Get Adobe Flash player

Jestiva hostija na stolu povijesne operne mjere

 
 
Dan u predvečerje škilji, neko vrijeme izdrži, onda se utrne poput voštanice, zaspi, i noć ga zamijeni… Zimska noć nešto je brža od ove ljetne, koja stiže kasnije. I, naročito je lijepa kad se ukotvi u luci, kao barka. Još ako je ta luka Split…
https://showcaseoperaandevents.files.wordpress.com/2016/05/aida.jpeg?w=700
Brod, kad prilazi svome lučkom gatu u času pristajanja, moćan je poput kita koji se približava jatu planktona ili srdela. Taj prizor za mene prizor je moći. Od pristajanja broda, čini mi se ovako nasumce, moćnije je jedino spuštanje ili dizanje aviona na pisti, kad se ima priliku tom činu svjedočiti izbliza. Što si mu bliže, to je taj akt moćniji. Tako i brod: što je on veći – a ti si ionako sklupčan u vlastitoj malenosti – to je njegova moć iz prethodne asocijacije veća. Pamtim taj prizor iskazivanja moći broda – ili trajekta, svejedno – još iz ranih mojih formativnih godina, kad bih čitava ljeta, plus praznike preko godine, provodio kod svoje danas nažalost pokojne majke Nikoline. Bilo je to u Supetru na Braču, kad sam svaki dnev lišen obrazovne obligacije u Selcima provodio s majkom i bratom u otočkoj metropoli. A, koliko je bilo do mene, odlazio bih dočekati gotovo svaki trajekt što je akoštavao uza supetarski pristan. Kako tih 80-ih godina minuloga i vijeka i milenija nije bilo stalnog lučkog djelatnika koji bi hvatao cimu i privezivao trajekte za kamenu kolonu ili čelični prsten, tako sam se ja volio baviti tim poslom. Nekad je mornar bio pomalo skeptičan prema meni, sve strašeći se da me debeli konop ne povuče za sobom i uvali u more pod rivom i trajektom, ali nikada se to nije dogodilo. Otada volim brodove.
 
Kasnije, zavolio sam i vlakove. Osobito u Italiji, gdje sam na tračnicama prevalio nekoliko desetaka tisuća kilometara. Tako i ovoga jutra, kad sam se u Anconi u vagon ukrcao i preko Bolonje zaputio u Veronu, na svoju ukupno dosad šestu opernu izvedbu u Areni.
 
A baš preksutra, gle, bit će ravno deset godina otkako sam ovdje, u ovoj istoj Areni, po prvi put odgledao ovu amblematsku predstavu – Verdijevu Aidu – drugačiju od svega i različitiju od sviju opera što se daju u grotlu ostataka ovog divnog rimskog amfiteatra. Devetog dana srpnja te 2006. godine, u istoj toj večeri, u Berlinu se igrala finalna utakmica svjetskog nogometnog prvenstva između Italije i Francuske, a u Veroni je na rasporedu bila još jedna u nizu najizvođenijih i najomiljenijih opera. Čitao sam u lokalnom tisku kako bi u ovakvim okolnostima ma koja ina predstava bila otkazana (zbog buke navijača), ali kako je na rasporedu bila Aida, nije bilo šanse da se ona ne održi.
 
I, kako bi pao koji gol predstava se prekidala na desetak minuta, budući da je vani, na Piazza Brà, bilo na stotine navijača koji su gromko i strastveno pjevali i slavili. Nikad ne ću zaboraviti onaj trenutak kad je utakmica završila, pa kad je i do publike u Areni doprla vijest kako je Italija postala svjetski prvak: nastao je opći delirij, izvedba je bila prekinuta, kompletno tehničko osoblje iz droba pozornice popelo se na nju, orkestar je napamet svirao talijansku himnu, a zbor i dio publike pjevali su… Majstori osvjetljivači reflektorima su "nacrtali" tricolore, državnu zastavu na onom poput zuba što strši iz donje desni dijeliću ostatka vanjskog prstena što je nekoć omotavao cijelu Arenu. To je zaista bio nesvakidašnji prizor, prizor za sjećanje i za pamćenje.
 
Četiri godine kasnije, krajem kolovoza 2010. godine, opet sam imao sreću gledati Aidu u Veroni, drugu produkciju, a nju ću pamtiti po studenoj kasnoljetnoj buri što je stvarala ježure na koži i u kostima. Izvedba je bila dostojna Festivala, ali mi se ipak urezala u pamćenje baš po toj neobičnoj kolovoškoj buri.
A ovu sada Aidu, s početka srpnja anni currentis, sedmoga dana sedmog mjeseca u kalendaru na rođendan Miroslava Krleže, upamtit ću kao najljepšu od svih Aida što sam ih dosad gledao! A najstarija je! Ovogodišnja produkcija, naime, zanimljiva je po tome što je reminiscencija na prvu Aidu u veronskoj Areni, postavljenoj još tamo 1913. godine. Kostimografija i režija datiraju otada, a broj sudionika na pozornici, zajedno sa statistima, zacijelo je najmnogoljudniji operni spektakl što se ikada dao u Italiji! Čovjeka preplave srsi kad ugleda kako se organizirano, kao mravi, sa svih ulaza u gledalište počnu pojavljivati gusjenice ljudi, zborista i statista, te kako nepogrešivo pronalaze svoj put i zauzimaju svoje mjesto na širokoj bini.
http://www.operaduetsphotos.com/Aida/2013_0722_005727.jpg
Zborom i orkestrom ravnao je iskusni dirigent Julian Kovatchev, ali bez preveć patosa i potrebnog artizanskog nerva. Sve je on na probama napravio, no nedostaje one prijeko potrebne akribičnosti… umjesto umjetnosti opazili smo odlično izračunat inženjering. A to je umjetnosti, takav inženjering, najveći neprijatelj…! Osobito je dolazilo do nesuvislih dijaloga među zborom, orkestrom i scenskom glazbom u II. činu, kada je moglo bit viđeno ono što se obično naziva: raspadom sistema…! Ali, moji susjedi u gledalištu iz Milana, ništa nisu primijetili… Ono što je najviše bilo dojmljivo jest šestero trubača sa svake strane, u onim slavnim fanfarama po kojima se prepoznaje čitava opera. Svi ko jedan… na što nikad ne možeš računat da će bit tako. A bilo je!
 
Naslovnu ulogu istumačila je redovna solistica talijanskih i inih pozornica: Hui He (Aida). Slušao sam je u Bariju kao Tosku, prije desetak godina. I, to je doista pouzdana pjevačica, dobre vokalne tehnike i muzikalnosti, pa nije ni čudo što ju se često angažira za brojne uloge svojega faha. Nastupala je i u Hrvatskoj, tumačeći lik Cio-Cio-San u Puccinijevoj operi Madama Butterfly na Rijeci (2008.), pod ravnanjem splitskoga dirigenta Ivana Repušića, danas angažiranoga u Berlinu i Hannoveru. Njezina je Aida izrađena i svakoj frazi pristupa minuciozno, makar se ovdje robuje predrasudama kako Azijati ne mogu dokraja dekodirati ovdašnji nerv opernoga stila. Kolega joj Walter Fraccaro (Radames) iskusni je tumač ovog lika i ne jednom prodefilirao je po pozornici veronske Arene. Slušao sam ga i u Rimu 2005. godine, kad mu je dirigirao Placido Domingo u ruševinama danas prepoznatim kao Terme di Caracalla. Tada je pjevao bez portamenta glasovitu ariju "Celeste Aida" na samom incipitu opere, a ovdje je proklizao prema jednostavnijim modalitetima i vokalne je skokove izveo uspomoć pjevačkih trikova.
 
Sanja Anastasia (Amneris) i Sergey Artamonov (Ramfis) dokraja su svoje uloge razradili i nama u publici na najljepši način prezentirali. Pastozni vokal madam Anastasije u svakom je času bio potentan, baš kao i onaj šjor Artamonova, koji je i glumački kreirao ulogu vrijednu svake pohvale. Bariton Ambrogio Maestri (Amonasro) moj je znanac sa zadnje Aide ovdje, kad je također bio izvanredan… a kako i ne bi, kad je govora o čovjeku što trenutno zauzimlje jedno među najprestižnijim mjestima baritonskih rola ne samo u Italiji, već i u cijeloj Europi. Uzgred, već predstojeće jeseni, ovu istu ulogu tumačit će i u Staatsoperi Wien, Državnoj operi u Beču.
Carlo Cigni (Egipatski kralj) senior je u ovoj ulozi, ali se večeras nije pokazao u primjerenom svjetlu. Kao da je bio boljeticom nekom načet: ni glasa, ni stasa… Alice Marini (Egipatska svećenica) i Francesco Pittari (Egipatski glasnik) premda naoko nevažne, ali nezaobilazno primjetne uloge ispjevali su na vrhunskom nivou.
 
Ova historiografska predstava, jestiva hostija na stolu povijesne operne mjere, odvila se u prilici divne izvedbe dorađene u svakom detalju. Ono što nije uspjelo bilo je determinirano uvjetovanošću trenutka, a ne manjkavošću u kola predstave upregnutih aktera. Aida u Veroni san je svakog protagonista što u operi dobavlja koricu svojega familijarnog kruha: večerašnji akteri, usprkos mjestimičnim manjkavostima, svoju su koricu kruha posvema zavrijedili.
 

Siniša Vuković

Puccinijeva opera "Turandot"na otvaranju

 
 
Festivalska zastava 62. splitskog ljeta bit će podignuta 14. srpnja u Galeriji Meštrović nakon čega će, kao prvu festivalsku izvedbu, Opera splitskog Hrvatskog narodnog kazališta premijerno izvesti Puccinijevu Turandot. Tako će, po tradiciji, opernom premijerom započeti još jedan splitski ljetni festival kazališta na kojem će sve do 14. kolovoza na četrnaest ambijentalnih pozornica domaći i gostujući ansambli prikazati 38 opernih, dramskih, koncertnih i baletnih izvedbi, a bit će postavljene i tri izložbe. Splitsko ljeto održava se pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske, a u organizaciji i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Split.
http://www.scena.hr/wp-content/uploads/2016/05/Splitsko-ljeto-1.jpg
Festivalski će ansambli izvesti će četiri premijerna naslova. Opera Turandot  nakon gotovo šest desetljeća ponovno će zaživjeti u monumentalnoj Galeriji Meštrović kao idealnom okruženju za posljednju Puccinijevu operu i jednu od vječnih njegovih tema, onu o neustrašivoj potrazi  za puninom ljubavi. Solistima, Zborom i Orkestrom HNK Split ravnat će maestro Ivo Lipanović, a redatelj je Ozren Prohić. U naslovnoj ulozi izmjenjivat će se sopraniostice Cvetelinka Vasileva i Dimitrinka Rajčeva.
 
Buža Živka Jeličića, prava mediteranska studija karaktera i odnosa, prva je je od dviju dramskih premijera Ljeta. Redatelj Zoran Mužić s glumcima Joškom Ševom, Snježanom Sinovčić-Šiškov, Trpimirom Jurkićem i Ksenijom Prohaskom donijet će u Severovu ulicu poznate situacije i ljekoviti smijeh prepoznavanja vlastitih slabosti. Premijera Buže planirana je za 19. srpnja.
 
Baletna premijera rezervirana je za makedonskog, ali gotovo domaćeg splitskog koreografa Igora Kirova koji se zapitao o tome što tražimo i za čim žudimo kad žudimo za kretanjem. Balet Na putu na Goldbergove varijacije J. S. Bacha Kirovljev je povratak klasičnoj glazbi, ali s autorskim nemirom svojstvenim vremenu današnjem, vremenu pitanja bez odgovora. Na čarobnom Sustipanu, već provjerenoj baletnoj pozornici Na putu će premijerno biti izveden 4. kolovoza.
 
U godini 400-e obljetnice smrti Williama Shakespearea, 62. splitsko ljeto počastit će svoju publiku još jednom punokrvnom dramskom premijerom - Mletački trgovac u režiji Aleksandra Ogarjova , jednoga od omiljenih splitskih gostujućih redatelja, te s Ozrenom Grabarićem kao Shylockom i Elvisom Bošnjakom kao Antonijem, smjestit će se na samoj obali, na prostoru Oceanografskog instituta., a premijera je planirana za 10. kolovoza.
 
U 32 festivalska dana, Splićani i gosti moći će odabrati svoje favorite između 28 različitih naslova. Od tri opere, uz premijernu Turandot, na rasporedu su se našle nezaobilazna Verdijeva Aida na Peristilu , pod ravnanjem Giuseppea Acquavive i u režiji Dražena Siriščevića, te najpoznatija i najomiljenija domaća opera, Gotovčev Ero s onoga svijeta koji splitski ansambl već po tradiciji izvodi na njenoj „izvornoj lokaciji“ pokraj Česme u Vrlici.
 
Dramski program obiluje atraktivnim gostovanjima, poput predstave Crveno Teatra Exit u režiji Matka Raguža, Molièreovog Tartuffea u režiji Vita Taufera koje donosi Slovensko narodno gledališče iz Nove Gorice i monodrame Teatra Rugantino Život je čudo koju je Ivica Ivanišević pisao za pokojnog velikana hrvatskog glumišta Ivicu Vidovića. Dva zanimljiva koncepta – Hoerspiel- mala igra za slušanje (i gledanje) u produkciji Multimedijalne kolibe koji potpisuje Pavlica Bajsić Brazzoduro, a koji se poigrava radijem kao medijem, te nagrađivani autorski projekt skladatelja Marjana Nećaka Dnevnik jednog luđaka nastao prema Gogoljevom predlošku u produkciji Moving Music Theatre - donijet će dašak drugačijeg teatra u Meštrovićev Kaštilac. A oni koji vole pučki teatar neće propustiti Laživca, adaptaciju Goldonijeve komedije u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku i režiji Zorana Mužića.  Jedno reprizno domaće ostvarenje, Smij i suze starega Splita u režiji Gorana Golovka, ne treba posebno predstavljati jer je riječ o predstavi koja na Sustipanu već pet godina osvaja srca splitske festivalske publike, dok će Joyceovu Molly Bloom u Dioklecijanovim podrumima izvesti dvije mlade splitske glumice, Katarina Romac i Monika Vuco.
 
Sustipan će ponovno biti stalna baletna pozornica:  dva poznata naslova splitskog teatra – 5 do 12 Igora Kirova te dvije koreografije From Side to Side/ Romeo i Julija, bit će upotpunjena gostovanjem Zagrebačkog plesnog ansambla s predstavom Anything cijenjenog španjolskog koreografa Daniela Abreua.
 
Koncerti u intimnom prostoru Meštrovićevog Kaštilca, poput izvedbi talijanskog klarinetista Giampiera Sobrina i pijanista Roberta Morettija koji su prošle godine oduševili i dubrovačku festivalsku publiku, Zagrebačkog kvarteta, institucije komorne glazbe ili solističkog recitala jednoga od najznačajnijih hrvatskih mladih glazbenika, gitarista Srđana Bulata, bit će mamac za sve ljubitelje klasične glazbe. Ansambl Acoustic project predstavit će se repertoarom inspiriranim elementima foklora u klasičnoj glazbi, a na rasporedu su i nastupi Papandopulo kvarteta – grupe izvrsnih saksofonista, Splitskog gudačkog kvarteta te Varaždinskog kvarteta koji će svojim interpretacijama rock i pop standarda zasigurno zainteresirati i širu glazbenu publiku.
 
Izložbeni program Splitskoga ljeta otvara monografska izložba Đure Sedera u Palači Milesi u organizaciji Galerije Kula. U sklopu ciklusa Umjetnik kod Meštrovića od 27. srpnja u Galeriji Meštrović izlagat će kipar Kažimir Hraste, a dva dana kasnije u Galeriji fotografije u Marmontovoj otvara se i izložba fotografija Lupinizam svjetski proslavljenoga Stephana Lupina. Najveća umjetnička dostignuća glazbenog i dramskog segmenta Festivala i ove će godine biti nagrađena nagradama Judita.
 

Ivica Luetić

Tad asfalta nigdje nije bilo

 
 
Uvijek su se za mnom prašili sokaci...
Tad asfalta nigdje pa i nije bilo.
Ma šalim se malo,
nije zbog prašine,
svako malo nešto uvijek bi se zbilo...
http://zitniput.com/zitniput.com/wp-content/uploads/2015/06/1659_002.jpg
Trčale su za mnom,
šaputale tajne.
Divanile kako i što kaže selo.
Izmišljale laži
i sočne detalje
svjetlo dana što ga nije ni vidjelo.
 
Al' ja se ne jedim na te bedastoće.
Rastao mi rejting na skali švalera...
Čak i kada sam noću prolazio šorom
rijetko bi se čula lajanja od kera.
 
I oni su znali, točno po koraku,
tko to šorom šeće u te kasna sate...
Penđere seoske
noćom bi obleto
i pazio samo da me ne uhvate.
 
Priznat ću vam sada,
bilo je udatih.
Obično su ljude u nadnicu slali.
Bila bi sramota bližnjem ne pomoći,
ne upitat susjedu: „Je l' joj što god fali ?“
 
Ajd' joj reci, rode, da joj ne'š pomoći...
 
A onda, sam čuo, ima jedna mala.
Pričalo se, slatka je da te Bog sačuva.
Ekspres reagiram
uvjerit se odoh
i saznati pobliže od kud vjetar duva...
 
Kad vrata otvorih napade me kera...
Skoro mi je čakšire, skroz nove, iscijepo.
Izletila mala,
prvi put je vidjah.
„De, otjeraj đukelu“, zamolim je lijepo.
 
Trnci su mi prošli do nožnog prsta,
leptiriće osjetim tu niže stomaka...
Sad žalio ne bih da su me pojeli,
draga mi je bila s njom sekunda svaka.
 
Ju-hu-huuu, ti si moja!
 
Naš'o sam te, srećo! 
Pomislim u sebi.
Za ljepotu takvu vridilo se rodit.
Odoh u nadnicu,
prsten ću joj kupit.
S njom, ruku pod ruku oltara pohodit…
 
Nema više.  Dosta! S lutanjem gotovo.
Upisah u sreću svoje zadnje slovo...
Volem je i to ludo!
 
Pa šta!!
 

Vladimir Živaljić, Vukovar

Sudac Markoni je uživao u svakom trenutku bliskosti

 
 
Sudac Markoni nije pridavao previše značenja pričama o zagonetnom sinu Tomasovih, koji se odnekuda iznenada pojavio i jednako tako brzo tajanstveno iščezao u maglama svijeta.
Doista, Markoni je uživao u svakom trenutku bliskosti sa svojom suprugom Sanjom, mladom ženom rijetke ljepote, odmjerene rafiniranosti, nježnih gesta i zavodljive boje glasa.
Upoznao ju je još za vrijeme studija no tada nije bio dostojan takmac koji bi se mogao izboriti za svoje mjesto pored nje.
Studij je Albertu Markoniju pomogao da se istakne, a istodobno je kao student započeo suradnju s poznatim odvjetnikom Carskim. Naučio je cijeniti druge, poštovati izgovorene riječi, no shvatio kako razumjeti samoga sebe.
http://drusany.com/wp-content/uploads/zg10.jpg
Odmah poslije diplome Carski ga je pozvao, neka izuči odvjetnički posao kod njega, no Markonija je više od svega privlačilo sudstvo, sud.
Carski je potegao neku od svojih veza i sud je Markoniju otvorio svoja teška vrata, a da bi za nekoliko godina Markoni postao najmlađi sudac u državi.
U međuvremenu se uspio približiti i Sanji, koja se riješila svojih mladenačkih ljubavi i nedoumica i posve se prepustila Albertu Markoniju.
Sudac se u tim izuzetnim trenucima osjećao ushićenim i bio je više no zadovoljan s onim što mu se u životu događa, nedvojbeno osjećajući kako će se morati žestoko boriti da ovakvo stanje i održi.
Naravno, uz pomoć Carskoga, kupio je četverosobni stan u Kamenitoj ulici broj 3, na prvome katu. Carski je vješto otkupio stan na dražbi za male pare te za isti novac, ali na rate, preprodao ga Markoniju.
Sudac Markoni uviđao je svoju sve veću ovisnost o odvjetniku Carskom, ona je svakim danom sve dublja, no bio je siguran kako će se pošteno odužiti za sve usluge.
No, istinu govoreći, odvjetnik Carski, do sada, dakle. nikada nije zamolio suca za bilo kakvu uslugu, niti informaciju, jednom riječju ništa.
Na kraju prve godine braka, supružnici Markoni dobili su sina Roberta. Mala obitelj doslovce je udisala samo čarobne mirise sreće.
Markonijeva supruga Sanja, profesorica glazbe, radila je na Glazbenoj akademiji, omiljena i od profesora i od studenta.
Jučer je Carski prišapnuo Markoniju kada su se našli na kavi u sudu.
-Mayer mi je rekao u povjerenju, ti si prvi na popisu za Visoki sud. To ti je velika prilika.
 
Markoni je šutio, ali nije mogao zatomiti veselje.
Biti član Visokog suda, značilo je prije svega imati iznimnu plaću, ugled, moć, zapravo ponajviše osjećaj sigurnosti kojemu je oduvijek težio.
I tako se i zbilo. Albert Markoni, najmlađi član Visokog suda.
Naravno, članstvo u uglednoj instituciji nosilo je mnoge obaveze, česte sastanke, predavanja, vijećanja, bavljenje znanošću.
U međuvremenu je Markoni potaknut Carskim i doktorirao, uz stanovitu podršku nekolicine mentora.
Sin Robert je rastao, Sanju je svakim danom volio sve više, ponekad se pitajući, ima li sreća granice?
Te ga je večeri Carski diskretno upozorio, daj malo pripazi, ona šara, otvori oči prijatelju.
No, koliko god se trudio Markoni nije opazio na Sanji nikakve promjene, dapače, osjećao je još silniju žestinu njezinih emocija.
Za sve to vrijeme sumnjičavosti, Markoni i njegova obitelj ostaju i dalje živjeti u Kamenitoj ulici jer se njihov novi stan u Strmoj ulici mukotrpno preuređuje.
Carski mu više nije ništa govorio o možebitnoj Sanjinoj nevjeri, naime, obojica su imali veoma mnogo obaveza, odvjetnik jedan vrlo teški slučaj a Markoni je, naravno poduprt hrabrenjem Carskoga, ušao u neizvjesnu trku za časnu poziciju  Predsjednika Visokog suda, reklo bi se, preciznije, s podjednakim izgledima i za njega i za rivala, suca Novaka.
Na jednom od skupova u povodu izbora, u zatvorenom krugu, sudac Novak izrekao je nekoliko riječi o supruzi svoga protukandidata, suca Markonija.
-Njezino ponašanje je dovoljno velika i neotklonjiva mrlja za jednog suca a posebno za mogućeg Predsjednika Visokog suda.
Informacija je procurila i dospjela u medije, koji se bez imalo milosti započeli rastezati priču ne o kvalitetama suca Markonija već o kvaliteti njegovog braka.
U priču je bio upleten profesor s Glazbene akademije, Vili Mates. Uskoro se uvijek  gladni mediji iskopali priču kako njihova veza, Matesa i Sanje, zapravo, nikada nije ni prestala živjeti a Markoni je bio samo fasada.
Čiji je sin, naslađivali su mediji i dalje?
 
Markoni je zapao u bezizlazno ludilo. I kao što takvo nešto ne priliči uvaženom sucu, počeo se žestoko opijati, danima ne dolazeći na posao.
Ni Carski ga nije mogao urazumiti.
-Razvedri se i zaboravi je. Pred tobom je cijeli život, koliko mu je puta samo govorio.
Bez mnogo riječi, Sanja se odmah po izbijanju afere iselila iz stana u Kamenitoj ulici, uzela Roberta i vratila se kod svojih roditelja, naime, profesor Mates bio je oženjen, otac dvije kćeri.
Albert je sve više gubio vezu sa stvarnošću, utopljen u alkoholu.
Jednom je u takvom stanju susreo Matesa na ulici koji ga je ismijao pred svima, govoreći kako nije čudo što mu je Sanja nabila rogove.
Albert se tada potpuno srozao kao čovjek, osjećao je kako mu mokraća curi i natapa hlače.
Jedva se dokopao stana s jasnom odlukom, gotovo je, ovo su te zadnje granice života. Odlučio je nepovratno, učiniti će samoubojstvo.
Srećom, u tim nesretnim okolnostima, zatekao ga je Carski i bez mnogo pardona smjestio u privatni sanatorij na sjeveru države, u potpunoj diskreciji.
Oporavak je trajao cijelu vječnost, mučno, odvratno, uvijek tegobno. Albert se sve svjesnije snažno odupirao ideji o preživljavanju, o povratku u život.
 
Ali Carski je imao dovoljno utjecaja i novca i osovio je Markonija na njegove još drhtave noge.
-Sada si moj. Počinješ raditi u mom uredu. Mandat u sudu ti je istekao. Bez posla si. Prvo ćemo obaviti razvod a tek onda idemo dalje.
Prvi su dani sličili katastrofi. Jednom istrgnut, zauvijek istrgnut, lamentirao je bivši sudac, sada suradnik u odvjetničkom uredu.
Markoni se više nije vraćao u stan u Kamenitoj ulici. Carski ga je dobro prodao. Nije Markoni otišao živjeti u novi stan u Strmoj ulici i njega je Carski povoljno prodao. Albert je kupio mali stan na Engleskom trgu, blizu novoga ureda.
Razvod je protekao glatko, obje strane po zakonu namirene i svatko na svoju stranu. Robert je pripao majci.
Ipak, odvalio je veliku stijenu, razmišljao je Markoni, barem nešto za početak.
Kroz sve godine, više je puta pitao Carskog, zašto mi toliko pomažeš, da bi mu on te večeri na ponovljeno pitanje odgovorio, dugim, dugim pogledom s neobjašnjivim sjajem u očima, progovarajući tek.
-Oprosti.
Albert se smeteno nasmiješio ni potapšao ga po ramenu.
-Emile, ti znaš koliko te ja poštujem i cijenim. Nikoga kao tebe. ....Oprosti ti meni.
I tada se zbunjeno prisjetio nebrojenih kolona žena koje su navraćale u ured, koje je viđao sa Carskim i samo uzdahnuo.
Nikada više o tome nisu razgovarali.
Markoni je za nepunu godinu položio propisane ispite za odvjetnika i uskoro je njihov ured imao novi natpis.
Carski- Markoni.
U proteklim teškim mjesecima često se susretao s bivšom suprugom kada je dolazio po Roberta, koji je već krenuo u školu.
Dapače, vrlo su civilizirano komunicirali, govoreći najviše o Robertu, mada je Markoni  znao kako su se Sanja i Mates davno razišli, on se jednostavno nije želio razvesti, pa su se prijateljski razišli. Ona je i dalje stanovala kod svojih roditelja u ne baš sjajnim uvjetima.
Kada se vratio u ured, tajnica ga je obavijestila kako mu je Carski ostavio poruku.
-Dođi u Prvu gradsku bolnicu, drugi kat, soba 26. Carski-
Carski je ležao u krevetu prikopčan na aparate.
Nasmiješio mu se.
-Vidiš i sam. Ovo, odavna traje.
-No, imam prijedlog jer znam da baš o njemu često razmišljaš. Vrati je i počnite ispočetka a ja ću već nešto smjestiti Matesu, toliko vremena imam. Idi po nju a njega prepusti meni.
 
Jučer se uselila tročlana obitelj Markoni, u veliki, reprezentativni stan na Engleskom trgu, nekako tiho, ali svečano.
Carski se žestoko odupire opakoj bolesti. Molio je Alberta, neka sina koga nosi Sanja, nazove po njemu, Emil.
A Mates, protiv njega je pokrenuto nekoliko različitih postupaka, kažu neki, neće se izvući do kraja života jer mu to obećao Carski.
Albert Markoni i danas se pita, gdje su granice sreće.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Srijeda, 08/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 996 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević