Get Adobe Flash player

Suradnja Talijana i četnika Srba protiv Hrvata

 
 
Mario Roatta (Modena, 1887.- Rim1968.) bio je Mussolinijev generali zapovjednik talijanskih snaga tijekom Drugog svjetskog ratau dijelovima Slovenije i Hrvatske koje je Italija oduzela Jugoslaviji i priključila svojem državnom teritoriju, te na području NDH. U vojnoj službi od 1906. godine, Prvi svjetski rat je završio u činu pukovnika. 1927. - 1931. godine službuje kao vojni ataše pri veleposlanstvu Italije u Varšavi. Nakon zapovijedanja pješačkom pukovnijom 1930. - 1934. imenovan je za zapovjednika talijanske vojne obavještajne službe. Uz tu funkciju, od 1936. godine je zapovjednik talijanskih dobrovoljačkih trupa (Corpo Truppe Volontarie, vojna sila s oko 50.000 pripadnika predvođenih talijanskim vojnim časnicima i opremljenima ratnim zrakoplovima, topništvom, tenkovima i drugom teškom mehanizacijom dobivenom od talijanske vojske) koje su se borile uz monarhiste u Španjolskom građanskom ratu. Mussolini ga smjenjuje nakon što su snage pod Roattinim zapovjedništvom u ožujku 1937. godine pretrpjele značajan poraz kod Guadalajare.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/3e/Mario_Roatta2.jpg/280px-Mario_Roatta2.jpg
Mario Roatta
 
Od 1939. godine je talijanski vojni ataše na najznačajnijem mjestu: kod glavnog saveznika u Berlinu. Od 24. ožujka 1941. do siječnja 1942. godine je načelnik glavnog stožera talijanske vojske - tj. obnašao je najvažniju dužnost koju vojni časnik uopće može preuzeti. Nakon toga je imenovan zapovjednikom talijanske vojske na području Slovenije (sa sjedištem u Ljubljani), da bi 18. ožujka 1941. godine bio imenovan zapovjednikom 2. armije talijanske vojske - naslijedivši na tom mjestu generala Vittorija Ambrosija - koja je kontrolirana na području NDH.
 
U Jugoslaviji je general Roatta bio zapovjednik višeg zapovjedništva talijanske vojske za Sloveniju i Dalmaciju. Sporazumom Roata-Pavelić 19. lipnja 1942. godine vlasti NDH su priznale legitimitet tzv. Antikomunističke dobrovoljačke milicije koju su do tada već organizirale talijanske vojne snage pod Roattinim zapovjedništvom: posrijedi su zapravo bile četničke postrojbe čiju su formiranje talijanske snage podupirale čak i prije nego što su komunisti nakon napada Njemačke i Italije na SSSR uopće i počeli organizirati partizanske snage, te koje su na području pod talijanskom okupacijom djelovale i u vrijeme kada je pristup vojnih snaga NDH na ta područja bio potpuno zabranjen.
 
Mario Roata bio je zapovjednik talijanskih snaga u četvrtoj ofenzivi protiv NOVJ 1943. godine. »Pod talijanskim zapovjedništvom ima 19.000 četnika grupiranih u bande. Od ovih: — 3000 duž željezničke pruge OgulinVrhovine, — 8000 između Gračaca i Knina, - 8000 u Hercegovini.«(Izvješće talijanskog generala Roatte njemačkom generalu Alexanderu Löhru od 3. siječnja 1943.)
 
Nakon što se nisu ispunila očekivanja talijanskih fašista da će ustaše pretvoriti Hrvatsku u područje pod potpunom i trajnom talijanskom dominacijom - zemlju s kraljem Talijanom, koja jedva da ima pristup moru i koja ne smije držati mornaricu, te koja mora plaćati Italiji troškove vlastite okupacije - te su Rimski ugovori izazvali ogorčenje i bijes hrvatskog naroda i čak samih ustaša, talijanske okupacijske vlasti na čelu s Roattom su poduzele sve što su mogle da podrže nezadovoljstvo Srba u svojoj okupacijskoj zoni (zapadno od linije Karlovac - Mostar) i zaštite srpske pobunjenike od aktivnosti oružništva i domobranstva NDH. Prije kraja 1941. godine Roatta posve zabranjuje ulazak vojnih snaga NDH zapadno od Karlovac - Mostar; situaciju gdje su Talijani podupirali pobunu Srba koriste hrvatski komunisti, koji osloncem na područja pretežno nastanjena Srbima s vremenom razvijaju sve jaču partizansku borbu protiv Talijana. Za razliku od partizana, četnici predano surađuju s Talijanima, kao "protukomunistička milicija", te od talijanske vojske primaju znatnu potporu u oružju, hrani i novcu. General Roatta je talijanski stav prema NDH jezgrovito izrazio rekavši da je bilo "pogrješno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji".
 
Na sastanku 10. siječnja 1942. godine - pred Antom Pavelićem i njemačkim generalom E. Gleise von Horstenauom - sam Roatta izvješćuje njemačke saveznike da drži pod svojim zapovjedništvom 3.000 četnika kod Plaškog i Vrhovina, 8.000 kod Knina (među kojima 3.000 iz Hercegovine) i u Hercegovini 8.000, tj. ukupno 19.000 četnika. Inače se Roatta nekoliko dana ranije kleo dužnosnicima NDH da pod svojom kontrolom ima svega 1.500 četnika. Roatta je na sastanku najavio da će "morati" na teritoriju NDH upotrijebiti i dio od 20.000 četnika kojima zapovijeda na području Crne Gore, i čiji broj namjerava povećati za daljnjih 10.000. Čak i pred Nijemcima, Roatta je propustio napomenuti da među četnicima koje on raspoređuje po NDH već djeluje Zlatiborski četnički odred, doveden iz same Srbije. U travnju 1942. godine izvješćuje izaslanik njemačkog ministra vanjskih poslova u Zagrebu dr. Edmund Veesenmayer, kako Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku, te da ona svim sredstvima pokušava što brže stvoriti stanje koje će NDH trajno onemogućiti život.
 
Kraj rata na čelu gubitničke talijanske vojske
 
Petoga veljače 1943. godine imenovan je zapovjednikom talijanske 6. armije na Siciliji; 1. lipnja iste godine za načelnika glavnog stožera talijanske kopnene vojske. Nakon što 25. lipnja 1943. vrh fašističke partije i kralj svrgavaju Mussolinija, Roatta je efektivno drugi čovjek u glavnom stožeru i povjerena mu je zadaća organiziranja obrane glavnog grada, kraljevskog dvora i središnjih tijela vlasti. Premda zapovijeda još uvijek velikom vojskom, ne uspijeva spriječiti Nijemce da nakon kapitulacije Italije pred Saveznicima 3. rujna 1943. godine okupiraju pretežni dio Italije, čak niti organizirati bilo kakav otpor. Talijanske vojne snage, kojima Roatta nije slao nikakve zapovijedi (neke od njih se ipak upuštaju u borbu a njemačkim agresorom) ubrzo se posve dezintegriraju: Nijemci uspijevaju zarobiti oko 700.000 talijanskih vojnika (mnogi drugi su se razbježali na sve strane): stotinjak tisuća ih pristaje nastaviti ratovanje na njemačkoj strani, a ostali su kao ratni zarobljenici odvedeni na prisilni rad u Njemačku. Poslije se branio da navodno nije mogao tijekom noći u kojoj su otpočele agresivne aktivnosti Nijemaca pronaći predsjednika vlade Badoglija da mu supotpiše naredbu vojsci da brani državu. Monarhija ga 1944. godine optužuje zbog kriminalnog nemara da organizira čak niti obranu glavnog grada Rima i da čestito zarati s Nijemcima dok mu u pomoć ne priskoče Amerikanci i Britanci koji u Mediteranu imaju iznimno moćne vojne snage - propust koji je omogućio dvogodišnji razorni rat na talijanskom tlu 1943. - 1945. godine i efektivnu podjelu države uslijed osnivanja Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike. Roatta se sklanja u Španjolsku. Sudska presuda na kaznu zatvora ukida se 1949. godine, u vrijeme kada politika nastoji pomiriti ili barem pacificirati sve dijelove društva koji su protiv zavođenja komunističke vladavine u Italiji (što je 1949. godine izgledalo mogućim) - tako i one kojima se nekoliko godina ranije činilo posve normalnim da ne brane zemlju od njemačke okupacije.
Ratni zločini
 
General Roata je često izdavao naloge za uništavanje stanovništva na okupiranim područjima. Naročito je okrutna zapovijed za vrijeme »zimske operacije« od 16. siječnja 1943. kojim se nalaže da pripadnici talijanske vojske ubiju svakog stanovnika kojega nađu na području operacija, bez obzira na to ima li ima oružja ili nema ("ubiti svakog građanina"). Roatta dalje zapovijeda da se sve muške osobe koje se nađu izvan područja operacija, od petnaeste godine naviše, upute u sabirne logore, a sve kuće koje izgledaju sumnjivo zbog veze s partizanima, unište. Kao posljedica ove zapovijedi generala Marija Roatte uništena su mnoga naselja i poubijane su tisuće nevinog stanovništva diljem Hrvatske u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Gorskom Kotaru.
 
Pod Roattinim zapovijedanjem, talijanski okupatori su osnovali koncentracijski logor Kampor na otoku Rabu, u kojem je od gladi i zaraznih bolesti umrlo preko 4.000 zatvorenika. Talijansko korištenje četnika za borbu protiv partizana na područjima nastanjenima Hrvatima, također je omogućilo razne ratne zločine, poput Pokolja u Rami 1942. godine. (h.f.)

Izvješće očevidaca zločina u Zrmanji

 
 
Treba reći da se prije ustanka, na sam dan toga događaja, kao ni poslije u cijelom kraju, a i u izvještajima koje su podnosite oružničke postaje ili davali sami sudionici, nije govorilo o 27. srpnja kao ustaničkom datumu, već 28. srpnja 1941. o čemu su sačuvani brojni pisani dokumenti. A kako se zapravo odigrao taj tzv. i unaprijed najavljeni "ustanak" i kako su protekli prvi dani nakon njega svjedoče slučajni sudionici, Vladimir Perger, honorarni službenik Ministarstva za javne radove iz Zagreba, Maksimirska cesta 47 i Josip Grčić, graditelj iz Zagreba, Dalmatinska 10. Evo njihova autentičnog opisa događaja kojem su nehotice bili svjedoci i pritom proživljavali prilično dramatične trenutke:
https://image.jimcdn.com/app/cms/image/transf/dimension=670x10000:format=jpg/path/s9b7a8cb7708657ab/image/i1caeab4873a97100/version/1458919361/image.jpg
28. srpnja 1941. nalazili smo se u Zrmanji (selu između Srba i Knina, op.a.), kada je u 8 sati u jutro izbio ustanak upadom u mjesto Zrmanju s nekih 100 do 150 pobunjenika, koji su nosili crvenu zastavu. Ovi pobunjenici bili su odjeveni većinom u lička seljačka odijela s dijelovima vojničke odore. Među njima je bilo nekoliko otpuštenih jugoslavenskih oružnika, željezničara. jedan mornar i nekoliko seljaka, sve pravoslavci.

Prvo im je bilo da napadnu oružničku postaju i Ustaški stan, čiji je povjerenik bio Milan Šulentić. Razoružali su oružnike i zatvorili ih u poštuju. Jedino su pustili da se zadržava u svom stanu zapovjednika postaje, mislim po imenu Tončić.* Onda su krenuli u kuću ustaškog povjerenika Milana Šulentića, opljačkali stan, njegovu trgovinu i na kući izvjesili crvenu zastavu. Zatim su po srpskim kućama u mjestu i okolici skupljali skriveno oružje i tjerali stanovnike od 15 do 60 godina da im se pridruže kako bi dalje opsjedali druga mjesta.

Prilikom dolaska u Zrmanju ubili su odnosno mučili i dotukli zamjenika općinskog blagajnika, Hrvata iz Splita nepoznata nam imena, koji je trebao preuzeti dužnost blagajnika od bivšeg blagajnika Srbina.
Pošto su pobunjenici organizirali vlast u Zrmanji i predali je mjesnim Srbima, koji su im se odmah pridružili i dobili oružje, krenulo ih je nekoliko desetaka ti razne krajeve da bi proširili ustanak.
31. srpnja 1941. vratili su se isti pobunjenici natrag u Zrmanju gdje su se odmarali i okrijepili pa su istoga dana krenuli u Gračac u namjeri da ga zauzmu.

Moram napomenuti da su već prilikom prvog upada u Zrmanju, 28. srpnja t.g. prekinuli sve komunikacije prema Kninu i Gračacu, kao i sve brzojavne i brzoglasne veze. 03. kolovoza t.g. pošla je druga jedna grupa, sastavljena od mještana i nešto Bosanaca pravoslavaca, njih oko 100 do 120, djelomično naoružanih vojničkim i civilnim puškama prema Gračacu, da bi pojačali pobunjenike, koj i su tamo bili pošli 31. srpnja t.g.
Važno je napomenuti, da su već 29. srpnja 1941. pobunjenici uklonili crvenu zastavu i svoj ustanak produžili kao srpski nacionalni ustanak.
3. kolovoza t.g. grupa koja je pošla kao pojačanje onima u Gračac. zahtijevala je da svi Hrvati koje su zarobili pođu s njima za Gračac. Pri tom su vikali: "Da vidimo kako će se Hrvati sada boriti!".
Međutim, njihov vođa koji je ostao da drži red u Zrmanji. spriječio je tu njihovu namjeru time, što je nagovorio ljude da pođu bez zarobljenih Hrvatat a da će on s njima postupati onuko kako će odrediti oni iz Gračaca.

Četvrt sata nakon toga proglasio je njihov vođa, koji je ostao u Zrmanji, opsadno stanje i odmah nakon toga uhapsili su Hrvate Paju Šulentića, poštara iz Zrmanje, kojeg su internirali u njegovoj kući. Malo potom vezali su ga i odveli na preslušavanje, a onda su ga odveli na obližnje brdo na strijeljanje.
Pola sata nakon toga odvedeni smo i nas dvojica, zajedno sa ženom ustaše Milana Šulentića, koja je također, s troje nejake djece bila zarobljena i na istom brdu imala biti strijeljana. Dok se namjeravalo izvršiti ovu justifikaciju došao je na biciklu jedan njihov kurira i javio da dolazi prema Zrmanji jedan talijanski motorizirani odred.
Na tu vijest pobunjenici su se uplašili misleći da će ih Talijani kao komuniste napasti, pa su nam odredili da pristupimo Talijanima te da s njima pregovaramo u njihovu korist. Međutim do toga nije došlo. jer su Talijani samo prošli kroz mjesto Zrmanju. uspostavljajući komunikacione veze. Poslije toga sišli smo sa spomenutog brda opet u Zrmanju i vratili se u naš stan.

Noću između 3. i 4. kolovozu došlo je iz pravca Drvar-Grahovo nekoliko naoružanih bosanskih četnika (pobunjenika) koji su zahtijevali da im se izruče zarobljeni Hrvati a napose žena i djeca ustaše Milana Šulentića koja je vjerojatno odvedena sa djecom jer sutradan je više nije bilo u Zrmanji.
Dana 4. kolovoza 1941. poslije podne opet je došla jedna grupa Bosanaca koji su opet tržili da im se izruče zarobljeni Hrvati. Saznavši za tu vijest, uspjelo je Paji Šulentiću i njegovom šogoru Vjekoslavu Krizmanu iz Fužina pobjeći iz Zrmanje u nepoznatom pravcu.

Kada su četnici ovo saznali odmah su uputili svoje ljude u potragu za bjeguncima. Vratili su se 6. kolovoza 1941. u Zrmanju te potpuno opljačkali stan i trgovinu Paje Šulentića a iz pošte iznijeli poglavnikove slike nazivajući ga krvavim bezglavnikom i izjavljujući da bi trebalo sve Hrvate bez razlike pobiti.
Prilikom ove pljačke naišla je jedna kolona talijanskih samovoza s vojnicima te su tom prilikom pobunjenici počeli psovati međusobno dolazak Talijana pa brzo sakrivši oružje pravili su se pred Talijanima kao čestiti i mirni mještani.
Svu opljačkanu robu odvezli su kolima u obližnje brdo pa su se nakon jednog sata ponovo vratili u Zrmanju. Tom prilikom poveli su sa sobom 4 zarobljenika i vezana naša oružanika zajedno s njihovom kuharicom rekavši da će za dva dana doći i po nas dvojicu.

7. kolovoza oko 16:30 sati je jedan teretni talijanski samovoz u kojem je bilo deset talijanskih vojnika s jednim poručnikom i mašinskom puškom pred kućom Paje Šulentića, gdje smo mi bili zatočeni i pitali za Paju Šulentića.
Pošto smo časnika obavijestili da je ovaj pobjegao a da smo mi Hrvati zarobljeni po pobunjenicima te nam se život nalazi u opasnosti i zamolili ga da nas poveze sobom, talijanski časnik sa vojnicima poveo nas je pred kuću ustaše Milana Šulentića koji se nalazio živ u Gračacu i koji je molio pomoć od Talijana da mu spase život, ženu, djecu, brata i ostale Hrvate.
Pred kućom Milana Šulentića sjedio je jedan mještanin koji je čuvao kuću. Talijanski časnik upitao je ovog mještana za boravak žene i djece Milana Šulentića na što je ovaj odgovorio da mu o tome nije ništa poznato.
U tom momentu prišao je našoj grupi jedan visoki čovjek obučen kao neki seoski obrtnik, u plavom, istrošenom odijelu sa sportskom kapom na glavi. Opazivši ga i njega je talijanski časnik pitao za ženu i djecu Milana Šulentića, našto je ovaj znakovima ruku pokazao da je gluh, što je prisutni čuvar kuće potvrdio i talijanski časnik je ušao u kuću Milana Šulentića.

Vrativši se nakon četvrt sata nosio je svežanj fotografija i privatnu korespondenciju koju je predao jednoj gradskoj osobi koja se nalazila u teretnjaku. Poslije smo saznali da je to bio Pero Kalebota iz Zagreba, Mrazovićevo 2/ prezime koji je u onoj navodno gluhoj osobi prepoznao kapetana bojnog broda Plajvajza** aranžera ubojstva pok. Bojnika Petra Kvaternika*** i domobranskog nadporučnika Slavka Pipinića.

Poslije ovoga sjeli smo u talijanski samovoz koji nas je odvezao u Gračac gdje nas je predao ustaši Milanu Šulentiću kojemu smo sve navedeno potanko ispričali na što je on izjavio da će poduzeti potrebne mjere da se pobunjenici oko Zrmanje pohvataju i unište. Poslije ovoga omogućio nam je povratak u Zagreb vlakom.
 
Bilješke:

* Zapovjednik postaje nije Tončić već Tomčić
** Mirko Pleiweiss, poslije rata visoki slovenski političar, po zvanju viši pomorski oficir.
*** Plajvajz je odgovoran za ubojstvo Kvaternikovog brata Petra u Selcima. Sa skupinom odbjeglih mornara vršljao po Lici zajedno s četnicima.


http://hr.wikipedia.org/wiki/Razgovor_sa_suradnikom:Stanko_anti%C4%87

http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=1017.0

Na životopisu Božina Simića vidi se velikosrpski karakter druge Jugoslavije

 
 
Božin Simić (1881.- 1966.), pukovnik Srpske vojske, veleposlanik FNRJ, mason u masonskoj loži Pobratim, rođen je 20. listopada 1881. godine u selu Veliki Šiljegovac, kod Kruševca. Potiče iz učiteljske obitelji. Završio je Vojnu akademiju i sudjelovao u Majskom prevratu 1903. godine. Od 1911. godine bio je nadzorni oficir Vranjskog graničnog rejona prema Turskoj. Bio je oficir za vezu sa četnicima Voje Tankosića u Makedoniji i prebacivao ih preko granice na tursku teritoriju.
https://magazin-restart.com/wp-content/uploads/2016/02/bozin-simic-prerusen-u-seljaka-1912-364x245.jpg
Božin Simić
 
Za vrijeme Prvog svetskog rata je bio komandir čete. Godine 1916. otputovao je za Rusiju, gde je u Odesi bio zadužen za novačenje vojnika za srpsku vojsku iz redova austrougarskih zarobljenika i sudjeluje u osnivanju Dobrovoljačke divizije. Na Solunskom procesu osuđen je na 18 godina zatvora, zbog čega ostaje u Rusiji i poslije Oktobarske revolucije postaje pukovnik Crvene armije. Tamo ostaje do 1936. godine, kada se vratio u Jugoslaviju. Uhićen je na granici, pomilovan i poslije dva dana pušten iz pritvora uz povraćak čina pukovnika srpske vojske koji mu je oduzet. Bio je u dosluhu sa generalom Dušanom Simovićem, sa kojim se sastao 26. ožujka 1941. (dan prije puča) i obavijestio ga o raspoloženju Sovjetada sa Jugoslavijom zaključe sporazum. U Vladi Dušana Simovića je postavljen za ministra bez portfelja. Kao ministar bez portfelja u Vladi Dušana Simovića sudjeluje u pregovorima sa Staljinom zbog čega su odmah poslije vojnog puča 27. III., Mustafa Golubić visoki oficir NKVD-a i Božin Simić zajedno, iz Beograda, avionom otputovali za Moskvu kako bi prisustovali potpisivanju Sporazuma o prijateljstvu Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Božin Simić je kao ministar Vlade u izgnanstvu imao nastup u donjem domu britanskog Parlamenta u kome se suprotstavio bombardiranju Beograda od strane saveznika, jer u Srbiji postoji pokret otpora okupacijskim snagama, dok se npr. ne bombardira Bugarska koja je otvoreno prešla na stranu sila Osovine. Nakon tog njegovog istupa uslijedilo je višednevno bombardiranje Sofije. Zbog ovog istupa na njega je nakon Drugog svjetskog rata, prilikom njegovog puta u Ankaru gdje je krenuo da preuzme položaj ambasadora FNRJ, u Sofiji pokušan atentat, koji je ovaj preživio. Poslije Drugog svjetskog rata je bio ambasador FNRJ u Francuskoj i Ankari. Umro je 24. veljače 1966. godine u Beogradu.
 
ORDEN DRAŽI MIHAILOVIĆU U ARHIVU Jugoslavije, gdje se nalazi dosje Božina Simića, može se doći do podatka da je on presudno utjecao na odluku generala De Gaullea da odlikuje Dražu Mihailovića Legijom časti. U dokumentu piše: "Sve dok je bio u De Gaulleovom komitetu nastojao je učvrstiti odnose između Rusa i Francuza..." Simić je tada zauzimao stav "prosovjetskog Mihailovićevog Srbina". (v.h.)

Anketa

Je li prijevara globalni prosvjed za zaštitu klime?

Nedjelja, 22/09/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1019 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević