Osebujni svijet oblika Mladena Žunjića
Objavljeno petak, 19. listopada 2018. 00:00 | 
| 
|
Kroz ispitivanje vitaliteta i dubinu pojedinih motiva prednjače geometrijski oblici utkani u snažno kolorističko tkanje
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, zagrebački slikar Mladen Žunjić, jedan je od rijetkih autora koji tako žestoko i s toliko strasti kontinuirano cjelodnevno istražuje različite likovne mogućnosti u svom atelijeru a i na čestim što skupnim što samostalnim izlaganjima. Svakodnevno slikajući, ispitujući vitalitet i dubinu pojedinih motiva, gdje prednjače geometrijski oblici utkani u snažno kolorističko tkanje, dolazi do raznovrsnih rješenja, pa tako i u najnovijem ciklusu velikih formata akrila na platnu, u dvije veličine 100 x 80 i 120 x 100 cm.
Istaknuo bih kompoziciju s plavičasatim okom u središtu slike, uronjenu u ocean trokuta i ovala, oblika u neprekidnom kovitlacu. Oko koje nadzire, oko koje gleda, oko koje sve vidi usred samo na izgled, kaotičnih zbivanja, u centru uznemirenog svijeta, a tako je malo u odnosu na cjelinu slike, koja je razdijeljena uzdižućim vertikalnim pravcima.
Nešto je delikatnija slika sa narančasato crvenim suncem u gornjem lijevom kutu. Krvavo sunce koga čine krugovio izdiže se iznad crnih vrhova, klizeći prema plavim i ljubičastim plohama ispod.Vrlo zanimljivo simboličko značenje boja. Tu je i krug, koji jest a možda i nije, plan Atlantide s unutrašnjim ovalima, kulama, zatvorenim svijetovima, s prevladavajućim bojama, ljubičastom, zelenom, crnom.
Četvrtu sliku iz novoga ciklusa mogli bi pribrojiti Žunjićevim radovima vrlo karakteristične lirske apstrakcije, jakih spontanih nanosa, vibrantih pravaca koji naprosto šikljaju sa svih strana. Svakako, sve Žunjićeve slike imaju još jednu zajedničku crtu, a to je ritmično ili posve aritmično gibanja elemenata koji čine, nastavaju sliku, čineći od nje izdvojeni, samostalni svijet.
Naravno, i ovdje je vidljiv iznimno snažan kolor s istaknutim dominantnim bojama, kolor koji pulsira, iako je ponešto primiren. Valja spomenuti kako slikar nastavlja svoju plovidbu, potpomognutu većim i velikim formatom, formatom koji autoru omogućuje nemjerljivu nelimitiranost poteza.
Miroslav Pelikan
Dodaj novi komentar
Jezično podrijetlo Hrvata!
Objavljeno petak, 19. listopada 2018. 00:00 | |
|
Riječ "hrvat" uopće nije palatalirana i nije u satem jezicima. Ime koje nije palatalizirano, duže je od samoga jezika kojim govori njegov narod
O Hrvatima mislim ovako: ne znam jesu li doista neki čisti iranski Hrvati iz Irana eto došli u st. 6. ili 7., vjerujem da se radi o slavenoiranskoj simbiozi s predgorja Karpata (Bili Hrvati), koji su pristizali u valovima kao najkasnija migracija na suvremeni hrvatski prostor s tih područja. Neposredno iranogovorna upadanja su bila (Alani!) ali baš neki Hrvati? Oni su se rastopili u Slavenima i prenijeli su njima imena i ratnu formu djelovanja. Hrvatski jezik je blizak zapadnoukrajinskim dijalektima kao i drugi izražaji kulture - etnološkog ali drugog karaktera (pravo, novac) što svjedoče da su veze bile trajne, u valovima. O tome ću pisati u mojoj sljedećeoj knjizi Mitski korijeni Dubrovnika, koja će biti nadogradnja na
poglavlje iz prethodne knjige Etnogeneza i mitologije Hrvata u kontekstu Ukrajine.
Jevgenij Paščenko
O imenu "hrvat". Ne znam baš, uopće osim nekakve genetske veze možemo i samim našim imenom ("hrvat") povući vezu sa iranskim podrijelom bilo kako objašnjeno (u valovima, jezgreno, mješanjem plemena itd.). Eto samo ime Hrvat, je li uopće vuče podrijetlo od "sarasvati?". Jer riječ "hrvat" uopće nije palatalirano i nije u satem jezicima (a indoiranski kao podskupina kojoj pripada iranski kao i slavenski jezici pripadaju satem grupi). Znači tu postoji iduća pretpostavka: ime koje nije doživjelo palataliziranje je tu duže od samoga jezika kojim govori njegov narod. A ta pretpostavka je moguća jedino ako su kentum jezici zbiljski odraz praindoeuropskoga. Stoga sva grana satem jezika (slavenskih, baltičkih [u nekoj mjeri, jer imaju odlike kentuma], perzijskih i indijskih jezika) je novonastala.
Ako dijelimo jezične veze sa satem jezicima koji su se "nedavno" formirali moguće je da smo dijelili životno područje duže doba. Jezičnom rekontrukcijom možemo datirati praslavenski i prabaltoslavenski otprilike 3000 g. pr. Kr., a praslavenski 300. godine po Kristu. No, duljim ovdje. Vidimo sa bugarima (ne-slaveni) koji su izgubili padežni sustav i makedoncima, za njih znamo da su slavenizirani. Hrvati za koje je pak moguće da su slavenizirani sve do jugoslavije govoru (pogotovo po otocima, Istri i Zagorju) jezik koji je najbliži općeslavenskom (jezikom pred crkvenoslavenskim) tj. dok nismo izgubili sklonidbu množine koje se srasla sa sklonidbom množine dvojine.
Narod koji je po primio tuđi jezik nije u stanju replicirati ga na potomstvo. Uzmite samo u obzir iskrivljeni engleski meksičkoga i crnoga stanovništva u Americi čiji je jezik više nalik nekom pidžinu. Što se tiče veza hrvatskoga i ukrajnskoga, izvan refleksije staroslavenskoga jata (ikavica) toliko se blisko ne mogu usporediti, ukrajinski čak nije potpuno metatezirao (hrv. sve>ukr. use, hrv. pred>ukr. pered), a da ne govorim o omekšavanju g>h (hrv. staroga>ukr. staroha) i akanju nalik ruskom i bjeloruskom što je snažna karakteristika istočnoslavenskih jezika (hrv. bogat> ukr. bahat). No istina je vidimo običajne kontinuiranosti poput kijevske pravde i poljičkoga statuta. Ali tu se ne bi usudio govoriti o kontinuiranim vezama koje su bile održavane već o općeslavenskom Zeitgeistu koji nije izišao iz općih običaja naroda. Poput grčkih kolonija koje se nastanjuju po tisućama kilometara udaljenim otocima i mjestima i zadržavaju izvornije helenske običaje nego sami stanovnici matične zemlje.
Jevgenij Paščenko
Dubrovnik iz Svetog Jakova s dvije palme
Objavljeno petak, 19. listopada 2018. 00:00 | |
|
Josip Pino Trostmann izlaže u zagrebačkoj galeriji Mala
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Dubrovnika, Josip Pino Trostmann, autor kompleksnog i impresivnog opusa, u subotu, 13. listopada 2018. predstavio se samostalnom izložbom „Dubrovnik iz Svetog Jakova s dvije palme“ s djelima iz novije produkcije, u popularnoj zagrebačkoj galeriji Mala, donijevši sa svojim slikama u Zagreb vedrinu i svjetlost hrvatskoga juga, doista neponovljivo kolorističko obilje, sve izvedeno u ulju, na različitim formatima, od malih, ne manje atraktivnih do srednjih i većih formata s odabranim motivima Grada, dokle seže pogled iz slikareva atelijera.
U prvom su planu poznati motivi, arhitektura okružena morem, koja se ovdje doima drugačijom, privlačnijom, tajanstvenijom, ljepšom, otmjenijom, kao da je pred nama imaginarni Dubrovnik, oživotvoren u mislima umjetnika.
Iznimno snažni, eruptivni, radasni kolor ključni je element Trostmannovog slikarstva i reklo bi se, kako godine prolaze, njegove su boje sve izrazitije, jače, moćnije.
Umjetnik slika iz duše, slika iz dubine vlastite intime, baš onako kako samo on doživljava, vidi, pamti detalje, cjelinu motiva, prostor, svjetlo.
Trostmannova izložba doista je događaj posebnog značaja za kulturni život Zagreba. Ovom izvrsnom izložbom, dva su grada, Dubrovnik i Zagreb, povezana još jednom na najljepši način.
Miroslav Pelikan
Vrt zemaljski
Objavljeno petak, 19. listopada 2018. 00:00 | |
|
Dom rodni
Događa se u životu ovom da hrvatskim slovom pjesnici počaste
djecu, bake, laste - pa i učitelje.
A kad prođu ljeta i zakažu iz davnine želje, sred živoga svijeta
pjesnici se sjete pjesmom počašćenih usred bujnih snova te im
pišu snova ode i sonete, premda znat ne mogu da li i sad žive
ili im se u grobu već anđeli dive!
Istina je prava da pjesnici uvijek (a i oni stare) prisjetit se vole
i pjesme i priča što sokole, što viđenja stara oživljuju, bude.
Kada se na javi, snagom Božje volje, neka priča davna u snima
pojavi, u trenutku blagom, povjeruju časom da sve prošlo iznova
se zbude.
I Hrvate, narod ponosan, zli udesi prate pa pjesnici često zaborave
svog rođenja mjesto, jer u svjetu tuđu u pakao uđu gdje im sila
vatre zadnje misli satre. Tek poneki znade da se vatra vodom a
zatvor slobodom zamijeniti treba., jer i mlost Neba tada uz njih
biva. Dogodi se ipak u životu ovom da zalud se skriva ljubav što
ju srce za dom rodni ima. Istom kada plamen te ljubavi svete
bude vidljiv svima - zle mu sile prijete.
A pjesnici- slobode vjesnici, boemi, poete, opet pišu ode i sonete
te za djecu priče iz kojih na javu VRT ZEMALJSKI niče.
I čeka.. još čeka, to grijeh nije,- da ga ruka neka makar čašom
vode zalije!
Malkica Dugeč, 4. 8. 2018.
Više članaka ...
Ponedjeljak, 22/10/2018
Trenutačno aktivnih gostiju: 1058 gostiju i nema članova online
