Get Adobe Flash player

Vrlo zanimljiv autorski iskorak, i nadalje koloristički izražen

 
 
Niz je motiva istraživao u svom aktivnom pristupu, suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Mladen Žunjić, često se s njima igrajući, ali i poigravajući, odmjeravajući njihove stvarne mogućnosti, zaranjajući u njihove skrivene dubine ili ostaju na površini, zadovoljan viđenim i učinjenim.
https://akademija-art.hr/wp-content/uploads/2020/09/Tajanstveni-krajobrazi-Mladena-Zunjica-4-1-1200x900.jpg
Naravno, slikar se isključivo služi bojom kao svojim temeljnim istraživačkim alatom u kontinuiranim nastojanjima da upozna ali i ovlada motivom i smjesti ga u svoj obimni atlas, koji svjedoči o autorskim naporima, mukama, ushićenjima. Tako se pred nama pojavio novi ciklus tajanstvenih krajobraza, koji su naizgled vrlo sliči kolažu, izdaleka, no riječ je o uljima i akrilima na platnu jedinstvene veličine 110 x 100 cm.
 
I doista promatrajući ovaj ciklus, stječe se dojam kako ispred nas promiču obrisi krajolika uz obalu mora, s planinom na obali, koja poput razdjelnice dijeli kopno od mora, dok  raznovrsni oblici fluktuiraju i u zraku i u vodi. Žunjić je kreirao niz varijacija fantastičnog gibljivog svijeta, razdijeljenog i sačinjenog od snažnog, istaknutog kolora.
https://www.politikaplus.com/img/s/840x490/upload/images/gallery/foto/20200807_165259.jpg
Ovaj se ciklus razlikuje od prethodnih i po tome što njegova površina nije ispunjena do posljednjeg četvornog centimetra, ovdje je puno, praznog prostora koji uistinu dominira, ovdje ne susrećemo različite ovale koji prepuni energije jure s jednog mjesta na drugi, pa opet iznova, ovdje raznoliki oblici lebde, čini se u tišini, u bjelini praznine. Pred nama je vrlo zanimljiv autorski iskorak, i nadalje koloristički izražen, ali s drugom atmosferom i vrlo blagim ritmom, povezan s ukupnim opusom velikim formatom u kombinaciji ulja i akrila.
 

Miroslav Pelikan

Koristi simbolično znakovlje u seriji reljefa, koji se posve doimaju poput nota i u sebi nose tonski zapis, stavak ili cijelu kompoziciju

 
 
Imao sam sreću upoznati iznimno zanimljivu osobu u našem vremenu. Riječ je o Vitoldu Koširu (1965.), akademskom kiparu, akademskom glazbeniku, svira violu u orkerstru i rock u svom sastavu i sokolaru.
https://akademija-art.hr/wp-content/uploads/2020/09/Skulpturalni-Notni-zapisi-Vitold-Kosir-5-636x1200.jpg
Ponekad bih se upitao, gdje u tom nesvakidašnjem čovjeku, počinje likovni umjetnik, a gdje glazbenik ili zaljubljenik u druženju s ne baš bezopasnim grabljivicama, gdje je on jedno, drugo, treće ili četvrto? I postoje li uopće granice i razlike između kamena ili betona i glazbenih nota i ptica? Naravno, Košir nije svakodnevna pojava jer u njemu istodobno živi i djeluje nekoliko, naizgled vrlo različitih osobnosti i talenata, međutim, svi su oni međusobno jako dobri i usklađeni, tako da je jedno tijelo i jedan um posve dovoljan za sve njih.
 
Ovoga puta pišem o njegovom brojnom i kompleksnom skulpturalnih nizu notnih zapisa, koje Košir izvodi u kombinaciji betona i željeza u raznim, ali uglavnom većim formatima reljefa (nameće mi se jedinstveni naslov cjelokupnog opusa, reljefi u bijelo sivom).
 
Košir koristi simbolično znakovlje u seriji reljefa, koji se posve doimaju poput nota i u sebi nose tonski zapis, stavak ili cijelu kompoziciju. S druge strane, ta gruba, samo na prvu, čvrsta konstrukcija betona i željeza u biti je iznimno krhka i nježna kao što glazba i jest, neovisno o silini emocija koju može izazvati.
https://www.zagrebonline.hr/wp-content/uploads/2020/10/reljef-1024x520.jpg
Čest motiv u reljefima jesu i ovalni oblici koji se protežu, lebde, jedan iznad drugoga ne dodirujući, asocirajući na dubinu svemira, na iskonsko i fragmentarno zabilježeno u našim zajedničkim sjećanjima. Skulpturalni notni zapisi Vitolda Košira izdvojeno je i osobito nadahnuto autorsko dostignuće u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, djelo nastalo prožimanjem i likovnosti i glazbe.
Već sam pisao, kako bi doista bilo izvrsno, kada bi se na jednom mjestu u adekvatnom muzejsko galerijskom, dovoljno reprezentativnom, mogao vidjeti odabir reljefa u bijelo sivom Vitolda Košira.
 

Miroslav Pelikan

Visocki je svojim pjesmama, osobito svojom izražajnom izvedbom, prepoznao bilo sovjetskoga naroda

 
 
Nedavni je zagrebački nakladnik Školska knjiga u svojoj sjajnoj biblioteci Vrhovi svjetske književnosti, objavila izbor pjesama Vladimira Visockog (1938.-1980.), pjevača, pjesnika, kazališnog i filmskog glumca, Moj cilj – Horizont, u izboru pjesništva Natalije Vorobjove Hržić, u prijevodu s ruskog Luke Paljetka, te predgovore Ante Žužula, predsjednika Upravnog odbora Školske knjige, ruskog veleposlanika Anvara Azimova i pogovor Ivana Golubničija, koji je čitateljima izvanredno eksplicirao fenomen Vladimira Visockog.
https://shop.skolskaknjiga.hr/media/catalog/product/0/6/060798_1.jpg
Mnogi Visockog smatraju jednim od najvećih ruskih umjetnika uopće, iako ignoriran od strane vlasti, postigao je nezapamćen uspjeh, živio je kratko ali žestoko, ostavljajući dubok trag. „Njegov je talent bio univerzalan: voljeli su ga i cijenili ljudi svih godina i profesija“ ističe Golubničij, i dalje“ Visocki je svojim pjesmama, osobito svojom izražajnom izvedbom, prepoznao bilo sovjetskoga naroda, bio je nerv goleme ruske zemlje“.
 
Golubničij ističe kako je Vladimir Visocki neodvojiv od Vladimira Visockog pjevača i izvođača vlastitih pjesama, te da stihovi Visockog puno gube ako ih se odvoji od njegovog glasa i ekspresije. Osobno mi je žao što se u prigodi objavljivanja ove izvanredne knjige i hvala svima koji su na njoj predano radili,nije pojavio barem jedan CD s njegovom glazbom, koji bi još više približio njegovo veliko pjesništvo svima nama, a koji smo o njemu u davnim vremenima čuli malo ili ni malo i uvijek se iznenađujući ugodnno, kada bi u eteru čuo njegov muževni glas.
 

Miroslav Pelikan

Pjesnička riječ Malkice Dugeč prožeta je kršćanskim duhom, zrači religioznom dimenzijom života i naglašava potrebu da se i danas čuje glas vjere

 
 
Proljeće je vrijeme pjesnika i umjetničkog stvaranja. Kad se priroda budi i zimski ogrtač odbacuje a nesebično sunce svoju toplinu prosipa, u pjesničkome nadahnuću pjesme se rađaju i stihovi cvjetaju. Tako je bilo i ove godine Gospodnje 2020. u proljeće rano. Ali, jao! Kuglom zemaljskom šire se tamni oblaci i zli glasi. To ne sluti na dobro. Uznemirujuće vijesti: Kuga! Stigla! Zapljusnula zemlju. Korona joj je ime. Ljudi u nevjerici, zabrinuta čela, prestrašeni. Diljem Europe korona truje, zagađuje, kosi, puni groblja. Vladari svijeta, gopodari sudbina ljudskih i poglavari zemalja, odlučni suprotstaviti se koronavirusu (neki će reći: odlučni uspostaviti novi svjetski poredak?), određuju i naređuju: sve i svakoga locirati, identificirati, izolirati, ukaranteniti, zatvoriti! Odmah!

Vrijeme stalo, panika se širi, police u prodavnicama prazne, tvornice zatvorene, trgovi i ulice puste, nigdje žive duše. Cijeli život strpan u četiri zida. Tišina groblja. Policijski sat. Ratno stanje.
Iz magle straha i neizvjesnosti dopire krik! Odjekuje preko prostranog nevidljivog i nepredvidljivog Sutra.
Krik iz magle - naslov je nove stihozbirke hrvatske pjesnikinje prof. Malkice Dugeč.
Već cijeli svoj život ona pjesme piše. U doba koronavirusa još i više. Od ožujka do srpnja 2020. stvara i zapisuje brojne pjesme, koje već u kolovozu, usred ljeta, ugledaše svjetlo dana u novoj stihozbirci znakovita naslova Krik iz magle, (Malkica Dugeč, Krik iz magle - Pjesme u doba korone, Tkanica, Zagreb 2020.).
Zbirka ima petnaest poglavlja, odnosno ciklusa pjesama razvrstanih prema  tematskom pristupu. Knjiga je dobila svoje ime po jednoj istoimenoj pjesmi, koja je otisnuta i na poleđini a cijela zbirka sadrži stotinu pjesama. Naravno, ova brojka nije mjera u vrijednosnome smislu. Vrijednost ovih pjesama nalazi se u snazi pjesničkog izričaja i u ljepoti umjetničkoga dostignuća.
 
Knjiga je lijepo i stručno uređena, grafičko oblikovanje izvrsno. Ne mogu odvojiti pogled od naslovnice. I sam oblik slova u naslovu, kao jeziva pila s nazubljenim metalnim oštricama, izgleda prijetećih namjera. Krik reže maglu. Strava i užas. Dolina smrti. Valovi studeni. U tome mračnom bezizlazju sasvim je razumljivo da se i krik čuje. Krik je poziv u pomoć. Stvarnost je prijeteća, nije se šaliti s koronavirusom.
Ali iznad svega umirujuće plavetnilo neba i jarko sunce svojim zrakama prkosi zlu, jača otpornost duha, daje snagu i budi nadu u pobjedu Dobra. To je ujedno i poruka ove stihozbirke. Zato ova knjiga nije ni strašna, niti jeziva. Naprotiv, stihovi ove zbirke su melem za dušu prestrašenu i tijelo ranjeno.
 
Malkica Dugeč ne piše o virusu nego o čovjeku, koji, ranjen virusom, luta izmaglicom života tražeći nadu i spas. Ona čuje krik jednog uzdrmanog svijeta i vremena, u sve jasnijoj slici egzistencijalne ugroženosti čovjeka. Ali pjesnikinja ne očajava, ne gubi nadu. Unatoč spoznaji ljudske prolaznosti, nemoći i prijetećeg kraja, nema predaje, život treba živjeti, izdržati sve i nadati se boljemu. Ona se ne boji, ona tješi, suosjeća sa svima, izražava sućut prestrašenima i poručuje svim ljudima kako nisu napušteni.
Njezina poruka je jasna: samo vjera nudi spas! Vjera u Boga čovjeka spašava:

 

„O, Veliki Bože,
Samo milost Tvoja
Spasiti nas može
Od zla što korona
Na velika zvona
Već najavila je“.
(Čovječanstva vapaj)
 
Kako i sam urednik ove zbirke Marijan Majstorović u svojoj „Riječi urednika“ lijepo kaže: „da je pitanje vjere duboko utkano u hrvatsku književnost, još od velikoga Marka Marulića“, tako i naša pjesnikinja Malkica Dugeč gradi svoj misaoni svijet na kršćanskom izvorištu, puna duhovne snage i s uvjerljivom porukom da je vjera u Boga putokaz čovjeku kroz „nemirne noći“ u „vihoru korone virusa“, „u ovo doba boli i straha od smrti“. Postoji vrijeme krika, osamljenosti i očaja ali i vrijeme blizine i pouzdanja, biblijski rečeno, vrijeme utjehe i spasenja:
„Vjera snagu daje.
Čovjek biva jači“.
S ovim stihovima pjesnikinja Malkica Dugeč je na tragu starozavjetnih proroka, koji, puni optimizma, otkrivaju dobrotu i blizinu Božju i ukazuju na nutarnju vrijednost čovjeka u odazivu Božjoj ljubavi.
Pjesnička riječ Malkice Dugeč prožeta je kršćanskim duhom, zrači religioznom dimenzijom života i naglašava potrebu da se i danas čuje glas vjere. Zadnji stihovi velikog broja njezinih pjesama izriču vapaje, molitvu i povratak u Božju milost. Time se otvara jedan novi, smirujući pogled na svijet i čovjeka, u spoznaji nade i utjehe pouzdanje u Stvoritelja biva sve veće a krik iz magle postaje sve tiši.
Zato u svojoj divnoj pjesmi u prozi s naslovom Utjeha prijatelju može napisati:
„A kad doba mine, vjerujem da hoće, nesretne sudbine, i muke, i zloće,
 prisjeti se makar i snom budnim: nisu uzaludnim molitve ti bile“.
Sa sljedećim odlomkom iz pjesme u prozi Vapaj čovječanstva već se tiho gasi nameće se usporedba s biblijskom religioznom lirikom – psalmima. U teškim životnim situacijama psalmi zazivaju Boga da pritekne u pomoć izraelskome narodu, potvrđuju čvrstu vjeru i pouzdanje da će biti uslišani, a pouzdanje se oslanja na Božje milosrđe i vjernost. Tako i Malkica Dugeč upućuje svoju molitvu:
„Usprkos svoj muci, patnjama i jadu, vjerujemo u Te i sretnije pute ka
života skladu. Bože, Ti si nam vjeru i u život dao. Ti ugasi zlobe plamen
zao! Vapaj čovječanstva već se tiho gasi. Bože, usliši ga. Bože, Ti nas
spasi!“
Nije ovo samo deklarativna ispovijed vjere u pjesničkom zanosu nego duboko religiozno uvjerenje Malkice Dugeč. Ona svoju kršćansku vjeru praktično živi i u privatnome životu kao i redovitim sudjelovanjem u nedjeljnoj sv. misi Hrvatske katoličke zajednice u Stuttgartu na hrvatskome jeziku, na kojoj pjesnikinja često čita (ja bih čak rekao: krasnoslovi) misno čitanje - poslanicu.
Njezin dugogodišnji život u emigraciji a onda i izvandomovinski ostaje njezina trajna odrednica.Cijelo ovo razdoblje sudbinski je utjecalo na njezino pjesničko stvaranje. Iako s izvandomovinskom adresom ona je autentična pjesnikinja domoljubnog pjesništva.Tako se i u ovoj zbirci nalaze dva ciklusa pjesama  „Iseljena Hrvatska“ i „Hvatska“. Ona nikada ne zaboravlja svoju domovinu Hrvatsku, pjeva o njezinoj ljepoti, o slavnoj povijesti svoga naroda, o vrijednosti hrvatske riječi, ali i suosjeća sa svojim hrvatskim narodom u ovoj teškoj korona pandemiji.
U pjesmi „Iseljena Hrvatska“ žali zbog iseljavanja mladih hrvatskih obitelji iz domovine:

 

 „Otišli su.
U tuđinu.
Sjetno.
Bilo vam sretno.
I vratite se.
U Domovinu!“
I onda u pjesmi „Zaustavljen san“ opominje i nada se njihovu povratku:
„Gdje si, da si,
Na svom tlu se skrasi
Pa buđenju tihom
Dan uljepšaj
Raspjevanim stihom!“
A onda bi se i sama „Pjesmom prema Domovini“, barem u pjesmi, uputila u domovinu:
„Pjesmom možeš svijet obići,
Vrludati pustinjom.
Pjesmom možeš cilju stići:
Rodnom kraju voljenom.“
 
U ovoj stihozbirci nalaze se i dva ciklusa pjesama u prozi s visokim poetskim dostignućem. Čini mi se da ova kratka vrlo uspjela prozno-lirska ostvarenja, općenito, usred tolikih pjesama, često ostanu nezapažena ili ne budu adekvatno vrednovana. Zato ovdje posebice ističem: pjesme u prozi Malkice Dugeč su također dragocjeni biseri! Lirski jezik a fina proza – to je nešto što samo rijetkima uspijeva. Oni dišu snagom pjesničkog zanosa, bude nove predožbe pojavnog svijeta i potiču na razmišljanje. Neke od njih su, već prema tematskom ishodištu, kratke ispjevane pričice, druge su prava mala filozofska remek-djela, senzibilna poetska zapažanja o čovjeku u sudbonosnome vremenu neizvjesnosti i straha, a druge opet smirujuća (religiozna) meditacija.
 
Bilo bi ne samo lijepo nego i hvalevrijedno skupiti sve ili barem veliki dio njezinih pjesama u prozi iz dosadašnjih stihozbirki kao i novonapisane i objaviti ih u zasebnoj knjizi. Tek tada bi došla do izražaja njihova stvarna vrijednost, kao i pjesnikinja poetska raznolikost stvaranja. To bi sigurno bilo pravo osvježenje u hrvatskoj pjesničkoj sadašnjici.
Ima pjesnika neobično darovitih, „čudo od djeteta“, bljesnu u mladosti a onda im sjaj izblijedi. Ima i onih, koji moraju ostarjeti da bi njihov talent postao stvarno vidljiv.  Malkica Dugeč piše pjesme otkad je živa. Naravno, njezino poetsko nadahnuće zrelilo je tijekom niza godina. Ali već s pjesničkim prvijencem Crveni biseri (objavljen 1960. godine) zasjao je njezin poetski talent koji svijetli dalje i sve jače kroz sve njezine do danas objavljene stihozbirke, tako i u ovoj najnovijoj, tridesetprvoj, Krik iz magle.
 
Malkica Dugeč zastupljena je u brojnim hrvatskim pjesničkim antologijama i leksikonima, nagrađena je s nekoliko književnih nagrada, članica je Društva hrvatskih književnika i mnogih drugih akademskih zajednica i kulturnih udruga u domovini i inozemstvu.
Malkica Dugeč se ne mora dokazivati. S ovom novom stihozbirkom ona učvršćuje visoku poziciju u samome vrhu hrvatske pjesničke ljestvice uopće i sasvim sigurno potvrđuje status najbolje i najznačajnije naše živuće pjesnikinje.
 
Nažalost, imam dojam da ona u domovini još uvijek nije dovoljno poznata niti  prepoznata, vjerojatno i zbog toga što ne živi u Hrvatskoj. Nakon dugih emigrantskih godina u tuđini i s uspostavom slobodne i neovisne države Hrvatske, sigurno je često razmišljala o povratku. Ali treba ju razumjeti. Ona nije mogla ostaviti svoga pokojnog supruga, svoga dragog Božu, na groblju u tuđoj zemlji. I dan-danas, trideset godina od njegove smrti, ona (bez straha od koronavirusa) redovito posjećuje Božin grob u Stuttgartu. Nedavno mi reče, da je opet bila na njegovu grobu i da je opet plakala. Skrivala je suze. Možda bi je netko vidio i pomislio, gle stara žena a plače. A ona nije mogla zaustaviti suze. I to je veličina Malkice Dugeč. Ljudska veličina.
 

Mijo Arapović

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 21/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1492 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević