Get Adobe Flash player

Znao sam da sam apsolutno pogodio u srce sve ljubitelje umjetnosti

 
 
Akademski slikar Damir Medvešek je iz Zagreba. Diplomirao je na zagrebačkom ALU-u u klasi prof. Zlatka Kauzlarića Atača. Djela mu se nalaze u brojnim kolekcijama u inozemstvu. Samostalno je izlagao na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Osebujna je pojava. Autor je izvanrednog opusa. Djeluje kao majstor slikar u zagrebačkom HNK-u s preko 500 slikarskih izvedbi za scenu.
• Kako je nastao Vaš poznati „Polo opus“?
- Što se tiče polo opusa, pozvan sam na Brijune da napravim veliku izložbu i predstavljam našu umjetnost europskom yet setu ,pošto je dolje bio po prvi puta opet revitaliziran polo turnir i u sklopu sa tim događajem imao sam sreću da baš ja još kao neafirmirani autor radim izložbu na temu pola, o kojem zapravo zaista nisam ništa znao. Jedino što sam znao jest da su u pitanju konji i jahači, što je već samo po sebi u umjetničkom smislu izuzetno zahtjevan zadatak. Proučavajući polo kao šport i paralelno sa poviješću Brijuna odlučio sam se vratiti unatrag u prošlost kad su se ti turniri na Brijunima i održavali. Osnovna ideja mi je bila predstaviti Brijune kao naš dragulj i polo turnir.
• Kako ste pristupili motivu?
- Sami pristup likovnom izrazu je bio osnovna disciplina, crtež ugljenom, reducirano koloriran, s nadrealnim naznakama minulih vremena  u spoju sa ljepotom konja  tj. njegove glave. Crteži su bili minuciozno izvedeni s ubačenim i razlomljenim prostorima u svakom radu pa čak i do metafizičkog poimanja. 
 
• Hrabro.
- Neobičan spoj, no odlučio sam se na taj hrabar iskorak jer ne želim podilaziti publici niti kritici, naravno znao sam već nakon prva dva rada da sam na dobrom putu i napravio cijeli opus od 20 velikih crteža. Svjestan sam da to ide pred oči velikih poznavatelja umjetnosti.   
 
• Izložba je bila izvrsno primljena?
- Nakon izložbe koju je vidio cijeli svijet zamalo, reakcije su bile zaista iznenađujuće ne dobre nego odlične. I taj je opus proglašen najboljim na tu temu u svijetu od strane britanskih i američkih medija. Znao sam da sam apsolutno pogodio u srce sve ljubitelje umjetnosti i dugo se pisalo o tome. Mnogi niti ne znaju da sam usred rada na izložbi strgao desnu ruku i pola izložbe završio lijevom, nikako ne želeći odustati od velike prilike da svijetu pokažem što radim i da dostojno prezentiram našu zemlju i kulturu.  
• Kako danas gledate na tu veliku izložbu?
- Sada s tolikim odmakom zaista znam da sam u potpunosti uspio, jer su radovi završili u rukama velikih svjetskih kolekcionara, Caroline od Monaca, Fashion Brijuni, Diners, Kennedyijevih itd. To je ujedno bio moj prvi veliki uspjeh kao umjetnika, naravno namjerno rekoh prvi jer sam stekao sigurnost u svoj rad i sebe, jer sam sebe nikada ne možeš ocijeniti kao umjetnika dok god javnost i službena kritika ne potvrdi tvoju kvalitetu. 
 
• Apstrakcija. 
- Autor sam koji profesionalno radi kao glavni slikar naše nacionalne
kazalisne kuće HNK u Zagrebu, u opisu svog posla i onako moram poznavati i vladati svim likovnim.jezicima. Opus Apstraktnog je nastao kao Hommage u čast Edi Murtiću našem velikom umjetniku kojega sam i osobno poznavao. Nakon toga sam napravio još par apstraktnih opusa jer u umjetnosti.ima toliko područja za istražiti u što se ja naravno sa veseljem upuštam ne samo da bi mogao reći znam raditi i to, nego da i sam proširim kao autor svoje vidike spoznam što dalje i više. Život je ionako prekratak da bi gubio vrijeme ne istražujući.
• Opus posvećen Zagrebu.
- Dugo sam razmišljao, da ili ne. Zagreb je grad u kojem sam se rodio. Vjerojatno ću ovdje biti i pokopan. Lijep je. Divno je živjeti u njemu. No, što je, tu je. Prošlo ljeto iz mene je izronilo 130 crteža, sumanuto sam radio i po tri studije dnevno. Pazio sam da zapišem sva mjesta u gradu, bitna, nebitna, meni posebno draga. Od Gornjeg do Donjeg grada. Trešnjevka, Utrine, Sava, Zapruđe... Ne mogu reći kako je taj ciklus nastao nsvjesno. Mogu reći samo da je nastao iz srca, bez ikakve namjere da se dodvorim publici ili zbog ekonomske koristi. Smatram ga velikim opusom jer je nastao iz čista srca kao što umjetnost i mora biti, sama po sebi, ciklus će ostati budućim pokoljenjima,
 
• Uživate li u slavi?  
- Ne. Nastavio sam dalje raditi znajući koliko me čeka mukotrpan put da bi se u potpunosti ostvario i kao čovjek i kao umjetnik.
 

Miroslav Pelikan

Vrgorac i Split obilježili 125. rođendan Tina Ujevića

 
 
Ovogodišnje kulturno događanje „S Tinom u Vrgorcu“,organiziralo je Gradsko kulturno središte Vrgorca sa šestodnevnim programom.Počelo je 30. lipnja predstavom „Posljednja Freudova seansa“, a završila 5. srpnja, na pjesnikov rođendan dodjelom pjesničkih nagrada „Tin Ujević“ 2016. Pjesnik Drago Čondrić iz Splita dobitnik je ovogodišnje pjesničke nagrade "Tin Ujević" Hrvatskog društva književnika, koja se dodjeljuje za najbolju pjesničku zbirku izdanu u posljednjih godinu dana. Čondrić je nagrađen za zbirku pjesama "Sedam velikih biblijskih poema" u izdanju Naklade Bošković, a nagradu su mu kod Tinove kule dodijelili član uprave DHK Tomislav Marijan Bilosnić i gradonačelnik Vrgorca Ante Pranić.
Na kulturnom događanju dodijeljene su i nagrade za najbolje radove pristigle na likovno-literarni natječaj "Tin i ja" Osnovne škole Vrgorac. Najbolji literarni rad napisao je učenik 6. razreda Osnovne škole "Kman-Kocunar" iz Splita Dino Bakić (mentorica: Marina Utrobičić). Prvu nagradu za likovni rad u kategoriji od prvoga do četvrtoga razreda osvojila je učenica 1. razreda Osnovne škole "Bistra" iz Bistre Karla Šimunić (mentorica: Sanja Škrlin). Prvu nagradu za likovni rad u kategoriji od petoga do osmoga razreda dobio je učenik 8. razreda Osnovne škole "Vjekosav Parać" iz Solina Daniel Režić (mentorica: Sanja Mirošević). Vrijedi spomenuti da je ove godine po 35. put dodijeljena nagrada "Tin Ujević", te 16. put tzv. "mali Tin" za natječaj "Tin i ja".
Finalnu večer Tinovih dana uveličali su svojim nastupima učenice Glazbene škole Anet Žderić i Iva Šarić, te klapa Goromita.
 
Proslava 125. rođendan velikog hrvatskog pjesnika Tina Ujevića svečano je 5. srpnja u organizaciji Dramskog studija „Ilirik“ i Hrvatske udruge Benedikt proslavljena i u Splitu. Pred mnoštvom Ujevićevih poklonika koji su se okupili u prekrasnom ambijentu klaustra samostana sv. Frane stihove velikana hrvatske moderne govorili su glumci Ivana Župa i Marijan Grbavac. Publika se podsjetila ''Igračke vjetrova'', ''Pobratimstva lica u svemiru'', ''Notturna'', ali i uglazbljenih Tinovih stihova Arsena Dedića. Organizatorica prof. Silvana Dragun u svom se izlaganju dotaknula ključnih događaja iz Ujevićeve biografije, karakteristika njegove ''pariške'' i ''zrele ili boemske faze'' i polivalentnog modernističkog rukopisa. Podsjetila se također njegovih spiritualističkih traženja cjeline bitka i kozmičkog bratstva, te plodne splitske godine 1930., kada je u dnevnom listu Jadranska pošta  objavio oko 125 kritičkih tekstova i eseja.Program je završio prikazivanjem 20-minutnog dokumentarnog filma Željka Senečića o životu Tina Ujevića u produkciji Prokure (2005.), kojega je glazbeno pratio Arsen Dedić, koji je također  obožavao ovog pjesnika.
 

Ivica Luetić

Sokakom

 
 
Hodajuć' sokakom
nešto mi se manta...
Kao da se napila ravnica.
Ma od kuće nisam odmako' daleko,
tek nekol'ko malih, sličnih uličica.
http://i331.photobucket.com/albums/l447/djjaquanix/197079_205614929464505_100000479987495_835301_1922175_n.jpg
Zastanem za ćošak,
pogledam unazad...
Pa majka ga stara, sve je na svom mjestu.
Kada malo poslije zagledam se bolje...
Pogledaj ti vraga, iskrivili cestu.
 
Eeee, tu ste sada!
Ne može to tako!
Primijetio nisam da cesta vrluda...
Možda su skoro tu radili nešto,
al' stotinu put' sam prolazio tuda... jebote!
 
Jebote život,
znam da nisam pio.
Pa kako bi babi objasnio jadan.
Baba zajebana,
grda do zla boga,
danima bi mor'o bit žedan i gladan.
 
Snađem se nekako, stari sam ja lisac.
I prva me žana držala na piku.
 
Nije izdražala,
samo par godina,
Još onomad me poslala , a ja u šljiviku.
 
Kupim šljive, a rakija curiiii… celu noć do zore.
 
Nekad tako odem na partiju buća.
Onako za dušu.
“'Ko će platit piće?“
 
Uvik zaboravim što je baba rekla
jer vraćam se kući, zorom, kada sviće.
 
Ulazim u sobu
'nako natraške...
Vražja me baba prepadne kad skoči.
Brzo odgovorim:
„Šuti, babo luda,
zar ne vidiš idem miur da istočim!“
Do klozeta, hi-hi-hi...
 
A žena je naporna, mila majko moja!
 
Sve redom su vikale,
a mario nisam.
Lunj'o sam i pio, nisam na se dao.
Ne izlazim više,
nije zanimljivo,
od kako bez svoje bake sam ostao.
 
A jebeš ga, sad mi fali ona njena dreka…
Probala je od mene napravit čovjeka.
 
Nek' joj duša samo na miru počiva!
                   
Anđelima neka Bog je na pomoći...
Jadan kako li će miur da istoči, ka Ja…
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Pri Sjevernim vratima Staroga grada

 
 
Posljednja ulica, već pri Sjevernim vratima Staroga grada, sa svega nekoliko kućnih brojeva, od davnina se nazivala Kamenitom, Kamenitom ulicom. Dakle, tu ulicu je činilo s lijeve strane pet, većinom oronulih jednokatnih kuća a desnu tri slična jednokatna izdanja i samo jedna dvokatnica na samome početku.
Ova je ulica, na temelju povijesnih izvora, uglavnom živjela mirno, ponekad su, a to je jedino bilo zanimljivo, u njoj su ponekad stanovali gradski službenici u usponu, očekujući promaknuće i preseljenje u središte Staroga grada. Ti gradski suci nisu u povijesti ostavili značajniji trag osim bilježenja svoga časnog imena u časnim listinama.
Na svoj način lijepa, mirna gradska ulica s odabranim stanovnicima, tiha i povučena u beskonačnim povijesnim vrtlozima.
http://povijest.net/wp-content/uploads/2014/05/kamenita-vrata.jpg
U njoj se nikada nije dogodilo ništa što bi izazvalo opće zgražanje, kažu, nije bilo čak ni preljuba.
Dosadna ulica ali za primjer građanima, govorilo se.
Ipak, postojale su u povijesti ulice i izvjesne, zamršene epizode i o kojima se nije mnogo govorilo, najčešće se u razgovorima te teme preskakale.
Naime, prije nekih šezdesetak godina u Kamenitu se ulicu, dekretom vlasti, doselio s obitelji, točnije suprugom i tek rođenim sinom, sudac Anton Tomas,
Po svemu se novodoseljena obitelj u cijelosti uklapala u predodžbu o stanovnicima Kamenite ulice. Pročulo se odmah, kako je sudac Tomas, netom po dolasku, bio obaviješten kako ga očekuje, vrlo skoro, imenovanje u Visoki sud.
Tomasova supruga Vera, profesor fizike, za kratko je vrijeme počela predavati u 2. gimnaziji, dok se o dječačiću Branimiru brinula Marica B., udovica iz sela iz okolice grada.
Godine su lagano, bez većih napora klizile kroz Kamenitu ulicu, sudac Tomas nedavno je primio čast Predsjednika Visokog suda, a supruga Vera već je neko vrijeme bila postavljena na čelo gimnazije, kao njezin direktor.
Drugu gimnaziju, završavao je i njihov sin Branimir, visoki, suhi mladić, šutljiv i sasvim nedruželjubiv.
No zanimljivo je to da je obitelj Tomas i dalje nastavila živjeti u Kamenitoj ulici, unatoč nove važne dužnosti suca.
Istinu govoreći, obitelj Tomas je koristila šesterosobni stan u jedinoj dvokatnici u Kamenitoj ulici i govorili su, lijepo im je ovdje a prostora imaju i previše.
 
Kod suca Tomasa, na česte večernje prijeme dolazili su svi iz vrha vlasti, umjetnici, javne osobe, poznati i priznati. Gospođa Vera je s Maricom B. priređivala sjajne domjenke o kojima su građani često šaptali i svakome je bila iznimna čast kada bi bio pozvan u Kamenitu broj 2.
Branimir Tomas je u međuvremenu odlučio uz strašnu zapanjenost roditelja ne upisati studij medicine jer su svi Tomasi bili liječnici, osim oca Tomasa koji se davno dvoumeći upisao pravo i nikada nije zažalio.
Naime, Branimir Tomas je odlučio otići na more, želi oploviti svijet kao mornar a onda će vidjeti.
I tako je i bilo.
Mladić se uskoro otisnuo na more kao pomoćni kuhar na trgovačkom brodu pod francuskom zastavom.
Roditeljima je njegov odlazak doista vrlo teško pao, fizičko i duševno su trpeći silne muke propadali iz dana u dan, nezaustavljivo.
Za nekoliko mjeseci sudac Tomas je zamolio umirovljenje i dobio ga. Isto je učinila i supruga Vera.
Posve su se povukli iz javnosti, domjenke višu nisu priređivali, zahvalili su se i Marici B., koja se vratila nezadovoljna u svoje selo.
Sjedili su nijemi, nepokretni satima u dnevnom boravku, svatko uronjen u svoje mutne misli, ponekad progovarajući.
-Je li se javio?
-Je li pisao?
Branimir se rijetko javljao kratkim pismima. Pisma su ukazivala na trag njegova kretanja po svjetskim morima.
Dvadesetog svibnja ove godine navršilo se punih jedanaest godina otkako je Branimir otišao ploviti.
U međuvremenu se nakupilo gotovo dvadesetak njegovih kratkih poruka s raznih strana svijeta, a koje su žalosni roditelji ljubomorno čuvali.
 
Nije nevažno reći, Branimir u proteklih jedanaest godina niti jednom nije pokucao na vrata roditeljskog doma.
Dvadeset i prvoga svibnja, već su prošla dvadeset i dva sata, Veru i suca Tomasa iznenadilo je zvono na vratima.
Pred vratima je stajao visoki, suhi muškarac, tamnog tena.
-Dobra večer majko, izusti čovjek.
-Branimir, Branimir, jaukne Vera.
Sudac Tomas je s nevjericom gledao u iscrpljena čovjeka s nekoliko vidljivih ožiljaka na licu.
-Sine, sine, to si ti?
-Da, ja sam, ja sam Branimir.
Te večeri, u svega nekoliko rečenica, Branimir je ispričao svoj protekli život.
Da, plovio sam pod raznim zastavama, dvije, tri godine. Onda su me uključili u organiziranu dobavu materijala za neke luke. Zatim sam i sam organizirao rad s tim lukama i sada sam tu.
-Što si organizirao?, upita ga nervozno otac.
-Sve što im je trebalo a mogli su platiti.
-I što ćeš sada? , istim će tonom otac.
-Ne znam, moram se najprije odmoriti i tada ću vidjeti.
Branimir se poslije obilne večere i dugotrajne posjete kupaonici povukao u svoju staru sobu na počinak.
Sudac Tomas je gledao u svoju ženu a ona u njega u potpunoj tišini.
Branimir se zadržao u roditeljskom dom svega par dana.
Kao što se iznenada i pojavio tako je i nestao četvrtog dana, u rano jutro, samo se iskrao.
 
Ovih dana, Kamenita ulica doživjela je još nešto, nešto u prilog svojoj povijesti.
U ulicu se doselio mladi sudac Markoni sa svojom suprugom Sanjom, pravom ljepoticom.
Ulica i dalje živi svoj istinski, predodređeni život, mrmljali su njezini stanovnici.
Koliko je već godina proletjelo kada je sudac Tomas napustio ovaj jedini svijet, a ubrzo za njim otišla je i njegova supruga. Niti na jednom sprovodu nitko nije opazio osobu koja bi sličila njihovom izgubljenom sinu u prostranstvima svijeta jer svi bi ga oni prepoznali, onako visokog, suhog, dostojanstvena držanja, kao otac.
Zanimljivo je spomenuti kako nitko nakon smrti supružnika Tomas nije preuzeo ostavinu, niti, stan, umjetnine. Stan je i dalje bio sa svim stvarima zapečaćen.
Danas se slučajno, na ulici, ispred kuće u kojoj je odnedavna stanovao, sudac Albert Markoni umalo sudario s pogrbljenim likom. Suho se tijelu uspravilo i pogledalo u Markonija.
Sudac je osjetio neugodu.
-Oprostite, prozbori sudac.
-Hm, da, oprostite, prosikta nepoznati.
Sudac ga je pozorno promatrao dok je tamni čovjek nastavio govoriti.
-Ovdje sam nekada davno stanovao.
-Tko ste vi, upita ga sudac.
-Ja sam Branimir Tomas, pomorac, moj je otac bio sudac.
-Čuo sam zanimljivu priču o vama. Došli ste preuzeti nasljedstvo?
-Da, želim to što prije riješiti i otići.
 
Već idućeg dana Branimir Tomas je potpisao dokumente, preuzeo i odmah preko odvjetnika Carskog pustio u prodaju i stan i sve u njemu, ne ustežući se nimalo.
Ulica je još neko vrijeme prepričavala zagonetni povratak Branimira Tomasa, pitajući se stalno, je li to zaista bio pravi Branimir Tomas jer pravi bi Branimir Tomas sada bio ugledni liječnik a ne povinuti stari čovjek kome je sunce spalilo kožu da prekrije ožiljke.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Oleg Butković veli kako ukidanje plaćanja cestarine na Krčkom mostu nije predizborni trik. Vjerujete li mu?

Ponedjeljak, 25/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1186 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević