Get Adobe Flash player
Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

Lustracija znači skidanje stigme s hrvatskoga naroda da je...

"Duboka država", Manolić i Buda

Nitko tko nije umočen u njihove stare strukture ne može u ovoj zemlji doći...

Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

Plenkovićeva Hrvatska - poslušan i pouzdan provoditelj stranih...

Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

Je li HAZU ozbiljna znanstvena institucija u Hrvata ili tračerski...

Zaustavite Reuters i Eurostat!

Zaustavite Reuters i Eurostat!

Poslijepotresni grafiti na površinama javnog prostora u...

  • Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

    Plenković ne želi provesti Rezoluciju EP-a

    srijeda, 08. srpnja 2020. 08:00
  • "Duboka država", Manolić i Buda

    srijeda, 08. srpnja 2020. 07:36
  • Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

    Hrvatski izbori na tragu događanja iz sv. Gottharda

    četvrtak, 09. srpnja 2020. 11:30
  • Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

    Dokle će HAZU trpjeti primitivnoga Blagonića?

    srijeda, 08. srpnja 2020. 07:33
  • Zaustavite Reuters i Eurostat!

    Zaustavite Reuters i Eurostat!

    četvrtak, 09. srpnja 2020. 11:26

Srećko Čulina (Obljaj kod Bosanskog Grahova, 15. V. 1938. – Pula, 24. VI. 2020.)

 
 
U srijedu 24. lipnja 2020., u prijepodnevnim satima, u Puli je preminuo dugogodišnji hrvatski politički emigrant Srećko Čulina. Bio je, doduše, nepoznat hrvatskoj javnosti u domovini, ali je po svom političkom radu i doprinosu u uspostavi današnje hrvatske države, bio veoma poznat i priznat u hrvatskoj emigraciji. Rođen je u Obljaju, u blizini Bosanskog Grahova, 15. svibnja 1938. u brojnoj obitelji od oca Ante i majke Ane. Još kao trogodišnje dijete, zajedno s roditeljima, sestrama i braćom, iskusio je progonstvo. Poput svete obitelji, koja je bježala pred Herodom, roditelji Ante i Ana Čulina, sa svojom djecom, u drugoj polovici 1941., morali su bježati pred četničko-partizanskim hordama.
U travnju 1941. godine Bosansko Grahovo s obližnjim selima, uključujući i Obljaj, postalo je dio Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Bio je to razlog tamošnjem srpskom stanovništvu za pobunu protiv hrvatskih susjeda i dizanje četničko-partizanskog ustanka 27. srpnja 1941.  Ustanici su se podijelili u dvije frakcije, rojalističke četnike i komunističke partizane, ali cilj jednih i drugih je bio istrijebiti što više Hrvata katolika. Pred tom četničko-komunističkom najezdom iz Bosanskog Grahova, Obljaja i okolnih mjesta hrvatske obitelji, s prezimenima Bilanđije, Čačići, Čuline, Sarići, Špiranovići, Vulići, itd., morale su napustiti svoje mjesto i pobjeći. Četničko-partizanski ustanici su opljačkali i spalili sve hrvatske kuće.  Hrvatsko stanovništvo je većim dijelom uništeno i protjerano. One koji na vrijeme nisu uspjeli pobjeći, četnici su mučili i pobili. Već u prvim danima četničih napada, koje je predvodio Branko Bogunović, u Grahovu su ubijena 62 Hrvata, rimokatolička župa spaljena, a grahovski župnik don Juraj Gospodnetićje bio nataknut na ražanj, a potom živ pečen pred očima svoje majke. S njime je ubijeno više od 250 Hrvata, žena, muškaraca i djece u selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima i Crnom Lugu. U izvješću Župe oblasti Knin od 13. studenog 1941. za četničkog vođu Bogunovića piše da "prijeti i danomice ubija i kolje hrvatski narod, sve dotle dok ne ubije do zadnjega Hrvata, jer da u njegovom kraju ne smije biti živo ni jedno hrvatsko lice.”
 
Uz vlč. Jurja Gospodnetićameđu žrtvama posebno se ističe Anica Barać iz sela Peći,koju su četnici zvjerski mučili i ubili, zajedno s njezinim mužem Stipom i osmero njihovedjece.  Nju je prošle godine grahovski župnik don Davor Klečina s pravom nazvao „majkom Makabejkom“.
Od članova župe Bosanskog Grahova, kojih je prije rata bilo više od 1000, kraj rata na svojim ognjištima dočekalo je manje od stotinjak. Većina imovine grahovskih Hrvata oteta je, nacionalizirana i poklonjena pripadnicima srpskog stanovništva. Bila je to njihova plaća i nagrada za klanje i progon “narodnih neprijatelja”.
     
Po povratku u selo, obitelj Čulina je našla spaljenu kuću, bez stoke i potrebnog alata za obradu zemlje. Trebalo je početi život iznova. Da bi živjeli u miru sa pravoslavnim susjedima otac Ante im je često puta besplatno pomagao u obradi zemlje. Te ružne uspomene i predodžbe, koje su bile odraz četničkog morala i “hrabrosti”, zauvijek su ostale u sjećanjuSrećka Čuline. Nakon očeve smrti, koji je rano umro od raka, Srećko se snalazio kako je najbolje mogao i znao. Kao dječak, neko vrijeme je živio kod strica u Prijedoru i tamo pohađao nižu školu. Osjećaj nepravde koji je osjetio kao dijete, bio mu je u kasnijim godinama poticaj da radi na ostvarenju slobodne i socijalno pravedne hrvatske države i da u svom odnosu prema suradnicima bude iskren i pravedan.  
 
Protiv svake Jugoslavije
 
Srećko Čulina nikad nije prihvatio Jugoslaviju ni jugoslavenstvo, a za Titinu jugoslavensku politiku je znao reći da je ona “produžetak jugočetničke politike”. Zbog prošlosti njegove obitelji, te njegovih osobnih nacionalnih uvjerenja i privrženosti hrvatskoj državnosti, jugoslaveni su ga nazivali ustašom i psovali mu ustašku majku. Kao mladićje osuđen na 5 i pol godina robije koju je izdržao na Golom otoku. Nakon robije živio je neko vrijeme u Zagrebu i radio kao strojar. Šezdesetih godina pobjegao je u Italiju, a odatle odlazi u Njemačku. Iz Njemačke je otputovao u SAD, najprije u Cleveland, gdje je osnovao obitelj, a iz Clevelanda u San Francisco. Tamo je otvorio malu strojarsku radnju i materijalno napredovao.
 
U SAD-u je došao u dodir s raznim hrvatskim političkim i kulturnim organizacijama i športskim društvima. Smatrao je da je ljudska i hrvatska dužnost svakog Hrvata pomoći hrvatskom narodu u domovini i raditi za Hrvatsku sve ono što se nije moglo ni smjelo raditi u domovini. U početku je bio angažiran u športskim društvima, čitao je hrvatski tisak i pratio rad političkih organizacija.Nakon što je spoznao da politika ima svoju svrhu i ciljeve i da se ti ciljevi jedino mogu postići ustrajnim radom i žrtvama unutar političke stranke, oduševljen idejama i programom Hrvatske republikanske stranke, te pojavom revolucionarnog lista “Hrvatska borba” čiji je urednik bio mladi i poletni intelektualac i republikanac Rudolf Arapović, Čulina je postao član stranke i jedan od njezinih najaktivnijih članova. Iskreno je surađivao s članovima Izvršnog odbora stranke, a na lokalnoj razini, unutar stranke, politički je radio s Marinkom Jelićem, Jozom i Miljenkom Brekalom, Brankom Ćorićem, Vencelom Mlinarevićem i drugima. Širio je i materijalno podupirao tisak stranke, a ponekad je u njemu objavio kraći članak ili važno pismo. Bio je također aktivni član Hrvatskog narodnog vijeća. Sudjelovao je u protujugoslavenskim akcijama, a posebno u javnim demonstracijama. Svojim političkim radom i ogromnim žrtvama, pokazao je da je sljedbenik oca domovine Ante Starčevića i vjerni tumač i širitelj ideje “Integralne slobode” Ivana Oršanića, osnivača Hrvatske republikanske stranke. Često je ponavljao Oršanićevu izreku da je Jugoslavija diktatura ili je ne može biti.
 
Bio je svjestan da se odcjepljenjem od Jugoslavije i uspostavom hrvatske države ostvaruje hrvatsko oslobođenje, ali ne i sloboda i da je oslobođenje tek uvjet i prvi korak do slobode. Znao je da Hrvati kao narod bez svoje države ne mogu opstati i da je ona jedino mjesto koje im pruža mogućnost nacionalnog, političkog, kulturnog, ekonomskog i vjerskog razvitka i napretka, ali je isto tako znao da državi koja nije istinski slobodna, pravna i socijalno pravedna, prijeti opasnost opstanka. 
Radio je i surađivao sa svima koji su bili za hrvatsku državu. Propast Jugoslavije i osnutak hrvatske države dočekao je s velikom radošću i nadom. Materijalno je pomagao predstavnike svih novoosnovanih političkih stranaka i organizacija u Hrvatskoj, posebno dr. Franju Tuđmana i dr. Marka Veselicu.
 
Nakon srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Čulina je sa svojim povjerljivim suradnicima u Kaliforniji osnovao Fond za pomaganje Hrvata u domovini. Pomoć se sastojala u novcu, hrani, odjeći i oružju. Slanje oružja bilo je od posebne važnosti, jer su Hrvati u prvim mjesecima velikosrpske agresije bili potpuno goloruki. Čim je saznao da je američka tajna policija otkrila njihovu djelatnost, Čulina je potajno otputovao u Kanadu, a odatle u Hrvatsku. Nekoliko godina kasnije, nakon što je američki sud odbacio optužbu protiv njega, vratio se u SAD i neko vrijeme živio u Arizoni. Umoran dugim izbjegličkim životom, ponovno se vraća u Hrvatsku i u njoj je proživio ostatak života. 
Pokojni Srećko iza sebe ostavlja četiri kćeri i sina, dva brata i brojnu rodbinu i prijatelje. Svima njima, u moje osobno ime, te u ime njegovih i mojih bivših političkih suradnika, pripadnika Hrvatske republikanske stranke, izražavam duboku sućut.
Vječna slava dugogodišnjem stranačkom suborcu i političkom suradniku Srećku Čulini!   
 

Šime Letina

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Petak, 10/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1253 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević