Get Adobe Flash player

Guske u magli EU-a (2013.-2020.)

 
 
Takva je politika, opisana u 1. i 2. dijelu ove Analize, svjesno provođena i „objašnjavanja“ floskulama“ da tako mora biti jer je to put razvoja i prosperiteta, što je naravno ordinarna bedastoća, dovela je do toga, uz ostale uzroke koje ćemo još navesti, da danas nismo svoji na svome, jer danas zapravo gotovo ništa nije naše. Ne možemo voditi vlastitu unutarnju i vanjsku politiku, jer nas neprekidno hrvatska politika uvjerava da to nije dopušteno radi „direktiva“ ZNA SE otkuda, budući da nemamo imalo značajniji vlastiti hrvatski bankarski sektor, nismo u stanju voditi vlastitu razvojnu politiku bez financijsko-monetarnog suvereniteta, jer nam to nije dopušteno ZNA SE otkuda, što je opet bedastoća, pa nije čudo da su nam svi naši, općeprihvaćeni pokazatelji ekonomskog i institucionalnog funkcioniranja države među najlošijima u Europi. Svim zemljama čiji su građani nekada dolazili na more i letovanje u Hrvatsku, prodavajući stvari iz svoga kućanstva, jer im životni standard nije omogućavao da imaju dovoljno novaca za to, sada mi „gledamo u leđa“  po svim elementima koji govore o stanju društva u nekoj zemlji.
https://www.eubulletin.com/wp-content/uploads/2015/10/lisbon.jpg
Hrvatska je politika potom, lutajući po bespućima političke zbilje, ponovila grješku iz doba Stjepana Radića, i poput gusaka u magli, 'uletjele' u zajednicu koja se naziva EU, uvjeravajući hrvatsku javnost, da će to donijeti velike koristi Hrvatskoj, a pokazalo se da, kao i u slučaju s Kraljevinom SHS, da Hrvatska nije ostvarila one ciljeve za što se ginulo po bojišnicama u domovinskom ratu. I kao što Stjepan Radić govorio, nije problem ulaziti u neke asocijacije, ali je problem ako se ne promisli o uvjetima pod kojima se ulazi, a to se desilo upravo Hrvataskoj ulaskom u EU. Formalno je Hrvatska neovisna, demokratska zemlja, no to je samo formalno, jer je na osnovi potpisivanja pristupnog ugovora u EU, automatski su, što naša javnost do današnjeg dana ne zna, prihvaćene i obveze iz Lisabonskog ugovora, prema kojem od ukupno 23 područja koje reguliraju život u zemlji, samo u 7 područja Hrvatska ovlaštena da vodi glavnu riječ, ali i tada samo uz koordinaciju i nadopunjavanju njenoga djelovanja.
 
Kao područja u isključivoj nadležnosti EU-a određena su:
1) carinska unija
2) određivanje pravila tržišnog natjecanja nužna za funkcioniranje unutarnjg tržišta EU-a
3) monetarna politika(eurozona),
4) očuvanje morskih bioloških resursa u okviru Zajedničke ribarstvene politike
5) zajednička trgovinska politika
 
Nadležnosti podijeljene izmeđ država članica i EU-a su:
6) unutarnje tržište
7) socijalna politika. ali samo glede aspekata definiranih Ugovorom
8) ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija
9) poljoprivreda i ribarstvo, isključujući očuvanje morskih bioloških resursa
10) okoliš
11) zaštita potrošača
12) prijevoz
13) trans-europske mreže
14) energetika
15) područje slobode, sigurnosti i pravde
16) zajednička sigurnosna pitanja u području javnog zdravstva, glede aspekata definiranih Ugovorom
 
Područja u kojima države članice vode glavnu riječ, a Unija je ovlaštena samo podupirati, koordinirati ili nadopunjavati djelovanje države članice:
17) zaštita i poboljšanje ljudskog zdravlja
18) industrija
19) kultura
20) turizam
21) obrazovanje, stručno osposobljavanje, mladi i sport
22) civilna zaštita
23) administrativna suradnja
 
Ako formulaciju „Unija je ovlaštena samo podupirati, koordinirati ili nadopunjavtai djelovanje države članice“ shvatimo u njenom pravom zbačenju, da Unija „i ne mora“podupirati djelovanje države članice, onda je jasno da Hrvatska zapravo nema stvarni državni suverenitet ni u jednom od 23 navedena područja, a i tamo gdje bi ga mogla imati (točke 17. do 23.), hrvatska politika to ne radi tako da bude na korist  Hrvtaskih građana i hvatskog gospodarstva, već se ponaša poslušnički poput vazala Unije.
 
Hrvatska je danas po BDP-u po glavi stanovnika, koji iznosi svega oko 12.000 € (iza nas su samo Bugarska i Rumunjska), po pokrivenosti uvoza izvozom, i po vladajućoj korupciji u njoj, među 3 najlošije zemlje u EU-u, što uz masovni egzodus od gotovo 400.000 građana, od kojih je samo u posljednjih 3,5 godine otišlo 150.000 iz „slobodne i demokratske“ Hrvatske, što najbolje pokazuje „postignuća“ svih dosadanjih hrvatskih 'politika'! Pri tome valja konstatirati da su hrvatsku politiku do sada određivale/odrađivale svega dvije političke stranke, i to HDZ i SDP, bez nekih bitnih razlika u „postignućima“ istih, pa zato i odgovornost za stanje u kojemu se Hrvatska nalazi, najvećim dijelom leži na njima.
Za hrvatsko društvo i hrvatsku državu posebno su pogubna politička lutanja, koja su svjesno politički inducirana i od 'poslušničkih' medija i „struke“ podržana, a u suštini su netočna i nedokazana, da hrvatski puk ima protupoduzetnički mentalitet i da je lijen i neinventivan, i da je naš proizvodni sektor neproduktivan, i nesposoban za ozbiljan izvoz.
 
(Nastavak slijedi)
 

Laslo Torma,d.e.i.

Početna lutanja i grješke (1991.-2013.)

 
 
Kako je u prvom dijelu ove analize pokazano, hrvatska politika je dočekala 1991. godinu, baštineći neke hvalevrijedne težnje, ali i neke zablude, koje su njena obilježja sve do današnjih dana, od kojih su najznačajnija težnja hrvatskog naroda da ima vlastitu državu, da bude svoja na svome i da sama upravlja svojom sudbinom, ali i zabluda da se takvo što može ostvariti u zajednici sa drugim narodima odnosno državama, posebno u zajednici sa bilo kakvom srpskom državom, budući da je povijest pokazala da u takvoj zajednici nije bilo moguće ostvariti ravnopravne političke odnose između hrvatske i inih politika, i to obično na štetu Hrvatske.
https://www.radnicki.org/wp-content/uploads/2017/07/Fiat_%C5%A1trajk-816x612.jpg
- U prvom dijelu navedene međunarodne okolnosti i raspad Jugoslavije doprinijeli su tome da se hrvatska politika odlučila za raskid odnosa sa bivšom državom i da se odlučila proglasiti neovisnost hrvatske države, što je hrvatski narod plebiscitarno prihvatio, što joj se može priznati kao nedvojbeno pozitivno postignuće.
 
- No hrvatska politika je bila u zabludi podcijenivši ponašanje hrvatskih Srba i takozvane JNA, nakon proglašenja hrvatske neovisnosti, te nije učinila dovoljno napora na međunarodnom planu, da se spriječi agresija na Hrvatsku. Da je ta tvrdnja osnovana, potvrđuju i mnogobrojni strani borci (Francuzi, Englezi, Nijemci, Mađari...) na strani Hrvatske u nastalom Domovinskom ratu, koji su bolje od svojih Vlada shvatili koja je „prava“ strana u tome ratu, što hrvatska  politika nije uspjela dostatno valorizirati na međunarodnoj političkoj sceni.
 
- Hrvatska je politika doduše u tom početnom periodu nastajanja hrvatske države imala i svojih 'svijetlih' trenutaka, kao što je bila odluka da se za „oca“ nove hrvatske države postavi Franjo Tuđman, general vojske bivše države, pa se time izbjegla mogućnost da se Hrvatska optuži da se radi o uspostavi neke tobožnje nove NDH i ustaštva, čime su Hrvatsku od prvih dana njenog nastanka optuživali Srbi iz Srbije, i Srbi koji su u samoj Hrvatskoj ustali protiv nove hrvatske države.
- No istovremeno je hrvatska politika, pod izlikom „općeg pomirenja“ svih sa svima, što je navodno bila Tuđmanova ideja, učinila i nekoliko kobnih pogrješaka, kojoj se mogu zahvaliti i brojni problemi koje imamo sve do danas.
- Među tim početnim pogrješkama pri stvaranju nove hrvatske države, možda je najveća bila ta što su se nekritički i bez ikakve sustavne selekcije vršio prijam u novoosnovane hrvatske stranke, ponajviše u HDZ i SDP, te na odgovorne funkcije u državi raspoređivali oni koji su bili bivši članovi SKH, UDBE i inih jugoslovenskih službi i institucija, čije je iskreno konvertitstvo, što se kasnije pokazalo, bilo veoma upitno. Tuđman je možda bio iskreno dobronamjeran, ali je dopustio da se oko njega stvori  krug ljudi „suradnika i svajetnika“, kojima nije trebalo vjerovati da im je stalo do Hrvatske.
- Neprovedena lustracija, koja je provedena u svim europskim zemljama koje su imale bivše komunističke, fašističke i nacističke vladajuće ideologije, pod izlikom da bi to dovelo do povećanja napetosti unutar zemlje, bila je kobna politička zabluda, čiju cijenu plaćamo do dan danas time što se u svim strukturama nove hrvatske države, čak i na visokim izvršnim funkcijama u pravosuđu i gospodarstvu, nalaze osobe poput bivših udbaša, i aktera u strukturama vlasti bivše države, poput osoba prikriveno, ali neizliječivo inficiranih sa vladajućom ideologijom u bivšoj državi, te osobe koji su neizliječivi jugonostalgičari.
- Neprovedena lustracija nije dovela do naivno očekivanog „općeg pomirenja“, već je dapače dovela do toga da se i danas u Hrvatskom saboru, Hrvatska otvoreno optužuje za ustaštvo, nesnošljivost prema nacionalnim manjinama, a to se od strane tih na 'brzinu konvertiranih jugonostalgičara' čini i u inozemnim medijima i apelima prema inozemnim institucijama.
- Ta početnička lutanja po bespućima hrvatske politike, te pogrješna i štetna kadrovska politika u politici, državnoj i lokalnoj upravi, je dovelo do toga da se već od 1991. u hrvatskoj politici prihvatila, „filozofska“ paradigma, da u Hrvatskoj prije 1990. nije valjalo ništa, da se ne „isplati poizvoditi“ gotovo ništa, da je sva dotadašnja hrvatska proizvodna infrastruktura nesposobna za efikasnu proizvodnju, da je tehnološki zaostala i da je sveopća na brzinu izvedena (nepromišljena) privatizacija jedini put za dalji razvoj Hrvatske, prema iz današnje prspektive smiješne tvrdnje, da će time Hrvatska postati „mala Švica“, koju su „filozofiju“ podržavali svi koji su u tome vidjeli šansu za lako i brzo bogaćenje, i svi koji nisu bili skloni novoj hrvatskoj državi, jer im je parola bila –neka samo rade tako, za nas će biti bolje čim je novoj državi gore!
 
Ne samo da je Hrvatska daleko od bilokakve „Švice“, već je to dovelo do urušavanja svih onih moralnih i etičkih kriterija koje čine jedno iole  prosperitetno i razvojno sposobno društvo, pa je takva strančarsko-podobničko-poslušnička-klijentelistička-protuhrvatska politika dovela do  pogubne kadrovske politike, i na sve iole važnije fukcije dovesti  sloj političara i osoba, sa ekstremno „fleksibilnim“  moralnim i etičkim nazorima, što je postupno se razvijajući sve do danas, koristeći svoj politički utjecaj i utjecaj na medije, u hrvatskom društvu stvorila nakaradno moranlo i etičko ozračje, koje karakteriziraju nekoliko po „zdravlje“ društva nakaradnih, pogubno opasnih, dovelo do toga da to bude od politike „legitimnim“ inaugurirano stanje.
 
Hrvatska je politika društvu nametnula stav, da sve što je bilo prije 1991. bilo loše zato jer je bilo uglavnom državno, i već od prvih dana novostvorene hrvatske države ne znajući ništa, i ne slušajući one koji znaju, krenulo se u „pretvorbu“, što je zapravo postalo sinonim za privatizacijsku pljačku, unatoč tome što je prof. Vadimir Pertot, poznati hrvatski ekonomist, tvrdio da uspješnost poslovanja bilo kog subjekta u društvu, ne ovisi od oblika vlasništva, već od toga kako se upravlja i rukovodi tim vlasništvom. Miroslav Kutle i na stotine drugih koji su „preko noći“ postali vlasnici društvenih dobara, koje su nestajali u „pretvorbenom“ vihoru koju je podigla hrvatska politika, najbolji su dokaz da je prof. Pertot  bio u pravu.
 
- Tek danas, iz gotovo tridesetogodišnje povijesne perspektive mogu se iznositi neke, ali samo neke, do danas prikrivene tabu teme, o u narodu kao „pljačkaška privatizacija“ poznate teme, koju hrvatska politika eufemistično naziva „pretvorbom“ društvenog u privatno vlasništvo.
- U toj „pretvorbi“ na „krilima“ stranačko-podobnjačko-nepotističko-klijentelističko-kriminalne „pretvorbene filozofije“, društveno vlasništvo je došlo u ruke onih koji su je iskoristili za vlastito „prekonoćno“ bogaćenje, i uništavanje gospodarstva, jer nisu niti znali, niti imali interesa njome poduzetnički upravljati, budući da ih je pretežnom većinom samo interesiralo, kako je to general Ljubo Ćesić-Rojs definirao - “jamljenje“ - uz prešutno odobravanje i nesankcioniranje takva „jamljenja“. „Privatizacija“ udbaškim novcem iz inozemstva, privatizacija takozvanim „direktorskim“ kreditima, koji su bili dostupni samo onima bliskim vladajućoj plotičkoj eliti, koji se nikada nisu ni misli vraćati, su bili karakteristike, a dobrim dijelom ostali su do danas, dio onoga što je glavna značajka hrvatske pretvorbene privatizacije.
Odista je znakovito, i najviše govori o tome dobu, i o tome „lutanju“ hrvatske politike bespućima političke zbilje, da pri tome se u toj pretvorbi nisu obogatile hrvatske obitelji, koje su bile tradicionalno poduzetnički orijentirane i uspješne u privatnom bussinesu, pa tako cahuni, vinceki, šelendići i ostale obrtničko poduzetničke obitelji, nisu postali vlasnici tvornica, ali su zato razni kutli, todorići, tedeschi, rajići, i još neki slični, politici omiljeni, preko noći postali hrvatski tajkuni, uz pomoći hrvatske nakaradne pretvorbeno-privatizacijske pljačke. Ovome ne treba komentara, sve je jasno, i to je do danas slično lustraciji, koji dosadanja hrvatska politika smatra tabu temom.
 
-Od politike inducirani stečajevi uz pomoć stečajnih direktore koje je određivala politika, i uz od politike podržavane orijentacije na trgovinu, turizam i uvoz na štetu domaćih proizvodnih resursa, što traje još i danas, postupno su nestajali ili onemogućavani u radu i razvoju proizvodni kapaciteti poput Jedinstva, Jugoplastike, ATM-a, Šavrića, Kamenskog, Prvomajske, Ventilatora, Bagata, Željezare Sisak, Đure Đakovića, TEŽ-a, TOZ-a, TLOS-a, Sinjanke, R. Benčića, OLT-a, Jadrana, RIZ-a, i mnogi drugi brojni proizvodni kapaciteti.
 
-Ono što neosporno pokazuje da u tim lutanjima bespućima hrvatske politike, nije bilo samo „lutanja“ radi neznanja ili nestručnosti, već je bilo i puno svjesnog štetočinstva, nepotizma, klijentelizma, korupcionaštva i kriminala, je činjenica da su u tim od politike induciranim stečajevima uništavane tvornice koje su u momentu „stečaja“ imale ugovorene izvozne poslove, poslovne partnere i dobre tržišne pozicije. Tako su naprimjer Jedinstvo i Prvomajska imali u svojim halama proizvedene proizvodne linije visoke tehnologije, koje je samo trebalo dovršiti, isporučiti i naplatiti, ali su potjerani u stečaje i uništeni, a Jadran je uništen lažnim natječajima za dobavu uredske opreme, koja je već bila kupljena i uvezena iz inozemstva u momentu kad je javni natječaj objavljen.
 
-Paralelno sa tim „lutanjima“ u uništavanju hrvatske industrijske infrastrukture, odvijao se „projekt“ prepuštanja bankarskog sektora u strano vlasništvo, a poznato je da vlastita proizvodna industrija i vlastiti bankarski sektor pretstavljaju ključne činbenike  na kojima neka zemlja treba graditi svoj suverenitet i prosperitet. Pa onda nuje čudno da je bankarski sektor u stranom vlasništvu svesrdno podržavao takvu lošu i nakaradnu gospodarsku i kadrovsku politiku.
 
-Do 1993. u Hrvatskoj je bilo 26 domaćih banaka, a već 1994. je odobren rad prve strane banke u Hrvatskoj, pod izlikom jačanja bankarskog sektora, koji je bio u krizi najvećim dijelom izazvan krizom  radi nesolventnosti uslijed neotplaćenih i neotplativih kredita onih, koji su posredstvom politike preko noći postajali „poduzetnici“.
-Jedan od većih „istočnih grijehova“ politike je pri tome bila „filozofija da prije prodaje strancima, domaće banke treba sanirati hrvatskim novcem, da bi ih se prodalo za desetinu cijene, koliko je uloženo u sanaciju neke banke.
-Rezultat toga je da danas osim HPB-a, i HBOR-a koji i nije banka u tom smislu kako uobičajeno posluju banke, Hrvatska nema vlastiti bankarski sustav, pa time ni financijsko-monetarnu suverenost, budući da je bilo suludo od strane politike očekivati da će strane banke biti sklone kreditirati razvoj hrvatskog proizvodnog sektora, koji je ta ista politika uništavala, budući da uništavani hrvatski proizvodni sektor u industriji i poljoprivredi može pretstavljati konkurenciju inozemnim proizvođaćima, i zapreku uvozu, što  je hrvatska politika svesrdno podržavala, na štetu hrvatskog proizvodnog sektora, posebno poljoprivrede.
-No zato su banke koje nisu u hrvatskom vlasništvu svesrdno kreditirale sektore osobne potrošnje, graditeljstva i turizma, sektore na kojima niti jedna zemlja svijeta ne može i ne gradi svoj stabilni rast i razvoj. Hrvatska politik je nažalost u svom lutanju bespućima političke „neozbiljnosti“ upala u začarani krug zablude da nije bitno na osnovu čega se ostvaruje BDP, već je samo bitno da se on ostvaruje pa makar i najvećim dijelom osobnom potrošnjom. No ako nema dovoljne osobne potrošnje jer su proizvodni sektor i radna mjesta uništavani. onda je jedini izlaz povećanje zaposlenih u držvanom i javnom sektoru, koji se alimentira iz proračuna, a pošto nema dovoljno jakog proizvodnog i izvoznog sektora pa time i proračunskih prihoda, onda valja tu osobnu potrošnju financirati zaduživanjem zemlje i „prodajom obiteljskog zlata“ poput  državnih rezervi u zlatu iz HNB-a, Ine, naftnih polja Bijele noći, vodnih, energetskih i infrastrukturnih resursa, te svega drugog što su inozemni investitori željeli kupiti, pri čemu je među njima bi!o podosta 'bjelosvjetskih mangupa', poput naprimjer kupca Željezare Sisak.
 
(Nastavak slijedi)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Ulazak u prvu Jugoslaviju bio je višestruki promašaj

 
 
PRELUDIJ (1918.-1991.)
Gotovo trideset godina nakon raspada SFRJ, raskida svih političkih veza Hrvatske sa tom državom, pobjednički završenim ratom protiv agresora koji nisu željeli neovisnu hrvatsku državu, nakon promjene prethodne društvene paradigme na osnovama jednopartijskog socijalizma, pretežito državnog vlasništva, radničkog samoupravljanja i planske privrede, u novu društvenu paradigmu višestranačkog parlamentarnog društva s predstavničkom demokracijom, na pretežno privatnovlasničkim kapitalističkim i slobodno tržišnim osnovama, uz opću privatizaciju pretežito svega što je bilo u društvenom vlasništvu, te nakon što je Republika Hrvatske postala članicom kruga država koje su učlanjene u Europsku uniju, držim da je korisno i poučno, s povijesnih, društveno političkih, gospodarskih i monetarno financijskih stajališta, sagledati što se zbivalo u tih gotovo trideset protelih godina, te objektivno analizirati zbivanja na tom prijeđenom putu, te dostignuća i stranputice hrvatske politike u tom bespuću hrvatske političke zbiljnosti, budući da do sada u nas takva sveobuhvatna sustavna analiza nije izvršena, mada je bilo fragmentarnih analiza o pojedinim temama, ali više ili manje sa stajališta kojoj su političkoj ili duštvenoekonomskoj opciji bili naklonjeni oni koji su te analize radili.
https://img4.goodfon.com/wallpaper/nbig/b/15/gusi-tuman-priroda.jpg
Pri tome odmah valja reći da se sva lutanja hrvatske politike po bespućima hrvatske političke zbilje mogu okarakterizirati kao rezultat više činbenika, kao što su loša kadrovska politika vođena kriterijima stranačke pripadnosti, poslušnosti, rođačko-zemljačkim nepotizmom i klijentelizmom, kao i klijentelističko-korupcionaškim interesima, a ne kriterijima stručnosti, iskustva i poštenosti u poslovanju i pridržavanju pozitivnih zakonskih odredbi. Jesu li takvi kriteriji uzeli maha radi neznanja i neiskustva u vođenju države, ili i rezultat svjesnih namjera da se osobni probitci stave ispred općih interesa društva, i da se svjesno nanosi šteta hrvatskoj državi i hrvatskom društvu, nešto je što bi povjesničari, sociolozi i pravnici u nekoj ozbiljnoj sustavnoj analizi valjalo da istraže, ali je nepobitna činjenica da po tim pitanjima nešto „smrdi u zemlji Danskoj“, budući da se i danas, nakon nepunih 30 godina, smatra da je to uzrok većine problema koje Hrvatska ima to što je državna i lokalna uprava neefikasna, u nekim slučajevima štetna i korumpirana, da je istražno-pravosudni sustav gotovo potpuno paraliziran i više u službi prekršitelja zakona, nego u službi općih interesa, radi čega se korupcionaštvo 'uvuklo' u sve pore našega društva, tako da čak i iz iniozemstva stižu upozorenja hrvatskoj politici da se valja posvjetiti borbi protiv ovoga zla.
Budući da je prema jednoj definiciji, čiji je autor uvaženi profesor  FSB-a, prof. emeritus dr. sc. Igor  Čatić, a koja glasi „Svaka ljudska djelatnost u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva koje beziznimno određuje politika“,u sustavnoj analizi valja krenuti od raspada SFRJ i raskida Hrvatske sa svim političkim vezama s istom, pa postupno analizirati događaje od tada pa sve do danas, jer je politika odgovorna za sve loše što nam se događalo i događa još i danas, uz zasluge za gotovo zanemarivo malo dobroga što nam se događalo i događa još  danas.
 
Događaje u svijetu koji su prethodili događajima koji su imali značajnog utjecaja na sve ono što se događalo u Hrvatskoj od 1991. pa sve do danas, valja u svakoj analizi uzeti u obzir kao bitne parametre, da se ne bi upalo u zamku samohvale ili samokuđenja za bilo koje postupke hrvatske politike. No, krenimo od onoga što se može smatrati „prapočetkom“ hrvatske težnje za vlastitom državom, bez tuđinske hegemonije, i „prauzrokom“ puno toga što se dogodilo od 1991. pa do danas, jer se nije poslušalo Stjepana Radića, a radi se o znakovitom govoru upozorenja Stjepana Radića, koju vrijedi citirati:
»Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski  puk je u ratu postao  potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju«, kazao je Stjepan Radić u jednom od najznamenitijih govora u hrvatskoj povijesti. Govor je održan 24. studenog  1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu i nastavio: »Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu. Nemojte tako postupati, da ste se svi skupili danas samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata«, protiveći se bezuvjetnom ujedinjenju Hrvatske s Kraljevinom Srbijom.
Hrvatski državnik i političar, osnivač Hrvatske pučke seljačke stranke, bio je svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom. No, ipak zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu nije bilo upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. »Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i protiv narodu«, kazao je Radić.On je bio izabran u delegaciju koja je išla u Beograd, ali je odbio ići. Radić nije prihvatio čin ujedinjenja, smatrajući ga nelegitimnim. Nepunih deset godina nakon ujedinjena Stjepan Radić je ubijen 8. kolovoza 1928. u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu.Ubio ga je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke.
 
Hrvatski političari i hrvatska politika nije razumjela i poslušala ove Radićeve riječi, i od tada pa sve do danas, nažalost više neuspješno nego uspješno, srlja i “tumara“ bespućima političke zbilje. Radi boljeg razumijevanja zašto se doba od 1918. do 1990. može opravdano smatrati „pragrijehom“ hrvatske politike i početkom lutanja hrvatske politike bespućima povijesne i političke zbilje, valja samo u kratkim crtama navesti događanja iz toga perioda.
- Djelomice radi utjecaja stranih sila, a djelomice vjerojatno pod implicitnim utjecajem hrvatskog romantićarskog ilirizma o nekom jedinstvu južnih Slavena, hrvatski političari su odlučili da Hrvatska se priključi onome što se nazvalo Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918.
- Političke i socijalne suprotnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dosegle su godine 1928. vrhunac.
- U Beogradu je srpski zastupnik u narodnoj skupštini 1928. ubio hrvatskog zastupnika Stjepana Radića.
- Iskoristivši ubojstvo Stepana Radiča, kralj proglašava 6. siječnja 1929. poznatu šestosiječanjsku diktaturu, a ime države se mijenja 3. listopada 1929. u Kraljevina Jugoslavija.
- Uslijed događaja u Rusiji nakon 1918. godine, u Hrvatskoj se pojavljaju komunisti, protiv kojih je već od 1920. godine donesena Obznana.
- Pojačava se policijski teror, na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski političar dr. Milan Šufflay, a u razdoblju od 1929. do 1932. ubijeno oko članova KPJ i SKOJ-a.
- Ustaški pokret podiže takozvani velebitski ustanak 1932., a KPJ u isto vrijeme donosi direktivu o pripremi za oružanu pobunu, na osnovi procjene Šestog kongresa Kominterna o približavanju opće krize.
- Kralj odnosno režim proklamira ideologiju „integralnog jugoslavenstva“.
-Godine 1931. kralj odustaje od otvorene osobne diktature, ali stvarno se ništa nije promijenilo. Donesen je Oktroirani ustavi provedeni formalni parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, režimska Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ).
- Dolazi do sloma hrvatske Seljačke zadružne banke, za koju kasnije Vladko Maček u svojim memoarima tvrdi da je kriva Jugoslovenska banka, koja je kontrolirala bankarski sustav.
- Godine 1934. kralj Aleksandar I. Karađorđević ubijen je u Marseilleskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935. godine, na kojima nastupa ujedinjena oporba. Iako je parlamentarizam ponovno uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. godine napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. godine.
- Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, u Hrvatskoj se stvara NDH.
- Na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije sve više jača partizanski pokret pod snažnim utjecajem ruske Komunističke partije.
- Nakon poraza nacifašizma, pod utjecajem KPJ na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije se 29. 10. 1945. uspostavlja FNRJ., da bi se nakon 7. 4. 1963. njezino ime promijenilo u SFRJ, koje se zadržalo sve do njezinog raspada 1991./1992. godine.
- Dana 8. listopada 1991. Hrvatski Sabor  je jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da RH više ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.
Toliko ukratko o zbivanjima do 1991., kada je nastala neovisna RH i koji su priznali mi to ili me, imali znatnog utjecaja na postignuća i stranputice hrvatske politike u lutanju po bespućima hrvatske političke zbilje nakon 1991., o čemu će biti riječi u nastavku ove analize.
 
(Nastavak slijedi)
 

Laslo Torma, d.e.i.

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Srijeda, 15/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1145 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević