Ja Tvoj ću barjak podići visoko

Oh, htio bih Te od neljudi skriti,

Da po tlu Tvome ne gazi im noga

I htio bih Te skriti od svakoga,

Tko Tvojim nije niti želi biti.

Da, htio bih Te spasit od neljudi,

Što svakim danom nanose Ti boli,

Gazeć po krvi, što se za Te proli

I likujući na Tvoj udes hudi.

Ne mogu slušat zluradost i laži,

Blaćenja svega, što se Tvojim zove,

Bahate "vođe", lažne ustanove,

Gdje svaki okot Tvoju propast traži.

        I ZATO, DOMOVINO...!

Ja Tvoj ću barjak podići visoko,

Nek svatko gleda simbol snage Tvoje,

A Tebe skrit ću u dno duše svoje

I Tvoje ime u srcu - DUBOKO.

Na sebe primam kletve i tegobe,

Što izdajnici upućuju Tebi.

Dok oni sikću, ja Te stiskam k sebi

I pomno čuvam od njihove zlobe.

Uzalud težnja orjunaških snova

I želja da ćeš postat prošlost davna.

Ti uskrsnut ćeš ponosna i slavna

U lovorima novih vitezova.

...Oni će pamtit s kim su bitke bili

I s kim se jate kolonade hulja,

Što neprestano izviru iz mulja,

U kojem su se kotili i krili.

...I, kad se novi horizonti rode

I PRAVDA vrati, što nam zloba ote,

Tek onda ćemo uživat ljepote,

Blagodat trajnu hrvatske slobode.

Žarko Dugandžić

            Bože, Ti nas spasi!

                Još nam nije znano    

                Je li nam poslano

                Il' je Bogom dano

                Zlo još neviđeno

                Što na našem tlu

                Odjednom se stvori

                Da vrijeđa i mori,

                Da sve blago zemno

                U prah pretvori.

                Još svi ljudi strepe

                Od boli i rana,

                Od tuge i smrti

                Što se svakog dana

                Sprema rod sav strti.

                Tek nadom i vjerom

                Poneki se krijepe

                I molitve svete

                Mole dan i noć.

                Ni stari, ni mladi

                Još ne znaju kako,

                Ni kamo je poć,

                Ni što nam je reć,

                Što činiti treba

                Da pomoć sa Neba

                Spasi sve živote,

                Jer previše već

                Korona nam ote.

                Potonuše nade,

                I pomriješe ljudi,

                A spas ovozemni

                Samo smrt nam nudi.

                O, crno se piše

                Čovjeku što diše,

                Što još nadu goji

                Da se od smrti odvoji.

                Ne bude li više

                Niti traga nadi,

                Ni svitanju bijelu,

                Zemlju će nam cijelu

                Preplaviti jadi.

                Čovječanstvu svom

                Sagrađen će biti

                Od križeva Dom.

                O, Veliki Bože,

                Samo milost Tvoja

                Spasiti nas može

                Od zla što Korona

                Na velika zvona

                Već najavila je.

                Zar smrt zadnja da je

                Postaja života,

                Vjere i dobrote

                Što ju Tvoja ruka

                Od zle kobi ote?

                Usprkos svoj muci,

                Patnjama i  jadu,

                Vjerujemo u Te

                I sretnije pute

                Ka života skladu!

                Ti si nama vjeru

                I u život dao,

                Ti ugasi

                Zlobe plamen zao!

                Vapaj čovječanstva

                Već se tiho gasi.

                Usliši ga Bože!

                Bože,

                Ti nas spasi!

Malkica Dugeč, 14. travnja 2020.

Slika zamršene, poluvidljive, uvijajuće fragilne oblike skulptura u nastajanju

Suvremeni hrvatski umjetnik, slikar Mladen Žunjić, poznat po značajnoj i raznovrsnoj ali iznad svega  po zanimljivoj i često izazovnoj produkciji akrila i ulja na većim i velikim formatima platna uz čvrsto prevladavanje nefigurativnih motiva i dalje nastavlja strastveno slikati u svom zagrebačkom atelijeru, realizirajući brojne zamisli.

Nedavno smo imali prigode vidjeti nazočnost novih tema na njegovim, sve većim platnima, 150 x 100 cm, (doista me zanima, do kojih će veličina, formata ići slikar, možda čak razmišlja i o fresko slikarstvu na impozantim površinama) s istaknutom nazočnošću skulpturalnih prikaza. Žunjić slika zamršene, poluvidljive, uvijajuće fragilne oblike skulptura u nastajanju, u rađanju s izrazito nježnim, suptilnim kolorom u volumenu pulsirajuće ali i umirujuće energije jer to je energija koja hrani oživljenu skulpturu.

Da, energija miruje, osjeća se tek minimilna pokretljivost sraslih, uraslih elemenata koji će uskoro činiti jedinstveno tijelo, izniklo poput biljke iz mora energetskih naboja. Slikar i dalje snažno ustrajava na građenju i izgrađivanju imaginarnog svijeta u kojem je različitost formi nužna za opstanak novostvorenog krajolika, izmjenjujući tek ritam, pa bi gotovo svaka Žunjićeva slika mogla nosi određeni glazbeni naziv, koji bi precizno govorio o njezinom stvarnom karakteru.

Novi ciklus skulpturalnih prikaza slikara Mladena Žunjića, logični je autorov korak naprijed, postupno ali i kontinuirano dosizanje zamišljenih razina likovnog djela, opusa u cjelini. Već sada je ukupni slikarski opus Mladena Žunjića izrazit i poseban, osebujan i intrigantan.

Miroslav Pelikan