Get Adobe Flash player

Gotovo potajice DORH je podignuo optužnicu, kao da ju je pisao vojni tužitelj bivše JNA

 
 
Pred zagrebačkim Županijskim sudom na šest godina zatvora osuđen je Dane Lukajić, nekadašnji šef "bezbednosti" u srpskom koncentracijskom logoru Manjača. Proglašen je krivim za sudjelovanje u mučenju petorice zatočenih ratnih zarobljenika. Optužba je banalna u odnosu na njegovu poziciju u hijerarhiji logora. U skladu s time i kazna je banalna. Kao da se ispričava, sudac Dražen Kevrić je u javnom obrazloženju presude naglasio kako DORH Lukajiću i nije stavljao na teret organizaciju logora, već samo "konkretne događaje u odnosu na pet zarobljenika".
https://stav.ba/wp-content/uploads/2018/07/36489792_661494277538801_558439288572739584_n-Copy.jpg
Ovim je procesom hrvatsko pravosuđe zatvorilo krug otklanjanja kaznene odgovornosti obavještajnih struktura JNA, kolokvijalno poznatijih kao KOS, za najveći dio najtežih ratnih zločina počinjenih u srpskim osvajanjima u Hrvatskoj i BiH – u likvidacijama ratnih zarobljenika, u zločinima nad ratnim zarobljenicima i civilima u logorima, a u sklopu politike etničkog čišćenja i ostvarenja projekta velike Srbije.
 
Bijeg od KOS-a
 
Manipulativni krug skidanja odgovornosti s KOS-a započeo je kroz suđenje Slobodanu Miloševiću pred Haaškim sudom, u kojem se šef KOS-a, general Aleksandar Aca Vasiljević, prometnuo iz jednog od glavnih likova u Miloševićevoj optužnici za zločine u Hrvatskoj u tužiteljeva krunskog svjedoka na suđenju.
 
Nastavljena je pred beogradskim sudom za ratne zločine, kroz postupke za likvidaciju ratnih zarobljenika, ranjenika i civila iz vukovarske bolnice na Ovčari, kada je odgovornost skrenuta sa samog vrha i terenske hijerarhije KOS-a na pripadnike teritorijalne obrane i tzv. šešeljevaca. Potom je isti obrazac prenesen na Haaški sud kroz procese tzv. vukovarskoj trojci: Radiću, Šljivančaninu i Mrkšiću, što je rezultiralo sramotnim presudama dvojici KOS-ovih oficira – oslobađajućom presudom Miroslavu Radiću i sramotnom presudom i kaznom Veselinu Šljivančaninu.
 
Cijelo im je vrijeme u ovom procesu sustavnog prikrivanja uloge KOS-a u najtežim zločinima u ratu protiv Hrvatske i BiH asistirao hrvatski DORH (ali ne samo DORH): previđajući ulogu JNA i osobito KOS-a, kako u istragama, tako i u optužnicama, kao i sklapanjem po Hrvatsku štetnih dogovora i sporazuma sa srbijanskim tužiteljstvom. Poput onog kojim se DORH odrekao nadležnosti za zločine počinjene u srpskim logorima na teritoriju Srbije. A Srbija se, u maniri SFRJ i JNA, prethodno proglasila nadležnom za sve ratne zločine na teritoriju bivše Jugoslavije. Što je službena Hrvatska primijetila desetak godina kasnije.
 
Ne samo beogradske, već i haaške i hrvatske optužnice, počele su izgledati kao da ih je pisao vojni tužitelj bivše JNA. I DORH je u svojim optužnicama Domovinski rat počeo tretirati kao građanski rat. A onda se gotovo stidljivo prošlog ljeta pojavila vijest da je na putu iz Banje Luke na komemoraciju u Jadovnu, pri prelasku hrvatske granice, uhićen bivši šef sigurnosti u bivšem srpskom logoru Manjača. Tada sam u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji napisala: "Od svih dosad uhićenih srpskih osumnjičenika za ratne zločine, pukovnik Dane Lukajić je najdragocjeniji 'ulov'. On je karika na kojoj se može rastvoriti cijeli sustav zločina ugrađenih u projekt stvaranja velike Srbije i ključna uloga KOS-a u njihovu planiranju, organizaciji, provedbi i prikrivanju." Zašto? Pa na temelju dokumenata koji govore da je šef KOS-a, general Vasiljević izdao naređenje o osnivanju logora, da su oficiri bezbjednosti imali glavnu ulogu u upravljanju njima, na temelju onoga što se o tome moglo čuti pred Haaškim sudom, pred hrvatskim sudovima...
 
Na temelju stravičnih zločina počinjenih u Manjači, tortura izabranih "neprijatelja naroda", koje su uključivale i najteža fizička zlostavljanja i silovanja, koje su bile usmjerene k fizičkoj i psihičkoj destrukciji izabranih zatočenika, tristotinjak zatočenika Manjače se još uvijek vode kao nestali... I na temelju uloge pukovnika Lukajića u hijerarhiji KOS-a: od djelovanja u zagrebačkoj armijskoj oblasti 1991., kada je KOS bio nositelj specijalnog rata protiv Hrvatske, terorističkih djelovanja (Labrador) i propagandnog rata (Opera) do šefa bezbjednosti logora Manjače. Pa ako hoćete i do recentnog djelovanja pukovnika Lukajića, koji je posljednjih godina iz Banje Luke bio vrlo aktivni promotor teza o fašizaciji Hrvatske, istih onih koje su promicali "Operom" 1991. i 1992. godine. I što se dogodilo? Zapravo ništa. Pukovnik Lukajić očito je slučajno uhićen na temelju kaznene prijave koja nije mogla biti ignorirana. Potom je zavladala nadrealna institucionalna i medijska šutnja.
 
Gotovo potajice DORH je podignuo optužnicu, kao da ju je pisao vojni tužitelj bivše JNA, koja odgovornost pukovnika Lukajića svodi na "postupanje u odnosu na petoricu zatočenika". Zarobljenih pripadnika HOS-a. Gotovo nevidljivo održano je suđenje. Za hrvatske medije to uopće nije bila tema. Bude li išlo sve po planu u žalbenom postupku, već za godinu ili dvije pukovnik Lukajić ponovno će moći Hrvatskoj držati lekcije o fašizaciji i probuđenoj ustaškoj guji. A predstavnici hrvatske državne vlasti i dalje će prigodno odavati počast ubijenima, davati prazna obećanja i liti lažne suze.
 

Višnja Starešina, https://www.slobodnadalmacija.hr/misljenja/vijesti-i-konteksti/clanak/id/602009/proces-pukovniku-lukajicu--tko-je-pisao-optuznicu

Nekažnjeni muslimanski genocidni zločini nad Hrvatima na području Travnika i Zenice

 
 
U studenome 2016. godine, Tužiteljstvo BiH je obustavilo istragu vezano za djela teških ratnih zločina na području Guče Gore (kod Travnika), a za koja su bili osumnjičeni samo dvojica pripadnika "Armije BiH": Džemo Grabus i Naid Grabus. U donesenom rješenju Tužiteljstva navedeno je kako "nema dovoljno dokaza" da su spomenuta dvojica 8. lipnja 1993. godine na tom području činila ratne zločine. Time je slučaj Guča Gora stavljen ad acta i zaključen.
https://crnemambe.hr/images/001-images/08/pinter-travnik-zenica-08042019.jpg
Na ove zločine nije reagiralo niti Tužiteljstvo ICTY-ja u Den Haagu, jer su oni izostavljeni u optužnici protiv Rasima Delića u koju je uvršten samo Travnik (iz kojega su muslimani u vrijeme svoje ofenzive protjerali oko 20.000 Hrvata), a sudilo mu se jedino (po zapovjednoj odgovornosti) za zločin na Bikošima (kraj Guče Gore) gdje su mudžahedini - pripadnici "Armije BiH" strijeljali 36 zarobljenika, pripadnika HVO-a i civila.
 
Prvotno su od strane ICTY-ja za zločine na području Travnika bili optuženi i zapovjednici visokog ranga iz sastava "Armije BiH", Amir Kubura i Enver Hadžihasanović (zbog "nepoduzimanja potrebnih i razumnih mjera u sprječavanju više zločina i kažnjavanju počinitelja") koji su zapovijedali snagama u napadima na sela, pri čemu su ubijani i zlostavljani srpski i hrvatski civili, te ubijani hrvatski vojnici nakon što su se predali. Oni su terećeni i za pljačku kao i uništavanje domova i imovine Srba i Hrvata što su ih u više gradova i sela provodili vojnici pod njihovim zapovjedništvom. Snage kojima su bili izravno nadređeni, počinile su brojne zločine, progone, razaranja, paljevine, pljačke i silovanja nad hrvatskim civilima u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Zenici. Drugostupanjskom su presudom obojica oslobođeni svih točaka optužnice i odgovarali su samo za kršenje Ženevske konvencije i zatvaranje hrvatskih i srpskih civila u logor "Muzička škola" u Zenici.
 
Ovaj logor ("Muzička škola") bio je jedan od ukupno 331 zatvoreničkog logora muslimanskih snaga na teritoriju BiH (od čega je njih čak 238 bilo smješteno na području srednje Bosne) i u njemu su mučeni i ubijani zarobljeni civili (prema jednoj verziji i srpski i hrvatski, prema drugoj samo Hrvati), a za ta zlodjela nikad nitko nije kažnjen. Tužiteljstvo BiH dobilo je suglasnost da provede postupak, za te je zločine bilo osumnjičeno 5 osoba, ali nitko nije osuđen. Policija je čak nasilno uklonila i spomen ploču koju su u znak sjećanja na postojanje tog logora i žrtve, postavili (24.3.2017. godine) preživjeli logoraši i rodbina žrtava. Ovaj je slučaj podrobno obradio i iznio u javnost pokojni Esad Hećimović, novinar magazina Dani. (Vidi: https://www.dnevnik.ba/teme/zlocini-u-muzickoj-skoli-zenica-sad-i-nekad)
 
Masakri i vandalizam u Krpeljićima, Čuklama, Gučoj Gori, Brajkovićima, Orašcu, Ovnaku, Podovima
 
Koordinirani napad na području Travnik - Zenica izveli su 8. lipnja 1993. godine 3. korpus "Armije BiH" pod zapovjedništvom Envera Hadžihasanovića, Sedma Muslimanska brigada pod zapovjedništvom Šerifa Patakovića (u čijem je sastavu bio i odred El Mudžahid), 306. Brdska brigada i 17. Krajiški korpus. Dan prije (7. lipnja) u selu Krpeljići (kraj Guče Gore) ubijeno je sedam Hrvata koje je UNPROFOR pokopao u dvorištu samostana Guča Gora. U sljedećih nekoliko dana zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u selu, a sve je temeljito opljačkano (odvoženo organizirano, kamionima). U sačuvane kuće i zgrade uselili su mudžahedini s obiteljima, a samostan u sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori (koji se prvi put spominje 1425. godine) pretvoren je u sjedište vojnog stožera postrojbi "Armije BiH" koje su djelovale na tom području.
 
S područja Travnika protjerano je oko 20.000 Hrvata. U nekoliko dana ubijeno je 112 Hrvata (56 pripadnika HVO-a i 56 civila). Istoga dana kad je započela muslimanska ofenziva (8. lipnja) izvršen je pokolj u selu Čukle, gdje je ubijeno  9 civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Selo je branilo svega 10-ak hrvatskih vojnika koji su se uspjeli odupirati više od 3 sata neusporedivo nadmoćnijim snagama, toliko da omoguće civilnom stanovništvu bijeg u okolne šume. Bježeći, neki od njih naišli su na svoje susjede muslimane koji su bili u skupinama s mudžahedinima, maskirani bojama i namazani blatom. Oni su hrvatske civile zarobili i više puta ih postrojavali za strijeljanje, a nakon toga su ih tjerali kroz šumu, mučili i ispitivali. Zatim su ubili: Vinka Jankovića, Tomu Stojaka, Dragana Marijanovića, Ivu Lauša, Franju Stojaka, Berta Kozinu, Maru Gazibarić, Ivu Galića i jednog neidentificiranog starijeg civila. Oni su pokopani na više lokacija po selu. Tada su ubijeni ili zarobljeni i branitelji, vojnici HVO-a: Fabijan Lauš, Zlatko Marijanović, Drago Erić, Pero Kozina, Pero Kolenda, neidentificirani mlađi muškarac, Branko Mrkonja, Miroslav Kozina, Anto Stojak, Kazimir Kozina.
 
U napadu su spaljene 32 kuće, a u njih 11 su uselili muslimani- "Bošnjaci". Sve je temeljito opljačkano, a preostali hrvatski civili zatočeni su u zaseoku Gornje Čukle, selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići (gdje se nalazio mudžahedinski logor). Poslije pokolja u Krpeljićima i Čuklama, slijedili su masakri u Orašcu, Ovnaku, Brajkovićima i Podovima.
Evo samo jednoga iskaza očevidca iz sela Brajkovići koji govori o tomu što se događalo na ovom području u to vrijeme:
 
TR 024
Svjedok. M.B., žensko, 59 god.
I S K A Z
Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli da se slobodno kreću prema Travniku i Zenici zbog barikada koje su postavili Muslimani. Ovakvo stanje je bilo mjesec dana prije napada na selo. Napad na selo je bio 08.06.1993. godine. Jozi Šimiću su Muslimani oteli kola stvari na izlazu iz Brajkovića. Kola su odvezena prema Mehuriću. Hranu su dovozili svećenici Franjo Križanac i Pero Karajica iz Zenice. Na Rudnik gdje je bila ambulanta, nitko nije smio da ide.
Pripadnici zeničkog 3. korpusa su istjerali s puškama mještane Brajkovića, Hrvate njih oko 30 iz kuća. Srijedom ujutro 09.06.1993. godine u moju kuću su upala u uniformirana lica, namazani po licu svakakvim bojama, trake zelene, crne su imali vezane preko čela. Neki su imali takve trake ispod vrata. Natjerali su me puškom da izađem iz kuće. Ja sam počela da plačem. Jedan od njih je rekao da će me raniti. Izašla sam iz kuće. Rekao je idi prema crkvi. Kod crkve me je dočekao jedan poznat Musliman iz Konjevića. Ne znam mu ime. Rekao je meni i Ani Šuman da mu damo naušnice, prstenje. Dale smo mu. Uputio nas je u kuću Vlade Barača. U toj kući sam zatekla Anu Milanović, Ivu Gašić- invalid u nogu, Fabijan Josipović, Manda Batinić, Anto Gašić i supruga mu Filka, Stipo Peša iz Čukala, bilo je još ljudi iz Čukala, Ana Papić, Jozo Lovrinović, Anđa Gašić i njen muž Ivo Gašić. U kući Ante Gašića tražili su pare od Ante, udarili ga pištoljem u sljepoočnicu i u čelo. U Kući Vlade Barača bila sam 4-5 sati. Pripadnici zeničkog korpusa su spominjali Ahmiće, pitali nas gdje su vam sada vaši borci, Boban i Kordić. Rekli su mi da pomuzem kravu Mije Matošević. Rekla sam da ne znam i da nikad kravu nisam imala. Dok sam bila u kući zatočena. Ispred kuće su pijani kolo igrali, vrištali, pjevali, harmonika je svirala. Oko 15-16 sati stigli su u Vladinu kuću, komšje FERID GRABUS, KEMO MUJAGIĆ, jedan Musliman sa Han Bile, odveli su nas u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića bilo je iz Čukala devetero: Žabić Dragica i njezinih dvoje djece, blizanci Ivan i Ivana, Janković Ivica zvani „Brico“, Gazibarić Pero, Kata zvana „Trokica“ , Dajušić Anto i supruga mu Luca, Marjanović Danko.
S Podova su bili:
Barač Franjo i Barač Stipo
Matošević Mara
Matošević Slavica
Barač Filka
Barač Ljuba
Barač Luca
Josipović Ljuba
Udovčić  Mara
Matošević  zvani „Began“
Iz Brajkovića su bili:
Šuman Marija
Šuman Ana
Batinić Manda
Gašić Ivo
Gašić Anđa
Lovrinić Jozo
Peša Stipo
Josipović Fabijan
Josipović Nikica
Peša Stipu su jedne noći izveli u nepoznatom pravcu. Vratio se sutradan s natečenom glavom, krvave košulje i izbijena 2- 3 zuba. Udarili su me, rekao je. Poslije 15 dana Stipe Peša, Marijanović Danko i Janković Ivica su prebačeni u KPD Zenica, još su u KPD Zenica. Kuća Barbić Luce je zapaljena, u kojoj je Luca izgorjela. Zapaljena je kuća Klarić Ante. Anto je nađen ubijen ispred kuće. Marka Josipovića, 60-tak godina starog su ubili Muslimani na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Sahranili su ga M.Š. i N.J.. Ubijen je Stipan Bobaš, star oko 60-65 godina u kući. Stipana su sahranili pred kućom. Alfons Matković je ubijen na površinskom kopu rudnika Bila. Pored njega su bila ubijena dva nepoznata lica. Sve troje je sahranjeno na groblju Ovnak. Sva ova ubojstva su počinili pripadnici Armije BiH iz Zenice. To znam na osnovu amblema kojeg su nosili na ruci (ramenu). U Lovrinoj kući sam bila 2 mjeseca i 10 dana. Noću su dolazili Muslimani, pucali oko kuće. Prolazeći pored kuće govorili su „ ustaše treba poklati“. U kući 10 x 9 m bilo nas je 36. U kući nas je čuvao stražar Musliman, koji nije dozvoljavao ulazak vojnika pripadnika Armije BiH. Dana 16. kolovoza sam (smo) razmijenjeni. Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake stranice.
Nova Bila, 12.10.1993.
(Izvor: http://miljenko.info/prilozi/Svjedocenja%20o%20zlocinima%20Armije%20BiH%20prema%20Hrvatima.pdf)
 
Ekshumacije obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine u selu Čukle potvrdile su kako je bila riječ o masakru, pri čemu su pojedinim žrtvama odsijecane glave (Peri Matkoviću, 16-godišnjem Sreći Marijanoviću itd.), što je inače bila uobičajena praksa ekstremista iz redova "Armije BiH" i njihovih suboraca mudžahedina).
U muslimanskoj agresiji na području Travnika ubijeno je 118 civila, a samo u obrani grada poginula su 572 branitelja.
U općini Zenica tijekom sukoba Hrvata i muslimana ubijeno je 156 Hrvata (82 zarobljena vojnika HVO-a i 74 civila od čega i troje djece), a protjerano je oko 14.000 Hrvata.
Sve te zločine počinili su u zajedničkim planiranim operacijama genocida i etničkog čišćenja nad hrvatskim narodom mudžahedini i "legalna vojska" koja je sebe nazivala "Armijom BiH".
Prema svjedočenju svjedoka-pokajnika, mudžahedina Ali Ahmed Ali Hamada (bivšeg pripadnika odreda El Mudžahid poznatog po imenu Abu Maali) podrijetlom iz Bahreina (što ga je dao pred sudskim vijećem ICTY-a u Den Haagu), oni su najprije samostan htjeli raznijeti TNT-om, ali se od toga odustalo zbog UNPROFOR-a, pa su pristupili pljački i vandalskom oskvrnuću ovog vjerskog objekta.
 
Pored ostaloga, unutrašnjost crkve i freske mazali su izmetom, a njihov vođa Abu Maali (odnosno, sam Ali Ahmed Ali Hamad) s oltara je uputio svoju poruku: "Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.
Sve je to ostalo zabilježeno na audio-video snimkama koje su potom korištene za prikupljanje donacija u islamskim zemljama kako bi se omogućio nastavak džihada u BiH.
 
Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad) je na spomenutom svjedočenju (u okviru postupka protiv Rasima Delića u Den Haagu) izričito potvrdio kako mudžahedini “nijedan napad nisu izveli bez suradnje sa Armijom BiH”.
Za zločine počinjene na ovom prostoru nitko nikad nije odgovarao . osim Abduladhima Maktoufa - "za nezakonito pritvaranje civila u prvi mudžahedinski kamp Orašac".
Maktouf je 2006. godine od Suda BiH proglašen krivim kao pomagač u nezakonitom uhićenju i otmici hrvatskih civila što ih je izvršio mudžahedinski odred El Mudžahid na području Travnika i osuđen na 5 godina zatvora zbog ratnog zločina. Nakon što je uložio žalbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ova je institucija promptno djelovala i ukinula dio presude koji se odnosi na kaznu, te mu je novom presudom umjesto prijašnjih 5 dosuđeno 3 godine zatvora. Na ime odštete ovom mudžahedinu, sud u BiH je 2016. godine donio odluku o isplati 71.500 KM (budući da je "u zatvoru proveo 2 godine više od dosuđene kazne"), mada je on potraživao iznos od čak 283.160 KM.
Ovaj međunarodni terorist, islamski fanatik i mudžahedin podrijetlom iz Iraka, bio je jedan od glavnih posrednika u financiranju balkanske mreže islamskih terorista čije su aktivnosti od početka 90-ih godina bile usmjerene na BiH i stvaranje prve islamske države u Europi. Bio je uvezan s vrhom SDA, bavio se pranjem novca za balkansku terorističku mrežu i u tu je svrhu otvorio više poduzeća u BiH (što nije bilo moguće bez veza sa samim političkim vrhom - Alijom Izetbegovićem, njegovim sinom Bakirom, Harisom Silajdžićem, Ejupom Ganićem itd.). Imao je tajne račune u BiH, Kanadi, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj.
Dakle, iza svake priče o nekažnjavanju muslimanskih zločinaca (bilo domaćih ili stranih - mudžahedina) stoji mračna pozadina u koju su upleteni brojni bankari, biznismeni i političari iz zapadne hemisfere.  
I tu najvećim dijelom i leži odgovor na pitanje zašto su ovi zločini ostali nekažnjeni, a muslimani promovirani u najveće i jedine žrtve u ratnom sukobu na području bivše SFRJ i BiH.
Zapad je nama Hrvatima odavno okrenuo leđa. Samo, pitanje je, jesmo li mi to shvatili.
"Meni je rekao čovjek koji je jako bitna figura u svjetskoj politici: Ja sam vaš Bog, ja sam vam dao rat" - izjavio je svojedobno biskup banjalučki, monsinjor Franjo Komarica, moralna vertikala katoličkog svećenstva u BiH. (Vidi: http://hr.n1info.com/Regija/a268472/Biskup-Komarica-Hrvatski-politicari-nisu-svoji-gospodari.html)
Eto, to su riječi jednog "demokrata" koji kroji kartu jugoistočne Europe onako kako to njegovi nalogodavci zahtijevaju - predstavnika međunarodne mafije, jer oni i nisu ništa drugo nego MAFIJA.
Je li došlo vrijeme da se mi Hrvati konačno riješimo nekih svojih iluzija i shvatimo s kime imamo posla!?
 

Zlatko Pinter

Kroz pustinje, prašume i oceane

 
 
Ogromnu zahvalnost dugujemo alpinistu Stipi Božiću i literatu filozofu Dragu Glamuzini priređivaču putopisnoga dnevnika Mate Šimunovića velikome svjetskom čovjeku iz maloga Stilja kod Vrgorca. „Ja, Mate Svjetski“ u izdanju „Znanja“ iz 2013. je nešto što se čita naiskap, nevjerojatne situacije čovjeka i psa koji susreću narode, ljude i prirodu u svim njihovim hirovima, veličanstvenosti, velikodušnosti i podmuklosti,ljepoti i ružnoći.
https://mojtv.hr//images/ef40d15b-1258-41e1-8ab9-2dd48c4e8136.jpg
Mate odlazi iz YU kraljevine jer je u Makedoniji kao podčasnik išamarao kapetana, te je trebao izdržavati kaznu zatvora od 14 mjeseci. Koliko Hrvata je bilo zatvoreno, premlaćeno, ostalo bez posla, ubijeno, onemogućeno u karijeri od 1918. do 1939. godine? Primjera radi radikal Puniša Račić je u skupštini ubio Stjepana Radića i dvojicu HSS-ovaca, te ranio još dvojicu i dobio svega 20 godina zatvora. Mate i njegov pas Globus prevalili su biciklom, pješice i na konju 360.000 km, putovali su 19 godina i obišli 70 (ondašnjih) država svjedočeći knjigom u kožnom uvezu i fotografijama o svijetu kakvoga danas više nema. U knjizi su i potpisi, komentari i slike svjetskih državnika, umjetnika, državnih službenika, časnika koje je Mate susretao.
 
Put započinje u Buenos Airesu 1928. gdje su raskalašene maškare u jednoj noći, po Mati, profućkale više novaca (na jelo, piće, vatromet, maske koje predstavljaju sve nacije i rase, te sve političare, životinje, nacionalne nošnje i dr.) negoli potroši jedna manja europska država u godišnjem proračunu. U Argentini je nabavio vučjaka Globusa i svoju čuvenu knjigu od dobre kože. U Meksiku Matu primaju predsjednik P. O. Rubio i diktator P. E. Calles. Je li Mate bio mason kada ga primaju svugdje najviši predstavnici vlasti? Ne, on je bio puki siromašak i osebujan lik, a tisak je njegove donkihotovske pothvate začinjao senzacijama, tako da je pobuđivao simpatije, radoznalost pa i divljenje ljudi širom svijeta.
 
U Meksiku ga je nasmijao karneval u kojemu su žene držale u ustima igračku od papira, pa i tukle okolne muškarce tom igračkom po glavi. Iz pristojnosti ne smijem napisati o kojem se „alatu“ radi. Sreo je Luku Pavlovića iz okolice Kotora, kralja naranača koji se oženio Indijankom. Luka je bio ženskar i pijanac, na putovanju Europom potrošio je u šest mjeseci 15.000 dolara. Kada su ga oteli revolucionari Luka im je pristao dati samo pola otkupnine, jer da novac drži u SAD-u; a i to tek nakon što su mu naslonili pištolj na sljepoočnicu i iskopali mu grob. Kasnije je s istima jeo pečeno janje i pio. Ništa osobno amigo, radi se samo o novcu! U SAD-u ga primaju predsjednik Herbert Hoover (koji mu obećaje pomoći oko filma o putovanju) gradonačelnik New Yorka, guverneri, detroitski pisac novinar (E. Guest?), bankar Morgan itd.
 
Povratak u domovinu jasno pokazuje kakva je država bila Jugoslavija. Policijski agent je u Zagrebu uhapsio Matu jer je zviždao u blizini kolodvora tražeći odšetaloga psa Globusa (14 dana zatvora, 41 dinar globe). U Novskoj ga je grupa pijanih seljaka zamalo linčovala, istukla štapovima, iscijepala mu odjeću. U Srbiji mu tijekom velike hladnoće blizu Jagodine nitko nije htio izdati prenoćište; samo mu je jedan Rom nudio spavanje za 60 dinara kao da se radi o najluksuznijem apartmanu. U proljeće se nakon Bugarske i Albanije vratio u Jugoslaviju.
 
Po vrtovima i poljima cvale su biljke, ali sve je bilo tmurno i tužno. Nigdje se nije čula pjesma ni svirka, samo psovka, mržnja i proklinjanje sudbine. Mate je dakle do izbijanja Drugoga svjetskoga rata negostoljubivost, zatvaranje, premlaćivanje i prijetnje doživio samo u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, tj. jugokraljevini.
 
Preskačemo putovanje 1937. kroz Tursku, Perziju, kobru koja ga budi u dva ujutro, lovce na slonove, divlje svinje koje su se nakotile u muslimanskoj Perziji, pijavice, ose, Taj Majal i susret sa Rabindranathom Tagoreom, te luđačko Matino putovanje kroz prašumu punu užasne zvjeradi. U Tajlandu se sastaje sa kraljevićem Mahidalom. U Burmi seljaci budisti ne ubijaju slonove i tigrove, koji im zauzvrat uništavaju rižina polja i jedu ljude usred bijela dana. Opasnim vodama i za velike brodove Mate plovi barčicom od malajske prevlake do Sumatre. Nakon grozne boli od uboda dvaju stršljena doplovio je do koloritnoga tropskoga otoka Jave nalik dokumentarcima Leni Rifenstahl i slikama Gauguina. Začudio se bogatstvu Indonezije, te jeftinoći banana (20 kila za 20 dinara). Te zdrave i ukusne voćke danas su jeftinije od krumpira, u Kraljevini Jugoslaviji su bile dostupne samo vrlo bogatima. Kapetan broda („Kralj“?) Aleksandar (Dubrovačka plovidba?) častio ga je velikim brojem paketa duhana kada je vidio u čemu misli stići do Australije. Prijeći 5000 milja gdje su tajfuni, koraljni grebeni, ljudožderi, gusari, krokodili, morski psi, kolonije gubavaca; tako lud može biti samo Hrvat, tome se i poludivlji domoroci iščuđavaju. Domorotkinje i Europljanke su bile Mati privlačne, vidi se i po fotografijama.
 
Za jedno pero rajske ptice moglo se dobiti 100.000 dinara. Kruh je tako u Kraljevini Jugoslaviji 1936. Varirao od 2 do 4 kune (ovisno o vrsti i regiji), plaća činovnika je 1931. varirala od 1000 do 4000 kuna, od pripravnika do ministra. Jedini Matin prijatelj i drug, pas Globus umire na Sumatri. Mate odbija od Meksika do Šangaja dobre ženidbene mogućnosti,poslovne ponude i dr.; on ide za svojom fix idejom. Filipinski poručnik Sargalia upisuje mu u knjigu: “uvjerili ste me da su ljudi na zemaljskoj kugli bliski jedni drugima“. Spašava život C. Perezu kojega je odvukao krokodil doviknuvši mu da životinji zabije prsti u oči i priskočivši mu sa nožem. Perezu je reptil repom slomio rebra i teško ozlijedio lopaticu i rame.
 
Vrlo sam iznenađen da su nizozemske vlasti u Indoneziji početkom 1941. osim njemačkih državljana (što je opravdano u ratu) u internaciji držali i Židove (kao i Englezi M. Montessori). Nakon što mu Australija odbija izdati vizu Mate je od vlasti primoran otići u Šangaj. Kozmopolitska atmosfera Šangaja u doba rata je puna najgorega kriminala. Japanski major Kato kaže: “za sirotinju to je pravi pakao, dok bogataši žive u raskoši i razvratu kao nigdje drugdje na svijetu“. Stravična bijeda masa u abnormalnom tempu velegrada. Zanimljiva je sudbina Crnogorca Kneževića kojemu je rudnik zlata na Aljasci otela velika kompanija. Kako mu nitko u Europi i SAD-u nije pomogao on se obratio japanskome caru za pomoć, te je cijeli rat lijepo živio na račun japanske države. Mrzio je Karađorđeviće iz dna duše.
 
Bizaran je podatak da su japanski generali u Nankingu sa Matom razgovarali na ruskom; jedini jezik kojim su htjeli službeno komunicirati s Europljanima Amerikancima! U Pekingu se na nesreću zbližava sa 96-godišnjim srbijanskim trgovcem i nadriliječnikom Jotićem, koji se iako ekstremno bogat pokušao skupo očešati o siromaha Matu. Htio mu je naplatiti i stablo koje mu je oluja srušila na sobu. Diplomat maratonac; nema što!
 
Na Kineskome zidu Mati je japanski kapetan Sakura kazao: “Velik je podvig obići toliki dio svijeta i vidjeti tolika čuda. To ja mnogo više cijenim nego ministarske stolice, bogatstvo milijunaša, glumačke zvijezde.“ Za to se treba roditi rekao je stariji oficir Nakano! Golobradi i višestruko odlikovani potporučnik Suzuki je dodao da nema kraljevstva koje cijeni više od Matina putovanja. U pustinji Gobi opisuje čudne običaje Mongola,dijametralno suprotne od naših. Gostu nude suprugu, mrtve ostavljaju vukovima, djevojka pobjegne od kuće sa momkom, rodi, pa zatim se vraća roditeljima i pita ih za odobrenje braka; vjera im ne dopušta poljodjelstvo itd.
 
Priča kineskoga poslužitelja tipična je za treći svijet: „dok mi Kinezi u vlastitoj zemlji ovako teško živimo strani osvajači u našoj zemlji žive raskošno i čine što ih volja… a ni kineski feudalci ništa ne izgrađuju, niti se brinu da se narod prosvjećuje. I oni samo hoće prigrabiti što više novaca“. Izgleda da je cijeli svijet bio u jednom ludilu (ratnom), a Mate u drugom ludilu putovanja kao svrhe života. Na propusnici mu je kao zanimanje pisalo putnik, tj. na fr. Voyager! Što smo na ovome svijetu nego putnici na proputovanju, uostalom? Možete misliti koliko su muke imali pedantni Japanci pregledavajući Šimunovićev dnevnik na hrvatskom jeziku? U teškoj situaciji kada je ostao bez ičega Mati je pomogao mladi švedski telegrafist koji je zapeo u Šangaju kao državljanin neutralne države, i dao mu nešto novaca. Hrvati šangajski mu nisu pomogli, jesu li uspjeli umaknuti kineskim komunistima sa svojim prljavim novcem zarađenim na drogi, švercu i pljački?
 
Na kraju je da ne umre od gladi i Mate postao trgovac i švercer. Nepotrebno američko bombardiranje Šangaja na kraju rata pobilo je dosta sirotinje, stradalo je po Mati i 56 Židova. Jedanput je doletio samo jedan avion i bombardirao samo katoličku crkvu. Poučno Hrvatima je što po oslobođenju Šangaja Čang Kaj Šekova vojska smještena u miru i slozi s kineskim suradnicima Japanaca kojima su ostavili i činove i funkcije!
 
Eto, nas Hrvata je puno pa se dijelimo po svim osnovama! Japanci u Šangaju su zapalili svoje vojne,policijske i konzultantske papire prije dolaska pobjednika. Za razliku od njih NDH nije, već ih je predala Kaptolu na čuvanje! Među američkim vojnicima bilo je i ljudi puštenih iz zatvora (amnestiranih uz uvjet vojne službe), pa je situacija sa švercom i obostranim kriminalom „cvala“. Tipično ljudske svinjarije. Držanje britanskih postrojba bilo je uzorno. Pri smjeni vlasti i predaji oružja vladali su red i disciplina. Nikakvoga konflikta nije bilo, kao da se do jučer nisu zvjerski međusobno tukli! Usporedimo ovo s Bleiburgom!
 
Evakuacija 5 milijuna Japanaca iz Kine je perfektno organizirana od VB-a i SAD-a. Svoju UNRA-inu pomoć (3000 dolara) Šimunović je prepustio Crnogorcu Tomiću. Vratio se doma, pretežno pješice, preko  Tibeta, Himalaje, Afganistana, Pakistana, Saudijske Arabije i Palestine gdje je obišao sveta mjesta. Iz Aleksandrije odlazi u Bakar, te u Zagreb gdje je uhićen 2. svibnja 1947. jer je snimio skupinu žena kako čekaju u repu sa točkicama (bonovima) na Ilici. U samici je pod istragom bio 26 dana. Do smrti 1969. ostaje u Vrgorcu radeći kao trafikant. Ostaje mi nepoznato koje strane jezike je govorio; svakako malajski i engleski! Možda i španjolski, kineski, francuski? Sumnjam.
 

Teo Trostmann

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1549 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević