Get Adobe Flash player

Ključne zablude i što da se radi (2020.- ?)

 
 
Činjenica da Hrvatska 'kaska' na začelju po 'postignućima', grupe onih tranzicijskih zemalja koji su nekada  'kaskale' za njom, čini potrebnim, prije analize i zaključka - ŠTO DA SE RADI?, kratko navesti najvažnijih 10 ključnih zabluda i grešaka hrvatske politike u lutanjima po bespućima hrvatske političko-gospodarske zbilje kao slijedi:
1. Valja se odreći zablude da oblik vlasništva automatski dovodi društvo do prosperitetnog gospodarstva.
2. Valja shvatiti da je strančarsko-klijentelistička-nepotistička kadrovska politika zablude, koja je dovela do negativne selekcije na svim onim mjestima i razinama  gdje se donose odluke upravljanja državom i državno-javnim poslovima.
3. Valja shvatiti da prisutnost na radnom mjestu i koristan rad nisu isto, te valja uvesti  jasne kriterije za bolje nagrađivanje rezultate rada  za razliku od manje uspješnog i lošega rada, koji valja sankcionirati svim raspoloživim pravnim sredstvima, i to tim više čim se radi o višim funkcijama u državnoj i janoj upravi.
https://www.onlyinfotech.com/wp-content/uploads/2020/02/1582294211_The-Most-Common-Misconceptions-About-Dropshipping-in-2020-750x430.jpg
4. Valja se odreći  fatalne zablude da je „Šef/Gazda“ zaslužan za sve, a NIJE odgovoran NI ZA ŠTO, što je u nas postala uobičajena praksa. Za loš odabir suradnika u prvom  je  redu odgovoran .onaj koji ih je odabrao. Za loš rad institucija najodgovotniji su oni koji ih vode.
5. Valja se odreći zablude i priznati da za makroekonomske i strukturno gospodarske probleme zemlje nije kriv hrvatski narod koji je tobože iz bivšeg sustava tobože baštinio protupoduzetničke i protuinvesticijske navade, već su krivi oni koji su od 1991., pa sve do dan danas ovom zemljom upravljaju. Jer narod od pamtivjeka do danas nije nikad protiv dobrih gazdi, ma tko to bili, ali je protiv onih koji pred očima imaju samo svoju pohlepu za zaradom, pa maker i izrabljivanjem svojih radnika i zaposlenika narod nikada nije protiv investitora, ako se investira u otvaranje novih radnih mjesta, i novih proizvodih kapaciteta, ali je protiv „investitora/novih gazdi“ kojima nije cilj dugoročno održivi razvoj proizvodnje, već karatkoročno profitiranje uništavanjem proizvodnje radi zarade na prodaji imovine tvrtki (dobri su primjeri za to bili nove  „gazde“ sisačke Željezare, Ventilatora, Kamenskog, Sinjanke...).
 
6. Valja se odreći zablude da će ikada, ikoji ozbiljan investitor doći u Hrvatsku i omogućiti da nam ljudi ne moraju odlaziti van da bi za svoj rad bili pošteno plaćeni, dok je zemlja označena i poznata po najvećoj korupciji i totalnoj disfunkcionalnosti pravnog sustava, u EU-u i svijetu. Dok je tome tako nama će dolaziti samo špekulanti i profiteri željni brze zarade nakon čega se 'povlače' iz bussinesa u Hrvatskoj.
 
7. Velika je zabluda i fatalna greška vjerovati da se dolaskom na neku visoku političko/državniču funkciju postaje pametnijim nego što je netko bio prije toga. Pogotovu se ne postaje više posvjećen općem dobru i sposobnim donositi optimalne odluke, bez mišljenja iskusnih znalaca i stručnjaka na polju kojeg se tiču te odluke.
 
8. Velika je zabluda i grješka očekivati da će oni koji imaju previše, biti solidarni  sa onima potrebitima, jer je njihova osnovna 'filozofija' imati što više, bez obzira na koje načine, uz floskulu da oni koji nemaj su sami krivi za to.
 
9. Velika je zabluda i greška porezni sustav koji sustavno generira sve veće socijalne razlike, što se evidentno događa u nas od '90-ih do danas.
 
10. Velika je zabluda i greška politike da teži k tomu da 'vladajući' imaju apsolutnu većinu u Saboru, tobože radi političke stabilnosti. Dapače apsolutne većine, a ne konsenzus među različitim političlim opcijama, pretvara Sabor u skup političkih „ovaca“ koji glasuju bez razmišljanja za bilo koju odluku, koju predlaže njihova stranačka vrhuška. To onda više sliči na „glasovanje“ u totalitarnim režimima poput komunizma ili nacizma, nego na toliko „hvaljenu“ hrvtasku demokraciju. U teoriji upravljanja i rukovođenja, glede održavanja sastanaka postoji pravilo da - Ako se svi ili većina, slažu bez pitanja ili prijedloga u svezi neke teme o kojoj se treba glasovati,, onda sastanak valja prekinuti i ne donositi nikakove odluke, jer je očito da prisutni nisu dovoljno upoznati s predmetom u svezi koga trebaju donositi odluku. Naš Sabor je sjajan primjer donošenja odluka o kojoj većina saborske većine koja za nju glasa, blago rečeno, malo ili ništa ne zna, osim da radi stranačke stege, MORAJU glasati sa DA!
 
Radi svega rečenoga rješenja koja trebaju Hrvatskoj su:
-Treba stalno analizirati znastvenim metodama aktualnih političkih, ekonomskih i gospodarskih politika i odluka, ne bi li znali jesmo li na pravom putu ili ne. Toga u Hrvatskoj sve do danas nema. Potrebne su nam politički nepristrane analize, a ne od vladajućih naručene „hvalospjevne“ analize, i neutemeljeno hvalisanje o „postignućima“, od strane političara i „potkupljenih stručnjaka“. Hrvatska toga nema, pa se zato hrvatska politika hvali „postignućima“, dok je istovremeno po svojim „rezultatima“ glede funkcioniranja pravnog sustava i raširenosti korupcije
u društvu procjenjena kao jedna od najlošijih u EU-
-Treba se riješiti NEGATIVNE KADROVSKE SELEKCIJE – kako bi se onemogućilo uhljebljivanje novih političkih uhljeba, te stalno i neprekidno ponavljanje postupka negativne selekcije kadrova.
-Treba promjeniti sustave nagrađivanja i procjenu uspješnosti rada na svim mjestima i nivoima u društvu, pogotovu na funkcijama u državnoj  i javnoj upravi, uz jasne kriterije za procjenu uspješnosti. 
-Treba promjeniti izborni sustav tako da u Sabor  dolaze zastupnici birani osobno, kao predstavnici svojih birača, a ne glasovanjem za stranačke liste na kojoj su 'poslušnici i podobnici' stranačkog vodstva.
U dosadanjim sazivima hrvatskog Saboa, u njemu je bilo više onih osoba  kojima kolokvijalno rečeno  ne bi se moglo povjeriti da čuvaju „crtane  ovce“, a kamoli da zastupaju opće dobro za građane pri donošenju odluka.
-Treba  se odreći paradigme da nije bitno kako se stvara državni BDP, jer to je dovelo do toga da se on stvara najvećim dijelom  potrošnjom, a ne stvaranjem novih vrijednosti putem proizvodje i izvoza, što je dovelo do svjesnog zanemarivanja industrijskog i poljopivrednog gospodastva, i do favoriziranje trgovine, uvoza općenito, i neproizvodnih investicija, te do neprekidnog zaduživanja  države, što prije ili kasnije vodi u „dužničko ropstvo“.
-Treba  jasno definirati, što do sada nije izvršeno, prioritetne sektore u hrvatskom gospodarstvu, koje zemlji mogu osigrati dugoročnu stabilnost, razvoj i dostatan izvoz, bez opasnosti da kod tržišnih promjena, a i inače  budemo  ovisni od uvoza.
Turizam i građevinski sektor nisu oni koji to mogu osigurati. Vlada mora podržavati i insistirati na takvoj politici koja će onaj dio uvoza za koji mi svakako imamo resurse i možemo je zamjeniti domaćom robom, a ne „maštati“ o tome da nam treba gospodarstvo „visoke tehnologije“ u smislu proizvodje  visokoserijskih proizvoda.
Takvi su sektori  u prvom redu poljoprivreda, drvna industrija, industrija /sektor  koji se bavi zbrinjavanjem otpada, metaloprerađivački sektor  koji  toga što ima nislu cijenu rada po satu, može biti konkurentna u dobavi dijelova i opreme za brojne vanjske industrije, kao što automobilska industrija, kemijska industrija, sektor brodogradnje koji za sobom povlači  razvoj mnogih paretećih industrija i proizvodnji, počevši od proizvdnje brodske opreme kao što su proizvodnja brodskog namještaj, proizvodnja brodskih crpki/pumpi, brodske dizalične opreme, brodske opreme za elektroenergetske potrebe na brodu, i brodsku opremu, proizvodnja elektroinstalacijskog materijala, proizvodnja kemijske industrije boje i lakova, proizvodnja protupožarne opreme, proizvodnja elektro vodiča i kabela, proizvodnja brodske upravljačke opreme, proizvodnju rasvjetne opreme, i proizvodnju napredne IT oprema/softwarea specijalno za brodove.
Takav industrijski razvoj bi mogao biti i potencijalno konkurentan izvoz, budući da se više radi o potrebi za znanjem nego za investicijama.
Kao primjer loše politike u sektoru brodogradnje može se navesti uništavanje Brodarskog Instituta sa opremom i intelektualnim kapitalom, koji mnoge od nas razvijenije zemlje nemaju, i čijeusluge bi se mogle dobro tržišno valorizirati.
 
Drugi primjer gotovo „zločinačke“ gospodarske politike je bilo uništavanje Imunološkog Zavoda, najvjerojatnije pod utjecajem uvoznih lobija, uz floskulu da on nije osposobljen za proizvodnju cjepiva, koje smo onda uvozili po višestruko većim cijenama.
Slijedeći primjer loše gospodarske politike je uništavanje proizvodnje namještaja u Šavriću, čija je kvaliteta bila neusporedivo veća od kvaliteta masovnog uvoznog junky namještaja, pogotovu iz Italije. Valja pri tome zamisliti se zašto Slovenija nije ugasila svoju proizvodnju namještaja, dapače čak ju je razvijala? Zar je naša politika bila toliko „pametnija“ od slovenske, da su uočili što nama ne treba, a oni to nisu, ili je naša politika bila pod utjecajem, da ne kažem „korumpirana“ od stane uvoznih lobija koji su, pored naše gluposti, nedomoljubnosti i kriminogenosti, najveći krivci za uništavanje domaćeg gospodarstva
 
-Treba definitivno shvatiti da se naše gospodarstvo i društvo općenito  neće razvujati prema priključivanju u društvo onih zemalja koje su tako organizirane da iz nje njeni građani ne će morati odlaziti, jer u njoj nemaju perspektive za život koji se može postići poštenim radom.
Naša politika očito nije shvatila da se to neće moći postići:
a) Dok Hrvatska bude imala 20 ministarstava, a Njemačka 10, Mađarska 9, Slovenija 14, Litva 14, Estonija 11, ili Letonija 13, pri čemu je Hrvatska zemlja sa najmanje stanovnka u odnosu na te zemlje.
b) Dok je u  Hrvatskoj blizu 300.000 osoba „zaposleno“ u državnoj i javnoj upravi, znači da na jednu osobu u državnoj ili javnoj upravi dolazi oko 10 građana. Da se politika ostalih zemalja svijeta ponašala tako onda bi npr. Njemačka trebala imati 8 milijuna zaposlenika u državnoj i javnoj upravi, Francuska 7 miliona, Poljska 4 milijuna, Mađarska 1 milijun, Austrija 1 milijun..., što one vjerojatno nemaju, a ipak funkcioniraju bolje od sustava državne uprave u Hrvatskoj.
c) Dok se zastupnici u hrvatskom Saboru biraju po principu stranačkih lista, a ne kao osobe sa imenom i prezimenom, bez obzira na stranačku pripadnost ili kao nestranačke osobe.
d) Dok politička elita bude podržavala nepotizam, korupciju i kriminal povlaštenih po političkoj ili inim podobnostima.
e) Dok će većina medija biti politički instruirana, u službi politike i mahom neinformiranja ili krivog informiranja javnosti, a u korist  vladajućih elita.
f) Dok hrvatsko sudstvo ne bude neovisno i po istim kriterijima sudilo svima, i dok zakoni ne budu važili za sve jednako.
f) Dok hrvatska politika ne bude suverena, rodoljubna, samosvjesna i u funkciji najboljih interesa većine građana, i države same. Hrvatska  politika je za sada nažalost, više rukovođena interesima onih čiji se interesi ne poklapaju sa interesima hrvatskih građana i hrvatske države, već sa interesima raznih vanjskih institucija, korporacija, uvozničkih lobija, i interesima raznihsbjekata kojima je samostalna država trn u oku od njenog samog konstituiranja, i koji su tu samostalnost uspjeli obiljno dovesti u pitanje.
A naši građani sa pravom glasa očito ne shvaćaju još, da bolju Hrvatsku od ovakve kava je sada, NEĆEMO MOĆI IMAITI dok više vjeruju onome što im govore stranke i političari za koje glasuju, NEGO ONOME  ŠTO VIDE VLASTITIM OČIMA I VLASTITOM ISKUSTVU O TOME DA SE POLITIČKA  OBEĆANJA UGLAVNOM I VEĆINOM NE ISPUNJAVAJU!
 
I dok hrvatska politika ne bude promijenjena u pristupu kadrovskoj politici, favoriirajući i dalje nepotizam, uhljebništvo i korupciju smatrala „normalnom“ pojavom, te ne poduzimala ništa od navedenih rješenja za boljitak hrvatskog gospodarstva i hrvatskog društva, I DOK HRVATSKI GLASAČI/BIRAČI NE BUDU SHVATILI DA SVOJIM GLASOM MOGU MIJENJATI STANJE, iluzorno je očekivati da će Hrvatska biti zemlja iz koje se neće odlaziti, već će se u njoj moći ostajati, pristojno živjeti od poštenoga rada.
Trenutačno su hrvatska politika i hrvatski birači/glasači očito odustali od sna za koje se umiralo po bojišnicama diljem Hrvatske u Domovinskom ratu!
 
(Svršetak)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Samodestrukcija i opustošenje (1991.-2020.)

 
 
Radi svega rečenog u dijelovima 1. 2. i 3.ove Analize, Hrvatska se radi hrvatskog političkog lutanja po bespućima naše političko-društveno-gos podarske  zbiljnosti, nalazi u situaciji  da se nalazi među najmanje uspješnim članicama EU, sa političkom „elitom“ koja niti želi, niti zna riješiti niti jedan problem koji ozbiljno muči ovu zemlju i njene građane.
No krivac  za loše gospodarsko stanje u Hrvatskoj, uz lošu kadrovsku politiku i kriminalnu pretvorbenu privatizaciju, također je i zaostajanje u razvoju i primjeni ekonomskih i gospodarstvenih znanosti od strane političke „elite“ nastale negativnom kadrovskom selekcijom.
Pokazalo je to novo istraživanje skupine hrvatskih znanstvenika dr. sc. Dejana Kovača, postdoktoranda s uglednog sveučilišta Princeton i znanstvenog istraživača sa Škole političke ekonomije prestižnog američkog sveučilišta “Woodrow Wilson”, i dr. sc. Borisa Podobnika, profesora na Sveučilištu u Rijeci i prodekana za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, čija mišljenja  uz mišljenja nekih poznatih imena svjetske ekonomije, i podataka  o ovoj temi iz iskustva stranih država, vrijedi prikazati.
https://www.newamericanjournal.net/wp-content/uploads/2015/01/Milton_Friedman.jpg
Oni su istražili povezanost između kvalitete istraživanja u ekonomskim znanostima i ekonomskih pokazatelja poput rasta BDP-a u Hrvatskoj i drugim tranzicijskim zemljama. Neka  njihove razmišljanja valja posebno istaći, a to su:
-„Standardna hipoteza o kriminalnoj privatizaciji i sustavnom  stranačkom uhljebljivanju stoji.
 
-Kroz privatizaciju smo postigli da je kapital dopao u krive ruke, a kroz stranačko zapošljavanje da su nekompetentni  dospeli  na pozicije sa zahtijevima iznad  osobnih kvalitete. U teoriji upravljanja to se smatra najvećim grijehom  kada  nekoga raspoređujete  na funkcije koje su iznad onoga što se kolokvijalno naziva njegovim 'pragom  osobne nesposobnosti'!
 
-Kada imate ovakvu drastičnu misalokaciju dva osnovna resursa u proizvodnji, četvrt stoljeća kasnije kreirali ste tempiranu bombu koja vam može.svaki  svaki čas da eksplodirati 'u lice'.
 
-Postoji još jedan dublji problem koji se dogodio nakon raspada Jugoslavije na koji nismo obraćali pozornost i sada smo njegovi zarobljenici, a to je odgovor  na pitanje – imamo li lošu ekonomiju jer imamo loše ekonomiste i loše političare, ili imamo loše ekonomiste i političare zato što imamo lošu ekonomiju?.U znanstvenoj metodologiji, ovako postavljen problem zove se problem obrnute kauzalnosti i nešto je slično pitanju je li prije bila kokoš ili jaje. Na hipotetska pitanja postavljena na ovakav način gotovo je nemoguće odgovoriti kauzalno jer postoji tzv. “simultaneity bias”, to jest međusobni uzročni utjecaj.
-Analizirajući 34 europske zemlje (uključujući RH) od 1985. do 2015. – i njihove ekonomske pokazatelje poput BDP-a, rasta BDP-a, potrošnje i sl., te pokazatelje znanstvenog ishoda za glavna znanstvena polja poput medicine, fizike, ekonomije, strojarstva itd. Uvažili su takođe jedinstvenu političku situaciju 90-ih, tj. pad Istočnog bloka kao šok koji je deprecirao ljudski kapital u nas, ali u samo dva područja, na području politike, i na polju znanosti, i to u ekonomiji.
 
-Dok je medicina ostala medicina, a fizika ostala fizika, ekonomija je doživjela totalnu promjenu paradigmi – prelazak s planske na tržišnu ekonomiju, što je politička i ekonomska „elita“ iskoristila za vlastite probitke i totalnu destrukciju gospodarstva.
 
-Druge zemlje reagirale su adekvatno i doškolovale svoje 'stare' ekonomiste na prestižnim fakultetima te slale nove naraštaje na magisterije i doktorate na iste. No u Hrvatskoj se dogodio potpuno drugačiji proces. Došlo je do toga da je politika 'koristika' samo  njima 'odane' i takve 'uhlebljivala'  kao svoje savjetnike i 'pouzdane' kadrove.
 
-HDZ i SDP su na ekonomske fakultete i institute zapošljavali politički podobne kadrove i omogućavali im napredovanje u zvanju u cilju da im čuvaju leđa svaki put kad su radili krive ekonomske politike. Ne samo to, mahom su ti ljudi postavljani za dekane, direktore instituta i pročelnike katedri te odbacivali pametnije od sebe ili neistomišljenike. Tako je i ono malo kvalitetnih ljudi koji su postojali na tim institucijama sustav doslovno
progutao.
 
-Ti isti ljudi umjesto da su se bavili znanošću, dan danas preko svojih političkih veza rade doslovno na 'junk analizama' za ministarstva i jedinice lokalne samouprave ne bi li opravdali novac koji primaju, a da pritom nije stvorena nikakva vrijednost.
 
-Pokušajmo se prisjetiti kada je neki hrvatski ekonomist, znanstvenik s javnog fakulteta ili instituta pisao znanstvene radove o korupciji u Hrvatskoj ili javno kritizirao poteze ministara. Skoro nikada. Prije svega ne žele rezati granu na kojoj sjede, a i oni koji su pokušali, bili su utišani. -Kada i jesu nešto proizveli, bila je to masa iskrivljenih analiza bez znanstvenih temelja koje su pogodovale trenutnim političkim elitama na vlasti.
 
- Ovakva situacija, dovela nas je do toga da smo četvrt stoljeća kasnije pali na dno po svim ekonomskim pokazateljima uz bok Rumunjske i Bugarske. Dvije zemlje koje smo nekada gledali s visoka uskoro će nas prestići ako ne napravimo snažne reforme.
 
-Isto tako postoji i relativni efekt: post-komunističke zemlje koje su najviše investirale u ekonomske znanosti u tranzicijskom razdoblju, i 25 godina kasnije imale su i najveći ekonomski rast. Razumljivo, jer ekonomija je globalna bitka što znači da znanstvenici, odnosno stručnjaci u tom području, trebaju biti globalno konkurentni jer oni ne samo da kreiraju ekonomske politike, već su centri znanja i školuju buduće ekonomiste koji trebaju pokretati ekonomiju. Hrvatska stoji jako loše u tome.
 
„Ekonomija se također bavi procjenom ekonomskih politika. Postoje dva pristupa: pozitivistički i normativni. Pozitivizam nam govori o stvarnom stanju ekonomije ili ekonomske politike dok normativni pristup daje sliku kakva bi ekonomija ili ekonomska politika trebala biti, ili još gore od toga, kavu sliku politika traži da se 'komunicira' javnosti. Što je veći jaz između ta dva pristupa, tim gore za nas. To znači da je ekonomija konstantna kritika – kontemplacija između normativno političkog i pozitivističkog.
-U Hrvatskoj prije svega uopće nema analiza ekonomskih politika, jer zašto bi netko analizirao nešto kad će mu stranački rođo srediti nekakvu analizu za grad, napravit će dvije tablice u Excelu i uzeti lovu za to.
 
-Drugo, ako analiza i ima – medijski obruč probijaju samo one politički podobni tako da se kasnije sve analize uzimaju sa skepsom.
 
-Treće, treba definirati normativno stanje, a to je upravo ono u čemu smo prevareni u zadnjih 25 godina. Svatko si je uzimao za pravo da se proglasi ekonomskim ili bilo kakvim stručnjakom. Imali ste priliku gledati doktore medicine, fizičare, pravnike, čak i ljude bez škole da daju kritičke osvrte i sudjeluju u donošenju političkih, ekonomskih i gospodarskih podluka. Za to su upravo krivi  ekonomisti u „milosti“ politike, koji su uspjeli spustiti  nivo ekonomske znanosti na najniže razine. Ako usporedite broj citata hrvatskih znanstvenih radova po godinama za medicinu, fiziku i ekonomiju, vidit ćete da ekonomija ima izuzetno mali broj znanstvenih citata.
 
Osim mišljenja naših navedenih znastvenika, treba navesti i neka mišljenja poznatih imena svjetske ekonomske znanosti  kao što su Milton Friedman i njegovi „dečki iz Čikaga“, Karl Popper, George Stiegler, i John Maynard Keynes, jer se radi o dva  sasma različita pristupa vođenju ekonomsko-gospodarstvenih politika, koju naša politička „elita“ ili ne razumije, ili ako i možda razumije, pogrešno primjenjuje u praksi. Naime Fridman, Popper i Stiegler su takozvani neoliberali (Friedman) i klasični liberali (Popper i Stiegler), a Keynesova se  teorija zasniva na potrebi državnog intervencionizma, kao jedinog način da države odgovore na siromaštvo i druge socijalne probleme. „Prevedeno“ na svakodnevni, svima razumljivi jezik, to znači slijedeće: liberalisti i neoliberalisti su za privatnu inicijativu (kapitalizam), slobodno tržišno natjecanje i nemiješanja države u gospodarstvo, dok Keynes nije protiv kapitalizma, ali je za državni intervencionizam, zadavanje okvira u kojima se slobodno tržišno natjcanje treba odvijati, uz kontrolu da li se to tako i odvija.
Nažalost je ipak prevladala teoija „dečki iz Chicaga“ pa se  globalizacija svjetske ekonomije odvija po toj teoriji da je ostvarivanje što većeg profita „condicio sine qua non  (prijeko potreban uvjet bez kojega se ne može), koja je   'uzdinuta' do maltene neke ekonomske dogme, a u koju sve više uglednih svjetskih ekonomista, političara i sociologa počinje sumnjati.
 
Teorija „dečki iz Čikaga“ se izrodila u, danas je to već svim jasno,  takozvani 'divlji' globalistički kapitalizam , koji ne odgovara ni  građanima, ni državi, već samo malom broju ljudi. Podsjetimo se pri tome da je čak autor  Kraja povijesti, Francis Fukuyama, u frenetičnom 'zanosu' da je neoliberalni kapitalizam slobodnog tržišta „kraj povijesti“ u ekonomiji i politici, na osnovi zbivanja u svijetu, pokajnički priznao da nije bio u pravu. A na osnovi toga da do sada NI JEDNO istraživanje NIJE pokazalo i POTVRDILO  da uspješnost tvrtke ovisi o obliku vlasništva, vraćamo se na ono što je prof. Pertot tvrdio,a to je da na uspješnost u poslovanju bilo koje tvrtke, organizacije ili institucije NE UTJEČE presudno oblk vlasnoštva, već način na kojim se istima upravlja i rukovodi.
To vrijedi i za zemlje kao cjeline, što je čak i statistički dokazivo, budući da među 181 zemalja članica MMF-a, pretežnu većinu onih zemalja čiji je BDP/per capita (po glavi stanovnika) manji od 9000 $/p,c., čine zemlje  u čijim društvima vladaju sustavi privatnog vlasništa(kapitalizma), a ne sustavi društvenog vlasništva, ili ne daj Bože socijalizma ili komunizma.
Svatko tko nije ideološki „zaražen“ i zna nešto o gospodarstvu priznati će da će tvrtka biti uspješna ako je vodi „dobar gazda“ bez obzira da li je tvrtka u osobnom vlasništvu, da li je dioničko društvo, ili je u društvenom vlasništvu, ali vođena od stručne, poslu predane i poštene uprave.
Primjera dobro vođenih privatnih i neprivatnih tvrtki, te loše vođenih privatnih i neprivatnih tvrtki, ima u svim zemljama, i u svim sektorima gospodarstva. Stručni, poslu predani, pošteni upravljačko-rukovodeći MENADŽMENT je alfa i omega uspješnog poslovanja, a ne vlasništvo.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Guske u magli EU-a (2013.-2020.)

 
 
Takva je politika, opisana u 1. i 2. dijelu ove Analize, svjesno provođena i „objašnjavanja“ floskulama“ da tako mora biti jer je to put razvoja i prosperiteta, što je naravno ordinarna bedastoća, dovela je do toga, uz ostale uzroke koje ćemo još navesti, da danas nismo svoji na svome, jer danas zapravo gotovo ništa nije naše. Ne možemo voditi vlastitu unutarnju i vanjsku politiku, jer nas neprekidno hrvatska politika uvjerava da to nije dopušteno radi „direktiva“ ZNA SE otkuda, budući da nemamo imalo značajniji vlastiti hrvatski bankarski sektor, nismo u stanju voditi vlastitu razvojnu politiku bez financijsko-monetarnog suvereniteta, jer nam to nije dopušteno ZNA SE otkuda, što je opet bedastoća, pa nije čudo da su nam svi naši, općeprihvaćeni pokazatelji ekonomskog i institucionalnog funkcioniranja države među najlošijima u Europi. Svim zemljama čiji su građani nekada dolazili na more i letovanje u Hrvatsku, prodavajući stvari iz svoga kućanstva, jer im životni standard nije omogućavao da imaju dovoljno novaca za to, sada mi „gledamo u leđa“  po svim elementima koji govore o stanju društva u nekoj zemlji.
https://www.eubulletin.com/wp-content/uploads/2015/10/lisbon.jpg
Hrvatska je politika potom, lutajući po bespućima političke zbilje, ponovila grješku iz doba Stjepana Radića, i poput gusaka u magli, 'uletjele' u zajednicu koja se naziva EU, uvjeravajući hrvatsku javnost, da će to donijeti velike koristi Hrvatskoj, a pokazalo se da, kao i u slučaju s Kraljevinom SHS, da Hrvatska nije ostvarila one ciljeve za što se ginulo po bojišnicama u domovinskom ratu. I kao što Stjepan Radić govorio, nije problem ulaziti u neke asocijacije, ali je problem ako se ne promisli o uvjetima pod kojima se ulazi, a to se desilo upravo Hrvataskoj ulaskom u EU. Formalno je Hrvatska neovisna, demokratska zemlja, no to je samo formalno, jer je na osnovi potpisivanja pristupnog ugovora u EU, automatski su, što naša javnost do današnjeg dana ne zna, prihvaćene i obveze iz Lisabonskog ugovora, prema kojem od ukupno 23 područja koje reguliraju život u zemlji, samo u 7 područja Hrvatska ovlaštena da vodi glavnu riječ, ali i tada samo uz koordinaciju i nadopunjavanju njenoga djelovanja.
 
Kao područja u isključivoj nadležnosti EU-a određena su:
1) carinska unija
2) određivanje pravila tržišnog natjecanja nužna za funkcioniranje unutarnjg tržišta EU-a
3) monetarna politika(eurozona),
4) očuvanje morskih bioloških resursa u okviru Zajedničke ribarstvene politike
5) zajednička trgovinska politika
 
Nadležnosti podijeljene izmeđ država članica i EU-a su:
6) unutarnje tržište
7) socijalna politika. ali samo glede aspekata definiranih Ugovorom
8) ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija
9) poljoprivreda i ribarstvo, isključujući očuvanje morskih bioloških resursa
10) okoliš
11) zaštita potrošača
12) prijevoz
13) trans-europske mreže
14) energetika
15) područje slobode, sigurnosti i pravde
16) zajednička sigurnosna pitanja u području javnog zdravstva, glede aspekata definiranih Ugovorom
 
Područja u kojima države članice vode glavnu riječ, a Unija je ovlaštena samo podupirati, koordinirati ili nadopunjavati djelovanje države članice:
17) zaštita i poboljšanje ljudskog zdravlja
18) industrija
19) kultura
20) turizam
21) obrazovanje, stručno osposobljavanje, mladi i sport
22) civilna zaštita
23) administrativna suradnja
 
Ako formulaciju „Unija je ovlaštena samo podupirati, koordinirati ili nadopunjavtai djelovanje države članice“ shvatimo u njenom pravom zbačenju, da Unija „i ne mora“podupirati djelovanje države članice, onda je jasno da Hrvatska zapravo nema stvarni državni suverenitet ni u jednom od 23 navedena područja, a i tamo gdje bi ga mogla imati (točke 17. do 23.), hrvatska politika to ne radi tako da bude na korist  Hrvtaskih građana i hvatskog gospodarstva, već se ponaša poslušnički poput vazala Unije.
 
Hrvatska je danas po BDP-u po glavi stanovnika, koji iznosi svega oko 12.000 € (iza nas su samo Bugarska i Rumunjska), po pokrivenosti uvoza izvozom, i po vladajućoj korupciji u njoj, među 3 najlošije zemlje u EU-u, što uz masovni egzodus od gotovo 400.000 građana, od kojih je samo u posljednjih 3,5 godine otišlo 150.000 iz „slobodne i demokratske“ Hrvatske, što najbolje pokazuje „postignuća“ svih dosadanjih hrvatskih 'politika'! Pri tome valja konstatirati da su hrvatsku politiku do sada određivale/odrađivale svega dvije političke stranke, i to HDZ i SDP, bez nekih bitnih razlika u „postignućima“ istih, pa zato i odgovornost za stanje u kojemu se Hrvatska nalazi, najvećim dijelom leži na njima.
Za hrvatsko društvo i hrvatsku državu posebno su pogubna politička lutanja, koja su svjesno politički inducirana i od 'poslušničkih' medija i „struke“ podržana, a u suštini su netočna i nedokazana, da hrvatski puk ima protupoduzetnički mentalitet i da je lijen i neinventivan, i da je naš proizvodni sektor neproduktivan, i nesposoban za ozbiljan izvoz.
 
(Nastavak slijedi)
 

Laslo Torma,d.e.i.

Anketa

Za koga ćete glasovati na izborima 5. srpnja 2020.?

Ponedjeljak, 06/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1045 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević