Svatko se od nas svojih suza srami

                Bože mili, što će biti

                Ako jedna zvijezda,

                U buri najezda,

                Svoj izgubi sjaj

                Pa prestane sjati?

                Hoće l' nebo pobijediti,

                Il' će, nakon ognja,

                Mrak uslijediti?

                I hoće li

                Sve zvijezde u kolu

                Od nebesa dobiti privolu

                Za vječnosti sjaj?

                Il' će, možda, u mraku i bolu,

                Sjaju zvijezda ipak doći kraj?

                Bože mili, reci što će biti

                Ako zadnja zvijezda,

                U zlobi najezda,

                Padne, ugasi se,

                Pa Tebi i meni učini se

                Da smo, u vječnosti tami,

                I slijepi, i sami,

                I svatko se od nas

                Svoje suze srami?!

                Hoće li ljudima

                Barem svjetlost oka

                Novu snagu dati?

                Il' će opet zvijezde

                Makar u snu sjati?             

Malkica Dugeč, 16. 10. 2017.

Glave ostaju sa svojim grimasama, zarobljene u aktualnom, svakodnevnom trenutku

Da je crtež temelj svega u umjetnosti, potvrđuje novim ciklusom kombiniranih tehnika posvećenih motivima glava, vrlo širokog dijapazona izvedbe, autorske realizacije, akademski kipar i profesor na APURI, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, autor složenog opusa, Goran Štimac.

Različite aspekte izraza svakoga od nas, djelomično prepoznajemo, kako kod drugih, tako i kod nas samih. Umjetnik ih bilježi s nekoliko poteza ili pak dugim kreiranjem, nastojeći uvijek istaknuti posebnost, iznimnost, ljepotu ili ružnoću, privlačnost ili odbojnost lica i gesta, stvarajući nisku nepoznatih, specifičnih osoba.

S druge strane, poneka od tih glava ostavlja dojam, čudesno očuvane kamene glave koja se davnini skotrljala s antičkog hrama, a koga više nema ni u tragovima, dok ona i dalje gleda u nas širom otvorenih očju, čudeći se ili proteklom vremenu ili nama.

Specifične glave u novom ciklusu Gorana Štimca, kao i drugi ciklusi svih umjetnika svijeta, uglavnom svojim djelom svjedoče o vremenu u kojem su nastajali i dijelom o skrivenoj unutarnjosti samoga autora koji netremice razmišlja o jednostavnosti prolaznosti.

Istodobno, preko ovih kombiniranih tehnikama s motivima raznovrsnih lica i glava, pomišljamo kako umjetnik razgovara s tim osobama ili im barem upućuje poruke. Uočavamo kako mnoge od ovih glava ne privlače ljepotom, vjerojatno im ni glasovi nisu sjajni, neke su i ružne, dapače, odbojne.

Je li svijet doista ružan?

Je li ljepota lažna, nepostojeća?

Je li nelijepo privlačnije?

Što je uopće lijepo?

Glave ostaju sa svojim grimasama, zarobljene u aktualnom, svaodnevnom trenutku, u potezu umjetnika na bijeloj površini platna, papira i potiču nas na grozničavo razmišljanje.

Miroslav Pelikan

I glas ti čujen, teške uzdisaje

Možda mi nikad oprostiti ne ćeš

Al' sićan se trena suza ti potekla

Na srcu su friži okusa ka more

dva oka bez nade, riči šta si rekla

dva oka bez nade, riči šta si rekla

Neka te čuvaju tamo dobre vile

njima sam svoju oporuku dala

i one su žene znaju što to jeste

sa neba je sinoć jedna zvizda pala

sa neba je sinoć jedna zvizda pala

Rubac je bili amajlija na te

u njemu ćutim sve mirise tvoje

I glas ti čujen, teške uzdisaje

Jednako pati to u meni što je

Jednako pati to u meni što je

…a poć' san mora druge bilo nije

Kraj srca ga stavi osititćeš toplo

U tom rupcu bilom ta sam suza ja

Zagrli ga čvrsto kad ti je najteže

jer u rupcu bilom tuku srca dva

Zagrli ga čvrsto kad ti je najteže

jer u rupcu bilom tuku srca dva

…tuku naša dva…

Vladimir Živaljić, Vukovar