Get Adobe Flash player

Himbena sućut

 
 
Neke situacije, pojave, događaje, iskustva, osjećaje, stanja i trenutke, čovjek ne može potpuno pojmiti, shvatiti, ocijeniti i procijeniti, sve dok ih sam ne doživi i proživi. Iskustvo iz druge ruke koliko god bilo točno, istinito, sugestivno, dojmljivo, iskreno, realno, dočarano, uvjerljivo, dubinski spoznajno, nije kao iskustvo iz prve ruke, bez obzira kakvo je to iskustvo, je li pozitivno ili negativno, je li te raduje ili žalosti. Opće je poznato da svuda oko nas caruje licemjerje, u obitelji, društvo... Licemjerje u većoj ili manjoj mjeri prati svakog čovjeka od rođenja do smrti. Čovjek se često pita: Zašto je to tako? Zar nam ne bi svima bilo bolje da smo iskreni jedni prema drugima, pogotovo ako smo prijatelji, ili se smatramo prijateljima.
https://static01.nyt.com/images/2017/05/16/opinion/16tue1/16tue1-articleLarge.jpg?quality=75&auto=webp&disable=upscale
Sjetila sam se jedne situacije kad je moja najstarija kći došla plačući iz škole, jer ju učitelj nije razumio. Naime, nakon obrade nekog teksta učitelj je djeci postavio pitanje: Je li ti veći prijatelj onaj tko ti da prepisati zadaću ili ti je prijatelj onaj koji ti ne da tu zadaću prepisati? Sva su djeca rekla da je veći prijatelj onaj tko ti da zadaću prepisati. Radilo se o učenicima prvog razreda osnovne škole. Uzaludno je bilo učiteljevo tumačenje i obrazlaganje, kako ti je veći prijatelj onaj tko ti ne da zadaću prepisati, nego te nauči, odnosno pomogne ti da zadaću napišeš sam. Teško je to toj maloj djeci bilo shvatiti. Teško je to shvatiti i nekim odraslim ljudima, bez obzira na obrazovanje, zvanje, zanimanje i funkciju. To pokazuju mnogi slučajevi, naročito oni s kupljenim ili prepisanim diplomama. U svakom slučaju to je velika krađa i kazneno djelo. Pri čemu je najgore da je osoba s takvom diplomom zauzela radno mjesto ili funkciju onome tko je svoju diplomu redovno stekao školovanjem, zalaganjem, radom, sposobnostima i znanjem, koje je želio posjedovati, što mu je nužno potrebno za svakodnevno obavljanje zadataka, rješavanje problema, permanentno obrazovanje, napredovanja u struci, cjeloživotno školovanje i realizaciju sebe kao stručnjaka i čovjeka.
 
Međutim, u nas neimanje diplome ili lažna diploma, ne znači ne napredovanje u struci. Poznat je slučaj “profesorice” bez diplome, koja je bila mentor studentima. Mnogi su to znali u bivšoj i u ovoj državi, ali je do mirovine bila u razredu i slovila kao vrsna stručnjakinja. Je li prijatelj onaj tko ti je prodao, napisao ili omogućio prepisati domaću  zadaću, seminarski, diplomski, magistarski, doktorski rad, izvješće, kreativnu bilancu, program rada, strategiju…? Sigurno nije. To možda niti on sam ne zna. Misli kako ti je pomogao. Neki znaju da ti nisu pomogli. Dobili su protuuslugu, u bilo kojem obliku i zlurado očekuju kad ćeš se strmoglaviti, odnosno kad će nadležni otkriti prijevaru. Takve se prijevare obično zataškavaju razmjerno visini funkcije “prevaranta” i mjestu na kojem se to dogodilo. Otkrićem prijevare, bilo kakve i njenim zataškavanjem, nesvjesno postaješ vječiti dužnik, odnosno rob onoga tko ti je “pomogao” zataškati prijevaru. Možda je i on negdje s nečime tako uhvaćen? Bilo mu je oprošteno, ali dano na znanje kako se zna što je učinio, uz napomenu kako se od sada mora ponašati i tko mu je gazda.  Takakv lanac ovisnosti, umrežavanja, ortaštva, pogodovanja, uzajamnog pomaganja, utilitarmog djelovanja, unosnog poslovanja… po filozofiji ”ja tebi, ti meni” je u nas vrlo složen, razgranat i djelotvoran, s dugom povijesti, relativno lakim i jednostavnim prijenosom iz režima u režim.
 
Zato se nije za čuditi, a kamoli zgražati tko je sve ustrojavao državu Hrvatsku. Oni koji su to znali. Oni koji su imali iskustva. Oni koji su bili blizu vlasti ili u vlasti. Uostalom, najbolje je to pitati gospodina, kojega u stotoj godini života  pamet, sjećanje, logika, znanje i iskustvo izvanredno dobro služe, koji puno toga zna i ne ustručava se reći istinu, o mnogo čemu i o mnogo kome. Neke pak istine, ne će niti on reći, kao ni mnogi drugi. Te i takve bi istine, izazvale golemi nekontrolirani kaos, jer bi “tjerajući lisicu istjerali King Konga.” Ni zamisliti ne možemo što bi se sve tad dogodilo na najvišoj razini, te sukcesivno spuštajući se do najniže razine.
 
Imajući to u vidu čini se kao da svi živimo u nekakvoj paralelnoj stvarnosti, gdje sve promatramo u ogledalu, ravnom ili zakrivljenom, ovisno o situaciji, vremenu i problemu. Stoljetno takvo ponašanje formiralo je naš mentalitet. Iskrivljamo povijest, hiperboliramo istinu, licemjerni smo, hinimo prijateljstvo, suosjećamo s drugima, bez empatije, po običaju, po potrebi, a u stvari nije nas briga za drugoga, pogotovo kad se njegov broi nagne i počinje tonuti. To čovjek najbolje osjeti kad mu se zaista dogodi. Najprije ne vjeruje, zaprepasti se, prestraši, okameni, ruši mu se svijet, sam se sebi gadi…. introspektivno se preispituje, ocjenjuje, procjenjuje, usustavljajuje, okrivljuje, traži razloge, dok mu jednog dana se sve ne razbistri i ne sine. Ljudi su naprosto takvi. Ponašaju se po onoj poznatoj poslovici:  “S broda koji tone prvi bježe štakori, onda dolaze lešinari, ostaju najvjerniji.” Žalosno je da su ti štakori ponekad oni koji bi ti morali biti najvjerniji, po svemu, pogotovo po onome, što su u bilo kojem obliku od tebe dobili. Štakore ne valja spašavati, već ih pustiti da odu što dalje, kako se nikad ne bi vratili.
 
Lešinare bi trebalo odmah izbaciti i otjerati, pogotovo kad znaš kako već dulje vrijeme oblijeću okolo ne bili što prije i što više zgrabili. Najvjerniji su često oni koji nisu ništa dobili, ništa ne očekuju i ništa ih ne zanima samo pomoći čovjeku u nevolji. Takvi ljudi uvijek i svuda postoje. Pojave se ni od kuda, pruže ti ruku, povuku te prema gore, na bilo koji način, daju ti nadu, osnaže vjeru i daruju ljubav. Pri tome je žalosno upravo to, da moraš nekoga izgubiti kako bi spoznao kakvi su i tko su tvoji prijatelji, znanci, rodbina, susjedi, ukućani, djeca i unuci. U tom se okružju krije neizmjerno licemjerje. Kad ti najviše trebaju okruže te himbenom sućuti. Obećanja, obećanja, obećanja… zahvalnost, zahvalnost, zahvalnost, prisjećanja dobivenih pomoći, veselih druženja, dijeljenja života, a kad ih slučajno zatrebaš, odbijenica od prve, uz isprike, ponekad i zluradost, ponižavanje, dijeljenje savjeta, izbjegavanje, okretanje glave, zaboravljanje, ”diskretno” prepričavanje događanja, podcjenjivanje, marginaliziranje, ismjehivanje, sumnjanje u zdravu pamet, zabavljanje na račun tebe i tvoje situacije, u koju si doveden tuđom krivnjom, u čemu su zdušno, sudjelovali mnogi iz bližeg i daljeg poslovnog i obiteljskog okružja.
 
Nikada si neću oprostiti niti jednu jedinu sekundu provedenu s takvima i uz takve ljude, bilo kada i bilo gdje. Sramim se sebe same, zbog toga. Uostalom, za sve što  se nekome dogodilo i događa se, nitko drugo nije kriv, već čovjek sam. Za mnoge je bilo  puno prilika, ponuda, mogućnosti, “za razvoj i rast”, uz gubljenje sebe, svojeg odgoja, svoje vjere, svojih uvjerenja, stavova, dosljednosti, ispravnosti, iskrenosti i poštenja. Znalci kažu da je bedast, glup, pomalo idiot, svaki onaj tko svaku dobru priliku nije iskoristio za sebe ili za svoje. 
 

Ankica Benček

"Progresivci" zagovaraju nasilne, izvanparlamentarne metode rješavanja društvenih konflikata

 
 
 "Narod to hoće", "Poštujemo volju naroda", "Moramo to u ime naroda", "Nama su najvažniji građani"…koliko puta čujemo ovakve i slične izlizane floskule koje u suštini ne znače ništa i po pravilu imaju ulogu krinke iza koje se krije neki politički ili drugi interes. I to onda treba pokriti, zamaskirati, predstaviti kao "brigu" za narod i njegovo dobro. Onda, nakon nekog vremena čujemo, isto to društvo bavi se marifetlucima raznih vrsta - utaja poreza, izbjegavanje podnošenja financijskih izvješća o utrošku stranačkog novca, primanje donacija iz "mutnih" izvora, pa se govorka o kuvertama koje su stizale tajnim kanalima, o tomu kako su neki od tih "pravednika" bili u dvije stranke u isto vrijeme, pa kako je stranka koja je izvanparlamentarna trošila novac druge (parlamentarne) samo zato što je jedan od njezinih lidera bio u isto vrijeme član i jedne i druge...
https://cdn.newsapi.com.au/image/v1/0840eae9a4d326c98cc0d9010956c9d3?width=1024
Mit o "poštenju", "časti" i "vjerodostojnosti" obično se raspline već na prvim izborima, ako ne tada, onda nakon što stranka uđe u Sabor, jer počinju kalkulacije, dogovori, borba za pozicije. I tu su - da se ne bi tko zavaravao - svi političari uglavnom jednaki. Najviše im je stalo do vlastitih pozicija, pa tek onda na red dolazi sve drugo. Dakako, onima koji do sada nisu bili na vlasti mnogo je lakše navlačiti imidž poštenjačina, jer se samo stjecajem okolnosti i silom prilika nisu imali šansu kompromitirati. Na našoj političkoj sceni, nažalost (uz časne i malobrojne izuzetke koji samo potvrđuju pravilo), sve ima svoju cijenu i svatko ima svoju cijenu. Bilo to nama drago ili milo, tako je.
Imali smo do sada "desnih" i "lijevih" vlada u različitim kombinacijama, pa i jednu "neutralnu" (rekao bih, tehno-menadžersku), onu Oreškovićevu, ali sjeća li se tko da koja od njih nije imala afere vezano za gospodarski kriminal, malverzacije, mito, korupciju, nerad, javašluk, zloporabu položaja i ovlasti, nebrigu oko utroška državnog novca?
 
Naravno da se s takvim stanjem ne smijemo miriti i da se svim silama moramo suprotstaviti svemu što je štetno za narod, građane i državne interese - od kriminala na svim razinama, preko mita, korupcije i svih drugih zala s kojima se srećemo. Ali, to se mora raditi promišljeno, mudro, pametno, obzirno, na civiliziran način, ako je potrebno stvari mijenjati i putem protesta i građanskog neposluha, no, nikako ne dopustiti da stvari izmaknu kontroli i da završimo u anarhiji. A upravo nam to nude mnogi današnji "progresivci" koji su sebi uzeli za pravo proglasiti se prorocima i vidovnjacima. Oni su toliko uvjereni kako su jedini baštinici istine i poštenja, da čak zagovaraju nasilne, izvanparlamentarne metode rješavanja društvenih konflikata, što je samo po sebi suludo i sasvim nalik fašističkim prevratima ili komunističkim revolucijama. Samo nezreli narodi, oni koji nemaju dovoljno građanske i nacionalne svijesti mogu nasjesti i prihvatiti ovakve ideje koje se temelje na nasilju, krvi i anarhiji. Na kraju, tko je taj vrhovni arbitar koji će odrediti tko je od nas pravovjeran a tko ne? Zar ništa od povijesti nismo naučili?
 
Zato svaki put s nevjericom gledam kad tko od naših parlamentarnih zastupnika spomene "revoluciju" ili zagovara rješavanje problema na ulici. A to se čini i ne samo od strane anarhista iz Živog zida. Ne tako davno nam je istu poruku putem medija poslao i "dični" predsjednik HSS-a (od kojega su ostala samo ta tri slova, ništa drugo), pa i nesretni Maras iz SDP-a, kojemu se ni malo ne čudim, s obzirom kojoj stranci pripada. Znaju li oni što govore? I kakve posljedice imaju takvi koncepti (od Francuske revolucije preko "Oktobarske" do danas)? Je li bilo koja od tih revolucija donijela bolji život građanima i više pravde? Ne, samo potoci krvi, ratovi, nemiri, nered, deseci i stotine tisuća, milijuni žrtava, nova ideološka podijeljenost i sve iznova, dalje u krug…
 
Veliki Mahatma Gandhi Britance je iz Indije istjerao bez zrna baruta i bez ijednog čina nasilja. Svojim nenasilnim, pasivnim otporom, porazio je jednu od najvećih imperijalnih, kolonijalnih svjetskih sila tog vremena. Dakako, tomu je doprinijela okolnost da su Indijci u odnosu na kolonizatore bili u apsolutnoj većini i u srazu s pasivnim otporom ovog naroda ovi nisu imali šanse dalje upravljati državom i držati stvari pod kontrolom. Bilo je dovoljno da Indijci ostanu u svojim kućama i da nitko ne ide na posao - i život bi u zemlji stao.
S narodom ni jedna elita ne može na kraj, ako on ima dovoljno građanske i nacionalne svijesti o zajedničkim ciljevima i ako je u stanju to provesti u praksi.
 
Upravo je to ono što nama Hrvatima nedostaje - taj stupanj građanske i političke svijesti, ali ponajprije svijest o zajedničkim nacionalnim ciljevima koji su temelj svega. Bez toga smo izgubljeni u buri ovog ludila koje se događa oko nas. Okruženi smo čudacima i budalama koje tvrde kako sve treba srušiti - a onda ćemo vidjeti što dalje.
Takvi kao što su Sinčić, Pernar, Bunjac i njima slični, prodaju nam maglu, baš kao da smo svi zaostali u razvoju. A jasno je kao dan kako oni ne samo da nemaju koncepciju razvoja bilo čega, ponajmanje države, nego nemaju ni program! Što im je program!? Oni su protiv Europske unije!? A kao slijepci se guraju na listu za EU izbore!? Što nisu pozvali kandidate putem javnog natječaja i njih stavili na listu? Hoće li po ulasku u EU parlament na prvoj sjednici tog tijela taj njihov zastupnik (ako ga bude) izvijestiti auditorij kako je došao s ciljem okupljanja istomišljenika ne bi li nekako zajedničkim snagama razbili EU?
 
Hoće li se tko od njih odreći tih "prljavih" globalističkih eura i dati im do znanja kako ga se ne može potkupiti? Hoće li Beljakov pulen (ako ga bude u EU parlamentu) i tamo zagovarati revoluciju kao rješenje? Hoće li to isto činiti EU zastupnici onog nesretnog, neslanog Bernardića koji već odavno nema pojma o čemu govori i uvijek ima jedno lice za Europu a drugo za domaću scenu? Hajdmo, gospodo, dokažite kako ste dosljedni, pa sve ono što zagovarate u Saboru iznesite i u EU-ovom parlamentu, da vidimo do kada ćete sjediti tamo. I hoće li vas, budete li pravili nered, onako nježno i pažljivo iznositi iz dvorane kao na Markovu trgu, ili će biti malo drugačije. Baš me živo zanima kako će sve to izgledati. Jedva čekam da vi euroskeptici razbucate EU! I ostavite se prebrajanja po spolovima i naglašavanja koliko tko ima žena na listama! Nema više muško, žensko! To su "izmišljotine", "društveni konstrukt", to je plod mašte nas "ognjištara", "talibana", "desničara"! Zar ste već zaboravili!?
 

Zlatko Pinter

Srbijanski doprinos političkoj praksi i teoriji

 
 
Srbijanska oporba pod vodstvom građana (!!!) prosvjedima u Beogradu, a i šire - kažu u stotinjak gradova - malo muči Vučića. On je i inače namjeravao skratiti mandat zastupnicima u parlamentu i izbore organizirati nešto prije, još s „debele“ vlasti. O tome je neki dan odlučivao „politbiro“ SNS, tzv. naprednjaka (o Bože?!) te donio mudru odluku: ako bude izvanrednih izbora, bit će u lipnju 2019., a ako ne, onda će se dogoditi naredne godine, redovno.
https://www.alo.rs/resources/images/0000/000/154/Aleksandar%20Vu%C4%8Di%C4%87%20Profimedia%20(8)_1000x0.jpg
U duhu srbijanske poslovice parlamentarni izbori u lipnju: „može da bidnu, al ne mora da se dese“. Prevedeno: možda će ih biti u lipnju, a možda se ne će dogoditi. I tek sad slijedi ono najvažnije - odluka čelnih SNS-ovaca, narečenog „politbiroa“ je jednoglasna („za“ u ovoj inačici,“za“. lat. idis redibis…) uz jedan suzdržani glas. Suzdržani glas pripada - Vučiću, predsjedniku SNS-a (i Srbije) i on, po tumačenju sudionika sjednice, više vrijedi od svih onih koji su bili „za“. I tu je ta „kvaka“, srbijanski doprinos praksi, a bogme i teoriji unutarstranačke demokracije i unutarstranačkog odlučivanja, a možda i demokraciji uopće. Sve varijante odlučivanja već su bile poznate, i većinske, većina „za“, pat pozicija, i ona da se uopće ne glasa, već se postupa po jednom glasu „za“, onom genseka, koji može biti izgovoren, a ni ne mora, nekakvoga, vožda, vođe, ali da će se postupati po jednome suzdržanom glasu, to još nije viđeno. Ma vidi ti lisca i pametnjakovića Vučića, al' zaje.. Srbijance. Divi mu se Milorad koji je odavde, a ostali iz istih krajeva, ne sad glede ove zanimljive unutarnjopolitičke smicalice, već drugih „stvari“ koje bi se ticale Hrvatske, također su – suzdržani, pače, većinski suzdržani.
 

Mato Dretvić Filakov

Anketa

Tko je po Hrvatsku i Hrvate opasniji?

Utorak, 17/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1632 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević