Get Adobe Flash player

Zanimljivi dokumenti o četnicima na jugu Hrvatske

 
 
Dobrosav Jevđević rođen u Rogatici (istočna Bosna) bio je zastupnik u skupštini Kraljevine Jugoslavije. Bio je čelnik ORJUNA-e u Vojvodini. Po kapitulaciji Jugoslavije sklanja se u Budvu, te nakon toga boravi u Dubrovniku gdje je pod zaštitom Talijana. On tada radi na stvaranju Zapadne srpske države koja bi obuhvaćala Dalmaciju i veći dio BiH, dakle Talijani su imali plan sabotirati NDH (promet, hrana, podrška četnicima) i prije incidenata radikalnih Hrvata, koje su usput vrlo precizno dokumentirali, čak i uz poneku fotomontažu ili prikazivanja hrvatskih žrtava kao Srba. Tako su narušili autoritet države i stvorili malodušnost, pa i oporbu naroda. Naglašavam da srpski narod nije 1941. bio goloruk, te da su sukobi u travnju 1941. nastavljeni (slučaj Slovenca četnika Plajvajsa, Bjelovar, Čapljina itd). Četnici su čak vlakovima i talijanskim kamionima dovođeni na mjesta gdje su ubijali civile Hrvate i Bošnjake.
https://gmic.co.uk/uploads/monthly_2015_06/2.thumb.jpg.472d49b7a7d0727614136d4b32e6c4ae.jpg
Krajem 1942. Jevđević boravi na Korčuli, o čemu izvješćuje partizanski obavještajac 1. 1. 1943. Po tom izvoru objavljenom u zborniku "NOB u Dalmaciji 1941. - 1945., Split 1982., Jevđević smatra da je Balkan izvan interesne sfere SSSR-a koji to područje prepušta Englezima. Napominjem da u to doba osim talijanske vojne pomoći četnici dobivaju i englesku, te imaju promatrače i instruktore iz Velike Britanije. Jevđević laže da partizani nemaju podršku SSSR-a, ali prije Jalte i Teherana, godine 1942. SSSR se bori za goli opstanak. Kod Foče se Jevđević hvali da je zarobio 120 Nijemaca i zamijenio ih za svoju majku koja je bila u Beogradu. Tvrdi da partizani i četnici drže podjednaki teritorij od oko 35.000 kilometara četvornih s oko 800.000 stanovnika svaki. Smatra BiH svojom interesnom sferom i sprema ofenzivu kojom bi partizane protjerao preko Save gdje se mogu do mile volje obračunavati s Pavelićem. Toj akciji odobrenje morao bi dati talijanski generalštab u Rijeci (ipak nerealno). Jevđević je glavni organizator i huškač pokolja nad Hrvatima u Rami, tada je pobijeno od crnogorskih četnika preko 1000 Hrvata i više stotina Bošnjaka, uz asistenciju Talijana.
 
Na pitanje kada će završiti rat odgovara da će svjetski rat završiti za 3 godine (1944., op.T.T.), europski za jednu (1943., kapitulacija Italije, op. T.T.), a rat na Balkanu za 6 mjeseci stvaranjem srpske države.
Hrvatski predstavnici izašli su iz jugoslavenske vlade u Londonu jer tražeći da se četnici i partizani ujedine u borbi protiv Nijemaca, Jevđević to kategorički odbija kao mogućnost u području pod njegovom kontrolom. Po njemu talijanski glavni stožer ima razrađene planove protiv njemačkih pozicija na Balkanu. Po tim planovima bi se Talijani borili skupa sa četnicima protiv Nijemaca u momentu rascjepa između Njemačke i Italije(!) Zamjera bosanskim Hebrejima što su izdali srpstvo(?!) koje je uvijek bilo tolerantno prema njima. Oko 80 posto bosanskih Židova ušlo je u partizanske redove; o tome će se voditi računa poslije rata prijeti Jevđević.
 
S bijesom govori o "viđenijim" bosanskim Srbima koji su se u tolikoj mjeri podvorili Paveliću da su nagrađeni raznim visokim državnim položajima (Sava Besarović, Dušan Plavšić). Zanimljivo je napomenuti da je otac Varnava u Sarajevu bio nutkan od dr. Pavelića da postane šef HPC-a što je ovaj kategorično odbio. Poslije je Varnava pretrpio mnogo od komunista, od atentata do zatvora. Izvještaj Radovana Ivaniševića, podrijetlom Hrvata, daje nam sliku hajdučije turskoga tipa, nediscipline, osobnih sukoba, te prelaženja četnika u partizanske redove.
 
"Zahtijevani su i suviše veliki izdaci na račun Hercegovačkih trupa. Ja sam tim zahtjevima udovoljavao, koliko je bilo više moguće... pošto je major Baćović dobio dovoljnu sumu novaca za operacije. Vojnici (četnici) su odmah otpočeli sa pljačkom i to su se u prvom redu oborili na Hrvatska sela u okolini Promine, koja se nisu ni najmanje ogriješila o Srbe... Uskoro su počeli sa pljačkom i po Srpskim pa čak i po čisto četničkim selima, u kojima su bili smešteni... Presretani su ljudi na drumovima, izubijani i pljačkani i to stari ljudi, koji su na oltar otadžbine položili živote jednog ili više svojih sinova. Ovo nisu bile usamljene nego, na žalost, redovne i skoro svakodnevne pojave. Prilikom preuzimanja Strmice opljačkah su skoro sve ono što je ostalo iza partizana, iako su morali znati da je Strmica bila Pijemont četništva u ovim krajevima i kao takva glavni objekat stalnih komunističkih napada. Borci ove oblasti prestavljani su uvek u bijednom svjetlu, čak i od samog majora g. Baćovića i to pred Italijanima, što nam je, tvrdim, potpuno onemogućilo dobijanje oružja i ostalog materijala od Italijana... Zbog burnih manifestacija i održanih govora prilikom dolaska Hercegovaca (srpskih naravno, op. T.T.) i kasnije, zbog intriga Hrvata, njihovo povjerenje u nas oslabilo je, što se vidi i po tome što u poslednje vreme naoružavaju Hrvate, te da bi imali saveznika u slučaju da mi napadnemo na njih. Narodna imovina je uništena paljevinom i pljačkom, polja su neobrađena, a teško da će moći da se zasiju i proljetni usjevi, pošto je narod bez tegleće stoke i još uvek se nalazi u planinskim komunističkim zbjegovima. Komandant — vojvoda Momčilo R. Đujić v. r. Komanda Bosanskih, Ličkodalmatinskih i Hercegovačkih čet. odreda O. Br. 24 3 marta 1943. god. S. Priključiti aktu O. br. 22 od danas Načelnik štaba, Četnički vojvoda R(adovan). St. Ivanišević v. r
 
IZVJEŠTAJ ĐURE VILOVIĆA OD 1. OŽUJKA 1943. DRAŽI MIHAILOVICU O STANJU ČETNIČKOG POKRETA U SPLITU
 
"Od Vojvodina dolaska u Split, u jesen 1941. god., pa sve do njegovog težeg oboljenja u jeseni 1942. god., najteži, a verovatno i najmukotrpniji je bio njegov posao, ispitivanje i proučavanje ljudi i prilika u Splitu i uopšte u ovim krajevima. Nema značajnijeg lica ni imena u ovom gradu, koje nije prošlo bilo kroz njegovu radnu bilo kroz i radnu i bolesničku sobu. Merilo mu je ostalo dosledno: politička linija i koncepcija. Oko ove linije je uporno, ustrpljivo i neumorno nastojao da poveže Hrvate, koji nisu sudelovali u ustaškoj politici, a napose one, koji su u Jugoslaviji ispovedali jugoslovenski nacionalizam.  Blaženopočivši Vojvoda nije uspeo da svojom dubokom i stvarnom argumentacijom i uverljivošću dovede ikojeg Hrvata ili Jugonacionalistu do shvatanja i prihvata njegove političke linije i solucije uprkos mnogih koncesija osetljivosti Hrvata. Hrvati, koji su sa Vojvodom raspravljali, a Jugonacionalisti jednako, stali su jedni i drugi kod svojih kombinacija, a te se nisu nikako mogle ni da pokriju ni da usklade sa diktatom stvarnosti, po kojoj Srbin želi i stvara novu državu, u koju traži pune i tvrde garancije, da ponovno ne bude izvrgnut pokoljima samo zato što je Srbin. Hrvati, a ni Jugonacionalisti — kažu oni — u ime Hrvata, da ih se dobije za novu državnu zajednicu, nisu uspeli da uvide, da bi se u novoj državnoj zajednici morali da odreknu svih žarišta političkih bolesti, što su dovele Jugoslaviju do rasula, a Srbe do pokolja: rimskog klerikalizma, austrijanštine i hrvatske državne ideje. Hrvati su otklonili sve Vojvodine pozive i predloge o sadanjoj saradnji sa Srbima, a konačno i to: da javno, pismeno osude ustaštvo i Pavelića. Jugonacionalisti su uporno tražili, kao 771 uslove svoje saradnje, da se čuva osetljivost Hrvata, da se ničim i nikako ne pominju računi ustaštva i pokolja, a napose da se ne tangira katolička verska osetljivost Hrvata. Oni su za obnovu one i onakve Jugoslavije, kakova je izgledala i bila za Maček-Cvetkovićeva sporazuma. S mnogo poze i gordosti su isticali svoju parolu: protiv hrvatskog i protiv srpskog frankovluka! U masama su propagovali soluciju reprize opšteg grlenja, ljubljenja i bratimljenja iz 1918. Ni preda mnom se nije krilo sa strane splitskih jugonaciona lista, da je prelaz na pravoslavlje udar na hrvatsko i izdaja hrvatstva Podvlačilo se da Hrvati uprav sada moraju da budu naglašenije Hrvati nego ikada pre. I nakon svega ovoga g. Bartulović (koji se najodlučnije protivio luđačkim stavovima Birčanina, stradao kao četnik 1943., op., T.T.) podržaje lične veze s blaženopočivšim Vojvodom i razgovara o saradnji. Do daljnjeg uspona u opreci političkih linija i stanovišta dolazi u ranoj jeseni 1942. god. kad je major Marin Stude s kapetanom Vojmilom Alfirevićem i potporučnikom Matom Amatom, pristupio Vojvodinoj osnovi o okupljanju jugoslovenske legije, koja bi ušla kao hrvatski borci u četničke redove.  Sva trojica oficira i skoro 90% prve čete krenuli su u četničke redove kao — pravoslavni.Kad je preminuo blaženopočivši Vojvoda Birčanin, a u Split prilikom njegove sahrane stigao još i g. Dobrivoje Jevđević i vojvoda Baćović u stanu g. R. Sorovića održavale su se terevenke i praskao šampanjac, održavali se brojni sastanci, domjanke i dogovori i po hotelu Ambasadoru i po privatnim stanovima s ciljem da se priredi sve i potisne radni štab Vojvode Birčanina, a preuzme voćstvo po njegovim ličnim i političkim protivnicima.
 
Nakon njegova huškačkoga govora četnici su u listopadu 1942. na području prozorskog kotara (u sklopu talijanskih operacija) ubili više od tisuću Hrvata i nekoliko stotina muslimana. Nakon tog zločina vlasti NDH zatražile su od Talijana da protjeraju Jevđevića. Vjekoslav Vrančić i David Sinčić, predstavnici NDH kod talijanske II. armate traže smirivanje četničkih akcija i njihovo usmjeravanje prema partizanima. U lipnju 1942. Draža Mihailović šalje ga u Sloveniju da izvidi stanje i brojnost tamošnjih četnika. Uoči talijanske kapitulacije aktivan je u Dubrovniku odakle 3. IX. 1943. odlazi u Rijeku i produžuje u Rim gdje se povezuje s njemačkom obavještajnom službom. U Trstu organizira izbjegle četnike i vraća ih u Opatiju gdje im se stavlja na čelo a 1944. vodi ih u Ilirsku Bistricu. Kao izaslanik D. Mihailovića (u dogovoru s posebnim njemačkim opunomoćenikom za jugoistok H. Neubacherom djeluje u Sloveniji na objedinjavanju svih kolaboracionista i četnika radi stvaranja fronte protiv antifašističkih snaga. U proljeće 1945. bježi u Italiju gdje ga Savezničke vojne vlasti uhićuju i zatvaraju u logor Grottaglie. Tamo je neko vrijeme zatvoren s Viktorom Gutićem koji je izručen, a Jevđević se dokopao slobode i do smrti živio u Rimu.
 

Teo Trostmann

Vazda razmišljanje što ovi put napisat. I sjetim se da ću prepisat testamenat pokonjega nona Balda, da se vidi kako se to nekad pisalo

 
 
Dubrovnik, 13. februara 1939. U IME PRESVETOGA TROJSTVA 
Zdrav u pameti, od nikoga prisiljen činim ovu moju oporuku od mene napisanu, te određujem slijedeće: I. Od dosta godina služi nas vjerna i dobra sluga Stane recte Stojka Jarak iz Ercegovine, selo Strmica. Njezina ljubav i poštovanje za našu kuću je superiorno, pak je sva prilika da će ona svoju starost provesti u svom rodnom mjestu. Kad ostavi našu kuću moj nasljednik mora joj uručiti jednu otpremninu radi izvršene duge službe, a to prema svojem ekonomskom stanju i ona se mora s tim zadovoljiti jer joj to dolazi kao dar. On je u svemu pravičan, pa će to izvršiti kako uzmogne.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2015/06/Avokat-Podic-Ulicama-04.jpg
II. Ja sam bio sretan da sam imo dobru i dragu ženu Gjaninu rodom Birimiša, te ako ona danas ima prilično imovine ipak hoću da joj ostavim slijedeće: Moju ložu broj 19 u III. redu u Bondinu teatru, a to u potpunu vlasnost, Moju kuću i prostrani vrt do kuće. Ima nešto zemlje u polju. Kuća je razi mora. Neku zemlju u Gornjoj Rijeci. Ima i jedna drvena baraka što je ona sagradila. Pokućstvo u ostavljenoj kući nije moje, to je mojoj ženi ostalo od njezine svojte. To je sve i u derutnom stanju. Tad ostavljam svojoj ženi Gjanini plodouživanje za nje doba života od dućana u ovom gradu Placa Cara Dušana (danas Poljana Paska Miličevića kod Velike Onofrijeve fontane), što drži u najmu Ivanko Kojaković iz Dubrovnika. Iza njene smrti dućan(uobičajena riječ je butiga, op. T.T) dakako pripada mojem nasljedniku. Još ostavljam mojoj ženi Gjanini jure legati moju kuću u selu Pridvorje u Konavlima u kojoj sada podučava škola. Moja žena ljubi mnogo kuću u Rijeci, nu kad bi željela stajati u Gradu, sad zapovijedam mojem nasljedniku da joj dade pravo stanovanja u prvom katu u onaj mali apartman koji se nalazi u prvom katu i sastoji se od jedne saloče i dvije sobe, jedna sa ulica a druga sa Place. Ovaj apartman je u velikoj kući na Placi. Moja žena nema pravo da ovaj stan unajmi. Po dogovoru može da bude i druga soba. Moja Gjanina ja sam ti haran na ljubavi koju si mi ukazala, te na njegovanju moje teške nemoći azme. (dubr. astme, op. T.T.)
 
III. Ovo pretpostavim blagoslovom mojim i Božjim imenujem za moga univerzalnog nasljednika cijele moje imovine u jednu riječ sve moga ljubljenoga sina Dra Mata Podića, već advokata. Poznam njegovo blago srce i bistru pamet, pa sam miran da će on poštovati svoju dragu majku kao dosada.
 
IV. Preporučam mom sinu da sačuva vjeru i ljubav prema Spasitelju i Majci Božjoj i tu ljubav ukorijeni u svojoj obitelji, sad eto kad se i on oženio, te neka uspješni blagoslov sadje na njega, ženu mu i potomke. V. Moj sprovod neka bude jednostavan i ukop kod starijeh. Obojica se spomenite mene i udijelite bijednom siromahu koju utjehu. Živite mirno i sretno. S Bogom i doći će vrijeme kad ćemo se gori vidjeti. Potvrđujem sve i potpisujem se Dr. Baldo Podić s.r. Nadodajem slijedeće: Znam da je nama svima teško se razići, ali tako mora da bude, pak vam spominjem jednu talijansku izreku: Non sospiri, non lacrime, un di ci rivedremo. (ne uzdasi niti suze nego mi ćemo se vidjeti opet) Opet potvrđujem i potpisujem. Dr. Baldo Podić s.r. Prednja oporuka je po Zakonu proglašena. Sreski sud u Dubrovniku dneva 16 decembra 1939. (M.P.) T. Sambugnach (Sambunjak) s.r.
 
 A sad kako je bilo nakon ovega testamenta? Nono Baldo je umro neđe u dečembru 1939. dva mjeseca prije nego sam se ja rodila. Stane je ostala u nas u kući, a kad je oslabila pape joj je našo najljepšu kamaru (sobu, op., T.T.) u Domus Christi, amobiljo (u sl. prijevodu opremio, op., T.T.) s našom mobiljom (pokućsvom) i mi smo joj ko djeca svaki dan nosili nešto za izjesti a usput se igrali u velikom đardinu (vrtu). Pokopali je u naš grob. Loža u teatru je eksproprirana(?!), zemlju u Gornjoj Rijeci đe je bila baraka agrario je pok. Mato Gverović (zemlja se davala obrađivaču, op. T.T.), kojega je none Gjanina bila dovela da tu s brojnom familijom živi od zemlje. Zemlju u Konavlima su zaposjeli mnogi, baš sad mislim nešto rasčistit. Butige su bile nacionalizirane - U ime naroda, a vraćene - U ime Republike Hrvatske. Kako se moglo napisat Placa Cara Dušana, ja ne razumijem, a još manje razumijem kako neko i dandanas može rijet Ulica Kraljice Marije, a da ne promisli ko je ona bila. Ili bolje rečeno, promisli i ne prema mu (nije mu stalo, op. T.T.).
 
Najvažnije je ono u točki IV. đe moli blagoslov Spasitelja i Majke Božije za sve nas. Baš zato sam ovo i napisala u Našu Gospu. Mislim kako je sveta dužnost nas, koji smo imali milost rodit se u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, vjeru i nauku ove Crkve usadit u srca naše djece, a to je vjera u Boga, obitelj i dom. Ako se u temu ne uspije, veliki je to životni promašaj. Ovo naravno uključuje i poštovanje svih drugih dobre volje. Legam Našu Gospu iz agosta 2004. Tu sam imala intervju s našim gosparom Mišom, zaželjela sam da budemo živi na njegov veliki jubilej – 60 godina umjetničkog rada, on, ja i naš glavni i odgovorni urednik. I eto doživljeli Bogu fala... Na Gospu od Orašca, 2. lulja 2009. godine Lucija Carić. Gospođa Carić, vjernik i pravnik,  umrla je nedugo nakon ovoga teksta. Gospar Mišo je Mišo Martinović poznati glumac koji je zamalo strijeljan 1945., a evo još mu je Bog dao zdravlja i u ovaj čas!
 

Teo Trostmann

Klanjanje četničkom vođi Draži Mihailoviću

 
 
IZVJEŠTAJ ĐURE VILOVIĆA OD 1. OŽUJKA 1943. DRAŽI MIHAILOVIĆU O STANJU ČETNIČKOG POKRETA U SPLITU
»Gospodine ministre! Želeći da izbegnem eventualni prigovor savesti, da sam propustio da učinim nešto, što je trebalo učiniti, u službi istini i Otadžbini podnosim Vam ovaj prikaz prilika i ljudi u Splitu, u vezi sa bavljenjem i radom blaženopočivšeg Ilije Z. Trifunovića, Vojvode Birčanina, u ovom gradu. Moj će izvještaj biti savesne zabeleške sopstvenog dodira i zapažanja, ovagnute savešću i poštenjem, a garantirane odgovornošću pred mojom najprisnijom intimnošću i pred najširom javnošću. Od Vojvodina dolaska u Split, u jesen 1941. god., pa sve do njegovog težeg oboljenja u jeseni 1942. god., najteži, a verovatno i najmukotrpniji je bio njegov posao, ispitivanje i proučavanje ljudi i prilika u Splitu i uopšte u ovim krajevima. Nema značajnijeg lica ni imena u ovom gradu, koje nije prošlo bilo kroz njegovu radnu bilo kroz i radnu i bolesničku sobu. Čak i ljudi iz raznih krajeva Dalmacije prošli su kroz njegovu radnu sobu. Svojom neverovatnom darovitom prodornošću, a i obiljem prilika, što mu je pružao razbrbljani splitski čovek, skoro svih grupa i redova, došao je do tančina u poznavanju i ljudi i prilika. Mi, koji smo dugo u ovom gradu i među svetom prečesto smo puta bili iznenađeni Vojvodinim tačnim diagnozama i analizama splitskog čoveka i splitskih prilika, kao i onih iz bliže i dalje okoline Splita. Blagopočivši Vojvoda imao je, pored ostalih darova i talenata, jaki dar ustrpljivosti i u saslušavanju i u iščekivanju, da argumenti, a i vreme učini svoje kod pojedinaca. Stoji kao neoboriva činjenica, da je Vojvoda podelio Split na malu grupu vernih saradnika i sumišljenika i na veliku većinu, koja se prema njegovoj liniji i političkoj soluciji odnosila neprijateljski.
http://www.novosti.rs/upload/images/2015//05/28n/fe.jpg
UVIJEK JE BILO I BIT ĆE IZDAJNIKA - Đuro Vilović sa četnicima
 
Njegove ocene nisu padale naprečac, a sudove je donosilo teško ustrpljenje. Merilo mu je ostalo dosledno: politička linija i koncepcija. Nikad nije propustio da naglasi, da je ta njegova politička linija i koncepcija potpuno ista kao i Vaša, gospodine Ministre! Oko ove linije je uporno, ustrpljivo i neumorno nastojao da poveže Hrvate, koji nisu sudelovali u ustaškoj politici, a napose one, koji su u Jugoslaviji ispovedali jugoslovenski nacionalizam. Kažem u punoj svesti, da me za ovu tvrdnju neće nikad prekoriti ni savest ni poštenje: bez rezultata. Blaženopočivši Vojvoda nije uspeo da svojom dubokom i stvarnom argumentacijom i uverljivošću dovede ikojeg Hrvata ili Jugonacionalistu do shvatanja i prihvata njegove političke linije i solucije uprkos mnogih koncesija osetljivosti Hrvata. Premda njegovom stvarnom i logičnom razlaganju nisu mogli da suprostave ozbiljne prigovore, a morah su da priznaju opravdanim mnoge Vojvodine prigovore politici Hrvata, ipak nisu nikad ništa preduzeli, da bar minimalno porade u duhu razgovora s blaženopočivšim Vojvodom. Vojvoda je državnički i političkom mudrošću prozreo i ljude i njihov duh i stav, pa oko sebe okupio, organizovao i zaposlio one, koji su svojom uviđavnošću, osećanjem i ubeđenjem došli do iste linije i bili za istu Vojvodinu, a on nije nikad propustio da naglasi, da je jedna te ista njegova linija i politička solucija koja je i Vaša, gospodine Ministre! Hrvati, koji su sa Vojvodom raspravljah, a Jugonacionalisti jednako, stali su jedni i drugi kod svojih kombinacija, a te se nisu nikako mogle ni da pokriju ni da usklade sa diktatom stvarnosti, po kojoj Srbin želi i stvara novu državu, u kopj traži pune i tvrde garancije, da ponovno ne bude izvrgnut pokoljima samo zato što je Srbin. Hrvati, a ni Jugonacionalisti — kažu oni — u ime Hrvata, da ih se dobije za novu državnu zajednicu, nisu uspeli da uvide, da bi se u novoj državnoj zajednici morali da odreknu svih žarišta političkih bolesti, što su dovele Jugoslaviju do rasula, a Srbe do pokolja: rimskog klerikalizma, austrijanštine i hrvatske državne ideje. Hrvati su otklonili sve Vojvodine pozive i predloge o sadanjoj siradnji sa Srbima, a konačno i to: da javno, pismeno osude ustaštvo i Pavelića. Jugonacionalisti su uporno tražili, kao 771 uslove svoje saradnje, da se čuva osetljivost Hrvata, da se ničim i nikako ne pominju računi ustaštva i pokolja, a napose da se ne tangira katolička verska osetljivost Hrvata. Oni su za obnovu one i onakve Jugoslavije, kakova je izgledala i bila za Maček-Cvetkovićeva sporazuma. S mnogo poze i gordosti su isticali svoju parolu: protiv hrvatskog i protiv srpskog frankovluka!
 
U masama su propagovali soluciju reprize opšteg grlenja, ljubljenja i bratimljenja iz 1918. Opreke ove i ovakve prirode, što su se javile u samim razgovorima, trajno su ostale, a i mnogo se produbile. Produbljenje je nastupilo kad je blaženopočivši Vojvoda sa svojim štabom vojnih i civilnih lica počeo da dejstvuje u Splitu. Prvi korak u ovom pogledu bilo je izdanje prvog propagandnog letka, koji je nosio potpis »jugoslavenski nacionalisti«, sredinom meseca maja 1942. god. Letak je redigovan u naročitoj grupi sastavljenoj od gg. direktora Silvija Alfirevića, Nike Bartulovića, dr Beroša i još nekoliko lica iz bivše uprave bivšeg sokolskog društva u Splitu. Kod same redakcije letka pokazase teška opreka u shvatanjima, kao i u političkim solucijama. Direktor Alfirević stojeći uz Vojvodinu liniju i soluciju, upućivao je letak protiv ustaša, klerikalaca, a napose partizana — komunista, a uz državnopravnu ogradu protiv aneksije i okupatora. Svi ostali jugonacionalisti u toj redakcionoj grupi gg. Niko Bartulović i dr Beroš, a i izvan redakcionog odbora, tražili su da letak bude prvenstveno upućen protiv okupatora, a sporedno i blago protiv partizana-komunista. Jugonacionalisti su naišli na energičan otpor, jer je politička mudrost diktovala da nije čas uzeti drugi stav. Ovaj je otpor g. Alfirevića bio dan u punom saglasju s blagopočivšim Vojvodom, te je redakciju letka preuzeo sam direktor Alfirević u društvu sa advokatom dr Nonveillerom, sudijom g. Ćirom Madiracom i novinarom Matekalom. Letak se umnožio, ali je pri rasturanju otkriven od vlasti, a g.g. Alfirević, Nonveiller i Madiraca bili uhapšeni i podvrgnuti dugoj istrazi, prilikom koje je g. Alfirević preuzeo na sebe svu odgovornost. Međutim, dok se je još vodila istraga i radilo o glavi uhapšenika, blaženopočivši Vojvoda morao je da sluša optužbe mnogih, pa i onih istih lica, koja su tražila radikalniji napadaj na okupatora u letku, kako je taj letak nepolitički, netaktičan, prema okupatoru odviše oštar i neobazriv. Zbog ovoga i ovakvog držanja Vojvoda je s tim licima prekinuo svaki politički razgovor, a s nekima i uopšte svaki daljni politički i lični kontakt. Od ovog momenta svi odbačeni se okupljaju i otpočinju jednu potmulu kampanju protiv blaženopočivšeg, a glasnu protiv njegova civilnog i vojnog radnog štaba. Do još jačeg očitovanja opreke između Vojvodine političke linije i solucije došlo je u septembru, kad su dobrim delom Vojvodini ljudi prešli s katolicizma na pravoslavlje. Na njih se digla kuka i motika sa svih strana, a u toj hajci, tajno organizovanoj po katoličkom kleru i drugim antisrpskim faktorima, sudelovali su i splitski Jugonacionalisti s g. Nikom Bartulovićem na čelu. On nije ni preda mnom tajio svoje ogorčenje i protest na te ljude, koji su izvršili javno delo svoje savesti, uverenja.
 
Ni preda mnom se nije krilo sa strane splitskih jugonaciona772 lista, da je prelaz na pravoslavlje udar na hrvatsko i izdaja hrvatstva Podvlačilo se da Hrvati uprav sada moraju da budu naglašenije Hrvati nego ikada pre. I nakon svega ovoga g. Bartulović podržaje lične veze s blaženopočivšim Vojvodom i razgovara o saradnji. Do daljnjeg uspona u opreci političkih linija i stanovišta dolazi u ranoj jeseni 1942. god. kad je major Marin Stude s kapetanom Vojmilom Alfirevićem i potporučnikom Matom Amatom, pristupio Vojvodinoj osnovi o okupljanju jugoslovenske legije, koja bi ušla kao hrvatski borci u četničke redove. Ovom je akcijom, poverenoj spomenutim oficirima kao ljudima svoga neograničenog poverenja, hteo Vojvoda da dade Hrvatima mogućnosti, da pred istorijom operu svoju sramotu i bar na taj način dadu kakvu takvu zadovoljštinu Srbima. Ova je njegova gesta ne samo bila velikodušna, nego i državnički dalekovidna. No ovo nije bilo ni shvaćeno ni prihvaćeno, jer po izjavama ovih oficira, ova je osnova bila svugdje paralizovana od jugoslovenskih nacionalista potpuno, a delimično i u Splitu i u bližoj okolici, gde su spomenuta tri oficira ipak ličnim kontaktom imala izvestan uspeh i sva tri s prvom četom krenuli na borbeni teren. Sva trojica oficira i skoro 90 % prve čete krenuli su u četničke redove kao — pravoslavni. G. Major Marin Stude nije ni u jednoj prilici, pa ni na sednicama Vojvodina radnog vojnog i civilnog štaba krio, da je ovu Vojvodinu osnovu osujetio upravo g. Niko Bartulović sa svojim prijateljima i sumišljenicima iz raznih bivših sokolskih uprava po primorskoj i ostrvskoj Dalmaciji. Neki su sokolski prvaci sami majoru, a i drugima, priznali da su sokolsku mušku omladinu u izvesnim količinama otpremali u partizansko-komunističke redove. Izgovarali su se nedovoljnom obavešćenošću, ali kasnije ipak nisu nikoga otpremili u četničke redove. Nije nikakva tajna da su Jugonacionalisti, u dobrom delu, održavali veze s partizanima i njih prvenstveno isticali kao borce za narod i slobodu protiv okupatora, a četnike oglašavali kao izdajnike, plaćenike i zlikovce. U mesecu novembru 1942. Vojvoda pada u tešku bolest, pa tom prilikom određuje da političke poslove obavljaju, kao njegovi zamenici gg. prota Sergije Urukalo i direktor Silvije Alfirević, a vojne poslove gg. kapetani Radovan Ivanišević i Mladen Kostić. Ta Vojvodina odluka daje povoda posebnoj hajci na Vojvodine zamenike, koja se uporno održava i još ni kada ne prestaje. U tom istom vremenu, na prolazu sa Sušaka za Hercegovinu, zastaje u Splitu g. Radmilo Grđić. On održaje sastanke s Vojvodinim zamenicima i sa svojim prijateljima iz sokolstva. Prvima želi da sugeriše da je nužno, i za četnički pokret neophodno, da se Vojvodi postavi zamenik u vojnim stvarima oficir Bjelajac, ličnost Grđićeva poverenja, a drugima sugeriše rad na jugoslovenskoj revoluciji. Sugestija ta podvlači da oslonom na četnike Jugonacionalisti imaju da prikupe oko sebe Hrvate i u zajedničkoj borbi sa četnicima ostvare novu Jugoslaviju, koja doduše nije Srbima potrebna, ali ako je hoće Hrvati i Jugonacionalisti mogu samo tim putem do nje. Prota g. Urukalo na diskretan i pametan način sprečava da se bolesnom Vojvodi protiv 773 njegove volje i znanja ne nametne vojni zamenik u osobi oficira Bjelajca. Već u ovim momentima g. Grđić, u ovome a i u drugim okolnostima, ne žaca se dà zauzme i nešto pretenciozan stav prema Vojvodi i njegovim odlukama, što je sa strane vojvodinih zamenika bilo odbijeno uz napomenu, da se ni jedna odluka neće donijeti bez prethodnog odobrenja Vojvodinog. U drugoj polovini meseca decembra 1942. god. kad je Radmilo Grđić, na povratku iz Hercegovine u Split, bio odbijen da bude primljen kod blaženopočivavšeg Vojvode, koji nije htio da primi ni neko Grđićevo pismo, ostade neko vreme u Splitu, održavao je neprekidne razgovore sa svojim drugovima iz sokolstva.
 
Ti su se razgovori vodili u neprijateljskom stavu protiv Vojvode kao i protiv njegova radnog štaba, pa, kako se čulo od Grđićevih pristalica i prijatelja, taj je stav opravdavao nekim punomoćjem, koje da bi mu dali, Vi, gospodine ministre, a u pravcu formiranja i voćstva te jugoslovenske revolucije. Lansiralo se i to kako su dani Vojvode Birčanina odbrojani, a onda da dolazi kao politički vojvoda g. Radmilo Grđić, a njegov bi pomoćnik u Splitu bio g. Niko Bartulović. Već tada se po Splitu okupljaju i stvaraju pravila i načela za JUGOREPO (Jugoslovenski revolucionarni pokret). Uporno se stoji na gledištu, da ljudi te linije i te političke solucije imaju da povedu poslove, koje je do smrti vodio Vojvoda Birčanin, a njegov radni štab, koji da je velikosrpski, pa zato Hrvatima i Jugonacionalistima zazoran, da se razjuri... Kad je preminuo blaženopočivši Vojvoda Birčanin, a u Split prilikom njegove šarane stigao još i g. Dobrivoje Jevđević i vojvoda Baćović u stanu g. R. Sorovića održavale su se terevenke i praskao šampanjac, održavali se brojni sastanci, domjanke i dogovori i po hotelu Ambasadoru i po privatnim stanovima s ciljem da se priredi sve i potisne radni štab Vojvode Birčanina, a preuzme voćstvo po njegovim ličnim i političkim protivnicima. Tu i tada su skovane osnovne, podvale, rezolucije i otpočelo se s nepočešljanom kampanjom protiv ranijih Vojvodinih zamenika. Osećam da je ovdje momenat da naznačim što tvrdo znam o jednim i drugim ličnostima na čelu ovih dveju protivnih grupa i političkih linija. Za ljude poverenja, verne saradnje i upornosti i čvrstoće na političkoj Vojvodinoj liniji znam ovo: PROTA S. SERGIJE URUKALO, čovek čiste političke i moralne prošlosti. Toliko ugledno svešteničko lice da je stvarni zamenik interniranog episkopa šibenske eparhije, čovek poverenja i autoriteta celokupnog pravoslavnog sveštenstva u Dalmaciji. U prošlosti iskren prijatelj i zagovornik Hrvata, ali to ga nije moglo da spasi od ustaškog progona i hapšenja. Pretsednik Odbora za pomoć srpskih izbeglica. Organizovao je i podelio na milijune Lit unesrećenim Srbima u užasu i bezglavim bežanjima ovoga rata. U tom protinom odboru, interesantno, nema ni jednog jedinog lica kao člana iz grupe protivne Vojvodi Birčaninu i njegovoj političkoj liniji, ali je u njemu i kao član i agilni saradnik — Silvi je Alfirević. 774 G. prota Urukalo je ono lice, koje se glavom založilo, kao otac i garant, za boravak Vojvode Birčanina u Splitu pred italijanskim vlastima u Splitu i u Zadru. Time je bio omogućen Vojvodin boravak, a dosledno tome i rad i uspeh u Splitu. G. prota Urukalo je ekonomski neovisan građanin. Ni ranije, u svojoj prošlosti, nije se nosio ličnim ambicijama, a ne nosi se ni sada. Celog se života dosledno i uporno nosio samo radom i žrtvom za svoj srpski pravoslavni narod. Ni sva intrigantska propaganda protiv ljudi Vojvodinog poverenja i saradnje nije pronašla čime bi protu Urukala mogla da tereti. Ne mogu a da se ne setim one zgode kad je preminuli Vojvoda Birčanin govorio skupljenim četničkim vojvodama: »Čuvajte mi protu od komunista i jezuitskih bojovnika, jer je samo jedan — prota Urukalo!« DIREKTOR SILVIJE ALFIREVlC. On je dočekao u Splitu vojvodu Birčanina kao njegov davni, 17 godina stari saradnik.
 
Svojom agilnošću i spretnošću osigurao je ekonomske početke bavljenja i Vojvodina rada u Splitu. Ostao je uz njega trajno i u najtežim i opasnim časovima. On mu je uspostavio kontakt sa svim političkim ljudima u Splitu. Pretsjednik splitske Narodne odbrane, osnivač Jadranske Straže, Jugoslavenske Matice, nacionalnog Društva i prosvetni radnik na svim poljima, a napose u splitskom sokolstvu. Prvi je sa svojima prešao na pravoslavlje i izdržao hajku i povike zbog tog prelaza. Njegov sin jedinac, gardijski oficir, među prvima se stavlja Vojvodi na raspolaganje i odlazi s prvim četničkim borcima na borbene položaje. Interesantno da prvi saradnici Vojvode Birčanina bivaju progonjeni, hapšeni, prelaze na pravoslavlje i odlaze u četničke borce, a njihovi protivnici ništa od svega toga neprijatnoga. Na drugoj strani stoje: — G. NIKO BARTULOVIĆ. O njemu ne želim da istaknem ništa više nego sam morao istaći prilikom prikazivanja Vojvodina bavljenja i rada u Splitu. On je ono lice, koje uporno nosi i podvlači političke opreke linije i solucije Vojvode Birčanina i one Jugonaciondalista. On je onaj koji napada katolike, kad prelaze na pravoslavlje, a isto tako napada Hrvate, koji hoće da se izluče vidljivo i dokumentarno iz, krvlju i zločinima, omalajnog hrvatstva. On parališe okupljanje Hrvata u četničkim redovima pod komandom četničkom i pod zastavom i političkom solucijom četničkom. On podržaje veze sa istaknutim klerikalcima (posIjednim urednikom »Hrvatske Straže« dr Augustinom Juretićem) a o partizanima i komunistima ne nalazi nikad oštrije riječi. On vodi razgovore s vojvodom Birčaninom o saradnji i u isto vreme po Splitu baca parolu: PROTIV HRVATSKOG I PROTIV SRPSKOG FRANKOVLUKA! Frankovluk mu je kad Srbin traži garancije da može mirno da živi u svojoj državi bez straha i predanja pred ovim pokoljima. »ClFTA« ĆOROVIĆ! Tako ga je dosljedno nazivao blaženopočivši Vojvoda Birčanin. Sarajevski trgovac, grosista kolonijalne robe, čovek, koji se po Splitu hvali svojim dobrim vezama i odnosima s njemačkim okupatorom u Sarajevu. Te su veze i odnosi — govori on — toliko bili dobri i srdačni, da nije trebalo da se makne iz Sarajeva, ali se ipak ma­ kao i došao u Split kao izbeglica, da ovdje deluje — politički. Njegov se politički rad sastoji bitno u tome da peče crne kave i priređuje gozbe onima, koji se raduju smrti Vojvode Birčanina i očekuju da njegov rad skrenu u jugoslovenske vode i razvodne četničke redove i srpsku političku soluciju. G. RADMILO GRĐIĆ, poznat je kao sarajevski novinar i beogradski sekretar Sokolskog Saveza, ali niko ne zna za rezultate ni njegova rađa ni sokolstva uopšte u ovom potopu muke i smrti. Poznata je naprotiv njegova neomeđena ambicija i manjkavo školsko obrazovanje. Sokolstvo je njegov pjedestal, s kojega želi da se čuje i da se vidi i da bude unešen u politiku i u istoriju. Covek, koji ni za živa Vojvode nije se žacao da mu sudi i da ga osuđuje, a čak i da se preti s Mljetom ...
 
OKO NJIH se okupilo u Splitu sve i isključivo ono, što je bilo, svakako s mnogo razloga i ne na prečac, odbačeno od blaženopočivšeg vojvode. Ima tu sveta sumnjive prošlosti, a i ličnog morala, a ima ga s velikim pretenzijama. Očito ima i zavedenih i krivo informisanih ljudi, koji su tamo u dobroj veri i samo dotle, dok prestane da deluje uporno obnavljana hipnoza. Dok su ljudi prve, Vojvodine grupe i linije, radili i stvarali, dok su oni izdržavali sve navale i nasrtaje neprijateljski raspoložene splitske većine, ljudi su druge, Vojvodi neprijateljske grupe, najobičnije samo kritikovali, olajavali i grmili protiv srpskih i velikosrpskih frankovaca po splitskim društvima i kavanama. Dok je prve blaženopočivši Vojvoda Birčanin uposlio na svom i narodnom srpskom poslu, dotle je druge otsekao od sebe potpuno ili je s nekim, kao s Nikom Bartulovićem podržavao samo lične veze. Dok su prvi bili izloženi noževima i revolverima splitskih komunističkih junaka noći i mraka, dotle su drugi namigivali tim istim komunistima, a Hrvatima i Jugonacionalistima obećavali reprizu grljenja i bratimljenja iz godine 1918. Dok prve blaženopočivši Vojvoda nakon skoro pune dve godine rada, saradnje i proučavanja ostavlja, kao u svojoj oporuci, kao svoje nasljednike i nosioce njegova dela i političke linije, druge ostavlja radosne, što ga je smrt otela svima nama uprav onda, kad smo ga najviše trebah ... U svojoj radosti se poneše, kao i da bi se moglo naći Srbima, koji ne bi poštovao ne tek političku intuiciju blaženopočivšeg Vojvode o splitskim ljudima i prilikama, nego njegov sud i saznanje u radu i mukama od skoro pune dve godine. Konačno se umesno postavlja pitanje: Što hoće ti ljudi iz grupe protivne namenama i osnovama blaženopočivšeg Vojvode? Za njegova života i rada u Splitu nisu nikad ništa učinili za njegove osnove i njegova dela. Radili su i to izdašno proti. Ometali su njegov rad i njegove osnove i blatili njega i njegove saradnike. Umesto njegove jasne i opšte srpske političke linije i solucije postavljali su svoju punu magle i razvodnjavanja. Za njima i za njihovom tezom jugoslovenske ili možda hrvatske revolucije zaista ne stoje Hrvati, koji nisu pristali ni na Vojvodin predlog o pismenoj ogradi od ustaštva i Paveliča. Ne stoji ni po njihovoj jasnoj izjavi, da ne žele imati posla s Jugonacionalistima i da 776 oni čekaju Saveznike, kao jedini pravi predstavnici ovih krajeva i da se pripremaju na taj i takav doček. Ni njima kao i blaženopočivšem Vojvodi nije uspelo da okupe i jednog jedinog Hrvata, pristalicu Mačekovog »Hrvatskog narodnog pokreta«. A Jugonacionaliste? One, koji imaju političkih ambicija i još zaostale količine hrvatovanja u smislu, antisrbovanja, možda, ali ti ni na poslu stvaranja ni održanja i obnove države ne mogu mnogo da znače, jer u sebi nose elemente, koji nisu mnogo konstruktivni. Ostali svet, koji je u Jugoslaviji ispovedao jugoslavenski nacionalizam? Taj svet se dade na ćelom terenu bivše Jugoslavije da izbroji deseticama. To je osetljivo mali broj ljudi, a i taj mali broj ne reagira po parolama predvodnika iz Jugosokolstva nego po stvarnosti. To je pokazala i dokazala pogrebna pratnja blaženopočivšeg Vojvode Birčanina. I komunisti i ustaše, pa i oni Jugonacionalisti, s pretenzijama, dosledno i uporno su prikazivah Vojvodu kao velikosrbina, kao italijanskog plaćenika i saradnika. Nikad toj javnosti niko ne reče da je Vojvoda neki Jugoslaven i radnik na obnovi neke Jugoslavije, koja se rasula u ovom ratu, pa ipak tom velikosrbinu, tom vođi izdajničkih i plaćenih četnika izađe da oda počast, poklon i priznanje na hiljade Splićana muškog i ženskog pola. Očito sami Srbi i jugoslovenski nacionalisti, koji misle svojom glavom a ne parolama ambicioznih sokolaša. Te je Vojvoda i svojom ličnošću, ali i svojom linijom i političkom solucijom okupio oko sebe mrtva. Mi svi možemo danas u Splitu da slušamo omladinu, koja peva: »Spremte se spremte četnici, SRPSKOGA KRALJA VOJNICI! Pa: U onaj SRPSKI Beograd, vratiće se Petar Mlad!
 
Omladina veze, kao svoje, samo crne četničke zastave i javlja se u četničke redove i to sve pre nego su ambiciozni sokolaši otpočeli sa svojom jugoslovenskom revolucijom! Sada pod isključivom stvarnošću Vojvodinih četnika i rada njegova radnog vojnog i civilnog štaba u Splitu. Koga na kraju imaju da revolucionišu ti jugoslovenski revolucionara? Pa kad bi i bila potrebna neka takva revolucija, kad bi se s njome počelo? Svaka revolucija ima svoje preliminare, svoje ideologe i parole. Nikad niko od nas nije čuo da se iko od tih jugoslovenskih revolucionara oborio na ijedno od žarišta sloma i propasti bivše Jugoslavije. Nikad niko da je nešto negdje pisnuo protiv hrvatske državne ideje, koja je raskopala Jugoslaviju i koja će raskopati, neminovno, svaku zajednicu sa srpskom državnom idejom! Nikad nigde i niko nije reč rekao o potrebi da se Hrvati otmu svemoćnom uplivu katolicizma, koji je u našoj tragediji odigrao glavnu i smrtnu ulogu. Nikad nigde i niko nije govorio o potrebi da se Hrvati otresu austrijanštine i tuđinstva uopšte, nemogućeg zapada i šaljivog praga i bedema protiv istoka ... Kad bi se počelo sa svim ovim? Zar tek onda, kad se političarima iz nepolitičkog sokolstva dade u ruke voćstvo četničkih snaga na velikom delu bivše Jugoslavije?
 
Hrvati, a ni Jugonacionalisti — kažu oni — u ime Hrvata, da ih se dobije za novu državnu zajednicu, nisu uspeli da uvide, da bi se u novoj državnoj zajednici morali da odreknu svih žarišta političkih bolesti, što su dovele Jugoslaviju do rasula, a Srbe do pokolja: rimskog klerikalizma, austrijanštine i hrvatske državne ideje. 
(ovo je vrhunac bolesti,usred Splita, uslijed okupacije i komunističkog ustanka otvoreno velikosrpstvo koje sebe ne bi transformiralo nego bi Hrvatima ukidali vjeru, povijest, kulturu i identitet. To su snage kojima i ne znajući služi Kaciga, ali i neki naši današnji ministri.)
 
Do još jačeg očitovanja opreke između Vojvodine političke linije i solucije došlo je u septembru, kad su dobrim delom Vojvodini ljudi prešli s katolicizma na pravoslavlje. Na njih se digla kuka i motika sa svih strana, a u toj hajci, tajno organizovanoj po katoličkom kleru i drugim antisrpskim faktorima, sudelovali su i splitski Jugonacionalisti s g. Nikom Bartulovićem na čelu u ranoj jeseni 1942. god. kad je major Marin Stude s kapetanom Vojmilom Alfirevićem i potporučnikom Matom Amatom, pristupio Vojvodinoj osnovi o okupljanju jugoslovenske legije, koja bi ušla kao hrvatski borci u četničke redove. Ovom je akcijom, poverenoj spomenutim oficirima kao ljudima svoga neograničenog poverenja, hteo Vojvoda da dade Hrvatima mogućnosti, da pred istorijom operu svoju sramotu i bar na taj način dadu kakvu takvu zadovoljštinu Srbima. Ova je njegova gesta ne samo bila velikodušna, nego i državnički dalekovidna. No ovo nije bilo ni shvaćeno ni prihvaćeno, jer po izjavama ovih oficira, ova je osnova bila svugdje paralizovana od jugoslovenskih nacionalista potpuno, a delimično i u Splitu i u bližoj okolici, gde su spomenuta tri oficira ipak ličnim kontaktom imala izvestan uspeh i sva tri s prvom četom krenuli na borbeni teren. Sva trojica oficira i skoro 90 % prve čete krenuli su u četničke redove kao — pravoslavni«.
 

Priredio: Teo Trostmann

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Ponedjeljak, 21/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1073 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević