Get Adobe Flash player

Ubili su ga i zakopali u masovnu grobnicu njegovi ideološki istomišljenici, jugoslavenski partizani

 
 
Njegove ruke prekrižene na prsima dok svi koji ga okružuju uzdignutom desnicom pozdravljaju Adolfa Hitlera učinile su ga planetarnom ikonom. Priča Augusta Landmessera većim je dijelom poznata. Ono što nije poznato priča je o njegovim posljednjim danima i smrti na dalmatinskoj obali u sukobu s pripadnicima Jedanaeste dalmatinske udarne brigade i njegovu posljednjem počivalištu - masovnoj grobnici pokraj ceste na putu od Stona prema Hodilju
https://i.insider.com/559413cc6da811895b51e628?width=1200&format=jpeg
Zahvaljujući slavnoj fotografiji, njegov lik postao je planetarno poznata ikona nonkonformizma. Uokvirena, ili kao motivacijski poster, krasi mnoge europske i svjetske zidove: od interijera kafića, preko mladenačkih soba, pa do stranačkih sjedišta ili okupljališta aktivista civilnoga društva. Koči se na novinarskim kompjutorskim zaslonima, sveprisutna je na društvenim mrežama, a nije je teško pronaći - uz čestu popratnu parolu “Be this guy!” - ni na majicama individualnih građanskih agitatora protiv mentaliteta čopora i oportunističkoga plivanja niz struju. Fotografija je odista rijedak dokument: jednim nehotičnim kadrom svjedoči snagu usamljenog pojedinca da se uz posprdni smiješak odupre zastrašujućoj političkoj moći na njezinu vrhuncu. Govori i o iznimnome karakteru čovjeka koji zadržava kritičan odmak prema dominantnoj atmosferi, i to ne kao puku pozu. Malo je kroz povijest sličnih isječaka nečijeg autentičnog prkosa, dokaza da je prava hrabrost uvijek reći “ne”. S opisanim kadrom usporediv je možda tek onaj s kineskim prosvjednikom koji je 1981. godine sam samcat stao pred kolonu tenkova na pekinškome Tiananmenu.
 
Ponos flote
 
Iako je snimljena dalekoga ljeta 1936. godine u brodogradilištu Blohm&Voss u Hamburgu, fotografija je postala poznata tek nakon što je - s uvećanim i naknadno uočenim detaljima - 1991. objavljena u tjedniku Die Zeit. Pojašnjeno je da je događaj o kojemu svjedoči svečano porinuće broda Horst Wessel, tadašnjega ponosa nacističke ratne flote. Zna se da je govor na prigodnoj svečanosti toga 13. lipnja držao osobno Adolf Hitler te da su škverski radnici pod prijetnjom otkaza pozvani da se okupe na navozima, iako je bila neradna nedjelja. Pretpostavlja se i da je gesta usamljenog čovjeka s prekriženim rukama u masi što hipnotički maše podignutim desnicama upućena samome Führeru. Saznalo se naknadno da je ime slavnoga prkosnika August Landmesser, da je bio običan radnik, a ubrzo je postalo jasno i da je imao jake osobne motive za tjeranje dišpeta nacistima. Njegova zaručnica bila je Židovka i unatoč zakonskim zabranama, on nipošto nije htio odustati od njezine ljubavi.
Ono što, međutim, nitko ne zna, pa ni živi članovi njegove obitelji, posljednji su ovozemaljski Landmesserovi dani i detalji koji se tiču njegova tragičnoga kraja. Svoj je život u listopadu 1944. u uniformi njemačkog kažnjeničkog bataljona skončao u Hrvatskoj, na poluotoku Pelješcu. Stradao je od ljudi koji su mu po idejnim opredjeljenjima bili slični jer su se također odlučno odupirali Hitleru: ubijen je partizanskim metkom. Ovo je rekonstrukcija njegove tužne sudbine u kojoj prvi put domaćoj i europskoj javnosti otkrivamo njegov grob. Ovo je tek ulomak u gustom mozaiku ratnih nepravdi, povijesnih nelogičnosti i apsurdnih fatuma koji povrh jeftinih dnevnopolitičkih projekcija i ideoloških prepucavanja kao koprena obavijaju cijelu našu epohu.
 
Grob uz cestu
 
Landmesserove kosti, zajedno s ostacima još četrdesetak njemačkih suboraca, najvjerojatnije leže tik uz županijsku cestu koja od pelješkoga gradića Stona vodi do obližnjega mjestašca Hodilje na obalama Malostonskoga zaljeva. Definitivnu potvrdu ovoga nalaza dat će identifikacija nakon ekshumacije navedenoga neobilježenog počivališta pripadnika njemačke vojske koju je od nadležnih hrvatskih instanci već službeno zatražio njemački Savez za skrb o vojnim grobovima. Nematerijalnih dokaza da je Landmesser skončao u ovoj grobnici prikupili smo, međutim, dovoljno i prije iskapanja: dijelom leže u službenim arhivama Wehrmachta, dijelom u raspoloživoj dokumentaciji partizanskih jedinica, dijelom u obiteljskim arhivima Landmesser/Eckler, a dijelom i u prilično preciznim sjećanjima živih svjedoka, Pelješčana. Dugačak je i tegoban bio put od kolijevke ove prkosne žrtve nacističkoga terora do sudbonosnog kuršuma koji mu je kao Hitlerovom vojniku presjekao dah u pitomome dalmatinskom masliniku.
 
August Landmesser rodio se kao jedino dijete Franza i Wilhelmine Landmesser 24. svibnja 1910. u mjestu Moorrege na obalama Labe, nedaleko od Hamburga. Mladost mu je skratila velika depresija i gospodarska kriza koncem dvadesetih, praćena slomom niza velikih tvrtki, masovnom nezaposlenošću i deflacijom. Kad se na političkoj sceni pojavila nova i zavodljiva, k tome i nominalno radnička stranka, Landmesser se 1931. učlanio zajedno s rođacima po majci, računajući da će tako lakše do zaposlenja. No, nakon što su se Hitler i njegovi kameradi 1933. domogli vlasti, ni izbliza mu nije svanulo: tek je zapravo počinjao njegov križni put.
 
Ono što je u svojoj knjizi “Progon jedne obitelji radi zločina protiv rase” (Verfolgung einer Familie wegen “Rassenschande”) 1996. objavila njegova kći Irene Eckler neporeciva je politička kalvarija. Sve počinje 1933. Augustovom vezom s dvadesetogodišnjom ŽidovkomIrmom Eckler, koja plastično svjedoči da nije bio nacist i da je puno ozbiljnije shvaćao ljubav nego stranačku stegu. Dvadesetdvogodišnju Irmu zaručuje 1935., samo godinu dana prije slavne fotografije iz hamburškoga škvera. Kad su jurišnici NSDAP-a saznali da je njihov pripadnik u ozbiljnoj vezi s “čifutkinjom” promptno ga izbacuju iz stranke, ali to tvrdoglavoga mladića ne obeshrabruje, nego ubrzo u Hamburgu od nadležnih službi traži dozvolu za vjenčanje. Već je, međutim, jesen 1935. godine i mladi par je u zaostatku u utrci s političkim ludilom: niti mjesec dana prije u Nürnbergu su proglašeni rasni zakoni. Dozvola za brak zbog istih im je uskraćena, pa se njihova prva kći Ingrid koncem listopada rađa kao izvanbračno dijete. Shvaćajući da im u antisemitskoj zemlji nema budućnosti, početkom 1937. godine August Landmesser i Irma Eckler s bebom pokušavaju pobjeći u Dansku, no na granici bivaju uhvaćeni. Kako je povrh svega njegova partnerica bila ponovno trudna, Landmesser je u lipnju iste godine službeno optužen za “obeščašćivanje arijevske rase”. Branio se da ni on ni zaručnica nisu znali da je ona u cijelosti Židovka, pa je nakon godinu dana procesa ipak uvjetno oslobođen krivnje radi nedostatka dokaza. Ali uz napomenu suda da će mu eventualno ponavljanje “zločina” garantirano rezultirati višegodišnjim zatvorom.
Par koji je ljubavlju odlučio prkositi uskrsiteljima velikoga Reicha i nakon toga je, i to posve javno, nastavio svoj odnos? Sredinom srpnja 1938. Landmesser je zato ponovo uhapšen i ovaj put osuđen na dvoipolgodišnju robiju u koncentracijskom logoru Börgermoor. Gestapo istodobno hapsi i Irmu Eckler te je odvodi u zatvor Fuhlsbüttel, gdje je rodila drugu kćer, Irene. Otamo je poslana u koncentracijski logor Oranienburg, zatim u ženski koncentracijski logor Lichtenburg i naposljetku u ženski koncentracijski logor Ravensbrück. Do siječnja 1942. pisala je članovima obitelji, nakon čega nastupa razdoblje jeze i tišine. Irma Eckler je u veljači 1942. odvedena u Zemaljski zavod za liječenje i njegu Bernburg, gdje je u centru za eutanaziju pogubljena zajedno s još 14 tisuća žena. Njezine i Landmesserove kćeri isprva su odvedene u gradsko sirotište. Kasnije je starijoj, Ingrid, dozvoljeno da živi s bakom s majčine strane, dok je Irene 1941. smještena kod posvojitelja.
 
Veza s Ruskinjom
 
August Landmesser u međuvremenu je pušten iz zatvora. Radio je potom kao predradnik za transportno poduzeće Püst, u filijali pri Heinkel-Werkeu u Warnemündeu. Povremeno je posjećivao svoje djevojčice.
Landmesser 1943. stupa u vezu sa zarobljenom Ruskinjom, studenticom medicine na Institutu Lomonosov u Moskvi Sonyom Patschenko, koja je nakon zarobljavanja u Ukrajini deportirana na prisilni rad. Postoje neke naznake da je i ona možda bila Židovka, jer je Landmesser bio poslan na prisilnu službu u tzv. organizaciju Todt, inženjersku formaciju Trećeg Reicha koja se bavila gradnjom autocesta i realizacijom raznih graditeljskih planova glavnog Hitlerova arhitekta Alberta Speera. Besplatnim radom opsluživali su je, između ostalih zarobljenika, i Židovi i polužidovi.
 
Nacisti ni uz takav robovski rad Landmesseru nisu baš davali puno šanse za iole miran život i kakvu-takvu brigu za djecu. Bio je neizbrisivo označen kao osuđenik i neprijatelj vlasti te potencijalno sve opasniji kako je snaga Hitlerovih armija posustajala na europskim frontama. U veljači 1944. detaširan je u vojnu kažnjeničku jedinicu, 19. tvrđavski pješadijski bataljun, koji je početkom rata pod krovnim zapovjedništvom Erwina Rommela ratovao u Africi. Postrojba je taman u povlačenju iz Grčke prema dalmatinskoj obali, gdje po nalogu komande Wehrmachta valja ojačati strateške točke njemačke obrane. U to vrijeme sve su učestalije najave mogućega desanta savezničkih snaga u Europi, a nije isključeno ni da se iskrcavanje desi baš negdje u ovome dijelu svijeta.
Oznaka 999
 
Kažnjeničke jedinice Wehrmachta u to doba nose prefiks 999, da se jasno razlikuju od redovnih postrojbi, ali i da numerološki simboliziraju kako su unaprijed otpisane i zadnje po časti u čitavom ratnom stroju. Neslužbeno ih tretiraju kao ljude kojima je tek prolongirana smrt. Sastavljene su od izvornih kriminalaca, vojnih prijestupnika i siledžija, ali dobrom trećinom i od brojnih političkih osuđenika, uglavnom ljudi ljevičarskih uvjerenja nepokornih velikome Führeru. Nad disciplinom svih tih nesretnika brižno bdije nacistički zapovjedni kadar, ali i okrutni Feldjägerkorps (vojna policija), uzimajući za pravo da ih strijeljanjem kazni i za najmanji neposluh. U pravilu su slabo ili nikako naoružani te isprva isključivo sudjelovanjem u pogibeljnim čišćenjima minskih polja i teškim radovima na prvim crtama trebaju zaslužiti uključenje u borbu. Danski pisac Sven Hassel cijeli je ciklus popularnih akcijskih romana temeljio na fiktivnim dogodovštinama pripadnika ovakvih bataljuna, razbijajući poslijeratne stereotipe o svim Nijemcima u uniformi kao nemilosrdnim i nacizmom zadojenim strojevima za ubijanje.
 
Usud je htio da Landmessera i još par stotina njegovih supatnika iz 19. bataljuna s oznakom 999 nakon povlačenja iz Grčke dopadne obrana Stona, glavne ulazno-izlazne točke s poluotoka Pelješca. Neki od pripadnika toga kažnjeničkog bataljona još u Grčkoj uspješno dezertiraju i pridružuju se antifašistima, grčkim partizanima. Među njima je i Falk Harnack, kasnije poznati režiser, kao i Gerhard Reinhard, nakon rata poznati istočnonjemački političar i šef Socijalističke stranke DDR-a. Landmesser nije bio te sreće, a približavanjem prvih sukoba i podizanjem borbene discipline na bojištima za to će biti i sve manje prilike. On u nedjelju 7. svibnja 1944., vjerojatno već iz Stona, piše jedno od zadnjih pisama baki njegovih djevojčica Friedi i njezinu suprugu Ernstu Proskaueru: “Veoma sam zadovoljan što sam dobio glas od vas. Ići ću u borbu uskoro. Nadam se da mir dolazi, tako da napokon mogu odmoriti. Iako do sada još nisam bio vojnik, svejedno nikada nisam imao mira. (…) Snažno osjećam da je Ingrid i Irene potrebno vidjeti oca, pogotovo zato jer više nemaju majku. Dragi Proskauerovi, dajte im sve što možete, okružite ih s puno ljubavi. Vrlo sam vam zahvalan, a volio bih i osobno biti u mogućnosti za njih učiniti više. Nadajmo se da će se to jednom i dogoditi. Najtopliji pozdrav i najbolje želje, posebno za predah od zračnih uzbuna, August”.
 
Povlačenje iz Grčke
 
Točno mjesec dana od ovoga Landmesserova pisma na pet plaža u francuskoj Normandiji iskrcat će se 160 tisuća savezničkih vojnika i više ništa u Europi neće biti isto. Tri mjeseca kasnije, partizanske jedinice s Visa i dalmatinskih otoka krenut će preko Korčule i Pelješca u oslobađanje ostatka obale i unutrašnjosti. Bitka za Ston bit će duga i krvava, trajat će s prekidima gotovo mjesec dana, s puno mrtvih i ranjenih na strani partizana. Njemačko zapovjedništvo 2. oklopne armije svojim postrojbama koncem rujna 1944. naređuje tzv. odsudnu obranu, da se dalmatinska obala ima braniti do posljednjeg čovjeka. Oko 800 pripadnika 19. kažnjeničkog bataljuna u srednjovjekovnim tvrđavama ruba poluotoka ima zadatak držati odstupnicu glavnini njemačkih snaga koje se preko Dubrovnika povlače iz Makedonije i Grčke.
 
U njemačkim ratnim arhivima Landmesser je do danas službeno zaveden kao nestao u akciji u Stonu dana 17. listopada 1944., što je datum odlučujućega partizanskog napada, dan uoči konačnog zauzimanja gradića. Mogao se, nevičan oružju, zateći na nekom od navalnih pravaca Jedanaeste dalmatinske udarne brigade koja je u ovoj operaciji, naišavši na odlučan otpor, imala čak 120 poginulih i ranjenih boraca. No, nekoliko izvora aludira da je vjerojatno bio u grupi što se, opkoljena od partizana, naposljetku utvrdila i zadnja branila iz tvrđave Veliki Kaštio u samom Stonu. U knjizi 11. dalmatinska (biokovska) brigada (Institut za historijat radničkog pokreta Dalmacije, Split 1987.) njezini autori Milan Rako i Slavko Družijanić, nekadašnji borci, navode da se u Stonu i oko njega ukupno predalo oko 250 njemačkih vojnika i osam oficira. Oni kao svjedoci opisuju prilično literarnu epizodu nakon zauzimanja zadnjeg njemačkog uporišta u velikoj tvrđavi: zarobljeni njemački časnik, stanoviti Hauptmann Schulenberg, tražio je nakon predaje od zapovjednika 11. dalmatinske brigade majora Ivana Guve da mu čestita na vojničkom držanju i upornoj obrani Stona, izrazivši i osobno divljenje hrabrosti partizanskih boraca. Ignorirajući nekoliko stotina mrtvih i ranjenih, djelovao je - navodi se u knjizi - kao ratnik plave krvi iz ere feudalnih vitezova. Partizanski kroničari prepričavaju i jako znakovit detalj prilikom ove njemačke predaje: mnogi pripadnici njemačkog kažnjeničkog bataljuna bili su ranije osuđeni u Njemačkoj zbog prekršaja protiv nacizma ili kao pripadnici lijevih političkih partija (Socijalističke i Komunističke). To su dokazivali pokazivanjem odgovarajućih političkih legitimacija i dokumenata koji su im bili ušiveni u odijelima. Bez obzira na to - znakovito navode autori ovih ratnih bilješki - u pružanju otpora nisu zaostajali za svojim komandantom.
 
Što sa zarobljenima?
 
Svjedoci iz mjesta Hodilje živo se sjećaju kad su više od četrdeset zarobljenih njemačkih vojnika partizani sproveli u zarobljeničkoj koloni iz Stona i zatvorili ih u njihovu mjesnom mlinu za masline. Nisu smjeli podići pogled, gledali su u vrhove svojih cokula, a u mlinici su bili najmanje jedan dan i jednu noć, možda i dvije. Kuhali su im se nekakvi obroci, a provođena su i saslušanja. Pretpostavka je da je bila riječ baš o političkim osuđenicima u redovima kažnjeničkog bataljuna. Sa ovih saslušanja valjda potječe i službena zabilješka o protivnicima nacizma i pripadnicima lijevih političkih partija u ratnom dnevniku partizanske brigade. Očito se u komandi jedinice neko vrijeme razmatralo što uraditi s njima: Nijemce zarobljene u obližnjem Malom Stonu, okićene odličjima za hrabrost s istočnoga bojišta, nije se saslušavalo. Bila su to nemilosrdna, impulzivna vremena.
 
Pobijedio je, naposljetku, možda crv nepovjerenja, refleks sirove osvete za vlastite gubitke, a možda i pragmatičan zaključak da se nema resurse za njihovo daljnje držanje u zarobljeništvu: valjalo je brzo iznova u pokret, za ostacima neprijatelja. Nije isključeno ni da je na odluku utjecala jezična barijera. Samo koji tjedan ranije na Pelješcu je u partizanske redove nesmetano prešla čitava jedinica sastavljena od Hrvata, pripadnika legionarske 369. (vražje) divizije. Nisu čak ni razoružani, samo su promijenili oznake na kapama i nastavili gotovo u trku ratovati na suprotnoj strani, protiv dojučerašnjih suboraca. Izvorne Nijemce je, međutim, malo tko razumio, ili želio razumjeti.
Zarobljenici su po direktivi izvedeni iz mlinice, prepraćeni do nedalekog maslinika, i jedne zore do zadnjega likvidirani. Sutradan su mještani okolnih naselja mobilizirani da ih prenesu i pokopaju s druge strane ceste. Po jednoj verziji bila su četrdeset i dvojica, po drugoj njih četrdeset i sedam. Je li među njima bio i August Landmesser? Leži li do danas tu, u plitkoj jami vapnenici, uz surovog i Hitleru odanog satnika Schulenberga od kojega ga je vjerojatno razdvajalo baš sve u životu, osim pogibeljne ratne situacije i uniforme?
 
Usamljeni prkosnik
 
Slično kao i njegova Irma Eckler, Landmesser je zakonski proglašen mrtvim tek 1949. Njihov brak hamburški je Senat retroaktivno priznao u ljeto 1951. Njegova kći Irene Eckler je kao dijete još mjesecima nakon njemačke kapitulacije u svibnju 1945. dolazila na most na hamburškoj željezničkoj postaji Dammtor. Uporno je promatrala dugačke kompozicije kojima su se s dalekih fronti vraćali preživjeli njemački soldati, uzaludno se nadajući da će se i njezin otac jednoga dana pojaviti među njima.
Landmesser nije bio klasični junak antinacističkog otpora, član tajnih i odlučnih organizacija poput “Bijele ruže” (Weiße Rose), “Crvene kapele” (Rote Kapelle) ili “Krajzauerškog kruga” (Kreisauer Kreis), što su se organizirano odupirale nacionalsocijalističkom teroru. Bio je usamljeni prkosnik, običan čovjek koji je pokušavao preživjeti zlo i spasiti ljubav i svoju obitelj; mala trijeska u velikoj olujnoj bujici kakvih je u svim ratovima ponajviše. - Nikad ne čitajte povijest - rekao je svojedobno Voltaire. - Čitajte biografije jer one su život bez teorije.
Ako nas je Landmesser sa slavne predratne fotografije učio dostojanstvu osobnih uvjerenja i otpora, iz pelješke nas masovne grobnice jednako snažno uči promašenosti osvete. S one strane groba šapuće nam vječnu istinu da u ratovima puno rjeđe ginu politički jurišnici, a puno češće zagriženi protivnici nasilničkih poredaka i režima. Nedavno su naši mediji upozorili na tragiku redovnih vojnika nekadašnje JNA, Hrvata, koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći iz kasarni, pa su protivno svakoj osobnoj želji, opredjeljenju i volji izginuli 1991. u napadima na Vukovar. Oni su, baš kao i August Landmesser, od povijesti zatajene i posve bezglasne žrtve iste vrste kobi. Rekao bi Zlatan Stipišić Gibonni u svojoj zadnjoj pjesmi: to su samo dica daleko od kuće.
 

Davor Krile, 14. I. 2017., https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/covjek-koji-je-prkosio-hitleru-ubili-su-ga-i-zakopali-u-masovnu-grobnicu-njegovi-ideoloski-istomisljenici-jugoslavenski-partizani/5504355/

Godine 1889. osnovano je tajno političko društvo mladoturaka pod nazivom Osmansko jedinstvo

 
 
Početkom XX. stoljeća Otomansko Carstvo još je uvijek bilo velika država koja se pružala na tri kontinenta - europskom, sjeverno-afričkom i azijskom. No, ona je istovremeno bila gospodarski zaostala feudalna država, u kojoj je neograničeno vladao sultan s najužim krugom moćnih činovnika. Ipak su početkom dvadesetog stoljeća ideje prosvjetiteljstva, a prije svega liberalne ideje, počele prodirati među mlade, obrazovane ljude koji su smatrali da je modernizacija države nužna kako bi se ona otrgla diktatu gospodarskih razvijenih zemalja zapadne Europe što su stavljale Tursku u polukolonijalni status.
https://lh3.googleusercontent.com/proxy/lVHQcmnETANZD0_-wwq6u4o1sNzRN68Klj83eQDv6D0bXB8Jo2-ev6tZhVoo69UrT1ijyBdBolzimEQ0T5vj3mKr_qFFyx3ELs3yoQ
Opirući se inozemnom miješanju u unutarnje poslove Turske, godine 1889. osnovano je tajno političko društvo mladoturaka pod nazivom Osmansko jedinstvo. Progresivni službenik Ahmed Riza-bej, jedan od osnivača pokreta, došao je u Pariz 1889. na obilježavanje stogodišnjice Francuske buržoaske revolucije, te je tu promijenjen naziv društva u Jedinstvo i napredak. Krajem iste godine u listu Meshveret, koji je započeo izlaziti u Parizu, objavljen je program grupe u kojem je centralno mjesto bio zahtjev za reformama. Tog su se programa pridržavale brojne tajne ćelije mladoturaka, sastavljene često od pripadnika slavenskih naroda, koje su djelovale na širokom prostoru Osmanskog Carstva: u Bugarskoj (Ruščuk, Šumen, Plovdiv, Sofija, Vidin, Kazanlk), Albaniji (Skadar i Tirana), Rumunjskoj (Konstanca i Medžidija), Makedoniji (Resen, na Prespanskom jezeru).
 
Pod utjecajem ruske revolucije 1905. godine i u Turskoj raste revolucionarno raspoloženje ne samo u vojnim garnizonama na rubu Carstva, već i među civilnim stanovništvom. Centar tih zbivanja je Solun, najeuropskiji među osmanskim gradovima, s najbrojnijom građanskom klasom te najvećom koncentracijom Židova. U tom su gradu mladoturci prije revolucije najbolje mogli djelovati prikrivajući svoje postojanje i organizaciju radeći, uglavnom, unutar masonskih loža ovog grada. U Solun se iz Damaska preselio Mustafa Kemal, kasnije nazvan Atatürk, koji je takođe rpripadao dvjema ložama, talijanskoj Macedonia resorta, francuskoj loži Veritas, te je iz tog grada krenula liberalna revolucija vojnog krila mladoturaka isticanjem zahtjeva za povrat ustava. Prevrat vojnog krila mladoturaka koji je pobunom zaprijetio svrgavanju sultana Abdul-Hamida primorao ga je na kapitulaciju 23. srpnja 1908., te je on pristao na sazivanje parlamenta i obnavljanje ustavnosti.
 
Revolucija, iako bez nasilja i krvi, zastrašila je Austro-Ugarsku, koja je pod okupacijom držala Bosnu i Hercegovinu od Berlinskog kongresa 1878. godine. Ona se plašila da će mladoturci zatražiti njezinu restituciju, pa je na brzinu poduzela jednu tajnu diplomatsku akciju i jednu javnu. Ministar vanjskih poslova Alois Aerenthal, tajno se dogovarajući s bugarskim knezom Ferdinandom I., uspio ga je nagovoriti da proglasi ujedinjenje Bugarske s Istočnom Rumelijom, čime Austro-Ugarska ne bi bila prva zemlja koja je prekršila odredbe Berlinskog ugovora. Ferdinand I. je proglasio ujedinjenje 22. rujna 1908., a samo nekoliko dana nakon toga, točnije 6. listopada 1908. Austro-Ugarska je anketirala Bosnu i Hercegovinu. Tako je, u biti, aneksija bila posljedica mladoturske revolucije. Nova vlada mladoturaka prosvjedovala je zbog aneksije, ali nije dobila podršku velikih sila, a sama je bila još nekonsolidirana. U toj situaciji nije joj preostalo drugo nego potpisati takozvani Austro-turski sporazum 26. veljače 1909., kojim je priznala aneksiju, dok se pod vidom otkupa vakufskih zemalja odrekla suverenosti nad Bosnom i Hercegovinom, za što je od Austro-Ugarske dobila kao odštetu 2,5 milijuna funti sterlinga.
 
 
Rusija, saveznica Francuske i zaštitnica Srbije, bila je iznenađena ovim činom. Njemačka je vlada od nje zatražila 14. ožujka 1909. da prizna aneksiju, a 21. ožujka 1909. zaprijetila ultimatumom ukoliko odgovor Rusije bude negativan. Ultimatum je sadržao prijetnju da će Austro-Ugarska, uz podršku Njemačke, napasti Srbiju. Time je samo došlo do još jedne u nizu bosanskih kriza, sada 1908.-1909. godine, a ta je kriza samo jedna od etapa na putu k Prvom svjetskom ratu do kojeg će uskoro i doći. Mladoturski režim primoran svršenim činom pristati na diktirane uvjete odlučio je početi raditi na zbližavanju i gospodarskom povezivanju sa susjednim zemljama. U Solunu, gradu europskih veza, utemeljena je komisija za organiziranje putovanja s ciljem gospodarskog povezivanja, te je tako upriličen najprije posjet Austro-Ugarskoj i balkanskim zemljama. Ima naznaka da je posjet upravo planiran u Beču ili Berlinu, jer je Austro-Ugarska nastojala u prvoj godišnjici od aneksije pokazati da su odnosi između dviju zemalja korektni, odnosno da je aneksija svršeni čin. Sukladno ovom interesu u posjet Austro-Ugarskoj otišli su predstavnici filogermanskog krila mladoturskog režima.
 
Posjet je zaista zamišljen kao politički, a u prilog tome govori službeni odnos na koji su mladoturci nailazili u gradovima Monarhije koje su posjećivali, te je tako bilo i u Rijeci. Oni su u Rijeku stigli iz Trsta brodom austrijskog Lloyda 10. studenog 1909. Na riječkoj rivi dočekali su ih najviši predstavnici grada – guverner Aleksandar Nako, viceguverner Stefan Wickenburg te gradonačelnik Rijeke Antonio Vio, dok se brojno građanstvo slilo na ulice da, što je moguće bliže, promotri egzotične goste iz daleke zemlje. No, osim posjeta najuspješnijim riječkim poduzećima, gostima su priređeni spektakularni izleti, svečane večere i soirei, te je posjet u cjelini prošao u atmosferi prijateljstva i dobrosusjedstva.
 
Brojni riječki listovi nisu imali pristupa izletnicima, te su mogli pisati samo o vanjskoj strani posjeta. Tako je, na primjer, Novi list upozoravao da je upriličeni posjet (10. i 12. listopada) znak jačanja germanizma na Balkanu, te da slavenskim narodima predstoje još teži dani u borbi za svoju neovisnost. Naglasio je, osim toga, da je među prispjelim "Turcima" mnogo onih koji govore istim jezikom kao riječko stanovništvo, odnosno da su oni Slaveni, a ne Turci. U Turskoj je posjet mladoturaka Austro-Ugarskoj bio primljen na različite načine. Opće je bilo uvjerenje da je posjet iskoristila austro-ugarska diplomacija kako bi na godišnjicu mladoturske revolucije stanje odnosa između dviju zemalja prikazala normalnim, ali se šuškalo da su "izletnici" od austrijske vlade primili i novac, odnosno da su podmićivani. Očito je da su, nakon povratka s "izleta", "izletnici" postali zagriženi germanofili, a to su demonstrirali pišući knjige i objavljujući tekstove ističući Austro-Ugarsku kao uzornu zemlju.
 
Početkom 1910. godine naklonost mladoturskog režima prema Centralnim silama postala je sve vidljivija, a posjet mladoturaka Austro-Ugarskoj uzvraćen je posjetom austrijske flote Turskoj u prvoj polovici 1910. godine. U posjet Solunu otišla je zatim delegacija od sedamdeset pet izletnika iz Mađarske (27. travnja – 10. svibnja 1910.). Većinu u mađarskoj delegaciji činili su Židovi, koji su sa Židovima iz Soluna naglašavali svoje jedinstvo, što je izazvalo reakciju u vojnom krilu mladoturaka, osobito kada su počeli pregovori s Francuskom oko nabavke nekoliko ratnih brodova za Tursku od Austro-Ugarske, umjesto već započetih pregovora o nabavci. Tek tada su o ulozi masonerije u revoluciji mladoturaka započeli pisati i riječki listovi. Najprije je La Voce del popolo o tome pisao 1911. godine, dok je o neformalnom aspektu politike vrha mladoturskog režima te uloge Židova i masonerije riječki katolički list Il Risveglio pisao u više navrata tijekom 1912. godine.
La voce del popolo (11. listopada 1911.) ne navodi izvor za svoje informacije, ali ističe da je talijanski Veliki Orijent u Solunu imao dvije lože – Macedonia risorta i Labor et lux, francuski Veliki Orijent ložu Veritas, španjolsku ložu Perseveranza, a grčki Filippos, te naglašava da je iz tih loža ujedinjenjem nasto Veliki Orijent Turske.
Il Risveglioje svoje članke objavio na temelju napisa iz budimpeštanskog masonskog glasila Kelet, iz njemačkog masonskog glasila Herold te talijanskog masonskog glasila L'Accacia.
IlRisveglio nije bio samo antimasonski već i antisemitski orijentirano glasilo, te je u isticanju uloge masonstva u mladoturskoj revoluciji inzistirao na tome da su lože "operativne centrale" židovstva, koje ih je stvorilo i koristi ih u lukrativne svrhe i za borbu protiv kršćanstva.
Il Risveglio je, koristeći se člancima iz Keleta ("I Giovani Turchi e la loggia Sirius", 15. siječnja 1912.), upozorio da je u Rijeci utemeljen komitet za doček mladoturaka na čijem je čelu bio Arturo Steinecker, meštar (venerabile) riječke lože Sirius. Nadalje tvrdi da su članovi delegacije bili podijeljeni u četiri grupe, te da je četvrta grupa, bez znanja ostale tri, bila sastavljena isključivo od masona, odnosno od onih koji su bili na čelu udruženja Jedinstvo i napredak koje je ostvarilo revoluciju. Il Risveglio je insinuirao da je između riječke lože Sirius predstavnika masonskog dijela turske delegacije bilo tajnih razgovora. U istom članku se također govori da je ogromna većina masonskog članstva sastavljana od Židova.
 
Ovaj je tekst, izgleda, u Rijeci podigao veliku prašinu. Članovi lokalne lože Sirius nisu znali odakle je Il Risveglio dobio te podatke (4. ožujka 1912. ).
Il Risveglio se zatim usmjerio protiv hrvatskog masonerstva ("Storia della massoneria croata", 15. srpnja 1912.) te je, oslanjajući se na podatke iz 18. stoljeća (Drašković, Erdödy), implicite sugerirao da je putem hrvatske masonerije dolazio utjecaj kojeg su Nijemci imali u Hrvatskoj, budući da su to bile njihove lože.
Ohrabren reakcijama koje je napisima o masoneriji mislio da je pobudio, Il Risveglio u članku Come fu fondata la massoneria turca (Il Risveglio, 4. novembre 1912.) naglašava osobnu vezu između talijanskog i turskog masonerstva, pa piše da je odmah nakon revolucije, 1. travnja 1909., u Istambulu održan sastanak turske masonerije s ciljem da se izabere novi Veliki savjet (reda Sv. Ivan od Škotske), nakon što je bio zabranjen prije revolucije, tj. 1907. godine. Tom su sastanku prisustvovali predstavnici četrdeset pet nacionalnih masonskih loža.
Nisu samo listovi isticali organizacijsku vezu mladoturaka i masonerje Velikog Orijenta, bila ona francuska, talijanska ili turska, već se o tome do danas pišu znanstvene publikacije i to, kako je to već karakteristično kada se piše o masonerstvu, na način da se njezin utjecan hiperbolizira ili minorizira.
Spomenut ćemo samo neke: Hainogu, M. Sükrü, Preparation for a revolution: the Young Turcs, 1902-1908. New York, 2001. Seemayr Stephen, Young Turcs, Los Angeles, 1981. Haniogu, M. Sükrü, The Young Turcs in opposition, 1995.
 
Od autora koji pišu na našem jeziku najbolju interpretaciju odnosa između režima mladoturaka i Austro-Ugarske napisao je Đorđe Mikić, Austro-Ugarska i mladoturci 1908.-1912., Banja Luka, 1983., koristeći se ne samo arhivskom građom već i brojnom literaturom na ruskom jeziku. Kako se bliži stogodišnjica mladoturske revolucije, vjerojatno će tek biti priopćena najnovija istraživanja. Osim toga, kako je današnji politički sistem u Turskoj na mnogim međunarodnim znanstvenim tribinama hvaljen kao najadekvatniji sustav za jednu islamsku zemlju, jubilej stogodišnjice će vjerojatno naglasiti i ovu činjenicu. Zanimljivo je da je Alka Nesroff Mažuranić, unuka Ivana Mažuranića, sa svojim mužem Hristom Nestorovim, svršenim studentom američkog koledža u Istanbulu i bugarskim diplomatom u Istanbulu, u tom gradu boravila 1905.-1908. godine, te je u vrijeme izvođenja mladoturske revolucije vodila dnevnik, koji se danas čuva u Rijeci u spomeničkoj zbirci Brlić, Mažuranić, Ružić u vili Ružić. Ti će zapisi, ukoliko spomenutoj Zbirci budu dodijeljena sredstva, naredne godine biti objavljeni kao doprinos Rijeke istraživanjima stogodišnjice maldoturske revolucije i aneksije Bosne i Hercegovine, događaja koji su ovaj grad dovele u položaj povlaštene točke promatranja ne samo odnosa dviju velikih imperija, već i njihovih slavenskih naroda u borbi za vlastitu emancipaciju.
 

Ljubinka Toševa Karpowicz, http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=60&C=26

Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće sve su držali Grci, Armenci, Židovi, Levantinci

 
 
Muslimanska elita okrenula se upravi, prekidajući dugu tradiciju provincijskih lobija u službi Porte – bosanskog u 16., albanskog u 17. i grčkog u 18. stoljeću. Premda je 1886. broj muslimanske i nemuslimanske muške populacije Carigrada izjednačen, muslimani drže čak 95,4 % vladinih ureda; 11,4 % muslimana u gradu radilo je na neki način za vladu. Muslimanska je birokracija nosila reformu tanzimata pri čemu su ih plašili kako vanjski pritisak tako i unutarnje snaženje nemuslimanskih manjina s kojima poslije Grčkog ustanka nisu bili voljni dijeliti ulogu u upravi. Četvrtina muslimanske gradske populacije bila je angažirana u trgovini i industriji – odnosno 39 % od svih uključenih u ova gradska zanimanja – dok su manjine držale ostalih 61 %.
https://idsb.tmgrup.com.tr/2014/03/28/HaberDetay/1396042169830.jpg
Gotovo svi Bugari ili njih 81,4 % angažirani su u trgovini i industriji. Među gradskim Armencima postotak je iznosio 43 %, Grcima 36,8 % i Židovima 31 %. Postotak manjina među studentskom populacijom iznosio je visokih 52 %, pri čemu su najzastupljeniji Grci i Armenci. Manjine su nastavile držati najprofitabilnije gospodarske pozicije. Godine 1912. među 40 privatnih bankara u Carigradu nije bilo muslimana. Među vlasnicima banaka po 12 je Grka i Armenaca, osam Židova i pet Levantinaca. Od 34 burzovnih mešetara 18 je Grka, šest Židova i pet Armenaca. Među velikim uvoznicima tekstila 1906. godine 28 je Armenaca, šest muslimana, tri Grka i jedan Židov. Od 28 velikih kuća koje su 1910. uvozile rusku robu, pet su ruskih, osam muslimanskih, sedam grčkih, šest armenskih i dvije židovske; u istočnim provincijama gotovo su svi veliki trgovci Armenci.
 
Grci i Armenci ovladali su trgovinom prijestolnice i podijelili trgovačke sektore. U grčkim se rukama našla sva roba od neposredne životne važnosti: pekarstvo, obućarstvo, drvodjelstvo i zidarstvo. Armenci posjeduju tekstilni biznis i distribuciju građevinske opreme i metala. Financije su također u grčko-armenskim rukama. Malena ukrasna roba ostavljena je Židovima. Prema procjenama, 1878. u gradu je živjelo 230.000 Grka. Odsječena od vlastite nacionalne zajednice grčka je manjina nakon revolucije izgubila svoje političke pozicije u upravi i okrenula se ekonomskim ciljevima.
 

T. T., https://hrcak.srce.hr/file/95515

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Nedjelja, 31/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1077 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević