Eruptivna boja govori o bogatstvu života matičnog grada, koji je jednom doživio svoj nevjerojatni uspon

U kontinuiranom traganju, ustrajnom ali mirnom, odlučnom ali i opreznom, zagrebački slikar Mladen Žunjić plovi u susret novim ciklusima koji se logično nastavljaju, posve prirodno se pojavljujući u atelijeru, kao jasni rezultat rada, truda i napora.

Najnoviji ciklus velikih formata, izveden u akrilu i ulju, simbolično nazvan METROPOLIS, ističe se ponajprije strukturom crteža koji nedvojbeno podsjećaju na tlocrte, planove davnih gradova s brojnim stanovnicima, od kojih su evo preostali samo tragovi u vidu otkrivenih temelja, do jučer duboko zakopanih u pijesku i prošlosti.

Često se pitamo koliki i kako ti kameni, zemljani fragmenti mogu ispričati svoju priču, starodrevnu, već i zaboravljenu, izbrisanu iz sjećanja? Ponekad je glas koji rijetki začuju precizan i točan, što se tiče vremena, a ponekad i nije. Mladen Žunjić je progovorio o prošlim dobima od kojih su ostale samo ruine, svojim snažnim kolorom, smjelim i odlučnim potezima, i odlučio ispričati svoje viđenje onoga što se vidi i opaža u susretu, u dodiru fragmenata koji izviru iz prošlosti.

Žunjićeva eruptivna boja govori o bogatstvu života matičnog grada, koji je jednom doživio svoj nevjerojatni uspon, osjetio silnu moć i odjednom potonuo jer se pojavilo drugo ljudsko uzvišenje, sposobnije i jače, silnije i nemilosrdnije. Žunjić nam je na svojim slikama predočio svoj doživljaj, svoje gledanje ostataka nekada veličanstvenih doba, od kojih preostaje tek poneki crijep, odlomljeni kamen, ponajprije upozoravajući na zadivljujući urbanizam, sposobnost graditelja vidjevši u tragovima mnoštvo detalja koji su i dovele do rekonstrukcije metropolisa.

Kolor Mladena Žunjića sve je razigraniji, na trenutke sam dojma, kako je gibanje obojanih ploha gotovo nezaustavljivo jer ove slike uopće ne miruju, stalno su u pokretu, ritmičnost gibanja je ključna.

Istodobno i ovaj Žunjićev ciklus emanira optimizam, bez obzira što promatramo davnu, svršenu prošlost jer autor bi rekao, život ide dalje, nova boja traži svoj put. Optimizam koji izranja iz promjena u ljudskom razvoju, ne obazire se mnogo na zaključak kako je sve prolazno, pa i najveća moć. Kotač razvoja, kotač koji se uvijek okreće prema naprijed, na ovim je Žunjićevim slikama ostavio jasan i dubok trag u jakoj kolorističkoj gesti. Nije samo veliki format zaštitni znak slikara Mladena Žunjića, još je više boja.

Miroslav Pelikan

Sva zvona zvone na uzbunu i duha i tijela

        Spoznaje uče (korijen im se od davnine vuče) da i čekanju jednom

        dođe kraj. Tako ljudi bolove trpe, čekaju u nadi da će biti bolje,

        zadnju snagu crpe i sa sve više volje sate, dane, mjesece broje.

        A kad se iscrpe od briga i znoja, još svi čvrsto stoje, premda ih

        i glava, i sve tijelo bole. A i glad ih muči. Tako spoznaja uči,

        a vrijeme teče. Zadnja nada tone. I sva zvona zvone na uzbunu

        i duha i tijela. Strepi duša cijela. Pripreme za novo već je otkucao

        sudbine nam sat. I svako je slovo u povijest zapisano.

        Već je prošlo vrijeme pripreme i trema, ali ništa nova, baš ničega

        nema. Iščeznuše čak i htijenja da se vrijeme mijenja.

        Spoznaje su krive što svi ljudi tako čekaju i žive već na rubu snage

        pred bezdanom tame. I kuće su već prazne, same zjape  bez

        djece, bez voljene mame, bez mirisa kruha.

        I sve su tek varke, lažljive atrape poludjela duha.

        Čekanje još traje. Premda već i zadnje otkucaje najavljuju zvona

        iza nebosklona. Zar još vrijeme bolje osvanuti ne će?

        I tko se to ruga, tko li zlobu kreće protiv ljudske volje, protiv

        Božje riječi što i nadu od beznađa liječi?

        I čekanju jednom dođe kraj, trgne li se čovjek i k svjetlu

        učini prvi koračaj. Pa nek' zvona zvone, nek' sve ure svijeta

        najavljuju smak, ti za svjetlom kreni, jer si čovjek jak i nek vide

        svi hrvatskoga roda da si potomak!

Malkica Dugeč, 23. 4. 2018.

Opus Petera Weisza iz 2011. i 2012. godine na velikim formatima u kombinaciji ulja i akrila

Peter Weisz suvremeni je hrvatski i izraelski likovni umjetnik, slikar koji je uspješno izlagao u mnogim uglednim i prestižnim galerijama i muzejima diljem svijeta, autor je vrlo obimnog i slojevitog opusa koga čini nekoliko snažnih ciklusa.

Sasvim slučajno nedavno sam se susreo, suočio s dijelom bogatog opusom Petera Weisza, nastalog prije nekoliko godina, 2011. i 2012., na velikim formatima u kombinaciji ulja i akrila. Ciklus je ponajprije koloristički osobit, vrlo poticajnih, uzbuđujućih, emotivno nabijenih boja koje ispunjaju plohe i prostore ne figurativnih motiva na većini slika iz ovoga ciklusa, u neprestanom kovitlacu, pravocrtnim i krivudavim gibanjem , rasprostiranjem, širenjem, kroz igru svojih pokreta i gesta, u susretanju s brojnim simbolima i znakovima, koji nas upućuju na prikrivena značenja i rješenje odgonetke. Druga posebnost ovoga većeg dijela ciklusa jest snažni osjećaj optimizma koji poput nezaustavljive planinske bujice šiklja iz središta slike i preplavljuje nas, oslobađajućim osjećam ugode, zadovoljstva, sreće, olakšanja, napokon.

Dio slika posvećen je figurativnim motivima s istaknutim ljudskim likom, u teškoći i muci, u umiranju i smrti, čovjeka, samog nasuprot i iznad svijeta koji je pomalo bezličan i neosjetljiv na vapaje tijela koje lebdi prema visinama. Na ovim slikama prevladaju tamne, pesimistične boje, mračne i zlokobne.

I veći i manji dio ciklusa čine jedinstvenu cjelinu koja nas u potpunosti upućuje na misao kako je slikar jedino razmišljao o putovanju i o detaljima i sitnicama što obogaćuju ili poružnjuju to putovanje, koje traje ili jedan dan ili pak cijeli život s mnoštvom događaja u kojima je čovjek samo statist u golemoj rijeci ljudske povijesti.

To putovanje umjetnik bilježi na svoj način, njegov je dnevnik niz povezanih ili posve odijeljenih slika, koje prate protekla, nedavna ili davna zbivanja, pretvorena u simbol, u linije, u mrlju boje, u dinamiku događanja.

Weisz slika sjećanje, segmente točnije, koji oblikuju memoriju ljudskog hoda kroz život. Doista, kako jedan dan ili čak cijeli život smjestiti na jednu sliku i sve kazati, ništa ne zaboraviti i ponajprije spomenuti lakoću radosti života, eto to je jednostavna poruka slojevitog ciklusa velikih formata ulja i akrila slikara Petera Weisza.

Miroslav Pelikan