Get Adobe Flash player

Hrvatska književna enciklopedija kao afirmacija ideologije boljševizma

 
 
Ispravan naziv Hrvatske književne enciklopedije trebao bi glasiti Enciklopedija jugoslavenske književnosti i takav bi naslov više odgovarao sadržaju i namjeri nakladnika. Jer sve se u HKE vrti oko Srpsko-hrvatskih književnih veza. U njoj su svjetska i europska književnost zastupljene samo kao izlika kako bi se pokrio vonj velikojugoslavenskog kadavera.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/85/Opca_enciklopedija_JLZ.jpg/1200px-Opca_enciklopedija_JLZ.jpg
Mi gradimo enciklopediju,
enciklopedija gradi nas
(De Falso Credita et Ementita)
 
Da, složio bih se s konstatacijom Dunje Fališevac (Vijenac, br. 493): „Takva enciklopedija, koliko poznajem bogate i vrsne enciklopedije u njemačkoj, ruskoj i poljskoj leksikografskoj enciklopedistici, u tim zemljama ne postoji.“Dodao bih: i šire, i šire; HKE je angažirana enciklopedija (vidi u istoj, ali umiveno, pod angažirano pisanje). Ovako nešto nitko se nije usudio tiskati, a poznavao je svijet opakih diktatora i njihovih udvorica-pismoznanaca. Čak se i tovariš Krleža klonio ovakvih diletantarija, stoga ostaje neodgovoreno delikatno pitanje: tko je uistinu naručitelj ovakve enciklopedije i tko je njezin korisnik? Rekao bih, uvijek ista nomenklatura, Ancien Régime – sad već treće (reformirane?!) generacije tzv. antifašista i demokratski osviještenih aktivista, zapravo prerušenih boljševika – koji uporno želi nadzirati prošlost, a sve s namjerom kako bi pokrpao i uglancao svoju ulogu u književnosti i zabetonirao budućnost te napokon ostvario nikad utrnut projekt jedinstvenog južnoslavenskog kulturnog prostora. Na neki svoj povijesni način jedna takva „jugoslavenska Hrvatska“ sublimirala bi svrhu i krajnji cilj njihove borbe u „građanskom ratu na tlu Jugoslavije“.
 
Međutim, u svojoj potrazi za sličnim predlošcima Dunja Fališevac nije se dovoljno pomno osvrnula po bivšem „domaćem“ dvorištu, jer činjenica je da HKE ima predložak u, na primjer, Leksikonu pisaca Jugoslavije iz 1987. (Matica srpska). U tom ambicioznom nakladničkom pothvatu na izdisaju Jugovine kratki životopis je svakoga pisca temeljit – čak ime oca, majke?! pa socijalno podrijetlo s poželjnom i laskavom atribucijom te piščev borbeni put: iz siromašne i radničke porodice, borac, učesnik NOB-a – a bibliografija posve profesionalno obrađena. I jedna pohvala: nema nadriudžbeničke esejistike ni trbuhozbornih atribucija, frazetina i intelektualne samodopadnosti kojima uredništvo HKE ipak nije odoljelo, dapače. Ili je možda plaćanje po broju riječi u HKE bilo odveć selektivno? Kao mogući predložak Hrvatskoj književnoj enciklopediji treba svakako spomenuti i nedovršeni Hrvatski biografski leksikon istoga nakladnika (LZMK). Jasno, po prirodi stvari tu je abecedarij daleko opsežniji nego u književnoj enciklopediji, zahvat znatno širi, ali kad je kod istog izdavača već u tijeku taj obuhvatni nakladnički projekt, ne vidim razloga zašto prepisivati, kompilirati i tiskati HKE. Odakle taj silni poriv, da se makar i koščatim prstima kostura svoje ime ukleše u enciklopedijski granit književnosti, nije samo pitanje dijagnoze. Ipak pravi razlozi postaju razvidni kad se prouči i sagleda povijesno-kulturološki kontekst hrvatskih prostora i ono što HKE želi poručiti javnosti.
 
Prosvjetiteljska uloga enciklopedija kod Miroslava Krleže i njegova Leksikografskog zavoda (p)ostala je grubi alat agitpropa. Od HKE nisam očekivao previše; već je Hrvatska enciklopedija najavila pad ono malo preostalih kriterija (Mate Ujevića i nekolicine pismenih suradnika), zapravo pravo srozavanje leksikografije jednoumlja na razinu rugla i epigonske nakarade netalentiranih. I bilo je jasno da se LZ ni nakon Krležine smrti ne može ni približiti velikim svjetskim enciklopedijama, nego se strahovlada boljševičke hegemonije u kulturi jednako uporno i besramno nastavlja. Čak je i modus operandi ostao isti, a sirovinski sastav uredništva približan. Uostalom, dovoljno je pogledati impresum HKE, tek se prisjetiti glavnog urednika, njegovih kvalifikacija, i postaje razvidno, a znamo i nešto povijesti, da ideološke komisije i partijski komesarijati baš i nisu čuveni po produkciji svjetske enciklopedistike. Žalosno je da takvi danas imaju bilo kakav dodir s enciklopedistikom, ali u Hrvatskoj nije učinjena lustracija i loše su posljedice nužne. Jer na kojim je to svjetskim enciklopedijama ovo uredništvo već radilo (Britannica, Laurousse, Webster, Treccani...?) i tko to i takvo uredništvo u svjetskoj enciklopedistici uopće treba i citira? Krležina škola zlovolje i ideološke pravovjernosti ne računaju se. Zato se Krležin hagiograf u svom uredničkom predgovoru, prignječen veličinom zadaće, elegantno ograđuje i krije iza (čak) tri stotine suradnika. Isto je radio i enciklopedijski opsjenar Krleža: Mate Ujević, Kruno Krstić... i da ne nabrajam sve one koji su Krleži pomogli da se u enciklopedistici potpuno ne kompromitira. Nikomu Krleža nije spašavao život, nego svoj srednjoškolski obraz.
 
No komu onda pripisati skandalozne pogreške ili nepismenu doloznost i kako, na primjer, objasniti da se za jedan te isti naslov prijavljuju dva autora? Ja sam uvijek mislio da su Digresije Novakove, u HKE sam saznao da je njihov autor zapravo Jelena Hekman; HKE nas uči da je časopis Krugovi izlazio istovremeno u Zagrebu i Beogradu, što je besmislica. To je zagrebački časopis, koji je iz Beograda imao više političkih anatema i nesuglasica nego književne suradnje. Onaj tko se o tome bude informirao u HKE ispast će ignorant, kao i sastavljač natuknice. Malo me začudilo da nisu točni podaci o urednicima Književne Rijeke (bilo ih je samo tri), naime Nikola Kraljić nije nikada bio glavni urednik, zar je doista tako teško provjeriti..., i da ne nabrajam, jer bih mogao ispasti sitničav i maliciozan?
Sve navedeno, i još previše toga (datumi i mjesta rođenja/smrti) uljudno preskačem; možda je uredništvu nevažno, ali riječ je o reputaciji koju enciklopedistika još uživa, nije sve riješeno guglanjem?! Malo previše čak i za viskoviće i labave kriterije LZMK-a; ipak koja je to umišljenost više nego nepismenost propustila takve greške?
 
Krležarije i lažarije
 
Mislio sam preskočiti abecedarij i usporedbe koliko je tko dobio redaka; retkovine su s pravom uređivačka svetinja, njihova ovlast i demonstracija moći, ali što je previše, ni s kruhom nije dobro. Tko je Slobodan Šnajder da se sa 126 redaka vršnjači sa Slobodanom Novakom (146), Vladanom Desnicom (152), Nedjeljkom Fabrijem (117), Antunom Šoljanom (138)... ili da toliko nadvisuje Luku Paljetka (87), Zorana Ferića (21), Igora Mandića (71)... Opipljivo bestidno, zar je ponderiranje i objektiviziranje činjenica učinjeno bez imalo profesionalnog osjećaja za mjeru? Raspisati se o Aliji Nametku(!) u 96 redaka, ali srozati Grgu Gamulina na nepismenih 40 redaka, Milana Mirića na 24 retka, Arsena Dedića na 45 redaka! Andrea Zlatar vazelinski je počašćena s 55 redaka!? Nije li mrvu neukusno Sonji Manojlović posvetiti 53 retka, samo zato jer pripada Viskovićevu stadu u HDP-u, jer drugih zasluga nema? Skandalozno je Ranka Marinkovića opremiti s 220 retka, Ivu Andrića s 305, a Miroslavu Krleži posvetiti 604 retka! Zapravo to je bila i ostala zadaća uredništva: od HKE napraviti krležariju, a sve što ne čuva Krležinu blagolikost i nije od Krležina legla – dobro potkresati, minimalizirati i preskočiti kako se netko ne bi dosjetio.
 
Ako ovoj enciklopediji čak i velikodušno zanemarimo očigledne manjkavosti, previde i pogreške, prepoznatljive krležarije i lažarije, ako uljudno, ali ipak licemjerno zaključimo: pa nije loše i pomirljivo slegnemo ramenima, to nije nimalo dobro i velika je šteta od takve dvoličnosti, još veća od sramotne tišine. Tiranije se hrane slijeganjem ramenima. Već i samo dijagonalno čitanje otvara stare dvojbe i tolike svježe nedoumice da je možda bolje odustati i nikad više, ni štapom ne okretati stranice HKE. Ispravan naziv Hrvatske književne enciklopedije trebao bi glasiti Enciklopedija jugoslavenske književnosti (u podnaslovu Svjetlost jugoslavenske književnosti kroz prizmu Krležina genija) i takav bi naslov više odgovarao sadržaju i namjeri nakladnika. Ovako je to izlizana melodija na ofucane revolucionarne refrene.
 
Jer sve se u HKE zapravo vrti oko Srpsko-hrvatskih književnih veza (možda bi to trebao biti radni podnaslov HKE, tj. Enciklopedije jugoslavenske književnosti?)i Krleže Jupitera ne samo jugoslavenske nego i europske književnosti. Opet se isto, kao u Dnevnicima i u Panorami..., docira i na velike žlice dijeli Krležina pamet ostatku Europe, iznova se u stare mješine natače ideološki kiseliš. U ovoj enciklopediji svjetska i europska književnost zastupljene su samo kao izlika, u začinskoj količini kako bi se pokrio vonj velikojugoslavenskog kadavera te perfidno ugurali srbijanski i srpski pisci „naših prostora“, a onda u četiri sveska dokazalo kako i nismo bili drugo nego smo i ostali apendiks srpske/srbijanske književnosti. To je nimalo prikriven smisao ove enciklopedije: davna združenost i neraskidiva povezanost južnoslavenskih naroda (i narodnosti) bez obzira na trenutne (obiteljske) svađe i ljubavi – kao među braćom. Jer kako objasniti nazočnost (pre)mnogih prekodrinskih književnih beznačajaca poput: Dragana Aleksića, Stojana Novakovića, Stanka Koraća, Svetozara Ćorovića, Dušana Berića, Dragana Božića, Milana Čurčina, Velibora Gligorića, Save Mrkalja, Jovana Subotića, Gojka Tešića..., zar doista i u HKE Oskaru Daviču dati 67 redaka, a Jovanu Skerliću 37; posvetiti njima dvojici više prostora nego Ljudevitu Jonkeu (26 redaka). Ahmedu Muradbegoviću dati 100 redaka!, ali Izidoru Kršnjavom 65, Vjekoslavu Štefaniću 47, a Mati Ujeviću 50! Gdje je Momo Kapor, zašto njega nema? Izgleda da nije preživio sukob na (zagrebačkoj) četničkoj ljevici. Da je SANU pisao HKE, bolje bismo prošli i posao bi bio čestitije odrađen.
 
U ova četiri sveska sve je ugođeno Krležinoj književnoj gromadi i njegovoj „jugoslavenskoj Hrvatskoj“. U tu svrhu Miroslav Krleža očišćen je od Ivšićevih invektiva, Kuzmanovićevih sumnji (i dobrih argumenata) koje se odnose na Balade, od tvrde Lasićeve argumentacije, Prohaskine pronicavosti, Krstićeva ruganja (njegova knjižica Kako piše gospodin M. Krleža nigdje se ne spominje)..., od svih koji su ikad posumnjali u Krležino književno poslanje i, naravno, nigdje mu se previše ne spominje sramotna i kompromitirajuća Panorama..., bilo što kritički prema čovjeku s Gvozda.
 
Krležina se intaktnost i aksiomska nezamjenjivost nameću kao nezabludivost i vrhunac boljševičke ćudorednosti, kao povijesne opcije koja nije nikad izgubila svoje ne samo književno nego ni političko poslanje. Sve što je proklijalo pod njegovom krošnjom obrezano je na razinu epigonske usputnosti ili proglašeno korovom. Što se Krleže i njegova djela tiče, u HKE sve je ostalo kao sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao da se ništa u međuvremenu nije dogodilo, nego je zavladala trenutna hibernacija, kao kod Trnoružice, i svijet je stao, a mi i dalje živimo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i po mišljenje idemo u Beograd. Urednička kiretaža nepodobnih išla je do kraja, nikakva nečist sumnje u Krležin infalibilitet i lijevu, tj. boljševističku misao nije smjela ostati unutar enciklopedijskih korica. Tako očišćen i uglancan, nepogrešivi učitelj s Gvozda rasprostire se u nekoliko enciklopedijskih pravaca te karikama povijesnih i partijskih veza vezuje na sebe cijeli književni prostor i određuje abecedarij; postaje bezvremen, naša prošlost, sadašnjost i budućnost. Dakle Miroslav Krleža kao: zasebna jedinica, njegovi naslovi, časopisi, dramske izvedbe, njihovi režiseri, glumci, scenografi, LZ, HAZU..., a potom se kriterij osipa na sve koji su s Krležom popili kavu, konjak i/ili napisali kakav hvalospjevčić. To se onda podvlači i atribuira jednim standardnim refrenom: pripadao je intelektualnom krugu oko Miroslava Krleže. U HKE ih ima sva sila, Krležino stado postaje stampedo, i tu se onda lopatom trpaju svi hvalitelji Krležine genijalnosti. Ako se kakva domaćica diljem Južnoslavije brinula o Krleži, oprala mu rublje, skuhala ručak, a usput napisala koji stih, pjesmu, zbrku pjesama ili se kakav osviješteni intelektualist napio s Krležom u nekakvoj beogradskoj kafani... dovoljno, i evo ih u enciklopediji. Oni bliži urednikovu srcu osvanuli su sa slikom. Tako funkcionira Krležin hranidbeni lanac, to su ujedno i kriteriji abecedarija.
 
I u ovoj enciklopediji uredništvo ne odustaje od one repetitivne fascinacije sukobom na književnoj ljevici: Deset krvavih godina, Antibarbarus... Halo, koga briga što su profesionalni revolucionari s pištoljima u džepu mislili o književnosti i koliko su u svojoj frakcionaškoj argumentaciji jedni na druge ispalili okvira i redenika? Nikoga danas ne bi trebalo zanimati razlaz Krleže s Cesarcem i Partijom, jer sve to pripada pod terorizam, jednako onda kao i danas kad se Europa odrekla komunističkoga jednoumlja. I koja je onda svrha na Dijalektički antibarbarus potrošiti 63 retka, više nego na Miru Gavrana (60 redaka) ili Danila Kiša (40 redaka). Ili na Književne sveske, „ilegalno izdanje u organizaciji i pod pokroviteljstvom KPJ pri čemu se pridjev ‘književne’ više služio za prikrivanje prave naravi zbornika...“, potrošiti 40 redaka, koji redak više nego na naše teoretičare i jezikoslovce Vladimira Bitija (32) i Dalibora Brozovića (32), ali su zato vukovcu Tomi Maretiću posvećena 73 retka?! Što to meni promiče pa ne vidim razlog zašto su časopisi Pečat i Danas toliko važni za hrvatsku književnost da je prvi dobio 105, a drugi 114 redaka i zar je doista za hrvatsku književnost važno što je Josip Broz Tito, sekretar KPJ, napisao u članku u Proleteru! Najprevođeniji i najizvođeniji hrvatski dramski pisac Miro Gavran u HKE dobio je 60 redaka, naš klasik Ivan Aralica 65 redaka! Drug Tito je putem Krleže i komunističkih časopisa i partijskih pamfleta dobio više prostora nego hrvatski klasici! I nema tomu kraja: „Naprijed, tjedni list, glasilo KPH. Utemeljen je odlukom CK KP Hrvatske, na sjednici koja se održala u selu Ponor...“ i tako dalje svih 47 redaka?!
 
Ali receptura stalnih podjela i nakaradnih kvalifikacija uporno se nastavlja pa u HKE komunistički aktivist ostaje valjana i poželjna književna atribucija. Dosta toga vrvi kvalifikacijama poput: „kao član KPJ osuđen je na x godina zatvora..., ili teške robije; sudjelovao u partizanskom pokretu; više puta zatvaran zbog antifašističkog uvjerenja...“ kao da je riječ o vojnoj enciklopediji SFRJ. Više robijanja i partijskih aktivista nego u prije spomenutom Leksikonu pisaca Jugoslavije tiskanom 1987! Uredništvo zanemaruje činjenicu da je EU 2009. donijela deklaraciju o komunizmu kojom demokratska Europa osuđuje taj totalitarni sustav te ga izjednačuje s nacizmom i fašizmom. Afirmativni i hvalospjevni članci o komunizmu kao i o fašizmu nisu dobrodošli u slobodnoj i demokratskoj Europi. Za Europu su komunizam i nacifašizam čankir na licu povijesti. Postoji samo jedna razlika; hvala Bogu i naprednom svijetu nacifašizam je vojno pobijeđen 1945, a posljednji put poražen je 1999. (bombardiranje Srbije). Komunizam je samo atenuiran i koliko god pretrpio velike gubitke, nije nikad vojno pobijeđen.
 
Ako je pak riječ o osobama koje su djelovale u književnosti prije Drugoga svjetskog rata, i nisu se mogle boriti na strani uredništva, onda im se u HKE dodaju atribucije panslavizma poput: pripadnik srpskoga panslavističkog kruga... i uporno se nastavlja rehabilitacija srpsko-hrvatskoga zajedništva i nedvojbeno prigrljivanje komunističkoga pogleda na svijet. Zapravo prema enciklopedistici LZMK-a crvena linija boljševističke ortodoksije ide već tamo od bogumila (kao vjerski osviještene skupine suprotstavljene i katoličanstvu i pravoslavlju?!) prema mutnom objedinjavanju glagoljice i ćirilice, poništavanju čakavice i kajkavice, a sve za račun Bečkog dogovora i hrvatskih vukovaca. A onda se sve to još garnira panslavizmom, bratstvom i jedinstvom, poštenom inteligencijom te Miroslavom Krležom i KPJ koji objedinjuju i ostvaruju vjekovne težnje dvaju bratskih naroda. Uistinu prizemna iskvarenost i travestija velikosrpske ideje prisajedinjenja, kojoj su mnogi nasjeli, zvali se oni panslavisti, orjunaši, jugohrvati i poštena inteligencija, i ništa drugo. Ili su to baš oni budalasti i lakovjerni suradnici male glave i dubokih ramena? Tako su svi samo polizali uzgojene prekodrinske laži i podmetanja, a što je istina, pokazala je srpska agresija na Hrvatsku 1991, koncentracijski logori u Prekodrinju, pokolji i silovanja diljem Hrvatske. Konačno i bombardiranje Srbije od strane slobodnog i demokratskog svijeta 1999. onog istog slobodnog svijeta koji je potukao nacifašizam 1945. Tiranije žive od straha i laži. Te 1999. istina je gromovito dolazila sa zrakoplova NATO-a.
 
Čak i uz veliki popust, HKE je tek četverosveščani šalabahter za one lijene gimnazijalce koji se spremaju na maturi dobiti zlatnu trojku. Slična se roba (po daleko boljoj cijeni) upravo reklamira pod sloganom: Rasturi na maturi. Ofrlje, kako bi to uredništvo Enciklopedije bolje razumjelo, tek toliko da se ispumpa što više iz proračuna i dovrši davno osmišljena zadaća. Istina, neki suradnici poput Tonka Maroevića (srećom nije jedini) dobro su se potrudili i ozbiljno prišli poslu. Jedinice s njegovim potpisom napisane su s mjerom, pismeno i neskrivenim zanosom, samo ostaje nejasno zašto on nije pisao članak o Grgi Gamulinu? Mladen Machiedo znalački piše o Papiniju, bravo Krešimiru Nemecu koji je Vladana Desnicu, otimajući ga depiliranom četništvu i dežurnim brojačima krvnih zrnaca, jednim razboritim tekstom dobro centrirao u hrvatsku književnost. Tu je solidan esej o stilistici, korektno o srednjem vijeku, bitno o renesansi, nenametljivo, ali poučno o nekrologu, nadrealizmu, potom ozbiljno i enciklopedijski o drami..., ne,nije sve uobičajena LZ-matrica i suradnici poput Senkera, Nemeca, Badurine, Tomasovića... doista su se trsili opravdati svoju profesiju i zadržati enciklopedijsku razinu. No opća razina divulgativnosti i neizmjeran arsenal običnosti izazivaju nelagodu, a intelektualistički uzleti nepotrebni su i kontraproduktivni. Za takve elitističke intelektualne dosege pobrinula se nekolicina preambicioznih jurišnika; Milanji pripada senioritet i prvenstvo, pa tako oni otvaraju ubrzani tečaj za napredne gimnazijalce, buduće književne, likovne, glazbene, filmske, kulinarske... i druge kritičare-mlohavce.
 
Nedostaju pisci scenarija; ništa ili samo usput o Antunu Vrdoljaku, Anti Babaji, Kreši Goliku, Branku Sömenu, Branku Baueru... Već je filmski teoretičar Bela Bálazs, premda je među prvima afirmirao samostalnu estetiku filma, odlučno zastupao stajalište da je filmski scenarij književna vrsta (Filmska kultura, 1948). To je po svojoj fakturi eminentno književno djelo kao i svaki prozni ili dramski tekst.
 
Previše ničega, jer već i nasumično prelistavanje HKE daje otužnu sliku (ozbiljna pak konzumacija izaziva nelagodu), tako da doista nema smisla umlaćivati ionako malobrojne znatiželjnike. Gutati ovu enciklopediju u velikim količinama izaziva spasonosnu reakciju povraćanja.
 
Ruganje hrvatskom jeziku
 
Preskakanje jedinice hrvatski jezik govori o samouvjerenosti i nimalo profinjenoj podmuklosti te posve otvoreno o zadnjim namjerama prepoznatljive nomenklature uosobljene u uredništvu i pojedinim suradnicima Enciklopedije. To se uredništvo čak i ruga kad pod Hrvatski jezik podmeće istoimeni časopis ili tu prevažnu jedinicu odrađuje i skida s dnevnog reda člankom Standardni književni jezik. Koliko se god autor članka (Ivo Pranjković) trsio, osjećaj nedostatnosti, kratkoće i divulgativne razine neisperiv je pa i nadalje nedostaje hrvatski jezik kao zasebna i pomno obrađena jedinica. Naravno, književnu kritiku obradio je sâm glavni urednik kako bi ohrabrio i agitpropovski udario smjernice kuda, kamo i s kime treba ići „naša“ književna kritika i tko je pozvan u njoj pisati. Tko su oni, lista podobnih, nije ni njima više jasno, važno je da stavljaju u sumnju sve građanske vrijednosti. Za takve je njemački franjevac Angelus rekao: ne znam tko sam, ali nisam to što znam. No vraćam se našem jeziku: hrvatski je bio razlog naših stradanja i naše utočište. Hrvatski je esencija naše prošlosti i zalog budućnosti, naš roditelj i naše potomstvo, bez jezika mi nismo, s njime mi jesmo i stoga je on naša jedinost i svetinja.
 
Ideološki kriterij abecedarija vrišti i jauče na svakoj stranici, a umreženost abecedarija i suradnika neugodno je sluzava. I samo usputna analiza abecedarija te količina redaka i premreženost suradnika potvrđuju način rada uredništva na ovom četverosveščanom projektu i vulgarno afektiranje glavnog urednika. Ovakva orgija oholosti samu će sebe iscrpsti, a obijest stradati od vlastita otrova. Uredništvo računa da se mnogi neće javiti, jer nisu tamo, pa bi im argumenti bili olako kompromitirani i izvrgnuti ruglu; oni uvršteni trebali bi zahvalno šutjeti „počašćeni“ velikim priznanjem?! Mnogi suradnici (i ta lista je zanimljiva) obilno su nagrađeni, imena su im podebljana i ukrašena fotografijama i tako je velik dio objektivnih recenzija i (mogućih) negativnih kritika potkupljen i neutraliziran. Nimalo ne iznenađuje isprepletenost uvrštenih i suradnika, sitan vez uzajamne hvale u tim sluzavim nizovima, vazelinskim vlakićima: O Mrkonjiću piše Kravar, o Kravaru T. Bogdan (?), o T. Bogdanu L. Rafolt (?)... Ili sličan vlakić: o M. Rakovcu piše A. Pužar, o A. Pužaru piše N. Fabrio, o N. Fabriju piše J. Matanović, o J. Matanović piše M. Tatarin, o M. Tatarinu piše J. Pogačnik..., i tako dok se krug ne zatvori i namire d(r)ugovi te prepozna lepršava šara nestašnosti na uhodanoj LZ-matrici... Sve je razvidno, prozirno i prepoznatljivo, ostaje nejasno što kad u vlakić uleti žensko? Zanimljivo da delikatne natuknice poput Gorana Babića, Velimira Viskovića, srpsko-hrvatskih književnih veza... potpisuje R; u Indeksu kratica potpisano R ne znači redakcija nego Republika, koja Republika, Književna republika? Nedostatak hrabrosti, bezrazložna mistifikacija, greška ili previd?
 
A tek pjesničari, pa kolumnisti i novinari, tzv. književni kritičari tabloida, beznačajnici, pa sveučilišni didaktičari, pedagozi, potom ocvalo cvijeće neuspjeloga književnog eksperimenta: čudovišan niz protuprirodnoga bluda prosječnosti i književne ambicije, a sve kako bi ponovno stvorili jednu novu, podobnu književnost, angažiranu i plaćeničku; književnost ambicioznih i netalentiranih (FAK them all). Je li to zbog vlakića željna svježega prignutog mesa, revolucionarne matrice ili kreativna mlohavost? Nije li bilo dovoljno uloviti se kondukterske kape i prema potrebi zatuliti poput tetrijeba? Najrevniji strojovođe dobili su i prigodnu crno-bijelu fotografiju; mnogi zamišljene glave na sličan način poduprte prstićima kao da su bili kod istoga fotografa; drugi pak pogledom uprtim u vječnost slave daju raskošnu ponudu grobnoj keramici, a ima i onih lica sjetnih pogleda i napućenih usnica iz davno mlađih dana koji retuširanom mladenačkom slikom zavode svoje nepostojeće obožavatelje.
 
No javnosti je već odavno postalo jasno da je LZ incidentna i moralno bankrotirana ustanova koju nijedna hrvatska vlast nije htjela ugasiti plašeći se povike i etikete nepismenog primitivca. Glavni motiv te enciklopedije (u naravi diverzije hrvatske književnosti) ne „počiva na duboko humanističkoj ideji o povijesnom pamćenju čovjekova bića i uvjerenju da prošlost, širinu i dubinu njezina znanja i spoznaja treba pamtiti, a pamćenje raznih znanja njegovati i usustavljivati na razne načine i u raznim oblicima“(DunjaFališevacu Vijencu), nego izgara u želji da se još jednom (afirmativno) progovori o diktatoru jugoslavenske književnosti te cementira južnoslovenska ideja i podgrije umrtvljeno bratstvo i jedinstvo. Prekomjerno ishvali pjesničarenje, a novinarčiće pretvori u pisce te obilato kreditira (boljševistički) angažirano pisanje.
 
U svojoj nepromišljenoj laudi Dunja Fališevac u Vijencu govori o „vezama hrvatske književnosti od najranijih vremena s angloameričkim, bliskoistočnim ili pak dalekoistočnim književnim kulturama“. Ne, o tim vezama nema mnogo informacija, nego hrvatska književnost još jednom ostaje zarobljena prekodrinskim i orjunaškim zagrljajem. O orjunaštvu koje je, nažalost, obilježilo i zagadilo hrvatsku književnost – ni riječi. Za uredništvo posve razumljivo, orjunaštvo je valjda prirodno i poželjno stanje te ga ne treba posebno i javno obrađivati.
 
Pišući o Goranovoj Jami, Zoran Kravar glumi kvalificiranoga forenzičara pa piše: „Premda u poemi poprište, žrtve i počinitelji nisu imenovani, općenito se smatra da se radi o ustaškom zločinu.“Ni Zogović se ne bi postidio takve insinuacije. Ne želeći kvariti poruku niti umanjiti univerzalnost patnje i zla, sâm autor spjeva klonio se imenovanja krvnika i žrtve. No Kravar je ipak ideologizirao Jamu i tako odradio svoj dug prema Nomenklaturi. I tako se neprestano crvena nit provlači kroz Enciklopediju, svako lice ima svoju priču i svoje razloge, stara dugovanja i nova očekivanja.
 
I da ne laskam previše i ne tražim usporednice sa sličnim enciklopedijama, razvidno je da se HKE pogubila između fikcije i potisnute činjenice te njeguje tekst krležarskoga trijumfalizma: ona treba postati „Konstantinova darovnica“ boljševističke književnosti i „progresivnih“ svjetonazora; nedvojbeni dokaz koji krležiotima daje licenciranu moć te nesumnjivo pravo na arbitražu i književnu presudu. Da bih razotkrio to podmetanje, ne moram biti skeptični Marcione ili Nikola Kauzanski, ni pronicavi Lorenzo Valla, nimalo sličan Johnu Coletu ili Urlichu von Huttenu. Ovdje je sve razvidno. Ono što je u prvoj državi bio Krleža sada bi trebali postati krežioti i njihova sveta knjiga (HKE) pa tim slijedom vertikalne subordinacije njezin urednik postaje vrhovni prelat i nezabludivi autoritet književnih vrijednosti; fakovci njegovi orci i goblini, a suradnici, njih tri stotine, ministriraju po svojoj pameti i savjesti nadajući se blagonaklonosti čitateljstva.
 
Afirmacija ideologije internacionalizma i boljševizma posrće, baulja, ali plazi. Ideologije teško umiru, njihov je čar demonski, ono što ne postiže talentom njihova sljedba nadomješta nasiljem prema drukčijima i ulizivanjem živim kumirima. Kumir je umro, sada njegova sekta bez imalo stida lažira prošlost i ruga se budućnosti. U HKE pak rugaju se hrvatskoj književnosti, njezinim vrijednostima, te promoviraju i bez okolišanja pečate razdoblje Krležine hegemonije, jednako njegovu književnost kao i svjetonazor. Izlizao se njihov antifašizam, jer to nikad nisu bili, nego su ostali ideolozi jednoumlja i pobornici nasilja nad svakim tko razmišlja drukčije. Sada su se okrenuli svom Doppelgängeru i žele uspostaviti crveni fašizam.
 
Osokoljen svojim političkim mentorima i starom udbašijom Leksikografski zavod Miroslav Krleža rutinski je i uobičajeno zlonamjerno odradio zadaću računajući da u skoroj budućnosti nitko neće raditi sličan projekt. Možda. Svoj labuđi pjev LZMK pretvorio je u roktanje pobijeđenih i poj zabludjelih, ali je učinjena tek privremena šteta. Mnogi suradnici ostali su prevareni, broj razočaranih i potplaćenih daleko je veći, i to je dobro. Sličan je pokušaj ove nekompetentne vlade koja i nije sklepana nego s jednom namjerom: da sa starim dogovorima i s novostvorenim jugohrvatima opstruira ulazak Hrvatske u EU te je što dulje (za)drži u balkanskome blatu. Dovoljno je pogledati katastrofalne rezultate gospodarstva, „sirovinski sastav“ ove pribićevske vlade te sagledati trajne posljedice osiromašenja i poniženja hrvatskoga naroda, ili je to ipak konačni cilj „reformiranog boljševizma“? Ovaj najnoviji masovni egzodus Hrvata u inozemstvo – odlazak učene mladosti u dijasporu, a sve da bi se crvenim kiretažama hrvatski prostor „očistio“, vakumirao i pripremio kako bi se nastavilo s uhodanim migracijama iz Prekodrinja prema zapadu – dokazuje da se agresija i prisajedinjenje samo nastavljaju drugim načinom. Pozicija je uredništva HKE jasna. Ali to nije nespretnost i neznanje, nikakva slučajnost, nego opaka namjera i dobro smišljen plan: na svaki način odvajanje Hrvatske od Europe i Drang nach West u režiji Pećke patrijaršije i nikad zamrlih prekodrinskih osvajačkih ambicija. Kad je Hadrievich već uvršten u HKE, zašto mu u bibliografiji nije spomenuta prevažna knjiga Srpska pravoslavna crkva pod turskom vlašću? Poučan tekst i sjajan Katičićev pogovor.Posljednji srpski ratni nasrtaj prije dvadeset godina završio je srpskim/srbijanskim porazom, ali s tisućama ubijenih i nestalih hrvatskih državljana, s ratnim razaranjima Hrvatske i koncentracijskim logorima u Prekodrinju, a sada je na djelu iskušana udbaška matrica po svekolikoj bivšoj državi i stari slovensko-srpski dogovori (redovito) na račun Hrvatske. Ili kako je Matija Bećković naslovio svoju zbirku pjesama: Ćeraćemose još,najavivši podržavanje nikad ugasle mržnje i frustracije. Poruka je jasna i plebiscitarna, zajedljiva i nepomirljiva; ubada iz svakog Bećkovićeva stiha: Sve što smo se dosad ćerali/ samo je uvodno ćeranje.
 
Kanonizacija nevažnih
 
EU nam ne donosi ni darove ni velike povlastice, vjerojatno novu neizvjesnost kojoj smo jedva dorasli i staro odmjeravanje. Ali Unija je učinkovita karantena i zaustavlja infekciju bizantizmom, opsjenarske laži i zaslađene neistine te omogućuje povratak na provjerene europske vrijednosti. To je možda i posljednji vlak, priključenje i povratak u svoju kulturološku matricu, u svoju civilizacijsku postojbinu Europu iz koje smo bizantinskom prijevarom i vlastitom glupošću iščupani još 1918.
 
Na koncu, a s Leksikografskim zavodom uvijek smo na početku, HKE je žalosna pripovijest o antihrvatskoj zadrtosti i samozavaravanju. Još jedan uzaludan i nimalo perfidan, nego čak otvoren i svakako dolozan pokušaj da se naudi hrvatskoj pismenosti i naruga njezinoj književnoj tradiciji te podigne nesumnjivi (enciklopedijski) spomenik „jugoslovenskoj književnosti“, a usput nagomilaju, naglase i zabetoniraju neka posve nevažna imena, čak i posve nepotrebna imena; lažiraju okolnosti i stalno vara na vagi.
 
Želio se skratiti put i zgusnuti magla; jer više ne treba lutati po magli na putu za Beograd, gusta magla antihrvatstva i depiliranog četništva kulja iz gotovo svih hrvatskih institucija i ustanova (u kulturi), a Leksikografski zavod samo je najuporniji, pomalo ridikulozan, ali nimalo bezazlen opsjenar. Ovakva bi HKE možda imala smisla da je pobijedio koncept integralnoga jugoslavenstva, da smo ostali zatočenici Socijalističke RH pod vodstvom SKH i nametnute nam kolektivne/nacionalne krivnje. No pobijedili smo u pravednom i obrambenom ratu pa živimo u suverenoj hrvatskoj državi, u nikakvoj jugoslavenskoj Hrvatskoj, a to nam nikakav gnjev i nikakva zloćudnost tzv. enciklopedista i jugohrvata ne može oduzeti, još manje pokvariti.
 

Davor Velnić, http://www.matica.hr/vijenac/501/Enciklopedija%20jugoslavenske%20knji%C5%BEevnosti/

DEKLARACIJA O ZAJEDNIČKOM s-h-b-c JEZIKU - Imena potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku

 
 
»Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, 225 istaknutih ličnosti regiona je potpisalo Deklaraciju o zajedničkom jeziku.
http://static.rs.n1info.com/Picture/115707/jpeg/deklaracija.jpg
Osnovna namjera projekta 'Jezici i nacionalizmi' jest da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri “politička” jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka već godinama neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom.
 
U toku 2016. godine uspješno su održane konferencije u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu.
 
Deklaracija je danas predstavljena u Sarajevu, a pročitajte ko sve stoji iza nje:
 
1. Dino Abazović, vanredni profesor, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
2. Dritan Abazović, poslanik u Skupštini Crne Gore, Građanski pokret URA, Ulcinj
3. Vladimir Arsenić, književni kritičar i urednik, Partizanska knjiga/ Časopis Ulaznica, Zrenjanin
4. Boban Arsenijević, profesor, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu
5. Vladimir Arsenijević, pisac, Udruženje Krokodil, Beograd
6. Bojan Babić, pisac, Beograd
7. Mile Babić, profesor filozofije i teologije, Franjevačka teologija, Sarajevo
8. Bojan Baća, sociolog, doktorant na Univerzitetu Jork i istraživač u Laboratoriji za globalno digitalno građanstvo, Toronto
9. Amer Bahtijar, profesor filozofije, Centar za kritičko mišljenje, Mostar
10. Vladislav Bajac, pisac i izdavač, Geopoetika izdavaštvo, Beograd

 

11. Esad Bajtal, pisac, nezavisni istraživač, Sarajevo
12. Nikola Bajto, novinar, tjednik Novosti, Zagreb
13. Asja Bakić, književnica, Zagreb
14. Đorđe Balmazović, grafički dizajner, kolektiv Škart, Ljubljana/Beograd
15. Filip Balunović, politikolog, Beograd
16. Janko Baljak, filmski reditelj, redovni profesor Fakulteta dramskih
17. Snježana Banović, redateljica i sveučilišna profesorica, Akademija dramske umjetnosti, Zagreb
18. Ljiljana Banjanin, vanredni profesor, Departman stranih jezika i književnosti, Univerzitet u Torinu
19. Josip Baotić, lingvista, profesor emeritus, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
20. Milan Barać, doktor nauka, lingvista, Filološki fakultet, Nikšić
 
21. Lana Barić, glumica, Zagreb
22. Svetislav Basara, pisac, Beograd
23. Almir Bašović, dramski pisac i docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
24. Sandra Benčić, mirovna i ljudskopravaška aktivistkinja, Centar za mirovne studije, Zagreb, Hrvatska
25. Ivana Bodrožić, mag. filozofije, spisateljica, Zagreb
26. Tomislav Bogdan, doktor nauka, izv. prof. na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu
27. Ermin Bravo, glumac, Akademija scenskih umjetnosti, Sarajevo
28. Alida Bremer, doktorka nauka, autorica i prevoditeljica, Münster, Njemačka
29. Balša Brković, pisac, nezavisni dnevnik Vijesti, Podgorica
30. Boris Buden, publicist, EIPCP, Berlin
 
31. Ranko Bugarski, doktor nauka, lingvist, Beograd
32. Ahmed Burić, književnik, novinar,
33. Dragan Bursać, profesor filozofije i kolumnista, BUKA Portal, Banja Luka
34. Alice Copple-Tosić, prevodilac, Beograd
35. Darko Cvijetić, pjesnik i redatelj, Prijedor
36. Dušan Čavić, novinar i filmadžija, Ciklotron, Beograd
37. Ivan Čolović, antropolog, Biblioteka XX Vek, Beograd
38. Marinko Čulić, komentator tjednika Novosti, Zagreb
39. Bora Ćosić, pisac, Berlin
40. Nerzuk Ćurak, doktor nauka, politikolog, Sarajevo
 
41. Filip David, književnik, Beograd
42. Mia David, arhitekta, Fakultet tehničkih nauka, Novi Sad
43. Amra Delić, doktorka nauka, neuropsihijatrica i psihoterapeutkinja, Klinika za psihijatriju i psihoterapiju Medicinskog fakulteta Univerziteta Greifswald
44. Ajla Demiragić, doktorka nauka, teoretičarka književnosti, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
45. Boris Dežulović, novinar tjednika Novosti, Paići
46. Ivo Didović, slobodni umjetnik, Düsseldorf
47. Zlatko Dizdarević, novinar i pisac, Sarajevo
48. Milena Dragićević-Šešić, redovna profesorka, UNESKO katedra za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu
49. Rade Dragojević, novinar, Zagreb
50. Daša Drndić, spisateljica, izvanredni profesor – anglist, u penziji, Rijeka
 
51. Ferida Duraković, spisateljica i lektorica b/c/h/s jezika, Sarajevo
52. Jasna Duraković, docentica na Fakultetu političkih nauka i aktuelna poslanica u Federalnom parlamentu BiH, Sarajevo
53. Sabaheta Duranović, doktorka nauka, neuropsihijatar, Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo
54. Varja Đukić, glumica, član ansambla CNP-a i direktorica knjižare, Podgorica
55. Mirjana Đurđević, doktorka nauka, književnica i profesorka, Beograd
56. Vladimir Đurišić, pjesnik i muzičar, glavni i odgovorni urednik portala Proletter, Podgorica
57. Tatjana Đurišić-Bečanović, doktorka nauka, Filozofski fakultet, Nikšić
58. Heni Erceg, komentatorica tjednika Mladina, Ljubljana
59. Toni Gabrić, prof. filozofije i fonetike, novinar, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Zagreb
60. Jasna Gajević, blogerka, Podgorica
 
61. Štefica Galić, urednica portala  HYPERLINK "http://Tačno.net" Tačno.net, Mostar
62. Jelena Gall, lektorka, Odsek za slavistiku, Cirih
63. Svetlana Gavrilović, politikolog, urednica Radničke komune Links, Beograd
64. Rajka Glušica, doktorka nauka, lingvistkinja, Filološki fakultet, Nikšić
65. Vladislava Gordić Petković, profesorka univerziteta, anglistkinja, književna teoretičarka i kritičarka, Novi Sad
66. Nataša Govedarica, dramaturškinja, Beograd
67. Zdravko Grebo, profesor emeritus Univerziteta u Sarajevu
68. Rajko Grlić, režiser, Zagreb
69. Tatjana Gromača, književnica i novinarka, Pula
70. Dinko Gruhonjić, doktor nauka, novinar, Odsek za medijske studije, Filozofski fakultet, Novi Sad
 
71. Zlatica Gruhonjić, profesor njemačkog, prevodilac, Udruženje Centar za 
demokratiju i tranzicionu pravdu, Banja Luka
72. Nihad Hasanović, pisac, Sarajevo
73. Tarik Haverić, politolog, Sarajevo
74. Oto Horvat, pisac, Firenze
75. Srećko Horvat, lingvist i filozof, DiEM25, bez stalnog prebivališta
76. Aleksandar Hut Kono, pisac, London
77. Nedžad Ibrahimović, pisac, Tuzla
78. Saša Ilić, pisac, Udruženje LINKS, Beograd
79. Viktor Ivančić, novinar i pisac, Split
80. Željko Ivanković, književnik, Sarajevo
 
81. Ivan Ivanji, književnik, Beograd
82. Midhat Izmirlija, doktor nauka, docent, Pravni fakultet u Sarajevu
83. Božena Jelušić, profesorica književnosti, Budva
84. Bojana Jokić, aktivistkinja, NVO LGBT Forum Progres, Podgorica
85. Dejan Jović, redovni profesor Sveučilišta u Zagrebu i gostujući profesor Univerziteta u Beogradu, Zagreb
86. Jagoda Jurić-Kappel, doktorka nauka, lingvistica, Beč
87. Duška Jurišić, novinarka, Federalna televizija, Sarajevo
88. Adela Jušić, vizualna umjetnica, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
89. Dejan Kaludjerović, likovni umetnik, Beograd/Beč
90. Damir Karakaš, pisac, Zagreb
 
91. Mirjana Karanović, glumica, Beograd
92. Miroslav Karić, istoričar umetnosti, Remont – nezavisna umetnička asocijacija, Beograd
93. Dženana Karup Druško, novinarka, Sarajevo
94. Enver Kazaz, doktor nauka, profesor književnosti, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
95. Željko Komšić, diplomirani pravnik, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH, Sarajevo
96. Snježana Kordić, doktorka nauka, lingvistica, Zagreb
97. Srdan Kosović, urednik portala Vijesti.me, Podgorica, Crna Gora
98. Boro Kontić, novinar, Media centar, Sarajevo
99. Bojan Krivokapić, pisac, Novi Sad
100. Pero Kvesić, pisac, Zagreb
 
101. Igor Lakić, doktor nauka, lingvista, Podgorica
102. Ante Lešaja, penzionirani redoviti sveučilišni profesor, Korčula
103. Andrea Lešić, doktorka nauka, profesorica komparativne književnosti, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu
104. Predrag Lucić, novinar i pisac, Split
105. Svetlana Lukić, novinarka, Peščanik, Beograd
106. Kristina Ljevak, novinarka, urednica časopisa Urban, Sarajevo
107. Alisa Mahmutović, lingvistica, Filozofski fakultet, Zenica
108. Brano Mandić, novinar i pisac, Podgorica
109. Olga Manojlović Pintar, istoričarka, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd
110. Bojan Marjanović, pisac i novinar, magazin „Liceulice“, Beograd
 
111. Damir Marjanović, doktor nauka, redovni profesor Univerziteta u Sarajevu i Internacionalnog Burch Univerziteta u Sarajevu
112. Milan Marković, vanredni profesor, Biotehnički fakultet Univerziteta Crne Gore, Podgorica
113. Nikola Marković, urednik dnevnih novina Dan, Podgorica
114. Tomislav Marković, novinar i pisac, Beograd
115. Dragan Markovina, povjesničar i publicist, Split
116. Ana Martinoli, vanredna profesorka, Fakultet dramskih umetnosti, Beograd
117. Vladimir Matijanić, novinar, Slobodna Dalmacija, Split
118. Svetlana Mesarević, novinarka, Peščanik, Beograd
119. Alen Mešković, pisac, Kopenhagen
120. Svebor Midžić, teoretičar, Beograd
 
121. Dejan Mihailović, prevodilac, urednik, Beograd
122. Đorđe Miketić, pisac, Od usta do usta, Beograd
123. Mirjana Mikić Zeitoun, profesorica sociologije i diplomirana etnologinja, Zagreb
124. Sanin Milavić, glumac, Sarajevo
125. Tanja Miletić Oručević, rediteljica, Mostar
126. Stevan Milivojević, Aktivista za ljudska prava, Podgorica
127. Igor Milošević, Asocijacija za demokratski prosperitet – Zid, Podgorica
128. Mirjana Miočinović, univerzitetska profesorka u penziji, Beograd
129. Marija Mitrović, slaviskinja, redovna profesorka u penziji, Università degli studi di Trieste
130. Josip Mlakić, pisac, Gornji Vakuf-Uskoplje
 
131. Nermina Mujagić, vanredni profesor, Fakultet političkih nauka Univerziteta 
u Sarajevu
132. Asim Mujkić, profesor filozofije, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
133. Senadin Musabegović, doktor nauka, Filozofski fakultet, Sarajevo
134. Dino Mustafić, reditelj, Sarajevo
135. Nikola Nikolić, pisac, Podgorica
136. Aleksandar Novaković, pisac i dramaturg, Beograd
137. Fadila Nura Haver, književnica, Sarajevo
138. Branislav Oblučar, profesor, Filozofski fakultet, Zagreb
139. Nela Pamuković, feministička aktivistkinja, Ženska mreža Hrvatske, Zagreb
140. Teofil Pančić, novinar i pisac, Beograd/Novi Sad
 
141. Dejan Papić, izdavač, Beograd
142. Boris Pavelić, novinar, Zagreb
143. Jurica Pavičić, pisac, Split
144. Borka Pavićević, dramaturškinja, direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju, Beograd
145. Koča Pavlović, novinar i poslanik u Skupštini CG, Podgorica
146. Ana Pejović, prevoditeljica i koordinatorka Udruženja Krokodil, Beograd
147. Vuk Perišić, pisac i prevoditelj, Rijeka
148. Milutin Petrović, reditelj, redovni profesor univerziteta, Beograd, Srbija
149. Drago Pilsel, novinar i teolog, portal Autograf.hr, Zagreb
150. Marko Pogačar, pisac, Split
 
151. Darinka Pop-Mitić, umetnica, Beograd
152. Edo Popović, pisac, Zagreb
153. Boris Postnikov, publicist, tjednik Novosti, Zagreb
154. Aljoša Pužar, doktor nauka, kulturolog, Fakulteta za družbene vede, Ljubljana, Slovenija
155. Darka Radosavljević-Vasiljević, istoričarka umetnosti, Remont – nezavisna umetnička asocijacija, Beograd
156. Đuro Radosavović, pisac, Podgorica
157. Maja Raičević, aktivistkinja, Podgorica
158. Luka Rakčević, odbornik u Skupštini Glavnog grada, Podgorica
159. Saša Rakezić alijas Aleksandar Zograf, strip autor, Pančevo
160. Bogić Rakočević, književnik, Podgorica
 
161. Ksenija Rakočević, saradnica u nastavi na Filološkom fakultetu, Nikšić
162. Šerbo Rastoder, istoričar, Podgorica
163. Damir Rebronja, advokat, Kotor
164. Ana Ristović, pesnikinja, Beograd
165. Nenad Rizvanović, pisac i urednik, Zagreb
166. Vedrana Rudan, književnica, Rijeka, Hrvatska
167. Borka Rudić, Udruženje/udruga BH Novinari, Sarajevo
168. Elmir Sadiković, vanredni profesor, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
169. Ivana Sajko, knjizevnica, Zagreb
170. Jasna Samić, pisac, autor dokumentarnih filmova i pozorišnih predstava, Književna Sehara, Sarajevo – Pariz
 
171. Sanja Sarnavka, prof. komparativne književnosti I jugoslavenskih jezika I književnosti te aktivistkinja
172. Olja Savičević Ivančević, književnica, Split
173. Svenka Savić, profesorka emerita, psiholingvistkinja, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu
174. Zarije Seizović, doktor nauka, redovni profesor, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
175. Nedim Sejdinović, novinar, Nezavisno društvo novinara Vojvodina, Novi Sad
176. Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja
177. Mima Simić, samostalna umjetnica/književnica, Zagreb
178. Roman Simić, književnik, Dugo Selo
179. Marko Simonović, lingvista, Sveučilište u Utrechtu
180. Svetlana Slapšak, prof. dr u penziji, Ljubljana
 
181. Selma Spahić, rediteljica, umjetnička direktorica Internacionalnog teatarskog festivala MESS, Sarajevo
182. Tijana Spasić, književna kritičarka i novinarka, Beograd
183. Biljana Srbljanović, dramska spisateljica i vanredna profesorka, Fakultet dramskih umetnosti, Beograd
184. Srđan Srdić, književnik, Kikinda
185. Dragoljub Stanković, književnik, Beograd
186. Slavica Stevanović, univerzitetska saradnica i slobodna prevoditeljica, Univerzitet u Tibingenu
187. Dubravka Stojanović, istoričarka i profesorka, Filozofski fakultet, Beograd
188. Olivera Stošić Rakić, urednica književnih i tribinskih programa, Kulturni centar Beograda
189. Tanja Stupar Trifunović, književnica, Banja Luka
190. Jasna Šamić, spisateljica, Pariz-Sarajevo
 
191. Faruk Šehić, pisac i kolumnista, Sarajevo
192. Vehid Šehić, diplomirani pravnik, Forum gradjana Tuzle, Tuzla
193. Rade Šerbedžija, glumac
194. Danko Šipka, profesor, Državni univerzitet Arizone, Tempi
195. Slobodan Šnajder, književnik, otok Ploča, Trogir
196. Igor Štiks, doktor nauka, književnik i znanstveni suradnik Sveučilišta u Edinburgu
197. Adis Šušnjar, novinar, koordinator Udruženja BH novinari, Sarajevo
198. Elma Tataragić, doktorka nauka, filmska scenaristica i profesorica
199. Vesna Teršelič, mirovna aktivistica, Zagreb
200. Marko Tomaš, novinar,  HYPERLINK "http://žurnal.info" žurnal.info
 
201. Ladislav Tomičić, novinar, Zagreb
202. Ante Tomić, pisac, Split
203. Jelena Trebješanin, magistrant na Studijskom programu za srpski jezik i južnoslovenske književnosti, smjer Nauka o jeziku, Nikšić
204. Lejla Turčilo, doktorka nauka, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
205. Lenka Udovički, glumica i rediteljka, Rijeka
206. Dubravka Ugrešić, književnica, Amsterdam
207. Daliborka Uljarević, politikološkinja, Centar za građansko obrazovanje (CGO), Podgorica
208. Vuk Uskoković, politikolog, Univerzitet Donja Gorica, Podgorica
209. Srđan V. Tešin, književnik, Kikinda
210. Emir Vajzović, docent, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
 
211. Hanka Vajzović, doktorka nauka, lingvistkinja, Sarajevo
212. Nenad Veličković, pisac, Sarajevo
213. Dragan Velikić, pisac
214. Srđan Veljović, fotograf, Beograd
215. Olga Vojičić-Komatina, viši saradnik s doktoratom (književni nauke), Filološki fakultet, Nikšić
216. Radina Vučetić, istoričarka, vanredna profesorka, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu
217. Nikola Vučić, novinar, Sarajevo
218. Zoran Vučkovac, BASOC, Banja Luka
219. Nenad Vujatović, pisac, Bruxelles
220. Nikola Zečević, politikolog, Univerzitet Donja Gorica, Podgorica
 
221. Zdravko Zima, novinar i pisac, Zagreb
222. Sandra Zlotrg, lektorica i profesorica bosanskog, hrvatskog, srpskog kao stranog jezika, Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti, Sarajevo
223. Aleksej Zorić, novinar i prevodilac (bivši urednik Srpske redakcije BBC-a), London
224. Jasmila Žbanić, režiserka, Deblokada, BiH
225. Miodrag Živanović, Filozofski fakultet, Banja Luka«
 

("http://ba.n1info.com/tag17832/deklaracija-o-zajednickom-jeziku/1" http://ba.n1info.com/tag17832/deklaracija-o-zajednickom-jeziku/1)

Hrvatski jezik lingvistički (i dijalektalno i kodifikacijski normativno) poseban jezik kakvoga na svijetu više nema

 
 
1. Hrvatski standardni jezik
 
O bitnim obilježjima, posebnostima hrvatskoga jezika, napisano je na stotine članaka, a ipak je nakon svega teško doći do dobroga suda o hrvatskome standardnome jeziku. Sporno je da li je primjereniji pridjev književni ili standardni, ali to nimalo ne utječe na bit ovoga članka i zato tu raspravu ovom prilikom možemo izostaviti. Samo napominjem da i kad kratkoće radi kažem hrvatski jezik, ipak podrazumijevam samo hrvatski književni ili standardni jezik. Jednu tvrdnju mogu sa sigurnošću reći: Hrvatski standardni ili književni jezik svojim glasovima, svojom gramatikom, leksičkim sastavom i stilskim vrijednostima takav jezik kakvoga više nema na svijetu. Zato se može reći što je Francuzima francuski jezik, to je Hrvatima hrvatski jezik, u društvenome, pravnome, ustavnome, političkome smislu nema nikakove razlike. Razlika je samo u tome što hrvatski ima književno (normativno, standardno) bliske srodnike (druge nacionalne standardne jezike utemeljene na sličnim dijalektima štokavskoga narječja), a francuski ih nema. Ipak, kad prilazimo opisu hrvatskoga jezika, može se reći da ga nije lako opisati da bude opisan sam po sebi, a da ujedno bude jasno određen prema drugima, bliskim jezicima i da se usporedbe izravno ne navode. Iako je teško učiniti, ipak se to može i mora.
http://3.bp.blogspot.com/-UIgNDn13Izc/UEr06uSOnCI/AAAAAAAADp4/wSA011_JN14/s1600/Hrvatski+jezik1.jpg
2. Povijesno određenje
 
Današnji je oblik hrvatskoga književnoga jezika plod njegove osebujne povijesti. Svoj početak ima u 9. stoljeću u starocrkvenoslavenskom, i odonda u leksičkom, frazeološkome i pravopisnome pogledu ima neprekinutu tradiciju do danas. Današnji oblik ima neprekinutu tradiciju s kraja 15. stojeća, od pjesama Šiška Menčetića, Đore Držića i pjesama Ranjinina zbornika. Ta i druga djela dubrovačkih književnika dala su snažno obilježje hrvatskomu književnomu jeziku. Odonda je doživio nekoliko faza, ali ni jedna koja bi napravila bitan prijelom. Uz povremene teškoće, razvija u jednom pravcu do danas.
 
3. Dijalekatno određenje
 
Što se dijalekata tiče, hrvatski književni jezik natkriva područje triju dijalekata, štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga i svi su oni neko vrijeme bili i književni jezici i utjecali na oblikovanje književnoga jezika štokavske stilizacije. A on nikada nije tako oblikovan da je sam štokavski dijalekt u izvornome obliku uzet za osnovicu književnomu jeziku, nego je on pod kraj 15. stoljeća stiliziran obilježjima dotadašnjega hrvatskoga književnoga jezika, uglavnom čakavske stilizacije, što je lijepo prikazao Ivan Pederin u svojoj studiji Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik. Zbog svoje posebne povijesti, dijalekatnoga stanja i pripadnosti hrvatskoga naroda zapadnoj kulturnoj sferi hrvatski je jezik dobio osebujan normativni lik koji nema ni jedan drugi jezik na svijetu pa ni najbliži književni jezici u njegovu okruženju.
 
4. Glasovne posebnosti
 
Jezici se prvenstveno razlikuju po svojim glasovnim sastavima pa tako i hrvatski. On je poseban već zato što ima 32 glasa (fonema). Sporan je broj pa i on kao razlika prema bliskosrodnim jezicima u njegovu okruženju. I kad bi se dokazalo da je broj nebitan, sigurno je da je raspodjela tih glasova u hrvatskome sasvim osebujna, kakve opet nema ni jedan drugi jezik na svijetu. Hrvatski su jekavci kao izvorni govornici u manjini, ali je u književnoj uporabi, zbog dubrovačke kulturne vrijednosti, prevladala jekavica koja samo u pisanome liku ima ije: mlijeko, bijel, lijep..., ali izgovorno je mlieko, biel, liep... uz neke posebnosti kao živio, mlio, nisam... Hrvatski ima 25 zatvornika (suglasnika). Ima bliskih jezika koji imaju većinu tih istih glasova ili sve, ali je u hrvatskome njihova raspodjela drugačija. Uzmimo samo glas h. Njime se odavno služimo. Slavonski ga pisci 18. stoljeća u svome govoru nisu imali, ali su se njime uvijek služili u velikoj mjeri. Relković je u svojoj gramatici s punim razlogom konstruirao rečenicu za uzor: Kuhar kuha od kruha juhu. Hrvatskoknjiževna uporaba glasa h dolazi do izražaja u riječima: kuhati, skuhati, kuhar, kuhača; gluh, grah, suh, duhan, hrapav, hren, hroptanje... pa poslije prema kajkavskome: hrđa, hrzati, hrvati se.
 
5. Naglasne posebnosti
 
Postoje i mnoge hrvatske naglasne posebnosti, ali je njih teško opisati jer ne postoji jednoznačno opisana hrvatska naglasna norma. Samo hrvatski ima: činòvnik, činovníka, jorgovan, jorgovana, gradovi, radovi, redovi..., čitamo, čitate, pletemo, pletete, žèlimo, žèlite...
 
6. Oblične posebnosti
 
Oblične posebnosti nisu česte, ali ih ima. Hrvatska je sklonidba: Cígo, Cíge, Cígi, góljo, gólje, gólji Péro, Pére, Péri... Normativno je dopuštena sklonidba Ivo, Iva, Ivu..., ali samo kao dubrovački obilježena.
 
7. Tvorbene posebnosti
 
U tvorbi riječi ima više posebnosti, ali ću ovdje spomenuti samo tri: U izricanju zajedništva služi prefiks su-: suautor, subaštinik, suborac, subrat, sugrađanin, suključar, suoptuženik, supatnik, suputnik, suradnik, suučenik... U složenicama u značenju ‘protivni, suprotni’ rabi se protu-: protudokaz, protuigrač, protujuriš, protumjera. protuotrov, proturazlog, protureformacija, protustranka... protuzračni, protudržavni, protupravni, proturječan, protutenkovski, proturatni, protuzarazni... Vrlo je čest glagolski sufiks -irati: akcentírati , akcèntiram, bojkotirati, bojkotiram, cementirati, cementiram, projektirati, projektiram...
 
8. Leksičke posebnosti
 
Najbrojnije su leksičke posebnosti. Ne računajući uskostručne tekstove, ima ih prema vrsti teksta više tisuća ili u cjelini više od 20 posto. Hrvati za nazive mjeseci imaju svoje domaće nazive: siječanj, veljača, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac, kakve nema ni jedan drugi narod na svijetu. Domaće nazive imaju i češki i poljski, ali Hrvatima mnogi nisu razumljivi, nu kad na prvi pogled i jesu, kao što je to listopad, lako može doći do pogrješke jer je to Česima i Poljacima novembar, a Hrvatima oktobar. Ostalih leksičkih ima na tisuće kojih nema ni jedan drugi jezik na svijetu pa ih ovdje navodim desetak samo kao podsjetnik: brijač (čovjek koji brije), dragulj, gnojnica, gruda, istražitelj, izviješće, kalež, kazalište, klijet, kolodvor, konobar, krijesnica, kukac, mramor, mrkva, neboder, ovrha, ovrhovoditelj, plin, povećalo, putovnica, rublje, satnik, spužva, tisuća, tjedan, tlakomjer, sveučilište, tisuća, urota, uš, uzduh, vrhnje, zadušnice, znanost, Židov.....
 
9. Sintaktičke posebnosti
 
Izrazitih sintaktičkih posebnosti koje bi u cjelini obilježavale hrvatski književni jezik, nema puno, ali ipak postoje posebnosti samo što se one gotovo sve mogu istaknuti kao težnje, nastojanja, i mogle bi se izraziti u postotku, on bi za hrvatski književni jezik bio često znatno veći nego za druge jezike... Slavenski je genitiv češći nego u drugim jezicima: Nikad, nikad ne će Frankopani zaboraviti Krka. (M. Nehajev) U hrvatskome je tipična upotreba infinitiva: ...stric Zvonko učio je roniti - kasnije sam čuo pripovijedati... Enklitika dolazi na drugo mjesto i kad rastavlja sintagme, Čak dolazi između imena i prezimena i u publicističkome stilu: Vinko me Barišić smijenio...
 
10. Stilske posebnosti
 
Ako se pojedine leksičke posebnosti nađu i u kojem drugom jeziku, one u hrvatskome imaju posebnu stilističku vrijednost. Hrvati imaju za isti pojam dvije riječi svjetiljka i lampa, ali ih ne rabe ravnopravno, svjetiljka je stilski neutralna riječ, a lampa osim svoga posebnoga značenja (lampa u televizoru kad su bili takvi televizori) ili stilski obilježena, najčešće lokalnom uporabom: Gori lampa nasred Vinkovaca. Hrvati imaju riječi plaća i plata, ali je plaća stilski neutralna riječ, a plata zastarjelica, i poetizam, svako je ljeto slušamo na otvorenju dubrovačkoga ljetnoga festivala: Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti. Za ovakva raspravljanja važno je razlikovati suvremeno stanje od prošlih. Kao hrvatske su riječi rabile su se do 19. stoljeća otadžbina, drum, talas, srećan, a danas to više nisu riječi suvremenoga hrvatskoga jezika, danas su izrazite zastarjelice. Zato danas nitko ne može Hrvatu čestitati srećan Božić, a da to Hrvat primi kao neutralnu čestitku, pomislit će: ili mi to čestita Srbin, ili Hrvat iz Vojvodine ili me podbada tko.
 
11. Spremnost za tvorbu i prihvaćanje novih riječi
 
Stalna težnja hrvatskoga jezika za jezičnom čistoćom stvorila je u hrvatskom jeziku osjećaj po kojem se za zadovoljavanju jezičnih potreba najprije potraže u samom jeziku, a ako ih nema, onda se iskušaju tvorbene mogućnosti, a ako se i tu ne mogu zadovoljiti, tek tada se poseže za tuđicom, i to pod uvjetom da se može prilagoditi sustavu hrvatskoga jezika. Tako smo dobili i dobro su prihvaćene: dlanovnik (vrsta računala), limunika (grejp), sučelje (interfejs), računalo (kompjuter), uspješnica (hit, bestseler), premosnica (bajpas), srčani stimulator (pejsmejker), uspornik (ležeći policajac)... I stotine drugih jedva primjetljivih, koje nastaju prigodno i mogli bismo ih zvati prigodnice. Neke će od njih možda ostati trajno, kao: balonijada, bukobran, gastropis, golfište, hodnja, mikrovalka, nazočnik, oporabiti (reciklirati), razročiti (supr. oročiti), suvenirnica, uhidbenica, uskrsnica (dodatak za Uskrs)... Svaki mjesec nastaje bar koja stotina novih riječi pa ih je lako navesti, evo samo desetak što sam ih prigodice zabilježio: bajkopisac, bjelčuga, čarteraš, čokoladar, čokoljubac, javnik (javni djelatnik), kotlurina, kratkiš (kratki film), kravatoljubac, kreditčina, kupinjak (kupinovo vino)...
 
12. Posebnosti kao cjelina
 
U nabrajanju hrvatskih jezičnih posebnosti možda se potkrala koja što ju ima i koji drugi jezik, a to nimalo ne utječe na cjelinu posebnosti. Prvo, što su sve nabrojene posebnosti povezane u cjelinu, u sustav, tj. ako je odabrana jedna od njih, odmah su i sve druge , tj. s izborom jedne dolaze i druge, npr. ako točan, onda i općina, i kemija..., tj. čim se susretnemo s jednom od njih, odmah znademo da je hrvatski jezik posrijedi, kad npr. na radiju ili televiziji čujete: Sada je točno pet sati, onda znate da je to hrvatski jezik i da će doći mlijeko, bilješka, juha, netko, opći, kršten, kemija, činòvnik, Cígo, suučenik, protuotrov, deportirati, siječanj, časnik, glazba, skladatelj, kazalište, sveučilište, Cipar... Hrvatski je jezik određenen svojom jasnom normom, uporabnom ili kodificiranom, a takve norme nema ni jedan drugi jezik na svijetu, to je ono bitno po čemu su jezici određeni i po čemu se razlikuju.
 
13. Razumljivost nije kriterij za posebnost
 
Razumljivost nije kriterij za posebnost, za jezični identitet. Razumljivost je veoma uvjetna kategorija. Ali i kad je ona u pitanju, ona nije jednostavna kako neki misle. Hrvati ni najbliže jezike ne mogu razumjeti bez velikih teškoća i zato bez posebnoga učenja. Obično se kao međusobno razumljivi navode hrvatski i srpski. Razlika tu ima manje, ali unatoč tomu može se reći da i nerazumijevanja ima dosta. Kad uzmemo nazive za mjesece. već će sporazumijevanje biti teže. Posebnne će nesporazume stvarati i riječi u kojima je glasovni kostur isti, a značenje različito kao kolovoz, odojče, predstava, naučnik, zapušiti, zapušen... Od velikoga broja srpskih riječi koje Hrvati ne će razumjeti, navest ću za primjer samo nekoliko: činija, čitulja, gundevalj, kamilavka, kengur, kondir, litija, marifetluk, nipodaštavati, pokondiriti se, ražalovati, svitac, šargarepa, tropar, uštogljiti se, uštogljen, vajni, zaveštati... Ima primjera gdje je samo jedno nerazumijevanje nanijelo jednoj strani i milijunske štete. Ni dok smo živjeli u istoj državi, razumljivost nije bila potpuna, a sada kad živimo u razdvojenim državama, sve je manja. Novi naraštaji ne razumiju mnogo onoga što smo mi stariji još razumjeli.
 
14. Pravni položaj hrvatskoga standardnoga jezika
 
Pa ipak, unatoč svemu ima nerazumijevanja i lingvističke posebnosti hrvatskoga standardnoga jezika kojih ne bi trebalo biti. A nerazumijevanja ima i u pravnome, političkome smislu, kažu da su hrvatski jezik i srpski jezici samo politički dva jezika. Kad kažemo politički, to neki ne prihvaćaju u pravom značenju i njegovim posljedicama, politički ih pomalo nervira i misle da to nije vrijedno znanstvenoga promatranja. Kad se to zavije u stručan naziv kao što je sociolingvistički, onda prolazi iako sociolingvistički u sebi sadrži i politički. A kad je o hrvatskome standardnome jeziku riječ, onda politička dimenzija ima u njemu važnu ulogu jer se s političkim promjenama i on mijenjao, katkada i jače.
 
15. Položaj hrvatskoga u Europskim i možebitno drugim opće
svjetskim integracijama
 
Kad su tijekom bliske povijesti hrvatski jezikoslovci bili prisiljeni u preddeklaracijsko i poslijedeklaracijsko doba iz političkih razloga govoriti o varijantama, oni su već tada za hrvatski jezik i kao varijantu tražili sva ona prava koja imaju i drugi standardni jezici. To načelo jasno su isticali mnogi, posebno ga je izrekao prof. Brozović na „Petom slavističkome kongresu“ održanom u Sarajevu 1965. i iste godine objavio u Jeziku. Kad smo dakle u vrijeme dok smo morali govoriti po diktatu komunističke partije da je hrvatski jezik samo varijanta srpsko-hrvatskoga, tražili njegovu ravnopravnost sa svima drugima jezicima, s punim pravom to možemo i moramo tražiti danas od „EU-a“ kad je jasno da je hrvatski jezik lingvistički (i dijalektalno i kodifikacijski normativno) poseban jezik kakvoga na svijetu više nema, a službeno je priznat i međunarodno i Ustavom Republike Hrvatske.
 

Antonio Marko

Prije nepunih devet godina prihvaćena nova bibliografska oznaka za hrvatski jezik "hrv"

 
 
Dana 17. 7. 2008., nakon 18 godina uvedena je oznaka za hrvatski jezik 'hrv' umjesto 'scr'. Novi kod ubuduće će se unositi u sve svjetske bibliografske baze podataka. Prihvaćanje novog koda za hrvatski jezik 'hrv' umjesto dosadašnjeg 'scr' veliko je međunarodno priznanje hrvatskom jeziku, istaknuo je glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice Tihomil Maštrović.
http://www.cirilica-beograd.rs/images/dokumenti/__.jpg
Novi kod za hrvatski jezik 'hrv' ubuduće će se unositi u sve svjetske baze podataka što je izvanredno važno dostignuće dugogodišnjih napora da hrvatski jezik dobije međunarodno priznanje, rekao je Maštrović na današnjoj konferenciji za novinare u NSK. Maštrović je izvijestio da je NSK ovih dana organizacija Library of Congres (Kongresna knjižnica u Washingtonu) obavijestila da je odobren zahtjev za izmjenom jezičnih kodova za hrvatski i za srpski jezik što ga je još 1990. potaknuo NSK u Zagrebu, a poduprla Narodna biblioteka Srbije.
 
Odluku o troslovnoj oznaci za hrvatski jezik 'hrv' donijelo je međunarodno tijelo ISO 639-2 Registratin Authority i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee službenim dopisom od 17. lipnja ove godine. Navedena odluka okrunila je dugogodišnje napore za međunarodnim priznanjem uporabe hrvatskoga jezika, odnosno da se napokon odredi nacionalna oznaka za hrvatski jezik koji je, kako je istaknuo Maštrović, bio u nakaradnoj svezi sa srpskim. To je veliko priznanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici za promicanje hrvatskoga jezika, što je temeljni uvjet hrvatskoga kulturnoga i znanstvenoga rada, te njegova prepoznavanja i predstavljanja u svjetskim bibliografskim bazama podataka. Maštrović je izvijestio kako će se nova oznaka početi primjenjivati od 1. rujna, a dosadašnje oznake 'src' i 'scc' u bibliografskim zapisima i dalje vrijede te ne će biti mijenjane u budućnosti. O važnosti međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika govorili su ravnatelj Hrvatskoga zavoda za norme Dragutin Funda i voditelj Odsjeka za nacionalne bibliografije NSK Lobel Machala.
 
Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika - prihvaćena nova bibliografska oznaka za hrvatski jezik “hrv” – izmjena u normi ISO 639-2 (B)

Temeljem zajedničke inicijative za izmjenu troslovne oznake za hrvatski jezik, međunarodno tijelo ISO 639-2 Registration Authority i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee donijelo je odluku kojom se odbacuje daljnja upotreba oznaka “scr” za hrvatski i “scc” za srpski jezik, te određuju oznake hrv za hrvatski i srp za srpski jezik kao jedine preporučene oznake i za bibliografsku i za terminološku primjenu.

Inicijativu su početkom ove godine zajednički pokrenule Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Hrvatski zavod za norme, Narodna biblioteka Srbije i Institut za standardizaciju Srbije, tražeći da se troslovne oznake hrvatskoga i srpskoga jezika iz norme ISO 639-2 za bibliografsku upotrebu izmijene i usklade s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639.

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. godine ISO 639-2 Registration Authority potvrđuje prihvaćanje zajedničkog zahtjeva, a odluka se primjenjuje službenom objavom izmjena u tablici za oznake jezika od 28. lipnja 2008. Oznake “scr” i “scc” u postojećim bibliografskim zapisima i dalje su važeće, te ih se neće mijenjati u budućnosti. Za sve nove bibliografske zapise preporuča se upotreba novih oznaka za jezike: hrv za hrvatski jezik i srp za srpski jezik.

Navedena odluka okrunila je dugogodišnje napore za međunarodnim priznanjem upotrebe hrvatskoga jezika, odnosno, nastojanja da se napokon odredi nacionalna oznaka za hrvatski jezik. Ujedno to je pobjeda najviše hrvatske kulturne ustanove, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, u promicanju hrvatskoga jezika, što je temeljna pretpostavka hrvatskoga kulturnoga i znanstvenoga rada, te identifikacije hrvatskoga jezika i njegove prezentaciji u svjetskim bibliografskim bazama podataka.

Dokumenti:
Zahtjev za izmjenu troslovnih oznaka u ISO 639-2 (B)
Služeno prihvaćanje izmjena ISO 639-2 Registration Authority
Izmjene u tablici za oznake jezika u Library of Congress – ISO 639-2 Registration Authority
{xtypo_dropcap}P{xtypo_dropcap}rihvaćanje novog koda za hrvatski jezik "hrv" umjesto dosadašnjeg "scr" veliko je međunarodno priznanje hrvatskom jeziku, istaknuo je glavni ravnatelj Nacionalne i sveučilišne knjižnice (NSK) Tihomil Maštrović. Novi kod za hrvatski jezik "hrv" ubuduće će se unositi u sve svjetske baze podataka što je izvanredno važno dostignuće dugogodišnjih napora da hrvatski jezik dobije međunarodno priznanje, rekao je Maštrović na današnjoj konferenciji za novinare u NSK.

Maštrović je izvijestio da je NSK ovih dana organizacija Library of Congres (Kongresna knjižnica u Washingtonu) obavijestila da je odobren zahtjev za izmjenom jezičnih kodova za hrvatski i za srpski jezik što ga je još 1990. potaknuo NSK u Zagrebu, a poduprla Narodna biblioteka Srbije.

Odluku o troslovnoj oznaci za hrvatski jezik "hrv" donijelo je međunarodno tijelo ISO 639-2 Registratin Authority i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee službenim dopisom od 17. lipnja ove godine.

Navedena odluka okrunila je dugogodišnje napore za međunarodnim priznanjem uporabe hrvatskoga jezika, odnosno da se napokon odredi nacionalna oznaka za hrvatski jezik koji je, kako je istaknuo Maštrović, bio u nakaradnoj svezi sa srpskim. To je veliko priznanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici za promicanje hrvatskoga jezika, što je temeljni uvjet hrvatskog kulturnog i znanstvenoga rada, te njegova prepoznavanja i predstavljanja u svjetskim bibliografskim bazama podataka.

Maštrović je izvijestio kako će se nova oznaka početi primjenjivati od 1. rujna, a dosadašnje oznake "src" i "scc" u bibliografskim zapisima i dalje vrijede te ne će biti mijenjane u budućnosti.
 
O važnosti međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika govorili su ravnatelj Hrvatskoga zavoda za norme Dragutin Funda i voditelj Odsjeka za nacionalne bibliografije NSK Lobel Machala.
 

Mirjana Jurišić

Anketa

Tko je HDZ-u na lokalnim izborima veći protivnik?

Srijeda, 26/04/2017

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1488 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević