Get Adobe Flash player

Milanov otac Joakim bio je rodoljub i borac za istarske Hrvate

 
 
Kako danas malo ljudi u Istri poznaje bogatu povijest Istre i borbu istarskih Hrvata, rodoljuba, za slobodu podsjetila bih Milana Rakovca na jedan njen dio u kojem je aktivno sudjelovao njegov otac, što on vjerojatno i zna, pa su mi još  čudnije i nerazumljive ove njegove riječi o istarskoj himni!
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/35/Milan_Rakovac.jpg/1200px-Milan_Rakovac.jpg
Milan Rakovac
 
Joakim Rakovac rođen u selu Rakovci kraj Baderne, 14. listopada 1914. – poginuo blizu Korenići iznad Limske drage, 18. siječnja 1945. godine). Osnovnu talijansku školu završio je u Baderni.  Odgojen je u hrvatskom duhu, čitao je početnice i zabranjene hrvatske knjige. Natpis 'Kraljice Hrvata, moli za nas' uklesao je Ivan Rakovac na obiteljsku kapelicu 1920. godine, nakon potpisivanja ugovora u Rapallu, kojim je Istra pripala Italiji. Ivana su talijanski fašisti često tukli, a talijanske vlasti zatvarale; naposljetku je umro u njemačkom koncentracijskom logoru Dachau. Uoči napada Italije na Jugoslaviju Joakim Rakovac je mobiliziran u talijanske specijalne bataljune. Pušten je 1942. te se aktivno uključio u borbu za slobodu Istre,
Istarski rodoljubi bili su spremni  na kapitulaciju Italije 8. rujna 1943. godine, i digli se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih  dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10.000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.
 
Joakima Rakovca  kapitulacija fašističke Italije zatekla ga je u Gologorici; vodio je veću grupu novih boraca i  s njom razoružao garnizone u Cerovlju i Borutu, a zatim je sudjelovao u oslobođenju Pazina, a slijedećeg dana i Poreča. Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom (nisu ušli jedino u Pulu) deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka koja će pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti. Skup o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13. rujna 1943. godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.
 
Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943. prenosim u cijelosti:
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati! Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
 
RODOLJUBI ISTRE!
 
Talijanske garnizone u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
 
ISTRANI!
 
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.
To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13. rujna 1943. godine. U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom riječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao. Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima. U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!  U njemu  spominje ZAVNOH, kao predstavnik NOP-a  Hrvatske. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive,  kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje. Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i  prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić  s proglasom Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je  preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvjestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri. Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac. "Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju. Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje  napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini.
Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943., Dušan Diminić je već i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa", napisao je u svojoj knjizi Ljubo Drndić http://www.znaci.net/00003/569.pdf
 
Ljubo Drndić: ORUŽJE I SLOBODA ISTRE
 
U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se »svi Istrani« da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u.
A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968. godine, Vladimir Bakarić je rekao;"  Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u svoje čete, bataljune i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja." Tako je borba istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.
Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!
• 24. kolovoza 1947., zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
• 11. rujna 1946. odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
• Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.
Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti  Komunističkoj  partiji  Jugoslavije!
A danas baš to hrvatstvo Istre, nekim sinovima i unucima tih komunista smeta u istarskoj himni ??? Na što su spali u mržnji prema hrvatskoj državi!!!
I sam Joakim Rakovac stradao je pod čudnim okolnostima. Neumorno je radio na terenu. Tako je, 18. siječnja 1945. bio na sastanku u selu Korenići, na Kanfanarštini. Nacisti su iznenada opkolili selo. Pri povlačenju, Joakim Rakovac je teško ranjen. Sutradan, u jednoj šumici, omladina sela Červari i Korenići našla ga je mrtvog. Narodnim herojem proglašen je 9. prosinca 1952.
http://www.znaci.net/00001/10_221.htm
 
Uloga istarskog svećenstva u borbi protiv fašizma kao zaštitnice naroda bila je presudna!
 
Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili  u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je  uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.
 
Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma. A svećenik Miroslav Bulešić prijateljevao je sa Joakimom Rakovcem. Nekim zadrtim komunistima ta suradnja istarskog svećenstva i istarskih rodoljuba komunista izrazito je smetala, pa postoji osnovana sumnja u službenu inerpretaciju pogibije Joakima Rakovca!
Kriterij za priključenje Istre Hrvatskoj, nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička struktura  stanovništva.Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunisti  antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama. Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!
Na sastanku  istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (37-člane Savezničke komisije, engleska je delegacija brojila 7, američka 8, ruska 13 i francuska 9 članova ) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine, koji se održao u Pazinu 19. ožujka 1946., točno u 22 i 45, te su ostali do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao predstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru predali su Komisiji Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji.
Izvješće mons. Bože Milanovića o sastanku predstavnika Zbora svećenika sv. Pavla za Istru s predstavnicima Savezničke komisije za razgraničenje Julijske krajine  u Pazinu 19. ožujka 1946. (str. 494.-499. u knjizi Miroslav Akmadža, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.);
Od ukupno 176 župa, bile su 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.
Po popisu stanovništva koji je radila Italija 1921. godine bilo je 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata u Istri po Spomenici Zbora svećenika sv. Pavla.
 
Cadastre national de l Istrie – ključan dokument koji je dokazao hrvatstvo Istre
 
Za potrebe pregovora o razgraničenju na Pariškoj mirovnoj konferenciji (29. Srpnja –15. listopada 1946.), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić,  koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945.-46.) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.
Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946.).
Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22 %) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28 %) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50 %) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés)Cadastre su iznova 1980-ih obradili Josip Bratulić  i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenja tiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985.-1986.).
 
Prava nacionalnih manjina u Istri
 
Nacionalne manjine o kojima govore Čakić (sugerira da je Istra zemlja isključivo Hrvata u kojoj ostali nisu dobrodošli)  i Rakovac (multilingvalna istarska himna) imaju zagarantirana sva ljudska i nacionalna prava po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih  manjina. (NN 155/2002.)
Članak 7.
Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini, a kada je to određeno ovim Ustavnim zakonom ili posebnim zakonom, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina, naročito:
1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
2. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
3. uporabu svojih znamenja i simbola;
4. kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije;
5. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
6. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
7. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajed­nič­kih interesa;
8. zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
9. sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;
10. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.
Dakle stavak 3 jasno kaže da imaju slobodu uporabe svojih znamenja i simbola. Talijanska nacionalna manjina uzela je kao svoju zastavu, zastavu Republike Italije i kao svoju himnu, službenu talijansku himnu, i to nije nacionalistički ?
A Krasna zemljo Istri mila, dome roda hrvatskog je nacionalistička?
Zaključak -neprimjerena i zlonamjerna retorika Nenada Čakića
 
Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina
 
Gradovi: Buje-Buie, Buzet, Labin, Novigrad-Cittanova, Pazin, Poreč-Parenzo, Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Umag-Umago i Vodnjan-Dignano.
Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika
Općine: Bale-Valle, Barban, Brtonigla-Verteneglio, Cerovlje, Fažana-Fasana, Funtana, Gračišće, Grožnjan-Grisignana, Kanfanar, Karojba, Kaštelir-Labinci – Castellier-Santa Domenica, Kršan, Lanišće, Ližnjan-Lisignano, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun-Montona, Oprtalj-Portole, Pićan, Raša, Sveti Lovreč, Sveta Nedelja, Sveti Petar u Šumi, Svetvinčenat, Tar-Vabriga, Tinjan, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, Vrsar-Orsera i Žminj.
Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.
Ukupan broj stanovnika IŽ; 208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske
• Hrvati 142.173 (68,33 %)
• Talijani 12.543 (6,03 %)
Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139.553, a hrvatskim jezikom 66.733 stanovnika
Iz navedenih podataka prema popisu stanovništva 2011. godine IDS je svojom politikom talijanizirao Istarsku županiju, jer je 67 % stanovnika obuhvaćeno dvojezičnošću. Hrvatskim jezikom ostalo je obuhvaćeno samo 33 % stanovnika Istre.
Zbog 12.543  pripadnika talijanske manjine  ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre! 
E pa sada neka Nenad Čakić kaže da nisu dobrodošli???
A da druge manjine nisam ni spomenula na primjer; Dane srpske kulture, koji se održavaju već 11 godina za redom po gradovima širom Istre, a Srba u Istri ima 7206 ili 3,46 %.
Doista zlonamjerno, sa nepostojećom i neprimjerenom nacionalističkom retorikom i sa ciljem nepotrebnog podgrijavanja  međunacionalne netrpeljivosti!
Sve braniteljske udruge, sve političke stranke i svi građani Istre trebali bi se suprostaviti takvoj nepotrebnoj retorici, jer narušava dosegnute standarde suživota u Istri!
 

Lili Benčik

Od 1945. režimska kultura u Hrvatskoj je privilegija petokrake

 
 
Na portalu Narod.hr, čitam jednu „paralelu“ o jednom slučaju o kojem sam prije dvije godine pisao na ovom portalu. Čitam kako jedna te ista osoba, jednu te istu osobu iz visoke politike, na početku političkog uspona hvali, a onda - napada. Radi se o novinaru Dragi Hedlu i bivšem predsjedničkom kandidatu za predsjednika Hrvatske Miroslavu Škori. „Novinar Drago Hedl prije nedavnih predsjedničkih izbora hvalio je Miroslava Škoru, a sada se pita od kuda mu imovina. Portal Telegram objavio je članak novinara Drage Hedla pod naslovom „Zgodno je slušati Škoru dok napada druge zbog imovinskih kartica. Obećao objaviti svoju pa nije“. No, zanimljivo je da je upravo Drago Hedl, koji sada napada Miroslava Škoru, tijekom kampanje pozitivno govorio o njemu. „Mislim da Miroslav Škoro ima jednu prednost koja se pokazala kao veliki joker kojega je imao i Stjepan Mesić u kampanji kada je dobio izbore. To je duhovitost, jedan smisao za humor koji Škori ne nedostaje i koji ljudi vole. Ljudi vole kada je netko relaksiran, kada reagira brzo, kada zna duhovito replicirati“. Kazao je Drago Hedl u toj emisiji. Drago Hedl, koji je blaženog Stepinca nazvao „krvnikom među svecima“, piše Narod.
Drago Hedl u Vukovaru 18. XI. 2013.
 
Isto kao Žarko Puhovski o HOS-u prije dvije godine: „HOS-ovci dugo nisu bili dio službene vojske i treba reći - oni nisu bili branitelji nego agresori. Oni su se borili po svom programu za Hrvatsku do Zemuna. Oni su bili unutarnji agresor jer su se pozivali na Pavelića koji je klao manjine. Oni po programu nisu bili branitelji. Stvar je jednostavna. Ministarstvo obrane je trebalo delegitimirati taj pozdrav. Ovo micanje ploče je zapravo ilegalno. Nema druge nego reći - to je ustaški koljački pozdrav koji je neprihvatljiv“, kaže Puhovski prije dvije godine. A prije sedam godina na portalu Dnevno.hr Puhovski HOS-ovce naziva „dobrim momcima“: „U svim pričama koje sam čuo nema nijedne koja govori o ratnim zločinima koje su počinile postrojbe HOS-a. Za mene su oni „good gays“, predsjedniku Josipoviću i premijeru Milanoviću bi to moralo biti najvažnije“, tada tako kaže Puhovski, a 28. 3. 2018. prenosi portal Dnevno. Pod naslovom Neugodnost za Puhovskog: Izvrijeđao HOS-ovce, a onda ulovljen u neistini. Prema autorici Snježani Vučković koja na kraju kaže: Što Puhovski misli o HOS-u, to nije važno, nedvojbena je samo činjenica, a ta je da Žarko Puhovski ne govori istinu.
 
A sada o festivalu kulture u Rijeci RI EPK 2020., odnosno o petokraki. Ako ovo pročita neki „ljevičar“, sigurno mu ne će biti drago. Kad pročita pitanje: A što ćemo sa Srebrenicom? Zar je petokraka i Srebrenicu oslobodila? Jasno da bi to pitanje obožavateljima petokrake bio problem. On bi morao priznati da je Ratko Mladić pod petokrakom izvršio genocid nad muslimanima u Srebrenici, a u Vukovaru i Škabrnji nad katolicima. Vjerojatno bi tu bilo nekog mudrovanja o pravu Srba na ćirilicu u Vukovaru itd. Sasvim sigurno bi obožavatelj petokrake imao različito tumačenje za srpski genocid nad Hrvatima, nego nad muslimanima. A u tom različitom tumačenju prema Srebrenici i Vukovaru, obožavatelj petokrake u Hrvatskoj, priznaje da je on pripadnik srpskog genocidnog stroja. Pod egidom da je petokraka 1945. oslobodila Rijeku. Petokraka 1945. oslobodila Rijeku, pa u Rijeku dovela na vlast Željka Jovanovića.
 
Što reći, nego: O tempora, o mores. Nije problem što je Dobrica Ćosić napisao srpski kroatocidni program Memorandum SANU, problem je, što je taj program pao na plodno tlo. Dođeš u kafić na riječkom Korzu, ili u Riječku banku, služi te osoba za koju je petokraka u Vukovaru bila simbol slobode - oslobođenja! Iako ovo izgleda nestvarno i nemoguće, ovo je hrvatska stvarnost koju je lako objasniti. A objašnjenje nam servira ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Kada kaže da RI EPK kritiziraju oni koji se niti jedne minute nisu bavili kulturom. Da, tako je gospođo ministrice, režimska kultura u Hrvatskoj od 1945. je privilegija petokrake: OZNA, UDBA, Partija i ORJUNA. Zahvaljujući toj kulturi, Tomislav Merčep je zamijenio Vukašina Šoškoćanina. Za kojega nitko ne može garantirati da i on ovih dana nije bio u Rijeci sa svojima. Kao i kapetan Dragan. Ja uopće ne vjerujem da se Šoškoćanin utopio u Dunavu padom iz čamca. Nije bio sam. Najstrašnija masovna zvjerstava nad Hrvatima, muslimanima i Albancima koja nadmašuju i mongolska i turska masovna zvjerstva, pa i ova današnja zvjerstva koja čine mudžahedini, činili su Srbi, i u ovom zadnjem ratu. Svi smo gledali kako Veselin Šljivančanin, sa petokrakom na glavi (kapi) šalje Hrvate na Ovčaru. Samo bolesna osoba može reći kako je ovo izlaganje petokrake u Rijeci čin provokacije, hrabrosti i slobode umjetnosti. Kažu, zbog slova U, kukastih križeva i vikanja za dom. A mi ne znamo tko crta slovo U i kukaste križeve. I tko je postavio onu ploču u Jasenovcu. Tu me, zbog nečega drugoga zbunjuje i Nino Raspudić, kojega posebno cijenim. No, čini mi se da je Raspudić, povodom ove afere zbog petokrake u Rijeci rekao kako su partizani 1945. u Rijeci pobili Talijane kao urbane Riječane. A Hrvate, kao urbane Riječane? I kako su Talijani postali urbani Rječani?
 

Jure Vukić, Tribanj

Slovenski sud poništio osudu za izdaju nacističkog kolaboracioniste

 
 
Leon Rupnik, u odijelu, nacističkim pozdravom salutira njemačkim vojnicima u Sloveniji, između 1943. o 1945. godine. Sud je u Sloveniji oslobodio Leona Rupnika od osude za izdaju nacističkog suradnika koji je bio pogubljen ubrzo nakon kraja Drugoga svjetskog rata.Vrhovni sud Slovenije, članice Europske unije, koja graniči s Italijom, prošlog je tjedna poništio presudu iz 1946. Leonu Rupniku, dopisom je izjavio ravnatelj židovskog Kulturnog centra iz glavnog grada Ljubljane. Sud je odredio obnovu sudskog postupka za Rupnika nacističkog marionetskog poglavara Slovenije.
https://static.timesofisrael.com/www/uploads/2020/01/rupnik.jpg
„Mi smo bili šokirani i duboko zabrinuti tom odlukom“, napisao je ravnatelj židovskog Kulturnog centra Robert Waitl.Sud je utvrdio da je sudski postupak Rupniku u vrijeme vladavine jugoslavenskog komunističkog pravosuđa bio nepravedan. Rupnik je često napadao Židove pozivajući slušatelje „da se bore protiv njih.“ Prema svjedočenju lokalne židovske zajednice Rupnikova policija je pod vodstvom Lovre Hacina, koji je isto tako bio osuđen na smrt 1946. kao ratni zločinac, organizirala tijekom 1943. i 1944. godine uhićivanje i deportaciju preostalih slovenskih Židova iz Ljubljane i okolice. Centar Simon Wiesenthal je uputio prosvjedno pismo zbog ovog poništenja slovenskom veleposlaniku u Izraelu. „Ova sramotna odluka predstavlja šokantno iskrivljavanje povijesti holokausta i strašna je uvrjeda za mnoge Rupnikove žrtve i njihove obitelji“, napisao je Efraim Zuroff iz Centra Wiesenthal za Istočnu Europu veleposlaniku Andreju Purkartu Martinezu.
 

Cnaan Liphshiz, Jewish Telegraphic Agency, https://www.jta.org/quick-reads

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Srijeda, 15/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1390 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević