Get Adobe Flash player

Gospodar Brijuna u zatvor strpao i Ivu Taratagliju

 
 
Ivo Tartaglia najbolje pokazuje duplo lice titoističkoga  režima i J. B. T-a osobno. Istaknuti antifašist, Hrvat jugoslavenskoga i liberalnoga usmjerenja, izvrsnih organizacijskih i umnih sposobnosti, socijalno osjetljiv stradao je samo zato jer je odbio biti "ministrant" u Brozovoj strahovladi. (Slično se dogodilo odvjetniku Ivi Politeu koji je branio Alojzija Stepinca.) Gospodar Brijuna još teže je postupio prema vođi radničkoga pokreta u Dalmaciji, Vicku Jelaski. Vickov grijeh je bio što je 1937. odbio glasovati za Josipa Broza; zato je 1939. isključen iz Partije, a 1948. strahovito mučen na Golom otoku. (poveznica s Jelaskinom biografijom je na dnu teksta.)
https://radio.hrt.hr/data/article/025508_e5f8936e925dedf578a7.jpg
Ivo Tartaglia
 
Također tu je i Ilija Jakovljević, zatočen od ustaša u Jasenovcu, ubijen od partizana na kraju rata. Svu trojicu vezuje antifašizam, principijelnost, idealizam, ali su različita svjetonazora; Tartaglia je nažalost bio mason (masonski političari su često bili u vrhu komunističkih i liberalnih režima, tako su suodgovorni za komunizam i Prvi svjetski rat, op. T.T.) Jelaska komunist, a Jakovljević Hrvat katolik iz Hercegovine. Sva trojica su doživjela kalvariju nakon rata, bez ikakve osobne krivnje, čak se ne mogu optužiti za otpor komunističkim vlastodršcima. Mogu tužno konstatirati da osobe kalibra jednoga Kršnjavoga (u kulturi i prosvjeti) ili Tartaglije u politici više nema. Poput vulkanskoga pepela karakter i inteligenciju pokrila je komunistička uravnilovka. Što strši sijeci! Stotine tisuća nevinih građana i seljaka su tretirani kao protivnici režima i pogubljeni, neki samo radi svoje vjere, podrijetla ili imanja. (https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Ivo_Tartaglia.jpg)
 
Dr. Ivo Tartaglia (1880.-1949.) gradonačelnik Splitta od 1918. – 1928. Nnije bio član niti jedne političke stranke, osim prije Prvoga svjetskog rata Hrvatske pučke napredne stranke. Bio je vrlo popularan među građanima te je na nezavisnim listama redovito pobjeđivao na izborima. Za njega je politika značila konkretno rješavanje svakodnevnih problema koji su tištili neku sredinu i njeno stanovništvo. Zastupao je stav da su siromaštvo i teški životni uvjeti glavni uzročnik napetosti i političke nestabilnosti u tadašnjoj državi.  Njegov rad je obilježavalo veliko organizacijsko i financijsko umijeće.
Zaslužan je za izgradnju Ličke pruge 1925. godine, kojom je Split povezan s unutrašnjošću Hrvatske. Interesantno je da Kraljevina SHS (Jugoslavija) nije htjela financirati izgradnju pruge, pa je animirao privatne poduzetnike, štedionice i banke da podrže taj projekt.
 
Tartaglia je zaslužan za osnutak Električnog poduzeća i elektrifikaciju Splita. Pokrenuo je i realizirao projekte izgradnje radničkih i službeničkih stanova na gradskom predjelu Gripe. Za njegovog mandata obnovljena je Riva te su zasađene palme, bez kojih je ona nezamisliva, otvoren je zoološki vrt, proširena i modernizirana luka, izgrađena meteorološka postaja na Marjanu, Oceanografski institut i Zavod za javno zdravstvo, izgrađen vatrogasni dom, dječji i starački dom, proširena i adaptirana bolnica, a 1921. ustanovljeno je profesionalno kazalište. U njegovom mandatu izgrađeno je niz škola, proširena biblioteka, otvoren umjetnički salon Galić. U njegovo vrijeme je Split, međunarodnim natječajam dobio prvi Generalni urbanistički plan razvoja. Napravljen su pripreme za počatak izgradnje nove bolnice na Firulama, otvoreno novo groblje na Lovrincu, utemeljena je Gradska štedionica. U mjestima splitskog okruga, Solinu, Vranjicu, Slatinama, Žrnovnici i Mravincima izgrađene su ceste, vodovod, kanalizacija, pristaništa, te uvedena struja. Kao znak zahvalnosti u Splitu je još za njegovog života današnja ulica Kralja Zvonimira nosila njegovo ime, dok je u Žrnovnici postavljena spomen ploča u znak zahvalnosti. Kao ban pokrenuo niz projekata u Primorskoj banovini, izgradnju bolnice u Biogradu, isušivanje močvara, unaprjeđenje poljoprivrede, školstva itd.
 
Kao istaknutog političara jugoslavenske orijentacije, nakon uvođenja diktature, kralj Aleksandar ga je 1929. godine imenovao za prvog bana Primorske banovine. Prvi potezi su se odnosili na poboljšanje zdravstvene zaštite, pogotovo na zadarskom području, koje je potpadanjem Zadra pod talijansku vlast ostalo bez bolnice. Odlučio je da se odmah krene u izgradnju bolnice u Biogradu te stacionara za oboljele od TBC-a u Zemuniku. Slične akcije je poduzeo i u Kninu,Travniku i Mostaru. Posebno su značajni njegovi napori u poboljšanju stanja u školstvu, poboljšanju poljoprivrede kroz edukacije poljoprivrednika i stručnu pomoć, kako bi se povećali prinosi, te posebno isušivanju močvara. Međutim, Tartaglia je ubrzo počeo pokazivati neslaganje s metodama vladanja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Stalno sužavanje banskih ovlasti, zaobilaženje banskih uprava kod donošenja ključnih odluka, činili su Tartagliu nezadovoljnim. To je kulminiralo u lipnju 1932. godine, kada su žandari pucali na vjernike na crkvenoj procesiji u Omišu. Tartaglia je u znak protesta podnio ostavku na dužnost bana i napustio aktivno bavljenje politikom. Također, počeo je napuštati svoja dotadašnja uvjerenja, te se do kraja 1930-ih približio Vladku Mačeku i politici HSS-a.
 
Treba istaknuti da je kao imućni odvjetnik posao gradonačelnika radio bez plaće, te da je ostavku na mjesto bana podnio dva mjeseca prije nego bi stekao zakonsko pravo na visoku počasnu mirovinu. Nakon talijanske okupacije Splita, 1941. godine, kao osvjedočeni protivnik talijanske fašističke politike, uhićen je i interniran u Italiji. Nakon puštanja iz talijanskog zatočeništva aktivno pomaže NOP-u i postaje predsjednik Narodne fronte.
 
Nakon rata nova vlast mu nudi suradnju.  Nude mu odlazak u Zagreb i funkciju u novoj vlasti što on  otklanja. Traže od njega da privoli svog bliskog prijatelja Ivana Meštrovića na povratak u domovinu, što on znajući Meštrovićeve stavove nije htio učiniti. Zbog toga, sudilo mu se na narodnom sudu, pod optužbama da je u periodu dok je bio gradonačelnik i ban potpomagao diktaturu kralja Aleksandra i svoj politički položaj koristio za osobni probitak. Jugokomunisti su ga čak optužili za navodnu suradnju s okupatorom. Zbog tih djela ga je sud osudio na zatvorsku kaznu od 7 godina. Suđenje je održano u revolucionarnom stilu, uobičajenom za to vrijeme, pri čemu je osuđenik bio osuđen i prije nego što je sudski postupak i započeo. Na sudu ga je branio kolega s kojim je prije rata dijelio zajednički odvjetnički ured, Zdravko Birimiša. Zbog izvrsnog branjenja Tartaglije i sâmi je Birimiša pao u nemilost ondašnjih vlastiju. Zanimljivo je da publika tijekom suđenja izražavala podršku Tartagli, a nakon završne riječi odvjetnika Birimiše pljesak je trajao pet minuta, što svjedoči o njegovom ugledu među građanima Splita. Uvidom u dokumente sa suđenja i samu optužnicu, koji se čuvaju u Državnom arhivu u Splitu, vidljiva je politička motiviranost procesa protiv Tartaglie.
 
Nakon suđenja je prebačen na izdržavanje kazne u Šibenik, a zatim kao teški srčani bolesnik ide u Lepoglavu, gdje nakon nekoliko dana po dolasku umire. Njegove nećakinje traže od tadašnjih vlasti da dopuste pokop u Splitu, čemu im je tek udovoljeno 1987. pa je pokopan na groblju Lovrinac, u obiteljskoj grobnici Pere Machieda.
 
Poznat kao veliki mecena, ljubitelj umjetnosti, bibliofil i kolekcionar. Najzaslužniji je za osnivanje Galerije umjetnina u Splitu 1931., kojoj je donirao oko 300 djela.  Jedan od osnivača 1922. godine, a od 1929. do 1941. godine i predsjednik Jadranske straže, organizacije koja je osnovana u cilju promicanja pomorske orijentacije tadašnje države i kao brana talijanskim  teritorijalnim pretenzijama na istočnu obalu Jadranskog mora. Zadnji predsjednik Hrvatskog društva umjetnosti do početka rata. (https://sh.wikipedia.org/wiki/Vicko_Jelaska;https://hr.wikipedia.org/wiki/Ilija_Jakovljevi%C4%87_(hrvatski_knji%C5%BEevnik)
 

Teo Trostmann

Isjek je veza između Dubrovnika i istočnih mu posjeda Župe i Konavala

 
 
Petoga svibnja zaputih se Gospi od Obrane gdje tradicionalno Župljani prvom nedjeljom mjeseca svibnja slave svoju nebesku zaštitnicu. Nekada je tu bilo počivalo za putnike jer je taj usjek veza između Dubrovnika i istočnih mu posjeda Župe i Konavala. Obitelj Macan su kao dubrovački pouzdanici bili naseljeni na strateškom mjestu Dupcu, te i danas za Festu sveca zaštitnika Dubrovnika svetoga Vlaha nose barjak Gospe od obrane i sudjeluju kao trombunjeri. Festa je bila i vojnička smotra,te su uz barjake crkvenih župa sudjelovali i pucači iz starinskih pušaka (trombuna) i seljaci u nošnjama.
http://zupa-dubrovacka.hr/wp-content/uploads/2017/01/1-%C5%BDupska-panorama-%C5%A0ime-Fabris-1024x767.jpg
Dubac je prekrasno pod pseudonimom Martol (Marko Tomislav) Dubac opisao Tomislav Macan u časopisu "Priroda", njegovi opisi pokazuju jaku filozofsku crtu, visoku pismenost, vrlo točna opažanja prirodnih pojava i podosta znanja o povijesti, kulturnoj baštini, tradiciji i seoskom životu. Macani su dali dubrovačkoj i zagrebačkoj sredini jakih intelektualaca. Dubac je prijevoj od strme klisure Orsule gdje tirkizna plavet udara o kamene pločnjake i glatke stijene (klifove) gdje se nekada "brao" (tj. vadio) kamen (nekada je tu bilo murina,  grujeva, kanjaca, tabinja napretek jer na obližnjem rtu ima i mali vodotok). Crkva je dijelila nemirnu povijest našega juga, prvo je Francuzi srušiše početkom 19. stoljeća radi širenja ceste, nova iz 1850. je porušena i proširena 1875., e da bi je makli socijalisti opet radi magistrale1965. gdje je postala pogibeljna poradi gustoga prometa automobilskoga. Ova najnovija iz 1965. je zapaljena od strane naših pravoslavnih susjeda i komunističke JNA.
 
Zgodno je napomenuti da su u Drugome svjetskome ratu naši saveznici južnoafrički antifašisti 1944. teško oštetili crkvu sv. Vlaha na Gorici (izdvojena na osami), te samostan sv. Križa u Gružu. Uništili su i crkvu u Karlobagu na sjevernom hrvatskom primorju. Imali su iste avione kao i Englezi, samo je umjesto RAF (Royal Airforce) pisalo SAAF (ime ne znači South african antifascists nego South african air forces). 
 
U Gospi od Obrane slika je akademskoga slikara Vučetića koja ilustrira stari izgled i položaj crkve. Beznačajna je slika don Marina Beusana koji je slikati učio od Jaroslava Čermaka, znamenitoga češkoga historičkoga slikara koji je boravio u Župi 1862./1863. (o čemu postoji na PDF-u duhoviti zapis učitelja Iva Pavlića (+1943.) prepisan od Tomislava Macana, a objavljen po sinu mu Trpimiru). Beusan je osrednje darovitosti, na slici dječak Isus je lijepo razvijen, motiv mu je bio Kate Klešković i sinčić joj Pavo. Na Dum (don) Marinovoj drugoj slici Gospa sa sv. Rokom (Roko ima tikvicu, štap, dunje i obučen je kao pustinjak) nalazi se i kučak (pas) nazivan u Dubrovniku Tabo (zbog kolura dlake kao u ribe tabinje), danas se nažalost naziva balkanskim goničem. Isti pas je i na Velikoj fontani u Gradu. Tabo je bio omiljen zbog odanosti i srčanosti.
 
Pored sv Roka (u Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha) nalazi se sv Antun (zaštitnik djece, prepoznaje ga se po ljiljanu i habitusu), trećega sveca nisam identificirao. Sveti Vlaho je često prikazivan sa češljem za grebanje vune (čime je mučen),a u Dubrovniku sa maketom grada. Izraz nepoznatoga mi sveca je ozbiljan i sabran. Rad Beusanov oponaša barok više nego renesansu,crtež je nevješt, boja tamna.
 
Zanimljivost je i lijepa slika na oltaru koja prikazuje brkatoga muškarca u župskoj nošnji. Skladno pokošena doci oko Crkve, divan izgled na Župu, Orsulu, Ivanicu i Macanove kuće, prostranstvo pučine i otočići Mrkana i Bobara, lijepi hrastovi uokolo crkve prava su ljepota; šteta što buka magistrale kvari ugođaj. Na glavici je talijanski bunker, nešto dalje Trapit (https://zupanet.hr/2018/02/18/zupska-prica-lov-na-murine-i-sjecanja-na-trapit/) i novo groblje u izgradnji, ilirske gromile itd.
 
Tekst Tomislava Macana
 
Gospa od obrane na Dupcu
»O zgodi u polovici XVIII. st. don Vice Medini, župnik u Mandalijeni, zabilježio je na posebnom papiriću u bilježnici Početak i povijest kapele blažene Gospe od Dupca ovo: Malo prije pada republike dubrovačke neki gospodin iz obitelji Veselčić-Stella, koji je stanovao u kući, sada izgorjenom na Rijeci, blizu Komarde, jašući jedno jutro put Dubrovnika, poplaši mu se konj i baci ga pod put na mjestu, gdje se sada nahodi današnja kapela.'Konj se sruši i svali u ponor, a taj gospodin, zazivajući u pomoć blaženu Gospu, osta čudnovato visjeti na jednom busu. Neki putnici, čujući viku, dobaviše konop iz obližnje kuće i istegnuše ga na put zdrava i čitava. Za hrabrost toga njegova čudnovatog oslobođenja, činio iskopati u stancu kamenu povrh puta jedan izdubak (nikia) i tu postavi sliku b. Gospe darujući ulje, da bi svagdano gorjela jedna svijeća pred njome. Ova slika nahodi se i dandanas u crkvi izgrđena u očima u napadu crnogorskomu.'
Slika nije dugo ostala u izdubini. Za nju je Ivo Veselčić sagradio crkvu na mjestu svoga pada s konja. Za tu se crkvu nije znalo, na nju se zaboravilo jer je srušena u doba zapreme Dubrovačke Republike između 1806. i 1814. Tu je francuska vojska širila put u svoju cestu. Smetala joj je crkva, pa srušila. Preko njezinih temelja prešla je cesta u polovici XIX. st, i oni su pronađeni kada se u naše vrijeme postavljao telefonski vod iz Dubrovnika do zrakoplovne luke u Konavlima. Iz porušene crkve oštećena Gospina slika bi opet postavljena u svoju udubinu.
Porast pobožnosti prema Gospi od Obrane, kako se sada općenito zvala ili još na pučku Gospa od Dupca, potaknu Boška Kolića Đurova s Dupca da na tom mjestu obnovi crkvu. Crkvu sagradi uza same stijene na mjestu gdje je bila udubina i u nadvratnik uklesa: GOSPA OD OBRANE 1849. BOSCHO CHOLICH S DUPZA. Ubrzo se pokaza da je crkvica premalena. Stoga je Boško proširi, upravo više nego potrostruči, razdijelivši je sa dva snažna luka u tri dijela. To je bilo s proljeća 1875. Don Marin Beusan, mandalijenski župnik, na pročelje obnovljene crkve postavi kamenu ploču s natpisom:
MONUMENTUM PIETATIS PRO EXPIANDO SCELERE AB HOSTIBUS FIDEI HIC IN INCONEM DEIPARAE COMMISO NATALIS KOLIĆ CUM BENEFACTORIBUS ANNO JUBILEI 1875. (Spomenik ljubavi za okajanje svetogrđa koji ovdje na slici Bogorodice neprijatelji vjere počiniše. Boško Kolić s dobročiniteljima godine proslave 1875.)
Ta crkvica bi porušena prilikom gradnje Jadranske ceste u siječnju 1965. Nova crkva o trošku oblasti bi započeta 7. III. 1965. Temeljni joj kamen blagoslovi pomoćni dubrovački biskup Ivo Gugić 4. IV. 1965. Dovršena je 11. X. 1965. Blagoslov crkve obavio je dubrovački biskup Pavao Butorac uz pratnju Iva Gugića 1. V. 1966. Bila je to prva svibanjska nedjelja, blagdan Gospe od Obrane. Prigodom blagoslova temeljnoga kamena u njega je u staklenki uzidana isprava s ovim sastavkom:
Godine Gospodnje MCMIXV/ dana četvrtoga mjeseca travnja na I. nedjelju muke / za slavno vladajućeg pape Pavla VI. / za biskupovanja msgra dra Pavla Butorca / kad župom upravljaše vlč. don Petar Butigan / i crkovnara g. Macan Zvonimira Antuna / na čast Trojedinom Bogu/ majci našoj Djevici Mariji / koja se štuje pod imenom bl. Gospe od Obrane na Dupcu/ mjesto ranije starodrevne istoimene Gospine crkve/ koja se morala zbog gradnje Jadranske magistrale porušiti/ bi temeljni kamen ove nove Gospine crkve/ na zemljištu darovanom od g. Macan Zvonimira Antuna, Kolić Bara i obitelji/ od pomoćnog dubrovačkog biskupa msgra Iva Gugića/ u prisutnosti Župljana/ mnogih Gospinih štovatelja/ i svećenika/ blagoslovljen i postavljen/ neka bl. Gospa bdije nad ovim hramom i čuva nas od svakoga zla. Amen.
Sa stare crkve u novu crkvu bi prenesen nadvratnik iz 1849., ploča iz 1875. i predoltarnik s prizorom Veseličićeva pada i poklona Boška Kolića Gospi od Obrane. U novoj crkvi počeli su se postavljati zavjetni natpisi uklesani u kamen. Takvi natpisi (1954., 1957. i 1969.) su u Župi prvi put tu postavljeni. U crkvi se nalazi umjetnička slika 'Gospe od zdravlja', djelo don Marina Beusana iz 1876. U 1806. pogrđenu sliku Gospe od Obrane obnovila je zagrebačka restauratorka Slavka Dekleva 1951. Nakon obnove vraćena je u crkvu u prvu nedjelju svibnja 1952., gdje ju je blagoslovio biskup Pavo Butorac. Kao uspomenu na nestalu crkvicu sv. Stjepana, nedaleko čijih temelja bi podignuta četvrta crkva Gospe od Obrane, akademski slikar Ivo Grbić Matov, Dubrovčanin, starinom Župljanin, naslikao je sliku 'Sv. Stjepan'.Mladi svetac prikazan je u krajoliku Dupca. Slika je donesena u ophodu 7. V. 1968. Njezino je postavljanje zamislio Antun Macan. U novoj je crkvi postavljen kamen oltar okrenut vjernicima sa likom Obraniteljice u pozadini. Slika 'Gospe od Zdravlja' postavljena je s desne strane pred ulazom u svetište, a Gospin kip iz bivše lurdske spilje, koji je u staroj crkvici bio na kamenu podnožju s uklesanim hrvatskim grbom i natpisom 'Kraljice Hrvata moli za nas!', na lijevu stranu ulaza.
Slikar Josip Vučetić izradio je uljanu sliku treće crkvice (iz 1875.). Njegov brat don Frano Vučetić poklonio ju je četvrtoj crkvici. Tomislav Macan spjevao je pjesmu 'Gospa od Obrane na Dupcu'(1965.). Pjevana je prvi put na popodnevnoj misi na blagdan Obraniteljice 1. V. 1966., na napjev pjesme 'Kraljice Krunice' o. Jordana Viculina (na prijedlog isusovca Kukulje). S. Marija od Presvetog Srca (Petričević), redovnica i hrvatska pjesnikinja iz Splita, spjevala je pjesmu 'Gospi od Obrane na Dupcu kraj Dubrovnika' (1967.). Uglazbio ju je o. Kvirin Orlić, dubrovački franjevac. Pjesma je s notama tiskana u dva izdanja 1968, koje je godine prvi put i pjevana na blagdan Gospe od Obrane od franjevačkoga crkvenog zbora u Dubrovniku.
 Mnoge su Gospine slike u južnoj Hrvatskoj snažno povezane uz more. I dubrovačka slika, prema predaji, doplutala je morem. Predaja hoće da je bila bačena s nekoga broda da bi se utišala oluja ili da je bila s potopljenog broda. Naši su je ribari pod Dupcem i smjestili u potkapinu. Odatle je Veselčić dao tri puta prenijeti na mjesto gdje je bio spašen, ali se slika noću vraćala ukraj mora dok je napokon nije prenio na mjesto gdje je poslije izgrađena crkvica.«
Tomislav Macan, Župski puti, Dubrovnik 2001. str. 128.-129.
https://hrcak.srce.hr/165706 (Macanov tekst o Jaroslavu Čermaku u Župi Dubrovačkoj)
 

Teo Trostmann

»Lovre rodi grub ka' rošpo, jerbo mu se mat prin rojenja pripala na peškariji kad je rošpo skoci iz balone…«

 
 
Lijepa je knjižica Petra Giunija Iz stare primorske bilježnice, posebice poslije krasnoga uvoda Ivana Horvatha. Knjižica započinje bajkovito: “Zimska večer. Vani prši snieg. Sjedim u toploj sobi do peći i da skratim dosadu otvorim veliku kuvertu u kojoj sam pred nekoliko godina metnuo neke slike, papire i bilježnicu svu izpisanu mnogim mojim doživljajima. Sve su to uspomene na moj rodni kraj. Prebirem te već požutjele papire i prevrćem listove bilježnice. Čitam i  uspomene polako oživljuju. Bivaju sve jasnije i jasnije. Originalni oni tipovi koji su davno već umrli kao da izkrsavaju iz te bilježnice. Gledam ih tu žive pred sobom, promatram njihove geste, slušam njihov govor. Vidim starinske naše gradiće Primorja, prolazim tiesnim onim sredovječnim uličicama, mimo starinskih kuća, požutjelih zidina, ruševina. Vidim romantična sela okružena maslinom, one otočiće, uvale, mandrače, barke. Tako su živa ta sjećanja!“
https://virtualnakorcula.com/virko/wp-content/uploads/2017/11/01-1.jpg
Zanimljiv je način na koji dr. Giunio uvodi pričom iz života temu o nekom stanovniku mora,u slijedećem slučaju o grdobini: “Bilo je to proje nekoliko godina u nekom bodulskom mjestu. Mali Toni sin barba Jakova zvanog Pulenta nosio kući ribu grdobinu, rošpa koju je kupio njegov otac na ribarnici. Na njegovu nesreću susreo stolara, maran guna Lovreta koga su zvali u mjestu Rošpo, upravo po ribi koju je Toni nosio majci. Lovre je u licu bio prilično ružan. Imao je neobično velika usta, široke zube, splošten nos, a na ćosavom Iicu raslo mu par čupera dlake. Prava riba grdobina! Našem malom Tonetu vrag nije dao mira kad' je ugledao stolara Lovreta. Od srca se nasmijao i pokazavši mu prstom lieve ruke ribu dovikne: »E-e šjor Lovre! Capali (čapali, tj. uhvatili) su von evo oca u mrižu«. Lovretu se zamaglilo pred očima.“
 
Ozbiljna biološka tema pomiješa se sa kronikom maloga mista kao cukar ili med sa gorkim lijekom,te čovjek i nehotice posrće i  znanstvenu poduku. Podatke o bucnju, grdobini, križalini naći ćemo i drugdje, ali  neodoljiv čin života i riječi ostaje nam i danas vrijedan: “Radi ovog incidenta (kada je Lovre istukao dječaka Tonu, op. T.T.) nastalo u čitavom mjestu neopisivo uzbuđenje. Stanovnici se podielili u dva tabora, Stare pobožne žene su bile uz maloga Toneta »jerbo je Lovre bestimjadur (psovač, op. T.T.) i Bog mu je za kastig (kaznu, op. T.T.) skrivi cunku (lice, op. T.T-) ka rošpotu (ribi grdobini, op. T.T.)«. Drugi pak su tvrdili da se »Lovre rodi grub ka' rošpo, jerbo mu se mat prin rojenja pripala na peškariji kad je rošpo skoci iz balone (vrša, balun, op. T.T.), a nesritni covik od nevoje pocc bestimova svece božje jerbo mu vražja mularija ne do mira. I to ide njihovu dušu«. 'Jadan Lovre je zaista bio mučenik. Možete zamisliti kad se jednom čovjeku u malom primorskom mjestu prišije takovo nadime. Iza ugla vikala neprestano mularija: Rošp-o-o! Kredom na kući svakog dana bilo je izpisano na mnogo mjesta: Rošpo! Pa kako da čovjek ne pobiesni! I jednog liepog dana stignu novine u mjesto. Kosternacija! Jedan pokrajinski tjednik na prvoj strani velikim slovima donio opis toga dogadjaja pod naslovom »Dokle će tako?« Članak je završavao na adresu obćinskog načelnika i vijeća riečima »Quousque tandem?« i »Videant consules«. Sliedilo je zatim četiri reda točkica s množtvom uzkličnika i upitnika. Podpis je glasio »Argus adriaticus«. Mjestna inteligencija, a osobito načelnik obćine na koga se indirektno u članku napalo bio je izvan sebe i uzdisao »Ojme meni, Gospe moja od Ruzorja (Rozarija, Ružarija, op. T.T.). Co ce rić biskup kad prolega (pročita, op. T.T.) ovo u fojima (novinama, op. T.T.), co ce kapitanot, co ce guvernatur!« A tko je bio taj Argus adriaticus? Nije težko bilo u tom malom mjestu sjetit se. Bio je to umirovljeni učitelj, meštar Dome koji je bio u zavadi s načelnikom radi toga jer mu se nije dozvolilo da proširi kokošinjak, kapuneru na obćinskom zemljištu. Novine išle su potajno od ruke u ruku i kroz dva dana bile su toliko zamazane i pociepane da se slova nisu više mogla razabrati. Svatko u mjestu pročitao je taj članak. Doznalo se i to da je žena meštra Dometa rodica slagara kod tih novina, a urednik je kum djetetu slagara. Stvar je jasna kao na dlanu kako je taj članak bio uvršten i tako obširan i čak na prvoj strani odmah izpod viesti o ministarskoj krizi u Beču.“
 
I mjesni svećenik je nastojao odvratiti narod od ruganja sirotom Lovri: “S kojom facon (licem, op. T.T.) cu jo (ja, op. T.T.) do (doći, op. T.T.) prid Bogon na sudnji don ka ce me iska' anjeli, arkonjeli (arkanđeli, op. T.T.), kerubini i soprafini (serafini?, op. T.T.) i trumbeta zavnon (za mnom): Dun Ivane di su ti ovce? - Co cu ja bidon (bijedan) odgovori"? Odgovori cu jin da su mi doli 'jorce (jarce), prosce, šimje (majmune) i kuške (pse) i da te beštje (zvijeri) vracan (vraćam). Kake ovce! A sa' hote (idite) doma na obid i budite dobri i cinite kuco. (šutite) Da ni jedon od vos ne spomene ime »rošpo«. Bog vas delibera (oslobodio, op. T.T.) tega! „
 
U malim primorskim mjestima ljudi imaju nadimke, mnogi su vrlo neugodni, makar smiješni. Nauči se i o domaćem i međunarodnom nazivlju riba, koji je poučan i slikovit: “- To vam je riba koja se zove Bucanj ili Mjesečarka - progovori na koncu lučki poglavar, nakašljavši se dostojanstveno. - U raznim našim primorskim mjestima različito je zovu. Nazivaju je i Čubarka, Morski misec, Morski mih, Morska bačva, Butac, Lopar, Morska prasica, Morska čutura. A bit će i još raznih naziva. Talijani imaju također za ovu ribu razne nazive kao: Pesce luna, Pesce bala, Pesce tam buro, Pesce mola, Pesce ruota, Pesce sole. Pa i Niemci imaju dosta naziva i to: Sonnenfisch, Schwimmender Kopf, Meermond, Klumpfish, a Francuzi ju zovu Poisson lun.“
 
Imade i lijepih opisa primorja: “Rano ljetno jutro. Ni daška vjetra. Na moru mrtva tišina, bonaca. Površina se rumeni. Ružoprsta zora naviešta skori izlaz Sunca. Osjeka. Alge vise .na crnim grižama, mrkentama na koje se popeli mali raci, babure, puži i moruzgve, crvene poput grimiza, aktinie. Galeb kao da je još pospan. Lieno stoji na jednoj plutači, bovi i čuje se kad i kad njegov pro. dirni glas…
Suprotno prvom opisu: “Dosadno, kišovito jesensko poslije podne. Kiša pada, pada i ne prestaje. Voda curi s krovova i monotonim" šumom slieva se kroz probušene »gurle« u puste male, tiesne uličice starinskog primorskog gradića. Galebovi lete nizko nad lukom i čuje se njihovo prodirno kaukanje. Usidrene trabakule, bracere, kajići, guci, pasare, (vrste barki i brodova) Iagano se ljuljaju. Nizki sivi oblaci kao velike poderane krpetine lieno se vuku prekrivajuć do polovice susjedno brdo. More je mutno, nečisto. U luci pliva svakojako smeće. Plivaju kore od dinje, daske, granje, stara pluta od mreža, gnjile jabuke bačene s koje trabakule, pak stare mastne krpe s parobroda od kojih se šire uljeni kolobari u svim duginim bojama.
Lakšem gutanju prirodoslovnoga štiva  pomažu živopisni mediteranski likovi poput kukavnoga redara u prastaroj odrpanoj uniformi  ili koleričnog barbe Fileta koji ne može bez „pus tih bestimji (psovki) Vaja da dojde trešnja (potres) i kuga u misto«. Ali bilo je dana kad File ne bi psovao. Bili su to dani primirja s nebom, dani mira božieg. Treuga Dei! To je bio Badnji dan, Božić, Veliki Petak, zatim dan svete Barbare i svetog Luke, Sveta Barbara je bila zaštitnica od groma, a kad bi grmilo i sievalo File bi se pokunjio. Svetog Luku kao zaštitnika mjestnog groblja takodjer je respektirao, jer se bojao mrtvih, tenjaca. (potenčiti se = povukodlačiti, op. T.T.) Za to nebi psovao ni kad je tko umro. A ti dani, bili su dani triumfa za bidnu Faninu.“ (pobožnu mu suprugu)
 
A likovi stvoreni za priču su tu kao na parangalu: “Mrtvilo, depresija, potištenost, tuga. Pravo ono gnjilo šiloko, dosadna jugovina. Obćinski načelnik i lučki poglavar sjede u maloj kavani i prelistavaju stare novine i zamazane poderane ilustracije. Pred njima prazne šalice kave po kojima gmižu muhe. Vlastnik kavane sjedi do njih, naslonio glavu na drugu stolicu i hrče. Krpa kojom briše stolove pala mu na pod, a na njoj legla mačka. Tamo izpod lože sjedi par nosača, dva torbara iz Zagore, financ koji je u službi, obćinski redar, pilot od porta, Hercegovci koji prodavaju jaja, piliće i sir iz mieha, mularija (dječurlija, op. T.T.), te nek liko ribara. “Mularija se igra i viče.
Dodajte ovoj jesenjoj „ljepoti“ prosjaka bez sluha koji pjeva La Palomu uz zaviajnje zatočenoga psa i opsi lokalne oštarije: “Gostiona koja se službeno zove po t~I~li »Morska vila«, a inače poznata u čitavom gradu »Oštarija pantagana (veliki štakor, op. T.T.)« počela oživljavati. Jedan po jedan dolazili su mjestni gurmani i ljubitelji dobre kapljice sa svih strana. Upravo kao žohari, škaranbele kad idu na vlažnu krpu u mračnoj kuhinji.“
 
I onda meštar od riječi biolog dr. Giunio navede priču na leteće ribe, ili električne jegulje i detaljno znanstveno analizira  temu. Za jednim se stolom politizira, za drugim govori o ribanju, za trećim debatira da li mrtvaci, tenjci straše ili ne, za četvrtim igra se briškula, za petim napada načelnika što je dozvolio. da se javni nužnik, kondut, gradi na rivi. A tamo za onim stolom u kutu gdje sjedi lučki poglavar, kapitan od porta i slastno jede pečenog zubatea poveo se razgovor medju mjestnom inteligencijom o morskoj lastavici, »jerbo je barba Tode ka' je doni zubaca na terpezu reka da mu je pripovida Zane - krivi da je vidi blizu škoja, prin nikoliko dana, kako letidu morske lastavice«. Što da kažem,ovu poslasticu od knjige, dobru i za učenike i za biologe i za lingviste „triba vazest u ruke“!
 
A osim ove knjige u kojoj se strašno „mieša“ NDH pravopis sa lokalnim dijalektom treba pregledati i stare časopise „Priroda“ (1911. – 2016.) dostupne na poveznici. Osim sjajnih dopisa iz svijeta i tekstova domaćih znanstvenika oko 1960. se pojavljuju  i nadahnuti, poetski opisi prirode i dubrovačkoga kraja Tomislava Macana pod pseudonimom Martol Dubac, puni romantike i ljubavi za ljude, povijesnu i kulturnu baštinu. Iz Bosne su dopisi ozbiljnoga Ibrahima Hodžića te (tada šezdesetih) mladoga biologa Midhata Hrnčića, danas poznatoga književnika iz Sanskoga Mosta. Stari brojevi Prirode imaju zanimljive slučajeve ulova morskih pasa,delfina i sredozemne medvjedice, u Rijeci Dubrovačkoj (1928.) kada je more još bilo puno života. Kasnije sam u XXI. stoljeću uživao u tekstovima kemičara Nenada Raosa, kojemu su i  otac i brat poznati književnici.
Prirodaiznosi i priče i opažanja iz svijeta,tu je i meni posebno dragi  Ernest Seton Thompson.
Poveznica časopisa „Priroda“ jest: https://library.foi.hr/m3/kds1.php?sqlx=S00001&sqlid=1&C=
 
Giunio [Đunio], Petar, hrvatski novinar i pisac (Korčula, 15. IV. 1894. – Zagreb, 14. V. 1968.). Studirao pravo ne završivši ga, počeo se baviti novinarstvom. Bio suradnik i urednik u Tipografijinim listovima (Večer, Obzor i Jutarnji list) od 1923. do 1941. Za NDH radio u uredništvu Nove Hrvatske, a od 1945. u Nakladnome zavodu Hrvatske. Objavio mnoge članke o povijesti i zemljopisu Dalmacije, o njezinu pomorstvu, ihtiologiji i turizmu te bio zapažen suradnik Ornitološkog odsjeka Zavoda za primijenjenu zoologiju u Zagrebu. Glavni urednik časopisa Morsko ribarstvo (1951.). Napisao knjige: Iz stare pomorske bilježnice (1943.), Tajne morskih bića (1952.) i posmrtno objavljenu Život mora (1969.).
 

Teo Trostmann

Anketa

Zašto birači HDZ-a, članovi i simpatizeri, ne će u nedjelju dati svoj glas Plenkovićevom HDZ-u?

Četvrtak, 23/05/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 975 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević