Privukla me je posebna ljepota starog Trnja koje još nije srušeno

Akademski slikar Frane Radak, kontinuirano djeluje na hrvatskoj likovnoj sceni više desetljeća, ostavljajući svoj snažni slikarski trag  realizirajući niz značajnih autorskih ciklusa.

• Sjedimo i razgovaramo u Vašem zagrebačkom atelijeru, u Aveniji Vukovar, okruženi nizom novih slika iako je iza Vas šezdeset godina rada.

- Jest, nakupilo se slika i biti će ih još. Moja žeđ za slikanje još nije utažena.

• Stekli ste vrlo jak ugled, slikajući pejsaže, marine, brodove, cvijeće, masline a sada slikate isključivo krovove u ulju, koji se vide iz Vašeg atelijera i s južne i s sjeverne strane, Vaš je atelijer visoko, reklo bi se ispod samog neba.

- U ovome sam atelijeru dugo i na kraju me je privukao taj fascinantni pogled s obje strane, dobro ste primijetili. Imam izvrstan pogled i s jedne i s druge strane. Osobito me je privuklo staro Trnje, s malim, starim kućicama. Privukla me je posebna ljepota starog Trnja koje još nije srušeno. Volio bih da ga i ne sruše, sve dok sam ja živ. Promatram, ovako s visine, te male crvene krovove i prisjećam se kako sam ih davno, na svoj način doživljavao i slikao. I sada sam se ponovo vratio tom motivu, tom doživljaju kako vidim vanjski prostor. Prisjetio sam se, Tartaglie i njegove molbe da se ne sruše stare kuće ispred njegova atelijera na Akademiji, barem dok je još živ jer ih je volio jako slikati. Iznova slikam te krovove, plohe, no sasvim sam ih drugačije transformirao na platnu od onoga načina kako sam to nekada radio, prije, deset, petnaest godina.

• Svi Vaši dosadašnji motivi jednostavno su uronjeni u optimizam, ove slike su suzdržanije.Te kućice djeluju  nekako pritajeno. Istodobno  rekli ste mi kako se na nekima od tih slika dešava bura, oluja.

- Ja smatram da se u slikarstvu događa slikar a što je slikar nego čovjek. Slikar je čovjek koji se iz situacije u situaciju definitivno mijenja. Kostur slike ostaje uvijek jer čovjek ne može pobjeći od sebe a drugo se mijenja. Pa i svaki nam je dan drugačiji. Slikar je iznimno senzibilna osoba, primjećuje svjetlost, atmosferu, formu ili ne primjećuje. Boja je svaki dan drugačija, ima dana kada izravno nanosim boju iz tube na platno, bez ustezanja. Sve ovisi o jednom trenutku, o raspoloženju.

• Koliko je nastalo slika u novome ciklusu?

- Negdje, oko petnaest slika. Dio slika je nastao kada sam slikao na Bundeku, to je s južne strane Trnja, vrlo lijepi zagrebački pejsaž. Osobito me privlače plohe, ritam, sudar svjetla i tame.

• Doista, ove nove slike nose izraženu ritmičnost.

- Drago mi je da to primjećujete. Nikome sa svojim slikama ne podilazim. Kada slikam potpuno sam zatvoren u ova četiri zida. U atelijeru su samo moja duša, moje ruke, moje oči koje komuniciraju s onim svijetom koji želim uhvatiti na platnu.

• Novi ciklus je izveden na većim i velikim formatima, isključivo. Hoće li biti još i većih formata?

- Da, u zadnje vrijeme jako me privlače veći formati, energija mi je jača, slikam beskompromisno, to sve više uviđam, samo moram imati dovoljne boje da je nanesem na platno. Događa mi se i da boju slučajno nanesem, samo da ispucam energiju kroz gestu. Svaki slikar ima svoju gestu, netko je suzdržaniji, drugi je strastveniji. Trenutno volim veliki format, omogućuje mi slobodniju gestu.

• Kada ćemo imati prigodu vidjete novi ciklus na izložbi?

- Izložbe oduzimaju previše vremena i energije slikaru koji želi slikati. Sada samo slikam a izložba će doći sama po sebi.

Miroslav Pelikan

Tri nejednaka normativna rješenja u školskim priručnicima

U članku “Mali školski pravopis kao pomoć pri učenju hrvatskoga jezika u nižim razredima osnovne škole” uz ostalo piše: ”Jedno od naših načela bilo je da se u Malome školskom pravopisu donose samo preporučena rješenja iz Hrvatskoga pravopisa”, a u podrubku (bilješci) kao objasnidba sljedeće: ”U Hrvatskome pravopisu razlikuju se preporučena i dopuštena rješenja. Dopuštena se rješenja pojavljuju u samo nekoliko slučajeva, tj. u samo se nekoliko slučajeva uz temeljno, preporučeno rješenje, koje se nalazi u glavnome dijelu teksta, u rubrici Objašnjenja donosi i napomena da je moguće primijeniti i drugo, dopušteno rješenje. S obzirom na to da su dopuštena rješenja u Hrvatski pravopis uvedena u prvome redu zbog toga da se ne krše pravopisne navike obrazovnih korisnika koji su u pisanju prihvatili pravopisnu praksu koju mi ne preporučujemo, ali koja se upotrebljavala u praktičnome pisanju i poučavala u školama te da dopuštena rješenja nisu ni u Hrvatskome pravopisu zamišljena kao rješenja koja će se poučavati u školi, njih nismo navodili u Malome školskom pravopisu” (Rasprave, br. 1., Zagreb, 2016., str. 216.).

Ponajprije valja reći da je Institutov projekt Maloga školskoga priručnika pretvoren u tiskano izdanje udžbenika za niže razrede osnovne škole koje nosi naziv Prvi školski pravopis hrvatskoga jezika (IHJJ, Zagreb, 2016.). Ne ću se u ovom tekstu osvrtati na to da je opet sastavljen u pojedinim objasnidbama metodom jezičnih savjeta što je “dobro”, a što je “loše” (npr., “aerodrom Bolje je reći zračna luka” ili “avion Bolje je reći zrakoplov”, str. 220.), premda je tu riječ o pokušaju utjecanja na učenički razgovorni jezik uz pomoć primjera iz pisanoga jezika. To nije isto i ne tiče se izravno pravopisa, nego kulture govorenja.

Školskim su udžbenicima potrebni pravila, ne savjeti. Slično je i u primjerima Tako se kaže u razgovoru: ”crtić Tako se kaže u razgovoru. Bolje je reći crtani film, crtić o Mickeyju Mouseu, crtić o Tomu i Jerryju” (str. 221.). Skrenut ću pozornost u ovom osvrtu na nedosljednost porabe uvođenja pojedinih norma tzv. prijepornih pitanja u školske priručnike. Nije ponajprije sasvim jasno iz navedenoga ulomka zašto autori daju prednost tzv. prepručenoj normi, jer prema prosudbi samih autora članka dopuštena norma postoji u jezičnoj praksi i nju ne samo da rabe “obrazovani korisnici”, nego se još i poučava u školama. Zašto treba dodatno zamrsivati normativna rješenja i rušiti ono što je prije usvojio dio jezične zajednice i rabi se i danas? Osim toga, znači li, prema navedenomu ulomku, da drugi rabe preporučene inačice, a “obrazovani” porabnici dopuštene inačice?

Vjerojatno je ta rečenica nije sasvim promišljena jer navedeni razlog porabe dopuštenih normativnih inačica ne pripada jezikoslovnomu obrazloženju, a osim toga ne postoji ili ne mora postojati u jezikoslovnoj struci pojam “obrazovanih” ili “neobrazovanih” porabnika bilo kojih pravopisa. Natuknica neobrazovan, prema Školskomu rječniku hrvatskoga jezika IHJJ-a iz 2012.god., znači onoga “koji nije polazio školu, koji nije stekao kakva znanja” (str. 376.), a njegov antonim obrazovan, nažalost, odsutan je u navedenom rječniku (nema ni drugih natuknica tipa izobražen, školovan) i valjda u tom kontekstu mora značiti onoga “koji je polazio školu, koji je stekao kakva znanja”. Jednom riječju, navedeni razlog ne pripada kroatistici kao znanosti o hrvatskom jeziku i kulturi.

Trojna pravopisna rješenja

U Hrvatskom pravopisu IHJJ-a imamo i preporučenu i dopuštenu normu, u Prvom školskom pravopisu hrvatskoga jezika IHJJ-a predlaže se samo jednu, preporučenu, a u Školskom se rječniku IHJJ-a. norma u usporedbi s navedenim priručnicima djelomice podudara, a djelomice ne podudara. Osnovnoškolce nižih razreda poučava se porabi jedne, preporučene inačice (npr., neću, podatci, pogreška), a u Hrvatskom pravopisu, koji je namijenjen za školu, učenik susreće dopuštenu normu (npr., ne ću, podaci, pogrješka), a ako rabi i Školski rječnik, tada nailazi na porabu s jedne strane dopuštene normativne inačice (ne ću, pogrješka), a s druge strane preporučene (podatci).

Sada u školskim priručnicima IHJJ-a postoje trojna pravopisna rješenja: jedno rješenje prema Babić-Finka-Moguševu pravopisu (Školski rječnik IHJJ-a), drugo prema Institutovu pravopisu (Hrvatski pravopis IHJJ-a) i treće prema novomu pravopisnomu udžbeniku (Prvi školski pravopis IHJJ-a). Tri su školska priručnika i tri djelomice nejednaka rješenja prema istim istovrijednim inačicama u različitim školskim priručnicima.

Sve to izaziva rasklimavanje jezične norme, stvara jezičnu eroziju, dovodi do određene nestabilnosti u književnom (standardnom) jeziku. I daljnja nedosljednost i neujednačenost oko pojedinih pravopisnih rješenja utjecala je i utječe ne samo na školski obrazovni sustav nego i na podjelu jezične zajednice na različite “naše” i “vaše” skupine.

Problemi

Kada u jeziku postoje normativne dvostrukosti ili dvojakosti u pravopisanju, tada sami odabiremo jednu od mogućnosti pravopisne porabe tih inačica. Osim toga, “dopuštene” inačice pripadaju normi književnoga (standardnoga) hrvatskoga jezika i odgovaraju načelima njegove sustavnosti, ovjerenosti i potvrđenosti u porabi. Dva-tri jezikoslovna stručnjaka ne rješavaju umjesto porabnika koju normu porabnik mora rabiti u svojem pravopisanju. Isto se tiče i učitelja, koji priprema učenika za zbiljni jezični život određene zajednice. Ako to pak činimo bez valjanih razloga, tada prema nestrukovnim kriterijima i mi kršimo ustaljene pravopisne navike dijela jezične zajednice, a učitelja i učenike prisiljavamo da rade prema našim pravilima mimo jezične stvarnosti u kojoj žive.

Norma je doista pokretna i mijenja se, ali to se ne zbiva preko noći. Put od odabira norme do njene kodifikacije predug je i često težak i osniva se ili mora se osnivati na jezikoslovnim ili jezičnim čimbenicima njegova funkcioniranja u jezičnoj praksi i životu zajednice. Kriteriji “obrazovanosti” i “neobrazovanosti”, “kršenja navika” ili “nekršenja navika” pripadaju izvanjezičnim čimbenicima i nikako ne mogu služiti rješenju u odabiru jezične norme u normativistici. Subjektivizam u umjetnom ubrzavanju procesa kodifikacije pojedinih norma obično ne daje očekivani ishod i loše se u cjelini odražava na jezičnu situaciju.

Artur Bagdasarov, Jezik, br. 2., 2017. (HKV)

Kružni oblik i okrugla forma zaštitni su znak Mladenova slikarstva

Slikar Mladen Žunjić pripada malobrojnijoj skupini hrvatskih umjetnika koji kontinuirano rade u atelijeru, slikajući uglavnom na većim i velikim formatima, koristeći akrile i ulja za realizacije svojih ideja, u najnovijem ciklusu, ponajprije vibrantnih, sudarajućih krugova, elipsi, uznemirenih prodirućih pravaca  ili skupina pravaca koji bez ustezanja razdijeljuju slike na više cjelina, donoseći sa sobom, prepoznatljiv „žunjićevski“ ubrzani ritam, snažan i odlučan pokret, odsječnu i nepovratno učinjenu gestu, izrečenu tešku riječ u vrlo zanimljivim, intrigantnim kompozicijama ljubičasto zelenog dominantnog kolora. Naravno, ove slike vrlo pokretljivih motiva otkrivaju i moguće dijelove labirinta ali i jasne naznake ženskog akta (ili aktova) koji se lascivno lelujaju u prozračnim plamenima vatre.

Ipak ključni element ovih slika jest okrugla forma, često nepravilni krug koji je gotovo nazočan na svim platnima u novijoj produkciji, simbol tajanstvenog značenja, pa se slobodno može reći kako je kružni oblik, okrugla forma, zaštitni znak slikarstva Mladena Žunjića. U drugom dijelu slika iz najnovijeg ciklusa dominira motiv zvjezdanog neba, nebeske karte nepoznatih i nedohvatljivih svemirskih dubina, teška zlatna površina ili prašinom prekrivena zlatna ploha, koje prekrivaju cijeli format slike, 100 x 80 cm. Također valja istaknuti crveno zelenu kompoziciju, crvena boja ispunila je okruglastu formu koja nadsvođuje zelenkasto središte, slika zanimljive dinamike, izrazitog kolorizma. Naravno, ovakav format u najnovijem ciklusu omogućuje umjetniku neograničenu gestualnost, snažno nanošenje boje (obično pojedina boja dominira), slobodu koja otvara put žestini i potpunoj, cjelovitoj realizaciji ideje.

Ipak, valja najprije istaknuti stalno istraživanje različitih aspekata kolora Mladena Žunjića, užitak rada umjetnika u druženju i konfrontiranju s bojom, traženju i realiziranju ideja koje se pojavljuju jedna iza druge, tako da slobodno možemo govoriti o slikaru kao vrsnom koloristu, koji dopušta boji da slobodno djeluje ali samo do određene granice, do onoga trenutka kada je ispunila svoju svrhu.

Slikar Mladen Žunjić godinama je aktivan na hrvatskoj likovnoj sceni, izlažući uvijek nove radove, koje imaju s prethodnim tek ponešto poveznica, neprestano u traganju i istraživanju lepeza mogućnosti boja i formata ali i vlastitih ideja i želja. Njegov ciklus brojan je i bilo bi dobro kada bi slikar imao prigodu izložiti u ozbiljnoj galeriji izbor iz svoga opusa, koji bi, izložen na jednom mjestu, zaokružio dojmove u čvrstu cjelinu o slikarstvu Mladena Žunjića.

Miroslav Pelikan