegovih pristaša su od početka bili ogorčeni protivnici hrvatske samostalnosti, dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, pokreta koji je predvodio borbu za tu samostalnost. Čak i u vrijeme kad su agresivne namjere Srbije i Crne Gore bile toliko očite da je bilo pitanje dana kad će započeti otvoreni oružani sukob, oni su ustrajavali na konceptu koji je za cilj imao revitalizaciju Jugoslavije koja u praktičnom smislu već nije postojala. Samo su politički slijepci ili ljudi nečistih namjera, nakon krvavih događaja u Pakracu, na Plitvicama i poslije pokolja nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu i dalje mogli zagovarati bilo kakvu zajedničku državu s onima koji su izravno radili na ugrožavanju vitalnih hrvatskih interesa i sasvim jasno slali poruke mržnje, uz prijetnje ratom i krvoprolićem. Onaj tko je nakon spomenutih događaja i poslije hrvatskoga referenduma o samostalnosti još uvijek imao dilemu po pitanju puta kojim se moralo krenuti, ili je bio u teškoj zabludi i neznanju, ili Hrvatskoj, njezinim građanima i hrvatskome narodu nije želio dobro.
 
"HDZ je stranka opasnih namjera" - to je bila parola s kojom su nastupali Ivica Račan i njegov Savez komunista Hrvatske koji je u to vrijeme igrao ulogu "trojanskog konja" i bio rezervna varijanta za srpske teroriste u Hrvatskoj. Oni su na prvim višestranačkim izborima (1990. godine) listom glasali za SKH, budući da još uvijek nisu u cijelosti razvili infrastrukturu SDS-a (ekstremne nacionalne organizacije čiji je utemeljitelj bio Jovan Rašković). Pod egidom "zaštitnika srpske manjine" (koja se već uvelike naoružavala, rušila balvane, postavljala zasjede i izazivala oružane incidente i krvoprolića), tadašnji SKH (kasnije SKH/SDP) se predstavlja kao "demokratska" i "proeuropska" opcija koja se zalaže za prava manjina i lučonoša je slobode i demokracije u Hrvatskoj - za razliku od dr. Franje Tuđmana i njegovog HDZ-a koji ustrajavajući na korištenju ustavnog prava na samoopredjeljenje do odcjepljenja i u skladu s voljom naroda i hrvatskih građana narušava ovu "idilu" od odnosa. Svjesno ili ne, SKH je u to vrijeme bio oaza terorista koji su iako marginalna manjina u Hrvatskoj (koja je činila najviše 5-6% u odnosu na ukupno stanovništvo) smatrali da imaju legitimno pravo stvoriti svoju etnički čistu paradržavu na trećini hrvatskog državnog teritorija.
S te točke gledišta nije teško razumjeti da su usred velikosrpske euforije i četničkog mitingašenja po Hrvatskoj, čelni ljudi SKH (poput Ive Latina) takve skupove čak i odobravali i pomagali njihovu organizaciju - dok su iste pojave politička tijela osuđivala i definirala "štetnim pojavama koje izazivaju nemir u nacionalno mješovitim sredinama". Jednako tako, hrvatskim komunistima (pa i samome Ivici Račanu) nije ni malo smetalo što su se s četnicima iz Srbije i domaćim ekstremistima (Jovom Opačićem, Dušanom Zelenbabom, Jovanom Raškovićem, Simom Dubajićem i drugima) na tim huškačkim mitinzima pojavljivali njihovi ugledni članovi i "antifašistički" prvoborci (Rade Bulat, Dušan Pekić, Milka Kufrin i drugi). Bila je to po svemu dvolična i perfidna politika za koju se može reći sve osim da je vođena za dobrobit Hrvatske.
 
Razoružanje hrvatske TO i bojkot proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske
 
U hrvatskoj će povjesnici ostati zapisano da su Ivica Račan i SDP razoružali Hrvatsku, odnosno, predali preko 200.000 cijevi oružja raznog kalibra tadašnjoj JNA, sluganski i poslušnički bez ikakvoga otpora i protesta, što je izvan svake sumnje bio čin veleizdaje. Bilo je to naoružanje republičke Teritorijalne obrane, zakonito vlasništvo hrvatskih građana (kupljeno njihovim novcem), a provedeno je protivno odredbama tadašnjeg Zakona o ONO (koji je propisivao da svaka republika, od središnjih institucija vlasti do lokalnih razina - općina i mjesnih zajednica - ima obvezu i pravo štititi svoj suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost građana). Ovaj veleizdajnički čin SDP je poduzeo samo 8 dana prije formiranja prvog višestranačkog parlamenta (Sabora), budući da se prema raspoloženju građana sa sigurnošću moglo predvidjeti kako će izbore dobiti dr. Franjo Tuđman i HDZ.
 
Komunisti su učinili to na zahtjev načelnika Generalštaba agresorske vojske Blagoja Adžića, 23. svibnja (između dva kruga prvih višestranačkih izbora). Nisu imali petlje oduprijeti se diktatu iz Beograda kao, primjerice, Slovenci koji nisu predali niti jedan jedini komad naoružanja svoje TO, iako im je to naloženo jednako kao i Hrvatskoj. I to je samo jedan u nizu veleizdajničkih postupaka SKH i njegova vodstva. Dana 25. lipnja je na temelju referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske (održan 19. svibnja, na kojemu se glasovanju odazvalo 83,56% građana s pravo glasa, a za samostalnu i neovisnu hrvatsku državu izjasnilo njih 94.17%) na dnevni red Sabora stavljene su Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ivica Račan i njegovi zastupnici iz SKH/SDP, prije glasovanja demonstrativno su napustili Sabor, jer u dokumenta o proglašenju samostalnosti Republike Hrvatske nije ušla formulacija koju su oni predlagali a sastojala se u tomu da se u isti stavi klauzula koja bi usporedo s procesom osamostaljenja dopuštala pokretanje pregovora s drugim republikama o novom udruživanju u zajedničku državu.
 
Račan Vrdoljaku: "Samo probajte, ucmekat ćemo vas kao psa!"
 
U kojoj je mjeri Ivica Račan (čijeg smo se mirnog i "dobroćudnog" lica nagledali) doista bio demokrat i humanist i koliko je držao do ljudskih prava i sloboda pokazuje i jedna epizoda iz 1973. godine, dakle, iz vremena koje se smatra najdemokratskijim razdobljem socijalizma u ovoj zemlji. Evo jednoga izvatka iz intervjua poznatog hrvatskog filmskog redatelja Antuna Vrdoljaka Večernjem listu (od 1. kolovoza 2013. godine) koji pokazuje pravo lice ovog "demokrata" i "ljubitelja" ljudskih prava i sloboda iz vremena kad je u rukama imao političku moć: "Jesu li Imoćani snalažljivi?
Mislim da je previše raširena pričao njihovoj silnoj snalažljivosti. Pogledajte kako je prošao jedan talentirani pjesnik Vlado Gotovac. Što je dobio? Kako je prošao jedan Tin Ujević, veći od Gotovca i od svih koje smo imali? Sirotinja. Gladan i žedan. Kako prolazim ja kao filmski režiser? Evo, imam najgledanije filmove pa me svejedno nema u toj maloj sličici od 60 minuta koja je prikazana na HTV-u.
Ali niste sirotinja?
Nisam sirotinja. Ja sam radio. Nema Imoćanina koji je sirotinja. Jer nema Imoćanina koji će odbiti posao. Kada je meni Ivica Račan rekao da za mene nema posla na filmu…
Kada vam je to rekao?
1973. godine.
Osobno Račan?
To sam ja njemu ponovio u Saboru. Bili smo skupa zastupnici u Saboru 1992. godine i on je počeo govoriti o manjku demokracije u nas, da taj Sabor nije demokratski, da ta vlast nije demokratska. Onda sam ja rekao: 'Čekaj, sad ću te ja podsjetiti'. Pred svima. Rekao sam mu da sam došao kod njega na razgovor i pitao ga ima li za mene posla na filmu. Mogao sam ja sebi naći drugog posla, ali na filmu. Račan mi je rekao: 'Govoreći otvoreno, za vas nema posla na filmu'. Ja sam rekao da imam ponudu iz inozemstva. Račan je rekao da ne mogu ići jer su mi upravo oduzeli putovnicu. Ja sam se napravio duhovit pa sam mu rekao: 'Znate, druže Račane, mi Imoćani ne mislimo da je pasoš jedini način kako se može prijeći granica.' Tada mi je rekao jednu rečenicu koju nisam od straha smio spomenuti ženi kada sam se vratio kući.
Pa što vam je rekao?
Rekao mi je: 'Pokušajte, ucmekat ćemo vas kao psa!'
Znači, Račan je bio jako moćan u olovnim sedamdesetima?
Kako ne? Račan je bio sekretar Izvršnog komiteta CK Hrvatske. Je li on odlučivao o likvidacijama emigranata? Ja ne znam. Kazao sam vam kakva je bila špranca.
Znači, po toj špranci on je trebao donositi odluke?
On je trebao donijeti odluku o likvidaciji Brune Bušića. Njegov izvršni komitet. On je bio predsjednik tog komiteta."
(https://www.vecernji.hr/premium/a-vrdoljak-udba-i-danas-ima-pipke-u-hrvatskoj-u-to-sam-siguran-592495;)
Istu je anegdotu s Račanom,Vrdoljak prepričao na Osječkoj TV, uživo u emisiji "Bujica" dana 14. ožujka 2014. godine.
(https://www.youtube.com/watch?v=_n3K64kNl4E; stranica posjećena)
Što se izrečene prijetnje Vrdoljaku tiče, to je bio sasvim uobičajeni, normalan način komunikacije komunističkih moćnika kad bi se našli s neistomišljenicima u četiri oka i Račan tu nije bio nikakav izuzetak.
On je po svemu bio partijski čovjek, aparatčik, kotačić u mehanizmu Partije i izvršavao je bez dvoumljenja sve naloge koji su se stavljali pred njega, ma kakvi oni bili – radilo se o cenzuri, progonima nepodobnih, montiranim političkim procesima ili egzekucijama emigranata. Sustav je tako funkcionirao i onaj tko se nije mogao prilagoditi pravilima slijepe poslušnosti i bespogovornog izvršavanja volje nadređenih nije se mogao ni približiti bilo kakvoj poziciji u tadašnjoj Partiji i državi, a kamo li uspeti se do vrha piramide. "Filter" kroz koji su se propuštali kadrovi za partijske funkcije (naročito one značajnije) bio je posebno gust i kroz njega su mogli proći samo pomno odabrani, potpuno lojalni i slijepo poslušni (poput Vladimira Bakarića, Jakova Blaževića, Stipe Šuvara, Josipa Vrhovca, Jure Bilića, Milke Planinc, Ivice Račana i sličnih njima).
Dakle, nema mjesta mitovima i mistifikacijama. Sve se zna. I ništa se sakriti ne može.
 

Zlatko Pinter

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Nedjelja, 31/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1167 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević