Get Adobe Flash player

Djelo obiluje čvrstom argumentacijom koja se temelji na prvorazrednim izvornim arhivskim vrelima

 
 
Knjigu Povijest Dalmacije za vrijeme prve austrijske vladavine 1797. – 1806., doktorsku disertaciju fra Ante Matijevića, koju je napisao i obranio u Beču 1926., preveo je i uvodnu studiju napisao prof. dr. sc. Marko Trogrlić. Riječ je o dalmatinskom franjevcu (Zablaće kraj Šibenika, 11. XI. 1895. – Zadar, 10. XI. 1956.). Stupio 1912. u Franjevački red u Zadru. Teol. studij započeo je u Centralnoj nadbiskupskoj teologiji u Zadru, a završio na Franjevačkoj teologiji u Dubrovniku gdje je 1920. zaređen za svećenika. Od 1922. studirao je povijest u Beogradu, a od 1923. u Beču gdje je je pohađao trogodišnji tečaj iz paleografije i diplomatike te dvogodišnji tečaj crkv. glazbe. Godine 1926. u Beču je doktorirao upravo u naslovu navedenom temom: „Die Geschichte Dalmatiens zur Zeit der ersten österreichischen Besitznahme“.
https://www.liberoportal.hr/storage/40e9e2c726380d32d105a914cfc60d31_M.jpg
Nakon završetka studija bio je profesor na nižoj franjevačkoj gimnaziji s pravom javnosti na Badiji i višoj franjevačkoj gimnaziji s pravom javnosti u Dubrovniku 1935. – 1943., ravnatelj državne glazbene škole u Dubrovniku 1943. – 1946., profesor glazbe u državnoj glazbenoj školi u Splitu 1946. – 1948. te profesor u gimnaziji nadbiskupskoga sjemeništa u Zadru 1948. – 1955. Profesorsku službu napustio je zbog bolesti. Objavljivao je radove iz povijesti muzikologije, diplomatike i arhivistike u Vjesniku Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arhiva (1937.), Radovima Instituta JAZU-a u Zadru (1954.-55., 1957.), Zadarskoj reviji (1953.), zborniku Zadar (Zagreb, 1964.). Manje priloge objavio je u Novoj reviji (1931.), Obzoru (1933.), Franjevačkom vjesniku (1936.) i Alma Mater Croatica (1931., 1940.).
 
Disertacija Ante Matijevića na njemačkom jeziku dostupna je u Sveučilišnoj knjižnici u Beču (Universitätsbibliothek Wien), pod signaturom D 964. Tako je registrira stari katalog ove Knjižnice, sada lako dostupan i za elektroničko pretraživanje internetom. Uvezana je u tvrdi uvez i broji ukupno 294 stranice. Sadržaj je na početku, slijedi zatim Uvod (str. I-VIII.) i u nastavku popis uporabljene literature (str. IX.-XI.). Bilješke uz pojedina poglavlja te objašnjenje kratica nalaze se na kraju disertacije (str. 266-294.). Sam korpus disertacije, razdijeljen u šest poglavlja, obuhvaća stranice 1-265. U Sadržaju se navode, i to na str 295., i Prilozi (Beilagen), no njih u ovom primjerku disertacije nema. Ovdje ju u hrvatskom prijevodu donosimo u toj istoj njezinoj unutarnjoj strukturi i rasporedu, koju je priredio Marko Trogrlić, te uz njegovu Uvodnu studiju na početku knjige.
 
Djelo obiluje čvrstom argumentacijom koja se temelji na prvorazrednim izvornim arhivskim vrelima. Riječ je naime o vrelima, kako to Matijević u svoj disertaciji navodi, iz Državnog arhiva u Beču (Staatsarchiv in Wien), iz Arhiva unutarnjih poslova (Archiv des Inneren), iz Ratnog arhiva (Kriegsarchiv) te iz Prosvjetnog arhiva (Unterrichtsarchiv). Neka od njih, koje on u ovome svom radu navodi i njima se ovdje služi, nama su danas, zbog požara bečke Palače pravde (Wiener Justizpalastbrand), 15. srpnja 1927., ili u potpunosti nedostupna jer su ili nepovratno uništena u tom ognju ili je pak ono što je od njih ostalo u takvu stanju da su gotovo neuporabljiva (tzv. Brandakten).
 
Na temelju tih izvora Matijević je pokazao i dokazao svoju temeljnu tezu, a ta je da su upravo u ovom razdoblju nastali brojni planovi za modernizaciju Dalmacije, koji su temeljito razrađeni, ali su nažalost ostali na papiru zbog kratkoće austrijske vladavine i ondašnjih općih geopolitičkih uvjeta. Francuska vlast, koja je nakon 1806. godine uslijedila u Dalmaciji, pronašla je u Zadru ove planove i provela ih. Ante Matijević dokazao je da kamen međaš između srednjega i novog vijeka u hrvatskoj povijesti ne stoji u godini 1806., nego u godini 1797. kad je u Dalmaciji počeo strujati nov duh, koji je nadahnuo i vodio brojne reformske projekte za Dalmaciju te kad su se rađali i poticaji i ideje za njihova ostvarenja.
Knjigu je izdao nakladnik Leykam international, a suizdavač je Franjevačka provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.
 

Fra Stipe Nosić, https://dubrovnikpress.hr/impressum/item/38038-knjiga-povijest-dalmacije-fra-ante-matijevi%C4%87a.html

Dubrovnik je nakon francuske i austrijske okupacije mrtvi leptir, grad propaloga plemstva i sirotinje

 
 
Pripovijest Đenevrija (pisana 1876.) dubrovačkoga biskupa Mata Vodopića (1816. – 1893.) draga mi je iz više razloga. Vodopićev stil netko može nazvati tihim, razvodnjenim, pa i tonskim,naizgled daleko od kasnije vojnovićevske teatarske koloraturnosti, ali ta njegova "sveta vodica" u tekstu pokazuje da netko o pučkim temama, bilo ozbiljnim, bilo tragičnim, bilo socijalnim, bilo komičnim može finim načinom puno toga reći i usput orisati originalne figure i isplesti dramatske situacije koje nude složena rješenja.
https://selo.hr/razno4/1501_libarze.jpg
Fini dubrovački fluid predgrađa dubrovačkoga Pila nije zaludu privukao akademika Luka Paljetka, da nakon don Vice Medinija bude priređivač djelca (2004.); to tkanje je poput juhe od sanpjera (Zeus faber, kovač), ono osjetljivoj duši daje predokus književnog raja, nešto što bi se svidjelo i rafiniranom nedavno preminulom akademiku Tonku Maroeviću. Ako usporedimo Vodopića sa zaslužnim liječnikom Vlahom Stullijem i njegovom "Katom kapuralicom" (kapural je kaplar, desetnik) vidjet ćemo da je Stulli mračan, grub, da prezire puk i ruga mu se, da se bavi najnižim strastima i prostači; naravno uz dozu humora i originalnosti. Posve suprotno Vodopić se skanjivao objaviti i dovršiti Đenevriju, bilo radi moralnih skrupula, bilo zato jer se radi o stvarnim likovima, od kojih je Vlaho Bosdari prikazan kao neodgovoran zavodnik pučanke.
 
U opisima likova realist, u jeziku prirodan i bez kompleksa daje dubrovački dijalekt, u zapletima spretan, u pripovijedanju jednostavan, u razumijevanju ljudi jak psiholog i dobar promatrač (ispovjedao je on mnoge, T.T.). Lijep je bio i kao pojavnost Vodopić, dosta nalik na Sanadera, ali bez oholosti i melankolik. Zanimljiv je svijet ribara, mornara, kožara, dumnica (časnih), ali i klateža i usidjelica, jer Dubrovnik je nakon francuske i austrijske okupacije mrtvi leptir, grad propaloga plemstva i sirotinje; ma nije bolji ni Dickensov London. Mi danas kažemo romantika, ma bio je to kruh sa sedamdeset sedam kora.
 
Vodopić nije htio dovršiti djelo, Vice Medini objavio ga je 1893. ljeta, a  Ernest Katić ga nije uspio dovršiti, ali je ubacio zanimljive detalje i ukočio stvar opterećen utjecajem Iva Vojnovića (na kojega je utjecao i Vodopić) i slavom plemenitaša, tj. đentilecom. Ufam se da će ovo djelo rođeno za pozornicu dovršiti Luko Paljetak koji će znati izbjeći tragičnost (čedomorstvo, mrtvorođenče) ali i happy end koji bi bio bljutav poput šlaga i marcipana na spomenutoj juhi od sanpjera. Ne bih volio niti da se Marka Turka baci sa stijene ili okrade, a opet isključeno je da se napravi od njega komedija od Stanca, jer taj bi na šalu uzvratio nožem!
 
Taj delikatni i delikatesni zadatak od Paljetka izveden bio bi hit u našim kazalištima! Evo nekih zanimljivih momenata iz djela.
"Po staromu lijepomu običaju u dubrovačkijem crkvama razdijeljeni su muški od ženskijeh. U crkvi Malobraćana (franjevci) muški stoje od pol crkve Oltara Velikoga, a ženske u drugoj polovici, te i jedni i drugi prilaze na svoja vrata, od kuda ime vrata ženska - muška." 
"Anicu Menze (Menečetić) nije svak ni pozno, a Anicu Bučicu vas (sav) Dubrovnik (bučica, tikvica, znam da se kasice prasice zvalo bučicama, ali to je valjda novije T.T.).
Česti su bili nadimci, "Krnjić bijahu Restići (Resti), Špaleta Kabožići (Caboga), Skatić Pucići (Pozza), Deleo, Vrag, Delubio Sijerkovići (Sorkočevići, Sorgo je sijerak, T.T.), Čepić jedno pleme Getaldića, Kozica jedno Gučetića (Gozze), Bjelan jedno Bunića (Bona), Minčjulin Đorđići (Giorgi), Tamarić neki Zamanjića. Delubij je nagli pljusak sa nevremenom, Minčjulin nadam se da ne dolazi od minzione - mokriti.
 
Opis časnih franjevki na Dančama je zanimljiv: "Tu bijaše podrum na svod pokriven između crkve i kuće dumanjske... u njemu dumne hranjahu (čuvahu) svu uštrbu svoje rabote, tj. pranja i bjelila klupe, navći, koše, kotle, romijenče (bakrene posude), konope i potpirače za sušila, trsti(ke) na koje bi se natezala pasma lanenog prediva na bijelilu; pak uz to motovila kojima se suču u pasma klupka raznoga prediva, i vratila na kojima bi se nabijala osnova za tkiva. Sve ove uštrbe, nešto je visjelo na zidu, nešto bijaše smetnuto u (n)uglima, nešto uzduž zida, tako da kroz podrum jedva se je prolazilo. Uz troje naćava, svaka na svojoj klupi namještenijeh i sa svijećom o zidu iznad njih stajahu četiri dumne... one su prale gnusno platno iz kala (prljavštine); K. u drugijem naćvama prala je u prvom sap(l)unu, a A. u trećijem sakovala (ispirala), da opet prometne "nazad i opere u drugome sapunu i do u tri vode sakovanju. Trud debeli ovo bijaše, navlastito zimi, ali naše dumnice ne življahu inačije nego o golemom svom trudu. Mnoge i mnoge dubrovačke obitelji slale su prati platno i bijelili konac i postav na Danče. Tim mlađe dumne, zimi i ljeti nešto za navćima nešto pod morskijem mrkjentam (hridima)... razastirat pasme konca, novootkani postav, kutnje platno postelja, trpeze, kuhinje da se bijele na ljetnomu suncu i trudu pranja i bijelila, bavile su se na domu tkivom (tkanjem)". Pri svemu tome su održavale redovno pobožnosti.
 
Pogledajmo časkom kuću Jele i Marijane. "Kućica je čista, pokućstvo ušesno (uredno), sve na svome mjestu. Na prozorima bijeli zastori, reko bi sad ispod utije (glačala), na dvoje razdijeljeni i u gibove složeni, i sakupljeni svilenom šitkovom (crvenom)vrpcom... sobica od posjeda (dnevni boravak), u njoj stočići (stolci) priprosti, ali novi, u srijedi mali dušek(!), pred njime trpezica; uza zid prema vratima sobice sandučić poveći iznad koga visi zrcalo i neke slike na zidu.
Na sanducima poređene čašice od kafe i po koja rijetkost  morskoga ploda, među kojijem jedna lijepa grana jašprina (jadranski koralj, na Korčuli ašprin, na Komiži jasprin - vidi Vojmir Vinja - Jadranske etimologije)..."
 
Vrijedi i Medinijev komentar: "jašprin - rast morski kako dubić koralja, nu nije koralj. Riba se (lovi se) okolo Cavtata i u dubini ispod konavoskijeh stijena."
"Neki je razlog zašto kod nas seljanin kada liči (izvikuje) po ulicam da što prodaje, ili gracki lero (fakin) da što kupuju, sveđer dozivlje žene, nikad ljudi. Valjda lašnja (lakša) trgovina sa ženama nego s ljudima, ili bržek je znak da žena ima navlastito biti kutnjica (kućanica), a ne šetukat tamo amo bez posla."
Vodopić spominje Tomindan (21. 12.) za koji don Ivan Stojanović piše: "U naše djetinjstvo bio je svake godine na Tomin dan dernek Konavljana u Dubrovniku. Poljana na Pilama (gdje je sad hotel Imperial) bijaše krcata zaklane krmadi, što bi donijeli Konavljani da prodavaju građanima za peciva za Božić (pecivo u smislu peći, ne kruh T.T.) Austrija iza 1840. udari porez na tu trgovinu", i običaja nesta. Škole taj dan nisu radile.
Dodajmo ovoj slikopisnosti kunduricu Anu Bučicu, Marka Brajinovića sa njegovim šepavim talijanskim uzrečicama, pučki iskrivljene latinštine i talijanštine, berekina Pera Đoka. Da Bosdari nisu bili baš plemeniti ljudi dokazuje i ovaj slučaj iz XVIII. stoljeća.
 

Teo Trostmann

Kralj George VI. je inzistirao da se dosjei ukinu i nikad ne puste u javnost

 
 
Dok su američke trupe putovale periferijom posjeda Degenershausen, ogromne količine napuštenih i uništenih njemačkih vojnih vozila bile su razbacane po sporednim cestama, a neke su sadržavale i razne količine arhiva nacističke vlade. Podporučnik David D. Silberberg u početku je otkrio dokumente koje je potpisao ministar vanjskih poslova nacističke Njemačke Joachim von Ribbentrop i vratio se u Degenershausen kako bi proširio pozadinu svojih nalaza. Nakon savjeta o mjestima Kuća Meisdorf i dvorac Marburg, otpratio je obavještajne časnike do mjesta na kojima je otkriven niz predmeta. Za to su vrijeme američke trupe uhitile njemačkog vojnika Karla von Loescha, pomoćnika Hitlerovog osobnog prevoditelja Paula-Otta Schmidta, dok se povlačio iz Treffurta, blizu Eisenacha. Schmidt mu je naložio da uništi sve strogo povjerljive papire koje je stavio u arhive. Von Loesch je uništio većinu, ali je privatno odlučio zadržati određenu količinu i pokopao ih na terenu u blizini predgrađa Marburga. Potom je slučajno predstavljen potpukovniku R. C. Thomsonu, šefu britanskog tima za dokumente, i ponuđeno mu je da odvede Thomsonov tim do mjesta ukopane korespondencije u zamjenu za njegovo izmicanje suđenju i slobodi.
https://cdn.images.express.co.uk/img/dynamic/20/750x445/891686.jpg
Američka vojska ekshumirala je materijal vrijedan oko 400 tona prije nego što je prevezena u dvorac Marburg na pregled. Nakon inspekcije, činilo se da najmanje šezdeset dokumenata sadrži prepisku između vojvode od Windsora i nacističko-njemačkog visokog zapovjedništva. Američki diplomati ispitali su sadržaj prije nego što su britanskoj vladi prenijeli mješavinu originalnih nacrta i replika. Premijer Winston Churchill razgovarao je o datotekama s kraljem Georgeom VI. koji je inzistirao da se dosjei ukinu i nikad ne puste u javnost. Cijela kolekcija poslana je u Ujedinjeno Kraljevstvo 1948. godine i smještena u Whaddon Hall, Buckinghamshire.
 

https://en.wikipedia.org/w/index.php?title=Marburg_Files&action=edit&section=1

Utorak, 01/12/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2277 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević