Get Adobe Flash player

Kanonikom korčulanskog kaptola postao je 1498.

 
 
Jakov Baničević (Jacobus Banisius ) (Korčula, 15. listopada 1466.- Trident, 19. studenoga 1532.), hrvatski ugledni diplomat i humanist koji je početkom 16. stoljeća »bio poznat u čitavom kršćanskom svijetu«.
http://photos.geni.com/p13/a5/f8/ae/36/5344483a69f24b8f/jakov_banicevic_original.jpg
Rodio se Baničević u seocu Žrnovu na Korčuli 15. listopada 1466., godinu nakon što je kralj Matijašdodijelio hrvatskim vođama naslov »banovi kraljevine Rame (Bosne), Dalmacije i Hrvatske«. Bilo mu je osam godina kad je Vincent iz Kastva izradio čuvene beramske freske, a sedamnaest kad je tiskana prva hrvatska knjiga (Glagoljski misal). Riječju, bio je suvremenik Marulića, Lucića, Držića, Zoranića... Živio je u teškom razdoblju turskih prodora. U vrijeme Krbavske bitke (1493.) tog »prvog rasapa Kraljevstva Hrvatskoga«, kada je pao »cvijet hrvatskog plemstva« još je na Korčuli, a u doba hvarskoga pučkog ustanka Matije Ivanića (1510.–1514.) u diplomatskoj je službi diljem Europe.

 

 

Diplomatska karijera
 
Filozofijui teologiju studirao je u Bologni i Padovi. Kanonikom korčulanskog kaptola postao je 1498. Ubrzo, zbog neslaganja s mletačkom vlašću, napušta rodni otok. Godine 1501. već je tajnik papinskoga legata u Njemačkoj. Zatim je biskupu Gurku (Koruška). Godine 1504. kao tajni savjetnik cara Maksimilijana I. (1459.–1519.) posjećuje Rim. U istom svojstvu – ali i kao član komisije za teze – sudjeluje na povijesnim saborima u Augsburgu 1510. i Wormsu 1515. Maksimilijanov unuk i nasljednik, Karlo V. (1500.–1558.) – najveći vladar tadanje Europe – imenovat će ga osobnim savjetnikom.
Bio je u dodiru s papom Julijem II. te dvojicom Medičejaca: Leonom X. i Klementom VII. Godine 1512. Julije II. imenuje ga dekanom tridentinskoga kaptola, a Leon X. biskupom hvarskim. Pretpostavlja se da se nije vraćao u rodni kraj, jer se bojao mletačke osvete. Naime, godinama se žestoko politički borio protiv mletačke vladavine na istočnom Jadranu.
 
Maksimilijan I. dodijelio je njemu i obitelji 28. ožujka 1513. plemićku povelju za osobite zasluge. Taj je događaj ovjekovječen na prigodnoj spomen-medalji: Baničevićev portret (na aversu) i prizor promaknuća (na reversu). Primjerak medalje danas se nalazi u Bundessamlung von Medaillen u Beču. Franji II. Sforzi pomogao je preuzeti vlast i uspostaviti Milansko Vojvodstvo. U službi Leona X. (koji će Hrvatsku 1519. nazvati predziđem kršćanstva, antemurale christianitatis) bio je godine 1518. Karlo V.pozvao ga je 1530. da pribiva pregovorima s Klementom VII., kada se raspravljalo o obrani od Turaka. Možemo pretpostaviti da je iste godine pribivao i Saboru u Nürnbergu, kad je pred Karlom V. i ostalim knezovima Vuk Frankopan molio neka pomognu Hrvatskoj »koja se jedva brani od Turaka«.
 
Kao istaknuti humanist i diplomat, održavao je Baničević prisne veze s nizom njemačkih, talijanskih, francuskih i nizozemskih humanista, filozofa i umjetnika. Spomenimo poznatije: Beatus Rhenanus, Erazmo Roterdamski, Pietro Bembo, Willibald Pirkheimer, Albrecht Dürer. Među sačuvanim (i objavljenim) Erazmovim pismima četiri se odnose na Baničevića. Iz njihova sadržaja možemo zaključiti da su njih dvojica bili u prijateljskim odnosima. Erazmo je cijenio Jakova, tražio od njega savjete i držao ga »mužem ispunjenim najvećim odličjima« (vir omni decorum genere cumulatissimus). Četvrto pismo, datirano u Bruxellesu 21. svibnja 1519. (koje je nedavno s latinskog preveo i objavio Bratislav Lučin) počinje rečenicom: »Mužu koji obiluješ svakovrsnim častima, čujem da si uzdignut na novo, i to iznimno dostojanstvo; tim povodom srdačno ti čestitam, a ne dvojim da će sudbina jednom dobrostivije uzvratiti i tvojim izvrsnim vrlinama…«, a završava: »Naiđe li zgodna prilika, preporučit ćeš me saskom vojvodi Fridrichu. Nedavno smo mu pisali, pretpostavljam da mu je pismo predano. Ostaj zdravo jedinstveni zaštitniče.«
 
Najveći slikar njemačke renesanse Dürer spominje Baničevića u Dnevniku putovanja u Nizozemsku. Naime, on je strahovao da mu Maksimilijanov nasljednik Karlo V. ne bi ukinuo doživotnu rentu od 100 forinta, pak 1519. moli zaštitu utjecajnoga carskog tajnika Baničevića. U znak zahvalnosti naslikao mu je obiteljski grb, na kojem je prikazana dalmatinska troglavica, a lijevo od nje dvije ruke koje pridržavaju posudu sa cvijećem po kojem iz oblaka sipi kiša. U svom dnevniku Dürer pedantno bilježi kada je sjedio s Baničevićem, koje mu je gravire darovao, kada ga je portretirao...
 
Baničević je umro u Tridentu / Trentu 19. studenoga 1532. Prijevod latinskog natpisa na nadgrobnoj ploči koja se nalazila u stolnici glasi:
»na slavu Božju, Jakovu Baničeviću Dalmatincu, protonotaru Sv. rimske crkve, dekanu Trenta i Antwerpena, tajniku i savjetniku cara Maksimilijana i Karla V. slavnom zbog vjere, pobožnosti, gostoljublja, mudrosti u božanskim i ljudskim stvarima – koji uvijek bijaše u osobitoj milosti i ugledu kod sviju i kod rimskih prvosvećenika i kod kršćanskih vladara i kod Franje II, milanskog vojvode. predragom stricu Jakov nećak postavi skupa s braćom. Živio je 66 godina. Umro godine 1532. spasenja dana 19. studenoga.«
 
Prije tri i pol stoljeća (1646.) u povodu 180. obljetnice rođenja, na njegovoj rodnoj kući u Žrnovu (Postrana) bila je postavljena spomen-ploča. Zatim je pao u zaborav. Samo su stari Žrnovljani s koljena na koljeno prenosili: »Niki Baničević, koji se rodi u staro vrime u nas, bi diventa u svitu veli čovik«. Petstota obljetnica njegova rođenja (1966.) nije bila obilježena. Po svemu sudeći naši znanstvenici u to doba nisu imali sluha za hrvatske uglednike koji su se proslavili u službi europskih vladara i papa. Uspomenu na Baničevića oživila je tek u vrijeme Hrvatskog proljeća skupina korčulanskih intelektualaca (P. Giunio, M. Gjivoje, V. Foretić, S. Portolan). Zagubljenu nadgrobnu ploču Portolan je tada pronašao u trijemu dvorca Castello del Buon Consiglio u Trentu.
Još ne znamo je li Baničević ostavio književnih djela. U Dubrovačkom arhivu čuva se izvještaj u kojem javlja Senatu o Magellanovoj plovidbi oko svijeta (1519.–1522.). Možemo pretpostaviti da pismohrane europskih kraljevskih dvorova kriju mnoge zaboravljene isprave vezane uz ime u renesansnoj Europi nekoć toliko poznata sumještanina Petra Šegedina.
 

Teo Trostmann

Turizam, ljepote prirode, mir, tišina, odmor…

 
 
Harry De Windt je, dakle, djelo Kroz divlju Europu napisao negdje na sredini svog životnog i spisateljskog puta (umro je 1933. u Bournemouthu), u doba kada je bio na vrhuncu popularnosti, što njegov izvještaj o Dubrovniku čini utjecajnijim nego što se to na prvi pogled može učiniti. Na putovanje opisano u ovoj knjizi De Windt je krenuo kao izvjestitelj londonskog liberalnog dnevnika The Westminster Gazette, koji je sa svojim književnim prilozima, komentarima, polemikama i ilustracijama bio jedan od najpropulzivnijih engleskih listova svoga vremena, a izlazio je od 1893. do 1928., kada se ujedinio s dnevnikom Daily News and Leader.
https://bioscopic.files.wordpress.com/2008/02/dewindt.jpg
De Windtovo putovanje „divljom Europom“ započelo je u Trstu, odakle se parobrodom Panonia spustio do Kotora, da bi zatim obišao Crnu Goru, Dubrovnik, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku i europske dijelove tadašnjeg Ruskog Carstva, od Odese i Rostova na Donu do gradova u Zakavkazju, te Kijeva i Varšave. U prvom dijelu putovanja, zaključno s posjetom Rumunjskoj, društvo mu je pravio „Mr. Mackenzie“, pametni i duhoviti Škot iz Aberdeena,  inače predstavnik filmske tvrtke Urban Bioscope Company. Riječ je, zapravo o snimatelju Johnu Mackenzieu, koji je tada radio za filmsku kuću Charlesa Urbana. Iako povremeno spominje svog suputnika, De Windt ne govori puno o njegovim snimateljskim aktivnostima, pa nas tako uskraćuje i za svjedočanstvo o „pokretnim slikama“ koje je „Mr. Mackenzie“ snimio u Dubrovniku, a koje su najvjerojatnije bile uvrštene u njegovu 216 metara dugačku reportažu Herzegovina, Bosnia and Dalmatia.
 
Iz raznih izvora, zna se, naime, za sedam dokumentarnih filmova što ih je John Mackenzie snimio na ovom putovanju, no niti jedan od njih nije se, na žalost, sačuvao. Naš putopisac je, pak, uz sebe uvijek imao svoj Kodak, pa su uz jednu promotivnu fotografiju panorame Dubrovnika, u knjizi objavljene i dvije gradske vedute što ih je sam fotografirao. De Windtov doživljaj Dubrovnika umnogome je određen oprekom u odnosu na unaprijed stvorenu predodžbu što se uklapala u ondašnje zapadnjačke obrasce percepcije jugoistočne Europe. Dalmaciju je zamišljao kao poludivlju zemlju s razbojnicima, bijednom hranom i lošim prijevozom, a Dubrovnik kao siromašni istočnjački grad, lišen ikakve važnosti, kako u prošlosti, tako i u suvremenosti. Ironizirao je pri tome i sebe i svoje sunarodnjake, koji zacijelo misle isto, iako je, kaže, Dubrovnik bio važno trgovačko i civilizacijsko središte u doba dok je London bio još mali, nepoznati grad. Taj pasus, kao „pikantnu frazu“ iz „tek izašlog djela“, u jednoj fusnoti drugog toma svoje knjige Pad Dubrovnika (1908.), spominje i Lujo Vojnović, vjerojatno prvi Dubrovčanin koji je pročitao De Windtov putopis o Balkanu i europskoj Rusiji.
 
Iz navedenih De Windtovih „zamišljaja“ teško je zaključiti je li riječ o njegovoj nepripremljenosti za putovanje u Dubrovnik ili nužnom stavu još jednog engleskog Columbusa koji je na svom putu, poput brojnih angloameričkih putopisaca prije i poslije njega, trebao „otkriti“ istočnu obalu Jadrana. De Windt je duhom istraživač iz vijeka u kojemu se rodio, no stil njegova pisanja ležerni je, žurnalistički stil 20. stoljeća, pa otuda ne čudi što izbjegava zamku prepričavanja dubrovačke povijesti ili kunsthistoričarskog opisivanja dubrovačkih građevina. Dapače, priznaje svoju nepripremljenost za tu zadaću, pa o povijesti govori koliko i najsažetiji bedekeri, a o arhitekturi iznosi samo poneku vlastitu impresiju. Da je čitao neki od važnijih engleskih putopisa ili znanstvenih radova koji su se bavili Dubrovnikom ne da se naslutiti: Jacksona, Wingfielda, Freemana ili Patona uopće ne spominje, a čitatelja detaljnije zainteresiranog za povijest Dubrovnika upućuje na „nedavno objavljenu knjigu gospodina Villarija“, pri čemu dakako misli na knjigu Luigija Villarija The Republic of Ragusa: An Episode of the Turkish Conquest, objavljenu dvije godine ranije u Londonu. Tragove Balkana i Istoka De Windt će u Dubrovniku pronaći jedino u mirisima (u poglavlju o Mostaru spominje karakteristične istočnjačke mirise koji se mogu osjetiti na svakom bazaru „od Dubrovnika do Ranguna“) i smještaju: u luksuznom Imperialu nije našao mjesta, pa se morao zadovoljiti sa sobom u Hotelu Petka, u Gružu; sobom prljavom i punom štakora, što je popratio s nekoliko zajedljivih rečenica posvećenih „bečkom Izraelićaninu“, a zapravo tadašnjem vlasniku Petke Josefu Deisingeru. No priznaje ipak da gruški štakori nisu ništa u odnosu na one koje će kasnije sresti po prenoćištima u Srbiji, a ta epizoda ne će umanjiti njegovo oduševljenje Dubrovnikom. Dapače, Dubrovniku su u prilog išle atmosferske okolnosti – u doba De Windtovog posjeta bio je valjda okupan marčanim suncem – koje naš putopisac uopćava, pa lišen ikakve sumnje pogrešno tvrdi kako tu malo kada puše vjetar i pada kiša, a oluje su rijetke poput potresa u Engleskoj. U okružju okolnih brda Dubrovnik je smješten u udobnom i toplom, „poput bebe u kolijevci“, pa De Windt poziva svoje zemljake „koji svake godine psuju sivo mediteransko nebo“ na francuskoj i talijanskoj rivijeri, „da za promjenu dođu ovamo i uživaju u toplom i blještavom suncu“. Uostalom, čak ga i konfiguracija terena oko Dubrovnika neodoljivo podsjeća na obalu Monte Carla, u čemu nije jedini: istu je stvar zapazilo nekoliko putopisaca, počevši od Francuza Charlesa Yriartea kojeg je još 1870-ih Dubrovnik asocirao „na hridinu Monte Carla i dostojanstvene obrise Monaka“.
 
Austrijanci su već odavno otkrili čari toga kraja, pa je, tvrdi De Windt, u Dubrovniku i tijekom zimske sezone moguće susresti nedruželjubive pripadnike bečke i mađarske elite, čemu doprinosi i Hotel Imperial  koji je „dobar poput bilo kojeg u Cannesu ili Monte Carlu“. Engleza, međutim, u Dubrovniku gotovo i nema, a to De Windtovo mišljenje potkrjepljuju i onodobne službene statistike. Tako je, primjerice, najviše gostiju iz Engleske u tom desetljeću stiglo 1902., njih 181 prema 4025 iz austrijskog i 532 iz ugarskog dijela Monarhije. No De Windt ipak ne preporučuje Dubrovnik Englezima željnim društva i zabave, jer se tu navečer jednostavno nema što raditi. Ni u tom mišljenju De Windt nije usamljen; dijeli ga s brojnim onovremenim posjetiteljima Dubrovnika, iako je malo tko od njih teško mogao i pomisliti kako će isti problem biti jednako aktualan i punih stotinu godina kasnije. Ono što, pak, Dubrovnik uzdiže iznad sličnih odmarališta jest mogućnost brojnih ugodnih izleta u okolicu (De Windt posjećuje samo Rijeku Dubrovačku i Lokrum), te njegov povijesni ambijent i šarm koji će se djelomično zacijelo izgubiti kada „austrijska rivijera“, što je neizbježno, postane poznata širom Europe. U kontekstu razmatranja slike Dubrovnika u očima zapadnoeuropskih putopisaca 19. i prve polovice 20. stoljeća izazovno je mjesto De Windtova putopisa pasus u kojem opisuje kako mu je Engleskinja, jedina koju je sreo u Dubrovniku, rekla: „Nemojte pisati o Dubrovniku, jer će turisti masovno nagrnuti ovamo i upropastiti ga!“. Nekoliko godina kasnije s mišljenjem De Windtove sugovornice složio se i Roy Trevor, citirajući tu epizodu u dubrovačkom poglavlju svoje knjige My Balkan Tour. Čini se, pak, da upravo u tom shvaćanju leži dio razloga zbog kojih su se onodobni putnici oduševljavali Dubrovnikom: pronalazili su, a neki od njih čak i otkrivali, mjesto gdje je vrijeme zaustavljeno i u kojem čarobna povijesna kulisa i prelijepa priroda žive iskonskim šarmom, daleko od frustrirajućeg dinamizma suvremenog svijeta i nove industrije koja je s Dubrovnikom usporedive talijanske gradove već tada okupirala nekom vrstom masovnog turizma. Ta melankolija koja se uvukla među dubrovačke mire i fortece i koja je Dubrovčane sve više udaljavala od suvremenosti, strancima u prolazu značila je dodatnu čar, pa su se bojali trenutka kada će skriveni raj, izgubljen na rubu starog velikog Carstva, biti otkriven i objavljen svijetu. Stoga De Windt poziva Engleze da što prije posjete Dubrovnik, budući bi se njegov autentični šarm uskoro mogao izgubiti. No unatoč tome, De Windtu se ne može predbaciti potpuno nerazumijevanje negativnih posljedica svojevrsne dubrovačke odijeljenosti od svijeta; on, primjerice, govori o problemu masovnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva u Ameriku, ilustrirajući ga s pričom o „bogatom Amerikanu“ koji se vratio u zavičaj kako bi izgradio velebnu palaču i zatim zauvijek otišao! Mnogi Dubrovčani lako će u tim redcima prepoznati Vilu Elizu koju je 1901. na mjestu nekadašnjeg Gučetićevog ljetnikovca u Lapadu, kasnije nazvanog Lorko, podigao bogati iseljenik iz Čilea, Ivan Mitrović.
 
Ključ De Windtova doživljaja Dubrovnika jest, međutim, osjećaj da se tu spajaju srednji vijek i suvremenost. Jedan je u nizu putopisaca koji su most na ulazu u Grad, ispred vrata od Pila, opisali kao sponu između prošlosti i sadašnjosti, a taj mu kontrast, u živo nedjeljno jutro, pojačava i kostimografija na gradskim ulicama. S jedne strane KuK uniforme i dame odjevene po posljednjoj bečkoj modi, a s druge šarolike nošnje svijeta iz bliže i dalje okolice daju dodatni šarm atmosferi grada koju De Windt vješto oslikava: zvuk starih dubrovačkih zvona isprepliće se sa svirkom vojne glazbe, propisno odjeveni garçon poslužuje elegantni svijet na prepunoj taraci Općinske kavane, a kolporteri na Stradunu prodaju engleske i francuske novine. Dubrovnik, najčišći grad kojeg je ikada vidio, ima nešto od kazališne atmosfere, kaže De Windt; Francuza asocira na „charmant décor d’opéra comique“ dok se njemu, granitom popločani Stradun, gladak i čist, pričinja kao pod plesne dvorane. To je stara i česta usporedba: četrdesetak godina prije De Windta Alexander von Warsberg je, primjerice, opisao Stradun kao „dvoranu parketiranu velikim pločama“; Hermann Bahr, malo poslije njega, kao usku „plesnu dvoranu i dvoranu za mačevanje u isti mah“, a naposljetku je ta asocijacija završila i u pjesmi –  kod Luka Paljetka Stradun je postao „sala od Versaja… đe se bala onako kako se svira“.
 
Uobičajeno za engleske putopisce, De Windt navodi kako engleska riječ Argosy vuče podrijetlo od glasovitih dubrovačkih brodova koji su u staro vrijeme engleskim pomorcima bili poznati pod imenom „Argusas“, no za divno čudo ne bavi se odveć brodolomom Rikarda Lavljega Srca na Lokrumu, nego samo u fusnoti spominje tu legendu u koju nije spreman povjerovati. U romantičnom okružju Lokruma, iznenadio ga je, međutim, spomenik koji je sličnu reakciju izazivao i kod drugih Angloamerikanaca koji su u to doba posjećivali otok. Riječ je o poprsju Jamesa Gordona Bennetta, milijunaša i novinskog magnata, vlasnika visokotiražnog američkog dnevnika New York Herald. „Jamačno je moglo biti pronađeno puno prikladnije mjesto za ovaj umjetnički rad“, s dosta je ironičnog prizvuka, koji možda krije i osobni animozitet prema Bennettu, zapisao De Windt, ne uspijevajući doznati razloge zbog kojih se bista tog poznatog bonvivana uopće našla na Lokrumu. O tome nas, pak, izvješćuju drugi angloamerički putopisci, koji su uspjeli doznati da je Benett sa svojom jahtom nekoliko puta doplovio do Lokruma, te da je jednom zgodom (navodno oduševljen vinom iz dominikanskih vinograda), poglavaru samostana ostavio donaciju za obnovu tamošnje crkvice. Dirnut tom gestom, neki je od lokrumskih fratara izradio Benettovo poprsje, postavljeno potom na mjesto koje je fra Dalmacije Franetović, tadašnji poglavar samostana, poznat po nadijevanju imena lokrumskim puteljcima i poljanama, nazvao Benett Place, kako nas, pak, u svojoj knjižici o Lokrumu, izvještava Petar Kuničić.
 
S drugim putopiscima toga doba De Windt dijeli oduševljenje dubrovačkom prirodom (on, poznati putnik egzotičnim predjelima, tvrdi da nigdje nije vidio takav zalazak sunca, kakav je onaj dubrovački, gledan iz Svetoga Jakova), no za razliku od njih ne posvećuje puno pozornosti šarolikim nošnjama na dubrovačkim ulicama ili dućanima s orijentalnim drangulijama (njih uopće ne spominje), u kojima su brojni putnici   opsesivno tražili prve znakove Istoka. Ne upušta se ni u analizu etničkog sastava stanovništva; primjećuje samo da je Dubrovnik slavenski grad, no da se unatoč tome na svakom koraku čuje talijanski što je, sudeći po broju sličnih onovremenih putopisnih opservacija, očito bilo točno. Samo povremeno, De Windt bi u Dubrovniku začuo i engleski, kao u onoj duhovitoj (možda i izmišljenoj?) epizodi, u kojoj dva mlada Engleza za susjednim stolom razgovaraju o tome tko je bio sv. Vlaho, pa jedan od njih kaže: „Nije li on pobijedio na konjskim utrkama?“, a De Windt komentira: „Ako, dakle, svetac zaštitnik Dubrovnika i bude slučajno zaboravljen, konjski sin Hermita i Fuseea u svakom je slučaju već osigurao besmrtnost.“ Današnjem čitatelju, osobito ako nije Englez, ova De Windtova ironična žaoka može biti pomalo nerazumljiva: St. Blaise iliti Sv. Vlaho bio je, naime, poznati trkači konj koji je potkraj 19. stoljeća pobijedio na nizu Derbyja, a roditelji su mu bili kobila Fusee i, također uspješni trkači konj, Hermit. Drugih sličnih nerazumljivosti u De Windtovom zapisu o Dubrovniku nema, pa ga stoga prepuštamo čitatelju bez ikakvih dodatnih komentara u fusnotama, uz napomenu da je riječ o informativnom prijevodu napravljenom u sklopu priprema za opširniji rad o slici Dubrovnika u djelima angloameričkih putopisaca.
***
Harry De Windt: Kroz divlju Europu
Peto poglavlje: Dubrovnik
(…) Dalmacija, slijedeća pokrajina na našem putu, vjerojatno je bolje poznata čitatelju nego američkoj gospođi koju sam nedavno upoznao u Parizu, a koja je tu zemlju, politički i društveno, sažeto opisala kao „mjesto iz kojeg dolaze psi“. To je, bez sumnje, korisna informacija, koju mogu nadopuniti kazavši da se ova pokrajina proteže uzduž jadranske obale, od Hrvatske pa skoro do albanske granice. Ona djelomično odvaja Crnu Goru od mora, a Bosni i Hercegovini određuje zapadnu granicu. Oblikom, Dalmacija podsjeća na zatvorenu lepezu, postupno se sužavajući do krajnje točke na svom jugu, pa je njezina obala dugačka oko 250, dok joj širina nigdje ne prelazi 50 milja. Bosna i Hercegovina relativno je nova austrijska akvizicija, no Dalmaciju su „bijeli mundiri“ pripojili u drugoj polovici 18. stoljeća i s izuzetkom kratkog intervala (za vrijeme Napoleonskih ratova, 1805.), drže je sve odonda.
 
Postoje dva načina da se u Dubrovnik stigne iz Kotora; jedan je kopnom, uzduž pojasa s jednim od najljepših obalnih krajolika na svijetu, a drugi morem – putovanje u svakom slučaju traje samo nekoliko sati. Mi smo odabrali ovo drugo, zbog groznog vremena koje nas je pratilo od Cetinja, pa sve dok se naš mali parobrod nije usidrio u „biseru Jadrana“, usnuvši na suncu. Venecija, možda, ima pravo prvenstva na ovaj romantični naziv, no nijedan Austrijanac neće priznati ni to, ni da se talijanski grad može mjeriti s Dubrovnikom u ljepoti i okolišu. I ja sam sklon složiti se s Austrijancima.
Da mi je itko, godinu dana prije, predložio Dubrovnik kao zimovalište, prvo bih se trebao raspitati gdje je to, a potom, čuvši da se nalazi u Dalmaciji, debelo bih posumnjao u razum svoga sugovornika. Već samo ime te zemlje izaziva vizije hajduka, primitivnog prijevoza i loše ishrane. Živimo i učimo! Gore spomenuti uvjeti možda postoje u unutrašnjosti, ali sam Dubrovnik, u svakom slučaju, ima hotel dobar poput bilo kojeg u Cannesu ili Monte Carlu. Austrijanci već godinama posjećuju ovo mjesto, a tijekom zimske sezone Imperial je prepun bečke i mađarske elite. Klima je savršena, i tisuće naših zemljaka koji svake godine psuju sivo mediteransko nebo, dobro bi učinili da za promjenu dođu ovamo i uživaju u toplom i blještavom suncu, neugroženom od svog čestog pratioca na francuskoj i talijanskoj rivijeri – oštrog maestrala. Ovdje malo kada pada kiša, a nevere su jednako rijetke kao i potresi u Engleskoj. Potpuno zaštićen sa sjevera i istoka, Dubrovnik čak i usred zime leži u udobnom i vrućem kao beba u kolijevci, dok su susjedni predjeli šibani snježnim mećavama i olujnim vremenom.
Gledano s mora, mjesto na prvi pogled pomalo podsjeća na Monte Carlo, sa svojim bijelim vilama, palmama i krševitim, sivim brdima u pozadini. Ali ovo je moderni dio grada, izvan zidina, podignutih prije mnogo stoljeća. Unutar njih nalazi se pravi Dubrovnik – prekrasan stari grad čije brojne vremešne građevine i pitoreskne ulice na svakom koraku prizivaju poblijedjelu slavu te „južnoslavenske Atene“. Most preko jarka koji štiti stari grad veza je između sadašnjosti i prošlosti. U novom Dubrovniku možete sjedati na prepunoj terasi mondenog odmarališta, ali prošavši kroz mrki nadsvođeni prolaz u stari grad, možete, izuzmemo li glavnu ulicu s modernim dućanima i drugim obilježjima ovoga vremena, živjeti u srednjem vijeku. Još od devetog stoljeća Dubrovnik je bio glavni grad Dalmacije i neovisne Republike, i od tog vremena njegovi literarni i trgovački uspjesi, tragedije koje je preživio u vidu opsada, potresa i epidemija kuge, čine uspomene ove malo poznate države tako zanosnim kao što su one drevnoga Rima.
Dok nisam došao ovamo Dubrovnik sam zamišljao kao bijedno istočnjačko mjesto, lišeno važnosti u prošlosti ili suvremenosti, a slično zacijelo misle i mnogi od mojih sunarodnjaka, bez obzira na činjenicu da je London bio malen, nepoznati grad u doba kada je Dubrovnik već bio važno trgovačko i civilizacijsko središte. Republika je oduvijek bila miroljubiva, a njezini su se žitelji isticali u trgovini i lijepim umjetnostima. Već veoma rano, u 14. stoljeću, dubrovačka je flota izazivala zavist u svijetu; njezini brodovi bili su tada poznati britanskim pomorcima pod imenom „Argusas“, a engleska riječ „Argosy“ vjerojatno je izvedena iz tog naziva. Ovi maleni brodovi otplovili su daleko prema Levantu i Sjevernoj Europi, pa čak i do Indija – na putovanje koje je u ta vremena bilo bremenito opasnostima. U tom razdoblju Dubrovnik je ostvario trgovački uspjeh nedostižan ostatku Europe, ali kasnije je najveći dio njegove flote propao, pridruživši se španjolskoj Armadi. A ta je nesreća prethodila seriji nacionalnih katastrofa. Godine 1667. grad je porušen u potresu koji je ubio više od 20 tisuća ljudi, a potom je slijedila strašna epidemije kuge, koja je dodatno desetkovala stanovništvo. Dubrovnik, međutim, nikada nije ni bio veliki grad, pa je čak i na vrhuncu svojega razvoja, u 16. stoljeću, brojio manje od 40 tisuća duša, dok danas otprilike ima samo trećinu od toga broja.
Republika je, na Bečkom Kongresu, godine 1814., konačno lišena svoje neovisnosti, postavši (s Dalmacijom) austrijski posjed. U posljednjih nekoliko godina trgovina ovdje nije u porastu, kao u Bosni i Hercegovini. Luka, nekoć jedno od najvažnijih europskih pristaništa, premala je i odveć plitka za moderne potrebe, a proizvodnja ulja, nekad okosnica gradske privrede, u posljednje je vrijeme na žalost nestala. Dalmacija je plodna zemlja, ali iz godine u godinu njezini se resursi slabije razvijaju zbog sve masovnijeg iseljavanja stanovništva u Sjedinjene Države, u koje ih veliki britanski i njemački linijski brodovi prevoze iz Trsta za apsurdno male cijene. Tako se u selima oko Dubrovnika stalno smanjuje broj mladih i radno sposobnih muškaraca, pa je u jednom selu koje sam posjetio od tristotinjak stanovnika ostalo samo desetak njih u dobi ispod 50 godina – drugi su otplovili kako bi okušali svoju sreću u Novom Svijetu. Snažan poticaj emigraciji prekrasna je palača što ju je ovdje izgradio dalmatinski seljak koji je prije dvadesetak godina otišao u Ameriku, gdje je tražio naftu, te se prije tri godine vratio u rodnu zemlju kao multimilijunaš. I, posve čudno, čim je njegov ljetnikovac završen, vratio se u New York, ne došavši više nikad natrag. Velike su svote ponuđene kako bi se ponukalo bogatog i ekscentričnog vlasnika da svoju palaču proda Kasinu, ali on ju je tvrdoglavo odbijao prodati za tu ili za bilo koju drugu namjenu.
 
Kako Dubrovnik sada nema luku dostojnu svojega imena, putnik koji dolazi morem treba pristati u Gružu, otprilike milju sjeverno od staroga grada. U mondenom Imperialu nije bilo praznih soba, pa smo bili primorani unajmiti drugorazredno svratiše, što ga drži postariji Bečki Izraelićanin, čija je otrcana i masna vanjština u skladu sa smještajem. Gruž je obično predgrađe sa skladištima, tovarištima i mornarima, nezanimljiv kao i londonski dokovi, a hotel Petka vrvi od komaraca i životinja koje, kako izgleda, uspijevaju i cvatu u svim balkanskim zemljama – štakora. Dakako, prema iznajmljivaču sobe, ova štetočina nije nikada postojala osim u mašti njegovih gostiju, pa je gruški Židov smislio neobičan i dosjetljiv plan kako bi odagnao njihove sumnje. Dakle, u mojem prljavom i prašnjavom apartmanu, nalazila se mišolovka, postavljena –  tako da nije bilo moguće ne primijetiti je – posred sobe. Takav predmet obično je skriven daleko do pogleda, i tek sam kasno u noć shvatio razloge njegova izlaganja: dok sam, približavajući se sitnim satima, pisao, iza peći je izbauljao ogromni štakor (koji je mogao pojesti mišolovku zajedno sa žicama i svim ostalim!), a uskoro se pojavio još jedan – i još jedan, sve dok mi dosjetljivost vlasnika u vezi s noćnim šumovima nije postala sasvim jasna. No na štakore smo se navikli u Srbiji u čijim su divljim predjelima noću znali gotovo preuzeti vlast u našim sobama.
Gruž je nekoliko milja udaljen od Dubrovnika, i kratka vožnja uz obalu, uzduž palmama obrubljene ceste, s lijepim vrtnim vilama na svakoj strani, dovodi nas do Vrata od Pila, ili glavnog ulaza. Ovdje ostavljamo svoj fijaker, jer je prijevoznim sredstvima s kotačima zabranjeno prolaziti preko ulica popločanih granitom, glatkim i čistim poput poda plesne dvorane. Prolazeći kroz mračni nadsvođeni prolaz dolazimo na Stradun, ili glavnu ulicu, što dijeli grad koji je, unatoč svojoj starosti, bez ikakve dvojbe, najčišći od svih gradova koje sam ikad vidio. Mlečani su ovdje vladali stoljećima, a grad je u stara vremena bio ispresijecan danas nevidljivim kanalima. Dubrovnik je nekom francuskom putniku ostavio utisak šarmantnog dekora za komičnu operu; i sigurno je da utvrđene zidine ukopane u vrtoglave litice, privlačne stare zgrade i visoki zvonici, nagurani u uskom prostoru između naboranih stijena i male plave luke, prije asociraju na kazalište negoli na postaju na željezničkoj pruzi. To je grad palača, crkava i samostana, i smatra se da njegova arhitektura u nekim segmentima čak nadmašuje onu u Rimu ili Firenci. Knežev dvor je, primjerice, savršena riznica arheološkog blaga, a potječe iz 14. stoljeća. Potom su tu katedrala i crkva posvećena dubrovačkom duhovnom zaštitniku, svetome Vlahu, koji je nekoć spriječio da grad padne u mletačke ruke. A kad već govorimo o sv. Vlahu, izgleda da moji sunarodnjaci povremeno stvaraju čudne dojmove na svojim putovanjima, sudeći po razgovoru između dvojice mladih Engleza koji su jedne večeri jeli za susjednim mi stolom. „Tko je bio sv. Vlaho?“, pitao je jedan od njih, uronjen u stranice crvenog bedekera. „Ne znam“, odsutno je odgovorio drugi, „nije li on jednom pobijedio na konjskim utrkama?“. Ako, dakle, svetac zaštitnik Dubrovnika i bude slučajno zaboravljen, konjski sin Hermita i Fuseea u svakom je slučaju već osigurao besmrtnost.
 
Stara carinarnica možda je najljepša građevina u Dubrovniku i jedna je od rijetkih koje su preživjele strašni potres iz 1667. U znak sjećanja na taj događaj nad zgradom su urezana slova I. H. S. Njezin atrij san je o ljepoti, a kamene galerije koje ga okružuju označene su natpisima velike starosti, od kojih je jedan privukao pozornost pažljivog Mackenzievog oka. „Pondero cum merces, ponderat ipe Deus“ (Dok mjerimo robu, Bog drži vagu), čitao je moj prijatelj, promrmljavši nakon trenutka zamišljenosti: „Zašto su mi onda oni austrijski lopovi u Gružu naplatili sedam kruna za deset cigara?“.
 
Detaljan opis povijesnog i umjetničkog blaga Dubrovnika uzeo bi sveske i sveske, pa moram uputiti čitatelja da se za dodatne informacije obrati iscrpnom i nedavno objavljenom radu gospodina Villarija. Ja (na svoju žalost), nisam poznavalac niti proučavatelj srednjovjekovne umjetnosti, i moram priznati da je moje omiljeno mjesto ovdje bio Dominikanski samostan sa svojim mirnim, suncem obasjanim klaustrom, gdje je stari kameni zdenac u dvorištu gotovo skriven u divljini palma i ruža, i gdje samo zveket motovila što ga okreće sveti redovnik povremeno narušava opojnu tišinu. Umjetnik bi mogao uživati u ovome mjestu, a prekrasni kameni stupovi velike starosti što okružuju tu malu oazu mira i zelenila mogli bi priuštiti cjelodnevno proučavanje ljubitelju starine.
 
Ali sve je ovdje divno, od male luke, s crnomanjastim ribarima i gomilom prugastih latinskih jedara, do Napoleonovog Fort Imperiala koji iz daljine izgleda kao bijela kutija spuštena na vrh krševitoga brda Srđa. Dubrovnik je slavenski grad, pa iako su nazivi ulica istaknuti na slavenskom, talijanski se također govori na svakom uglu, a Stradun sa svojim arkadama i uskim strmim ulicama što ga sijeku pod pravim kutom, nije drugačiji od ulice u Napulju. Kuće su građene u malim blokovima, kao zaštita od potresa, straha svih Dubrovčana (samo spomenite tu riječ i odmah će se prekrižiti), a tu u lijepo nedjeljno jutro možete vidjeti Dalmatince, Albance i Hercegovce u njihovoj najsvečanijoj odjeći, dok tu i tamo prijeki Crnogorac, naoružan do zuba, promatra te šarene prizore mrka pogleda, prije zbog snebivanja negoli zbog lošeg raspoloženja.  Izvan kavane, na trgu (gdje zvrndaju jata golubova kao kod sv. Marka u Veneciji), zauzet je svaki mali stol, no ovdje austrijske uniforme prevladavaju, a žene su odjevene po posljednjoj bečkoj modi. Sunce sije kao u lipnju (na 25. dan ožujka), dok zvonjava zvona s katedrale pravi radosno društvo vojnoj glazbi; nebo od najsvjetlijeg plavetnila razveseljava oko, mirišljavo cvijeće osjetila, a putnik pije svoj Bock ili Mazagran, i zahvaljuje zvijezdama što ne provodi zimu u hladnoj, maglovitoj Engleskoj. Osvježenje poslužuje konobar s bijelom keceljom, a dječaci na ulici prodaju Daily Mail i Gil Blas, baš kao da su na dalekim pariškim bulevarima. Jedna od čari ovoga mjesta leži u toj neobičnoj mješavini srednjovjekovlja i suvremenosti. „Nemojte pisati o Dubrovniku“, rekla mi je jedina Engleskinja koju sam ovdje sreo i koja je praktično „otkrila“ ovo mjesto, „jer će turisti masovno nagrnuti ovamo i upropastiti ga!“. I ja se bojim da je imala pravo.
 
Ipak, ako ste ljubitelji Društva (ili onoga što se za to prodaje u francuskim i talijanskim zimovalištima), nemojte dolaziti u Dubrovnik. Ovdje je malo toga što možete raditi navečer, a najbolji Bečani (koji ovamo dolaze sami) neskloni su (za razliku od naših zemljaka) stvarati hotelska poznanstva. Nema čak ni igrališta za golf! Ali, s druge strane, dražesno okružje može vam priuštiti osvježavajuće i ugodne izlete svakoga dana u mjesecu. Prijatna je vožnja do Rijeke dubrovačke, osam milja udaljene, gdje su ruševine pohoda iz 1806. još uvijek vidljive i otkud se izvrsna čista voda cijevima dovodi do Dubrovnika; ili šetnja u predvečerje do staroga samostana Sv. Jakova s uživanjem u zalasku sunca kakav još nigdje nisam vidio, pa čak ni na Crvenom moru ili Arktičkom oceanu. Ili, ako vam se to više sviđa, čamac će vas prevesti na otok Lokrum,[1] šumoviti i cvjetni raj, s dvorcem koji je nekoć često posjećivao nesretni nadvojvoda Rudolf, a car Franjo Josip ga je nakon tragične smrti svojega sina pretvorio u samostan. Tužna sjećanja lebde oko Lokruma budući je Maksimilijan, car Meksika, također ovdje boravio neposredno prije svojeg posljednjeg i kobnog putovanja. Možete po volji tumarati po apartmanu pokojnog Veličanstva, koji još uvijek čuva mnogo sjetnih uspomena, poput knjiga i slika, od kojih mnoge predstavljaju pokojnu kraljicu Viktoriju i englesku kraljevsku obitelj. S prozora dvorca divan je pogled na grad u daljini, viđen kroz divljinu šume, sada gusto posute bijelim vrijeskom, koji ovdje raste neobično bujno. Cvijeće također raste kao korov u predivnim ali zapuštenim vrtovima u produžetku, gdje je sveti redovnik postavio mramorni Maksimilijanov kip. Ovdje me također iznenadio ili, bolje reći, šokirao,  pronalazak brončanog poprsja gospodina Jamesa Gordona Bennetta (od slavnog New York Heralda), što ga je taj gospodin osobno poklonio (iz nepoznatih razloga). Jamačno je moglo biti pronađeno mnogo prikladnije mjesto za ovaj umjetnički rad, koji sigurno nije u skladu s romantičnim i povijesnim prispodobama ovog usamljenog i predivnog otoka.
 
Dubrovnik je udaljen samo tri dana puta od Londona; posljednja dvadeset i četiri sata su morska udaljenost od Trst, kroz mirne, zaštićene fjordove, gdje se ni najgori mornar ne treba bojati loših posljedica. Ali da bi se Dubrovnik vidio u svojem najboljem izdanju, mora biti posjećen bez odlaganja; prije ili poslije austrijska će rivijera postati nadaleko poznata, a kao što je moja engleska prijateljica predvidjela, mase turista će onda oteti ovom mjestu mnogo od njegova postojećeg šarma i neobičnosti.
 
[1] Govori se da je Rikard Lavljeg Srca doživio brodolom na ovom otoku na svom povratku iz Križarskih ratova, ali ova tradicija mi se čini malo vjerojatnom.
 

Teo Trostmann

Mala Onofrijeva fontana ima dvije golišave figure otraga
 

 
Jedini primjer lustracije u Hrvatskoj jest nos (dugi) slavnoga Marina Držića, koji nekim bizarnim običajem postade meta turista; posebice onih iz Dalekog Istoka koji se vole slikavati pored renesansnoga pisca i trljati mu nos,za sreću valjda? Azijcima naši nosovi izgledaju kao u Pinocchija. Nešto slično, ali ne masovno prihvaćeno i od turista imamo u Splitu sa palcem Grgura Ninskog. Je li mjesto piscu urotniku protiv Republike baš pored Kneževog dvora i tko nas vuče za nos je dobro pitanje. Postoji još jedan čudan običaj u našem Gradu, tj. kada turisti, posebice mlađi,nastoje ispred vrata franjevačkog samostana skočiti na kratku izbočinu ravnog vrha u zidu zvanu maskeron i stojeći na tome skinuti gornji dio odjeće, te ga ponovo obući.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2016/10/mala-onofrijeva-fontana-1.jpg
Maskeron je groteskna prikaza čovjeka ili životinje (u ovom slučaju sove), služio je za odvod kišnice. Ne zna se kada je taj običaj uveden, osobno ga se sjećam tek s kraja osamdesetih. Kada smo već kod bizarnosti spomenimo ih samo tri. Zgodna je anegdota o turskom nadgrobnom spomeniku (turbetu) na krovu Sponze koji se jedva zamjećuje. Naime grad je kao turski haračar (plaćanje Osmanskome carstvu za zaštitu) morao staviti vidljivi znak sultanovog pokroviteljstva.
 
Mala Onofrijeva fontana ima dvije golišave figure otraga, decentno napravljene da ne vrijeđaju oko pobožnoga prolaznika. Velika je pak posjedovala cijelu životinjsku farmu na vrhu, od koje je preostao samo pas kučak roda balkanski gonič, u Dubrovniku poznat kao "tabo". Tabo vjerojatno dolazi od smeđožućkaste boje psa poput ribe tabinje, a i oči su mu slično razmaknute; često su psu davali i takvo ime. Ta vrsta pasa je bila omiljela zbog vjernosti i srčanosti. Kada smo već kod životinja treba razlikovati cvrkutave čiope (česte u Gradu) od lastavica kojima nisu srodne već tvore posebni rod (apodidae, tj. grč. bez stopala, kada slete ne mogu ponovo uzletiti zbog kratkih nogica); te spominjemo psa dalmatinca koji je prvi put posvjedočen u Dubrovniku kao dubrovački pas.
 
Dubrovačka gušterica (Wettstein, 1931., Podarcis sicula ragusae) je podvrsta primorske. Izgleda po genetskim istraživanjima da je došla kao slijepi putnik sa dubrovačkim brodovima iz južne Italije. (možda sa teretima žita ili zemljom)
Dubrovačka zečina (centaurea ragusina) je endem od Kornata do Dubrovnika. Čovječja ribica je stanovnik jadranskoga krša. Može živjeti 100 godina, diše plućima i kožom, ima zakržljale škrge. Ako se mladunče iznese izvan podzemlja oči se razviju, ali ona ugine. Cijeli život sliči na ličinku, na temperaturama nižim od 15° C rađa žive mlade, inače liježe jaja.
Čagljevi, tj. kod nas zlatni čagalj (canis aureus) su jako rašireni u Dalmaciji, posebno na Pelješcu. Danas ih ima i u istočnoj Slavoniji gdje rade štetu u lovištima. Svežderi su, jedu i grožđe, kukce, manje sisavce, smokve, školjke, smeće. Spretno se sakrivaju. Njihov pjev je smiješan, niti mačka niti pas niti hijena.  
Zaslugom barona Schilinga mungos je na Mljetu uništio zmije kojih je po pričanju djeda Antuna Matane (koji je 1938. godište, dakle djed je morao biti rođen oko 1880.) bilo toliko da pastir nije mogao prići ljeti lokvi vode sa stadom. Danas mungosi kolju kokoši i guštere te zoblju grožđe.
Područja pod šumom, divlje svinje, čak i vukovi se namnožiše; siroti dubrovački seljaci da ubiju vuka morali bi platiti 50.000 kuna kazne, dok njegova pojava uz more stvarno nije normalna niti poželjna.
 

Teo Trostmann

Anketa

Čega se više bojite?

Utorak, 07/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1104 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević