Počeo sam s rockom, svirao sam bubnjeve, poslije sam pjevao s tamburašima

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar iz Siska, Ivica Mareković (1954.), autor je složenog i vrlo osebujnog ciklusa ulja i akrila s nekoliko karakterističnih motiva od krajobraza do aktova, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu.

•Živite u prekrasnom ambijentu, u mjestu Sela, nadomak Siska. Razgovaramo u vrlo lijepom atelijeru, prepunom slika. Što je novo u atelijeru?

= U posljednje vrijeme radim velike slike, uglavnom akrili. Dugo sam se pripremao za te slike.

•Motivi?

= Motivi su uobičajeni, to radim još od ALU-a, to je ovaj, naš pejzaž. Ja ga radim na svoj način, on prolazi kroz filtar moje osobe.

•Počiva li Vaš krajobraz na stvarnom ili imaginarnom motivu? Ili u kombinaciji stvarno nestvarnog?

= Gledajte, kada bi maknuli obrise, moje su slike posve apstraktne. Riječ je o apstraktnim slikama koje izazivaju asocijacije, asociraju na određena jutra, na igre svjetlosti, na određene igre oblika...

•U Vašem krajobrazu vrlo je često nazočna čudesna, tajanstvena magla, malo tamnija paleta.

= Bio sam svojedobno u fazi kada sam slikao samo magle. Magla je vrlo zanimljiva, pejzaž sam reducira suvišne oblike i stvara svoj sklad.

•Ovdje u atelijeru okruženi smo Vašim brojnim slikama. Kada ćemo vidjeti, recimo u Zagrebu, jednu Vašu veliku izložbu? Izbor, recimo?

= Nedavno sam imao veliku izložbu u Kutini, u Muzeju, izložio sam 120 slika na dva kata, po motivima i razdobljima. Oni su me pozvali, Ja se nigdje ne naguravam i ne nudim se, ne trčim za ljudima da mi organiziraju izložbu. Čekam dok mi se netko ne javi, kod koga postoji zanimanje za ono što ja radim. Znate, prije dvadeset godina teško sam obolio i kriteriji uspjeha su se kod mene jako izmijenili. A i ovo što se danas izlaže prilično je različito od onoga što radim.

•Živite u arkadijskoj tišini mjesta Sela, koje su prednosti a koji su nedostatci života i rada ovdje?

= Ovdje sam rođen, neko vrijeme sam živio poslije ALU-a u Zagrebu, ali sam se vratio nakon jedanaest godina u Sela. Ovdje je lijepo živjeti, i u miru i tišini, okruženi ljepotom. Tu sam sagradio atelijer, vlastitim sredstvima i snagama, gradili smo ga dvadesetak godina. Nedostatci u tom da sam s tim življenjem izvan metropole na neki način udaljilo me je od aktualnih likovnih zbivanja i druženja s kolegama.

•Mnogi ne znaju, Vi se bavite i glazbom.

= To je pitanje vječne dileme. Ja sam uvijek volio i glazbu i slikarstvu. Za slikarstvo sam se školovao, završio i Školu primijenjene, pa ALU u Zagrebu. U glazbenom svijetu smatram se amaterom, objavio sam i jedan CD. Počeo sam s rockom, svirao sam bubnjeve, poslije sam pjevao s tamburašima izvornu narodnu glazbu. Snimio sam ga s Marijem Vukušićem Džimijem, nažalost pokojnim, nekad gitaristom Crvene jabuke. Zove se: JAZZ ROMANCE - to je obrada starogradskih pjesama i romanci u jazz aranžmanu.

•U atelijeru imate i studio za snimanje glazbe.

= U tom studiju snimili smo i taj CD. To je studio pristojnih tehničkih mogućnosti da se snimi pet do šest glazbenika.

•Što je u planu vezanom za slikarstvo?

= Trenutno sam u fazi izrade velikih slika; formati preko dva metra. Takvih mi je slika uvijek falilo za izložbe: Veliki formati pružaju mogućnosti da se slika likovno više razigra. Što se tiče izložbi imao am poziv za izložbu u Subotici od likovne udruge Hrvata CRO ART; ali nisam ga mogao prihvatiti zbog velikih troškova izložbe koje bih uglavnom morao sam snositi.

•Jeste li se približili u jednom trenutku osjećaju da ste napravili onu jedinstvenu, najbolju sliku?

= Kada slikate, uvijek vam se čini da je ta slika  najbolja, nakon određene vremenske distance sve sjedne na mjesto.

Miroslav Pelikan

Kako je o srpskim lažima 1941. godine pisao Vatroslav Murvar

Odnosi Hrvata i Srba su tako tragično poremećeni tijekom XX. stoljeća; trebat će vremena da shvatimo kako Srbi i Hrvati više nemaju otvorenih pitanja, osim povijesti koja je stvar struke a narod ionako voli mitove. Hrvatska je bila ranjiva jer je njen nekada središnji dio kroz borbe protuturske stoljetne islamiziran i naseljen pravoslavcima, tako jest nastao naš državni oblik jedinstven u svijetu, oblik potkovice. Zato mi knjiga vrijednoga erudite Vatroslava Murvara "Na izvorima neistina", Zagreb, 1941., izdanje Matice hrvatske, ne služi za raspirivanje strasti niti sukobe, više za zabavu i pouku, danas nam domišljatost srbijanske megalomanije djeluje čak i šaljivo.

Koncizan i duhovit autor, Murvar je ipak pomalo "fiškal", zna se dogoditi da ponekad malo nateže povijesni konop na našu stranu, ali u tumačenju se drži činjenica i povijesne istine; iako očito nije lingvist. Činjenice o srpskoslavenskom jeziku do Raića i Obradovića (XIX. stoljeće) i uvođenju narodnog jezika u Srbiji tek 1868. Ne ćemo komentirati, ali ćemo komentirati djelovanje Vuka Karadžića koji je posrbljivao stare narodne bosanske i hrvatske pjesme, koje je prikazao Europi i Goetheu kao srpsko blago (sjetimo se Hasanaginice nastale u Imotskom). Puno toga duguje Karadžić jezikoslovcu slovenskom Kopitaru, ali i fra Andrije Kačića Miošića čija Pismarica se čitala i među pravoslavnim svijetom.

Evo jedne pjesme koju je preinačio Karadžić.                    

u originalu piše:

Kačić: "Ko je junak i roda junačkog,                  

I junačke krvi i koljena 

Neka sutra na Mezevo dođe"

Vuk: "Ko je Srbin i roda srpskoga

I od srpske krvi i koljena

Neka sutra na Kosovo dođe"

Godine 1815. objašnjava Karadžić: "da sam sve napečatao (tiskao, op. T.T.). Hercegovački, npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećati i pr., onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i varoške: pa što ovaj sada nameće nama Horvatskij jezik."

Vuk se osobito služio dubrovačkim Stullijevim rječnikom iz 1801., 1806. i 1810., ali i prethodnim poput isusovaca o. Kašića 1604., te o. Ardelija Della Belle iz 1728. itd. U nedostatku vlastite stare književnosti Srbi su nastojali prihvatiti ne samo dubrovački i dalmatinski krug kao svoj, već i cijelu hrvatsku baroknu i renesansnu produkciju, niječući i brišući hrvatsko ime i ističući nepostojeće srpsko i ili postojeće regionalno.

Tako Grčić u Istoriji srpske književnosti (Novi Sad, 1903., 1906.) za Marulićevu Juditu ispušta hrvatski, te navodi samo "u versih složena".

"Način na koji su nastajale školske knjige u Kraljevini Jugoslaviji nadasve je zanimljiv. Izgleda, da je bilo najvažnije, tko je mjerodavni izvjestitelj u ministarstvu, postoji li kakva veza s njim, da se zajednički zaradi novac. Kada bi bila promjena u ministarstvu, mijenjale su se i školske knjige. Novi izvjestitelj bi našao svog "pisca" iz svoje okoline ili rodbine, pa bi se lijepo pogodili... Tako je to išlo beskonačno... Mnogi od pisaca školskih knjiga književnosti i povijesti nisu prije objavili ni jedan rad, esej ili raspravu iz toga područja, u kojem sada objavljuju čitavu sustavnu školsku knjigu. Unutrašnja vrijednost knjiga bila je uvijek ispod kritike. Pisali su povijest književnosti ljudi koji poznaju bibliografiju vrlo slabo, koji su pročitali neznatan broj djela, kako je to za neke poimenice utvrdio sveučilišni profesot Franjo Fancev...

Znalo se dogoditi da iznose sad jedno, a sad opet drugo mišljenje suprotno prvom." (str. 31.). "U tom je poslu Skerlić bio osobito vješt majstor. Skerlić je stvorio čitavu strategiju imena i nazivlja, a to je izvrsno opazio i Štedimlija (Sava, crnogorski patriot, op. T.T.). U čisto srpskim krajevima Skerlić je intenzivno radio na jačanju samo srpske nacionalne svijesti, a u Hrvatskoj je govorio o jugoslavenstvu, srbohrvatstvu, o oba dela našeg naroda, o celokupnoj književnosti našeg naroda, o srpskohrvatskom narodu. U Srbiji srpski narod, u Hrvatskoj srpskohrvatski narod. To je bilo neoborivo načelo od kojeg se nije odstupalo" (str. 32.). Godine 1803. Gavrilo Kovačević izdaje Kačića pri čemu radi čudne prijevode, izraz "slovinski" on uvijek prevodi kao "srpski". Gdje u Kačićevoj pjesmi piše Ivo, on prijevodi Jovo!

Jefto Popović posrbio je Gundulićeva "Osmana" i izdao pod imenom "razna dela Jevte Popovića, Budim, 1827. Šenoino "Zlatarevo zlato" iznakazio je svojim prijevodom D. M. Ćorić 1892. gpdine. Neki primjeri prijevoda su kolosalno smiješni. Bubnjar  POSTAJE dobošar, sivkast - graorast, otresnuti se - obrecnuti se, fratar - kaluđer, slika - ikona, svjetiljka - kandilo, svetica - svetiteljka, Božji sluga - sveštenik, Đuro Drašković - Đorđe Drašković, ban Berislavić - ban Borisavljević, Šime - Sima, biskup - vladika, kaptolska gospoda - gospoda kaluđeri, kanonička kapica - arhimandritska kamilavka, svečano ruho - odežda, Zdravo Marija - bogorodico devo, N. Želnički prepošt čazmanski - N. Ž. prota čazmanski, hrvatski kronist - zagrebački arhimandrit.

Stvar postaje apsurdna i nesmiješna kada se ime hrvatsko prevodi srpskim

Tu ćemo reći smjerno ali hrvatski                                             

tu ćemo smerno ali srpski reći

Lijepa si divna, o majko naša, oj zemljo Hrvatska            

Lepa si i divna si, o majko naša krasna zemljo Srbinova

po zemlji Hrvatskoj                                                        

po svoj prostranoj i lepoj zemlji Srbinovoj

Mita Đorić naziva Šenou "književnim velikanom braće Srba katolika, a ispod Šenoine slike donosi tobožnji faksimil Šenoina potpisa ćirilicom. U predgovoru svog izdanja izmišlja cijeli razgovor sa Šenoom i podvaljuje mu besmislice tipa: "Često bi puta sa uzdahom Šenoa rekao kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vjere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike". Tvrdi dalje što je Šenou bolelo što neki zanesenjaci šire svađu među narodom poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime (hrvatsko, op. T.T.) svima Srbima" (str. 38.). U "Jugoslawische Anthologie,Dichter und Erzachler", Zürich, 1932. Dr. Pavle Popović donosi samo tri Hrvata, a Mažuranićev izraz "vlašad ljuta" prevodi sa Srbi!

Iz pripovijetke nekog srpskog pripovjedača uvrštenog u Popovićevu antologiju možemo doznati da je jadranski otočić Lokrum Srbija poklonila Dubrovniku. (Dubrovčani su na moru porazili Nemanjiće, Lokrum se nalazi na malo više od 500 metara udaljenosti od Grada i nikad nije bio pod srpskom vlašću do 1918.) U rečenoj antologiji slovensko ime se spominje triput, 8 puta hrvatsko, 7 puta jugoslavensko i 65 puta srpsko!

Božidar Kovačević, "Srpski udeo u bugarskoj kulturi", Srpski književni glasnik, 1940. (I.-IV.) autor B. K. nas uveseljava uključivanjem rada bosanskih franjevaca u srpski utjecaj na bugarsku kulturu. Naravno tu je i neizostavni Vuk Karadžić po kojem sve do same Sofije prevladavaju srpski dijalekti. Znači i Bugare je jezički kastrirao, kao i Hrvate kojima priznaje samo čakavce, a i njih zemljopisno ograničava, kao i ikavce. Pisac obveznih školskih knjiga Đorđe Anđelić (Istorija jugoslovenske književnosti) piše da je Grgur Ninski pravoslavni arhiepiskop, slično njemu tiska se i u "Echo de Belgrade".

Dr. Murvar piše o iseljavanjima Hrvata, prelascima Hrvata na pravoslavlje i islam, Vlaškim statutima, Islamu itd. Hrvatska se himna tiska 1938. u čitanci za I. razred srednjih škola (Georgijević, Leskovac, Magarašević) tako da namjesto"da svoj narod Hrvat ljubi" piše "da svoj narod Sloven ljubi". Ako je i od Magaraševića previše je! Magarašević na tragu Vuka i Kopitara? Jovan Dučić u "Pismu iz Egipta", SKG, 1940., piše zanimljive ludorije, licentia poetica. "...ljudi su najmudriji u Francuskoj, najradiniji u Njemačkoj, najhrabriji u Srbiji... Islam je ovde sve poravnao sa zemljom (Egipat, op. T.T.), kao i drugde gde je došao... pod udarcem iste ruke koja je ugasila u Vizantiji ex Oriente lux i donela svoj instinkt rušilački među Srbe - koji su po darovitosti trebali smeniti onde antičke Grke - i u Egiptu je oboreno pagansko društvo..."

Vladimira Velmara Jankovića nagradila je Srpska akademija nauka najvećim znantvenim priznanjem. U svojoj nagrađenoj knjizi on piše da je Austrija i Katolička crkva napravila Hrvate. "Međutim tu je kao neprijatelj pritajen, hrvatski najviše, a samim tim i srpski, usisani otrov iz prošlosti, austrijski toksin." "Katolička crkva je počela da pomaže, izvanredno istančanim metodama svog starog vekovnog iskustva, hrvatski separatizam", tvrdi Janković. (Koji separatisti, Strossmayer, Bauer, Rittig, Stepinac?, op. T.T.)

Teo Trostmann

            Snujuć o ljepoti

                Hodeć po tuđini umorni i tužni, često nam se čini  da

                nije daleko utočište neko što će domovini sve to bliže

                biti, pa da ćemo tamo i dušu i tijelo moći odmoriti.

                Idu tako, teku dani i lijepi i ružni, a hod mučan traje

                nudeći nam gorke zalogaje kruha svagdašnjega.

                Ipak, nismo sami, jer dolaze novi naraštaji pa i oni

                hode skupa s nama i kada je svjetlo, i kada je tama.

                Hodeć po tuđini, snujuć o ljepoti što iza nas osta u

                ranjenoj, našoj domovini, pustih snova nikada nam dosta.

                I dobro je tako što baš od nas svatko vjeruje u nove kobi

                izazove pa i zadnje nade, dok još snage ima, bar u snima

                ostvariti znade.

                Nekad ipak vrijeme teče odveć sporo pa tuđina brani

                da se bržim hodom i dan brže dani pa da nas što prije

                toplo krilo domovine utješi, ogrije.

                Hodeć po tuđini, žudeć kraju rodnom i predragom, nikada

                se ni za svojim tragom mi ne osvrnemo. I ne posrnemo.

                A prolaze dani, i prohuje ljeta mladosti i nada pa se samo

                uspomena zovom svatko od nas, još pod tuđim krovom,

                od starosti brani. Možda ipak kada tada ozbilje se snovi i

                i osvanu dani vidicima rodnim  ovjenčani pa i hod nam

                mučan zauvijek prestane.

                Hodeć po tuđini ne umire nada!

Malkica Dugeč, 24. 2. 2018.