Get Adobe Flash player

Proročki govor Stjepana Radića u Hrvatskom saboru 24. studenoga 1918.

 
 
Dana 24. studenoga 1918. godine, narodni i seljački tribun Stjepan Radić održao je svoj proročki govor čiji se mnogi dijelovi, a pogotovu onaj o "guskama u magli" i danas citiraju. Sjetimo se što je prije 101 godinu govorio naš Stipica, hrvatski mučenik i borac za pravicu koji je za razliku od većine drugih u to vrijeme osjećao i znao kako je na pomolu nova nacionalna katastrofa. Bio je to, nažalost, glas vapijućeg u pustinji u pravom smislu riječi. Utrčali smo u zagrljaj "jednokrvnoj južnoslavenskoj braći" u uvjerenju kako ćemo živjeti u miru i slobodi, a dobili smo krvavi velikosrpski teror, odnarođivanje, politička suđenja, atentate, glavnjače i mučilišta. Kroz razdoblje dulje od dva desetljeća Hrvati su trpjeli samovolju i tiraniju velikosrpske klike, primitivne bizantske rulje koja je koljući se stoljećima s Osmanlijama poprimila značajke mentaliteta turskih osvajača i u svemu se prema područjima koja su do tada bila u sastavu Austro-Ugarske ponašala kao da su njezin ratni plijen.
Slikovni rezultat za Proročki govor Stjepana Radića u Hrvatskom saboru 24. studenoga 1918.
Tog 1. prosinca 1918. godine, započela je još jedna krvava povijesna odiseja hrvatskoga naroda, koja je privedena kraju tek u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, kada smo po drugi put krvavo platili raspad vlastite tamnice i uz velike žrtve i stradanja konačno ostvarili svoju samostalnost o kojoj su stoljećima prije sanjali mnogi naraštaji i za tu ideju prolijevali svoju krv. Govor Stjepana Radića nam osim podsjećanja na prošlost i danas itekako može poslužiti i kao opomena i upozorenje, ponajprije onima između nas koji su još uvijek "guske u magli" - da se konačno trgnu i liše iluzija i zabluda koje su nas u posljednjih stotinu godina tako skupo koštale.
 
»Gospodo!
Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika. Jasno je, dakle, da ne ću govoriti radi vanjskoga efekta (uspjeha), kako bi se inače moglo misliti. Moram odmah reći i to da se ne nadam da ću vas odvratiti od ovoga prijedloga i nagovoriti da prihvatite moj prijedlog. Ja se u tom posvema slažem sa zastupnikom Hrvojem, koji je kazao da zna unaprijed da vama razlaže uzalud. Govorim, dakle, zato da izvršim svoju dužnost i da se poslužim svojim pravom, a i zato da pokucam na vašu savjest da nemate kasnije izgovora da vam nitko nije pokazao ponora u koji hoćete strovaliti sav naš narod, a napose narod hrvatski.
Gospodo!
Ovdje se već izredao priličan broj govornika. I, gle, svi su govorili osim zastupnika Hrvoja kao da ovo nije dvorana Hrvatskoga državnoga sabora, kao da ovo nije ono hrvatsko branilište a ja velim i svetište, iz kojega se stoljećima toliko puta čula odvažna i mudra riječ na obranu pravice i prava, za bolju budućnost hrvatskoga naroda i svih naroda slavenskih. I ne samo da se ni jedan govornik nije nimalo sjetio ni Hrvatske ni Hrvata, nego se svi govornici upravo natječu u tom da Hrvatsku izbrišu i poruše, da nas Hrvate najprije potisnu, a onda i pregaze. Ali najveća je pogreška i neoprostiv je grijeh u tom što se vidi da se svi ti govornici nisu u ratu ničemu naučili jer kao da ne vide naroda, kao da ne znaju za narod, pa zato svi govore baš protivno od onoga što naš narod hoće i treba.
Gospodo!
Vama su svima puna usta riječi: narodno jedinstvo jedna jedinstvena država, jedno kraljevstvo pod dinastijom Karađorđevića. I vi mislite da je to dosta govoriti da smo mi Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod zato što govorimo jedan jezik, pa da zato moramo imati i jedinstvenu centralističku državu, i to kraljevstvo, i da nas samo to, takvo jezično i državno jedinstvo pod dinastijom Karađorđevića, može spasiti i usrećiti.
Kako je površno, kako je plitko i kako neopravdano to vaše mišljenje!
Što se tiče jezičnoga narodnoga jedinstva, mi smo svi Slaveni po jeziku zapravo jedan narod. Pitajte stotine tisuća naših vojnika i zarobljenika koji su prošli Galiciju, Ukrajinu, Poljsku, Rusiju, Dobrudžu, Slovačku i Srbiju. Svi će vam reći da u svim tim zemljama živi ili, bolje da se pati jedan jedini narod slavenski. Ali vi o Slavenstvu ne ćete ni da čujete, dapače ni o potpunom Jugoslavenstvu. Vi ste sada zaneseni čudnim svojim rebusom SHS, koji ništa ne govori ni našemu srcu, ni našemu umu, pa se onda čudite što su Talijani taj vaš rebus (svoje vrsti zagonetku) nazvali komedijom. Zar ima primjera u povijesti da se narodno ime piše kraticama? Može se skratiti ime pojedinoga zvanja, pojedine službe, pojedine stranke i organizacije, pa i pojedine države, ali ime naroda nikada se ne skraćuje, kao što se ne može skratiti prezime pojedine osobe, dakle još manje cijelog pojedinog naroda i to na ovakav neiskreni način. SHS značilo je najprije Slovenci, Hrvati i Srbi; sad to znači Srbi, Hrvati i Slovenci! A što će značiti sutra?
Gospodo!
Sav ovaj vaš rad u Narodnom vijeću niti je demokratski, niti je ustavan, niti je pravedan, a nije ni pametan.
Vi niste upravo nikakvi demokrati zato jer nimalo ne marite za sve ono što je ovaj strahoviti rat učinio od našega naroda, a napose od našega seljaka.
Vi se ni najmanje ne osvrćete na to da je sav naš narod, a napose seljački narod hrvatski iz sve duše zamrzio militarizam tako da se to ne da ni izreći, ni opisati.
Vi tako malo marite za to narodno mišljenje i uvjerenje te govorite i pišete da narod iz kukavštine i straha ne ide u vojsku.
Vi ne vjerujete da je naš seljak prije rata spavao, a da ga je istom rat nemilice prodrmao, probudio i učinio čovjekom.
Vi nimalo ne uviđate kolika to mora biti odvažnost i mudrost kad sto i više tisuća Hrvata seljaka jedan za drugim ostavljaju frontu i neće da se više vrate na nju, nego jedni odlaze u 'zeleni kader', a drugi upotrebljuju sva sredstva, i novac, i prijateljstvo, i varku, samo da više ne nose svoje glave na pazar na tuđu gospodsku zapovijed, tobože na obranu kralja i domovine. Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, neće ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće. Naš je seljak toliko dozrio da zna svuda da je država i domovina u pravici i u slobodi, u blagostanju i u prosvjeti. I kad ga vi danas već i batinate po oružnicima i silom gonite da pristane uz vas, da nas, tobože, brani od Talijana, on govori ili barem misli da ste vi isto ono što su bili madžarski i njemački tlačitelji. A znate zašto? Zato, jer svaki i zadnji naš čovjek uvida ono što vam je do podne onako jednostavno, a ipak nepobitno dokazao zastupnik Hrvoj veleći: 'Ili Italija ima uza se cijelu Antantu onda si mi sami ne možemo pomoći; ili Italija radi na svoju ruku i onda ćemo mi protiv nje uspjeti na temelju svoga prava; ni u jednom slučaju neće nam pomoći ni jedinstvena država, ni kraljevska vlada u Beogradu, ni itko drugi.'
I vi sami to dobro znate, gospodo; znadete da ni Italija ni Antanta neće raditi po volji beogradske vlade. Vi vrlo dobro znadete da ondje gdje ne vrijedi pravo cijelog naroda, još manje može pomoći upliv jedne vlade i jedne osobe.
I premda vi to znate, vi znalice i hotice govorite neistinu da će naš narod propasti ili da će silno nastradati ako sada odmah navrat-nanos ne stvori centralističke kraljevine i jedne kraljevske centralističke vlade.
Vi, dakle, naš narod plašite kao malu djecu i mislite da ćete tako narod pridobiti za svoju politiku. Možda hoćete Slovence, ne znam; možda ćete pridobiti začas i Srbe; ali stalno znam da Hrvate za to pridobiti nećete, a nećete ih pridobiti zato, jer je sav hrvatski seljački svijet isto tako protiv vašeg centralizma kako je protiv militarizma, isto tako za republiku kao i za narodni sporazum sa Srbima. I ako vi budete silom htjeli nametnuti svoj centralizam, evo što će se dogoditi. Mi ćemo Hrvati reći otvoreno, čisto i bistro: 'E, ako Srbi uistinu hoće da imadu takvu centralističku državu i vladu, Bog im je blagoslovio; ali mi Hrvati nećemo druge državne uredbe nego saveznu federativnu republiku.'
Ja sam, gospodo, već više puta u sjednicama ovoga Središnjega odbora potanko razlagao kako je rat učinio od naših seljaka republikance i kako je posve krivo misliti da sam tomu, tobože, 'kriv' ja, da sam ja seljaštvo, tobože, 'zaveo'. Ja sam vam naročito iskreno ispripovjedio kako je i mene samoga veoma iznenadilo dakako ugodno kad sam na prvoj sjednici glavnoga odbora u ovo ratno doba, dne 27. srpnja 1918. opazio da su svi seljaci odlučno i oduševljeno za republiku, te su me već prije sjednice kad sam ulazio pozdravili poklicima: 'Živio prvi republikanac', ciljajući tim očito na moj nedavni saborski govor u kojem sam dokazivao i dokazao da je hrvatski banski ustav posve republikanski, da je banovina Hrvatska zapravo isto što i republikanska Hrvatska, a hrvatski ban da je po pravom svom značenju zapravo kao neki predsjednik republike.
Ali vi to niste vjerovali, ili niste za to marili, kao što ne vjerujete i ne marite ni sada. A to je sve zato jer je vama demokracija prazna riječ; jer vama ni u snu ne padne na um da se ravnate po smislu te riječi, koja znači da se narod ima najprije pitati u svakoj važnoj stvari, da se svi državni poslovi imadu voditi prema narodnoj volji i potrebi, to jest da se kod nas mora vladati po volji i potrebi seljačke većine, a nipošto po samovolji neznatne gospodske manjine.
Tudinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar...
Gospodo!
Budući da ste vi demokrati samo jezikom, samo izvana, onda je posve naravski da vi ne radite niti ustavno, to jest da ne marite ni za kakve zakone, uredbe i običaje, već tek provodite najsilovitiju svoju samovolju. Ova današnja sjednica najočitiji je dokaz kako vi baš nimalo ne marite za ustavnost, to jest barem za kakvu takvu pristojnu i doličnu vanjsku formu, po kojoj se i narod pita, barem koliko toliko.
Eto, vi niste htjeli sazvati cijelo Narodno vijeće, nego samo ovaj odbor. Vi vrlo dobro znate da niti Narodno vijeće ne predstavlja naroda, jer ga narod nije izabrao; ali tu su barem zastupane gotovo sve stranke i skupine, a onda bi tu morala biti javnost; a čim je tu javnost, ne može biti puke oligarhijske (gospodske) samovolje i nametljivosti.
Pitam vas, dakle, zašto niste za ovakav sudbonosni korak sazvali cijelo Narodno vijeće? Zato, jer znadete da radite krivo i da bi se to odmah opazilo čim bi se vijećalo javno i u većem krugu. A kolika je istom vaša neustavnost kad pomislim da vi mimoilazite naš Hrvatski državni sabor! O tom je temeljito i nepobitno govorio već zastupnik Hrvoj, pa ja neću o tom duljiti, samo vas upozorujem da se ljuto varate ako mislite da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti.
Vi do te povijesti i do te državnosti ne držite posve ništa, tobože zato jer da smo mi Hrvati bili pod tuđincem i da je to, tobože, tuđinska povijest. Ali imate u tom dvostruko krivo. Prvo, imate krivo zato jer znalice i hotice prešućujete da smo se mi Hrvati barem mi na ljevici uvijek borili protiv toga tuđinca i da smo u toj borbi znali i pobijediti bar toliko da tuđinac nikada nije bio Hrvatskoj pravi i potpuni gospodar.
To je jedno, a drugo je ovo: vi kao naobraženi ljudi znadete da povijest, da tisuću godina prošlosti imade i veliku moralnu (duhovnu) vrijednost bez obzira na politiku. Čovjeka koji zaboravi sve što je doživio; čovjeka koji radi kao da se ničega ne sjeća što je prije doživio, smatramo luđakom, kažemo da je pomjerio pameću. Hrvatski sabor neće da bude takov luđak i neće da zaboravi svoju prošlost, to manje što nema za to nikakvoga razloga. Evo, vi se rado pozivljete na našu naprednu braću Čehe. Pa pročitajte poruke njihovoga prvaka Masaryka koji je inače mnogo pisao protiv povjesničkog prava  i vidjet ćete da i on neprestano naglašuje češko državno pravo, češke državne povjestničke granice, tisućljetnu češku političku i kulturnu (prosvjetnu) baštinu.
Ali ste, gospodo, osobito do skrajnosti neustavni s obzirom na sve ono što ste još do jučer govorili i pisali i vi i vaši predšasnici u svim vašim strankama koje su danas ovdje zastupane.
Da spomenem najprije vas, Slovence. Vi ste do neba digli viku sami od sebe i posve dragovoljno da ste vi jedna duša s nama Hrvatima i da se hoćete ujediniti s nama i na temelju našega hrvatskoga državnoga prava. U tom ste svi vi Slovenci bili složni, i klerikalci, dr. Šušteršić, dr. Krek, dr. Korošec, i liberalci, dr. Tavčar, Triller, Hribar, i radikalci, dr. Ravnikar i drugovi, pače i socijalisti. Tako su pisale sve vaše novine, u tom ste smislu dali potpisivati svibanjsku deklaraciju (od 30. svibnja 1918.) i, što je glavno, svomu ste narodu govorili da je to jedini spas za njega i na tom temelju, na zajednici, na narodnom i državnom jedinstvu Slovenaca i Hrvata dobili ste narodno povjerenje, došli ste i ovamo.
Ali vi ćete reći: 'Mi ne samo da ostajemo na tom temelju već ga mi i proširujemo u narodno i državno jedinstvo Slovenaca, Hrvata i Srba.' Dobro, dobro, ali jeste li vi za to i za takovo proširenje dobili ovlast i privolu od svoga naroda? Niste. Vi ga dapače niste za to ni pitali, vi ga za to ne kanite ni pitati, nego jednostavno tvrdite da slovenski narod hoće to što vi tu sada predlažete, tj. takvo narodno i državno jedinstvo sa Srbijom, po kojem će u Beogradu biti sva vlada i uprava, da Zagreb i Ljubljana ne budu uz Beograd i s njim, nego pod njim.
No ja vam ovdje čisto i bistro velim da to nije istina, i što još mnogo više vrijedi, još pred četiri dana vi ste sami kazali da to nije istina. Još pred četiri dana izjavio je dr. Remec na našoj sjednici ovoga odbora da se on 'potpuno slaže s gospodinom Radićem i da izjavljuje u ime sveukupnoga naroda slovenskoga da su svi Slovenci republikanci'.
Kad se gospodin Svetozar Pribićević na to okosio riječima: 'Pa tu je eto i gospodin dr. Kramer, a on i njegova stranka nisu za republiku', ispravio se dr. Remec, zastupnik Sveslovenske pučke stranke, veleći: da on sada 'u ime devet desetina slovenskoga naroda izjavljuje da su sve to republikanci'. I premda vi Slovenci to dobro znadete, vi ipak, znalice i hotice, protiv volje svoga naroda, dakle posve neustavno, predlažete centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom.
A što da kažem za vas, gospodo Dalmatinci! Sveukupna politička povijest Dalmacije kroz pet stoljeća od 7. do 12. vijeka čisto je hrvatska. Dalmacija, to je za onda bilo par gradova i otoka, kako svi znate, a sva današnja Dalmacija, i još dalje ovamo do Kupe, i jest bila prava pravcata Hrvatska.
No vi ćete reći: 'Mani tu staru povijest.' Ali, gle posljednjih pedeset godina nije dalmatinski Hrvat politički ni uzdahnuo inače, već za sjedinjenjem s banskom Hrvatskom u jednu jedinstvenu državu i domovinu Hrvatsku. A sad, kad vam se pružila zgoda da taj narodni hrvatski dalmatinski program oživotvorite, vi ste se, gospodo, bez naroda i protiv naroda otcijepili od Hrvatske, te sad bez pitanja naroda hoćete pod Beograd u centralističko državno jedinstvo s Kraljevinom Srbijom. I još ste tako neustavni da vi ne kanite za tu stvar pitati narod, nego hoćete svoj novi program narodu u Dalmaciji jednostavno nametnuti, narinuti!
I vi, gospodo, Srbi Vojvođani, i vi ste posve zaboravili na program i vapaj neumrloga svoga prvaka Svetozara Miletića: 'Trojednica naša uzdanica', te i vi sad od ove Trojednice pravite dvojednicu i hoćete da načinite nijednicu.
Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu...
Isto vi, gospodo, iz Bosne. Vaš jedan prvak, dr. Alaupović, govori čak: 'Vi Hrvati', kao da želi time pokazati da on nije više Hrvat. Svi vi bacate pod noge sva svoja obećanja, sve svoje javne prisege narodu, sve što ste govorili i pisali, te sad hoćete da stvorite nešto o čem s narodom niste ni riječi govorili ni raspravljali, a kamoli bi narod bio o tom glasovao.
Znam što ćete mi svi odgovoriti: 'Nadošlo je veliko doba, kucnuo je čas kad možemo oživotvoriti ono o čem smo stoljećima snivali, a o čem pod tuđom vlašću' vi volite govoriti: 'u tuđem ropstvu' 'nismo smjeli pravo ni sanjati.'
Dobro. Pa što je to o čem se nije smjelo ni sanjati? Kod Srba je to ako je istina što govorite vi Srbi, ja čujem da nije da Srbija bude uvećana, proslavljena, da se kralj Petar kruni za cara, da obnovi Dušanovo carstvo. Druge misli srpski narod po vašem sudu nema. Ja, doduše, čujem da je i u Srbiji već sada većina republikanaca, ali tu sad nema braće iz Srbije, a vi Srbi iz Hrvatske i Ugarske i Bosne, vi ste uistinu samo dušanovci, vi ste za veliku srpsku državu, za jako i slavno carstvo, za kosovsku 'zavjetnu misao', za osvetu na sve strane, za devet Jugovića, za Kraljevića Marka itd. Mi Hrvati za to nismo. 
Naš je hrvatski seljak a to je devet desetina hrvatskoga naroda u ratu postao potpun čovjek, a to znači da neće više nikomu služiti, nikomu robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u ovo veliko doba država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju. I vi, vas šaka gospode, vi se tomu protivite! I kad se tako protivite toj slobodnoj republikanskoj i toj pravednoj čovječanskoj želji, volji i potrebi svega našega naroda a napose naroda hrvatskoga, u kojega ime ja sada govorim vi niti časak ne mislite na to kako činite strahovitu krivicu i preveliku da oprostite glupost.
Strahovita je krivica kad vama baš ništa ne vrijede potoci mučeničke vi velite junačke krvi i Srba i Hrvata i Slovenaca, jer vi velite da je ta krv prolita za kralja Petra i za novo veliko kraljevstvo. Vama ništa ne vrijede sve suze, molitve i uzdisaji svih naših matera, žena, sestara i kćeri. Vi govorite da te suze imadu biti dragulji na kruni kralja Petra i sjajne zrake kraljevske neke slave i veličine! Vi nemate ili nećete da imate ni pojma da sav naš narod, napose naš narod hrvatski, želi, hoće, traži i zahtijeva da mu njegova prolivena krv donese onakvu pravu i potpunu republikansku slobodu kakvu je vidio i okusio mnogi naš čovjek u Americi, a one nebrojene nevine suze da mu pribave onakvu pravicu za kakvu se bore i kakvu će postići njegova seljačka braća u Rusiji.
I kad ste tako do skrajnosti nepravedni, onda, naravski, ne možete biti ni mudri.
Eto, tu je pročitan brzojav onih srpskih ministara koji su već u Beogradu. Ti ministri posve pametno kažu da su se voljni sastati i porazgovoriti s izaslanicima Narodnoga vijeća, i ono u čem se slože da Srbi predlože na odobrenje srpskoj skupštini (saboru), naši izaslanici čitavomu Narodnomu vijeću, a koliko se to napose tiče Hrvatske, i Hrvatskomu državnomu saboru.
Vama nije dosta taj prijedlog. Vama se žuri da svoju vlast što brže nametnete svemu narodu, a napose Hrvatskoj. I vi nimalo ne osjećate da je nepametno, da je nerazumno, da je upravo ludo činiti nešto i bez naroda, a kamoli protiv naroda. Vi niste ništa naučili ni od Tiszina ni od Vilimova pada. Vi ste tobožnjom revolucijom postali N. V. (Narodno vijeće) i vi očito mislite da je to sada novo 'Njegovo Veličanstvo'. A ja vam opet velim, što ste već toliko puta od mene čuli, da sada bez naroda nema nikakve stalne ni opravdane vlasti.
Znam, znam, vi držite da ste ne samo u narodu, nego da baš vi i zastupate narod. Ja sam vam dokazao da to niste. Sav je hrvatski narod za republikansku slobodu i za čovječansku pravicu; vi ste za staro bankrotirano nasilje i za gospodsku sebičnost i otimačinu. Vi, dakle, niste više ni u narodu, a kamoli da bi vi govorili u ime naroda. I zato iz ove vaše osnove neće biti ništa... Vi ćete otići u Beograd. Vi ćete bez hrvatskoga naroda i protiv njegove volje proglasiti jedinstvenu (centralističku) državu i bez ikakvoga straha i srama vi ćete vladati na temelju starih austrijskih i madžarskih nevaljanih i nepravednih zakona i pomoću starih, pokornih i pokvarenih činovnika. A možda ćete vladati bez ikakvih zakona, samo silom i samovoljom.
Narod će po svem tom vidjeti da vi niste njegovi, pa zato neće biti za vas. Kamo god ga pozovete, on vam se neće odazvati, a najmanje će vam se odazvati da vam dade svoje povjerenje i da ikada slobodnom svojom voljom prizna i odobri vaše nasilje i vašu prevaru. Za taj slučaj da vi uspijete, to jest da za tu stvar predobijete Antantu i da Antanta bude dosta nepametna i dosta jaka da vam pomogne, vi ni u tom slučaju nećete imati naroda za se.
Čim dođe do prvih izbora, kakvi god oni bili, za konstituantu ili obični sabor, narod neće više birati takve gospode koja su pogazila sva svoja obećanja i sve svoje programe i koja su mu, bez ikakvoga pitanja, narinula svu staru silu, krivicu i otimačinu. Narod će u sabor birati samo seljake od pluga i motike, a od gospode samo onakve ljude koji su i sada u ovoj najvećoj teškoći pristali uz narodno mišljenje, to jest uz republikansku slobodu i uz socijalnu (čovječansku) pravicu. I ja, koga vi bacate i isključujete iz svoje sredine, komu, dapače, i o glavi radite, ja ću, vidite, biti, ako bog da, kao riba u vodi ne samo medu seljaštvom hrvatskim nego i medu seljaštvom slovenskim i srpskim.
Ne srljajte kao guske u maglu…
Gospodo!
Završit ću onim o čem vi najviše govorite i pišete, a na što zapravo najmanje mislite, do čega vam je najmanje stalo: završit ću s narodnim jedinstvom. 
Vas ima dosta koji dobro znate da sam ja javno i otvoreno, odlučno i neustrašivo branio naše narodno jedinstvo svih južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba i onda, prije 20 i više godina, kad je čovjek za to nosio glavu u torbi, ili kad je za to lako došao s onu stranu brave. 
Vas ima dosta koji znadete napose to da sam ja u rujnu 1902. stavio na kocku život svoj, svoje žene i svoje djece, da javno i riječju i činom ustanem protiv uništavanja srpske imovine u Zagrebu, koji je sav bio i ogorčen i bijesan zbog one nepojmljive uvrede sa srpske strane, napisane nepromišljeno u beogradskom Književnom glasniku, a ponovljene ludo u zagrebačkom Srbobranu, da naša borba mora trajati do 'istrage', tj. do uništenja, jednih ili drugih. Ja sam od onda svoje mišljenje o narodnom jedinstvu još samo više proširio i produbio: proširio sam ga na sve Slavene i produbio tako da vam sada, poslije ovoga strahovitoga rata, velim dok nije kasno: Gospodo! Ne ostanite samo kod praznih riječi o narodnom jedinstvu. Nemojte govoriti i pisati da je naš zajednički jezik dosta jaka i dovoljna veza za naš narod. 
Dajte već jednom shvatite da je narodnost nešto mnogo dublje i šire nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite da narodnost vrijedi, osobito poslije ovoga rata, u kom sudjelovahu milijuni seljaštva i radništva i građanstva, i na fronti ratnoj i doma na fronti radnoj, da od sada narodnost samo toliko vrijedi, koliko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko koliko s pomoću narodnosti ljudi više privređuju i ljepše se slažu. 
Dajte već jednom pojmite da je zauvijek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma.
Osobito o militarizmu i birokratizmu o činovničkoj sili i samovolji neće naš narod ni da čuje. Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtijeva da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj opčini, u svome kraju. Da to uistinu bude, morate, prvo, odmah maknuti sve stare siledžije i sve stare, nevaljale zakone i uredbe; drugo, morate samome narodu dati priliku da sam sobom upravlja i vlada. Ako mu vi te prilike ne date i toga prava ne priznate, narod će si tu priliku i to pravo dati sam bez vas i protiv vas.
Gospodo!
Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem prijedlogu vi zaključujete da u ime Središnjega odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cijeli Središnji odbor ni nema više članova, to je očito da će svatko kazati odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio da proglasi jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, a odbor, očito, nema te ovlasti i toga prava.
Gospodo!
Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. To pravo samoodređenja pripada u međunarodnom smislu svim trim našim narodima Slovencima, Hrvatima i Srbima kod određivanja naših državnih granica prema tuđim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uređenje naše zajedničke države.
Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti.
Gospodo!
Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao bog svima poživjeti toliko to neće biti dugo da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.
Živjela republika!
Živjela Hrvatska!«
Video: životopis Stjepana Radića (https://youtu.be/WV4QUfPvB64)
 

Zlatko Pinter

Prvi pokušaji sjedinjenja Konavala s ostalim hrvatskim krajevima

 
 
Prof. dr. Stijepo Obad sa zadarskoga sveučilišta u Analima Historijskoga instituta u Dubrovniku (XII., 1970.) opisuje Konavle oko 1848. godine, kraj dosta zapušten iako potencijalno bogat. Tako je 1846. ljeta od 90 zatvorenika u dubrovačkim tamnicama bilo 70 Konavljana, mahom nezadovoljnih vlastima i (polu)kmetstvom. Osim škole u Cavtatu iz 1833. ono malo pismenih bilo je u krilu Crkve. Ilirizam ima slabih odjeka i to preko svećenika Ivana Zafrona i Mata Vodopića.
http://muzej.lindjo.hr/files/g/1-0/1200x1000-4/8.-IEF-foto-1472,-%C5%BDena-u-no%C5%A1nji,-Konavle,-To%C5%A1o-Dabac,-Institut-za-etnologiju-i-folkloristiku.jpg
Mato Vodopić slavni je književnik (Tužna Jele, Marija Konavoka) i kasniji biskup dubrovački. Kada dolazi do raskola među narodnjacima Vodopić pristupa hrvatskoj struji. U to vrijeme je napisao pjesmu u slavu bana Jelačića i bio župnik u Grudi (ne postoji centar Konavala, ali Gruda je važna, op., T.T.), učitelj i upravitelj u mjesnoj osnovnoj školi. Zgodno je napomenuti kad je Ivan Kukuljević Sakcinski posjetio Dubrovnik, intelektualna elita se okupila na taraci ljetnikovca Pucić (u doba napoleonskih ratova spaljenoga od Crnogoraca) gdje im je Vodopić pročitao svoje djelo Marija Konavoka. Evo i linka o našem preporoditelju;
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjlvLG7q6nmAhVi5KYKHcLbBocQFjAAegQIAxAB&url=https%3A%2F%2Fhr.wikipedia.org%2Fwiki%2FMato_Vodopi%25C4%2587&usg=AOvVaw3okT105B8FBfQAOyTGq762
 
Korčulanin Zafron poslije se okreće autonomašima i osjeća se Slavodalmatom. Zafron je bio biskup dubrovački (1872.-1871.). Prezime još postoji u Šibeniku i Vodicama, s obzirom da je Zafron (piše se i Zaffron) postao 1863. šibenskim biskupom moguće je dio obitelji preselio tamo sa njim, jer na Korčuli su Zafroni od 17. Stoljeća (danas ih tamo više nema!). Zaslužan je za gradnju crkve sv. Justine na mjestu nekadašnje sv. Sergija i Bakha, sirijskih mučenika vrlo rasprostranjenih u vrijeme ranog Bizanta (Dubrovnik, Crna Gora, Albanija). https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=13&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjK-dCAr6nmAhWvQEEAHXEeDhc4ChAWMAJ6BAgDEAI&url=https%3A%2F%2Fwww.franjevci-split.hr%2Fpdf%2F57_oreb.pdf&usg=AOvVaw3tJoheyNEiP_moM4RGiD2g
 
Postoji osnovna škola u Popovićima (Konavle) gdje je Niko Vodopić (Matov brat) učitelj. Antun Kaznačić, velezaslužni hrvatski kulturnjak austrijske orijentacije smatra da su don Mato Vodopić i Aleksandar Šupuk "požegoše u Konavlima plan narodnosti i rodnoga hrabrenstva". Čuveni je poduzetnik i narodnjački gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk, spominje se i svećenik Većeslav Šupuk rođen tek 1936. godine, te Aleksandar Šupuk koji je vezan uz elektrotehniku (reklama iz 1928.).
 
Tobože (po Srbskim Novinama br. 79. od 31. VIII. 1848.) tek tada Konavljani shvaćaju da su dio šireg slavenskoga svijeta. (Eto, našle se Srbske novine da im to objasne?) Po istim novinama "naši popovi i fratri, osobito straci, uče nas da ne pristajemo uz Slavjane jer ćemo se povlašiti", te nastavljaju sa "informacijom" da svećenici navijaju za talijansku struju, što je neistinito (vođa narodnjaka u Dalmaciji je don Mihovil Pavlinović, u Istri biskup Dobrila, u Slavoniji Strossmayer).
Općine konavoske Cavtat, Pridvorje i Pločice dobili su 13 poziva od hrvatskih gradova i županija (Zagreb,Varaždin, Jastrebarsko, Bakar), te od bana Jelačića da se pridruže Hrvatskoj. Pozivima se pridružuje i dalmatinska općina Obrovac (spis br. 440. od 4. V. 1848., Arhiv općinskoga poglavarstva Cavtat).
 
I crnogorski vladika Petar II. Petrović Njegoš zalaže se 1848. za sjedinjenje južne Dalmacije s ostalim hrvatskim krajevima. On poziva Bokelje i Dubrovčane da ostanu vjerni banu Jelačiću i ne reagiraju na talijanske pozive; te da će biti spreman proliti krv izdajnicima koji bi se pridružili Talijanima. Odgovor Konavljana pisan je čudnim talijanskim pravopisom i u vrlo kićenom i arhaičnom obliku.
Mila braćo Krovati, započinje (spis br. 543. od 13. VI. 1848., Arhiv opć. pogl. Cavtat) spis kojim se izražava zadovoljstvo konavoske skupštine sa pozivom na ujedinjenje, spominje se i bratska ljubav građena "od davnijeh vjekova". Opravdavaju se zakletvom danom Ferdinandu I., "budući i mi uvietovani s tvrdom zakletvom vjernosti put našega ljubljenoga Cesara Ferdinanda ne možemo nikako, niti nam je podobno i pošteno, ti uvjet po našoj volji odrješit bez osobitoga dopuštenja s blagoslovom podatijem od gori slavoimenovanoga našega Oca i Cesara."
Konavljani ističu da istovjetna pisma upućena Pridvorju i Grudi nisu podizali jer bi ih to koštalo 48 kruna, već da zajednički odgovaraju na ponudu združenja "sa jednokarvnom braćom Slovjanima".
Drugo paka, vi joštera ljubljena i mila braćo naša, ovako kako nam je... doglašeno po putu očitijeh lista nijeste posve skinuli jaram Ungerski pod kojim od nazad puno godina podložni jeste."
Dalje kažu da će kada Hrvati prekinu državnopravne veze sa Ugarskom a njih Konavljane car odriješi zakletve rado se sa Hrvatima udružiti i temeljni ugovor sastaviti.
Tko je pisao taj odgovor prema složenoj grafiji koja je miješana (pretežno talijanska, ali ima i njemačkih i mađarskih elemenata) ne znam; važno je napomenuti da prema imovinskom cenzusu od oko 8,5 tisuća stanovnika Konavala samo 54 osobe imale su pravo glasa! To je krug koji se pitao, a ne siromašne seljake i njihove glavare.
 
U djelu "Njegoš i Dubrovnik" (Dubrovnik, 1963., Stijepo Obad) nalazi se podatak da vladika crnogorski piše Bokeljima da se banu od trojedne kraljevine združimo. P. P. Njegoš, jedna romantičarska figura pjesnika u zaostaloj planinskoj zemlji osjećao se Srbinom državici, ali prijateljevao sa stolačkim Rizvanbegovićima, živio u miru sa skadarskim pašom i podržavao bana Jelačića. Zanimljivo je da ban Jelačić povjerava Njegošu postojanje protalijanskih raspoloženja u gradićima dalmatinskim. Kao časnik u Boki Jelačić je 1838. dao dosta negativan sud o Crnogorcima, vidi poveznicu:
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjHguiDu6nmAhUOwsQBHfXYBFgQFjAAegQIBBAC&url=https%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F81880&usg=AOvVaw2W04vnB-ZdVfWW9_v4N800
Poziv Dubrovčanima i Bokeljima u kojem crnogorski vladar poziva austrijske podanike da budu vjerni poglavaru druge austrijske pokrajine, tj. banskoj Hrvatskoj kojoj Dalmacija nije pravno sjedinjena izazvala je reakciju austrijskoga okružnoga poglavara Kotora Grietza kojemu se vladika Njegoš diplomatski opravdava da je želio zaštititi interese austrijske krune.
 

Teo Trostmann

Priča o katoličkom svećeniku koji je uz posredovanje nadbiskupa Stepinca spasio židovskog dječaka i proglašen Pravednikom među narodima

 
 
U nedjelju 24. studenoga 2019. godine u crkvi sv. Martina u Ščitarjevu svečano je predstavljena knjiga g. Ivana Nađa “Ščitarjevski župnik, mučenik Dragutin Jesih i braća svećenici obitelji Jesih“ u izdanju Glasa Koncila. Rukopis Ivana Nađa, koji rasvjetljava povijesne okolnosti života i smrti vlč. Dragutina Jesiha (1895.-1944.), za prvi plod ima službeno proglašenje Dragutina Jesiha mučenikom vjere, te je prošle nedjelje svečano otkrivena i spomen-ploča Zagrebačke nadbiskupije sa znakom “Martyribus suis“. O knjizi piše Jelena Mršić, praunuka Zvonimira Jesiha, jednoga od braće Jesih.
http://pubweb.carnet.hr/krizari/wp-content/uploads/sites/142/2014/11/04a_dragutin_jesih_foto.jpg
Dragutin Jesih
 
Autor Ivan Nađ, zauzeti župljanin župe sv. Martina u Ščitarjevu, desetljećima revno istražuje, obilazi arhive, crkvene i državne, prikuplja ono malo dokumentacije koju Udba nije spalila, te polako, ali sigurno, rekonstruira Dragutinov život. Što više saznaje o temi, to mu zanimanje više raste, a širi ga i na drugu dvoijcu braće Jesih, također svećenika, i to ne samo kako bi rekao više o obitelji, već kako bi pojasnio Dragutinove stavove i djelovanje unutar Crkve u razdoblju ludila rata. Dragutin Jesih, oduševljen i hrabar svećenik, srčani intelektualac, teolog, filozof, novinar, pisac, energičan organizator, vrhunski pastoralac, velik dobročinitelj, misionar, i umjetnik u duši, rođen je 8. svibnja 1895. g. u Stenjevcu (Zagreb), istoga dana i iste godine kada i Fulton John Sheen. Na isti nadnevak, samo tri godine kasnije, rođen je i blaženi Alojzije Stepinac, a riječ je o danu kada se spominjemo Marije Posrednice svih milosti.
 
Mladomisnik u SAD-u
 
Dragutin Jesih, nakon srednje škole završene u Zagrebu, veća kao gimnazijalac odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje studira teologiju te je zaređen za svećenika 1918. g. Kao mladomisnik služi u župi Presvetog Srca Isusova u Milwaukeeju, Wisconsin, SAD, a od 1919. do 1922. u Garyju, Indiana, SAD, gdje je vrlo uspješan i omiljen svećenik, odličan organizator raznih djelatnosti u hrvatskoj zajednici. Otac Jesih s krugom prijatelja laičkih entuzijasta bio je arhitekt Hrvatske katoličke zajednice čije je osnivanje donijelo veliku dobrobit hrvatskom iseljeništvu u tuđini. “Mladi župnik u Garyju, Indiana, ambiciozno je i odvažno odlučio ispuniti potrebe onih koji su izgubili iluzije. No, nije želio tek vratiti hrabrost i pružiti duhovno vodstvo onima koji su ostali vjerni Crkvi i hrvatskoj nacionalnoj tradiciji, nego ih je također želio organizirati u snagu koja će se boriti protiv ateističkih i radikalnih ideologija, a za samu dušu hrvatskih useljenika koji su se uspavali ravnodušnošću i apatijom ili čak bili zavedeni idejama protivnim učenjima Crkve i hrvatskoj baštini.“ Godine 1930. Dragutin Jesih vraća se u Hrvatsku, te je najprije župnik u Požeškom Brestovcu, a zatim u Ruševu.
 
Dragutinovog brata, Pavla Jesiha, nadbiskup Alojzije Stepinac 1935. g. imenuje duhovnikom Katoličke akcije i prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke. Imenovan je i počasnim kanonikom Prvostolnog kaptola i začasnim papinskim komornikom s naslovom monsinjor. Kada u Zagreb počinju dolaziti izbjeglice iz nacističke Njemačke, osobito židovski bjegunci pred holokaustom, Stepinac pokreće njihovo spašavanje, a mons. Svetozar Rittig osniva 1936. crkveni odbor za njihovo zbrinjavanje, u čemu sudjeluju i braća Pavao i Dragutin Jesih. Od 1937. godine Dragutin Jesih župnik je u Gradecu, gdje pokreće karitativni list “Dobrotvor“, mjesečnik za promicanje duhovnog i tjelesnog milosrđa, propagator osnivanja HKZ-a i društava Sv. Vinka Paulskog. Sam ga financira kao list za poveznicu između Hrvata u Hrvatskoj i iseljenika u Americi te ga uređuje i u njemu puno objavljuje.
 
“Ime mi je Hrvat, a prezime Katolik“
 
Knjiga donosi obrađenu periodiku Dragutina Jesiha (NSB) kroz koju se portretira glavni lik knjige njegovim vlastitim riječima. Sistematizira se njegovo izdavaštvo prema šarolikoj lepezi zalaganja za duhovnu, a posljedično i nacionalnu dobrobit hrvatskoga naroda. Nadalje se probiru tekstovi koji najzornije odražavaju Dragutinovu osebujnost, vrline i kreposti. On očarava kao osoba i zanosi kao duhovni vizionar. Izvorni citati iz “Dobrotvora“ i kalendara “Naša nada“ od izuzetnog su značenja za tumačenje njegovih stavova, kao i konteksta života i smrti njega i njegovih suvremenika. Prije no što je ta tiskana građa bila obrađena, bili smo primorani pristajati na razne interpretacije Jesihova lika od strane neprijatelja Crkve, ali sada njegova izjava “Ime mi je Hrvat, a prezime Katolik“ sve govori. Pomaganje i spašavanje partizana-komunista moglo se koristiti za kriva tumačenja i proglašavati ga suradnikom NOP-a, no sada, u svjetlu izvornih tekstova, jasno je da je riječ o čistom i pravovjernom katoličkom nauku.
 
Obrađeno je svo dostupno gradivo. Riječ je dostatnom broju tekstova koji su, zbog Jesihove svestranosti, obuhvatili cjelovitost njegove misli, te sada posve otvoreno i pouzdano možemo tvrditi da je bio vjeran sin Crkve u najužem smislu riječi, pravovjeran u mišljenju i djelovanju, istinski svjedok vjere, što je Zagrebačka nadbiskupija i prepoznala. Nakon Gradeca, zbog prijetnji, Dragutin Jesih premješten je u Sladojevce, pa u Župu sv. Martina biskupa, u Ščitarjevo. Nađ ističe kako je u svim župama Jesih svim srcem iskazivao otpor prema nehumanim postupcima vlasti, a s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv svih totalitarnih ideja, ustajući u obranu ratnih stradalnika i pozivajući vjernike na pružanje pomoći. To spominje i kardinal Franjo Kuharić prilikom dodjele povelje i medalje Pravednika među narodima rodbini pok. Dragutina Jesiha, održane 11. siječnja 1994. u vijećnici Židovske općine u Zagrebu: Vlč. Jesih je, suočivši se sa žestokim antisemitizmom i prihvativši svim srcem otpor prema nehumanim postupcima vlasti NDH, s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv režima, ustajući u obranu obespravljenih Židova i pozivajući svoje vjernike da im pomognu.
 
Spašavanje dječaka Milivoja Fuchsa
 
Židov Milivoj Fuchs, dječak čiji je otac bio odveden u zatvor pa logor 1941., našao je preko Stepinca utočište kod Dragutina Jesiha u Ščitarjevu, zajedno s majkom Ernom (prezime mijenjaju u Radičević). Dragutin ih je smjestio u drvenoj kući pokraj župne crkve, a u podrumu su povremeno boravili skrivani Židovi i ranjeni partizani. Ondje nisu bili jedini, jer je i u podrumu župnog ureda bilo i jednih i drugih. Već prije rata, vlč. Dragutin bio je povezan s osobama iz Hrvatske Seljačke Stranke, kao i njegov brat mons. Pavao Jesih, i to uza središnjicu pod vodstvom dr. Vladka Mačeka, koji su se držali na jednakoj udaljenosti i od ustaškog režima i od partizanskog pokreta, koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije. Nakon uspostave NDH, totalitarni ustaški režim zabranjuje rad HSS-a i svih drugih stranaka. Pri Svetoj Stolici Pavao Jesih pomaže Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu u oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije (nakon kapitulacije 1943.). Uspostavlja vezu i uručuje podneske britanskim i američkim diplomatima u Rimu, od kojih traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz (spašavanje) za vojnike i izbjeglice nakon rata. U dokumentu iz 1944. g. navodi se sedam svećenika pod istragom ili u zatvoru, koji su pušteni na slobodu zauzimanjem Stepinca i njegovih suradnika. Pavao Jesih bio je neko kraće vrijeme u zatvoru (baš za vrijeme bratovog umorstva), a poslije dolaska komunista na vlast, pred smrtnom pogibelji bježi u Austriju, a odatle u Rim, te se nastanio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima.
 
Ubojstvo ščitarjevskog župnika
 
Nakon što Dragutin Jesih izlazi iz zatvora, u kojem je bio tri tjedna pod optužbom da je sa članovima HSS-a (Viški sporazum, u lipnju 1944.) pokušao oboriti ustaški režim i prikloniti Hrvatsku saveznicima, vlč. Jesih ne sustaje u propovijedima, ali sada govori protiv “saveznika“ koji bombardiraju crkve i samostane i “osloboditelja“ koji vrše odmazdu nad civilima i klerom. Protestira kada saznaje da je 5. prosinca 1943. u bombardiranju Splita i Kaštel Sućurca poginulo 97 osoba i da su u crkvi sv. Jurja mučenika, dok se slavila sv. misa, poginuli don Ante Rubignoni sa 65 vjernika. Na zvoniku, na mjestu srušene crkve u savezničkom napadu, Savez boraca NOR-a podigao je 4. srpnja 1968. ploču na kojoj je pisalo da su poginuli (u bombardiranju) “ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA“, upravo kao što su to napisali na nadgrobnom spomeniku ščitarjevskog župnika Dragutina Jesiha.
 
Za vrijeme Dragutinovog boravka u zatvoru, kapelan vlč. Loina, ne znajući koliko bi to moglo potrajati, odlučuje poslati obitelj Radičević u Svetu Klaru, gdje je nakon logora smješten Milivojev otac Mirko, koji ondje vrijedno radi u tvornici Olex. Ljerka, supruga Franje Sopianca, vlasnika rafinerije Olex, šalje kočijaša sa zaprežnim kolima po Milivoja i majku i oni stižu u Svetu Klaru. Odatle odlaze u urede njihove tvrtke u Ratkajevom prolazu u Zagrebu, a Milivoja smještaju u vilu na Zelengaju 19, gdje Franjo Sopianec stanuje sa svojom suprugom i četvero djece. Ondje su dočekali kraj rata, a onda i komunistički progon “buržuja”, tih divnih dobrotvora i pravednika među narodima, nekoć sretne hrvatske obitelji Sopianec.
 
Poznato je da je ščitarjevski župnik često u župni dvor primao nekoliko stalnih gostiju, mještana koji su ga cijenili kao župnika i čovjeka vedre naravi, intelektualca i dobročinitelja. Pretpostavlja se da su ga posjetili i večer prije ubojstva, dojavili njegovu skoru likvidaciju, kao i brojnih svećenika na svim oslobođenim teritorijima, te ga savjetovali da potraži zaštitu na Kaptolu u kuriji njegova brata, prebendara Pavla Jesiha, ali je zakasnio. Kasno te noći 20. studenog 1944. godine napustio je župni dvor i više se nije vratio. U rano jutro, seljaci koji su svakodnevno nosili svoje i župne proizvode našli su lokve mučeničke krvi ondje gdje je bio ubijen i bačen u rijeku Savu. Došli su u župni stan i obavijestili o tragičnom događaju kapelana vlč. Loinu, koji im je savjetovao da vijest drže u tajnosti, te je otišao na Kaptol podnijeti izvješće i dobiti upute.
 
Tijelo je nađeno tek 10. prosinca kod Strmca (Bukevskog) gdje je bilo izbačeno iz rijeke: s ranama na prsima, izmučeno ubodima nožem, iznakaženo (usječen križ na čelu). U tajnosti su počele pripreme za prijevoz tijela pokojnika i pripreme za ukop. U predvečerje 10. prosinca, bez sprovoda, samo su četiri župljana i vlč. Vladislav Loina (mons. Pavao Jesih bio je tada u zatvoru, teško bolestan od tifusa) odnijela Dragutinovo tijelo na groblje i položila ga u grob. Nažalost, do danas nije provedena istraga, a mještani još uvijek, sedamdeset godina nakon počinjenog zločina, ne žele svjedočiti u strahu za život i sudbinu sebe i članova obitelji.
 
Povelja Pravednika među narodima
 
Dječaka Milivoja, koji je kasnije uspješno nastavio školovanje zahvaljujući nesebičnoj brizi i poduci vlč. Dragutina Jesiha, htjelo se zaštititi od tragične vijesti o umorstvu njegovog dobročinitelja, pa mu je rečeno da se vratio u Ameriku. On im je povjerovao jer je nakon smrti kapelan Loina postao župnikom. Nakon završene mature, Milivoj odlazi s majkom u Izrael i mijenja ime u Dan Baram. Nakon više desetljeća, kad je čuo za mučeničku smrt vlč. Jesiha, zahvalan dobrotvoru koji je spasio njega i majku, predlaže da mu se dodijele Povelja i medalja Pravednika među narodima, a Jeruzalemski memorijalni centar Yad Vashem donosi odluku o dodjeli 1. rujna 1992. godine. Godine 1997. priznanje su primili i supruga Franje Sopianca, Ljerka Sopianec, i sin mu Ivan Juan.
 
Mons. Pavao Jesih je u Rimu nastavio plodan svećenički život i proveo 17 posljednjih godina života. Prvi je urednik, čitač i pisac tekstova ondašnje Hrvatske sekcije Radio Vatikana, a napisao je i prvi životopis velikoga zagrebačkog nadbiskupa kardinala bl. Alojzija Stepinca, naslovljen “Crvena ruža na oltaru“ (objavljen u Kanadi). Riječ je o romansiranoj pripovijesti s točnom povijesnom podlogom, ispisanoj velikom ljubavlju i ponosom Pavla Jesiha prema natpastiru natprosječnih herojskih kreposti, našem zaštitniku, blaženom Alojziju kardinalu Stepincu.
 
Ljudevit Jesih, treći brat svećenik, zaređen je za župnika u Sutlanskoj poljani, rodnom mjestu roditelja, a službovao je u Vojnom Križu, u župi Voća kod Ivanca, u Sveticama kod Ozlja, Svetom Križu Začretje, Belcu i konačno u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Mahičnom kod Ozlja, gdje ostaje do smrti. Zaslužan je kao župnik i vatrogasac, te potiče i sudjeluje u bogatom kulturnom životu svojih župa. Odlikovala ga je požrtvovnost i rad u svećeničkom pozivu na svim mjestima službovanja.
 
Knjiga o burnom životu jedne obitelji
 
Recenzent knjige knjige, dr. emeritus Mijo Korade, ocjenjuje djelo kao apsolutni novum u hrvatskoj historiografiji jer osvjetljava težak i buran život jedne obitelji koja se našla u središtu zbivanja dramatičnih događaja sredine 20. stoljeća. Autor knjige i autori priloga donose izvore ili u cijelosti ili u opširnim citatima, tako da će to gradivo poslužiti i kasnijim istraživačima. Valja spomenuti da knjiga sadrži stotinjak fotografija osoba i dokumenata, među ostalim i iz arhiva obitelji Jesih, hrvatskih i američkih župa i društava. Ovaj znanstveni rad, značajan za povijest Crkve, hrvatsku političku i kulturološku povijest, a naročito za Hrvate i Židove, čita se kao povijest jedne hrvatske katoličke obitelji u burnim vremenima, ali i kao kriminalistički roman, u jednom dahu. „…knjigu je napisao laganim i veoma jasnim stilom. Čitanje knjige čitatelja ne zamara, nego ga stalno vuče naprijed, do kraja”, piše mons. dr. sc. Mile Vidović u svojoj recenziji. I dalje: „Pisac knjige, g. Nađ, svakoga od svećenika Jesih je posebno obradio, ali s tim nije knjigu opteretio suvišnim sadržajem, nego je na taj način, ovom svojom trilogijom, oblikovao divan cvijet koji nam pruža duhovni užitak da poslije 70 godina od Dragutinove mučeničke smrti, u tom cvijetu zalivenom mučeničkom krvlju možemo uživati, njegovoj se ljepoti diviti i dragom Bogu zahvaljivati na velikom daru mučeništva kojim je obdario našu Crkvu u Hrvata i hrvatski mučenički narod.”
 
Na kraju dodajem da je posebnost koja resi ovu knjigu još i činjenica da autor rekonstruira život i kontekst (čak i popis “Martirologija Crkve zagrebačke“, dr. S. Kožula) mučeničke smrti vlč. Dragutina Jesiha argumentacijom koja ne zanemaruje ništa od onoga što je o tom slučaju i temi do sada objavljeno i posvjedočeno, nego dapače, tijekom čitave knjige paralelno iznosi sveukupnost do sada poznatog, s posljednjim dokumentom na kraju knjige iz kojega proizlazi da: „Obdukciija se nije mogla provesti, jer povjerenstvo ne može poći u to područje, pošto je ugroženo od odmetnika”, (ovjereno žigom “NDH, Kotarska oblast Velika Gorica.”)
 

Jelena Mršić, Bitno.net, https://www.bitno.net/kultura/knjige/prica-o-katolickom-sveceniku-koji-je-uz-posredovanje-nadbiskupa-stepinca-spasio-zidovskog-djecaka-i-proglasen-pravednikom-medu-narodima/

Anketa

Čega se više bojite?

Subota, 04/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1367 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević