Get Adobe Flash player

Velikosrpska ideologija, talijanski iredentizam i nesposobna hrvatska politika

 
 
Velikosrpska ideologija, talijanski iredentizam i nesposobna hrvatska politika, nametnule su Hrvatskoj sustav provedbe prava manjina, koji kao takav ne postoji u svijetu.Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina trebao se zaustaviti samo na kriteriju etničkog udjela manjina u ukupnom sastavu stanovništva. To je jedini i stvarni kriterij. A to pokazujem i dokazujem na primjeru Saveznika na Pariškoj konferenciji o granicama 1946.-1947., kada su saveznici uzeli jedino etnički kriterij kod određivanja granice i komu će pripasti Istra, Primorje i otoci. Svi drugi kriteriji doveli su Zakon do apsurda, što je ustvrdila i Venecijanska komisija. Međutim, zbog zatvaranja poglavlja kod pristupanja EU-u Vlada RH činila je daljnje ustupke predstavnicima manjina, što je otvoreno izjavio Furio Radin, pa su manjine dobile dvojezičnost mijenjanjem statuta općina i gradova, gdje je na pr, u Puli uvedena dvojezičnost uz samo 4,43 posto pripadnika talijanske manjine u odnosu na 70,14 posto hrvatskoga stanovništva. To je taj apsurd do kojeg je političkom odlukom talijanska manjina dobila dvojezičnost, a ne po njezinoj brojnosti.
https://direktno.hr/upload/publish/110779/thumb/bro-ura-o-ustavnim-pravima_5a65be2bb1a93_970xr.jpg
Takav sustav opasan je po suverenitet i integritet Republike Hrvatske. Na pisanje ove analize potaklo me inzistiranje zastupnika manjina u Hrvatskom Saboru Milorada Pupovca i Furija Radina, da i predstavnici manjina sudjeluju u popisu stanovništva, kao popisivači, što poznavajući manjinsku problematiku i političko djelovanje njihovih  zastupnika smatram veoma opasnim po suverenitet i integritet Republike Hrvatske.
 
Uvod
 
Ustavom je Republika Hrvatska definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta. Nacionalne manjine koje stalno traže veće i veća prava od hrvatskog naroda su srpska i talijanska. Romi imaju poseban tretman kao manjina s obzirom na njihov način života. Ostale manjine ne traže nikakva posebna prava, jer ih dobiju kada i ove dvije najbrojnije.
 
Od zaštite prava manjina do nakaradnog sustava u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina , tanka je granica koja je već pređena na štetu većinskog hrvatskog naroda. Statutima jedinica lokalne samouprave izigran je zakonski kriterij od potrebne 1/3 pripadnika nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika pojedine lokalne jedinice; općine ili grada, pa ispada da gdje živi  i samo jedan pripadnik nacionalne manjine,  lokalna jedinica samouprave donese statut kojim mu daje sva prava nacionalnih manjina, bez obzira na brojnost u odnosu na brojnost većinskog naroda.
 
Etnička pripadnost kao jedini ispravan kriterij
 
Na Mirovnoj konferenciji u Parizu o razgraničenju između Jugoslavije i Italije 1946.-1947. godine osnovni kriterij za određivanje granice bila je etnička pripadnost ili etnička struktura stanovništva. Uvijek je etnička pripadnost najbitnija kada se radi o pravima pojedine etničke skupine ili naroda. Tada je Istra pripala Hrvatskoj, a kako  u to vrijeme Hrvatska nije bila samostalni međunarodni priznati subjekt, njene interese pred međunarodnim čimbenicima zastupala je i branila vlada tadašnje Jugoslavije u sklopu ukupnih jugoslavenskih interesa.
Tada je istarsko svećenstvo savezničkoj komisiji predočilo matične knjige iz 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih i ti podaci su bili presudni kod odluke da Istra pripadne Hrvatskoj.
Taj isti kriterij treba biti zakonski uvjet i kod prava manjina, međutim kako se u Hrvatskoj političke stranke u sve miješaju, tako i njihovi predvodnici donose odluke kojima izigravaju postojeće zakonske propise a izigravajući ih, dolazi se do nakaradnih rješenja na štetu većinskog naroda.
Predstavnici te dvije manjine pod zaštitom prava manjina provode autonomašku i iredentističku politiku sa ciljem dobivanja autonomije i federalizacije područja gdje žive.
Tu politiku nije teško prepoznati, jer su već u više navrata pokušali doći do svog cilja, a krajnji cilj je pripajanje matičnoj zemlji.
Pa sam Milorad Pupovac izjavio je da je njemu Beograd glavni grad, a hrvatski je državljanin!
Tako je poznata politika IDS-a uz koju naravno stoji i talijanska nacionalna manjina predvođena Furiom Radinom za autonomiju Istre- Republika Istra. Ivan Jakovčić u više je navrata  tražio referendum za autonomiju Istre!
https://www.index.hr/vijesti/clanak/istra-trazi-vecu-autonomiju-jakovcic-hocemo-referendum-kao-sto-je-bio-ovaj-u-veneciji/1003024.aspx
 
Isto tako poznata je politika SDSS-a, predvođena Miloradom Pupovcem k osnivanju Zajedničkog vijeća općina 2010. godine kada je zahvaljujući amandmanu Vesne Pusić u posljednji tren spriječeno da se kroz izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina provuče i odredba da srpsko ZVO na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema postane pravni subjekt;
SRPSKO NARODNO VIJEĆE IMA 13 ZAHTJEVA ZA HRVATSKU: Jedan je vrlo sporan i mogao bi izazvati velike tenzije
To su sve pokušaji koji nisu do sada uspjeli, što ne znači da im neka od budućih Vlada RH kako bi sačuvala  vlast njihovim glasovima , u Saboru ne odobri neke od njihovih velikih  apetita, kao što im je sada odobreno i sudjelovanje popisivača, samo da Plenkovićeva Vlada opstane na vlasti.
No  idemo od početka i slijedimo povijesne činjenice. Odnos Srba prema drugim narodima. Načertanije Ilije Garašanina http://www.institut-genocid.unsa.ba/pdf/NACERTANIJE.pdf
Položaj Hrvatske u ex Jugoslavijama uvjetovan je povijesnim kontekstom velikosrpske ideologije, koji seže do  Načertanija Ilije Garašanina 1844. godine, kojim je nakon oslobođenja Srbije od pet stoljetne osmanlijske vlasti, odbačena ideja o ujedinjenju svih južnih Slavena u jednu južnoslavensku državu, već  Srbija ima pravo obnoviti Srpsko carstvo koje ima vrlo istaknutu ulogu u srpskoj političkoj mitologiji i ideologiji, velikosrpskoj ideologiji. Samo  carstvo trajalo je 25 godina, ali se temeljilo na moćnome srednjovjekovnom Srpskom kraljevstvu koje mu je prethodilo i koje je postojalo oko 150 godina.
Ilija Garašanin, (budući ministar ministar spoljnih poslova pod knezom Mihailom (1861.-1867.) za Načertanije je koristio plan Čeha Zaha Františeka, koji je došao na Balkan kao zagovornik ideje o ujedinjenju slavenskih naroda. Zahov plan je predviđao oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, koji bi potom pomogli oslobođenju Poljske od austrijske i ruske vlasti. Međutim Ilija Garašanin je u potpunosti odbacio Zahove ideje i u svom programu napisao kako Srbija ima povijesno pravo obnoviti se u granicama Dušanova carstva, pa čak ga proširiti na susjedne zemlje koje nisu bile u njegovu sastavu, ali u kojima Srbi čine značajni udio u ukupnome broju stanovništva. Koje je to povijesno pravo i tko joj to pravo daje? Ilija Garašanin izgleda, samoinicijativno!
 
Garašanin je u Načertaniju  izbrisao čitavo Zahovo poglavlje o odnosu s Hrvatima. Zah je naglašavao da Srbija ne može biti uspješna dok ne uključi Hrvate i prizna ih kao jednake. Međutim to nije bilo u skladu s Garašaninovom doktrinom da su Hrvati i muslimani Srbi katoličke i muslimanke vjere. Dakle, Hrvati kao narod ne postoje i nema potrebe za bilo kakvim odnosom Srbije prema Hrvatskoj i Bosni.
Ilija Garašanin je u vrijeme kada je bio predsjednik vlade srpske kneževine 1862. godine dosljedno provodio svoj program. Pod njegovim predsjedanjem izvršeno je prvo etničko čišćenje muslimana u Srbiji. S izgovorom iseljavanja Turaka iz gradova u Srbiji (koji su Turci već ranije napustili) izvršen je pogrom i iseljavanje ljudi koji nisu bili Turci već samo muslimanske vjeroispovjesti. Tada je potpuno zapaljen grad u kojemu su nekada živjeli Turci u Užicu, a sve muslimansko stanovništvo je pobijeno ili protjerano. Slično je bilo i u Šapcu, Smederevu i Soko Gradu kod Loznice. Prema tome i sam Garašanin je primjenjivao Načertanije, a njegove smjernice se primjenjuju i predstavljalju putokaz preko 160 godina u srpskoj velikodržavnoj politici sve do današnjeg dana.
Isti obrazac i metode, progon stanovništva, bestijalno iživljavanje, klaonicu naroda nad Hrvatima i muslimanima, preuzeo je četnički pokret uz potpunu potporu Srpske pravoslavne crkve u novostvorenoj prvoj Jugoslaviji (1918.-1941.), Drugom svjetskom ratu, kada su četnici masovno prešli u partizane i komunističku ideologiju vješto koristili za provođenje velikosrpske ideologije, drugoj Jugoslaviji (1945.-1990.) i u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1990.-1995. godine.
 
Pritom povijesnom slijedu zbivanja jasno su ostavili i bogatu dokumentaciju iz koje je vidljiva provedba Načertanija, upotpunjena i obogaćena novim dokumentima;
• Memorandum SANU iz 1986. godine
• Memorandum SANU iz 1995. godine
• Drugi Memorandum SANU iz 2012. godine
• Zakon o dijaspori i Srbima u regionu Republike Srbije
 
Zakon o dijaspori i Srbima u regionu - Memorandum SANU 3
 
Odnos prema dijaspori i Srbima u regionu temelji se  na članu 13. Ustava Republike Srbije, prema kome Republika Srbija štiti prava i interese svojih državljana u inozemstvu i razvija i unapređuje odnose Srba koji žive u inozemstvu sa matičnom državom.
„Republika Srbija odnosima sa dijasporom i Srbima u regionu pridaje izuzetan značaj o čemu svedoče Deklaracija Vlade Republike Srbije o proglašenju odnosa između otadzbine i rasejanja odnosom od najvećeg državnog i nacionalnog interesa (Službeni glasnik RS”, br. 86/06), Zakon o dijaspori i Srbima u regionu ("Službeni glasnik RS", br. 88/09) i Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu ("Službeni glasnik RS", br. 4/11).
Pod pojmom "dijaspora", u skladu sa Zakonom o dijaspori i Srbima u regionu, podrazumevaju se državljani Republike Srbije koji žive u inozemstvu i pripadnici srpskog naroda, iseljenici sa teritorije Republike Srbije i iz regiona i njihovi potomci. Pojam "Srbi u regionu", u skladu sa navedenim zakonom, podrazumeva pripadnike srpskog naroda koji žive u Republici Sloveniji, Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Republici Makedoniji, Rumuniji, Republici Albaniji i Republici Mađarskoj.“
http://www.mfa.gov.rs/sr/index.php/konzularni-poslovi/dijaspora/dijaspora-opste?lang=lat
Kada ne bi poznavali narav srpske prijetvorne i lažljive politike taj Zakon bi bio u skladu sa Deklaracijom o ljudskim pravima i ne bi mu bilo zamjerke. Međutim nema u Srbiji reciprociteta istih prava prema manjinama,  kao što oni traže za srpsku manjinu u susjednim zemljama. Taj je Zakon samo politička dimna zavjesa za rovarenje i miješanje u unutarnju politiku susjednih zemalja, koliko joj i u kojoj mjeri te zemlje dopuste.
 
To se jasno vidljivo iz Memoranduma SANU 2
1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
5. Inzistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
7. Pomagati odcjepljenje Republike srpske;
8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-ivica-ursic/34-vijesti/hr-svijet-tv/17655-to-sadri-velikosrpski-memorandum-2
 
Odnos hrvatskih vlasti prema manjinama
 
Osamostaljivanje Republike Hrvatske u procesu raspada Jugoslavije
Raspadom Sovjetskog saveza, a time i raspadom komunističkog istočno-europskog bloka, te padom Berlinskog zida i običnom promatraču postalo je jasno da i Jugoslavija kao država ne može opstati.
Srpsko političko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem planiralo je iskoristiti raspad Jugoslavije za konačno ostvarenje srpskog mita o Velikoj Srbiji, a Hrvatsko političko vodstvo za ostvarenje tisućljetnog sna Hrvata o vlastitoj državi. Sa napomenom naravno, da Hrvati nisu imali teritorijalnih pretenzija prema drugim narodima i državama, a Srbi jesu , jer u Veliku Srbiju treba uključiti sve Srbe koji žive u susjednim zemljama na prostoru bivše države.
Pri tome su koristili kao izvršitelja velikosrpske politike JNA, koja je ionako bila srbizirana i tako počeli agresivno, ratom napad na tek formiranu mladu hrvatsku državu, sa izlikom  zaštite srpskog stanovništva.
U tom kontekstu pod Međunarodnim pritiskom zaštite Srba u Hrvatskoj počinje ostvarenje ovog današnjeg nakaradnog sustava u odnosu prema manjinama.
 
Položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj
 
Pobuna Srba protiv hrvatske vlasti 1991.godine dirigirana je iz Beograda, pa su Srbi u Hrvatskoj postali instrument u ostvarenju velikosrpske politike Slobodana Miloševića.
Na referendumu  o suverenosti i samostalnosti Hrvatske 19. svibnja 1991. godine, glasovalo je 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača , ZA samostalni Hrvatsku glasalo je 97.14% birača. Znači velika većina stanovnika Hrvatske glasala je za samostalnu i suverenu Hrvatsku.
To naravno nije bilo po volji Slobodana Miloševića vrhuške JNA, pa su izmislili srpsku ugroženost u Hrvatskoj, jer su Srbi u SR Hrvatskoj bili konstitutivan narod po Ustavu SRH, a u Republici Hrvatskoj „samo“ nacionalna manjina. To se nikako nije uklapalo u velikosrpsku ideologiju, pa su Srbi u Hrvatskoj izazvali Balvan revoluciju i osnovali Republiku Srpsku krajinu.
Republika Srpska Krajina, skraćeno RSK bila je međunarodno nepriznata marionetska srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja Velike Srbije. Samoproglašena vlada objavila je osnivanje "Srpske autonomne oblasti Krajina" (SAO Krajina), 21. prosinca1990.godine,  dok je 1. travnja 1991. godine, vlada "SAO Krajine" objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalne vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priključuju "SAO Krajini". Ti su krajevi stavljeni pod hrvatsku vlast u oslobodilačkoj akciji Oluja, a istočna Slavonija mirnom reintegracijom koja je završila 15,siječnja 1998.godine.
 
