Get Adobe Flash player

Misteriji Ozirisa i Izide

 
  
Općenito je danas mišljenje kad se govori o misterijima Ozirisa i Izide da su ti misteriji davali priliku onima koji su u njima sudjelovali da razvratno uživaju, da se muškarci sastaju sa ženama i provode orgije; ukratko, da su svetišta Izide i Ozirisa bila leglo nemorala. To je mišljenje poteklo vjerojatno iz toga [razloga] što su u pokvarenom Rimu, od polovice I. stoljeća prije Krista pa [na]dalje oni raskalašeni Rimljani, kojima nije ništa bilo sveto, upotrebljavali ne samo Izidina svetišta, nego i druga, u svrhu svoje zabave. Pjesnik Juvenal, koji je živio krajem I. i početkom II. stoljeća kaže da nije bilo hrama u Rimu u kojem se žene nisu podavale. Još žešće su kršćanski pisci napadali sve poganske hramove i nazivali ih da su oni leglo brakolomstva i raspuštenosti. Pisci Tertulijan i Minutius Felix kažu da se hramovi upotrebljavaju za blud, a poznati vještak u ljubavnim stvarima, Ovid[ije], preporuča, uz teatre i portike, hramove kao najzgodnije mjesto za ljubavne pustolovine. Kad se sve to uzme, kao i to da je 19. godine poslije Krista car Tiberije istjerao štovatelje Izide iz Rima, a hram im porušio upravo zbog jednog događaja ove vrste u tom hramu, onda je jasno kako je došlo do toga da se o Izidinim i Ozirisovim misterijima ovako misli.
https://i.pinimg.com/originals/1f/e9/c4/1fe9c451a48f01721dc046770c13b5dc.jpg
Međutim su ti misteriji i taj kult bili potpuno drukčiji. Baš obrnuto, oni su tražili čistoću i trezvenost [umjerenost]; ukratko, uzoran život.
Kakvi su uistinu bili ti misteriji i taj kult?
 
 Po tragovima Ozirisa i Izide
 
Diljem cijelog Egipta, od Aleksandrije do Assuana, posvuda ćete naići na tragove kulta najpopularnijeg egipatskog božanstva Ozirisa. Rijetko će vas na to upozoriti vaši vodići, ali, ako samo malo poznajete egipatsko kiparstvo i slikarstvo, vi ćete se brzo uvjeriti kako je duboko bio prodro taj kult u duše Egipćana. U muzejima na papirusima, u grobnicama na stijenama, u reljefima na zidovima i stupovima hramova, u njihovim kapelicama, svugdje vas susreće Ozirisov lik, a uz njega, kao i posebno, lik božice Izide. Ali ne samo to, nego vi često vidite osobito u Luksoru i Karnaku, Medinet Habuu i Rameseumu, kako je jedan ili drugi vladar na svojim ogromnim kipovima prikazivan kao Oziris.
Oziris se (po)štovao posvuda, ali najveće mjesto njegovog kulta bio je Abydos, gdje je po vjerovanju Egipćana bio njegov pravi grob. I Izida se (po)štovala posvuda, ali najsvetije mjesto njezinog kulta bilo je daleko na jugu, povrh prve katarakte, na otoku Philae, gdje je ona oplakivala Ozirisovu smrt.
Pohodio sam sva mjesta gdje su se (po)štovali Oziris i Izida, a naročito Abydos i Philae.
Otok Philae poznat je vrlo dobro, ne samo onim turistima koji putuju do prve nilske katarakte, nego i svakom tko je ikada vidio slike iz Egipta. To je onaj otok na Nilu, čiji su divni hramovi bili žrtvovani potrebama današnjeg života. Samo malo na sjeveru od ovog otoka podignuta je preko Nila ogromna brana, kojom se u određeno doba godine zaustavlja velik dio nilske vode i stvara ogroman rezervoar za vrijeme suše. Tada se čitava okolica Philae pretvara u ogromno jezero, a sam otok i Izidin hram nestaju pod vodom. Kad sam se čamcem dovezao do otoka, virili su iz vode samo kapiteli s arhitravima, tzv. kloska i gornji dijelovi velikih pilona hrama Izide, a sve ostalo - čitavi redovi stupova s arhitravima, cijeli hram - bilo je pod mutnom vodom Nila. Taj otok posvećen kultu Izide bio je nekoć pun njenih svećenika i svećenica, a poklonici su dolazili iz cijeloga svijeta da na njemu što dublje prodru u njene misterije, u tišini i miru, okruženi ljepotama njenoga hrama.
Abydos je danas poznat samo onima koji bolje poznaju egipatsku povijest i egipatsku umjetnost. Tu kod sela El-Araba el-Madfuna, običnog i jednostavnog egipatskog sela, obraslog palmama, bio je stari egipatski Abydos, sveto mjesto Ozirisovo, a ujedno i najstarije groblje egipatskih kraljeva I. i II. dinastije koje su vladale Egiptom od oko 3300. godine prije Krista [od oko 2950. pr. Kr.].
 
Danas se na mjestu starog Abydosa nalaze ostaci grobova iz doba I. i II. dinastije, srednje i nove države, ostaci starog Ozirisovog svetišta i lijepo očuvani čuveni i krasni hram što ga je podigao kralj Seti I. U tom hramu, osim glasovite 'liste egipatskih vladara', nalaze se najljepši reljefi egipatske umjetnosti i divne kapelice Ozirisa, Izide i Horusa, s reljefima koji očaravaju. Čuvar-vodić povesti će vas u jednu podzemnu građevinu, te će vam kazat' da se tu nalazio Ozirisov grob. I doista ta gradnja, koja svojom maestoznom jednostavnošću sliči na Kefrenovo predvorje nedaleko velike sfinge, djeluje vrlo moćno, tako da je lako to i povjerovati. Međutim, to je tzv. prividni grob kralja Setija I.
Danas zaboravljen skoro do svakoga, bio je Abydos punih 4000 godina grad u koji su svi Egipćani s poštovanjem i vjerom gledali najveće svetište boga spasitelja Ozirisa, centar njegovih misterija.
Ma koliko Oziris bio najpopularniji i čovjeku najbliži bog starog Egipta, ipak on ne bi za kulturni razvoj značio toliko da nije njegov kult prenesen na onaj božice Izide, prešao granice Egipta i raširio se po svemu Rimskom Carstvu osvajajući duše onih koji su bili željni približiti se božanstvu.
 
Misteriji
  
Kulturni svijet oko Sredozemnog mora i u Rimskom Carstvu uopće u I. stoljeću pr. Kr. i u I., II. i III. stoljeću poslije Krista bio je u svojim dušama već napustio stare bogove, koji nisu mogli zadovoljiti njegovo novo duševno raspoloženje, nastalo u prvom redu djelovanjem helenističkog doba. Ljudi se ne zadovoljavaju više (sa) starom jednostavnom pobožnošću, (sa) starim žrtvama i molitvama, (sa) (po)štovanjem bogova, pri čemu su oni ponajviše samo gledatelji, a ne i sudionici. Oni hoće, i to sve jače, jedan drukčiji odnos svoje osobnosti prema onoj nevidljivoj i (o)taj[(an)stve]noj sili, koja ipak njihovim životom upravlja i kojoj su, htjeli ne htjeli, podložni. Čovjek se u ovo doba hoće približiti tom božanskom biću, on ga hoće obuhvatiti svojom dušom i da sam od njega bude obuhvaćen, on hoće doći do sigurnosti da između njega i božanstva postoji jedna zajednica, te da na taj način on nekako shvati i osjeti postojanje božanstva. U takvom raspoloženju, koje je ujedno i razumno i djeluje na osjećaj, pri kojemu čovjek, udaljujući se od dnevnoga posla, koncentrira svoju pozornost na duhovno, čovjek je uvjeren da se približio božanstvu. A onaj skup svetih čina, koji su potrebni da čovjeka dovedu do takvog raspoloženja, nazivali su misterijima. Kako je pak upravo tajanstvenost tih čina, možda najviše, djelovala na onoga koji je prvi put njima pristupao, to je uskoro ime misterija značilo upravo tajanstvene svete čine određenog skupa ljudi.
 
Mnogoboštvo ne može zadovoljiti ovakvo traženje, ovo produbljeno religiozno osjećanje, ovu potrebu sve šireg sloja ljudi helenističke kulture. Ljudi su trebali jedno božanstvo u kojem će biti sva božanstva, upravo zato što se čovječja duša ne može približiti mnogima u punoj svojoj snazi i potpuno predana. I tako se dogodilo da se uzelo jedno božanstvo s kojim su se ostala stopila.
 
Stare su vjere bile sve čisto nacionalne, one se nisu ni nastojale proširiti, one su bile vezane uz svoj grad, odnosno državu. U to vrijeme nije bilo moguće ni [pro]misliti da bi bilo koji egipatski bog mogao preći granicu Egipatske države. Naprotiv, ove su nove religije svjetske religije, općenitoga značenja, one [do]nose spas svim ljudima, samo one navješćuju opću i vječnu istinu, one traže vjerovanje, osvjedočenje i krajnju predanost svojoj zajednici i svome Bogu. I upravo zbog toga sasvim je logično da će se one međusobno pobijati. Da li se taj bog zove Serapis, Izida ili Mitra, ne znači mnogo, svaki od njih postiže u dušama vjernika ono za čim su oni težili. U helenističko doba, pa sve do kraja II. stoljeća poslije Kr., Serapis i Izida su [oni] koji osvajaju svijet upravo zbog toga što su ljudi upravo u njihovom kultu našli svoje zadovoljenje. Početkom III. stoljeća njihov kult opada, a njihovo mjesto zauzimaju Krist i Mitra. Sada se razvila borba između kršćanstva i mitraizma, koja je završila konačnom pobjedom kršćanstva.
 
I tako su Oziris pod imenom Serapisa i Izida izašli iz egipatske nacionalne religije i postali općenita, svjetska religija, čiji poklonici nisu više bili samo na obalama Nila, nego i po svim obalama Mediterana i Crnog mora, na Rajni i Dunavu, u Galiji i Britaniji, u Ptuju (Poetovio) i Celju (Celeia), pa čak i na obalama današnje Rusije.
Do ovog svjetskog proširenja kulta Ozirisa i Izide došlo je tek nakon punih 4000 godina postojanja njihovog kulta u Egiptu.
 
Početci Ozirisovog kulta
 
Počevši od sredine V. dinastije, dakle od oko 2600. pr. Kr. [tada bijaše početak IV. dinastije, a peta započinje oko 2480. pr. Kr.] javlja se Oziris kao opći bog, kao član velike heliopolitanske [heliopol(i)ske] eneade, tj. božanskog sustava koji su sastavili heliopolitanski svećenici, a prihvatili egipatski vladari. Od tada pa nadalje prodire kult Ozirisa sve dublje u Egipat, dok konačno on ne postane najpopularnije i najomiljenije božanstvo, općenito božanstvo svim egipatskim gradovima, pa se tako održalo sve do završetka egipatske vjere i civilizacije.
Ali tko je taj Oziris koji zauzima ovako važno mjesto u mišljenju Egipćana? Davno prije V. dinastije, još prije I. dinastije, dakle prije 3300 godine pr. Kr. [2950. pr. Kr.], (po)štovao se Oziris u gradu Busirisu ili Zeduu, u Delti. Tu je on bio (po)štovan kao inkarnacija univerzalne snage oplođenja. I Egipat, ova divna oaza, koju Nil stvara uz svoje obale, dok je s jedne i s druge strane zatvara pustinja, sve ovo lijepo što tu ima: ova zelena polja, ovo zlatno klasje, ovo grožđe, cvijeće i plodovi, sve je to djelo Ozirisa, ono je čak sam Oziris. I na kraju i sam Nil, koji sve to (pro)uzrokuje. I on je Oziris.
 
Iz ove primitivne spoznaje prirodnih sila, koje su se pridale [pripisale] jednom božanstvu, stvorila se drama, u kojoj se na ljudski način prikazivala borba vegetacijskog života s propadanjem i uništavanjem koje se svake godine zbiva pred čovječjim očima. Nil raste, poplavljuje i onda opada, te kao da nestaje; žito probija iz zemlje, zeleni se, daje zlatno klasje, a onda ponovno propada; loza se ozeleni i daje grožđe, te joj onda lišće otpadne i grožđe se osuši ili izgnije; stabla se ozelene, oplode, pa im onda otpadnu lišće i plodovi. Ali se onda događa čudo: sjeme koje je palo u zemlju klija i izbija na svjetlo, vinogradi i stabla se ponovno ozelene lišćem. Nil se diže i poplavljuje, cvijeće opet oživljava, žito opet rađa klasje, a stabla plodove. - Iz ovog prirodnog umiranja i oživljavanja stvorili su Sumerani mit o Dumuciju [Dumuzu/Ormuzdu], Sirijci o Adonisu, Grci o Dionizu, Egipćani o Ozirisu.
Legendu Ozirisa i Izide, koju nam je očuvao oko 100. godine poslije Kr. Plutarh u svom djelu 'O Izidi i Ozirisu', potvrđuju skoro u svim detaljima tekstovi piramida (oko 2600. pr. Kr.) iz čega se vidi da je ona bila već potpuno oblikovana u to davno vrijeme.
 
Legenda o Ozirisu i Izidi
  
Prema toj legendi Oziris je bio kralj koji je naslijedio svog oca Geba (zemlja) kao vladar zemaljskog svijeta. On je ljude naučio poljoprivredi, upoznao ih je s lozom, raži, pšenicom, čime će se hraniti, dao im je zakone i uputio ih da (po)štuju bogove. On je osvojio Gornji Egipat, gdje je našao rudnike zlata i bakra i onda Egipćane uputio kako treba kovati kovine. Izida je suradnica Ozirisova, nadarena magijom, ona pronalazi način obrađivanja tla, stvara zakone, ona vlada zemljom kad njezin muž Oziris ide u osvajanja.
28. godine vladanja Ozirisova postade on žrtvom svog brata Seta. Ovaj potajno izmjeri tijelo Ozirisovo i spremi jedan krasan sanduk, koji je njemu odgovarao, pa ga onda dade donijeti u dvoranu u kojoj je bila gozba. Set obeća da će taj sanduk darovati onome kojem će on potpuno odgovarati. Kad su razni [po]kušali i nije im odgovarao, uđe Oziris, a na to Set i 72 druga urotnika pokriše sanduk poklopcem i začavliraju ga, metnuše na nj olova i baciše u rijeku, koja ga onda preko Tanaiskog ušća odnese u more.
 
Izida, koja je to dočula, pođe tražiti lijes Ozirisov. Na putu je doznala da ga je more [iz]bacilo na obalu Biblosa, na jedan grm vrijeska, koji je brzo narastao do velikog i lijepog stabla, koje je pokrilo lijes. Izida pođe u Biblos i dođe na kraljev dvor, gdje je dobila lijes s kojim se vrati u Egipat. U to se namjeri na lijes, koji je ona bila metnula na skrovito mjesto, Set, otvori ga i, prepoznavši lješinu svoga brata, rasiječe ju u 14 komada i baci ih na razne strane. Sada, rastužena Izida pođe tražiti ove komade, u papirnatoj [papirusnoj] lađi po barama, pa je tako našla sve udove tijela osim jednog jedinog i to spolnog uda, a to zbog toga što ga je čim je pa(l)o u rijeku pojela riba oksirinks. Nato je Izida napravila jedan falus sličan Ozirisovom i posvetila ga. Posvuda je Izida, gdje[god] je našla koji dio Ozirisovog tijela, podigla njemu grob.
 
Izida i njeni saveznici - Thot, Anubis i Neftis, skupiše raštrkane udove i složiše tijelo Ozirisovo, koje onda Izida pomoću lijeka, koji je ona izmislila kao magijka [čarobnica], oživi za život vječni. Taj život je sasvim drukčiji od onog prije smrti, to je život kralja koji nije među ovim svijetom, heroja koji je postao bog. On ostaje zaštitnik Egipta, ali vlast ima njegov nasljednik.
 
Oziris dakle ponovno oživljuje kao što pšenica, koju se zasije u jesen, proklija u proljeće, kao Nil koji svake godine ponovno naraste i poplavi. Ali upravo onako kao što je nova stabljika samo čedo onog sjemena, a nova poplava Nila donosi novu vodu, tako i [u]mjesto Ozirisa, koji je oživio za drugi svijet, za ovaj oživljuje njegov sin. Ozirisu se rađa posmrtni sin, Izida oživljuje Ozirisovo truplo svojom magijom i nju oplođuje umrli bog. I zato se njezin i Ozirisov sin, koji se tako rađa, zove 'Horus sin Izide'. Horus se rađa u Šemnisu u Delti i sprema osvetiti svog oca. Kad odraste navali na Seta i potuče ga. Set iznosi raspr[av]u pred sud bogova i pobija legitimitet Horusa, ali on ne uspijeva i bogovi priznaju Horusa za sina Ozirisovog koji, pošto ponovno svlada Seta, naslijedi svog oca.
Jasno je da ukoliko Oziris u ovoj legendi predstavlja rađanje u prirodi i Nil, Set predstavlja sile koje uništavaju, on je neprijatelj vegetacije i vode koja oplođuje, on je suha pustinja, oluja i vjetar. I kao što Izida predstavlja sve ono što stvara i što koristi, Set predstavlja onu snagu koja razara i uništava.
I nije bila dostatna brutalna snaga kojom je Horus sa svojim saveznicima pobijedio Seta, bilo je potrebno da u Ozirisu pobijedi i pravda. Bogovi sude u korist Ozirisa i Horusa, te primaju Ozirisa u nebo.
Tako završava legenda i drama Ozirisova. Ozirisa je onda naslijedio Horus, a onda kraljevi ljudi.
Koja je povijesna vrijednost ove legende nećemo ovdje dulje razglabati. Dovoljno je kazati da ona u sebi ne znači drugo nego združenje Egipta, preko Nila, preko zajedničkih interesa i zakona u jednu veliku i moćnu jedinicu. Nas ovdje više interesira djelovanje Ozirisa kao božanstva na Egipat.
Sama priča o Ozirisu, koja krije u sebi svakogodišnje rađanje prirode, ima u sebi i jednu drugu crtu, koja je vrlo važna za ljude. To je smrt i posmrtni život Ozirisov.
Slijedeći logično legendu Ozirisa i Horusa kralj, koji je zapravo nasljednik njihov u zemaljskom vladanju i, po egipatskom vjerovanju, njihova živuća slika na zemlji, mora i nakon smrti imati istu sudbinu kao i oni.
 
Kad se kralj kruni daju mu se u ruke bič i šiba, što predstavlja Ozirisovo kraljevstvo, kad kralj slavi jubilej, tj. svečanost Zed, onda se uz mnoge ceremonije obnavljaju ritusi koje su Izida, Anubis, Thot i Horus izvršili nad mrtvim Ozirisom i dali mu vječnost. Kralj sada obnavlja smrt Ozirisovu i uskrsnuće. Ta svečanost Zed daje kralju, po egipatskom vjerovanju, novu snagu. Zed je tako 'ozirifikacija' kralja. Ona daje kralju mladost. Ako se pak ovaj isti ritus obavlja na mrtvom tijelu kraljevom, onda će ga on oživjeti, kao što je oživio Ozirisa, za vječnost. I tada će na drugom svijetu faraon (kralj) biti u istom stanju kao i Oziris, zaštitnik kralja koji vlada.
Da kralj, kad umre, postane besmrtan, potrebno je da se on učini sličan Ozirisu, koji je bio ubijen i onda oživio. I kao što je Ozirisovo tijelo bilo raskomadano, tako bi u najstarije doba raskomadali truplo kraljevo. Na ovaj način on postaje Oziris kojega je raskomadao Set. U tekstovima na piramidama kralj se zove Oziris. I sada kraljevska obitelj igra cijelu dramu, 'misterij' Ozirisov. Kraljice bi uzele ulogu Izide i Neftis, najstariji sin Horusa, a ostala braća ili rođaci Anubisa i Thota. Očuvao nam se ovaj cijeli ritual u svim njegovim najsitnijim detaljima, koji su vrlo komplicirani. I upravo zbog te kompliciranosti uzeli su ga u ruke svećenici.
 
Ovaj posmrtni ritus ima ove epizode:
1. Traženje mrtvaca, njegov nalaz i prepoznavanje.
2. Skupljanje raskomadanih udova i slaganje njihovo u mumiju, a i u kip koji je živa slika prijašnjeg tijela.
3. Povratak fizičkog života mumiji i kipu pomoću ritusa magije. Pomoću istih instrumenata koji su služili za oživljavanje Ozirisa, sada se kralju 'otvaraju usta i oči'. Tada se imitiraju kretanja i daje se mumiji sve ono što ima živ čovjek.
Tek sada će oživljeni, ozirisirani kralj živjeti na drugom svijetu uz Ozirisa i svoje pretke.
Ovi misteriji Ozirisovi izvršeni na kraljevskoj mumiji nisu bili ni poznati ni pristupačni širem krugu. U početku samo je kralj imao pravo na vječnost. 
Kasnije je kralj morao popustiti i sada je samo još mali krug izabranih oko njega smio upoznati i poslužiti se istim misterijima, tj. ozirisirati se.  A onda tek za velike socijalne revolucije (između 2300. i 2000. g. pr. Kr.) proširile su se ove tajne, magične i religiozne. Sada im je i plebejac smio i mogao biti [su]dionikom i znati sve ono što je egipatska vjera naučavala, tj. sada, kada je u Egiptu izvršena socijalna jednakost na zemlji, svim Egipćanima su se otvorila i vrata nebeska. Od sada pa nadalje nije besmrtnost privilegij samo faraona i nekih izabranih, nego svaki čovjek može doći pred sud Raa i postati božanstvo.
 
Oziris prima sada veće značenje nego ikad prije, cijeli Egipat sada sudjeluje [u]velikim svečanostima boga koji u isto vrijeme predstavlja sve ono dobro što Egipat prima i koji mu poslije smrti osigurava besmrtnost. Simbolično Ozirisovo stradanje vrši se sada javno. Oziris je bog Nila, nilska zemlja je njegovo tijelo, nilska voda njegova krv. Oziris umire u Nilu da bi se onda ponovno [uz]dignuo u novi život u novom bilju. I kao što Izida u 'svetom braku' izvršava svoj oplođaj na Ozirisu koji (se) uskrsava, i iz toga se rađa Horus kao sin i osvetnik, tako rijeka poplavljuje i oplođuje majku zemlju. Slične priče postoje i kod drugih starih naroda: bog poplave, bio to Nil ili Eufrat, mora poginuti da može proklijati žito.
 
Sve mnogobrojne poplave Ozirisa slavila su brojna njegova svetišta po cijelom Egiptu. U tim svečanostima, koje su dijelom bile javne, a dijelom tajne - samo za svećenike, sudjelovao je cijeli narod. Većinom su te procesije bile noću pri svijetlu baklji, što je pojačavalo tajanstvenost. Ali bilo je i procesija po danu. Glavne su svečanosti bile u proljeće i na jesen, kad se prikazivalo stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa.
 
Širenje kulta Izide i Ozirisa
  
Rekli smo da su Ozirisovi misteriji bili dijelom javni, a dijelom poznati i pristupačni samo posvećenima. Jedan od onih koji je uspio da ga prime među posvećene bio je i otac povijesti Herodot koji je oko 450. g. pr. Kr. pohodio Egipat. Ali upravo zbog toga što je bio posvećen, bio je ob(a)vezan na čuvanje tajne, i Herodot ju čuva upravo onako kao kasniji pisac Plutarh koji je bio posvećen u misterije Izide.
Kad je Aleksandar Veliki osvojio Egipat i iza njega zavladali Egiptom Ptolomejevići, koji unesoše u Aleksandriju i grčku vjeru i grčki duh, kad je nova helenistička kultura, nastala iz grčke i orijentalne, u Aleksandriji procvala, pretvorili su Ptolomejevići Ozirisa u Serapisa.
 
Već je davno prije toga (po)štovanje Izide prešlo granice Egipta. U VII. stoljeću pr. Kr. (po)štuje se Izida u Siriji i tamo se stopila s Demetrom i Astartom. U VII. i VI. stoljeću [pr. Kr.] pravili su u Tiru i Sidonu kipove Izide i slali u Etruriju i Lacij. U V. stoljeću [pr. Kr.] (po)štuje se Izida na Siciliji. Kult Izide prodro je do Atene možda već u V. stoljeću [pr. Kr.]. U IV. stoljeću [pr. Kr.] ima u Ateni njoj posvećenih privatnih svetišta. Oko 350. g. pr. Kr. dopustila je atenska narodna skupština egipatskim trgovcima da izgrade u Pireju svetište Izidi. Stari su grčki zakoni kažnjavali smrću onoga koji bi pokušao u grad unijeti tuđe božanstvo. Ali otkad je Aleksandar Veliki osvojio Egipat i kad su Makedonci postali egipatskim kraljevima, onda egipatski bogovi nisu više bili strani Grcima. Oziris, kojeg su helenizirali u Serapisa, i Izida, koju su Ptolomejevići izjednačili s grčkom božicom Io, mogli su sada slobodno ulaziti u grčki svijet.
 
Po svoj prilici već za Ptolemeja Sotera (323.-285. g. pr. Kr.) izgrađen je jedan Serapeum u podnožju Akropole. Iza toga se kult Izide i Ozirisa neprestano širio, tako da je u II. stoljeću prije Krista bio raširen po cijeloj Grčkoj, a i po Makedoniji i Trakiji.
U Italiju došao je kult Izide preko grčkih kolonija. Na Siciliji je taj kult postojao svakako za Agatokla ili Hijerona II. U Rim dolazi ovaj kult tek za Sule. Odsad su mu prilazili mnogi Rimljani, i on se slobodno širio u glavnom gradu carstva. Godine 43. pr. Kr. zaključio je rimski senat da se u Rimu [iz]gradi hram Izide. Građanski rat između Antonija i Augusta, te mržnja Rimljana prema Kleopatri i Egiptu, ohlad(n)ili su i rimske simpatije za egipatsko božanstvo. Međutim se zaboravila Kleopatra i Izida je ponovno osvajala duše Rimljana, a njezin kult i kult Serapisa pronosile su rimske legije, trgovci i kolonisti po svim provincijama ogromnog carstva.
 
Žene i kult Izide
 
U Rimu su, osobito žene, prilazile Izidinom kultu. Izida je blaga i mila božica, koja traži truplo svoga Ozirisa, pa onda njegove raskomadane udove i, kad ih nađe i skupi, grli svog dragana, i onda ga oživljuje na vječni život, božica koja nema samo božansku snagu i ljepotu, nego pozna i sve tajne magije, božica-majka. Sve je to bilo toliko blizu ljudima i ženama, a osobito ženama. A onda obredi, u kojima sudjeluju svi posvećeni u tajne njezinog kulta, približuju čovjeka toliko božanstvu, oni mu daju utjehu, nadu i vjeru u oprost grijeha i spas poslije smrti. I kao što su uvijek žene najodanije vjernice, bilo je to i u ovom kultu. One su slušale više puta slijepo svoje svećenike i izvršavale sve što bi im oni propisali kao korisno za spas i oprost grijeha. Nije to bila nikakva rijetkost da su Rimljanke pošle na dug i naporan put, u Egipat, da otamo donesu nilsku vodu za svoje svetište u Rimu. Odanost žena Izidi ne samo u Rimu, nego i u cijelom Rimskom Carstvu, bila je silna. Nema božanstva koje bi davalo toliko pomoći za spas i zaštitu svojih vjernika kao Izida. Ovo silno povjerenje žena znao je katkad koji svećenik zlorabiti i tako baciti nelijepu sjenu na inače svijetli kult Izide.
 
Bilo je to u Rimu 19. godine poslije Krista. Vitez Decius Mundus uzalud je dugo vremena nastojao zavesti jednu čestitu gospođu Paulinu. Kad ju nije nikako mogao pridobiti, obratio se on svećenicima Izidinog hrama u koji je ona zalazila. Potkupljeni s 5000 denara priopćili su svećenici Paulini da se bog Anubis želi s njom sastati jedne noći. Sva sretna pošla je Paulina na taj sastanak na koji je došao Mundus pod maskom boga Anubisa. Ali je za ovaj Mundusov čin doznao i sam car Tiberije, čuvar i privrženik strogog rimskog morala. Tiberije dade Mundusa prognati iz Rima, svećenike pribiti na križ, hram srušiti, a kip božice baciti u Tiber.
 
Uz sve to kult se Izide sve više širio. On se uvelike razmahao tijekom [vladavine] cara Kaligule, koji je upravo ludovao za svim onim što je bilo egipatsko. Za Kaligule izgrađen je i hram Izidi na Martovom polju (Isis Campensis). Drugi Neronov nasljednik Oto[n] bio je vatren[i] poklonik Izide. Flavijevci su također bili nakloni tom kultu. Godine 217. dopustio je car Karakala da se Izidin hram [po]digne usred Rima i, po svoj prilici, on je sam dao izgraditi Iseum i Serapeum na brdu Coeliusu [Caelius, Celij].
U II. i III. stoljeću poslije Krista bilo je u Italiji skoro u svakom mjestu kapelica i svetišta Izide, koje su podigli privatnici. Ali kad je kršćanstvo postalo državna vjera, a car Teodozije 391. g. zabranio žrtve poganskim bogovima, odzvonilo je i kultu Izide i Ozirisa. U Rimu je još 394. g. poslije Krista konzul Nicomachus Flavius oficijelno [službeno] slavio svečanost Magne Matris [Velike Majke] i Izide. Godine 397. napadnut je i porušen Serapeum u Aleksandriji, a za njim i ostali po Egiptu. Jedino se Philae [o]držao sve do 560. godine. Te je godine silom zatvoren hram Izide po nalogu cara Justinijana.
 
Izida
  
Ova Izida helenističkog i rimskog svijeta nije bila više ona stara Izida rane egipatske vjere. Grci u Aleksandriji i drugdje, kombinirali su naučavanje o Ozirisu i Izidi, kakvo su naučavali egipatski svećenici, s naučavanjem svojih filozofa.
U simboličnoj legendi Izida predstavlja egipatsku zemlju koju svake godine oplođuje Nil-Oziris. U drugoj koncepciji Oziris je sunce, Izida zemlja, koju griju njegove zrake. Oziris je otac, a Izida majka svih stvorenja. Čovjek je sličan Ozirisu i, kao što Oziris umire, ali ostavlja sina, tako je i s čovjekom, koji [i]dalje živi u svojoj djeci. U borbi između predstavnika dobra Ozirisa, i predstavnika zla Seta, Izida pomaže pobijediti dobru. Izida je izmislila sve umjetnosti, ona je stvorila civilizaciju, ona može kazniti i nagraditi. Na kraju, njoj su pripisivali sve atribute grčkih božica. Ona čak vlada nebeskim svodom zvijezda. [Zvijezda] Sirius je njoj posvećen(a). Grci izjednačuju Izidu s Demetrom, s Hekatom i dr. Osobito je sad raširen Izidin kult među mornarima. Kao zaštitnica mornara ona se zove Isis Pelagia ili Isis Pharia. Njoj, božici mora, zvijezdi mora, zavjetuju se mornari u oluji, tj. kad se spase posvećuju joj zavjetne slike. U svim većim lukama Sredozemnog mora bilo je slikara koji su takve slike Izide slikali i prodavali mornarima.
 
Izida je sada i božica ljubavi. Ona je utemeljila ženidbu, ona daje ženama ljupkost i zavodljivost, ona je božanski tip majčine ljubavi. Izida je vladarica svijeta i, onako kao što Junona dijeli vlast s Jupiterom, dijeli ju ona sa Serapisom. Ona je i omiljena božica vojnika, [po]daje pobjedu i trijumf. Našlo se natpisa u kojima se kaže da je Izida bolesne, koji su od nje zatražili pomoć, izliječila. Ona je zaštitnica svojih vjernih, te progoni njihove neprijatelje.
 
Izida je sada opće božanstvo, ona je, kako jedan natpis koji je pronađen u Capui, kaže: 'Jedna i sve'. Ovakvo božanstvo, koje je u sebi skupilo sve atribute raznih božanstava, s kultom koji je toliko djelovao na čovječje osjećaje, sa strogim moralnim propisima koje je ono nalagalo svojim poklonicima, lako je osvajalo privrženike i vjernike u svijetu koji su bili željni toplijeg i bližeg doticaja s božanskim. Osim toga, egipatska je vjera sama po sebi bila daleko nad onom Grka i Rimljana. Duboki moralni zakon egipatske vjere nije bio poznat ni jednima ni drugima. Dovoljno je pročitati tzv. mrtvačku knjigu [egipatsku Knjigu mrtvih] da se vidi što se sve tražilo od Egipćanina da bude poslije smrti proglašen pravednim. Svaki se Egipćanin mogao spasiti, ako je živio po tom naučavanju, kojeg su bogovi otkrili ljudima. Ali se pritom trebalo držati i strogih obreda. Rijetki Grci koji su to od Egipćana naučili, prenijeli su to u svoja tajna društva u Grčku i stvorili tamo, još [od]ranije, eleuzinske i slične misterije. Sada se u helenističko i rimsko doba osnivaju udruženja koja (po)štujući Izidu u svim mogućim njenim formama, primaju obrede i tajnu inicijaciju (posvećenje) od egipatskih svećenika, te ljubomorno čuvaju tajne koje su otkrivene samo njima, posvećenima.
 
Upravo ova tajnovitost, kojom su se ob[a]vili poklonici Izide, privlačila je mnoge. I baš je ta tajna, koju su oni strogo čuvali skoro onemogućila sve do danas da točno upoznamo cijelo njihovo vjerovanje i sve njihove obrede. Dva pisca koja su o njima više pisala, Plutarh i Apulej, i to Plutarh u svojoj raspravi 'O Izidi i Ozirisu', a Apulej u XI. knjizi svojih 'Metamorfoza' - nisu  nam otkrila sve tajne, upravo zbog toga što su i jedan i drugi bili članovi Izidinih misterija. Ali nešto iz njihovih spisa, nešto iz drugih, nešto iz slika, koje su nam se očuvale na ostacima Izidinog hrama u Pompejima, u Herkulanumu, Stabijima i nekim drugim mjestima, možemo danas sebi stvoriti približnu sliku tih misterija.
 
Izidini misteriji
 
Izidini misteriji obavljale su se u njenim hramovima. Ti su hramovi bili ne samo mjesta za božji kip, nego je u njima i oko njih bilo osim glavne dvorane hrama, i posebnih dvorana u kojima se razmišljalo o misterijima i podučavao vjerski nauk. Oni su bili neka vrsta samostana. Među ostalim prostorijama nalazila se i jedna u kojoj bi kandidat koji se imao primiti, spavao da vidi Izidu u snu. Jedna prostorija bila je određena za sastanke, blagovaonicu i konferencije, jedna za ritualno pranje prije svetih čina.
Svakoga dana rano ujutro, oko podne i uvečer, obavljala se služba božja u Izidinom hramu, u kojoj su uz svećenike uvijek sudjelovali i vjernici.
 
Svećenstvo, s velikim svećenikom na čelu, dočekivalo je vjernike. Svećenik je imao ne samo obrijano lice, nego i glavu, ili bar tonzuru, odjeven u dugu bijelu haljinu. Veliki svećenik morao je biti trezven [umjeren] u jelu i piću da ga u njegovom uzvišenom zvanju, u kojem je on morao 'naučiti razumjeti i poučavati božanske stvari' ne smeta ništa materijalno(g). Uz njega su viši i niži svećenici. Ovi potonji odjeveni su u duga odijela svijetle boje, od prsiju [pasa] do gležnjeva, gornji dio tijela je gol. Svećenice su odjevene u duge prozirne haljine s naborima, kosa im je spletena oko čela kao dijadem; osim toga, nose šal s resama, zauzlan na prsima. I jedni i drugi imaju u rukama jednu lepezu i jednu malu vazu, načinjenu u obliku sise, jer blagoslovljena voda koja je u njima čisti i posvećuje kao mlijeko božice Izide. Neke od njih imaju u ruci sistrum, tj. neku vrstu timpana, čiji glas treba potjerati Seta, ubojicu Ozirisovog, a istovremeno njegov zvuk treba buditi ljude da ne otrome. Cijeli hram i sve prostorije oko njega bili su puni slika i reljefa iz egipatske mitologije. Izida je naslikana u raznim njenim funkcijama: kao božica i žena u prozirnoj haljini, ispod koje se vide njeni krasni oblici, kao božica i majka s malim Horusom na koljenima, kao kasnije Madona. Uz ostale bogove koji sudjeluju u Ozirisovom misteriju, ne nedostaje ni sam Set, a onda ni grčki bogovi.
 
Jutarnja služba počinjala je tako da bi veliki svećenik, obučen [odjeven] u dugu bijelu haljinu pristupio k svetištu i otvorio zavjesu koja je pokrivala božicu. Tada bi pred njom svećenici p[r]olijevali blagoslovljenu vodu 'nilsku' i škropili njome nazočne, a zatim zapalili svetu vatru. Onda bi veliki svećenik, stojeći na pragu svetišta, probudio božicu govoreći egipatskim jezikom samo njemu poznate formule i pozvao ju samo njemu poznatim imenom. Iza toga su se (pri)kazivali darovi. Posebni svećenici i svećenice oblačili su svakog dana božičin kip u razna, više puta skupocjena odijela, već prema danima i svečanostima. Druga služba božja, poslije podne oko 2 sata, počinjala je pjevanjem svećenika. Mnogo puta se vrijeme provodilo u razmišljanju o misterijima. Uvečer je bila treća služba, skidale [su] se haljine s kipa i povukao zastor.
 
U svečanim danima obavljale [su] se velike procesije, a svećenici su na se[be] oblačili maske bogova i svetih životinja. Tada su se obavljali žalobni misteriji, događaji patnja Ozirisovih. Najvažnije od svih svečanosti slavile su se u proljeće i na jesen. Umiranje vegetacije na jesen i njen preporod u proljeće jednaki su smrti i uskrsnuću Ozirisa.
Te su se svečanosti, koje su u bit(nost)i bile iste, prilagođavale kraju u kojem su se slavile. Apulej nam je opisao jednu takvu proljetnu svečanost u Kenhreji na obali blizu Korinta. Ta se svečanost zvala 'svečanost Izidine lađe'.
Jesenska svečanost bila je još veća, jer se slavila u doba Ozirisove smrti 13. studenog. Tada su svećenici, maskirani u bogove, igrali na pozornici Ozirisov misterij. S njima su i svi nazočni oplakivali smrt Ozirisovu, glasno plačući i vičući. Kad bi se igralo našašće Ozirisovo u noći 15. studenog, tada su svi nazočni klicali od veselja: 'Oziris je nađen. Oziris je nađen!'. A kad bi se slavilo Ozirisovo uskrsnuće, tada su Isiaci [Izijaci, Izidijanci], kako su se oni zvali, izlazili na ulice i slavili to uskrsnuće povicima i veselim raspoloženjem. Kazališne predstave, gozbe i slično, jačale su to raspoloženje. Sve ove svečanosti bile su javne. Ali oni, koji su bili posvećeni, gledali su u svemu tome dublje značenje, oni su znali da je njihova dužnost živjeti krjeposno, ako hoće umrijeti kao pravednici.
 
Primanje i uvođenje u Izidine misterije
 
Ovi pravi članovi Izidinih misterija činili su posebna udruženja, tzv. kolegije Izide. Glava ovakvih kolegija zvao se ili zvala, prema tome da li je bio muškarac ili žena, ili Otac ili Majka. Isiak [Izijak, Izidijanac] zvao se 'božji vojnik', upravo onako, kao što su se kršćani zvali 'vojnici Kristovi'.
Kandidat (ili kandidatkinja) koji je trebao biti primljen, morao se preseliti u jednu od onih soba koje su bile oko hrama, svakog dana nazočiti svim službama božjim, slušati poučavanja svećenička, te razmišljati o svemu tome. Svećenici su često opominjali kandidata da se spremi za primanje. Njemu se rastumačilo da onaj koji je posvećen, mora cijelog života ostati spolno čist. I tek onda, kad je on odlučio da će doista izvršavati sve stroge zahtjeve, te kad je sam zamolio da ga 'posvete u tajne, svete noći', započeo je obred inicijacije (posvećenja). 'Inicijacija je bila slična dragovoljnoj smrti, iza koje je dolazio preporod', kaže nam Apulej. I jedne noći javljaše mu svećenik da se božica udostojila kazati mu da je došao trenutak za to. Sada su kandidata, pošto su mu pročitali na egipatskom jeziku neke rečenice, posvećeni[ci] odveli u kupaonicu, ili ga se uronilo u jedan bazen pun vode. Tu se izvršio ritus, kako bi mi kazali, krštenja (baptizma) [u kršćanstvu, kristijanizacije]. Iza toga bi kandidata odveli pred kip božice, pred kojim bi on (po)legao. Tu bi mu veliki svećenik tajno [pri]šapnuo riječi, koje se inače nisu smjele izgovoriti i ujedno mu glasno kazao da deset dana ne smije jesti bilo što, što je živjelo, ni da pije vino.
Tih deset dana provodio je kandidat u asketskom razmišljanju. Poslije toga bi ga jedne večeri veliki svećenik doveo u hram, gdje su mu vjernici donosili darove. Onda bi veliki svećenik pozvao sve neposvećene da izađu iz hrama, obukao [bi] kandidata u lanenu haljinu, uzeo ga za ruku i poveo na dno svetišta.
I sada Apulej, koji nam sve to priča, kaže: 'Pozorni čitatelju, ti bez sumnje pitaš, što [bi] se onda kazalo i što se onda radilo? Ja bih ti kazao, kad bi bilo slobodno to kazati, ti bi to doznao, kad bi to bilo slobodno čuti. Ali bi uši i jezik tada počinili slično svetogrđe, zbog ove drske znatiželjnosti… Slušaj, ali vjeruj ono što je istina. Ja sam se približio granicama smrti, i prije nego sam stupio na prag Prozerpine ja sam se povratio, prenesen kroz sve elemente. Usred noći ja sam vidio sunce, koje je svjetlilo bijelim svjetlom, bogove podzemlja i bogove neba, ja sam im se približio i ja sam im se sasvim izbliza poklonio. To je što ti ja mogu kazati, a što si čuo, potrebno je da ne razumiješ'.
 
U zoru, pošto bi se kandidat dvanaest puta preobukao u razna odijela, odveli bi ga na estradu hrama, pred sam kip Izide. On je bio sada obučen [odjeven] u sjajno odijelo, s gorućom bakljom u ruci, s krunom od palminog lišća na glavi. Hram je bio pun svijeta. Tada bi se rastvorila zavjesa, koja ga je dijelila od ostalog svijeta, i svi bi ugledali novog Isiaka [Izijaka, Izidijanca].
Iza toga su tijekom tri dana slijedile svečanosti njemu u čast. Pošto je još nekoliko dana ostao u hramu, u svetoj sabranosti, ispjevao bi 'Izidine litanije', podario velikog svećenika, s njim se izljubio, te ostavio hram.
Ovo su bili misteriji Izidini. Iza njih mogao je novi posvećenik biti prepušten misterijama Ozirisa i noćnim svečanostima Serapisa, te primiti još dva stupnja inicijacije.
  
Kult Izide i kršćanstvo
 
Upada u oči mnogo toga, što je u kultu Izide slično s kršćanstvom. Ljubav prema istini i pravdi, njihova vjera, gdje se žrtvom jednoga boga spašava čovječanstvo, njihovo krštenje, njihovo asketsko svećenstvo, njihovi sastanci. 'Đavo, čija je uloga da izvrće istinu, u misterijama idola podražava čak i same stvari božanskih sakramenata. I on krsti one, koji u nj vjeruju, i obećaje da će ih ovo kupanje osloboditi', pisao je veliki tadašnji kršćanski pisac Tertulijan (rođ. oko 160. god. poslije Krista). Isiak [Izijak, Izidijanac] slijedi primjer Ozirisov i on se hoće žrtvovati. Krštenje Isiaka [Izijaka, Izidijanca] znači duhovno čišćenje, objavljene istine rasvjetljuju njegov um. On spoznaje Boga i sam postaje Bog.
Ali da spozna božanstvo treba živjeti čisto, trezveno [umjereno], te umrijeti za zemaljske stvari. Ma koliko Izidino naučavanje daje poticaja ljudima živjeti sretno, opet ona upućuje na to kako je prava sreća na drugom svijetu. Život je lijep, ali opet samo priprava[k] za smrt. I zato se Isiak [Izijak, Izidijanac], koji provodi svoj život u trezvenosti [umjerenosti], daleko od čulnih užitaka, daleko od strasti, ne boji smrti. Sve je to privlačilo ljude kultu Izide, te je kršćanstvo u svom osvajanju duša imalo u njemu jakog protivnika“.
 
(Grga Novak, Misterije Osirisa i Iside, Novosti, god. XXVII., br. 354., /Božić/, Zagreb, 1933., str. 20.-22.; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946., str. 139.-161.).
 

Tekst: Grga Novak

[Priredio: Đivo Bašić]

Staroegipatski Oziris, potraga, pronalazak (15. studenog) i pitanje groba

 
 
„Općenito je danas mišljenje kad se govori o misterijima Ozirisa i Izide da su ti misteriji davali priliku razvratno uživati onima koji su u njima sudjelovali, da se muškarci sastaju sa ženama i provode orgije; ukratko, da su svetišta Izide i Ozirisa bila leglo nemorala. To je mišljenje poteklo vjerojatno iz toga [razloga] što su u pokvarenom Rimu, od polovice I. stoljeća prije Krista pa [na]dalje oni raskalašeni Rimljani, kojima nije ništa bilo sveto, upotrebljavali ne samo Izidina svetišta, nego i druga, u svrhu svoje zabave. Pjesnik Juvenal (kraj I. i početak II. st.) kaže da nije bilo hrama u Rimu u kojem se žene nisu podavale. Još žešće su kršćanski pisci napadali sve poganske hramove i nazivali ih leglima brakolomstva i raspuštenosti. Pisci Tertulijan i Minutius Felix kažu da se hramovi upotrebljavaju za blud, a poznati vještak u ljubavnim stvarima, Ovid[ije], preporuča, uz teatre i portike, hramove kao najzgodnije mjesto za ljubavne pustolovine. Kad se sve to uzme, kao i to da je 19. godine poslije Krista car Tiberije istjerao štovatelje Izide iz Rima, a hram im porušio upravo zbog jednog događaja ove vrste u tom hramu, onda je jasno kako je došlo do toga da se o Izidinim i Ozirisovim misterijima ovako misli. Međutim su ti misteriji i taj kult bili potpuno drukčiji. Baš obrnuto, oni su tražili čistoću i trezvenost [umjerenost]; ukratko, uzoran život. […]
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/53/Pompeii_-_Temple_of_Isis_4_-_MAN.jpg
Oziris se štovao posvuda, ali najveće mjesto njegovog kulta bio je Abydos, gdje je po vjerovanju Egipćana bio njegov pravi grob. I Izida se štovala posvuda, ali najsvetije mjesto njezinog kulta bilo je daleko na jugu, povrh prve katarakte, na otoku Philae, gdje je ona oplakivala Ozirisovu smrt. […]
Davno prije V. [staroegipatske] dinastije, još prije I. dinastije, dakle prije 3300 godine pr. Kr. [2950. pr. Kr.], štovao se Oziris u gradu Busirisu ili Zeduu, u Delti. Tu je on bio štovan kao inkarnacija univerzalne snage oplođenja [plodnosti]. […]
Legendu Ozirisa i Izide, koju nam je očuvao oko 100. godine poslije Kr. Plutarh u svom djelu 'O Izidi i Ozirisu', potvrđuju skoro u svim detaljima tekstovi piramida (oko 2600. pr. Kr.) iz čega se vidi da je ona bila već potpuno oblikovana u to davno vrijeme.
Prema toj legendi Oziris je bio kralj koji je naslijedio svog oca Geba (zemlja) kao vladar zemaljskog svijeta. On je ljude naučio poljoprivredi, upoznao ih je s lozom, raži, pšenicom, čime će se hraniti, dao im je zakone i uputio ih štovati bogove. On je osvojio Gornji Egipat, gdje je našao rudnike zlata i bakra i onda Egipćane uputio kako treba kovati kovine. Izida je suradnica Ozirisova, nadarena magijom, ona pronalazi način obrađivanja tla, stvara zakone, ona vlada zemljom kad njezin muž Oziris ide u osvajanja.
 
28. godine vladanja Ozirisova postade on žrtvom svog brata Seta. Ovaj potajno izmjeri tijelo Ozirisovo i spremi jedan krasan sanduk, koji je njemu odgovarao, pa ga onda dade donijeti u dvoranu u kojoj je bila gozba. Set obeća da će taj sanduk darovati onome kojem će on potpuno odgovarati. Kad su razni [po]kušali i nije im odgovarao, uđe Oziris, a na to Set i 72 druga urotnika pokriše sanduk poklopcem i začavliraju ga, metnuše na nj olova i baciše u rijeku, koja ga onda preko Tanaiskog ušća odnese u more.
 
Izida, koja je to dočula, pođe tražiti lijes Ozirisov. Na putu je doznala da ga je more [iz]bacilo na obalu Biblosa, na jedan grm vrijeska, koji je brzo narastao do velikog i lijepog stabla, koje je pokrilo lijes. Izida pođe u Biblos i dođe na kraljev dvor, gdje je dobila lijes s kojim se vrati u Egipat. U to se namjeri na lijes, koji je ona bila metnula na skrovito mjesto, Set, otvori ga i, prepoznavši lješinu svoga brata, rasiječe ju u 14 komada i baci ih na razne strane. Sada, rastužena Izida pođe tražiti ove komade, u papirnatoj [papirusnoj] lađi po barama, pa je tako našla sve udove tijela osim jednog jedinog i to spolnog uda, a to zbog toga što ga je čim je pa(l)o u rijeku pojela riba oksirinks. Nato je Izida napravila jedan falus sličan Ozirisovom i posvetila ga. Posvuda je Izida, gdje[god] je našla koji dio Ozirisovog tijela, podigla njemu grob. […]
 
Izida je bila i božica ljubavi. Ona je utemeljila ženidbu, ona daje ženama ljupkost i zavodljivost, ona je božanski tip majčine ljubavi. Izida je vladarica svijeta i, onako kao što [starorimska] Junona dijeli vlast s Jupiterom, dijeli ju ona sa Serapisom. Ona je i omiljena božica vojnika, [po]daje pobjedu i trijumf. Našlo se natpisa u kojima se kaže da je Izida bolesne, koji su od nje zatražili pomoć, izliječila. Ona je zaštitnica svojih vjernih, te progoni njihove neprijatelje. […] Upada u oči mnogo toga, što je u kultu Izide slično s kršćanstvom. Ljubav prema istini i pravdi, njihova vjera, gdje se žrtvom jednoga boga spašava čovječanstvo, njihovo krštenje, njihovo asketsko svećenstvo, njihovi sastanci. […]
Izida i njeni saveznici - Thot, Anubis i Neftis, skupiše raštrkane udove i složiše tijelo Ozirisovo, koje onda Izida pomoću lijeka, koji je ona izmislila kao čarobnica, oživi za život vječni. Taj život je sasvim drukčiji od onog prije smrti, to je život kralja koji nije među ovim svijetom, heroja koji je postao bog. On ostaje zaštitnik Egipta, ali vlast ima njegov nasljednik.
 
Ozirisu se rađa posmrtni sin, Izida oživljuje Ozirisovo truplo svojom magijom i nju oplođuje umrli bog. I zato se njezin i Ozirisov sin, koji se tako rađa, zove 'Horus sin Izide'. Horus se rađa u Šemnisu u Delti i sprema osvetiti svog oca. Kad odraste navali na Seta i potuče ga. Set iznosi raspr[av]u pred sud bogova i pobija legitimitet Horusa, ali on ne uspijeva i bogovi priznaju Horusa za sina Ozirisovog koji, pošto ponovno svlada Seta, naslijedi svog oca. […]
Glavne su svečanosti bile u proljeće i na jesen, kad se prikazivalo stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa. […] Jesenska svečanost bila je još veća, jer se slavila u doba Ozirisove smrti 13. studenog. Tada su svećenici, maskirani u bogove, igrali na pozornici Ozirisov misterij. S njima su i svi nazočni oplakivali smrt Ozirisovu, glasno plačući i vičući. Kad bi se igralo našašće Ozirisovo u noći 15. studenog, tada su svi nazočni klicali od veselja: 'Oziris je nađen. Oziris je nađen!'. A kad bi se slavilo Ozirisovo uskrsnuće, tada su Isiaci [Izijaci, Izidijanci], kako su se oni zvali, izlazili na ulice i slavili to uskrsnuće povicima i veselim raspoloženjem. Kazališne predstave, gozbe i slično, jačale su to raspoloženje. Sve ove svečanosti bile su javne. Ali oni, koji su bili posvećeni, gledali su u svemu tome dublje značenje, oni su znali da je njihova dužnost živjeti krjeposno, ako hoće umrijeti kao pravednici. (Grga Novak, Misterije Osirisa i Iside, Novosti, god. XXVII, br. 354, /Božić/, Zagreb, 1933, str. 20-22; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946, str. 139-161).
 
Međutim, samo uskrsnuće Ozirisovo ne bi mnogo značilo da nije preko ove legende Oziris postao za Egipćane Spasitelj od vječne smrti. […] O tome kakav će biti život pojedinca poslije smrti odlučuje sud kojemu predsjeda Oziris. Pred taj sud dolazi čovječja duša i polaže račun. […]
Herodot je prigodom svog boravka u Egiptu oko 450. pr. Kr. nazočio dvjema javnim svečanostima na kojima se slavilo uskrsnuće Ozirisa. Na tim je svečanostima narod okupljen na desetke tisuća, kako nas Herodot izvještava, oplakivao smrt Ozirisovu, a onda slavio njegovo uskrsnuće. Te su se svečanosti obavljale svake godine u određene dane i na njima [su] se javno ponavljali obredi koji su prikazivali pojedine prizore iz muke, smrti i uskrsnuća Ozirisa. […]
Narodno vjerovanje da je Oziris svojim stradanjem, smrću i uskrsnućem otvorio sebi put među bogove i to omogućio svim Egipćanima bila je vjera svakog Egipćanina. (Grga Novak, Kult uskrsnuća u povijesti, Vjerovanje u stradanje, smrt i uskrsnuće Ozirisa, Narodni list, god. II, br. 277, /20. i 21. travnja 1946./, Zagreb, 1946, str. 6; Grga Novak, U zemlji faraona, Naklada piščeva, Tisak Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946, str. 145-148, 150-152. Vidi ponešto također: Grga Novak, Egipat, Izdavački zavod JAZU, Zagreb, 1967, str. 60-62).
Iako su neki arheolozi odbacili Herodotove podatke (u svezi lokacije groba), zanimljivo je da je u najnovije vrijeme pronađen Ozirisov grob, pa je pravo pitanje da li se takav grob kao iznimno arheološko otkriće uklapa u konvencionalnu arheologiju ili pak onu „zabranjenu“ jer postoji malo šturih podataka i gotovo nikakvi objavljeni radovi o tome.
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Ono što nije uspjelo Mussolliniju, uspjelo je IDS-u, talijanizirao je Istru!

 
 
„IDS je, recimo, promijenio Statut tako da mi Talijani u Istri imamo više prava nego što nam je Zakon davao“ Furio Radin u Glasu Istre. Dalje je nastavio“ Mi smo pak dio glasova koji je na parlamentarnim izborima trebao biti usmjeren prema zastupniku Talijana, u nedostatku dvostrukog prava glasa, preusmjerili prema IDS-u. I, naravno, redovito smo podržavali IDS na lokalnim izborima.“ Eto čista politička trgovina bez koalicijskog ugovora! https://www.glasistre.hr/istra/ggg-595893
Benito Mussolini u hrvatskoj Istri
 
Ono što nije uspjelo Mussolliniju, uspjelo je IDS-u; talijanizirao je Istru! Uzaludne su silne žrtve istarskih Hrvata da sačuvaju svoj jezik, svoj identitet i svoju kulturu! To je bit politike IDS-a, rashrvaćivanje Istre! IDS je talijansku nacionalnu manjinu iskoristio kao alat u rashrvaćivanju svega što predstavlja identitet hrvatskog naroda u Istri. Iskoristio je 6,03 % pripadnika talijanske nacionalne manjine i nametnuo dvojezičnost nad 67 % stanovnika Istre! A to im  je i bio cilj kada su ” autohtoni Istrijani” preoteli stranku autohtonim Hrvatima.
Talijanizacija se uspješno provodi. Imena ulica, trgova, gradova, toponima itd. su potalijančena, talijanske zastave se svakodnevno vijore na mjestima na kojima im uopće nije mjesto. “Postavlja se pitanje što Furio Radin (i anacionalni IDS) želi postići s talijanskom državnom zastavom koja 365 dana u godini visi na zgradama općina i gradova zapadne obale Istre te onim Županije istarske, a na državne blagdane načičkane i na mnogim drugim mjestima uz onu hrvatsku? Što to Talijani u Istri time ‘dobivaju’ kao manjina? Istovremeno bi se trebalo pitati što tim činom u Istri 68,33 % koliko ima Hrvata gubi na dijelu svojeg suverenog državnog teritorija! Gubi svoju suverenost, dio svog identiteta, svoj dignitet i svoj ponos. Sve se po Italiji vijore hrvatske zastave! Furio Radin bi se trebao upitati, kao savjesni građanin RH, i kao potpredsjednik Sabora, zbog čega se na mnogim mjestima u kojima je uvedena dvojezičnost ona ne poštuje i to na štetu većinskog hrvatskog naroda? Zbog čega se dvojezičnost kod imena ulica, trgova i naselja u mnogim gradovima i općinama Istre pretvorila u jednojezičnost – onu talijansku? Talijanska nacionalna manjina preko Furia Radina vezana je za autonomašku i iredentističku politiku IDS-a, kao što je sam izjavio u nedavnom intervjuu Glasu Istre; https://www.glasistre.hr/istra/ggg-595893
 
„Iskreno ću vam reći, i to svi u Istri znaju: ja nisam u IDS-u, ali je IDS u meni. Nemojmo se igrati tim stvarima. Dosad nije termin politike: sviđalo se to nekomu ili ne, IDS je u sustavu demokracije. Ako netko misli da ga može pobijediti u ringu, neka se popne i bori. Lako je, kao što neki rade u Puli, šepuriti se na vaganju prije meča. Treba pobijediti u nadmetanju, u borbi. Ta borba se u politici zove izbori. Namjerno upotrebljavam te termine, jer je Pula, u mojoj mladosti, bio i grad boksa.”
– Stvarno ste se najpreciznije moguće opisali: nisam u IDS-u, ali je IDS u meni.
– Mislim da je politika IDS-a dobra i za Istru i za one koje ja predstavljam”
Koliko je ta politika dobra za Radina i talijansku manjinu u Istri, toliko nije dobra za hrvatski narod u Istri, jer ga minorizira, umanjuje mu i negira njegova prava kroz IDS-ovu politiku neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskim Hrvatima , nijekanje hrvatskih dijalekata u Istri i stvaranje pojma Istrijana i Istrijanstva sa ciljem stvaranja Republike Istre i njenog izdvajanja iz RH. To je konstanta koja se provlači svih 28. godina od stvaranja Republike Hrvatske!
” Treba li se Istra zalagati za neku veću razinu autonomije?
– Treba, da, odavno. Istarska županija je na ledu imala svoj Statut punih sedam godina. On je bio usmjeren prema onome što je danas dio hrvatskog Ustava gdje se govori o decentralizaciji političke moći i o regionalnoj i područnoj samoupravi. Samouprava je hrvatska riječ za autonomiju. Između te dvije riječi, koje su sinonimi, nema nikakve razlike.” odgovara Radin
E pa nije točno što govori Radin da je samouprava jednaka autonomiji.
 
Samouprava po Ustavu RH  definirana je u odjeljku;
1. MJESNA, LOKALNA I PODRUČNA (REGIONALNA) SAMOUPRAVA
Članak 136.
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju pravo u okviru zakona, svojim statutima samostalno urediti unutarnje ustrojstvo i djelokrug svojih tijela te ih prilagoditi lokalnim potrebama i mogućnostima.
Članak 137.
U obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.
Članak 138.
Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju pravo na vlastite prihode kojima slobodno raspolažu u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga.
Prihodi jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave moraju biti razmjerni njihovim ovlastima predviđenim Ustavom i zakonom.
Država je dužna pomagati financijski slabije jedinice lokalne samouprave u skladu sa zakonom.
Autonomija ;pravo određenog teritorija, socijalne ili ekonomske skupine na samoorganiziranje (i donošenje vlastitih pravnih propisa) i samoupravu. Autonomija može biti: teritorijalna, vjerska, kulturna… politička neovisnost, samostalnost;
Prema tome lokalna uprava ili samouprava nije teritorijalna neovisnost, već je dio poslova državne uprave spušten na lokalnu razinu. A autonomija određenog teritorija je federalizacija Hrvatske, čega u Ustavu RH nema.
Članak 1.Ustava RH
Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.
ISTARSKI DEMOKRATSKI SABOR - DIETA DEMOCRATICA ISTRIANA. IDS-DDI
Programska deklaracija IDS-a objavljena 7. srpnja 1991. godine određuje politički profil stranke kao stranke, liberalnoga usmjerenja čija je politička osnova regionalizam s isticanjem kulturne i teritorijalne specifičnosti. godine piše” Cilj joj je djelovanje u sklopu višestranačkog demokratskog sistema i sudjelovanje u upravi potičući i razvijajući svojim djelovanjem sve posebnosti tog prostora kao regionalnog entiteta satkanog na osebujnom etničkom sastavu, posebnosti gospodarstva i kulture, ali zauzimajući se za načelo jugoslavenske i svjetske univerzalnosti.“ ‘IDS su osnovali autohtoni Istrijani kako bi vratili duh svojih predaka koji nikada nisu bili svoji na svome!’.  Za logo stranke odabran je zeleni krug sa tri koze koje su predstavljale podjelu Istre na tri djela: hrvatski, talijanski i slovenski. Cilj IDS-a je, među ostalim, ta tri istarska djela ujediniti u euro-regiju Istru.
Ivan Pauletta izjavljuje: „U Istri smatramo i želimo da Istra bude cjelina, što sada nije. Pri tom mislim na cijelo geografsko područje, bez internih granica, s visokim stupnjem autonomije.“
Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.     
Čelnici IDS-a Ivan Pauletta, Dino Debeljuh, Loredana Bogliun-Debeljuh tvrde da je najvažnije „da mi želimo regiju, a ona se stvara u ime mira, nasuprot države nacije, koja je nastala u ratu radi njega samog“
Eto tumačenja raspada Jugoslavije ” rat je nastao radi njega samog” a ne zbog velikosrpske politike i agresije Srbije i JNA na hrvatski teritorij u cilju stvaranja Velike Srbije, sa granicom na crti Karlobag-Virovitica! To je govorio dugogodišnji veleposlanik Republike Hrvatske u Indiji  i zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova RH Dino Debeljuh!
Taj isti Dino Debeljuh izjavio je; mi nemamo ništa sa tim Hrvatima,  Istra treba pripasti Istrijanima jer „mi istrijani nismo Hrvati“!
Glas Istre, br. 104, 16. travnja 1990., str. 8.           
Ivan Jakovčić u talijanskome listu Il giornale navodi da „prvi put u post-titoističkom Saboru je zastupljena jedna autonomaška snaga“, dalje Jakovčić ističe da se Istra može odvojiti od Hrvatske, jer „na neki način slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije“
Evo još jedno tumačenje Domovinskog rata od strane dugogodišnjeg IDS-ovog predsjednika i župana, Ivana Jakovčića , po njemu je dr. Tuđman” odvojio Hrvatsku od Jugoslavije”
Hrvatska je po IDS-ovcima kriva za raspad Jugoslavije! Oni nikako ne mogu preboljeti Jugoslaviju! To je IDS!
 
IDS  je 23. travnja 1994.godine izglasao tzv. Rovinjske deklaracije
• Deklaraciju o demokratizaciji Republike Hrvatske
• Deklaraciju o regionalnom ustroju Republike Hrvatske
• Deklaraciju o Euroregiji Istri
• Deklaraciju o autonomnoj Županiji Istarskoj
Deklaracije su sastavni dio političkog programa IDS-a  i one obvezuju sve članove IDS-a u svim institucijama političkog sustava i u javnom životu.
U praksi to znači federalizaciju Hrvatske, što nije u skladu sa Ustavom RH i definiranom regionalnom samoupravom.
Skupština Istarske županije izglasala je i Statut  IŽ 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka , od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.
Vlada Republike Hrvatske zahtjevom od 14. travnja 1994. pokrenula je pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske postupak za ocjenu suglasnosti odredbi Statuta Istarske županije s Ustavom Republike Hrvatske i sa zakonom.
Ustavni sud je tako, primjerice, ukinuo odredbu čl. 23. Statuta o zaštiti istrijanstva  budući da takva norma kojom se posebno štiti regionalna pripadnost, nije u suglasnosti s odredbama čl. 14. i 15. Ustava. Prema odredbama čl. 14. Ustava građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Time su svi pred zakonom jednaki.
Ustav pak u čl. 15. jamči ravnopravnost i slobodu izražavanja narodnosne pripadnosti pripadnicima svih naroda i manjina. “Ta se ustavna jamstva ne mogu drugim propisima uređivati na drugačiji način, ni sužavati, a niti proširivati.” (Odluka Ustavnog suda RH, Službene novine ZI, 1995., str. 103.)
Ukinuta je i odredba čl. 29. Statuta prema kojoj se priznajeTalijanska unija kao jedini predstavnik pripadnika talijanske nacionalne zajednice. “Ostvarivanje i zaštita nacionalnih prava manjina u nadležnosti je Republike Hrvatske i ona to uređuje zakonima (članak 83. stavak 1. Ustava). Stoga je nesuglasno Ustavu i zakonu ta pitanja uređivati statutom županije. Prema čanku 43. Ustava svim
građanima Republike Hrvatske pa tako i građanima talijanske nacionalnosti, jamči se pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve.” (Odluka Ustavnog suda, op. cit., str. 104.) Građani stoga mogu slobodno osnivati političke stranke, sindikate i druge organizacije. I pripadnici talijanske nacionalne zajednice imaju zato mogućnost da slobodno izaberu svog predstavnika, odnosno “odrede organizacijske oblike svojega djelovanja”,
Ukidanjem Čl. 29. Statuta ne dovodi se “u pitanje opstojnost i pravni subjektivitet Talijanske unije. Odredba je ukinuta samo stoga što se njome krši Ustav te ograničavaju zajamčena ustavna prava iz članka 43. Ustava svih hrvatskih građana talijanske nacionalnosti na cijelom državnom području Republike Hrvatske.” (Odluka Ustavnog suda, op. cit., str. 104.) Ali je zato IDS i tu zaobišao odluku Ustavnog suda, jer su sve općine u svoj statut ugradile da kao jedinog predstavnika talijanske nacionalne manjine priznaje Talijansku uniju. Inzistiranje na decentralizaciji, demilitarizaciji i na trojednome jedinstvu istarskoga teritorija vodi prema posebnomu statusu Istra regija u Europi regija.
Transgraničnost koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideju o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, u zamjenu za hrvatsku nacionalnu pripadnost, znak je poremećena sustava vrijednosti regionalne stranke i njene  neusklađenosti s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske. Deklaracija o Euroregiji Istri, koja obuhvaća i općine iz Slovenije i Italije neslavno je propala zahvaljujući Slovencima, koji su takvu ideju prepoznali kao ugrožavanje suvereniteta i integriteta Republike Slovenije. U svome političkom djelovanju IDS zagovara transgraničnost, ideju o stvaranju regionalnog parlamenta Istre i Istre regije u Europi regija. Novi Istarski sabor, zamišljen po IDS-u, predstavljao bi institucionalizirano političko tijelo sastavljeno od Hrvata, Slovenaca i Talijana (kao nekada u Istarskom saboru) koji bi predstavljali geografsku Istru iz triju država, zamišljenu Euroregiju Istru. Pokušaji su to stvaranja transregionalne vlade i donošenja adekvatnih programa i zaključaka u smislu legaliziranja takvih težnji. IDS-ov projekt Istra regija u Europi regija, tj. stvaranje zajedničke regije s nadnacionalnim institucijama koje politički djeluju u trima državama nije uspio.
U Brtonigli je u lipnju 1995. pod pokroviteljstvom Vijeća Europe održan seminar o Lokalnoj samoupravi i prekograničnoj suradnji na kojoj su razjašnjeni neki važni aspekti glede istarske prekogranične regije. Time je projekt Euroregije Istre, neovisno o predloženim prijedlogom modela u šest točaka koji je iznijela tadašnja istarska podžupanica Loredana Bogliun-Debeljuh, postao definitivno nerealiziran projekt i prošlost u kontekstu političkih ciljeva IDS-a. No svakako treba imati na umu da IDS nije Deklaracije stavio izvan snage, one i dalje obvezuju sve članove IDS-a svim institucijama političkog sustava i u javnom životu.
 
IDS i talijanska manjina
 
Talijanizacija se uspješno provodi. Imena ulica, trgova, gradova, toponima itd. su potalijančena, talijanske zastave se svakodnevno vijore na mjestima na kojima im uopće nije mjesto.
Kino Zagreb u Puli se danas zove kino Valli po talijanskoj glumici Alidi Valli, koja je glumila i u promidžbenim fašističkim filmovima i koja je navodno bila priležnica njihovog Ducea!? Zbog čega? Zar zbog manjinskih „prava“? Gospodin Radin bi, ako ima imalo samo poštovanja, ljudske i nacionalne tolerantnosti, morao znati gdje je granica kada se treba stati sa traženjima takvih „prava’“za Talijane u Istri, koja istovremeno znače oduzimanje i/ili ukidanje temeljnih nacionalnih i ljudskih prava drugima, u ovom konkretnom slučaju prije svega nas Hrvata! Uvedena je zabrana zapošljavanja ako se ne zna strani (talijanski) jezik, političke funkcije se dodjeljuju po nacionalnoj osnovi (talijanski dogradonačelnici, vijećnici…), fašisti otvoreno šeću istarskim gradovima zajedno sa predstavnicima talijanske zajednice i gradskih vlasti ( dolazak Ginafranca Finija u Pulu na poziv Furia Radina 2010 godine), zabrana govorenja materinjim hrvatskim jezikom u talijanskim školama (npr. u osnovnoj talijanskoj školi u Puli gdje nastavnici galame na djecu «Non parlate Croato!!!»),  primjera je bezbroj, samo nema nasilja i sve je po zakonu. Talijanizacija  koju provodi IDS, ravna je prisilnoj talijanizaciji između dva svjetska rata, samo bez nasilnih metoda,  vrlo lukavo, a istovremeno se u svakoj prigodi favorizira talijanski jezik.
https://www.glasistre.hr/istra/presedan-udruga-iz-brtonigle-trazi-da-se-ponisti-javna-rasprava-za-izgradnju-luke-jer-nije-provedena-na-talijanskom-jeziku-626327?fbclid=IwAR3-UcUMk9aPw5QDXmtCz4JpMORvIiGCk8IOudcfYvjdRoGO_LOBueDzWhw3
Evo primjera kako se ucjenjuje sa talijanskim jezikom. Kako općina Brtonigla ispunjava zakonski uvjet od 1/3 talijanskog stanovništva u ukupnom broju stanovnika, a i statutom je određena dvojezičnost, zahtjev je pravno utemeljen.
 
Statut općine Brtonigla
 
Članak 9. U Općini Brtonigla jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti te ravnopravnost pripadnika svih nacionalnih manjina.
Članak 10. U Općini Brtonigla pripadnicima nacionalnih manjina jamči se:
1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi
- odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
- uporabu svojih znamenja i simbola;
- osnivanje kulturnih društava radi razvoja i iskazivanja vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije;
- pravo na očuvanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
- pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanje djelatnosti javnog priopćavanja (primanja i širenja informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
- samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa;
- zastupljenost u predstavničkim tijelima Općine Brtonigla;
- sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;
- zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.
Članak 16. Na području Općine Brtonigla hrvatski i talijanski jezik su ravnopravni, stoga će Općina Brtonigla osigurati uvjete koji jamče da će se cijelokupni javni i službeni život u Općini Brtonigla odvijati uz ravnopravnost obaju jezika i pisma.
 
Talijanizacija naziva ulica, toponima i naziva gradova i općina
 
Mjesto Bale su u tom pogledu najiritantniji primjer, ali i svugdje drugdje ima na stotine takvih i sličnih primjera! Tako npr. u Balama postoji osam ulica koje su nazvane po svecima koji nemaju hrvatsku inačicu. Sve da smo mi Hrvati pogan narod, što naravno nismo, takvo što je nedopustivo. No, državne institucije RH baš kao i Ustavni sud o tome ‘mudro’ šute već desetak godina. U tom mjestu je ostala jedna jedina ulica koja se zove po nekom ne Talijanu, po Mati Baloti (naravno ne po Miji Mirkoviću – Mati Baloti), ali i ona je samo ‘talijanska’ jer se zove Ulica/Via Mate Balota, a ne Mate Balote ili Balotina ulica! Vladimir Nazor i Veli Jože su nestali iz većine istarskih gradića! U Puli su promijenjena imena ulica u središtu grada prema stradariju iz 1923. godine (!?) dakle iz vremena talijanske okupacije! Tko u tome gradu traži Zlatna vrata neće ih naći. U Rovinju nema više ulice 9. rujna!? Zašto? Ali zato ima ulica koje su nazvane po velikotalijanskim iredentistima pa čak i fašistima i to svugdje, pa čak i u Pazinu!?
I usred Pule je, međutim, ploča s imenom trga Giardini, ulica u Labinu nosi ime San Marco, a jedna od ulica staroga Rovinja je Carera, druga Conceta itd., ali nema Đardina, Svetoga Marka, Karere, Končete. Tako sročenim imenima sugerira se da su ona zajednička obama narodima, ali se jednom od tih naroda (zna se kojemu!) odriče pravo čak i na vlastitu grafiju ili slovopis.
 
Kada je, međutim, riječ o hrvatskim toponimima, talijanska se grafija poštuje. Divjaki na dvojezičnim pločama postaju Diviacchi, Čepići – Cepici, Meteži – Metezi, Štrcaj – Sterzai, Šterna – Sterna… O novim nazivima ulica, trgova i dijelova naselja postavljenim u Istri posljednjih godina malo se u javnosti zna. Tim su nazivljem oživljena vremena vladavine rimskih, mletačkih, francuskih, austrijskih i talijanskih gospodara Istre; vraćena imena zaslužnika i silnika, veterana rimskih legija, mletačkih providura i duždeva, francuskih generala i namjesnika, austrijskih careva i admirala i, jasno, hrvatskih renegata i talijanskih građanskih intelektualaca, među kojima i onih koji su razarali suživot istarskih prostora, bili iredentisti, tvorci i promicatelji talijanske imperijalne politike, koji su istarske Hrvate proglašavali »uljezima u tuđu zemlju, narodom bez povijesti i kulture, slavenskom gomilom koju treba talijanizirati kako bi se civilizirala«. Svoje ulice i trgove u Istri tako imaju B. Benussi, A. Amareso, M. Campitelli, G. R. Carli, C. Combi, Costantini, Camillo de Franceschi, Carlo de Franceschi, P. Kandler, L. Rizzi, P. Stancovich
U Motovunu je Prilaz Velog Jože bila jedna od najvažnijih ulica, a sada je mitsko ime istarskoga gorostasa premješteno i reducirano na uličicu od dvadesetak metara unutrašnjosti gradića, dok je ime književnika Vladimira Nazora, kao i u Balama, izbačeno, pa je nekadašnje Šetalište Vladimira Nazora preimenovano u Muri, naravno, bez hrvatske istoznačnice Zidine.
Tzv. protivnici prevođenja toponima na najljepšem su puljskom trgu postavili ovakve dvojezične ploče: hrvatsku s talijanskim istroromanskim imenom Portarata i talijansku s imenom Port’Aurea, što je zapravo goli prijevod tog dijalektalnog talijanskog toponima na standardni talijanski jezik!
Što smije manjina, to nije dopušteno većinskome narodu!            
Tobožnji zagovornici dvojezičnosti prigradsko su rovinjsko naselje Kukuletovicu preimenovali u jednojezičnu Cocalettu, uklonili hrvatski dio dvojezične natpisne ploče puljske ulice Duga uvala / Vallelunga, koja je na prostoru ispod Velog vrha bila gotovo pola stoljeća, i istaknuli jednojezičnu Vallelunga, a na Bujštini je naselje Kmeti (ekonim nastao prema antroponimu Kmet) prevedeno na talijanski u Metti! itd., itd.
Osim istjerivanja ili prevođenja hrvatskih imena, premještanja takvih imena iz središta na rubne prostore istarskih naselja i imenovanja manje važnih ulica imenima hrvatskih predznaka, osobit oblik zaobilaženja hrvatske sastavnice novog nazivlja jest raspolovljavanje ulica i njihovih imena na način da se jednoj polovine ulice nadjene ime neke istaknute talijanske ličnosti, a drugoj ime bez ikakva značenja u kulturi većinskoga naroda. U Umagu, primjerice, imamo ulicu koja u prvom dijelu nosi ime Garibaldijeva, a u drugom Trgovačka, jedna je ulica do polovice Mazzinijeva, a od polovice Limarska…
Zanimljivo je da je i u Puli Balotina ulica, u kojoj je bio hrvatski Narodni dom sada preimenovana u Carrarinu, a ime književnika Mate Balote iz središta premješteno prema rubnom dijelu grada.
Narodni dom u Puli, sagrađen je 1905. sredstvima pulskih Hrvata i Slovenaca, na sjeveroistočnim padinama Kaštela, u neposrednoj blizini "Dvojnih vrata". Viale Carrara po "Guida della città di Pola" iz Sveučilišne knjižnice, protezala se od Piazza di S. Giovanni prema Giardinima do Port Aurea, jer zgrade "Heininger" na Giardinimanije bilo. Bio je vlasništvo "Kreditne zadruge Istarske posujilnice" koja je imala svoju pisarnicu na I. katu, a uz nju su na prvom katu bile smještene "Gospodarska sveza za Istru" i "Čitaonica- društvo za zabavu i pouku". U prizemlju je bila gostionica u zakupu "Građanske plzenske pivovare", s druge strane glavnog ulaza bila je kavana, tj. " Caffe'- Restaurant Narodni dom", vlasnika Gregoria Basletića. U prizemlju se nalazila i velika dvorana za zabave i nju je držalo u zakupu "Gimnastičko društvo Sokol". Na II. i III. katu Narodnog doma, kao i u potkrovlju bili su stanovi za iznajmljivanje, a u jednom od njih stanovao je jedan od vođa pulskih Hrvata u prijelomnim danima 1918., odvjetnik doktor Lovro Škaljer. Narodni dom je dolaskom Talijana u Pulu i Istru među prvima do temelja spaljen 13.srpnja 1920.godine , sa svim inventarom, pogotovo knjigama ( 7 000 knjiga), a kasnije ponovno sagrađen,
U Umagu je, nakon višegodišnjeg otpora Školskog odbora i Nastavničkog vijeća tamošnje Osnovne škole, administrativno, dekretom lokalnih vlasti, iz naziva škole uklonjeno ime istaknuta antifašista, publicista i književnika Viktora Cara Emina. U Rovinju je talijanska Osnovna škola heroja antifašističke borbe Matea Benussija Cija preimenovana i nazvana imenom osvjedočena talijanskog iredentističkog povjesničara Bernarda Benussija, koji je bio protivnik suživota na istarskim prostorima, koji je slavnog hrvatskoga kneza Domagoja u svojim povijesnim radovima nazivao vođom gusara (duce dei corssari).
Nisu samo ulice Bala i Motovuna sada bez imena Vladimira Nazora, Vladimira Gortana i drugih zaslužnih ličnosti i važnih zbivanja. U brojnim imenima ulica diljem Istre Gortana, Nazora, Viktora Cara Emina i ostalih važnih imena, djela i događaja iz povijesti većinskoga naroda, kao što su istarski glagoljaši, Istarski razvod, Herman Dalmatin, Matija Vlačić, Vincent iz Kastva, Juraj Dobrila, Ivan Matetić Ronjgov, Naša sloga, Eugen Kumičić, Spinčić, Mandić, Laginja, Milanović, rujanske odluke, Zvane Črnja… nije ni prije bilo, pa ih novi krstitelji nisu bili u prilici ni istjerivati.
Trebaju li bolji primjeri nedosljednosti, nesnošljivosti i licemjerja?!
Izbacuje li to jedna nacionalna manjina jezik i kulturno nasljeđe matičnoga naroda zemlje u kojoj sama ostvaruje punu kulturnu autonomiju i sva svoja ljudska i manjinska prava prema najvišim danas u svijetu poznatim standardima zaštite?
Zar se nijekanjem prava većini na jezik, na sve ono što etničke zajednice RH traže i ostvaruju za sebe, takvi oblici zaštite manjina ne pretvaraju u svoju suprotnost? Ne upućuju li današnje istarske prilike na potrebu zaštite svih, na jednaka prava za sve i reafirmaciju istine da je ugrožen samo onaj tko je stvarno ugrožen, a ne onaj tko je manjina?
IDS kao  arhitekta  novog  istrijanskog identiteta ,  djeluje  sa svrhom daljega rastakanja svijesti o pripadnosti većinskoga naroda, stvaranja privida o etničkom prostoru Istre drukčijem od onoga u zbilji. Pokazuje se  visoki stupanj nesnošljivosti dijela lokalnih moćnika prema onima koji su drugi i drugačiji. Zato se postavlja pitanje: zar je još moguće birokratsko nasilje nad bilo kojim fenomenom bića i kulture nekog naroda, djelovanje suprotno načelima jednakosti svih ljudi i ravnopravnosti njihovih jezika…, zar još djeluju mehanizmi koji imaju za svrhu poricati da je Istra zavičaj svih koji u njoj žive, ali i dio hrvatskoga etnolingvističkoga i civilizacijskoga prostora. http://www.matica.hr/vijenac/329/jednojezicna-dvojezicnost-u-istri-6960/
 
Statuti istarskih općina i gradova koji su dvojezični krše Ustav RH
 
Iz Statuta grada Rovinja
Članak 37. Radi ostvarivanja ravnopravnosti hrvatskog i talijanskog jezika, u tijelima gradske uprave grada Rovinja-Rovigno, ustanovama i trgovačkim društvima, čiji je osnivač grad, a koje u svome radu neposredno komuniciraju sa građanima, moraju biti sistematizirana i popunjena radna mjesta za koja je obvezatno aktivno poznavanje hrvatskog i talijanskog jezik.
Ovaj članak nije u skladu sa Ustavom RH. On je diskriminatoran i za Hrvate i za pripadnike talijanske manjine.
Članak 44.
Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.
Članak 55.
Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.
Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.
Što znači „ pod jednakim uvjetima“ ?
Nije pod jednakim uvjetima ako Hrvat u svojoj domovini Hrvatskoj ne može sudjelovati u natječaju, jer ne zna talijanski jezik? To je čista diskriminacija!
Hrvatskom državljaninu nije  dostupno pod jednakim uvjetima svako radno mjesto i dužnost. Ako ne govori talijanski ne može se natjecati, nije mu dostupno!
 
IDS je talijanizirao Istru
 
Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina.
Gradovi:Buje-Buie, Buzet, Labin, Novigrad-Cittanova, Pazin, Poreč-Parenzo, Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Umag-Umago i Vodnjan-Dignano.
Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika, a 3 su jednojezična - hrvatskog jezika
Općine: Bale-Valle, Barban, Brtonigla-Verteneglio, Cerovlje, Fažana-Fasana, Funtana, Gračišće, Grožnjan-Grisignana, Kanfanar, Karojba, Kaštelir-Labinci – Castellier-Santa Domenica, Kršan, Lanišće, Ližnjan-Lisignano, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun-Montona, Oprtalj-Portole, Pićan, Raša, Sveti Lovreč, Sveta Nedelja, Sveti Petar u Šumi, Svetvinčenat, Tar-Vabriga, Tinjan, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, Vrsar-Orsera i Žminj.
Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.
Ukupan broj stanovnika IŽ; 208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske
Etnički sastav 
Struktura stanovništva 2011.:
Hrvati 142.173 ( 68,33 % )
Talijani 12.542 ( 6,03 % )
Srbi 7.206 ( 3,46 % )
Bošnjaci 6.146 ( 2,9 % )
Albanci 2.393 ( 1,15 % )
Slovenci 1.193 ( 1 % )
Istrijani 25.203 (12.11%)
Neopredijeljeni 4.07 8 (1,96 % )
Buje-Buie 5 182
 
Statut grada Buja
 
Članak 9. U Gradu Buje jamči se ravnopravnost pripadnicima svih etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Pripadnicima svih etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.
Članak 10. U Gradu Buje pripadnicima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina jamči se slobodan posjed i uporaba njihovih znamenja i simbola. Kod službene uporabe znamenja i simbola etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina obavezno se uz njih ističu odgovarajuća znamenja i simboli Republike Hrvatske, Istarske županije i Grada Buja. Ako se izvodi himna ili svečana pjesma etničke ili nacionalne zajednice ili manjine obvezatno se prije izvodi himna Republike Hrvatske.
 
Znači u Bujama je broj pripadnika talijanske manjine 24,33 %, pa se umjesto zakonskog kriterija o brojnosti iznad 1/3, koristi kriterij Statuta općine ! To je čisto političko naturavanje prava manjini koja joj po etničkom sastavu ne pripadaju. To je političko silovanje IDS-a hrvatskog naroda.
 
Novigrad-Cittanova 4345
 
Statut grada Novigrada-Cittanova
Članak 22. Na području Grada svi javni natpisi, oglasi na oglasnim pločama državnih tijela, sudbene vlasti, tijela lokalne samouprave odnosno područne (regionalne) samouprave, ustanova, pravnih i fizičkih osoba ističu se na hrvatskom i talijanskom jeziku slovima istog oblika i veličine.
Članak 25. U tijelima lokalne samouprave odnosno područne (regionalne) samouprave, ustanovama i drugim javnim pravnim osobama za radna mjesta na kojima se neposredno komunicira s građankama/građanima, obvezatno je poznavanje hrvatskog i talijanskog jezika.
 
Isto vrijedi i za Novigrad. Ima samo 10,2 % pripadnika talijanske manjine i zbog 443 pripadnika talijanske manjine 2 886  ili 66 ,42% mora biti dvojezično. To je eto politički silom naturanje dvojezičnosti, jer je IDS po dogovoru, odnosno političkoj trgovini sa Furiom  Radinom promjenio statut Istarske županije i time omogućio općinama da promjene svoje statute To je negiranje prava većinskog naroda, udar na njegov nacionalni identitet! Točno diktatura IDS-a.
Poreč-Parenzo 16.696
 
Statut grada Poreča-Parenzo

 

Članak 13. Pripadnicima talijanske nacionalne zajednice koji žive na   području Grada Poreča  Parenzo, radi ostvarivanja slobode izražavanja nacionalnih osobitosti zajamčuje se, suglasno Ustavu i ovom Statutu, a u skladu s potrebama zajedničkog života s Hrvatima i pripadnicima drugih etničkih i nacionalnih zajednica i manjina, slobodna i ravnopravna uporaba talijanskog jezika i razvijanje kulture, odgoja i obrazovanja na svojem jeziku
 
U Poreču ima samo 3,23% pripadnika talijanske manjine pa ne ispunjavaju ni blizu kriterij od 1/3 u ukupnom stanovništvu grada i onda je na scenu stupio IDS i Statutom po dogovoru sa Radinom uveo dvojezičnost. To je duboko nepravedno u odnosu na čak 74,82% Hrvata kojima je povrijeđeno ljudsko i nacionalno dostojanstvo sa dvojezičnošću.
Pula-Pola 57.460
 
Statut grada Pula-Pola

 

XVI. ZAŠTITA AUTOHTONIH, ETNIČKIH I KULTURNIH OSOBITOSTI TALIJANSKE NACIONALNE ZAJEDNICE
Članak 136. Pripadnicima talijanske autohtone nacionalne zajednice osigurava se puna afirmacija njihovog individualnog i kolektivnog identiteta bez obzira na njihov udio u ukupnom stanovništvu.
 
U Puli isto, zbog samo 4,43 % pripadnika talijanske manjine, na dvojezičnost prisiljeno je 70.141% Hrvata . Mislim da IDS nije kao stranka imao nikakvo pravo naturiti dvojezičnost bez referenduma!
O tom pitanju po kojemu se većinskom narodu narušava njegov nacionalni identitet i još kada taj narod čini 70, 141% , IDS pa niti jedna stranka nema pravo , bez da taj narod pita na referendumu uvoditi dvojezičnost. To je čista uzurpacija prava da stranka na vlasti odlučuje umjesto većinskog naroda.
 
Rovinj-Rovigno 14.294
 
Statut grada Rovinja-Rovigno
Članak 31. Na području grada Rovinja-Rovigno hrvatski i talijanski jezik su ravnopravni. U svrhu iz stavka 1. ovoga članka stvaraju se potrebni uvjeti koji jamče da će se cjelokupni javni i službeni život Grada odvijati uz ravnopravnost obaju jezika i pisama.
Članak 37. Radi ostvarivanja ravnopravnosti hrvatskog i talijanskog jezika, u tijelima gradske uprave grada Rovinja-Rovigno, ustanovama i trgovačkim društvima, čiji je osnivač grad, a koje u svome radu neposredno komuniciraju sa građanima, moraju biti sistematizirana i popunjena radna mjesta za koja je obvezatno aktivno poznavanje hrvatskog i talijanskog jezik
 
Rovinj, ima se dojam da je grad sa najviše pripadnika talijanske manjine , ali ih ima samo 11,25% u odnosu na 63,34 % Hrvata. I u Rovinju je IDS donio Statut po kojem je uvedena dvojezičnost, što po sastavu stanovništva nikada ne bi bilo moguće.
I još se Ministar uprave Malenica, hvali kako je u Rovinju prevedeno na talijanski 500 dokumenata, i da bi se svi trebali ugledati na taj primjer!
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/ministar-malenica-o-dvojezicnosti-primjer-rovinja-trebali-bi-slijediti-i-drugi/10045651/
A tko štiti većinski hrvatski narod od eto primjera agresivne talijanizacije, koje po etničkoj strukturi nikada ne bi bilo?
Ono što u vrijeme Talijanske fašističke vladavine Istrom nije uspjelo Mussolliniju , uspjelo je eto antihrvatskom IDS-u.
Talijanizirao je Istru, bez da većinski hrvatski narod nitko ništa nije pitao!
I to nam je IDS-ova demokracija, multikulturalnost, tolerancija i multietničnost donijela. Oduzela nama istarskim Hrvatima nacionalni identitet, pa se pitamo u kojoj mi to državi živimo, Hrvatskoj ili Italiji?
 
Umag-Umago 13.467
 
Statut grada Umag
Članak 29. Na području Grada Umaga u službenoj uporabi su hrvatski i talijanski jezik. Način ostvarivanja načela dvojezičnosti utvrđuje se ovim Statutom i drugim aktima te se u tu svrhu stvaraju potrebni uvjeti koji jamče da se cjelokupni javni i službeni život odvija uz uporabu oba jezika u pismenom i usmenom komuniciranju. Na području Grada Umaga se svi propisi, javni natpisi i oglasi izrađuju i objavljuju na oba jezika.
Članak 31. Tijela državne uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave, sudbene vlasti, gospodarski subjekti i ustanove te druge organizacije upotrebljavaju u svom radu pečate, štambilje i žigove na hrvatskom i talijanskom jeziku. U tijelima državne uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave, sudbene vlasti, trgovačkim društvima i ustanovama koje obavljaju javnu službu moraju biti sistematizirana i popunjena radna mjesta za koja je obvezatno poznavanje hrvatskog i talijanskog jezika. U Umagu ista situacija! I tu su pripadnici talijanske manjine stvarno u manjini, 14,57%, pa je na osnovu Statuta uvedena dvojezičnost.
 
Vodnjan-Dignano 6119
 
Statut grada Vodnjan-Dignano
Članak 58. Pripadnici nacionalne manjine u Gradu Vodnjanu sudjeluju u  javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća nacionalnih manjina i predstavnika nacionalnih manjina, na način i pod uvjetima propisanima Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
I za Vodnjan ista situacija. Pripadnika talijanske manjine ima 16,62 % i nikada po kriteriju 1/3 stanovništva dvojezičnost ne bi bila uvedena.
 
Zaključak za gradove
 
Ovih 7 gradova u Istri nisu po udjelu pripadnika talijanske manjine nikada smjeli postati dvojezični. Međutim zakonodavac je uveo dodatni kriterij
Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj člankom 4 propisano je da se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina ostvaruje u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovoga Zakona pod sljedećim uvjetima;
Članak 3. kada su to statutom propisale općine i gradovi, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom.
U pojedinim jedinicama u kojima ne postoji zakonski preduvjet za uvođenje ravnopravne službene upotrebe jezika i pisma nacionalnih manjina od najmanje trećine stanovnika pripadnika nacionalne manjine, navedeno pravo uređeno Statutima za područje cijele jedinice ili samo u odnosu na pojedina naselja u tim jedinicama
O navedenome su izvijestile slijedeće jedinice: Istarska županija (talijanski), gradovi: Poreč-Parenzo, Pula-Pola, Buje-Buie, Novigrad-Cittanova, Rovinj-Rovigno, Umag-Umago, Vodnjan-Dignano , te općine Bale-Valle, Brtonigla-Verteneglio, Funtana-Fontane, Fažana-Fasana, Kaštelir-Labinci-Castelliere-S.Domenica, Ližnjan-Lisignano, MotovunMontona, Oprtalj-Portole, Tar Vabriga-Torre Abrega, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, Vrsar-Orsera
Taj kriterij statutom je duboko nepravedan za većinski narod. To je agresija na većinski narod, jer ne odgovara etničkoj strukturi stanovništva. Ako je već i uveden kao kriterij statut, onda taj članak statuta o dvojezičnosti treba potvrditi referendumom.
Nitko nema ništa protiv prava manjina, ali u 1/3 udjela u ukupnom stanovništvu jedinice lokalne uprave i samouprave. Ako ne zadovoljavaju taj kriterij, onda treba većinski narod pitati za suglasnost, a ne da stranka na vlasti o tome odlučuje!
Na taj način za 78 547 stanovnika uvedena je dvojezičnost, koja po etničkom sastavu nikada ne bi bila uvedena.
 
Ukupan broj stanovnika gradova jednojezičnog, hrvatskog jezika je 26.413
Buzet 6 133
Labin 11 642
Pazin  8 638,
Ukupan broj stanovnika općina dvojezičnih hrvatskog i talijanskog jezika
Bala-Valle  1 127
Brtonigla-Verteneglio  1 626
Fažana-Fasana  3 635
Grožnjan- Grisignana 736
Kaštelir-Labinci- Castellier-Santa Domenica 1 463
Ližnjan-Lisignano 3 965
Motovun-Montona  1 004
Oprtalj-Portole 850
Tar-Vabriga  1 990
Višnjan-Visignano 2 274
Vižinada-Visinada  1 158
Vrsar- Orsera  2 162, što je ukupno stanovnika 21 990 Ukupan broj stanovnika općina samo s  hrvatskim jezikom
Barban 2 721
Cerovlje 1 677
Funtana  907
Gračišće  1 419
Kanfanar  1 543
Karojba  1 438
Kršan  2 951
Lanišće  329
Lupoglav  924
Marčana  4 253
Medulin  6 481
Pićan  1 360
Raša  3 183
Sveti Lovreč  1 015
Sveta Nedelja 1 685
Sveti Petar u Šumi 1 065
Svetvinčenat  2 202
Tinjan  1 684
Žminj  3 483, što je ukupno stanovnika 40 320 samo sa hrvatskim jezikom.
Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139 553, a hrvatskim jezikom 66 733 stanovnika
Iz navedenih podataka prema popisu stanovništva 2011 godine IDS je svojom politikom talijanizirao Istarsku Županiju, jer je 67 %  stanovnika obuhvaćeno dvojezičnošću. Hrvatskim jezikom ostalo je obuhvaćeno samo  33% stanovnika Istre.
Zbog 12 543  pripadnika talijanske manjine  ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre!  Ako je  ukupno hrvatsko stanovništvo Istre 142 173 ili 68,44% ,  to je talijanizacija hrvatskog stanovništva u Istri!
Mislim da to nije bio cilj Ustavnog Zakona o pravima nacionalnih manjina, jer ovaj primjer je čista manipulacija, izigravanje i zloupotreba tog zakona!  Manjine ne samo, da su zaštićene, nego su ugrozile nacionalni identitet većinskog hrvatskog naroda!
A tko štiti većinski hrvatski narod od eto primjera agresivne talijanizacije, koje po etničkoj strukturi nikada ne bi bilo?
Ono što u vrijeme Talijanske fašističke vladavine Istrom nije uspjelo Mussolliniju , uspjelo je eto antihrvatskom IDS-u.
Talijanizirao je Istru, bez da većinski hrvatski narod nitko ništa nije pitao!
I to nam je IDS-ova demokracija, multikulturalnost, tolerancija i multietničnost donijela. Oduzela nama istarskim Hrvatima nacionalni identitet, pa se pitamo u kojoj mi to državi živimo, Hrvatskoj ili Italiji?
Umjesto zaključka poruka predstavnicima manjina
Hrvatski narod treba reći DOSTA!
Pupovac i Radin, dosta ugroženosti, dosta zahtjevanja, dosta optuživanja, dosta napadanja hrvatskog identiteta, dosta cijeđenja hrvatskog proračuna za antihrvatsku djelatnost, prevršili ste svaku mjeru! Sva prava nacionalnih manjina utvrđena su Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina ,ništa više i ništa manje!  Kako za srpsku nacionalnu manjinu ,tako i za sve ostale nacionalne manjine u RH ,a ima ih točno 22 (dvadesetidvije)
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Republici Hrvatskoj je popisano 4.284.889 stanovnika od čega je 328.738 pripadnika nacionalnih manjina kako slijedi i to:
Albanaca 17.513 (0,41%),
Austrijanaca 297 (0,01%),
Bošnjaka 31.479 (0,73%),
Bugara 350 (0,01%),
Crnogoraca 4.517 (0,11%),
Čeha 9.641 (0,22%),
Mađara 14.048 (0,33%),
Makedonaca 4.138 (0,10%),
Nijemaca 2.965 (0,07%),
Poljaka 672 (0,02%),
Roma 16.975 (0.40%),
Rumunja 435 (0.01%),
Rusa 1.279 (0,03%),
Rusina 1936 (0,05%)
Slovaka, 4.753(0,11%),
Slovenaca 10.517 (0,25%),
Srba 186.633 (4,36%), 
Talijana 17.807 (0,42%), 
Turaka 367 (0,01%),
Ukrajinaca 1.878 (0,04%),
Vlaha 29 (0,00) i
Židova 509 (0,01%).
Zar nije čudno da su samo Srbi, Talijani i Romi  ” ugroženi ”
Očito je problem u grupaciji na čelu sa ,Miloradom Pupovcem koji sjajno živi na hrvatskoj grbači i neprestano pljuje u tanjur koji ih hrani!
Zatim sa Furijom Radinom, koji je sa IDS-om talijanizirao Istru i još traži autonomiju!
I na kraju Veljko Kajtazi, koji traži ostvarivanje svih prava za Rome, a da istovremeno ti isti Romi ne poštuju Zakone RH!
Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom Republika Hrvatska se obvezala donijeti novi ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Hrvatski sabor je na sjednici 13. prosinca 2002. godine donio Odluku o proglašenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, čime je stvoren normativni okvir za ostvarivanje cjelovite zaštite prava pripadnika nacionalnih manjina.
U novi Ustavni zakon od 2010 (NN 80/10 ) su ugrađeni tada najviši standardi zaštite nacionalnih manjina; u odnosu na prethodni Ustavni zakon broj manjinskih zastupnika u Saboru povećan je s pet na osam,(na štetu Hrvata u dijaspori, kojima su oduzeta tih pet mjesta u Saboru i data manjinama, tako da sada biraju samo tri saborska zastupnika) a manjine su dobile pravo biranja svojih predstavnika u tijela lokalne i područna (regionalne ) samouprave. Novim Ustavnim zakonom osnovan je i Savjet za nacionalne manjine, a radi sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, a osobito radi razmatranja i predlaganja uređivanja i rješavanja pitanja u svezi s ostvarivanjem i zaštitom prava i sloboda nacionalnih manjina.
 
Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, kao temeljnim aktom, pripadnicima nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj jamče se sljedeća prava:
- Izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini;
- Uporaba imena i prezimena na manjinskom jeziku i pismu;
- Dobivanje osobne iskaznice i na manjinskom jeziku i pismu;
- Služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
- Odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
- Uporaba svojih znamenja i simbola;
- Kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanjem i zaštitom svojih kulturnih dobara i tradicije;
- Pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
- Pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
- Samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa;
- Zastupljenost u predstavničkim i izvršnim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
- Sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina te
- Zaštita od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.
 
Kada manjine mogu postavljati zahtjeve za ostvarivanje svojih prava, unatoč Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina,  onda sa punim pravom i hrvatski narod može i mora postavljati zahtjeve o obvezama nacionalnih manjina prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu:
2. Svi pripadnici nacionalnih manjina moraju poštovati Republiku Hrvatsku  kao  svoju državu u okviru Ustavom definirane državne granice, njenu nedjeljivost i njen ,suverenitet
- Svi pripadnici nacionalnih manjina moraju poštovati u skladu sa temeljnim odredbama Ustava, Republiku Hrvatsku i sve njene građane.
- Svi pripadnici nacionalnih manjina moraju poštovati  znakovlje državnosti Republike Hrvatske  ,a to su njen Grb, Zastava,  Himna „Lijepa naša domovino“ i druga državna znamenja određena zakonom.
- Svim pripadnicima nacionalnih manjina glavni grad je Zagreb ,kao glavni grad Republike Hrvatske, a ne Beograd ili Rim.
- Svi pripadnici nacionalnih manjina moraju poštovati predstavnička tijela vlasti u Republici Hrvatskoj, kako zakonodavne, tako sudbene i izvršne vlasti Republike Hrvatske.
Ne može se više tolerirati da se  pod svakakvim izlikama izruguju i ponižavaju simboli hrvatske državotvornosti  i hrvatski narod i to još financirani iz hrvatskog državnog proračuna. Sa tom praksom treba smjesta prestati!
Jednom treba jasno i nedvosmisleno reći dosta!
 
Ustav RH u izvorišnim osnovama definira RH kao;
”Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.”NN 85/2010
Jedino u članku 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina spominju se obveze prema hrvatskom narodu, i to smatram velikim nedostatkom tog zakona, jer nisu definirane i obveze već samo prava.
Članak 8.
Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.
Ali nitko se ne obazire na članak 8! Nitko od vladajućih!
Jedno od riješenja pored etničke pripadnosti, moglo bi biti i ukidanje statusa manjina.
Većina europskih država svoj ustavnopravni sustav temelje na općoj ustavnoj jednakosti kao osnovnog polazišta za uređenje društvenih odnosa, nema manjina, svi su jednakih prava!
Svaka država pored raznih obilježja ima jednu zajedničku poveznicu, a to je nacija. Naciju čine svi hrvatski državljani. Svi hrvatski državljani su hrvatske nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.
Moram naglasiti da ne generaliziram sve pripadnike nacionalnih manjina! Svaka čast svim predstavnicima nacionalnih manjina koji su uzeli učešće u obrani Republike Hrvatske od velikosrpske i JNA agresije,  koji su lojalni građani Republike Hrvatske i koji je smatraju svojom domovinom.
Lili Benčik/hrvatskepraviceblog
Uputiti;
Vlada RH
Sabor RH –Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav
Ministarstvo uprave RH
Ustavni sud RH
 
(Svršetak)
 

Lili Benčik

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Srijeda, 15/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1442 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević