Tješitelji i rana vidari

Moja pjesma ponekoga dira 

Olakša mu brige, bol nemira, 

Nekome se ritmom zvonkim svide,

Jer u njemu Domovinu vide.

Ima ljudi što u mom sonetu

Prepoznaju znanu sliku svetu

Ili smiješak na malom djetetu,

Uzdah, sanju tuđinom raspetu.

Da i jesu svi moji soneti

Tješitelji i rana vidari,

U tuđini ne će smjeti mrijeti.

A da su mi i dragi i sveti

Već svjedoče jezikom hrvatskim

svi soneti tuđinom raspeti.

Malkica Dugeč, Stuttgart, 15. 10. 2020.

Učinak kišnih kapi u ulju i akrilu na platnu Mladena Žunjića

Mnogim se motivima slikar Mladen Žunjić približavao i ponegdje išao još i dalje ili kod drugih tek ih trenutno okrznuo i nije im se vraćao. Vrlo zanimljivi motiv, Rain drops effect, Žunjić tretira na nekoliko načina. Najprije, kapi mu služe kako bi pomoću njih rasprostirao pojedine boje  i doslovno ih pokretao u željenim pravcima, tvoreći od njihove množine, orkansko gibanje, iznimnog intenziteta, nepredvidivog trajanja.

Zatim, kapi koristi da bi odabranu dominantnu boju raširio površinom platna, gotovo kreirajući određene oblike nepoznate etiologije. I u ovom ciklusu Žunjićev kolor je izrazit, ne boji ga se koristiti, ne uzmiče pred pred njegovom žestinom .

Ipak negdje je boja suzdržanija, blaža, smirenija, energija manje uočljiva. Istodobno, Žunjić stvara razigrani, slobodni ili oslobođeni svijet u kome je kretanje, katkada posve ritmično a ponekad i ne, kretanje je bit postojanja ovoga svijeta.

Žunjićev ciklus i ovom je prigodom izveden u ulju i akrilu na velikim formatima platna, 120 x 100 cm, vješto i energično, samopouzdanom autorskom gestom. Slikar Mladen Žunjić autor je niza zanimljivih i izazovnih ciklusa, većinom u ulju i akrilu na velikom formatu platna,eruptivnog kolora.

Miroslav Pelikan

Milki Planinc: "Na ekranu i u štampi pratim Vas tako i sada gdje svršavate masu poslova isto tako disciplinirano i postojano"

"Marijanu Matkoviću, 3. VI. 1963., pišem Vam u stvari "Foruma". Danas iz retrospektive, a na temelju skoro dvogodišnjeg negativnog iskustva, ne znam da li je bilo mudro da je Književni odio pod okolnostima kakve vladaju mentalitetom jednog dijela prezidija, pokrenuo takvu vrstu časopisa, ali da je izlaženje "Foruma" trajnim izvorom smutnje između Književnog odjela i prezidija, to je kao što čujem od Vas, izvan svake sumnje. Ne mogu da razumijem koji su motivi koji dovode gospodu u prezidiju do tako gnjevnih i bučnih ispada, jer koliko je meni poznato "Forum" se financira u budžetskom okviru Književnog odjela na račun vlastitih izdanja, osim toga na temelju specijalne dotacije Savjeta za nauku i kulturu, a na kraju i od prodatih egzemplara, pak prema tome "Forum" spada u one izuzetno rijetke akademijske edicije, koje se prodaju u nekoliko tisuća primjeraka. Slušati u vezi s tim "Forumom" žučljive, glasne, uvredljive i potpuno neosnovane prigovore, kao da se svi mi surađujući u ovom časopisu bavimo nekom vrstom s boljim običajima nespojivog posla, priznajem da mi je dosadilo, i zato Vas molim dragi Marijane, koliko god mi je to neugodno, da ne biste, pro futuro, više računali s mojom suradnjom u "Forumu". Ja znam da ste se Vi redakciji toga časopisa posvetili dobronamjerno i samozatajno i baš zato, jer mi je poznato da stvar "Foruma" smatrate nekom vrstom point  d´honneura Književnog odjela kojem ste na čelu, žalim što sam se našao u situaciji da prekinem suradnju, a u vezi s tim molim Vas da mi učinite još jednu uslugu i da u svojstvu sekretara Književnog odjela obavijestite prezidij, neka me izvoli brisati iz redova članstva ove ustanove."

Zašto se ovo događa? Mislim da se radi o posljedici Krležinog zauzimanja za pjesnika i revolucionara Radovana Zogovića (sa kojim je prije rata  i polemizirao), tj. namjeri tiskanja Zogovićevih pjesama. Zogović kao krut kadar poput mnogih Crnogoraca nije 1948. u vrijeme raskida sa Staljinom "okrenuo kabanicu", te se našao u nezavidnoj materijalnoj situaciji. Partijski kadar sa Kosova Fadil Hodža (Hohxa) je preko posrednika nudio lijepu mirovinu Zogoviću, te da odustane od objave pjesama, što je sve Krleža dobro znao i čak primao u posjet Zogovića.

23. XI. 1964. Zogoviću piše: "ovo što Vi pjevate jeste mandorlato od katrana (kolač od badema, op., T.T.) pogani kolač, pasja pogača, koja se guta sa kletvom kao riblja kost. Grko, otrovano vino. Ovaj dnevnik hipersenzibilizirane osamljenosti, plač za šumama, za fiktivnim plavim daljinama, lelek i proklinjanje istodobno, lamentacija (čak i tugaljiva), a s druge strane opet i mračna mržnja. Bila bi najbolja formula: ranjena utroba, čovjek sa svim svojim brigama... Vaša individualna škrofulozna, blatna, jeziva kantilena, čista lirika, koja teče kao prava autentična lirika..."

20. I. 1965. piše Krleža da je "nadam se (uvijek pun nepovjerenja spram bilo čega što je u vezi sa poštom) da ste moj telegram primili u redu."

Koliko je lisac i ulizica naš pisac vidi se iz pisma Milki Planinc.

"Draga i vrlo poštovana drugarice Planinc, zahvaljujem Vam prije svega na Vašem pismu od 29. XII. i molim Vas da i Vi s Vašima primite u Belino i moje ime sve naše najbolje želje za Novu 76-tu sa srdačnim pozdravom. Čudno je, a Vi možda nećete biti skloni da vjerujete, da ja Vas i Vaše kretanje pratim još od davnih saborskih dana, kad sam i ja tavorio na onim klupama i kad sam Vam se iz prikrajka trajno divio (diskretno doduše) sa kakvim samozatajnim samoprijegorom vršite čitav niz partijskih zadataka, kad je mnogo toga nesvršenog ostalo na "drugarici Planinc" da ona to napravi, dotjera ili dovrši što se drugima nije dalo...

Na ekranu i u štampi pratim Vas tako i sada gdje svršavate masu poslova isto tako disciplinirano i postojano na način koji bi mnogima mogao biti uzorom kako se predano izvršavaju partijski zadaci i dužnost. Mnogo toga, kažete, ima da se uradi, a mi se tješimo da velike rijeke teku po vlastitim zakonima s nama ili bez nas,a to spoznati na kraju puta nije naročito utješno. Nadajući se da će biti prilike da se jednog dana sretnemo i porazgovaramo uzduž i poprijeko, pozdravlja Vas sa simpatijama i poštovanjem  M. Krleža".

Krleža izgleda nije imao simpatija za Andrića, tako biografu Andrićevom Radovanu Popoviću odgovara 2. X. 1972. da "pedeset i više godina minulo je od onih mojih prvih impresija (1918.), a naši kasniji susreti nisu bili tako zanimljivi da bi ih trebalo zapisati. Da se raspišem konvencionalno, za ovu  vrstu knjige kakvu Vi spremate (Kazivanje o Andriću, izašla 1976., op., T.T.), mislim da nema mnogo svrhe."

30. XII. 1974. Krležina pisana meta je gradonačelnik Zagreba Ivo Vrhovec.

"Dragi i nadasve poštovani Gradonačelniče,

Zahvaljujem Vam na Vašoj novogodišnjoj čestitci sa nokturnom Starog Potoka.

Priznajem, ova anzihtskarta kao fotografska mise-en-scene zaista dočarava čaroban lirski štimung ove Stare Ulice u zimsko predvečerje. To je zaista Potok oko 1900. Zašto su uzeli tom starom Potoku ime i dali ga I.K. Tk.(alčić), kao da nisu imali dovoljno ulica na raspoloženju. Međutim (ako niste zaboravili) ja sam još uvijek nepokolebljivo zato da se čitav Potok od Svete Marije do Kožarske, ispod Duge ulice i kaptolskoga zida od Skalinske konačno sruši i da se tamo otvori jedan reprezentativni bul(e)var kao centar grada za godinu 2000. Sve one čerge, čatrlje i ćumezi, i štakorovci, sva ona kuga i kolera ne predstavlja ništa drugo nego provincijalnu sramotu iz prošlog (19) stoljeća, a ako je do čežnje za dobrim starim vremenima, vratimo onda i Medveščak natrag u staro korito Pod Zidom sve do Ružine ulice, gdje danas stoji pošta. Srušite sve sjeverne kuće u Ilici do Maloga placa, produžite Jelačić plac ili Harmicu (danas Trg Republike - piše Krleža u zagradah, ne bu bilo, T.T.) do Mesničke, otvorite Gričke obronke kao perivoj, sagradite tamo Operu, muzeje, novu Vijećnicu gradsku, uskrisite ovaj grad, otmite ga banovinskom mrtvilu, jer se dičio da je bio Caput Regni. (glava kraljevstva)"

6. II. 1968. Zogoviću: "Stiže nam premaljeće, a s njim i razne kostobolne staračke boljke u duši i u "tjelešcu" (corpusculum) kao što bi rekao naš stari Erazmo, koji se kao prava luda između dvadesetidva rata bavio lingvističkim korekturama Novoga Zavjeta, što je značilo svirati gitaru na dimnjaku iznad goruće kuće, kad požar guta čitave gradove i zemlje."

Teo Trostmann