Skriveno na mjesto tajno

                        Da l' je boja ili krik?

                        Il' od riječi spomenik?

                        Da l' je pjesma, oka sjaj?

                        A možda i zavičaj?

                        Znam da nije nit' će bit'

                        Od radosti tanka nit,

                        Od bisera zrno sjajno

                        Skriveno na mjesto tajno.

                        Što je meni hrvatika?

                        Da li riječ, da li slika

                        Ili samo sura hrid

                        Smrskana o mijena brid?

                        Je li zbilja il' je san,

                        Il' je ipak živi dan

                        Unjedren u riječi mir,

                        U vječnosti nedodir?

                        Znam da nije nit' bit hoće

                        Leglo tame a ni zloće.

                        Nije kletva. Nije sjena,

                        Već molitva ozbiljena

                        Kroza sanje i kroz dim

                        Riječju, slovom hrvatskim.

                        Što je meni hrvatika?

                        Prošlost? Zbilja? Roda dika?

                        Možda topot konjanika

                        I viteza hrabra slika

                        Što iz zlatnoga okvira

                        U oči mi pravo gleda

                        I u živu ranu dira?

                        Da je samo gruda leda,

                        Da je varka, sanja, da je,

                        Znam da živi, za sve traje

                        I samo se dobru daje.

                        Da je neba kletva tek,

                        Da je bolu srca lijek,

                        Da je bora s moga lica,

                        Prvo slovo, glagoljica,

                        Za mene je pravorijek.

                        Riječ hrvatska zanavijek! 

Malkica Dugeč, 3. travnja 2012.

Ciklus izrazite kolorističke snage i složene simbolike

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Mladen Žunjić u svom je kontinuiranom istraživanju koristio niz motiva, složene ili jednostavnije simbolike, niz tema koje su ga nadahnjivali da realizira ciklus od nekoliko ili od više desetaka slika, uglavnom u velikom formatu, sve preko jednog metra, u tehnici akrila i ulja, pa tako i u najnovijem dijelu opusa koji je posvetio Apokalipsi, kraju svijeta kakvoga znamo.

Naravno, mnogo je autora koristilo ovaj kompleksni motiv, stvarajući, teška, tamna, crna, grozna uprizorenja smaka svijeta, kraja čovječanstva. Svakako poruka koju su te slike ili skulpture odašiljale bile su posve jasne, neprijeporne.

Danas, apokalipsa je više nego prisutna, čovjek će svojim neumjerenim i štetnim ponašanjem uništiti okoliš a zatim i sam izumrijeti, bilo od zagađenja ili meteoroloških  nepogoda,  ne moramo se bojati meteora iz svemira, iako i ta opasnost realno postoji. To su naravno omiljene teme medija, od tiska, preko televizije do filma, do umjetnosti. Nedvojbeno po svemu tome, slijedi kraj svijeta.

Svoju osobnu viziju kraja čovječanstva izveo je Mladen Žunjić u novom ciklusu, s već poznatim, eruptivnim kolorom jakih gesta, tvoreći nesvakodnevnu dinamiku gibanja svih elemenata u nestajanju, u propadanju, u zaboravu svijeta čiji smo i mi dio, čiji smo i mi sudionici drame nestanka.

Žunjić kombinira slike s prskajućim strjelicama boje koje jure u svim mogućim pravcima ili su to pak nešto mirnije obojane plohe, tamne i nežive, umrtvljene,slabe, s jedva vidljivim znacima života.

Žunjić izvanredno oslikava situacije nazaustavljivih promjena koje će izazvati nova urušavanja civilizacije čovjeka, osobito nagšavajući brzinu izmjena stanja životnog okruženja. Kraj svijeta, grotlo muka i boli, prestanak života i nastanak agonije, bit je teme u središtu novoga opominjućeg ciklusa Mladena Žunjića. Kao i obično i ovaj je ciklus izrazite je kolorističke snage i složene simbolike u tretiranju sudbonosnog pitanja opstanka, života ili smrti.

Miroslav Pelikan

Težak vrisak

Iz pepela Grade,

gdje su ti junaci?.

Vodotoranj bdije, štiti te stražari

Zajedno već dugo

Mnoge tajne znate

Iz povijesti bliže, lijepe,ružne stvari…

Prioritet, ljudi, mostovi, oltari!!

Odjednom sa neba

sjaj zvijezde se spusti

Živahne i bučne šeću siluete.

Svratili anđeli,

svi naši Heroji…

Malo da se druže i prošlosti sjete.

Steglo me u duši,

krivnja i gorčina…

„Što ja ovdje radim, a nisam sa njima?“

Zov kao da čujem i nagon iznutra

Žurim!!!

Ne znam da li će, tu, biti i sutra!!??…

Što više to želim,

baš sve sporiji sam,

Pa mi se učini hoditi ne mogu…

Tuče!!

Tuče ovo srce,

uvijek po svom radi

Nemoćan s molitvom, obratim se Bogu.

I sve što sam bliže,

jača je tišina.

Dostojanstvo,ponos, lebdi ovim zrakom

Svijetlost ta sa neba

spustila se dolje

I dušu prožima, domoljubnim dahom

S nadom daće sutra, možda,biti bolje!!!

Cvijeća je posvuda,

lampioni gore

Svjetlosti jačina, ugodu mi pravi

Povjetarac njiše

plamene jezičce…

i s Neba, k'o tiho, netko mi se javi…

Toliko imena,

skoro sam sve znao

Svjetlosna kulisa, jače se još znojim

Glas, i težak vrisak,

iz dubine čujem…

„O prokleti Bože, zašto još postojim?“

Obilazim redom.

braču, prijatelje.

Znani i neznani proživljavam moru

Tražim svoje ime

na hladnom mramoru…

I u tome traženju, dočekah i zoru…

Slano - gorke suze,

krenule niz lice

Na putu su svome ispunile bore.

Odvode me opet,

negdje u siječanja.

Od svih isplakanih, nastalo bi more… Panonsko!!!

Da, more Panonsko !!!

Vladimir Živaljić