Proces zaštite prava manjina u tijeku pristupnih pregovora za pristupanje Europskoj uniji
 
Dr. Franjo Tuđman je u svim pregovorima naglašavao da će Hrvatska poštovati prava manjina. Tako su sve 22 manjine ušle i u Ustav RH, Izvorišne osnove u kojem piše; “Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.”
Zapamtite; “država hrvatskog naroda i pripadnika  nacionalnih manjina , kojima se jamči ravnopravnost i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu sa normama UN-a“
Hrvatska je u želji vladajućih za članstvo u Europskoj uniji, jer je predsjednik dr. Franjo Tuđman stalno tvrdio da Hrvatska pripada srednjoeuropskoj kulturi, morala ispuniti i kriterije zaštite manjinskih prava.
Sabor je u prosincu 1991. godine usvojio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima nacionalnih i etničkih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (NN 65/91). Usvajanje zakona bilo je preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske kao neovisne države u siječnju 1992. godine.
U to vrijeme Hrvatskoj je, kao i ostalim državama nastalima na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), ista ta bivša savezna država ostavila u naslijeđe relativno visok stupanj zaštite kolektivnih prava manjina (pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu na svim razinama školovanja, pravo na službenu upotrebu jezika, raznovrsne mogućnosti očuvanja etničkoga, jezičnoga i vjerskog identiteta i institucije političkog predstavljanja manjinskog interesa).
 
Hrvatska je sva ta stečena prava preuzela i priznala, te potpisala dva bilateralna sporazuma u svezi sa zaštitom nacionalnih manjina:
1. Sporazum između Hrvatske i Mađarske o zaštiti mađarske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Mađarskoj iz 1995. godine te
2. Sporazum između Hrvatske i Italije o manjinskim pravima. Problem je, međutim, nastao s “novim manjinama”, odnosno s pripadnicima naroda koji su u bivšoj SFRJ bili konstitutivni narodi, a pogotovo sa Srbima iz Hrvatske koji su i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj imali status suverenog naroda.
Ipak, 1992. godine Hrvatska je morala izmijeniti i dopuniti postojeći Ustavni zakon tako da je donesen Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Glavni razlog tome bila je činjenica da tadašnji tekst Ustavnog zakona nije dovoljno uključivao pravo manjine na političku autonomiju na području gdje ona čini većinu , znači preko 50% stanovništva.
 
Prethodnik Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama;
ZASTUPNICKI DOM SABORA REPUBLIKE HRVATSKE
Na osnovi članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim
ODLUKU O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVRĐIVANJU OKVIRNE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU NACIONALNIH MANJINA
Proglašavam Zakon o potvrđivanju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 19. rujna 1997.
Broj: 081-97-1512/I
Zagreb, 29. rujna 1997.
Predsjednik Republike Hrvatske
Franjo Tuđman, v. r.
 
Tek 2000. godine Vlada RH je Venecijanskoj komisiji dostavila nacrt zakona koji je razradio odbor stručnjaka i predstavnika manjina. Komisija je taj nacrt ocijenila pozitivnim u smislu napretka u zaštiti prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. U veljači 2000. godine nova je Vlada predstavila svoj zakonodavni program, obvezujući se da će poduprijeti prava manjina te da će uvesti zakonodavne i administrativne promjene koje omogućuju povratak srpskih izbjeglica. U travnju iste godine novi je sastav Sabora,  usvojio zakone o jezicima i obrazovanju manjina, a u lipnju donio izmjene u Zakonu o obnovi i Zakon o područjima posebne državne skrbi. Obveze zaštite ljudskih prava, posebice prava manjina, Hrvatska je preuzela i potpisivanjem SSP-a s EU-om i njegovim državama članicama 29. listopada 2001. godine.
Tim je ugovorom Hrvatska dobila status potencijalne kandidatkinje.
Obveza Hrvatske proizlazi i iz rezolucije Vijeća ministara Vijeća Europe iz veljače 2002. godine o primjeni Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, Izvješća Europske komisije o stabilizaciji i pridruživanju iz travnja 2002. godine te izvješća Misije o statusu iz lipnja2002. godine. U izvješću Europske komisije o procesu stabilizacije i pridruživanja u Hrvatskoj važno je bilo  zadovoljenje političkih kriterija, o čijem ispunjenju ovisi ocjena provedbe cjelokupnog procesa. Tri glavna politička uvjeta odnose se na jačanje demokracije i vladavine prava, poštovanje ljudskih prava i zaštitu manjina te na regionalnu suradnju.
Usvajanjem novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Narodne novine” broj 155. od 23. 12. 2002. godine),Hrvatska je učinila napredak u zadovoljenju jednoga od 243 uvjeta za članstvo u EU, kriterija zaštite ljudskih prava. Tako se danas pravni položaj manjina u Hrvatskoj temelji na odredbama Ustava, koji jamči ravnopravnost pripadnika svih nacionalnih manjina na Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina.
Međutim kriteriji za ostvarivanje prava nacionalnih manjina nije više 50% udjela nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika jedinice lokalne uprave i samouprave, već je spušten na 1/3 udjela manjinskog stanovništva.
 
Članak 12.
 
1. Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.
2. Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se i kada je to predviđeno međunarodnim ugovorima koji, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i kada je to propisano statutom jedinice lokalne samouprave ili statutom jedinice područne (regionalne) samouprave u skladu s odredbama posebnog zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
3. Ostali uvjeti i način službene uporabe jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine u predstavničkim i izvršnim tijelima i u postupku pred upravnim tijelima jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave; u postupku pred tijelima državne uprave prvog stupnja, u postupku pred sudbenim tijelima prvog stupnja; u postupcima koje vode Državno odvjetništvo i javni bilježnici, te pravne osobe koje imaju javne ovlasti, uređuju se posebnim zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina
 
U provedbi Ustavnog zakona o manjinama krši se Ustav RH
U članku 19. Ustavnog zakona, u utvrđivanju jamstva pripadnicima nacionalnih manjina na pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru, uvedena dva modela pozitivne diskriminacije za nacionalne manjine, koji se razlikuju ovisno o tome, sudjeluje li određena nacionalna manjina u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sa više ili manje od 1,5%. Navedenom odredbom propisano je da se pripadnicima nacionalnih manjina koje na dan stupanja na snagu izmjena Ustavnog zakona u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5 % stanovnika jamči najmanje tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, temeljem općeg biračkog prava, a sukladno zakonu kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.
S obzirom na to da je moguće da pripadnici nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika ne bi svoje pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru mogli ostvariti (samo) posredstvom općeg biračkog prava, sukladno odredbi članka 15. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske, novom odredbom članka 19. stavka 3., osiguralo im se i posebno biračko pravo.
Znači pripadnici manjina imaju veća prava od većinskog naroda i to se omotano u celofan naziva pozitivna diskriminacija?
Po toj pozitivnoj diskriminaciji krši se članak 14.Ustava RH, koji jasno kaže da smo svi pred zakonom jednaki!
 
Članak 14.
 
Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.
Svi su pred zakonom jednaki.
E nisu svi pred zakonom jednaki, manjine su  pozitivno diskriminirane, a većinski hrvatski narod stvarno diskriminiran!
Venecijanska komisija kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe prije nekoliko godina donijela je preporuku da države članice Europske unije nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina. Ta preporuka pojašnjava se činjenicom da zemlje članice Europske unije imaju riješeno pitanje nacionalnih manjina te je njihova prisutnost u parlamentima potpuno nepotrebna i kontraproduktivna, jer time pripadnici nacionalnih manjina kao građani ostvaruju dvostruko pravo glasa.
Ustavnim zakonom stvoreni su novi instituti (Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina, Savjet za nacionalne manjine). Ovi instituti osnovani su s ciljem potpunijeg sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, a osobito radi razmatranja i predlaganja uređivanja i rješavanja pitanja u vezi s ostvarivanjem i zaštitom prava nacionalnih manjina. Stvorene su tako i zakonske pretpostavke kako bi se osigurala puna primjena Ustavnog zakona.
Poznata je i činjenica da su zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru sastavni dio vladajuće većine, te da participiraju u državnim dužnostima. To ukazuje da su zastupnici manjina u Saboru dobili na vrijednosti, jer se primjerice bez njih ne može ofomiti vladajuća većina, pa postaju ucjenjivači prema većinskom narodu, što svakako nije njihova uloga koja je predviđena Ustavnim Zakonom o pravima manjina.
Venecijanska komisija, službenog naziva "Europska komisija za demokraciju putem prava" bavi se ustavnim i izbornim pitanjima te općenito djelovanjem demokratskih ustanova.
 
U Europskoj uniji zajamčena zastupnička mjesta, prema Europskom centru za pitanja manjina (ECMI), imaju manjine u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. U Belgiji i Finskoj samo je jedno mjesto rezervirano za manjinske zastupnike, u Sloveniji dva, u Danskoj četiri, a u Hrvatskoj čak osam. Najsličniji Hrvatskoj je slovenski model u kojem se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju relativnom većinom u posebnim jedinicama iako su malobrojniji od Srba, Hrvata i Bošnjaka, a pravo na zastupnika ostvarile su kao autohtona manjina.
Na privilegiranost i nadzastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom političkom životu upozorila je prošle godine i građanska inicijativa Narod odlučuje prikupljanjem potpisa i pokušajem održavanja referenduma, među ostalim, usmjerenog na reduciranje prava i broja manjinskih parlamentarnih zastupnika. Inicijativa nije uspjela prikupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma koji je imao za cilj sprječavanje neopravdano ogromne uloge manjinskih parlamentarnih zastupnika u hrvatskom političkom životu. Htjelo se onemogućiti njihovo sudjelovanje u kreiranje parlamentarne većine tako da se Ustavom regulira kako oni ne mogu glasovati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna, odnosno, smanjiti broj zastupnika nacionalnih manjina na najviše šest s postojećih osam.
Iako referendumska inicijativa nije uspjela, posljednja zbivanja i kalkulantski odnos zastupnika SDSS-a te najnovije optužbe na račun hrvatske države koje je nedavno izrekao Milorad Pupovac  i Furio Radin, te njihovi stalni novi neopravdani zahtjevi , stavljaju pitanje odnosa manjina prema većinskom narodu u fokus interesa javnosti.
https://direktno.hr/direkt/jesu-li-manjinski-zastupnici-potrebni-samo-rijetke-zemlje-europske-unije-ih-imaju-166178/
 
Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH
 
Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj člankom 4 propisano je da se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina ostvaruje u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovoga Zakona pod sljedećim uvjetima:
1. kada pripadnici pojedine nacionalne manjine na podru ju općine ili grada čine jednu trećinu stanovnika, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
2. kada je predviđena međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka, (na snazi su sporazumi s Italijom i Mađarskom, a u tijeku su novi pregovori s Srbijom i Crnom Gorom.
3. kada su to statutom propisale općine i gradovi, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
4. kada to, u odnosu na rad svojih tijela, u samoupravnom djelokrugu, statutom propiše županija na čijem je području u pojedinim općinama i gradovima u ravnopravnoj službenoj uporabi jezik i pismo nacionalne manjine. Napomena: Za ostvarivanje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma nacionalne manjine na temelju stavka 1. ovoga članka mjerodavni su podaci popisa stanovnika koji je neposredno prethodio uređivanju ovih pitanja statutom općine ili grada.
Uzimanje ostalih kriterija osim etničkog dovodi do zloupotrebe prava manjina i do njihove majorizacija nad većinskim narodom, kojega ti kriteriji dovode u poziciju manjine, na što je upozorila i Venecijanska komisija.
Nigdje se ne spominje većinski narod. Zar većinski narod nema pravo glasa kada su manjine u pitanju? Naravno da ima. Članak 8 Ustavnog
zakona o pravima manjina kaže:
 
Članak 8.
 
Prava neke etničke zajednice, naroda ili manjine ne mogu se ostvarivati nijekanjem ili gaženjem prava druge etničke zajednice, naroda ili manjine.
Suživot i mir ostvaruju se samo uzajamnim uvažavanjem i poštivanjem.
Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.
 
Zaštita manjina u europskim zemljama
 
Raznolika je i praksa europskih država po pitanju evidencije pripadnika nacionalnih manjina pri službenim popisima stanovništva pa se tako u dijelu europskih država, poput Austrije, Belgije, Danske, Nizozemske, Njemačke itd., iz različitih povijesnih i političkih razloga ne prikupljaju podaci o etničkoj strukturi stanovništva. Upravo stoga, danas je gotovo nemoguće precizirati brojčani udio pripadnika nacionalnih manjina na europskom kontinentu.
Zemlje EU koje imaju dugovječne ustave uopće ne poznaju pojam nacionalne manjine. Zato što one svoj ustavnopravni sustav temelje na općoj ustavnoj jednakosti kao osnovnog polazišta za uređenje društvenih odnosa.
Svaka država pored raznih obilježja ima jednu zajedničku poveznicu, a to je nacija .Naciju čine svi hrvatski državljani. Svi hrvatski državljani su hrvatske nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.
Etničke skupine, ili etničke manjine imaju pravo na čuvanje i njegovanje svoje kulturne baštine. Države EU zasebnim zakonima i propisima iz proračuna izdvajaju novce za tu svrhu. Ali ne osiguravaju zasebna politička ili građanska prava, ona su za sve državljane ista. To je opće biračko pravo, a ne pozitivna diskriminacija sa manjinskim listama i dvostrukim pravom glasa.
Slovenija je, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama.
Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako “svaki zastupnik u parlamentu predstavlja naciju”. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.
Samo u Hrvatskoj manjine imaju zajamčena 8 mjesta mjesta u Saboru i to 3 srpska nacionalna manjina, po 1 talijanska, mađarska i ostale.
 
Financiranje nacionalnih manjina

Sredstva se isplaćuju iz proračuna Republike Hrvatske, gdje se slijevaju uplate poreza, prireza, doprinosa, raznih pristojbi i svih ostalih nameta koji su definirani zakonima. Uplaćuju ih svi državljani koji žive u Hrvatskoj. Manjine i sve njihove aktivnosti financiraju se dakle iz sredstava koje svi uplaćuju i pripadnici manjinskih naroda i pripadnici hrvatskog naroda. Ako se daju prava manjinama mimo etničkog sastava stanovništva, to znači da se time oštećuju pripadnici većinskog naroda. Većinski narod plaća manjinama više nego što im po etničkom sastavu pripada. Nije li to čista pljačka, prikazati lažno stanje i uzimati sredstva koja im po etničkom sastavu ne pripadaju?
 
(Nastavak slijedi)
 

Lili Benčik

Psihopatologija Novoga svjetskog poretka

 
 
Thaddeus Kozinski je deset godina predavao filozofiju i humanističke znanosti na Catholic Collegeu u Wyomingu SAD-u gdje je bio i dekan. Kozinski je autor knjige The Political Problem of Religious Pluralism: And Why Philosophers Can t Sove It. (Politički problem religijskog pluralizma: i zašto ga filozofi ne mogu riješiti), Lexington Books, 2010. i knjige o Aristotelovoj logici koja će uskoro izaći. Njegova knjiga, koja je nedavno izašla je: Modernity as Apocalypse: Sacred Nihiism and the Couterfeits of Logos (Suvremenost kao apokalipsa: Sveti nihilizam i krivotvoreni logos). Njegovi eseji objavljeni su u Modern Age, First Things, Telos, Public Discourse, ABC Religion and Ethics, itd. Slijedi razgovor s Jonasom E. Alexisom.
https://www.veteranstoday.com/wp-content/uploads/2020/02/deep-state-luce.jpg
JEA: U Vašoj novoj knjizi Suvremenost kao apokalipsa: Sveti nihilizam i krivotvoreni logos Vi se osvrćete na 21. stoljeće kao na psihopatološki novi svjetski poredak. Što ste mislili time i kako se očituje taj „psihopatološki novi svjetski poredak“?
- TJK: 1984. (interesantno) poljski psihijatar po imenu Adrzej Lobaczewski (1921. – 2007.) završio je svoje djelo koje je započeo nakon Drugoga svjetskog rata kao član grupe znanstvenika koji su proučavali suštinu totalitarizma koji su iskusili iz prve ruke pod nacizmom i staljinizmom. Knjiga je bila plod njegovog dugogodišnjeg istraživanja i patnje: Political Ponerolgy: A Science on the Nature of Evil Adjusted for Political Purposes – Politička ponerologija: Znanost o prirodi ZLA korištenog u političke svrhe. Njegova teza da se režimi pod kojima je trpio, uključujući i SAD u koje je emigrirao sedamdesetih godina, najtočnije mogu opisati kao patokracije (patološke vladavine) u kojima vladaju grupe genetskih psihopata s većom grupom na sve spremnih lakeja koji imaju psihopatološke tendencije koji stvaraju političku kulturu „stečene psihopatologije“. Mase obmanute jezikom kojemu je promijenjeno značenje omogućuju i prate patološku vladavinu jer one po naravi ocjenjuju i prevode patološko ponašanje i jezik u moralne i racionalne pojmove koji su im bliski u nemogućnosti da zamisle psihopatološki svijet u kojem psihopatološki vladari žive.
Poljski kolega Lobaczewskog Stefan Blachowski je napisao: „Opća nesposobnost prepoznavanja psihopatološkog tipa takvih inidivua – psihopata - uzrok je neizmjerne patnje, masovnog terora, nasilja,  ugnjetavanja, genocida i propasti civilizacije... Sve dok se sugestivna imena: hipnotički,  šarmantan, čaroban, vezana uz moć psihopata ne suoče s činjenicama i moralnim i praktičnim posljedicama njihove doktrine, čitave društvene grupe mogu podleći njihovom demagoškom zovu.“ A metode su razvijene za širenje među grupama (kao „podijeli pa vladaj“).
Za izdaju i prijevaru u politici data su opravdanja i predstavljaju se kao pozitivne vrijednosti. Principi stjecanja prednosti u datim prilikama su također razvijeni. Političko umorstvo, ubijanje protivnika, koncentracijski logori i genocid su proizvodi političkih sustava na nivou primarne integracije (psihopata).Nepotrebno je isticati da je Lobaczewski bio prorok. U 21. st. je nastao genocidni rat protiv terora koji nosi sve patološke oznake koje su gore navedene.  False-flag terorizam je u sebi psihopatološki i danas je normalni način djelovanja u suvremenoj politici. Zahvaljujući internetu i hrabrim istinozborcima mnogi su se probudili i shvatili ove činjenice. Ali ono s čime imamo posla danas je čak i mnogo gore od psihopatologije. 21. stoljeće je svakako psihopatološko ali je i luciferijansko, što nije isto i nije jednostavna ljudska opakost ili psihopatologija. Kako su istraživanja S. K. Bain-a i Thomasa Breidenbacha otkrila 21. st. je okultno, s ljudskim žrtvama s ritualima žrtvenog jarca kojima upravlja luciferijanska Duboka Država.
Naši psihopati i luciferijanizam koji ih prati i podupire mogu se sagledati kao pokušaj ovih elita da unište ne samo moralnost svojim nametanjem homoseksualizma, ubojstva djece nego i samih sebe odbacivanjem nepromjenljive realnosti spolova i tvrdokornog odbacivanja granica ljudske slobode.
Nedavno je u Kanadu zakonski zabranjeno ocu da spriječi svog četrnaestogodišnjeg sina da se podvrgne operaciji promjene spola. Ovdje je Država u ratu s Bitkom i svakim tko se usudi priznati autoritet LOGOSA nad autoritetom Države. I psihopati i sotonisti se ponašaju kao da nisu stvorenja Stvoritelja i stvaraju kulturu u kojoj njihova svijest - njihovo ludilo - postaje vladajući oblik svijesti.
Metafizički govoreći svako ljudsko biće je osoba „Ja“ i nije objekt „Ono“. Moralno govoreći mi smo obvezni postupati i prema sebi i prema drugima kao prema „Ja“ a ne „Ono.“ Psihopati i luciferijanci sebe drže kao „Ja“ koje jedino postoji a svi ostali su „Ono“.
Sekularni liberalizam je društveno, kulturno, ekonomsko, političko i religijsko utjelovljenje duševnog nereda psihopata i luciferijanaca i ima moć da promijeni navike-narav inače normalnih moralnih osoba usvajajući svijest i ponašanje ovih izopačenih ljudi.
Prilagođavanje je postalo globalno. U 21. st. biti dobra osoba koja se priklanja Desnici znači opraštati ubojstva  muslimana, genocidne agresivne ratove, zamijeniti Amerikom Katoličku Crkvu kao jedinom silom dobra u svijetu.
Za one koji se priklanjaju Ljevici to znači prihvaćanje ubojstva djece (abortusa) i kulturni rat protiv Logosa, prihvaćanje Amerike i Izraela,  vodećih  globalističkih  država,  kao avangarde  ljudske evolucije prema Božanstvu.
• JEA: Na stranicama 189.-190. imate jedan dugi tekst za koji mislim da ga je važno ovdje u potpunosti navesti. Citiram:
- TJK: Kada se pojavi službeno izvješće o nekom strašnom nasilnom događaju i pratećoj krizi koja  neupitno, autoritarno određuje nevinost i  izuzetnost bez dokaza i provedene istrage, to pokazuje besramnost i strašnu moć određenih zločinaca. Kada je neslaganje sa službenom istinom društveno zabranjeno do te mjere da uključuje uznemiravanje i progon, kada to izaziva postupke koji su u proturječju sami sa sobom kao u slučaju vršenja djela terorizma u ime iskorjenjivanja terorizma, ili ograničavanje i kažnjavanje slobodnog govora u ime slobodnog govora i njegove zaštite, kada je izvješće odmah podržano, prošireno od najvećeg broja vladajuće klase uključujući glavne medije i „alternativne“(što znači one krajnje ljevice i krajnje desnice; kad se uspješno ujedine inače suprotne frakcije populacije – liberali s neokonzervativcima, zagovornici građanskih prava i statisti, humanisti s nietzscheancima, teisti s ateistima; kad je razumska provjera i slobodna rasprava o očitim rupama u službenom tumačenju zabranjena, a onda se događa godišnje odavanje počasti s recitiranjem šupljih priča, posebno potresno portretiranje demonskih zlikovaca kojima se pripisuje krivica kako za pojačanu domaću borbu među građanima tako  i za neprekidni manihejski rat protiv najnovijih „neprijatelja“. Kada se sve to počinje slijevati u iskonski užas i religiozni strah kod stanovništva; kada je priča o nekom događaju ili nizu povezanih događaja ima sve ove karakteristika ili samo neke od njih znamo da se ne radi o običnoj pojavi.
To su snažne riječi. Možemo li to primijeniti i na nas?
U katoličkoj misi i Euharistiji se Nevina Žrtva mistično ubija, događaj prisutan i stvaran, sada i ovdje. Njegovo povijesno razapinjanje, Njegovo uskrslo tijelo postaje dostupno za jelo i tako obogotvoruje sudionike. Ovaj sakramentalni ritual zahtijeva od onih koji slave misu da budu u pokajničkom stanju priznajući nevinost jedino Janjetu koje je ubijeno ispovijedajući osobnu krivnju za njegovu smrt.
Euharistija čini sve sudionike sjedinjene s  Njegovom božanskom ljubavlju i ta ljubav se treba podijeliti sa svijetom. Otuda i značenje riječi Misa – Ite missa est – Idite, poslani ste. Euharistija je i izvor jedinstva Crkve ali i svijeta. Države koje odbacuju moral i duhovni autoritet Katoličke Crkve su osuđene na robovanje drugim autoritetima koji ne priznaju moral i duhovni autoritet.
Ako je moj opis false-flag terorizma točan, u svjetlu Mise i Euharistije to može biti dijabolička inverzija, obrnuti ritual, CRNA MISA. Mise se čine da se sakupe na predstavi pravedne žrtve koje će biti ubijene, ali umjesto izazivanja kajanja i priznanja krivice proizvodi se samoopravdavanje i farizejsko suđenje.
Umjesto katoličkog spektakla pripravljenog da podijeli božansku ljubav koja je bila uprisutnjena, oni / luciferijanci /polaze od ujedinjene zajedničke demonske mržnje spram „drugog“ koji je pripravljen da dijeli i izazove ubilačku mržnju koja se razlijeva u njihovim srcima. I kao  što je božanski objavljena katolička Dogma tako su neupitne i jedinstvene sotonske dogme koje nam objavljuju /njihovi/ svećenici čije medijske čarolije i vladajuće službene propovjedi autoritativno određuju stvarnost onog što se dogodilo.
Mislim da je false-flag teror u biti ritual žrtvovanja žrtvenog janjca koji je, kako je to Rene Girard prikazao, neizbježni temelj političkog jedinstva neevanđeoskih neobraćenih kultura i dijaboličke inverzije Kristove žrtve na križu.
Mi individualno ili kolektivno ili slijedimo i poslušni smo Evanđelju ili slijedimo đavla i žrtvenog jarca. Treće mogućnosti nema. Suočavamo se s pojavom koja se može jedino shvatiti i protiv koje se može uspješno boriti u svjetlu Evanđelja i snage Njegove milosti.
Kako sam u svojoj knjizi detaljno razmotrio strah i užas koji ulijevaju ovi događaji čija je priča neupitna  i nasilje koje ih prati svemoćno najbolje je opisano kao „sotonsko sveto“ i koje jedino može biti pobjeđeno s istinski svetim -  Svetim Srcem Isusovim.
• JEA: Vi profesore citirate Lancea DeHaven-Smitha u svojoj raspravi o Teoriji urote u Americi – Conspiracy Theory in Amerika (University of Texas Press) da je CIA izmislila pojam „teorije urote“. Razjasnite ovdje ovaj komplicirani pojam.
- TJK: Potakao bi čitatelje koje ova tema zanima  da pročitaju knjigu Smitha. Ili raspravu Rona Unza koji sažima ovdje bitne točke:
Sredinom 1960-tih raslo je nepovjerenje u rezultate Warrenove komisije o usamljenom strijelcu, Leeju Harveyu Oswaldu, koji bi bio jedini odgovoran za ubojstvo predsjednika Kennedy-a,  rasla je sumnja da su vodeći američki političari uključeni. Kao sredstvo kontrole štete CIA je podijelila potajno memorandum svim svojim uredima tražeći od njih da u medijima ismiju i napadnu kritičare kao iracionalne nositelje „teorija urote.“
Mislim da je Bog u svojoj providnosti dao internet jer je on najozbiljnija zaprjeka  propagandistima. Naravno da je to mač s dvije oštrice koji je i sredstvo za slobodu i porobljavanje.
Jedan od razloga zbog kojeg sam posvetio svoj život liberalnom odgoju i filozofiji,  je da sam bio sposoban misliti i diskurzivno i intuitivno, s umom i srcem.  Danas je to bitan zahtjev za raspravu o suvremeoj  kulturi općenito i na internetu posebno. Tako se može naučiti ono što je potrebno za dušu i duše onih kojima je potrebna ljubav i zaštita. Duboka država nije mogla zaustaviti izlazak istine na vidjelo  ali je cenzura na društvenim medijima postala očigledna i sveprisutna i nisam siguran kakav će biti ishod. Teško je ne vidjeti neku vrstu građanskog rata na obzorju. Uvjeren sam da jedina sila koja može pobijediti zlo u koje smo uronjeni i koja postaje svemoćnija iz dana u dan (iako takva moć izgleda nestvarna) je Božja moć. Ali On traži od nas da svi budemo provoditelji  Njegove moći. Moramo nastojati da spoznamo  i provodimo u djelo Njegovu Božansku Volju u svakom trenutku. Ustvari mi trebamo živjeti Njegovu Božansku Volju. Prije nekoliko godina otkrio sam djela talijanske katoličke mističarke po imenu Luisa Piccarreta (koju je već Crkva proglasila Službenicom Božjom i izgleda da će uskoro biti kanonizirana) koju je sam Isus Krist poučio kako živjeti u Volji Božjoj. Njezin život je čudesan. Poduka koja je data čovječanstvu za ovo naše vrijeme sadržana je u 36 svezaka.
Uputio bih čitatelje, uključujući ne-katolike, da prouče ove poduke. One su divne i vjerodostojne i  čitanje u svjetlosti Evanđelja  bit će velika dobrobit za vašu dušu. Ovo je najbolji uvod koji će vast uvesti u: The Crown of History: The Imminent Glorious Era of Universal Peace – Kruna povijesti: Neizbježno veličanstveno vrijeme univerzalnog mira.
  

Thaddeus Kozinski i Jonas E. Alexis, 18. II. 2020., https://www.veteranstoday.com/2020/02/18/deep-state-luciferianism-and-the-psychopathic-new-world-order/

(s engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Milanov otac Joakim bio je rodoljub i borac za istarske Hrvate

 
 
Kako danas malo ljudi u Istri poznaje bogatu povijest Istre i borbu istarskih Hrvata, rodoljuba, za slobodu podsjetila bih Milana Rakovca na jedan njen dio u kojem je aktivno sudjelovao njegov otac, što on vjerojatno i zna, pa su mi još  čudnije i nerazumljive ove njegove riječi o istarskoj himni!
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/35/Milan_Rakovac.jpg/1200px-Milan_Rakovac.jpg
Milan Rakovac
 
Joakim Rakovac rođen u selu Rakovci kraj Baderne, 14. listopada 1914. – poginuo blizu Korenići iznad Limske drage, 18. siječnja 1945. godine). Osnovnu talijansku školu završio je u Baderni.  Odgojen je u hrvatskom duhu, čitao je početnice i zabranjene hrvatske knjige. Natpis 'Kraljice Hrvata, moli za nas' uklesao je Ivan Rakovac na obiteljsku kapelicu 1920. godine, nakon potpisivanja ugovora u Rapallu, kojim je Istra pripala Italiji. Ivana su talijanski fašisti često tukli, a talijanske vlasti zatvarale; naposljetku je umro u njemačkom koncentracijskom logoru Dachau. Uoči napada Italije na Jugoslaviju Joakim Rakovac je mobiliziran u talijanske specijalne bataljune. Pušten je 1942. te se aktivno uključio u borbu za slobodu Istre,
Istarski rodoljubi bili su spremni  na kapitulaciju Italije 8. rujna 1943. godine, i digli se na ustanak. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko slijedećih  dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, zauzeli su vojarne i karabinjerske stanice osim u Puli, a narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s javnih zgrada. Pod oružjem se našlo oko 10.000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. Ustanici s područja hrvatske Istre oslobađaju čak i Izolu i Kopar u slovenskom dijelu Istre, te izbijaju pred sam Trst.
 
Joakima Rakovca  kapitulacija fašističke Italije zatekla ga je u Gologorici; vodio je veću grupu novih boraca i  s njom razoružao garnizone u Cerovlju i Borutu, a zatim je sudjelovao u oslobođenju Pazina, a slijedećeg dana i Poreča. Predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom (nisu ušli jedino u Pulu) deklarirali su cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka koja će pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti. Skup o ujedinjenju sa maticom zemljom Hrvatskom u Pazinu je 13. rujna 1943. godine otvorio je Joakim Rakovac, a Proglas je napisao i pročitao Ljubo Drndić.
 
Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943. prenosim u cijelosti:
ISTARSKI NARODE!
Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.
U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati! Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
 
RODOLJUBI ISTRE!
 
Talijanske garnizone u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.
 
ISTRANI!
 
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.
To je Proglas Narodno-oslobodilačkog odbora Istre, koji je pročitao Ljubo Drndić nakon što je Joakim Rakovac otvorio skup u Pazinu 13. rujna 1943. godine. U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom riječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije, a član te partije je bio i Ljubo Drndić, koji je odluku napisao. Potvrđeno je da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati. Zanimljivo je da je Proglas upućen ISTRANIMA, a ne Istrijanima. U Proglasu nigdje nema spomena Tita, Komunističke partije Jugoslavije, niti priključenja Jugoslaviji!  U njemu  spominje ZAVNOH, kao predstavnik NOP-a  Hrvatske. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačke Rommelove ofenzive,  kojom je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje. Nakon općeg ustanka u Istri, koji nije bio pod nadzorom KPJ i  prihvaćanja odluka od 13. rujna 1943. godine, Ljubo Drndić  s proglasom Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna i izvještajem Štaba hrvatsko-slovenskog odreda od 15. rujna 1943. krenuo je  preko Kastva u Hrvatsko primorje da bi te večeri stigao u oslobođenu Crikvenicu. Odmah je izvjestio vodeće ljude KPH o događajima i Istri. Novi proglas narodu Istre bio je gotov 16. rujna! Tiskan je u obliku manjeg plakata u nakladi od 4000 primjeraka. Odmah je izlijepljen po Crikvenici i drugim mjestima Hrvatskog primorja. Specijalnim kuririma je nekoliko stotina primjeraka odmah upućeno i u Otočac. "Koristeći se svim mogućim motoriziranim vezama žurili smo zatim iz Crikvenice da se što prije vratimo u Istru. Na Grobinštini sam prvi put sreo istarskog emigranta i poznatog komunista robijaša Dušana Diminića i obradovao se kad sam saznao da je upućen na rad u Istru. Zajedno smo krenuli prema Klani dijeleći usput proglase o sjedinjenju. Diminić je još u srpnju 1941, tada kao član OK KPH za Hrvatsko primorje  napisao tekst značajnog letka »U borbu«, u kojem se Istra izričito spominjala, a narod pozivao u borbu za »nacionalno oslobođenje od okupatora i njihovih slugu« i za praktično rušenje granice na Rječini.
Samo dvije godine nakon toga, tih rujanskih dana 1943., Dušan Diminić je već i sam sudjelovao u širenju novog proglasa u kojem je ustanička Istra proglasila svoje sjedinjenje s Hrvatskom u novoj Jugoslaviji! U Klani, koja postaje središte čitave Kastavštine, sretamo istarsku emigrantkinju i partijskog funkcionara Dinu Zlatić i poznatog narodnog borca Kastavštine Milana Jardasa", napisao je u svojoj knjizi Ljubo Drndić http://www.znaci.net/00003/569.pdf
 
Ljubo Drndić: ORUŽJE I SLOBODA ISTRE
 
U proglasu Pokrajinskog NOO-a pozivali su se »svi Istrani« da i dalje odlučno stupaju u partizanske redove, da sakupljaju pomoć za narodnu vojsku i da se odazovu upisivanju zajma koji je ZAVNOH bio raspisao radi pružanja efikasnije pomoći postradalima u NOB-u.
A u Pazinu prilikom proslave srebrnog jubileja sjedinjenja, 28. rujna 1968. godine, Vladimir Bakarić je rekao;"  Narodu Istre može zaista poslužiti »na ponos i diku« da je u svoje čete, bataljune i brigade, u svoju 43. diviziju i u druge vojne jedinice NOV i PO Jugoslavije uputio blizu 30 000 boraca, od kojih je više od 6 000 poginulo s puškom u ruci, dok su brojne tisuće Istrana pale kao žrtve precizno razrađenog nacifašističkog i kvislinškog sistema terora, mučenja i ubijanja." Tako je borba istarskih rodoljuba, istinskih antifašista i istarskog svećenstva upravo zahvaljujući Ljubi Drndiću iskorištena u komunističkoj revoluciji, jer NOB nije bila samo borba za oslobođenje od fašizma i nacizma, već i borba za radikalni društveni preobražaj u totalitarno komunističko društveno uređenje.
Ti isti komunisti su nakon rata preuzeli fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima i proganjali, mučili, zatvarali i ubijali istarske narodnjake i istarske svećenike!
• 24. kolovoza 1947., zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
• 11. rujna 1946. odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
• Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.
Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci , a proganjani su svi koji se nisu htjeli priključiti  Komunističkoj  partiji  Jugoslavije!
A danas baš to hrvatstvo Istre, nekim sinovima i unucima tih komunista smeta u istarskoj himni ??? Na što su spali u mržnji prema hrvatskoj državi!!!
I sam Joakim Rakovac stradao je pod čudnim okolnostima. Neumorno je radio na terenu. Tako je, 18. siječnja 1945. bio na sastanku u selu Korenići, na Kanfanarštini. Nacisti su iznenada opkolili selo. Pri povlačenju, Joakim Rakovac je teško ranjen. Sutradan, u jednoj šumici, omladina sela Červari i Korenići našla ga je mrtvog. Narodnim herojem proglašen je 9. prosinca 1952.
http://www.znaci.net/00001/10_221.htm
 
Uloga istarskog svećenstva u borbi protiv fašizma kao zaštitnice naroda bila je presudna!
 
Jedna od vrlo značajnih specifičnosti, svakako se mora naglasiti, odražavala se u posebnoj ulozi hrvatskog svećenstva Istre, koje je velikim dijelom ostalo povezano sa svojim župljanima i njihovim nevoljama. U razdoblju od dva desetljeća talijanske okupacije ono je pružilo žilav i svojevrstan otpor politici nasilnog odnarođivanja, podnoseći pri tome teška poniženja, batinanje i zatvore. U narodu su takvi svećenici bili poštovani i cijenjeni. Zato su se mnogi svećenici u Istri uključili  u narodnooslobodilački pokret. Činjenica što je među istarskim rodoljubima bilo i komunista nije bilo zapreke da se uključe u otpor protiv fašizma. U prvom redu zato što je oslobodilačka borba protiv fašizma uključivala u svom programu i ostvarenje onih ciljeva za koje su se narodni svećenici Istre do tada časno i uporno borili .Fašizam je  uništio političke, ekonomske i kulturne ustanove istarskih Hrvata, pa je crkva ostala još jedino mjesto gdje se narod okupljao i dobivao pomoć.
 
Svećenik Zvonimir Brumnić surađivao je sa Ljubom Drndićem i pričao mu o stradanjima svećenika u vrijeme talijanskog fašizma. A svećenik Miroslav Bulešić prijateljevao je sa Joakimom Rakovcem. Nekim zadrtim komunistima ta suradnja istarskog svećenstva i istarskih rodoljuba komunista izrazito je smetala, pa postoji osnovana sumnja u službenu inerpretaciju pogibije Joakima Rakovca!
Kriterij za priključenje Istre Hrvatskoj, nije bila Titovo ratno oslobađanje, teritorij koji je Tito držao, već etnička struktura  stanovništva.Istarski svećenici su bili istinski kršćanski antifašisti, a ne kao komunisti  antifašisti , koji su ustvari fašisti, po masovnim likvidacijama. Ničeg antifašističkog nije bilo u klanjima (Miroslav Bulešić) u jamama, masovnim likvidacijama nad stanovništvom, ne nad neprijateljima-okupatorima, nego nad domicilnim stanovništvom.
Istra je kraj u kojem žive i Talijani i Slovenci i Hrvati u definiranim granicama, Katolička crkva jednako je štitila svo stanovništvo Istre!
Na sastanku  istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (37-člane Savezničke komisije, engleska je delegacija brojila 7, američka 8, ruska 13 i francuska 9 članova ) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine, koji se održao u Pazinu 19. ožujka 1946., točno u 22 i 45, te su ostali do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao predstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru predali su Komisiji Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji.
Izvješće mons. Bože Milanovića o sastanku predstavnika Zbora svećenika sv. Pavla za Istru s predstavnicima Savezničke komisije za razgraničenje Julijske krajine  u Pazinu 19. ožujka 1946. (str. 494.-499. u knjizi Miroslav Akmadža, Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.);
Od ukupno 176 župa, bile su 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite, među koje računamo samo one, koje imaju više od 10 % druge narodnosti. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75 % hrvatskih, 12 % talijanskih, i 13 % mješovitih.
Po popisu stanovništva koji je radila Italija 1921. godine bilo je 90.000 Talijana i 250.000 Hrvata u Istri po Spomenici Zbora svećenika sv. Pavla.
 
Cadastre national de l Istrie – ključan dokument koji je dokazao hrvatstvo Istre
 
Za potrebe pregovora o razgraničenju na Pariškoj mirovnoj konferenciji (29. Srpnja –15. listopada 1946.), skupina hrvatskih intelektualaca (Josip Roglić,  koordinator, R. Maixner, L. Čermelja, M. Gržetić, I. Pucić, P. Skok i Mirko Deanović) priredila je, a Nakladni zavod Hrvatske u srpnju je 1946. objavio na francuskom jeziku knjigu-dokument pod naslovom Cadastre national de l ‘Istrie, u kojoj je dokazano da je većina obitelji na istarskom poluotoku sve do grada Trsta (osim grada Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a manjina talijanskog. Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), opsežan dokument pisan francuskim jezikom, priređen za potrebe Komisije za razgraničenje u Predsjedništvu Vlade NR Hrvatske u pregovorima između FNR Jugoslavije i Italije (1945.-46.) te za potrebe Pariške mirovne konferencije.
Knjigu je priredio Jadranski institut u Sušaku, a tiskao Nakladni zavod Hrvatske (Zagreb, srpanj 1946.).
Terenska anketna istraživanja obuhvatila su područje istarskog poluotoka (Zonu B), osim Pule (tada u Zoni A, pod anglo-američkom upravom), te otoke Cres, Lošinj, Unije, Male i Vele Srakane, Susak i Ilovik. Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22 %) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18.752 (26,28 %) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50 %) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés)Cadastre su iznova 1980-ih obradili Josip Bratulić  i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrvatski dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrvatskom jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenja tiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985.-1986.).
 
Prava nacionalnih manjina u Istri
 
Nacionalne manjine o kojima govore Čakić (sugerira da je Istra zemlja isključivo Hrvata u kojoj ostali nisu dobrodošli)  i Rakovac (multilingvalna istarska himna) imaju zagarantirana sva ljudska i nacionalna prava po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih  manjina. (NN 155/2002.)
Članak 7.
Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina koja oni uživaju pojedinačno ili zajedno s drugim osobama koje pripadaju istoj nacionalnoj manjini, a kada je to određeno ovim Ustavnim zakonom ili posebnim zakonom, zajedno s pripadnicima drugih nacionalnih manjina, naročito:
1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi;
2. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe;
3. uporabu svojih znamenja i simbola;
4. kulturna autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije;
5. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica zajedno s drugim pripadnicima te vjere;
6. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
7. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajed­nič­kih interesa;
8. zastupljenost u predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima;
9. sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina;
10. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.
Dakle stavak 3 jasno kaže da imaju slobodu uporabe svojih znamenja i simbola. Talijanska nacionalna manjina uzela je kao svoju zastavu, zastavu Republike Italije i kao svoju himnu, službenu talijansku himnu, i to nije nacionalistički ?
A Krasna zemljo Istri mila, dome roda hrvatskog je nacionalistička?
Zaključak -neprimjerena i zlonamjerna retorika Nenada Čakića
 
Istarsku županiju čine jedinice lokalne samouprave: 10 gradova i 31 općina
 
Gradovi: Buje-Buie, Buzet, Labin, Novigrad-Cittanova, Pazin, Poreč-Parenzo, Pula-Pola, Rovinj-Rovigno, Umag-Umago i Vodnjan-Dignano.
Od 10 gradova 7 gradova je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 3 su jednojezična -hrvatskog jezika
Općine: Bale-Valle, Barban, Brtonigla-Verteneglio, Cerovlje, Fažana-Fasana, Funtana, Gračišće, Grožnjan-Grisignana, Kanfanar, Karojba, Kaštelir-Labinci – Castellier-Santa Domenica, Kršan, Lanišće, Ližnjan-Lisignano, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun-Montona, Oprtalj-Portole, Pićan, Raša, Sveti Lovreč, Sveta Nedelja, Sveti Petar u Šumi, Svetvinčenat, Tar-Vabriga, Tinjan, Višnjan-Visignano, Vižinada-Visinada, Vrsar-Orsera i Žminj.
Od 31 općine 12 je dvojezično hrvatskog i talijanskog jezika  , a 19 jednojezično, hrvatskog jezika.
Ukupan broj stanovnika IŽ; 208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske
• Hrvati 142.173 (68,33 %)
• Talijani 12.543 (6,03 %)
Od ukupnog stanovnišva Istre 208 055, dvojezičnošću je obuhvaćeno 139.553, a hrvatskim jezikom 66.733 stanovnika
Iz navedenih podataka prema popisu stanovništva 2011. godine IDS je svojom politikom talijanizirao Istarsku županiju, jer je 67 % stanovnika obuhvaćeno dvojezičnošću. Hrvatskim jezikom ostalo je obuhvaćeno samo 33 % stanovnika Istre.
Zbog 12.543  pripadnika talijanske manjine  ili samo 6,03 %, dvojezičnošću je obuhvaćeno 67 % stanovništva Istre! 
E pa sada neka Nenad Čakić kaže da nisu dobrodošli???
A da druge manjine nisam ni spomenula na primjer; Dane srpske kulture, koji se održavaju već 11 godina za redom po gradovima širom Istre, a Srba u Istri ima 7206 ili 3,46 %.
Doista zlonamjerno, sa nepostojećom i neprimjerenom nacionalističkom retorikom i sa ciljem nepotrebnog podgrijavanja  međunacionalne netrpeljivosti!
Sve braniteljske udruge, sve političke stranke i svi građani Istre trebali bi se suprostaviti takvoj nepotrebnoj retorici, jer narušava dosegnute standarde suživota u Istri!
 

Lili Benčik

Anketa

Čega se više bojite?

Ponedjeljak, 06/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1362 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević