Među dubrovačkim komunistima bio je veći postotak Srba, ima dosta Jugoslavena (orjunaša i sokola), nešto malo masona

 
 
U travnju 1941. Jozo Lujak pomaže autoru knjige Mati Jakšiću (Dubrovnik 1941., sjećanja, Prosveta, Beograd, 1966.) da bude telefonist jugovojske za Dubrovnik, što je važan pristup informacijama. Dana 17. travnja neki rezervisti među kojima i Lujak (str. 130.) spalili su strogo povjerljiv arhiv, naročito onaj koja se odnosila na evidenciju komunista. Isto je učinila i policija, tj. komandant žandarmerije. (str. 12.) Jozo Lujak zarobljen u Prvom svjetskom ratu na ruskoj fronti, kasnije se pridružio "jugoslavenskim" dragovoljcima u Odesi. Je li tamo već postao komunist? Je li morao u Odesi upoznati čuvenoga masona, crnorukaša i komunista Božana Simića koji je vodio vojne poslove u Odesi, bio obavještajac povezan kako sa komunistima tako i sa rojalistima.
http://slobodnahercegovina.com/wp-content/uploads/2019/04/0100.jpg
Kao sudac u kraljevini Lujak se nije bavio politikom, ali je bio visoko poštovan među jugonacionalistima i jako se zauzimao za komuniste koje je često uspijevao osloboditi zbog manjka dokaza ili grješke u proceduri, tj. pravnom postupku. Uoči ulaska partizana u Dubrovnik umire njegovan od časnih sestara; odbija se pred smrt ispovjediti. Nunzio Detoni (Talijan, fašist) pustio je Lujaka iz zatvora jer su veliki prijatelji iz djetinjstva. Po Jakšiću Lujak je jedan od čelnih ljudi partije u našem Gradu. Lujak je Jakšiću kazao da bi on Detonija kao sudac osudio na smrt, bez obzira kakav je Detoni čovjek (dobar ili loš), jer predstavlja fašizam koji je našem narodu nanio veliko zlo. Detoniju je fer ponuđeno da promijeni stranu,on je to odbio i pri kraju rata je umoren.
 
Uopće autor pokazuje (barem u knjizi) ideološku krutost i nepomirljivost prema protivnicima, za njega je Jugoslavija svetinja nad svetinjama, prema vjeri osjeća odbojnost (jedino ga osoba o. Ćirila Duhovića oduševljava), i kritizira taktiziranje HSS-a i zahvalnost Srba talijanskom okupatoru, pri tome zaboravlja da ni partija ne diže ustanak do napada Njemačke na SSSR 22. lipnja.
 
Zar se može osuđivati četnike za suradnju s Talijanima a istodobno biti u ratnom vihoru eksponent ruskoga komunizma koji je bio krvav i ideološki zaslijepljen. Ali što znače fanaticima komunističkim i fašističkim  ljudski životi i materijalna dobra? Već po dolasku Talijana jedan od četničkih vođa Jevđević paradira po Stradunu zaštićen karabinjerima. Njegov plan je bio, uz pomoć Talijana, spojiti područja naseljena Srbima u Hercegovini i Dalmaciji u jednu poludržavu. Jakšić je zamjerio ruskoj emigrantici Sofiji Dluska što je u društvu kazala da je okupator ostavio narodu suviše slobode, što se vidi po tome da je odvjetnik Jakšić kao komunist još na slobodi. Talijani su 8. 5. 1941. uhitili 8 jugonacionalista, ali su (po autoru) s njima dobro postupali. Dolazi do uhićenja skupine Dubrovčana komunista i Mata Jakšića (u lipnju?), u sarajevskom zatvoru Hasan kuli Pavelićev povjerenik Petković (pravi trgovac i kameleon) im dopušta duhan, dopisivanje i hranu izvana.
 
Od tiskovina uznici smiju čitati samo službena glasila (je li samo ustaška?) i Kuran, prijevod ef. Čauševića. (valjda i Bibliju?) Mato sakriva mornarski nož u rubu hlača, u zatvoru upoznaje buduću suprugu Paulu Zon (židovskoga podrijetla). Kroz isti zatvor prošao je mladi Crnogorac s urednom putovnicom na ime Milana Jovanovića iz Crmnice, student. Vlasti ga propuštaju u Crnu Goru; zapravo se radi o partizanskom generalu Peku Dapčeviću. (str. 75.) (kolosalno, tako im je i Kosta Nađ ušao u Zagreb!)
 
Gestapo je spriječio ubijanje Dubrovčana u sarajevskom zatvoru (pa tako i Jakšića) koje su željeli izvesti neki nadobudni dubrovački ustaše. Zvonimir Dulčić (strijeljan u Fojnici 1944. zbog pomaganja partizanima) vadi Mata iz bolnice jer ga je prijavio vrtlar a po danu leži kao bolestan, dok noću šeta s bolničarkama i agitira za komunizam. Doglavnik Jozo Sunarić (smijenjen i nestao u kolovozu 1941.) se našao u neugodnosti, jer po Jakšiću je njegov sin u dosluhu sa šefom policije Mayerbergerom bio potkupljivan od zatvorenika i nalazio se u čistom sukobu interesa. Jozo Sunarić "nestaje" u kolovozu 1941., njegova karijera je kratko trajala. Zanimljivo je da je savjetovao prijestolonasljedniku Franzu Ferdinandu da ne dolazi u Sarajevo 1914.
 
Sastaje se Jakšić po izlasku iz zatvora s Kurbegovićem, kasnijim ministrom u NDH. (preko veze Meha Šahinagića) Talijanske vlasti opstruiraju NDH, potpomažu četnički pokret, institucijom "pertinenata", tj. izuzećem od mobilizacije i sudskoga gonjenja ljudi koji su imali pretka talijanskog državljanina ili se osjećaju Talijani dodatno onemogućavaju djelovanje naše vojne hunte. Vrlo plastično opisuje autor talijansku taktiku i startegiju "divide et impera". U Dubrovniku se ilegalci sastaju u Jakšićevoj kući, Marko Marojica dolazi kao vrtlar, ostali kao građevinski radnici. (spora gradnja) Radnik Vekić koristi magazin u središtu grada za spremanje ratnoga i sanitetskoga materijala, a Marko Marojica iz lijevoga krila HSS-a ga doprema u Hercegovinu kod Jovana Pamučine. Prema Jakšiću su Marojicu ubili četnici u ožujku 1944., ali to je malo vjerojatno, jer on ne bi izašao iza kuće razgovarati s nepoznatim ili sebi opasnim ljudima. Prema tvrdnji Kazimira Rajčevića Marojicu je likvidirala partija zbog neposluha.
 
Početkom 1942. od direktora podružnice Hermann Goering Werke (tj. Škoda) je Jakšić isposlovao 2 teška mitraljeza, dvije legitimacije, 200.000 kuna pomoći, i da im inženjeri (svi su bili Česi) izrade 4 paklena stroja, koja je Jakšić želio aktivirati kad se okupe fašisti u dubrovačkom teatru. (to nije ostvareno) U dobavljanju ogromne količine lijekova pomagao je uz veliki rizik otac Cvijeto Jareb, farmaceut koji nakon rata napušta Crkvu i oblači civilku. Među dubrovačkim komunistima značajno je veći postotak Srba, ima dosta Jugoslavena (orjunaša i sokola), nešto malo masona. Preteže radnička klasa, ali ima i obrazovanih ljudi. Jakšić navodi samo 15 članova KP u Dubrovniku 1941?!
 
Mato Jakšić kasnije je predstavnik Jugoslavije u El Shattu 1944. (uglavnom zbjeg Dalmatinaca), te jugoslavenski ambasador - što je i logično, radi se o odvjetniku koji tečno govori strane jezike i posjeduje socijalnu inteligenciju. Po njegovoj knjizi je dijelom snimljen partizanski film o ratnom Dubrovniku autora L.Z.-a. Veliki broj građanskih osoba spomenutih u njegovoj knjizi (o. Bernard Sokol, Marijan Blažić, Goeszl, o. Toma Tomašić, dr. Baldo Poković itd.) su imale malu ili neznatnu krivicu, te su nemilosrdno smaknute  na otoku Daksi 1944. godine. Sokol je smaknut u Orebiću utapljanjem. Pokušaji Jakšićevi da u otvorenom razgovoru pridobije advokata Balda Pokovića (ubijen na Daksi 1944., dobar vjernik i čovjek) te vođu HSS-a Roka Mišetića nisu urodili nikakvim rezultatima. Zanimljivo je da je Poković bio vladin povjerenik NDH za Srpsku banku, koja je izgleda htjela kapital prebaciti iz NDH u Napulj. Čelni ljudi te banke su ubijeni od strane vlasti NDH, osim Stijepa Muratija i Nikše Račete.
 
Rat nikad nije crno bijel, katastrofalan postupak partizana prema splitskom gradonačelniku Tartagli, iskreno dugogodišnje prijateljstvo odvjetnika Save Besarovića iz Sarajeva i poglavnika, pa i sustavno komunističko ubijanje svećenika (i pravoslavnih!) pokazuju da su crni ponekad i sivi i bijeli, a crveni da su raznobojni, tj. tutti colori!
 

Teo Trostmann