Get Adobe Flash player
Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

Svjedočenje vlasnika Agrokora u DORH-u 7. lipnja...

Rada-Lambada protiv hrvatske države

Rada-Lambada protiv hrvatske države

Petokolonaška izdajnička djelatnost pored spomenika Oca...

Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

Oberschnell-ovska revizija titoizma!     „Ako...

I politička trgovina ima vijek trajanja

I politička trgovina ima vijek trajanja

Smiju li nam se oni s povlaštenim saborskim mirovinama na...

Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

Komedijaška predstava s pokušajem tobožnjeg utvrđivanja...

  • Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

    Ivica Todorić pojašnjava grupu Borg

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 12:36
  • Rada-Lambada protiv hrvatske države

    Rada-Lambada protiv hrvatske države

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:27
  • Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

    Brod 'Galeb' - simbol Titine diktature

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 12:27
  • I politička trgovina ima vijek trajanja

    I politička trgovina ima vijek trajanja

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:22
  • Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

    Ministar Marić je kriv zato što je uspješan

    četvrtak, 13. prosinca 2018. 06:18

POLEMIKA - Kada hrvatsku književnost promoviraju obožavatelji Vojislava Šešelja

 
 
Hrvatska je književnost u Vojvodini živa! O njezinoj vitalnosti ne bi trebalo posebno „trošiti“ vrijeme. Ni riječi! Isto tako, književnost je najrazvijeniji dio umjetničkih sastavnica kulture Hrvata u Vojvodini. Ne od danas. Niti od jučer! Dokaz toga jesu brojnost i vrsta objavljenih publikacija. Dokaz jest i veliki broj osoba koje sudjeluju u ovdašnjem književnome životu – i to u svim segmentima književničkoga soja: bilježimo ih u rasponu od etabliranih književnika i gotovo klasika pa do književnika u pokušaju i naivaca.
http://www.ico.rs/wp-content/uploads/2014/11/promocija-seselj.jpg
Ima i mladih, ali još više onih u poodmakloj dobi. I njihovih je svih djela, među kojima po broju prednjače pjesme, najviše od svih stvaralačkih umjetnosti... Riječju, književnost među Hrvatima u Vojvodini plodna je vlastitim sadržajima, gusta sa sudionicima i bogata u svojim ishodima.
 
Nerazvijen književni sustav i slabosti autoreprezentacije
 
Pa ipak, to ne znači da književnost Hrvata u Vojvodini nema i svojih slabosti. Najprije o zacijelo najvažnijoj – ona je još uvijek književnost bez svih elemenata sustava! Primjerice, još uvijek izostaje kritički percipirana cjelokupna vlastita povijest. Spomenimo i nedovoljno razvijene strukturalne čimbenike kada je riječ o respektabilnijoj samostalnoj opstojnosti (npr. neriješeno pitanje diseminacije knjiga) i ozbiljnijem vlastitom predstavljanju (npr. tragično mali broj književnih večeri).
 
Razlog tako čemu – nerazvijenosti književnoga sustava – da se tumačiti i nepovoljnim povijesnim nasljeđem. Naime, tek nakon raspada socijalističke Jugoslavije, u uvjetima nemogućnosti neposredovanoga naslanjanja na hrvatski književni sustav i ekstremnog eksluzivizma srpskoga književnoga sustava, hrvatska je književnost u Vojvodini tijekom 1990-ih, u društveno veoma nepovoljnim okolnostima, postupno zadobivala vlastiti samostalni institucionalni okvir, a konture sustava, napose dijelove autoreprezentacije, ubrzano razvija tek nakon pada režima Slobodana Miloševića. No, ovaj proces, unatoč svim naporima, do danas nije do kraja završen.
 
Pod autoreprezentacijom razumijevamo, pak, relativno samostalan sustav različitih institucija i razvijenih segmenata kulturne scene (udruge, nakladništvo, časopisna produkcija, predstavljanja u javnosti, književne manifestacije i susreti, čitateljska publika te, na koncu, nagrade i druge valorizacijske prakse, sve do procesa kanonizacije), čija se osnovna misija sadržava u osiguravanju organiziranog, kontinuiranog, pluralnog i javnog opstojanja i pulsiranja književnog života na hrvatskom jeziku u Vojvodini, i to u vlastitoj punini bogatstva. No, sadašnja je konstelacija, rekli smo, drugačija – dok je književnih djela baš dosta, drugih je književnih instituta i praksi među vojvođanskim Hrvatima nedopustivo malo.
 
Strategije pristupa valorizacijskim praksama
 
Govoreći konkretno, književnost Hrvata u Vojvodini još i danas pulsira i očituje se bez čvršćeg i trajnijeg okvira valorizacijskih nastojanja! Drugim riječima, književnost se među Hrvatima u Vojvodini često zna iscrpljivati u činu književnoga stvaralaštva i prateće naklade književnih djela, dok su strukture i sastavnice književne percepcije i valorizacije (književna kritika istih djela u periodici i novinstvu, kritička sažimanja opusa pojedinaca, prikazi značajnih fenomena u književnim opusima više osoba, kritički pregledi povijesti književnosti itd.) uvelike izostajali i još uvijek izostaju. Temeljni razlog takvom, priznajmo, nepovoljnom stanju hrvatske književnosti u Vojvodini pripisujemo malobrojnim stručnim i obrazovanim recipijentima te odsustvu središnje valorizacijske ustanove – katedre za hrvatski jezik i književnost na nekom ovdašnjem sveučilištu.
 
Naravno, oba su momenta – i izostanak valorizacijskih praksi i visoko neobrazovana čitateljska publika – i više nego posljedično uočljiva u vidu, recimo, objave književnih djela često upitne vrijednosti, čija se onda uloga u ovdašnjem hrvatskom kulturnom prostoru nadaje više nego upitnom. Stoga se mnogi sudionici književnoga života među Hrvatima u Vojvodini trse nadomjestiti spomenutu strukturalnu slabost. Pri tomu se mogu, čini se, registrirati sljedeće strategije. Prva je fatalističko mirenje s postojećim stanjem, u stilu „zašto se tim suviškom književnog stvaralaštva uopće baviti – važno je da mi imamo djela za objaviti! Imamo i mi Hrvati tušta i debeli knjiga! Valorizacija nam jednostavno nije potrebna.“ Ova logika mišljenja prisutna je kod neprofesionalnih nakladnika, razdraganih kulturnih poslenika slabije naobrazbe te stvaratelja bez rafiniranijih estetskih kriterija. I ona je još uvijek relativno najraširenija!
 
Drugu strategiju primjećujemo u opredjeljenju da se situacija glede ovoga problema počne planskim pristupom sustavno, no postupno mijenjati. I to ne samo na način ukazivanja na potrebu razvijanja valorizacijskih praksi u hrvatskoj književnosti u Vojvodini, nego i djelatnom provedbom kritičkog iščitavanja književne produkcije, uz redovite objave takvih napisa u periodici i drugim publikacijama, uz uključivanje sve većeg, a napose obrazovanijega i mlađega naraštaja, broja takmaca. Ova se strategija da prepoznati u uređivačkoj politici Časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ.
 
Na koncu, u književnosti Hrvata u Vojvodini bilježimo još jednu strategiju. Ona, u formalnom smislu, priznaje da je prezentacija i valorizacija književne prakse i više nego potrebna, no realizaciju iste ostvaruje ne toliko i ne samo na nakaradan, nego, smijemo reći, i po mjesnu hrvatsku književnost poguban način. I u ovome napisu upravo je o njoj riječ, a vezuje se uz djelovanje Hrvatskog kulturno-prosvjetno-umjetničkoga društva Stanislav Preprek iz Novog Sada (osnovano 2005.) u području „književnosti“ (recimo odmah i izričito, na temelju iščitanih njihovih publikacija, estetski često upitne kvalitete – tu nije i ne može biti riječ o main streamu umjetničke hrvatske književnosti u Vojvodini!) u posljednje četiri godine. Društvo je tijekom svojega rada objavilo petnaestak knjiga, uglavnom poezije, no želi se nametnuti kao stožerno mjesto hrvatske književnosti u Vojvodini.
 
Glavni valorizator opčinjen „likom i djelom“ Vojislava Šešelja (sic!)
 
Vjerojatno svjesni važnosti naznačenih deficita hrvatske književnosti u Vojvodini a vođeni gorljivim entuzijazmom voditelja Preprekova Književnoga kluba, uvukli su, od 2015. godine, kao jednog od glavnog predstavljača i vodećeg recenzenta svojih književničkih napora, kako sami vole isticati „književnog kritičara mr.“, Pavela Domonjija. Naravno, samo po sebi, reklo bi se, ništa neobično. Štoviše, dobro je da hrvatsku književnost u Vojvodini čitaju i (pr)ocjenjuju i osobe koje pripadaju drugim kulturnim krugovima. Istina, može biti nejasno što se ovaj vremešni kritičar tek sada počeo zanimati za književnost Hrvata u Vojvodini, ali i ne mora, jer znatiželja kritičara i magistara nije nužno vezana uz dob. Isto tako, može se činiti čudnim stanoviti monopol „predstavljača i kritičara“ Domonjija na Preprekova izdanja, ali i ne mora, s obzirom na činjenicu da hrvatska književnost u Vojvodini nije baš prijemčiva pa na tržištu nema previše kritičarskih interesenata.
 
Bilo kako bilo sa spomenutim pitanjima i prijeporima, činjenice jesu da je „književni kritičar mr.“ Pavel Domonji pod starost počeo sustavnije pratiti i referirati se na jedan mali, može se reći neznatni, dio hrvatske književnosti u Vojvodini – onaj koji producira i promovira Književni klub HKPUD-a Stanislav Preprek iz Novoga Sada, spram čijeg djelovanja nastupa posve afirmativno kako u svojim javnim nastupima na predstavljanjima tako i u svojim, istina ne previše inventivnim niti u književnom smislu relevantnim, recenzijama koje se objavljuju u Preprekovim publikacijama. I to, također, nije ni na koji način upitno!
 
Upitnim se, pak, nadaje sljedeće: narečeni „književni kritičar mr.“ Pavel Domonji član je, prema napisima iz medija kojima je vjerovati, ni manje ni više nego Srpske radikalne stranke, bio je čak i njihov kandidat na proteklim izborima za pokrajinski parlament, a usto gorljivi je promicatelj i hvalitelj „lika i djela“ predsjednika srbijanskih radikala Vojislava Šešelja. Štoviše, veći je broj njegovih knjiga i preveo na slovački jezik! Riječ je o onom istom Vojislavu Šešelju, za kojega se dobro zna što je o Hrvatima ne samo govorio i što danas govori, nego što je sve spram Hrvata, pa i onih u Vojvodini, činio u prvoj polovici 1990-ih! A činio je to i u Hrtkovcima, zavičaju voditelja Književnog kluba ove udruge! Za ta je „djela“ Vojislav Šešelj optužen za ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu!
 
No, takvo što Preprekovom „književnom kritičaru mr.“ Pavelu Domonjiju nije problem. Štoviše, predstavljao je on, među ostalim, u Odžacima knjigu Vojislava Šešelja, obratimo pozornost dobro na naslov, Srpski narod mora da oslobodi Republiku Srpsku Krajinu, ustvrdivši tom prigodom da je „Šešelj svojim knjigama dao nemerljiv doprinos modernoj političkoj misli i modernoj političkoj istoriji, ne samo srpskog naroda, već i Evrope i sveta“ (vidi: http://www.ico.rs/u-odzacima-promovisane-dve-nove-knjige-vojislava-seselja/, pristupano 7. IV. 2018.). Ili, na tribini, Oslobodite Šešelja u Novom Sadu u jesen 2014. isti je Domonji izjavio: „Šešelj je genije pravde. Njegova beskompromisna borba je u službi svoga naroda i to je ono što mu daje snagu. Vojislav Šešelj raskrinkava i naše političare, koji su u službi stranaca i rade protiv interesa sopstvenog naroda. On je svedok istine koji u potpunosti razobličava Haški tribunal i spolja i iznutra. Njega održava stvaralaštvo: širina duha, stvaralačka imaginacija i aktivnost njegove duše“ (http://www.rtv.rs/sr_lat/vojvodina/novi-sad/protestno-vece-i-setnja-za-seselja_530665.html, pristupano 7. IV. 2018.).
 
Štetočinstvo književno-kritičarskih usluga
 
Naravno, politička stajališta ne moraju uvijek biti od presudne važnosti za kvalitetu posla kojim se čovjek bavi. Također, politička stajališta ne moraju a priori biti ni u kakvoj korelaciji s estetskim svjetonazorom i ishodišnim kritičkim vrednovanjima umjetničkih djela. Isto tako, politička stajališta ne moraju nužno biti u funkciji ograničavanja slobode nečijeg djelovanja. Pa ipak, iznesena načela itekako mogu biti i više nego prijeporna kada je riječ o konkretnom angažmanu „književnog kritičara mr.“ Pavela Domonjija u Književnom klubu HKUPD-a Stanislav Preprek iz Novog Sada. Takvo što smatramo na temelju sljedećih razloga:
 
Najprije ćemo ukazati na onaj koji smjera na meritum – na stručnost, koji se mora označiti isključivo negativnim. Naime, „književni kritičar mr.“ Pavel Domonji u svojim objavljenim recenzijama u Preprekovim izdanjima i javnim nastupima očituje visok stupanj neznanja kada je riječ kako o generičkim, tako i o aktualnim kontekstima književnosti čije autore predstavlja. Jer, od književnoga kritičara s titulom magistra, a ne tek pohvalitelja „pjesništva“, osobito vodećih ljudi Preprekovaca, očekuje se daleko više – recimo, situacijsko smještanje objavljenih poetskih ostvaraja u cjelinu hrvatskoga pjesništva kako u dijakronijske, tako i u sinkronijske koordinate, ili točnije diferencirajuće određivanje poetike zastupljenih autora u odnosu na glavne tendencije hrvatskoga pjesništva u Vojvodini. Budući da tako što i u elementarnome izostaje, Domonjijevo „kritičarsko“ pačanje u hrvatsko pjesništvo u Vojvodini smatramo ne samo i ne toliko jalovim, nego i posve nepotrebnim, jer u sebi ne sadržava nikakve novume. Ili se smjera na nešto drugo? Možda je njegovo pohvalno „kritičko“ pisanje o djelima često sumnjive kvalitete zapravo valorizacija upravo takve književnosti koja će potom u srbijanskim krugovima biti proglašena main streamom umjetničke hrvatske književnosti?!
 
Drugo, valja imati na umu i posljedice njegova „književnoga rada“ na ideologijskome planu, planu glede kojega i književnosti moraju računati! Jer, ni one nisu imune od konkretnih društvenih užljebljenja. Naravno, ovdje ne računamo toliko na eventualnu političku korektnost Domonjijevih napisa – tu je on posve zahvalni suradnik, koliko na slanje poruka situiranih u šire društvene kontekste. Recimo, hrvatska književnost u Vojvodini nije dorasla samosvojnosti i kritičarskoj samostalnosti nego kao služinčadska mora biti, mazohistički dakako, navezana na resurse književne scene u Srbiji. U protivnom, Preprekovci bi registrirali nedavno preminuće barda hrvatske književnosti u Vojvodini, inače njihovog sunarodnjaka, Petka Vojnića Purčara te mu odali, makar odlaskom na sahranu, minimalnu počast.
 
Naime, i to je treći naš temeljni prigovor praksi Preprekovaca, očito nedorasla i infantilna djelovanja u području književnosti. Djelovanja koje namjerno izostavlja navezanost na hrvatsku književnost u Vojvodini i njezine resurse, bilo da je riječ o drugim sredinama (recimo, Subotica) ili o postojećim književno-kritičarskim imenima (recimo, Zvonko Sarić), te je, dakako, lažno i sektaški čini neintegrativnom. Jer, ovako uspostavljena i kritički (pozitivno) vrjednovana može se za nekoga, napose one koji hrvatsku književnost u Vojvodini ne poznaju – a takvi su gotovo svi!, nadavati kao jedina i kao relevantna! Svega toga napose trebaju biti svjesni književni krugovi u Hrvatskoj te oni koji dodjeljuju novac za kulturne programe Hrvata u Vojvodini. Oni i samo oni moraju biti svjesni da njihova pomoć ovome nastojanju jest samo odmoć Hrvatima u Vojvodini i njihovoj književnosti!
 

Tomislav Žigmanov, glavni i odgovorni urednik Časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ; http://zkvh.org.rs/index.php/vijesti/aktivnosti-zavoda/4699-kada-hrvatsku-knjizevnost-promoviraju-obozavatelji-vojislava-seselja

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Subota, 15/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1338 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević