Radovi o Bachu će biti potpuna apstrakcija

Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Jagoda Popović, prvog lipnja se predstavlja s novom samostalnom izložbom posvećenu djelu Igora Stravinskog „Posvećenju proljeća“, Hommage a Stravinski, u Atriju Muzeja Mimara u Zagrebu.

• Gospođo Popović, nakon stanovitog vremena samostalno izlažete u Atriju Muzeja Mimara, riječ je o izložbi posvećenoj djelu Igora Stravinskog „Posvećenje proljeća“. Kako se dogodio kontakt između i slavnog kompozitora?

 = Taj, kako kažete „kontakt“ dogodio se relativno rano kada sam kao studentica slušala Posvećenje proljeća. Ta mi se dinamična kompozicija veoma svidjela premda nisam znala njen sadržaj. Privukla me neobična snaga i dramatičnost tog čuvenog djela. Zainteresirala sam se za siže i našla da se radi o poganskom ritualu žrtvovanja mlade djevojke bogu proljeća. Inače veoma volim glazbu i kao mlada sam pohađala muzičku školu. Također moja je mama imala je smisla za muziku. Životne okolnost su je spriječile da studira Muzičku akademiju. Dakle na određeni način glazba je bila prisutna u našoj kući. Ovaj recentni kontakt sa Stravinskim  dogodio se nekako spontano u sklopu mog interesa za muzička djela kao inspirativni izvor za likovni izraz. Jako sam sklona  apstrahirati stvari pokušati ih izraziti onako kako ih osjećam a za to su mi najpodesniji likovni simboli. Tako sam slikala dramu Posvećenja proljeća projiciranu kroz dinamičke kompozicije koje bojama i slikarskom gestom fiksiraju moj osjećaj onoga što sam slušala i slušajući

• Izlažete radove velikog formata, diptihe i triptihe. Zašto takav koncept?

= Upravo su kompozicione forme nametnule klasične oblike slika kao što su diptisi i triptisi. U nekim kompozicijama upravo zbog ritma i želje da se energija naslikanog proširi s jedne plohe na drugu, da se u sekvencama kao u taktovima razdijeli ono što je u suštini spojeno, ali je podvrgnuto razbijanju, jer se radi o smrti djevojke, upotrebljavala sam ove stare slikarske forme. Koristila sam akrilik boje jer mi njihove tehničke mogućnosti (brzo sušenje pigmenta) osiguravaju spontanost u izražavanju. Za ovaj ciklus slika također mi je posebno odgovarao veliki format platna upravo zbog mogućnosti spontanog oslobađanja geste.

• U izloženim djelima uočljiva je dominacija apstraktnog slikarskog postupka.

= Upravo tako. Napomenula sam da u slikarskom postupku apstrahiram stvari, što se, kada je u pitanju glazba, gotovo podrazumijeva. Neke dijelove muzičke kompozicije osjećam kroz boju i prenosim taj osjećaj  kroz kolorističku strukturu slike. Kažem namjerno strukturu jer se na primjer u crvenim tonovima nalazi više slojeva iste boje od lazurnog sloja do pastoznog nanosa.

• Vidljivi su i elementi asocijativno figurativnog.

= Budući da se u Posvećenju proljeća radi  o žrtvovanju djevojke, o njenom tijelu, polazište u svim kompozicijama ovoga ciklusa bilo je od  konturama naznačenog ženskog tijela na slici. Njegovim svođenjem na plohu ili neki apstraktni znak razvijala sam odnose u kompoziciji prema apstraktnom karakteru djela. Kako glazba govori o ritualnoj žrtvi djevojke tako sam željela kolorom i potezina izraziti tužrtvu ženskog tijela kroz moj doživljaj te muzike odnosno njenog vizualiziranja.

• Je li ovo Vaš doživljaj glazbe,njezin komentar, njezina ilustracija...? Kako transponirati muzički motiv u likovno djelo?

= Ilustracija nije sigurno. Jer ilustrirati glazbu je nemoguće. Možemo samo izražavati naše osjećanje ili shvaćanje onoga što slušamo i u čemu smo upućeni. Ja glazbu jako osjećam ali je kroz osjećaj transponiram u likovni izraz.

• Osobitost ove glazbe jest naglašena ritmika i dinamika.

= Potpuno ste u pravu. dinamika i rtitmovi, posebno u bubnjevima daju izuzetnu snagu i ekspresiju ovom čuvenom djelu. Zato su moje slike te glazbe ustvari bazirane na gestualnom, na dinamičnim potezima i naravno na odabiru boje. Preovladavaju mračni tonovi kroz koje probijaju dinamični akcenti crvenog, plavog ili narančastog.

• I danas neki obožavaju dok drugi ne vole Stravinskog. Koliko je to važno za Vaš opus?

= Za moju odluku da se bavim djelom Stravinskog to je najmanje važno. Kao i većina velikih djela općenito u umjetnosti posebno ona koja su donosila novine često su puta upravo zbog nerazumijevanja bila podvrgnuta žestokim kritikama kao što je i ovo djelo Stravinskog. Tako će biti i u budućnosti sa djelima koja će izazivati mišljanja pro et contra.

• Na Vašoj je izložbi istaknut kolor ali i kromatski akcent kompozicija.

= Kolor i akcenti na kompozicijama su u stvari oni punktovi djela koji posebno simbolički emaniraju ono što sam osjećala slušajući glazbu. nerijetko je neki akcent znao preoblikovat cijelu kompoziciju. Intenzitet na primjer crvenih tonova  koji su bili nanešeni pastozno toliko su snažno djelovali da sam morala prema tom novom odnosu kromatske situacije mijenjati postojeći tonalitet. Dakle akcenti su jako bitni. Oni praktički nose ili daju energiju slike.

• Godine 2015. izložili ste djela posvećena Vivaldiju. Što je na redu, poslije Stravinskog?

= Bit će to također jedno muzičko djelo kojim bih zaokružila ovaj glazbeni triptih. Razmišljam o Bachu i njegovoj polifoniji. Taj je veliki kompozitor  također vezan na prethodna dva  koja su me inspirirala. Vivaldi je jako utjecao na njemačkog majstora a Stravinski se po mnogo čemu nadahnjivao Bachom i pomno ga proučavao. Radovi o Bachu će biti potpuna apstrakcija.

• Što je još novo u atelijeru?

= U atelijeru imam još nekoliko slika na temu Posvećenja proljeća koje trebam dovršiti. Također radim na akvarelnim skicama za Bacha.

Miroslav Pelikan

Knjiga priča Vere Primorac "Nebo iznad Vukovara"

Ako čitatelj zaželi potražiti klasičnu književnost, ne će ju naći u „Nebu iznad Vukovara“ Vere Primorac. Ako želi ili traži kompoziciju figurativnih stilskih literarnih poruka, skrivenoga i dubokoga značenja na koje nas usmjeravaju učitelji književnosti cijeli život ističući simbiozu književne poruke i slobode, ljubavi, prava, Boga, ljepote, od prvoga susreta s pisanom riječi, imat će problema u potrazi.

Vera ne bježi od velikih ljudskih ciljeva, niti od univerzalnih ideala, ali, ne traži ih na propisanom ili kanonskom književnom i filozofskom nebu, gdje god ono bilo, nego – oko sebe u svojim slikama i uspomenama. Nešto kao djevojčica, koja je u potrazi za istinama i velikim ciljevima obišla cijeli svijet, sve se više udaljavala od utočišta i sebe, ali i suočavala s činjenicom da konačnih istina i ideala nema, potragom razvijajući intelektualnu i tako ljudsku sumnju, pa se dosjetila na kraju suočena sa svojim djetinjim uspomenama da su oko nje živjeli jedini istinski i stvarni mudraci, koji su bili i ostali – jedini stvarni veliki svijet s ciljevima i smislom življenja. I s idealima tako na dohvat ruke. Samo ih nismo prepoznavali. Zato je nebo ona mogla povezati s Vukovarom, koji zasjenjuje sve njegove zvijezde, jer u toj riječi je zapravo univerzum i ona upravo to želi reći čitatelju, iako se sama knjiga samo u dijelovima odnosi na Vukovar. Ali, sve što je univerzum, prati čovjeka, gdje god bio i o čemu god govorio ili pjevao. Vukovar nije samo hrvatski kotačić toga univerzuma. To je civilizacijska paradigma odnosa zla i dobra, i u konačnici nemoći zla. Vera bez straha točno stoji pred tom dilemom.

Ako čitatelj želi integrirani roman, integrirane priče i pripovjedača, kuca na pogrešna vrata. Ako s druge strane čitatelj istražujući biografiju Vere Primorac i prvenstveno njenu životnu dob pomisli da će se susresti s klasicizmom, mudrim i počesto dosadnim makar i dramatski izvrsno izvedenim životnim, filozofskim ili literarnim impresijama, s one strane suvremenoga komunikacijskog diskursa, neće pronaći ni ono čega se boji, niti ono što traži, ako traži upravo taj klasicistički diskurs.

S jedne strane, ako je pristalica klasicizma i shematskoga pristupa literaturi, imat će problema, a s druge strane, ako je odavno savladao internetski moderni i supermodernistički način komunikacije koja se ne bez razloga pripisuje mlađim generacijama danas, ugodno će se iznenaditi.
 

Kako i gdje svrstati „Nebo nad Vukovarom“? I, zašto baš nad Vukovarom, kad je, vidjet ćete u tekstu, to priča o Hrvatskoj bez granica, o hrvatskim ljudima, zemlji, moru, rijekama, kamenu, hrvatskim poznatim i manje poznatim ljudima s licima i dušama, koje praktično svi poznajemo i imamo u sebi i oko sebe, sa stradanjima, ljubavi, radosti, ushitu i depresiji?Veri Primorac je posve tipično Vukovar paradigmatska kralježnica suvremenoga nacionalnog identiteta i ona s tom paradigmom na originalan način pokriva zapravo svu svoju duhovnost, svu svoju impresiju zemlje i naroda, čak i Nicu o kojoj u ovome tekstu čitatelju pruža ne bez razloga, ugodan potpuni doživljaj. Nije zato putopisni zapis o Nici digresija, iako tako izgleda, jer tko pažljivo pročita Verino „Nebo nad Vukovarom“, lako će uvidjeti da je ona autentični pripovjedač i pjesnik čija je priča – ona sama. A nje cjelovite ne bi bilo bez Nice i slika koje nam predstavlja. Zato naslov nije varka ni mamac, nego duboka strukturalna oznaka svake riječi s kojom se susrećemo u ovoj knjizi.

Ja knjigu nemam namjeru svrstavati, prije svega, jer ne volim svrstavanje koje sam oduvijek držao ograničenjem i nasiljem nad čitateljskom slobodom, niti naročito držim do profesionalnih estetičara i kritičara, držeći se uvijek i isključivo pristupa svakoj izgovorenoj ili napisanoj poruci, da je ona tragom arapske poslovice, da se odapeta strijele ne može vratiti, vlasništvo i pravo doživljaja svakoga čovjeka koga dotakne i koji tu riječ i poruku u nepreglednim prostranstvima ljudske komunikacije susretne. Čitatelj je uvijek u pravu. Ja samo mogu zato iznijeti svoj osobni dojam, zapaženje i preporuku točno onoliko koliko ta preporuka i mišljenje može nekome biti, s jedne strane, povod pitati se o ovome što pišem i govorim, provjeriti i sumnjati, jer javno pisanje je uvijek zahtjev za intelektualnom sumnjom, na čemu počiva i Verino Nebo, bilo iznad Vukovara, bilo iznad njene mladenačke Nice, ili, s druge strane, za intelektualnom poslušnoću, koju ne volim i koja nimalo nije primjerena Verinoj knjizi, ali koja može izroditi suočavanje čovjeka s njenim porukama. To će čitatelji morati izabrati sami.

Vera je napisala priču koja bi se mogla nazvati pričom u stihu, jer je jako teško klasificirati njen izraz između poezije i priče, stiha i pripovjedanja. Toliko su sekvence nabijene emicijama, čak i u dijelovima koji dodiruju sami kritični prag patetike, da autorica upravo u suočavanju s tom kritičnom razinom patetike vrhunski vješto uvijek samo jednom riječju, jednim vriskom, jednim znakom strelovito trzne čitatelja i usmjeri ga u potpunu koncetraciju i pozornost nastavku misli, riječi, razgovora.

Bilo s dijalozima u kojima dominira snažna ženska senzibilnost, bilo u svojevrsnoj retoričkoj depresiji osobe suočene s teškim stradanjima svoga naroda, sa slikama koje ostaju duboko utisnute u dubinu duše ili s jaukom svijetu i Bogu zbog očitoga nedostatka podnošljivog minimuma istine, pravde, načela i u konačnici svijetla u kojemu i pod kojim neće biti ništa – mračno ili skriveno. Taj mrak Vera ni ne želi, niti uspijeva u konačnici odagnati iz svojih riječi i stihova, jer strah je neka vrsta cjepiva, koje je životna sudbina hrvatskoga naroda genetski već predodredila kao životnoga suputnika svakome od nas koji pamtimo i s vremena na vrijeme listamo slike uspomena.

Uspomena i impresija uspomene nad redanim događanjima i slikama zapravo je Verina najsnažnija literarna slika u ovoj knjizi, a autorica nimalo ne respektira klasične standarde ili norme, kako kome drago, pa je u svakom trenutku spremna internetskim stilom vrisnuti, ali i u prvoj riječi i rečenici nakon toga smiriti izraz i dovesti čitatelja iz stanja stresnoga doživljaja u mirno praćenje njenih impresija. To mi se najviše svidjelo u ovoj knjizi, jer ta spremnost na pripovjedački i pjesnički rizik, bez imalo straha ili grča, zapravo je karakteristika autentičnih impresionista koji svemu oko sebe daju isključivu sliku svoga poimanja i doživljavana svijeta.

Vera nije sebična, ako tako ispada ta njena impresivistička narav, nego upravo suprotno- uzimajući pravo na osobnost, što je na samoj granici socijalne sebičnosti u pristupu društvenim slikama, događajima i temama, to pravo nudi – svakome tko se zaputi u njene riječi i u slike koje lista od samoga početka do zadnje stranice knjige. Knjigu ne valja inače svrstavati, niti joj valja autoritativno predodređivati formalne okvire, jer knjige nisu za okvire, niti su riječi za okove. To je Verin kredo i rijetko sam vidio u rukopisima koje sam čitao u zadnje vrijeme toliko odlučnosti istaći čak i banalne detalje kao vrijednosti, kao model univerzalnosti, jer autorica se ponaša kao misleći čovjek koji ima jasno pravo na svoj stav, svoju istinu i ne boji se ispovjedi pred cijelim svijetom.

Autorica je posve nesputanu osobnost, koja knjizi daje totalnu slobodu od forme i stereotipa, koja svoju ispovjed sama kreira ne priznajući postojeće kanone i bez ikakve sumnje polazi od toga da na to ima pravo, pozivajući istodobno čitatelja da se pridruži tom pravu i preuzme njene riječi kao svoje i nastavi s njima stvarati posve novi svijet, koji više nema nikakve, čak ni simboličke veze s njenom osnovnom porukom. Verina je riječ zato kao – atom. Slobodan za udruživanje s milijardama čestica, u organiziranom i smislenom naizglednom kaosu, na kome zapravo počiva cjelokupan životni poredak.

U moru stereotipa koje pogotovo oficijelna književna kritika i književnost danas reproducira na svakome koraku, a sve radi kontrole uma a ne poticanja slobode stvaralaštva, u moru propisane novokorektnosti i formi iz kojih se, ili izlazi s navodnom performansnom umjetnošću iritirajući okruženje zgražanjem i incidentima, ili propisanim uspavankama s ciljem manipulacije i preodgoja čovjeka, te stvaranja posve neprirodne i lažne slike svijeta oko sebe, „Nebo iznad Vukovara“ je osvježenje za svakoga čitatelja.

Marko Ljubić, https://www.hkv.hr/kultura/osvrti-kultura/29543-knjiga-prica-vere-primorac-nebo-iznad-vukovara.html#disqus_thread (iz pogovora knjige)

Cijelo moje slikarstvo poodijeljeno je na tri dijela, figurativni ekspresionizam, apstrakciju i posebno na apstraktni pejzaž

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Vlado Tuđa, ovih je dana u serioznim pripremama za dvije nove samostalne izložbe, koje ga uskoro očekuju u Trstu (svaka s po nekoliko stotina recentnih radova). Naravno dio vremena posvećuje kontinuiranom slikanju, posebice slikanju na velikim formatima, a koji ga u posljednje vrijeme privlače. Izlagačka aktivnost se vezuje za četiri vrlo zapažene njegove samostalne izložbe u Trstu, Parizu, Zagrebu i Splitu. Niz djela Vlade Tuđe nalazi se u brojnim muzejima i privatnim zbirkama.

• Iznimna je aktivnost u Vašem atelijeru.

= Da, najprije moram spomenuti da radim ove velike formate, za Italiju, za izložbe u Trstu, iduće godine u proljeće, u Galeriji Palazza Constanta, tamo ću izložitio oko 150 slika, to su akrili na mediapanu, papiru i platnu i 50 skulptura. Nakon ove slijedi doista ogromna izložba u Muzeju Revoltela, tamo bih trebao izložiti između 200 i 300 radova, na dvije razine. Da ne bilo zabune, nije riječ o retrospektivi već o izboru novih radova.

• Što je ključ Vaših motiva?

= Cijelo moje slikarstvo poodijeljeno je na tri dijela, figurativni ekspresionizam, apstrakciju i posebno na apstraktni pejzaž. To su tri teme koje stalno obrađujem na svoj način. Kada se umorim od jedne teme idem na drugu, tako mijenjam i formate. Veći format dopušta veću maštovitost i ruka sama leti. U manjem formatu se ističu filigranski potezi.

• U Vašem se radu osobito ističe kolor, jak, žestoko kolor.

= Volim jak kolor, često još dodajem pigmente kako bih ga pojačao.

• Moram primijetiti, dugo se znamo, što ste stariji slikate žešće, snažnije.

= To se već pokazalo na izložbi u Parizu. To je donekle i rezultat bolesti. Slikao sam za Pariz radost i tugu, crno i bijelo, tamno i svijetlo.

• Jesu li Vaši motivi posve imaginarni ili stvarni?

= Posve su izmaštani, sve radim iz mašte. Rekao sam za RAI, ja na ovoj zemlji samo hodam, u mislima sam u nebu. Rezultat moga rada temelji se na mojoj mašti.

• Za Vas je slikanje radost.

= To je strast i što je čovjek stariji sve je više osjeća.

• Što je novo sada u atelijeru?

= Još uvijek radim ciklus slika koji ide iduće godine u Italiju. Što se tiče izlaganja, unatoč dvije ponude, neću izlagati.

• O Vašoj se skulpturi manje govori.

= U skulpturi sam samo želio nastaviti slikarstvo. Ja kada radim skulpturu, slikam. Slikam u drvu, metalu, u glini. Motivika je ista. Skulptura me odmara kada se umorim od slikarstva.Drago mi je što ću moći izložiti i više skulptura na ovim izložbama. Kolekcionari vole moje skulpture, posebno bikove.

Miroslav Pelikan