Središnji motiv je ruža, cvijet u raznovrsnim bojama, suptilan i zavodljiv, lijep i nezaboravan

Čest je slučaj da je vrlo zanimljivo i za svoje vrijeme važno djelo ostvario autor, koji se u životu bavio sasvim drugim stvarima ili je pak riječ o slikarstvu kome je pojedinac prilazio i odlazio samo povremeno, ispunjavajući unutarnju potrebu. Anita Kunić iz Zagreba diplomirana je pravnica ali i autorica vrlo odmjerenog slikarskog opusa, posebice serije ulja na manjim, malim formatima s cvjetnim motivima, nekoliko cvjetova, buket, vaza, prostor, uz prigušenu svjetlost.

Niz je to malih formata, u čijem se središtu nalazi krhki a opet tako ponosan u svojoj kratkotrajnoj ljepoti, cvijet ili više njih i kao da ih je za trenutak zamrznulo vrijeme i oni su se posve umirili i na slici je ostao trag, svjedočanstvo o njihovom življenju.

Mrtve prirode, cvijeće u vazi, negdje sa strane, doimaju se katkad i zaboravljeno, a ono se silno trudi, željeći nas upozoriti na svoju iznimnost, samo ga moramo pogledati, samo moramo odvojiti nekoliko trenutaka i zagledati se u tu fragilnost, u tu nježnost, u tu prozirnost.

 Anita Kunić realizirala je najprije vrlo lijepi ciklus malih formata u ulju, otmjen, profinjen. Riječ je o ciklusu slika koje dočaravaju sasvim određenu magiju krucijalnog  trenutka koji je nepovratno brzo proletio ispred nas, nismo ga ni opazili, tek, osjetili smo njegovu prolaznost.

Ovi cvjetni motivi slikarice Anite Kunić ponajprije govore o prolaznosti vremena ali i o potrebi da se taj rijetki, čarobni trenutak iskoristi i da on ostavi duboki i neprolazni trag u našem životu. Doista, teško se je oduprijeti klepsidri, njezin sitni sudbonosni pijesak, nepovratno klizi.

Slikarica svoje slike, ciklus opisuje kao „Božansku beskrajnost i neprolaznu radost“. Naravno, mali format pobuđuje posebni interes, osobito ako je postignut rezultat koji smo tražili, odavno je poznato, kako je najteže slikati u malom formatu.

Središnji motiv jest ruža, cvijet u raznovrsnim bojama, suptilan i zavodljiv, lijep i nezaboravan. Istodobno, pomno promatrajući ovaj niz slika, nisam se mogao ponekad, osloboditi misli, kako je zapravo riječ o nizu preciznih i dobro pogođenih portreta pojedinih osoba ali i fragmenata života.

Niz malih formata Anite Kunić vrlo je privlačan, nematljivog kolorizma, svečan. Svakako bilo bi lijepo vidjeti odabrane male formate u adekvatnom prostoru, na izložbi, koja bi u potpunosti dočarala sugestivnost i snažan dojam ciklusa.

Miroslav Pelikan

U novom "mayanskom" ciklusu dominiraju dvije boje, crvena i zelena

Naravno, da u kontinuiranom slikanju, svaki autor katkad doživljava zastoje, kako zbog potrošenosti motiva tako i zbog i nedostatka mogućnosti otkrivanja novih slikarskih  prostora. Kako izbjeći te neugodne situacije, svaki autor pokušava pronaći vlastito, originalno riješenje.

Slikar Mladen Žunjić, svakako u posljednje vrijeme, jedan od najplodnijih stvaralaca, osobito zapažen po nizu ulja i akrila na velikim formatima uz istančani odabir nefigurativnih motiva, u najnovijem opusu opusu, koji je nazvao Izvan formata, okrenuo se vrlo zanimljivoj i komplesnoj simbolici srednjoameričke civilizacije Maya, koja je za sobom ostavila brojne spomenike, posebice hramova na kojima su ostali sačuvani mnogobrojni znakovi, simboli, povijest jednog naroda, vrlo specifičnog rukopisa i prenio ih djelomično ili u većim cjelinama u svoj apstraktni svijet gibanja i snažnog kolora.

Doista, kada promatramo nekoliko slika iz najnovijeg Žunjićevog ciklusa, nedvojbeno se stvara dojam, kako je pred nama u jednom trenutku mayanski friz ispunjenen znakovima a u drugom se on prelio u nefigurativno bujanje oblika.

Žunjić preuzima od oblika koji ga zanimaju one detalje koje može razviti dalje i dublje na svojim brojnim slikama, u istraživačkim pohodima u nepoznato. U novom „mayanskom“ ciklusu dominiraju dvije boje, crvena i zelena u mnoštvu crnih linija koje istodobno spajaju ali i razdvajaju čudesne slikarske scene Mladena Žunjića.

I ovom je prigodom Žunjić ostao vjeran velikom formatu, formatu koji mu omogućuje neograničavajuće djelovanje, dovoljno prostora za iznenadnu akciju ili pak reakciju.

Svaki je Žunjićev ciklus zasebni dio opusa, skladno uklopljen u cjelinu njegova slikarstva, pa tako i ovaj, vrlo zanimljivi „mayanski“. Od ciklusa do ciklusa, od boje do boje, Žunjić se sustavno kreće u traženju i istraživanju, realizirajući obiman i kompleksan opus.

Miroslav Pelikan

      Pjesma u prozi

        Tu smo, tu smo rođeni, rasli, plakali i ljubili.

        Tu smo lijevo-desno vođeni, ali se nismo izgubili.

        Tko to danas hoće i kome se žuri da nas iz našega u tuđe

        izjuri? Čije ruke zloće dohvatit se hoće našeg doma, vjere,

        naše njive, pokopat nas žive u njedrima zemlje obranjene?

        Tu smo. Tu smo ne od jučer ni od prekjučer.

        Tu smo već odavno znojem stekli svoje ime slavno.

        Tu smo zoru ugledali, tu smo gorke brige progutali.

        Tu smo sve što bjesmo i što uvijek jesmo. I u dobu dobru i u

        zlu - ostat ćemo tu!!

        Preko naše sreće, preko našeg praga ljudska mržnja ne će

        poslat nas dovraga. Sve što nam još osta nakon patnje i dugog posta, za

        djecu je našu. I za dragog gosta. Tu smo prvo svjetlo

        ugledali i još mali od ljubavi tkali dom sreće i mira. Sve u vjeri

        i u nadi da će biti naše što nam ruka sadi. I nikog ne dira.

        Tu smo, tu smo pokapali svoje a čuvali tuđe i ljubili dom svoj

        sve luđe i luđe.

        Učili smo djecu da mraka se ne boje, da se Bogu mole za moje

        i tvoje, da više od svega materinski jezik vole, da govore

        njime. I da svoje ime, gdje god da ih zla kob odnese,

        hrvatskim slovima i pišu, i rese. I kazuju svima.

        Još i danas tu smo. Premda nas je malo, srce nije za dom

        kucati prestalo!

        Pa tko to još hoće i tko to još želi u tuđinu da nas, Hrvate,

        iseli, dokrajči i satre? I u malim narodima uvijek vatre i ljubavi

        ima. Tko rodio tu se, taj vjeruje u se i srdašca čista - u Isusa

        Krista! Tko bio da bio, tko smio  ne smio, kroz povijest je često

        kušao nam otet rodno mjesto, i sve naše što stoljeća pišu

        krvlju, umom i zdravim razumom. Hrvati se žrtava ne boje,

        jer oduvijek brane samo svoje.

        Ni nožem, ni vikom ne prijetimo nikom! A kad svoje obraniti

        treba, vjernici smo pa i pomoć Neba na vrijeme nam stiže.

        Pravici sve bliže.

        U svom domu i u vrtu svome ne damo nikome da plod naše

        muke u džepove svoje i u svoje trpa ruke. Tko pokuša ipak

        da nam zakon gazi i prisvaja naše, neka dobro pazi, jer zakoni

        pravde krivce ne promaše!

        Tu smo, tu smo rođeni. Lijevo-desno vođeni, svoj dom smo

        tek ljubili i nismo se, nismo izgubili. Još nas. Još nas ima!

        Premda nas je malo, srce nije za dom kucati prestalo!!

Malkica Dugeč, 2. 12. 2018.