Get Adobe Flash player

Naturalističko-poganske religije i judeo-kršćanski monoteizam

 
 
Friedrich Veliki, pruski kralj, obožavatelj i promicatelj Prosvjetiteljstva, bio je često zaokupljen pitanjem o Bogu, kojega propovijeda kršćanstvo. Jednoga dana on zamoli svoga dvorskog kapelana da mu kaže, poznaje li on nekoga, koji bi mu mogao reći, gdje je taj Bog i što on zapravo želi. Kapelan reče da on pozna nekoga i da mu može dati odgovor sa jednom jedinom riječju. „Koja je to riječ?”, upita kralj. „Židovi”, bio je odgovor kapelana.
https://www.annurtv.com/public/imagenes/000/078/459/000078459.jpg
Židovi su bili jedini narod između svih kultura, u čijem okruženju su oni živjeli, koji je uveo radikalni monoteizam, a to znači: postoji samo jedan Bog i on je Bog za sve ljude. Taj Bog želi samo dobro ljudima, njegovo biće se ne spoznaje kroz dedukciju iz logičko-filozofskih premisa, gdje se dolazi do zaključka, kao kod Aristotela, da je Bog čista stvarnost i „misao, koja sama sebe misli” i slično. Božji bitak kod Židova jest njegova svetost. Ta svetost postulira jednu jedinstvenu etiku za sve ljude, koja je sadržana u Deset Božjih Zapovijedi.Taj monoteizam je znači etičke naravi, on nije produkt onto-teoloških spekulacija.
 
No pogledajmo malo pobliže u čemu se sastoji bit naturalističko-poganskih religija:
- Naturalističko-poganske religije su politeistične i polivalentne. Svaka grupa, skupina i svaka kultura ima svoje vlastite bogove i božice i svaki od njih postulira svoje vlastite vrijednosti, nazore, zakone i ciljeve. To proizvodi etički relativizam, a u stvarnom životu dolazi do konkurencije vrijednost i nazora, te na koncu ne pobijedi onaj, koji u sebi sadrži više istine, nego onaj bog, čiji pripadnici imaju veću moć, novac i politički utjecaj, te na taj način svoje interese i poglede na svijet mogu postići i običnom silom.
 
- Naturalističko-poganske kulture su panteističke i animističke. Bogovi i božice su dio prirode. Slijedom toga, njihovi pripadnici pobožanstvenuju samu prirodu i to ne samo njezin vanjski oblik, nego i „prirodu u sebi”, te time spiritualiziraju vlastite nagone i instinkte, posebno seksualnost i moć nad drugima, što sve vodi do posebnih užitaka. Čovjek si time od svoje vlastite prirode stvara vlastitog boga i on postaje mjerilo svih stvari.
U religioznim obredima se provociraju prirodne ekstaze kroz raznorazne droge, hramsku prostituciju, ritualno ubijanje neprijatelja i dapače žrtvovanje djece određenim božanstvima.Ta razularenost ljudske naravi vodi do destruktivnih religija, koje se manifestiraju u različitim povijesnim oblicima. Sakralizacija vlastitih nagona i instikata doveli su u kasnijim civiliziranim poganskim kulturama  do pobožanstvenja i ljudske psihe i njezinih svojstava kao što su intelekt i volja, te je time naposljetku „autonomni subjekt”, „transcendentalni Ja” zasjeo na Božje prijestolje. Time naturalističko- poganske religije dostižu svoj vrhunac u – gnosticizmu.To bi bila jedna posebna tema, koja prelazi okvire ovoga osvrta.
 
Židovski monoteizam je tome svemu dijametralno oprečan. Već sam na početku spomenuo glavnu odrednicu toga etičkog monoteizma a to je Božja svetost i što iz toga proizlazi. Pridodajmo k tome još i slijedeće: Bog je Stvoritelj ovoga svijeta te postoji jedna bitna razlika između njega i stvorenja a time i između Boga i čovjeka.On dakle nije malo drugačiji od drugih bogova, kako to mnogi misle, nego je on Posve-Drugi. Čovjek nije psihofizička i biomolekularna tvorevina, nego on u sebi ima naravno ugrađenu sposobnost da spozna Duha, koji nije od ovoga svijeta, ali koji djeluje u njemu.Čovjek ima slobodnu volju i njegove moralne odluke stoje često u suprotnosti prema njegovim nagonima, instinktima i impulsima. Prirodni nagoni nisu ništa loše, ali oni moraju biti modulirani i sublimirani, a ponekad se čovjek njih mora potpuno i odreći. U svakom slučaju oni moraju biti podređeni jednom višem, nadzemaljskom i vječnom cilju. I to vrijedi za sve ljude jednako, bez obzira bio netko kralj ili prosjak.
 
I stvarno, kada pozorno čitamo Stari Zavjet onda je jedno bitno upadljivo: u njemu se radi o dvije tisuće godina dugoj borbi za štovanje jednog Boga, tj. protiv štovanja prirodnih strasti i zemaljskih užitaka, koji su bili ritualno sakralizirani – kako smo to već vidjeli – u poganskim kulturama Starog Orijenta.Prije svega radilo se o borbi jednog Boga protiv boga Baala, koji je bio bog seksualnih ekscesa – bilo to heteroseksualnih, homoseksualnih ili seksa sa životinjama. Isto tako to je bila borba protiv njegove žene Baal-božice Astarte, djevičanske bludnice, koja kopulira i zatrudnjuje, ali ne rađa. Konačno to je borba protiv boga Molocha, kojemu su pogani žrtvovali djecu, koja su nastali iz tih seksualnih praktika.
 
Interesantna je još jedna pojava, jedinstvena u povijesti čovječanstva. Židovi usprkos svih svojih padova nikada nisu podlegli duhu vremena, ili ako je do toga došlo, brzo, premda mukotrpno bi se kroz svoje proroke osvijestili i vratili na pravi put.Žene u antičko doba nisu imale gotovo nikakvih prava. S njima se posupalo kao sa stokom. Čak u u visokociviliziranom Rimskom pravu žena nije imala status osobe, isto tako kao robovi i djeca. Taj status je imao samo muškarac, rimski građanin, koji je imao neograničenu vlast nad ženom i djecom.
 
Kod Židova je to bilo posve drugačije, potpuno suprotno duhu tadašnjeg vremena. Žene su kod njih bile i proročice, kao Mirjam, Hulda i Hanna, a isto tako „sudkinje”, kao Deborah. Sudci i sudkinje su bili i vođe naroda, tj.državnici, prije uspostave kraljevstva. Žene su bile i narodni junaci, osloboteljice naroda, kao Esther i Judith. Samo jedno one nisu mogle biti – svećenice. I to je bilo isto protiv duha vremena. U ono doba u poganskim religijama svećenice su bile normalna pojava. One su bile nadležne za kultove plodnost, te su institucijalno organizirali „boboslužja”, koja su implicirala i ritualnu prostituciju u hramu i izvan hrama, na poljanama i šumama...
 
Monoteizam je kršćanstvo preuzelo od Židova. Po riječima židovsko-njemačkog filozofa Franza Rosenzweiga „kršćanstvo je židovstvo za pogane.”To nije tema ovog selektivnog članka, ali se s pravom može reći da je kršćanstvo u potpunosti revolucioniralo čovječanstvo, te tu tvrdnju osnažujem riječima Heinricha Bölla. Heinrich Böll je bio njemački dobitnik nobelove nagrade za književnost, radi nekih negativnih iskustava istupio je iz Crkve, ali je zadržao sve kršćanske sadržaje. Njega se ne može poistovjetiti sa Heinrich-Böll-Stiftung, koja nosi njegovo ime.
 
On je izrekao slijedeće: „Čak i najgorem kršćanskom svijetu ja bih dao prednost pred poganskim, jer u kršćanskom svijetu uvijek ima mjesta i za one, koje poganstvo odbija, naime za hrome i bolesne, stare i slabe. Za takve ne samo da ima prostora nego i ljubavi, koja je u poganskom bezbožnom svijetu beskorisna. Ja vjerujem u Krista i vjerujem da... milijuni kršćana mogu promijeniti lice ove zemlje, te preporučujem svim suvremenicima, da razmisle o tome, kakav bi bio ovaj svijet, da u njemu nije bilo Krista.”  (Citirano prema H. Staudinger: Menschliches Nachdenken und christlicher Glaube. Über die Notwendigkeit einer trinitarischen Metaphysik, in: Glaube und Denken 1 (1988) 77-97)
 

Dr.  Anto Križić

Umro Ratimir Pavičić – Zrik, veliki rukometaš Zagreba i Hrvatske

 
 
Čitamo: U Zagrebu je preminuo u subotu 6. 7. 2019. u 78-oj godini života RATIMIR PAVIČIĆ – ZRIK (14. 5. 1942 - 6. 7. 2019 ). Umro je jedan iz legendarne momčadi RK 'Zagreb' iz prve polovice  60-ih godina, vešestrukog prvaka države. Srednji ili desni vanjski, virtuoz, o čijoj se igri uvijek govorilo s oduševljenjem. Cijela je momčad igrala jednostavno i brzo, s lakoćom zabijala. Kako je često znao reći suigrač – rješavali smo se lopte prije nego nas je protivnik mogao prekinuti prekršajem.
https://www.slobodnadalmacija.hr/Portals/0/Images/2019/07/10/111ruk.jpg
Najljepša rukometna priča počela je spajanjem RK 'GRAFIČAR' i RK 'ZAGREB'. Današnji 75-godišnji mladići dobro se sjećaju Malića, Vićana i Žagmeštra iz školskog dvorišta II. Gimnazije u Križanićevoj, a Kocijana iz VII., kasnijih reprezentativaca, a o, od njih deset godina starijem Tambiću, su se naslušali bajki (Sirko - dao je 16 golova od 17 u utakmici velikog rukometa!), a bio je uzor svom bratiću Vladi Vićanu.
 
Nakon spajanja i konsolidacije stvorena je legendarna momčad RK 'ZAGREB'. Momčad GRK ‘ZAGREB’ žarila je i palila prvom polovicom 1960-ih, bila prvak 1961./62., 1962./63. i 1964./65., pa je tako u odlučujućoj utakmici za prvaka 1961./62. pobijedila banjolučki Borac s 22:4 (u jednom momentu 18:2!). Zanimljiv je sitni naslov, ‘znak vremena', u jednim novinama (po sjećanju): „22:4 ZA IZVRSNE“, bez naznake tko je igrao! Šestero od njih u tom periodu su bili, uz Milkovića (Medveščak), reprezentativna sedmorka.
Zna li netko za veći ili slični poraz/pobjedu protiv direktnog konkurenta za prvaka, molim neka javi autoru ovog teksta.
https://www.inmemoriam.hr/img/osmrtnica/10388/1562582123-rip-ratimirpng.png
Ratimir Pavičić - Zrik
 
U čuvenoj utakmici odigranoj 1965. na stadionu na Šalati protiv dvostrukog Svjetskog prvaka Rumunjske 21:7, Vićan dao 8 golova (niti jedan iz sedmerca!), Tomašić obranio sedmerac glavom! Prijatelj i ja došli prvi na stadion na Šalati davno prije početka! To je valjda najteži poraz aktualnog Prvaka Svijeta u službenoj utakmici!?
 
Evo još poneka crtica te generacije. Prva postava reprezentacije bila kažnjena zbog svađe/tuče. U pripremnoj trening utakmici za susret sa SR Njemačkom kod rezultata 15:2 za (kažnjene) 'rezerve', trener prekida utakmicu. Par dana poslije 'Prva momčad', ovi koji su gubili 15:2, pobijedi Nijemce s deset razlike!
 
Sjedimo nakon tenisa u klubu kod Doma športova, prilazi nam bivši suigrač mog teniskog partnera i vidjevši da razgovaramo o rukometu, ničim potaknut, pokaže na njega i kaže: “On je bio najbolji “! U traženju  'najboljeg svih vremena' mlađahni novinari su se zaustavili u puno pre bliskoj prošlosti! Svjetsko Prvenstvo u Pragu 1964., strijelac 8 golova Rumunjima na tribinama, a Zlatko Žagmestar na klupi, deset minuta do kraja, 6 razlike za Istočnu Njemačku, trener uvodi Žagmeštra („kaj sad da napravim“?!!). Šest puta dobi loptu i šest puta pukne! Kraj utakmice, neodlučno! Dovoljno ‘bivšoj‘ za prolaz!
 
Sjedimo nakon tenisa, pridruži nam se rukometaš, igrao u Austriji s mojim teniskim partnerom i te sezone bio prvi strijelac lige. Slijedeće sezone, bez tog samozatajnog suigrača dao cijelu sezonu jedan gol. U prvenstvu 1964./65. velika borba za prvaka između ZAGREBA i gradskog rivala Medveščaka, ZAGREB ima bolju gol razliku. Nada Medveščaka je da gost ZAGREBA, Niški RADNIČKI, zateže vrijeme kako bi izgubio sa što manjom razlikom, a da Medveščak pobijedi u Splitu s velikom razlikom. U Zagrebu 24:15 za ZAGREB, pa pobjeda Medveščaka u Splitu od 40:3  „ipak nije bila dovoljna“! To je bilo zadnje prvenstvo koje je ZAGREB osvojio, slijedeće sezone počeo je rasap momčadi, amatera, koji su završavali škole (fakultete) i tražili posao!
 
U vrjednovanju hrvatskih momčadi, ta momčad ZAGREBA bi mogla biti najbolja hrvatska momčad uopće, barem poslije 'prevrata', jer je težko uspoređivati prijeratne momčadi, recimo GRAĐANSKI.U tu elitu sigurno spada i VJESNIK, trostruki prvak Europe  u ranim 70-im, u sastavu Surbek, Stipančić, Čordaš.
 
U kvartu oko Križanićeve škole: Krešić, Erdödyjeva, Solovljevljeva (Bornina), Domagojeva..., sve do Vrhovčeve (Draškovićeva od Hatzeove do Branimirove) bilo je tucet čuvenih športaša: Dragan Kovačić (Krešić) centar Lokomotive i reprezentacije, čuveni odbojkaš Mladen Kos (Erdödyjeva), Vladimir Vićan (Krešič) rukometaš ZAGREBA i reprezentacije, Nikola Kesler (Krešić) trener Lokomotive i mlade reprezentacije, stolnotenisaći Ratimir Roth (Šubićeva kod Radnjaka) jedini dvostuki juniorsk prvak države (Korpa jednom, Stipančić jednom, Šurbek niti jednom), stolnotenisači Milan Štencel, braća Vlado i Marijan Bišćan (prvak države 1961.), te Ratko Jazvić (Branimirova), kao četrnaestogodišnjak, Scandinavian Open Junior Champion 1956. (Alser 2:0!). U dvorani 'POŠTAR-a’ u Hrvojevoj igrali su pored gore spomenutih i Šurbek, Čordaš i Turina, a u dvorani GRAFIČAR-a, Breščenskoga, preko Zvonimirove, Vogrinc, Uzorinac, Hrbud, Kos i Župančić.
V
elika bi nepravda bila ne spomenuti Ribu, Berislava Ribića, virtuoza 'Dinama', stanovao 'kod igrališta u Šubićevoj' (zapravo u ulica Filipa Grabovca, odmah iza Zvonimirove!). Riba je  bio odličan športaš, bistar i ‘nestašan', zapravo nije mogao trpjeti nepravde i gluposti. Bili mladi 'Dinama' na turneji, pobijede 4:1, Riba dâ tri gola, slijedeću utakmicu ne igra! Ode Riba, prestane igrati! Koliko je Riba bio od znalaca cijenjen govori crtica o drugom dolazku Bukovyja u 'Dinamo': - ... a gdje je Riba?! Odite po Ribu!
Sjećam se dobro, stojimo pred 'Poštarom' (čuvena stolnoteniska dvorana u Tvrtkovoj, danas ('u Bandićevom Zagrebu') nepostojeća!), veli Riba: - priznajem (da su bolji) samo Jerkovića i Šekularca! Nedavno, pita legenda GRK 'ZAGREB' legendu 'DINAMA': ...je li Riba zbilja bio tako genijalan kako mi mislimo? JE, odgovori legenda 'DINAMA'!Kao što jednom reče Zvonimir Magdić, Amigo: Sretni su oni koji su gledali majstore; Peršku, Monsidera, Glazera, Hitreca, Paladu, Punčeca, ..., poslije Vukasa, pa onda ove gore spomenute mladiće!
 

Tomislav Nürnberger

U potrazi za umom, znanost, moć piramida, neprocjenjiva učenja i što (ni)je mudrost

 
 
Svećenik je na propovijedi na Veliku Gospu (15. 8. 2019.) svojim zvonkim glasom ranojutarnje službe ponešto vjetrovitog ljetnog dana ispričao zanimljivu priču namjeravajući nas održati budnim i pročišćenim: Sin je imao majku bez jednog oka. Sramio se pojaviti u njezinom društvu, pa je tako prekorio majku jer ga je „osramotila“ pred prijateljem i sl. Kasnije se stjecajem životnih okolnosti odselio, oženio i zaposlio u Singaporeu gdje je imao i dvoje djece. Kada je jadnica majka nakon dosta godina došla u posjet sinu i unučadi, djeca su se preplašila jednookog bića i počela plakati, te joj je sin uzvratio osornim pitanjem zašto je došla, nakon čega se ona ispričala jer je „pogriješila adresu“ i pošla kući. Nakon nekog vremena sin je imao proslavu godišnjice školskih dana (u nas bi rekli: mature), pa je dolaskom u rodno mjesto iz znatiželje pošao posjetiti majku. Ona je već bila mrtva, ali ostavila mu je pismo u kojem je svom dragom sinu objasnila da je kao dijete doživio prometnu nezgodu i izgubio oko, a požrtvovna majka nije mogla zamisliti život svog sina bez oka, pa mu je podala svoje oko.
https://www.weekendnotes.com/im/004/06/fo-guang-shan-temple.JPG
Ova me priča odmah nekako podsjetila na pričice - crtice i ureze usuda - koje, ako ništa, ne mogu odmoći ljudima hod u svakodnevnom blatu materijalističkog shvaćanja svijeta u kojem je i čovjek sazdan od neke tvari, doduše prolazne. „Učitelj je upitao cijeli razred prvašića: 'Koja je najveća stvar na svijetu?' […] Kći prijatelja odgovorila je: 'Moje oko je najveća stvar na svijetu.' […] 'Pa', započela je svoje izlaganje mala filozofkinja: 'moje oko može vidjeti njenog oca, a može vidjeti i slona. Isto tako može vidjeti planinu i puno drugih stvari. S obzirom da sve to stane u moje oko, ono mora da je najveća stvar na svijetu!' Mudrost nije učenje, već shvaćanje onoga što se nikada ne može naučiti. Uz dužno poštovanje prema kćeri prijatelja, [Ajahn Brahm] malo je proširio njezin uvid. Najveća stvar na svijetu nije vaše oko, već vaš um. Um može vidjeti isto što i oko, a može vidjeti i daleko više zahvaljujući sposobnosti zamišljanja. […] Doista, imajući na umu da je um najveća stvar na svijetu - um ne može biti unutar trodimenzionalnog prostora, već je taj trodimenzionalni prostor unutar uma. […]
 
Prije nego što se Ajahn Brahm [budistički] zaredio, bio je znanstvenik. Istraživao je svijet teorijske fizike, nalik zenu, na Sveučilištu Cambridge u Engleskoj. Znanost i religija imaju mnogo dodirnih točaka, shvatio je, a jedna od njih je dogma. Prisjetio se jedne slikovite uzrečice iz njegovih studentskih dana: 'Veličina znanstvenika mjeri se duljinom vremena kojom on ometa napredak na svom području znanosti!' Na konferenciji o znanosti i religiji koja se održala u Australiji i na kojoj je izlagao Ajahn Brahm, postavljeno mu je jedno zajedljivo pitanje: 'Kada kroz teleskop promatram ljepotu zvijezda, uvijek osjećam kao da mi je vjera ugrožena', rekla je odana katolkinja. Ajahn Brahm je odgovorio: 'Gospođo, kada znanstvenik gleda s druge strane teleskopa, od velikog okulara prema manjem, tada je znanost ugrožena!' […]
 
Ljeti 1969. godine, odmah nakon 18-og rođendana, Ajahn Brahm putovao je poluotokom Yucatanom u Gvatemali namjeravajući posjetiti nedavno otkrivene piramide nestale civilizacije Maja. […] Kada se našao na vrhu, odjednom mu je postala kristalno jasna duhovna svrha tih piramida. […] Stojeći kao na vrhu svijeta, zamišljao je što je to značilo mladim Indijancima Maja, koji su rođeni u džungli, odrastali u njoj i u njoj proživjeli cijeli život. […] Dok su stajali na vrhu piramide, na vratima između neba i zemlje, nije bilo ni osobe, ni stvari, ni riječi između njih i beskraja. Zamišljao je kako im je srce odzvanjalo moćnom simbolikom prizora. Istine su se otvarale šireći svuda naokolo miris spoznaje. Mogli su pojmiti svoje mjesto u svijetu i vidjeti beskrajnu, oslobađajuću prazninu koja sve obuhvaća. Njihov je život dobio smisao. Svi mi dugujemo sebi vrijeme i mir da bismo se popeli na duhovnu piramidu koja se nalazi u svakome od nas i da bismo se uzdigli iznad i onkraj zamršene džungle naših života, pa makar i nakratko. […]
 
Kažu da je depresija stvorila industriju vrijednu milijarde dolara. To je stvarno depresivno! Ne čini se da je u redu zarađivati na tuđoj patnji. U strogoj [budističkoj] redovničkoj tradiciji, redovnici ne smiju posjedovati novac, nikada naplaćivati svoja predavanja, savjete ili bilo koje druge usluge.“ Ajahn Brahm je teškom mukom objasnio jednoj Australki da su njegova predavanja besplatna. „Danas, kada ga netko pita koliko koštaju [budistička] redovnička predavanja, Ajahn Brahm nikada ne kaže da su besplatna. Kaže da su neprocjenjiva. […]
 
Dok je još bio student, većinu ljetnih praznika proveo je hodajući i kampirajući po gorskim predjelima Škotske. Uživao je u osami, ljepoti i miru škotskih planina. […] Napredovao je, unatoč teškom ruksaku - kad je ispred sebe ugledao mali automobil, parkiran uz jednu stijenu. Odmah je pomislio da je i njegov vozač bio očaran ljepotom tamošnje prirode i da je zastao popiti svoju ambroziju. Kada se približio automobilu razočarao se. Sredovječni čovjek čitao je novine. Novine su bile tako velike da su zaklonile svu ljepotu krajolika. Umjesto da gleda more i stijene, hridi i zelenilo, sve što je vidio bili su ratovi, politika, skandali i šport. Novine su bile široke, ali vrlo tanke. Svega nekoliko milimetara s druge strane crnog, turobnog novinskog tiska ležala je čista priroda obojana duginim bojama. Razmišljao je o tome da uzme škare iz ruksaka i izreže malu rupu u novinama, tako da vidi što je s druge strane članka o gospodarstvu koji je čitao. Ali bio je to veliki kosmati Škot, a on samo pothranjeni student. Ostavio ga je da čita o svijetu, dok je on u njemu plesao. Naši umovi su uglavnom zaokupljeni sličnim stvarima koje pune novine: ratovima u našim vezama, politikom u obitelji i na poslu, osobnim skandalima i športom čulnih užitaka. Ako ne znamo kako odložiti 'novine u našem umu', s vremena na vrijeme, ako je to ono čime smo neprestano zaokupljeni, ako je to sve što znamo - onda nikada nećemo osjetiti neoskvrnjenu radost i mir prirode. Nikada nećemo upoznati mudrost. […]
 
Jednoga petka u [budističkom] hramu u Perthu, pred tristotinjak ljudi, od kojih su neki bili dugogodišnji sljedbenici, Ajahn Brahm skupio je hrabrost i rekao im istinu. […] 'Najsretnije sate svoga života proveo sam… u zagrljaju tuđe žene.' […] Čuo je šaputanje: 'O ne! Ne Ajahn Brahm!' Vidio je kako mnogi njegovi dugogodišnji sljedbenici kreću prema vratima. Čak ni nezaređeni budisti nemaju odnose s tuđim ženama - to je preljub. Opet je podigao glavu, pogledao auditorij provjerljivo i nasmijao se. 'Ta žena', požurio je objasniti stvari prije nego svi odu. 'Ta žena bila je moja majka. I kao bebu ljubila me i grlila.' Publika je pucala od smijeha i od olakšanja. […] Kada su ljudi u publici obrisali suze i prestali se hihotati, naglasio je da su ga gotovo svi odmah osudili, pogrešno. Iako su čuli riječi iz njegovih usta, a značenje im se činilo jasno, došli su do pogrešnog zaključka. Nasreću, ili više zbog toga što je sve pozorno isplanirao, mogao im je ukazati na njihovu pogrešku. 'Koliko često', upitao ih je: 'naprečac donosimo zaključke, na temelju dokaza koji djeluju tako uvjerljivo, da bismo kasnije shvatili da smo bili u krivu, i to katastrofalno u krivu?' Konačni sud - 'Ovo je pravo, sve ostalo je krivo' - nije mudrost.“ (Ajahn Brahm, Krava koja je plakala i druge budističke priče o sreći, Nar – Naklada Ljevak, Zagreb, 2010., str. 127.-128., 186.-187., 194.-195., 209.-210., 212.-213., 225.-227.).
 

Izvatke odabrao: Đivo Bašić

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1360 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević