Suradnja Talijana i četnika Srba protiv Hrvata

 
 
Mario Roatta (Modena, 1887.- Rim1968.) bio je Mussolinijev generali zapovjednik talijanskih snaga tijekom Drugog svjetskog ratau dijelovima Slovenije i Hrvatske koje je Italija oduzela Jugoslaviji i priključila svojem državnom teritoriju, te na području NDH. U vojnoj službi od 1906. godine, Prvi svjetski rat je završio u činu pukovnika. 1927. - 1931. godine službuje kao vojni ataše pri veleposlanstvu Italije u Varšavi. Nakon zapovijedanja pješačkom pukovnijom 1930. - 1934. imenovan je za zapovjednika talijanske vojne obavještajne službe. Uz tu funkciju, od 1936. godine je zapovjednik talijanskih dobrovoljačkih trupa (Corpo Truppe Volontarie, vojna sila s oko 50.000 pripadnika predvođenih talijanskim vojnim časnicima i opremljenima ratnim zrakoplovima, topništvom, tenkovima i drugom teškom mehanizacijom dobivenom od talijanske vojske) koje su se borile uz monarhiste u Španjolskom građanskom ratu. Mussolini ga smjenjuje nakon što su snage pod Roattinim zapovjedništvom u ožujku 1937. godine pretrpjele značajan poraz kod Guadalajare.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/3e/Mario_Roatta2.jpg/280px-Mario_Roatta2.jpg
Mario Roatta
 
Od 1939. godine je talijanski vojni ataše na najznačajnijem mjestu: kod glavnog saveznika u Berlinu. Od 24. ožujka 1941. do siječnja 1942. godine je načelnik glavnog stožera talijanske vojske - tj. obnašao je najvažniju dužnost koju vojni časnik uopće može preuzeti. Nakon toga je imenovan zapovjednikom talijanske vojske na području Slovenije (sa sjedištem u Ljubljani), da bi 18. ožujka 1941. godine bio imenovan zapovjednikom 2. armije talijanske vojske - naslijedivši na tom mjestu generala Vittorija Ambrosija - koja je kontrolirana na području NDH.
 
U Jugoslaviji je general Roatta bio zapovjednik višeg zapovjedništva talijanske vojske za Sloveniju i Dalmaciju. Sporazumom Roata-Pavelić 19. lipnja 1942. godine vlasti NDH su priznale legitimitet tzv. Antikomunističke dobrovoljačke milicije koju su do tada već organizirale talijanske vojne snage pod Roattinim zapovjedništvom: posrijedi su zapravo bile četničke postrojbe čiju su formiranje talijanske snage podupirale čak i prije nego što su komunisti nakon napada Njemačke i Italije na SSSR uopće i počeli organizirati partizanske snage, te koje su na području pod talijanskom okupacijom djelovale i u vrijeme kada je pristup vojnih snaga NDH na ta područja bio potpuno zabranjen.
 
Mario Roata bio je zapovjednik talijanskih snaga u četvrtoj ofenzivi protiv NOVJ 1943. godine. »Pod talijanskim zapovjedništvom ima 19.000 četnika grupiranih u bande. Od ovih: — 3000 duž željezničke pruge OgulinVrhovine, — 8000 između Gračaca i Knina, - 8000 u Hercegovini.«(Izvješće talijanskog generala Roatte njemačkom generalu Alexanderu Löhru od 3. siječnja 1943.)
 
Nakon što se nisu ispunila očekivanja talijanskih fašista da će ustaše pretvoriti Hrvatsku u područje pod potpunom i trajnom talijanskom dominacijom - zemlju s kraljem Talijanom, koja jedva da ima pristup moru i koja ne smije držati mornaricu, te koja mora plaćati Italiji troškove vlastite okupacije - te su Rimski ugovori izazvali ogorčenje i bijes hrvatskog naroda i čak samih ustaša, talijanske okupacijske vlasti na čelu s Roattom su poduzele sve što su mogle da podrže nezadovoljstvo Srba u svojoj okupacijskoj zoni (zapadno od linije Karlovac - Mostar) i zaštite srpske pobunjenike od aktivnosti oružništva i domobranstva NDH. Prije kraja 1941. godine Roatta posve zabranjuje ulazak vojnih snaga NDH zapadno od Karlovac - Mostar; situaciju gdje su Talijani podupirali pobunu Srba koriste hrvatski komunisti, koji osloncem na područja pretežno nastanjena Srbima s vremenom razvijaju sve jaču partizansku borbu protiv Talijana. Za razliku od partizana, četnici predano surađuju s Talijanima, kao "protukomunistička milicija", te od talijanske vojske primaju znatnu potporu u oružju, hrani i novcu. General Roatta je talijanski stav prema NDH jezgrovito izrazio rekavši da je bilo "pogrješno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji".
 
Na sastanku 10. siječnja 1942. godine - pred Antom Pavelićem i njemačkim generalom E. Gleise von Horstenauom - sam Roatta izvješćuje njemačke saveznike da drži pod svojim zapovjedništvom 3.000 četnika kod Plaškog i Vrhovina, 8.000 kod Knina (među kojima 3.000 iz Hercegovine) i u Hercegovini 8.000, tj. ukupno 19.000 četnika. Inače se Roatta nekoliko dana ranije kleo dužnosnicima NDH da pod svojom kontrolom ima svega 1.500 četnika. Roatta je na sastanku najavio da će "morati" na teritoriju NDH upotrijebiti i dio od 20.000 četnika kojima zapovijeda na području Crne Gore, i čiji broj namjerava povećati za daljnjih 10.000. Čak i pred Nijemcima, Roatta je propustio napomenuti da među četnicima koje on raspoređuje po NDH već djeluje Zlatiborski četnički odred, doveden iz same Srbije. U travnju 1942. godine izvješćuje izaslanik njemačkog ministra vanjskih poslova u Zagrebu dr. Edmund Veesenmayer, kako Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku, te da ona svim sredstvima pokušava što brže stvoriti stanje koje će NDH trajno onemogućiti život.
 
Kraj rata na čelu gubitničke talijanske vojske
 
Petoga veljače 1943. godine imenovan je zapovjednikom talijanske 6. armije na Siciliji; 1. lipnja iste godine za načelnika glavnog stožera talijanske kopnene vojske. Nakon što 25. lipnja 1943. vrh fašističke partije i kralj svrgavaju Mussolinija, Roatta je efektivno drugi čovjek u glavnom stožeru i povjerena mu je zadaća organiziranja obrane glavnog grada, kraljevskog dvora i središnjih tijela vlasti. Premda zapovijeda još uvijek velikom vojskom, ne uspijeva spriječiti Nijemce da nakon kapitulacije Italije pred Saveznicima 3. rujna 1943. godine okupiraju pretežni dio Italije, čak niti organizirati bilo kakav otpor. Talijanske vojne snage, kojima Roatta nije slao nikakve zapovijedi (neke od njih se ipak upuštaju u borbu a njemačkim agresorom) ubrzo se posve dezintegriraju: Nijemci uspijevaju zarobiti oko 700.000 talijanskih vojnika (mnogi drugi su se razbježali na sve strane): stotinjak tisuća ih pristaje nastaviti ratovanje na njemačkoj strani, a ostali su kao ratni zarobljenici odvedeni na prisilni rad u Njemačku. Poslije se branio da navodno nije mogao tijekom noći u kojoj su otpočele agresivne aktivnosti Nijemaca pronaći predsjednika vlade Badoglija da mu supotpiše naredbu vojsci da brani državu. Monarhija ga 1944. godine optužuje zbog kriminalnog nemara da organizira čak niti obranu glavnog grada Rima i da čestito zarati s Nijemcima dok mu u pomoć ne priskoče Amerikanci i Britanci koji u Mediteranu imaju iznimno moćne vojne snage - propust koji je omogućio dvogodišnji razorni rat na talijanskom tlu 1943. - 1945. godine i efektivnu podjelu države uslijed osnivanja Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. Roatta se sklanja u Španjolsku. Sudska presuda na kaznu zatvora ukida se 1949. godine, u vrijeme kada politika nastoji pomiriti ili barem pacificirati sve dijelove društva koji su protiv zavođenja komunističke vladavine u Italiji (što je 1949. godine izgledalo mogućim) - tako i one kojima se nekoliko godina ranije činilo posve normalnim da ne brane zemlju od njemačke okupacije.
Ratni zločini
 
General Roata je često izdavao naloge za uništavanje stanovništva na okupiranim područjima. Naročito je okrutna zapovijed za vrijeme »zimske operacije« od 16. siječnja 1943. kojim se nalaže da pripadnici talijanske vojske ubiju svakog stanovnika kojega nađu na području operacija, bez obzira na to ima li ima oružja ili nema ("ubiti svakog građanina"). Roatta dalje zapovijeda da se sve muške osobe koje se nađu izvan područja operacija, od petnaeste godine naviše, upute u sabirne logore, a sve kuće koje izgledaju sumnjivo zbog veze s partizanima, unište. Kao posljedica ove zapovijedi generala Marija Roatte uništena su mnoga naselja i poubijane su tisuće nevinog stanovništva diljem Hrvatske u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom Kotaru.
 
Pod Roattinim zapovijedanjem, talijanski okupatori su osnovali koncentracijski logor Kampor na otoku Rabu, u kojem je od gladi i zaraznih bolesti umrlo preko 4.000 zatvorenika. Talijansko korištenje četnika za borbu protiv partizana na područjima nastanjenima Hrvatima, također je omogućilo razne ratne zločine, poput Pokolja u Rami 1942. godine. (h.f.)