Hrvatski Fokus
Religija

Kultura i kamenje novovjekog Šimeja

Ivan Markešić i odnos isfrustrirane osobe prema Crkvi

 
 
Sarajevski dnevnik „Oslobođenje“ ponovno je objavio uradak Ivana Markešića u kojem napada urednika „Katoličkog tjednika“. Time je prokazao svoju uređivačku politiku i očitovao histerično bacanje intelektualnog kamenja zagrebačkog sociologa. Da se konstatacija iz gornjeg podnaslova odmah može potkrijepiti svjedoči već i naslov u Oslobođenju objavljenoga (rubrika Pogledi, 4. i 5. VII. 2020.) promišljanja: "Istina" o Bosni kleričkog lažova don Josipa Vajdnera.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2020/07/Josip-Vajdner-Kako-se-efendija-u-politickim-cipelama-brine-za-susjede.jpg
Josip Vajdner
 
S obzirom da se iz istoga iščitava kako je riječ o tekstu kojega autor gradi u prvom redu na platformi ad hominem postavke tj. obezvrjeđivanja osobe, a ne opovrgavanja činjenica, onda i ne iziskuje školski komunikološki pristup pri razotkrivanju i raščlanjivanju istoga. Poglavito što to i nije odveć zahtjevno, jer sociolog Markešić kroz svoj uradak sam očituje primitivnu razinu elementarne kulture i „nepodnošljivu lakoću“ zapetljavanja u vlastite iskaze. Stoga valja podsjetiti na neke naglaske i dati naznake o korijenima ove sage. Također, dnevnik Oslobođenje je objavljivanjem rečenoga uratka s „pljuvajućim“ naslovom – što teško da bi prošlo da je riječ o vjerskom službeniku neke druge Crkve ili vjerske zajednice – ponovno potvrdio mišljenje urednika Vajdnera kako u svjetlu Kanona 831 – § 1. Zakonika kanonskoga prava, nijedan katolik u takvim novinama ne bi trebao pisati.
 
Štoviše, sama sintagma „klerički lažov“ neodoljivo podsjeća na komunistička vremena i razračunavanje s narodnim neprijateljima što danas ulazi u prostor govora mržnje. Slično nešto što se moglo u istim novinama vidjeti u kontekstu degutantnih napada na Katoličku Crkvu i svetu misu za žrtve Bleiburške tragedije u Sarajevu, svibnja 2020.
Drugovi su si u duhu Kozaračkog kola dali oduška pa su samo sada nastavili objavom nebuloznog niza, čovjeka kojemu razvidno još uvijek „prsti trnu“ otkako je, zbog svojih pljuvanja po Katoličkoj Crkvi u BiH, intelektualno „dobio po njima“, još prije pet godina, od istog urednika Katoličkog tjednika.
 
Povijest Šimejeva
 
Odatle se i otada sociolog Markešić svim silama trudi ocrniti i dezavuirati toga don Josipa Vajdnera, nazivajući ga, eto, sada lažovom. Bez, dakako, ijednoga argumenta u stvarnosti što bi to bila laž koju je izrekao glede njegove persone. O kakvoj je vrsti promišljanja riječ svjedoče uvodni paragrafi u kojima, valjda njemu samom shvatljivom logikom, kritizirajući ilustraciju koja je pratila komentar Bosna po mjeri luđačke košulje Ivana Markešića veli: „…za svoju usporedbu koristio je mladu (maloljetnu?) ženu u njezinome najgorem mogućem duševnom stanju – u ludilu i time na posredan način pokazao kakav je njegov stav prema ženama“. Ivanu, nema veze što je imenica Bosna i Hercegovina ženskog roda i što bi tu ženu trebalo čuvati, uvažavati i – prema biblijskoj slici o Adamovu rebru – držati sebi ravnoj, upravo kako čestit muškarac i čini. A ne ju zamotavati u političku luđačku košulju i držati kao u zatvoru – da, novim nepravdama, nikako iziđe „na zelenu granu“. Stoga se, dakle, već u uvodu moglo naslutiti koliko je histeričan tekst zagrebačkoga sociologa čija povijest sukoba s urednikom KT-a seže u 2015. kada je nakon pljuvanja po Crkvi u BiH koju će – kako se tada izrazio – „Papa uznemiriti“, u jednom uvodniku nazvan Šimejem i pozvan na obraćenje.
 
Kako tada, tako ni sada, nije u prvom planu Josip Vajdner ni Ivan Markešić kao osoba, nego to što si netko dadne za pravo obezvrijediti sve žrtve koje su svećenici u BiH podnijeli u mučnome ratu i tegobnom poraću. Poglavito netko tko tu ne živi stalno nego ima rezervnu adresu ili dođe u svoj rodni kraj kao na odmor te ne podnosi svu „žegu dana“ ovdašnjega „sunca“. Slika takvoga tipa izvrsno je ocrtana u Bibliji kroz prikaz izvjesnoga Šimeja, „sina Gerina“. Naime, u jeku borbi za tron ujedinjenoga izraelskoga kraljevstva (oko 1000. pr. Kr.), što opisuju Prva i Druga Samuelova knjiga, nalazimo zgodu kada kralj David mora bježati pred svojim sinom, pretendentom na prijestolje, Abšalomom. Na tom putu pred njega izlazi taj Šimej, proklinje ga, baca kamenje i psuje. „Tada Sarvijin sin Abišaj zapita kralja: ‘Zar da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!’“, piše sveti pisac te navodi kako kralj odgovara: „Eto, moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje ako mu je Jahve to zapovjedio. Možda će Jahve pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku.“
 
U ovoj priči nisu najbitniji Čović i Komšić
 
Taj novovjeki Šimej zatim u svome umovanju određuje da bi zbog vijesti kako će Predsjedništvo BiH biti pokrovitelj božićnih jaslica u Vatikanu, „trebali biti sretni i svi katolici i katolički klerici u BiH“. Očito po toj umotvorini, ako već sami ne prepoznajemo tu sreću, onda bi nam ju visoki predstavnik trebao nametnuti. Jer svaki drugi protuargument Markešiću izgleda „popovski nadureno“. A to je u potpunosti nasuprot dobrome papi Franji koji je „postavljanjem božićnih jaslica na Trg sv. Petra“, eto, „pokazao da više voli ovu zemlju od mnogih katoličkih klerika u BiH, među njima i od gosp. Vajdnera“. No, vjerovati da Papa ima doticaj s poslovima kao što su postavljanje jaslica može samo netko djetinje naivan ili netko dovoljno bezobrazan da na tome gradi svoju argumentaciju.
 
Kao što samo naivni i drski mogu izbor članova Predsjedništva BiH promatrati kao natječaj, a ne legitimno predstavljanje naroda. I u izigravanju toga ne vidjeti nove nepravde. U toj priči nisu u prvom planu likovi Dragana Čovića i Željka Komšića nego to što se kod Hrvata zbog političke podčinjenosti rađaju frustracije. One proizvode averziju prema svemu što ima veze s državom Bosnom i Hercegovinom – od simbola kao što je zastava pa do društvene zbilje poput glazbe i športa. Rezultat toga jest međusobno udaljavanje. I tko to ne razumije, očito mu je mentalni konjunktivitis proizveo potpuno sljepilo. „Katolički klerik“ koji je odrastao s nacionalno i religijski drugačijim prijateljima, i koji svim srcem voli ovu zemlju, a ponosi se svojim hrvatskim rodom, ne smije šutjeti pa i pod cijenu da ga optuže za bavljenje politikom kako to na kraju svoga teksta čini Markešić.
 
Svatko će od nas Bogu dati račun
 
Štoviše, on tome „kleričkome lažovu“ Vajdneru pokušava biti duhovnikom – što je razvidno Ivanovoj nedorečenoj egzistenciji koja se okušala u redovničkim vodama, uz ino, izvor frustracija – te daje instrukcije pa, uz ostalo, veli: „Vi ste po pozivu katolički svećenik. Vaša temeljna zadaća je propovijedati i tumačiti nauk Isusa Nazarećanina. No, Vi i mnogi od Vaših kolega klerika to ne činite.“ Eto, „vrhovni moralni sud“ je presudio… I u tom grmu leži zec: oni koji ne poslušaju savjete toga, kako za sebe kaže, „praktičnog vjernika kršćanina katolika“ i njemu sličnih članova „društva uzajamnog divljenja“, osuđeni su biti označeni kao lažovi i varalice. Sreća, pak, što to ipak nije i sud Isusa koji nije samo Nazarećanin, nego Isusa koji je i Krist! Onoga Isusa koji bi jamačno svojoj Crkvi u BiH mogao predbaciti mnoge nedosljednosti, grijehe, propuste i mane, ali nikada da ga je izdala i da je njezino vodstvo napustilo svoga naroda ni danas, ni u 1990-im ni 2000-im godinama.
 
Vrativši se zaključno na sliku o Šimeju – koja nije isključivo vezana uz Ivana Markešića ali u viđenom kontekstu pogađa bit odnosa isfrustrirane osobe prema Crkvi – valja se prisjetiti kako je dotični biblijski lik, kad su spletkarenja bila razriješena Abšalomovom smrću, „prvi iz svega Josipova doma“ došao pred Davida i pokorno zamolio oprost koji mu je ovaj i dao pokazavši kako je osobno doživio obraćenje (usp. 2 Sam 16,5-14. 19,17-24). To bi i završna poruka bila sociologu koji svojom očitovanom razinom kulture nije zaslužio dobiti više ikakav osvrt, jer se tako nisko Josip Vajdner ne može spuštati: da barem razmisli dok nije kasno – „Jer svaki će dakle od nas za sebe Bogu dati račun“ (Rim 14,12).
 

Josip Vajdner, Katolički tjednik, 8. VII. 2020., https://poskok.info/kultura-i-kamenje-novovjekog-simeja/

Povezane objave

Zakonska odredba Nezavisne Države Hrvatske o osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve

hrvatski-fokus

SOLUS CATHOLICUS – Božja zbiljnost

HF

Moje pjesme u meni su satkale najljepši sag

HF

Evo ti Sina!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više